Osuda liberalizma, lažnih "ljudskih prava" i slobode govora u enciklici "Libertas" pape Leona XIII.

Papa Leon XIII. daje nam u enciklici Libertas praestantissimum (20. lipnja 1888.) jasne upute kako trebamo gledati na slobodu i prava čovjeka. Sjajna stvar kod klasičnih papinskih dokumenata jest što redovito daju precizne definicije pojmova o kojima govore. Tako nam enciklika Libertas daje definicije pojmova: sloboda, slobodna volja, zakon, naravni zakon, ljudski zakon... U definiranju tih pojmova papa Leon XIII. u potpunosti slijedi sv. Tomu Akvinskoga. To je dobar primjer kako papinsko učiteljstvo uzdiže Tradiciju, koja mu je prethodila, crpeći iz nje odgovore na suvremena pitanja i dajući joj svojim papinskim autoritetom još snažniji pečat.

U borbi Crkve protiv liberalizma snažno je oružje uvijek bila skolastika, koja svojom neumoljivom logikom nužno razbija nelogičnost i kontradiktornost liberalne ideologije. Nije slučajnost da će i sv. Pio X. u borbi protiv modernističkog krivovjerja posegnuti za skolastikom kao jednim od najsnažnijih oružja Crkve protiv krivovjerja.

 

Dakako, jasnoća pojmova sama po sebi još nije dovoljna da porazi opačine. 

Mnogi ljudi znaju što je dobro, ali ipak svjesno izabiru zlo. Kako kaže sv. Alfonz Liguori: "Više je grijeha koji se čine zbog izopačenosti volje, nego grijeha koji se čine zbog neznanja razuma."

 

Osim jasnoće nauka, potrebno je snažno istupiti protiv opačina. Tako papa Leon XIII. enciklikom Libertas odlučno ustaje protiv liberalizma i lažnih "ljudskih prava". 

 

Ističem, LAŽNIH ljudskih prava. Postoje i istinska prava čovjeka. Ali, ono što nudi liberalizam nisu istinska prava čovjeka, nego lažna prava. Na primjer, kad UNICEF u svojim brošurama o pravima djeteta napiše: "dijete ima pravo birati svoju religiju"... Da ne navodimo sad još pokvarenije primjere.

 

Korijen ovog problema nalazi se u "Prosvjetiteljstvu" i teoriji o prirodnim pravima čovjeka. Ona je institucionalizirana u vrijeme Francuske revolucije u Deklaraciji o pravima čovjeka (1789. god.), odakle se proširila u ustave mnogih država. UN je praktički nameće cijelom svijetu Općom deklaracijom o ljudskim pravima (1948.), a posebno izopačenu verziju dobiva na razini Europske unije.

 

Ako bismo u najkraćim crtama opisali liberalni pogled na ljudska prava, onda to možemo sažeti u samo jednu rečenicu: "Čovjek ima pravo činiti što god želi: sve misliti, sve govoriti, sve vjerovati, sve raditi." Liberal očekuje da država takav stav usvoji i zaštiti kao njegovo "pravo" (dakle, kao nešto što može braniti na sudu).

Upravo takav koncept "ljudskih prava" osuđuje papa Leon XIII. u enciklici Libertas:

"Itaque ex dictis consequitur, nequaquam licere petere, defendere, largiri, cogitandi, scribendi, docendi, itemque promiscuam religionum libertatem, veluti iura totidem, quae homini natura dederit. Nam si vere natura dedisset, imperium Dei detrectari ius esset, nec ulla temperari lege libertas humana posset."

("Dakle, iz rečenog slijedi da nikako nije dopušteno sve tražiti, braniti, dozvoljavati, misliti, pisati, naučavati, i isto tako, slobodu svih religija, kao da su sve to prava koja je priroda dala čovjeku. Naime, da je to zaista dala priroda, bilo bi pravo uskratiti Bogu vlast, a ljudska se sloboda ne bi mogla obuzdati nikakvim zakonom.")

Treba posebno izdvojiti što papa kaže o "slobodi govora":

"Iam aliquid consideretur de libertate loquendi, formisque litterarum quodcumque libeat exprimendi. Huius profecto non modice temperatae sed modum et finem transeuntis libertatis ius esse non posse, vix attinet dicere. Est enim ius facultas moralis, quam, ut diximus saepiusque est dicendum, absurdum est existimare, veritati et mendacio, honestati et turpitudini promiscue et communiter a natura datam. Quae vera, quae honesta sunt, ea libere prudenterque in civitate propagari ius est, ut ad quamplures pertineant; opinionum mendacia, quibus nulla menti capitalior pestis, item vitia quae animum moresque corrumpunt, aequum est auctoritate publica diligenter coerceri, ne serpere ad perniciem reipublicae queant. Peccata licentis ingenii, quae sane in oppressionem cadunt multitudinis imperitae, rectum est auctoritate legum non minus coerceri, quam illatas per vim imbecillioribus iniurias."

("Sada promotrimo ponešto o slobodi govora i svekolikog izražavanja u pisanom obliku. Jedva da je i potrebno govoriti kako ne može postojati pravo slobodno govoriti, ne umjereno i staloženo, nego izvan ispravnog oblika i svrhe. Naime, pravo je moralno ovlaštenje za koje je, kao što smo rekli i kao što treba često govoriti, apsurdno smatrati da je priroda jednako i zajednički dala istini i laži, čestitosti i pokvarenosti. Ono što je istinito, što je časno, dopušteno je slobodno i razborito promicati u državi, kako bi došlo do što više ljudi, ali je pravedno da se javnom vlašću pažljivo suzbija lažna mišljenja, od kojih nema gore kuge za duše, isto tako i opačine koje kvare dušu i običaje, da ne bi gmizali sve do propasti države. Grijehe razuzdanosti, koji znače sigurno zatiranje neuke mase, nije ništa manje ispravno suzbijati autoritetom zakona, nego nasilne napade na slabije.")

Dakle, javna vlast treba suzbijati one koji putem "slobode govora" šire grijeh, opačine, krivovjerje...

Cenzura je ovdje dobra. Cenzura je potrebna.

I nemojte misliti da bi cenzura predstavljala nepotrebno ograničenje za umjetnost i kulturu. 

Najveća umjetnička djela u povijesti nastala su upravo u vremenu kad je Crkva budno pazila što se servira u javnosti. S druge strane, u današnje vrijeme neobuzdane slobode nije nastalo nijedno veliko umjetničko djelo. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je najveći dio "moderne umjetnosti" obično smeće.

O ovim bi stvarima trebali posebno razmisliti neki današnji (amerikanizmom inspirirani) "konzervativaci", koji se kunu u slobodu govora (kao da to ima neke veze s pravim konzervativizmom). 

 

Zato dobro slušajte što kaže papa Leon XIII.:

"Permissa cuilibet loquendi scribendique infinita licentia, nihil est sanctum inviolatumque permansurum; ne illis quidem parcetur maximis verissimisque naturae iudiciis, quae habenda sunt velut commune idemque nobilissimum humani generis patrimonium."

("Davši svakome neograničeno dopuštenje da govori i piše, ništa neće ostati sveto i neokaljano; neće biti pošteđeni ni najveći i najistinitiji prirodni nazori, koje treba držati kao zajedničko, i to najplemenitije nasljeđe ljudskoga roda.")

 

I dosta, ovo današnji ljudi mogu vidjeti u sve većoj degeneraciji ideologije "ljudskih prava", koja se nikada ne zadovoljava osvojenim terenom, nego uvijek ide dalje. Primjerice, nekada su tražili samo "pravo na razvod braka", a danas traže "pravo" na sodomiju. Ili, nekada su tražili samo "ravnopravnost žena", a danas traže da mogu "postati ženama" ("dženderizam").

 

Nećemo danas govoriti o pitanju slobode svih religija, jer znate da je to Crkva uvijek osuđivala. Naime, samo istinita vjera može imati prava, a lažne religije ne mogu imati nikakvih prava. Može ih se eventualno tolerirati (i to privremeno) kako bi se izbjegla veća zla (pobune, ratovi, nasilje...).

 

No, i sam pojam tolerancije u liberalizmu ima drugačije značenje, nego u rječniku Crkve.

Evo, kako papa Leon XIII. govori o liberalnom shvaćanju tolerancije:

"Et quod ad tolerantiam pertinet, mirum quantum ab aequitate prudentiaque Ecclesiae distant, qui Liberalismum profitentur. Etenim permittenda civibus omnium earum rerum, quas diximus, infinita licentia, omnino modum transiliunt, atque illuc evadunt, ut nihilo plus honestati veritatique tribuere, quam falsitati ac turpitudini videantur.

("I što se tiče tolerancije, zapanjujuće je koliko su daleko od pravednosti i razboritosti Crkve, oni koji ispovijedaju liberalizam. Naime, udijeliti građanima neograničeno dopuštenje tih stvari, koje smo naveli, zasigurno će prekoračiti svaku mjeru i dovesti do toga da će izgledati kao da se istini i čestitosti ne pridaje ništa više nego laži i gadosti.")

Papa Leon XIII. zatim ističe da liberali proganjaju Crkvu upravo zato što odbija prihvatiti njihov izopačeni koncept tolerancije:

"Ecclesiam vero, columnam et firmamentum veritatis, eamdemque incorruptam morum magistram, quia tam dissolutum flagitiosumque tolerantiae genus constanter, ut debet, repudiat, idemque adhiberi fas esse negat, criminantur esse a patientia et lenitate alienam; quod cum faciunt, minime sentiunt, se quidem, quod laudis est, in vitio ponere. Sed in tanta ostentatione tolerantiae, re persaepe contingit, ut restricti ac tenaces in rem catholicam sint: et qui vulgo libertatem effuse largiuntur, iidem liberam sinere Ecclesiam passim recusant."

("A Crkvu, stup i uporište istine, i to neokaljanu čuvaricu običaja, zato što postojano, kao što je dužna, odbacuje ovu toliko razuzdanu i pogubnu vrstu tolerancije, te osporava da je dopuštena njezina primjena, optužuju da nema snošljivosti i blagosti. No, kad tako čine, nimalo ne opažaju da proglašavaju opačinom ono što je hvale vrijedno. Ali, u tolikom hvalisanju tolerancijom, vrlo se često događa da su strogi i surovi prema katoličkoj stvari: I tako oni koji obilno dijele slobodu svijetu, istu slobodu uvijek odbijaju dati Crkvu.")

Ne samo da je papa Leon XIII. osudio liberalizam, nego on liberale doslovno uspoređuje sa Sotonom:

"Sed iam permulti Luciferum imitati, cuius est illa nefaria vox non serviam, libertatis nomine absurdam quamdam consectantur et meracam licentiam. Cuiusmodi sunt ex illa tam late fusa tamque pollenti disciplina homines, qui se, ducto a libertate nomine, Liberales appellari volunt."

("Ali, već premnogi oponašajući Lucifera, čiji je onaj opaki glas Neću služiti, slijede određenu apsurdnu i pravu razuzdanost pod imenom slobode. Takvi su ljudi iz ovog tako široko rasprostranjenog i tako moćnog nauka, koji se, uzevši ime slobode, žele nazivati liberalima.")

 

Jasno je da katolik ne može biti liberal. Još je papa bl. Pio IX. nazvao liberalizam najpogubnijom kugom, a liberale najvećim neprijateljima Crkve. O tome detaljnije možete čitati ovdje.