Zašto modernjaci ne mogu razumjeti crkvene naučitelje?

Kad kažem "modernjaci" ne mislim samo na moderniste (koji namjerno iskrivljuju crkveni nauk), već i na sve one koji su bez svoje krivnje uronjeni u moderni sustav. Dakle, na sve one koji su pod utjecajem "nove liturgije", "novog časoslova", "novog katekizma" i "nove biblije" usvojili pogled na svijet koji je u najmanju ruku stran vjekovnom crkvenom nauku.

Ima ovdje i dosta dobronamjernih ljudi, koji nisu krivi što ih trenutni autoriteti drže u neznanju. Nisu oni krivi što su ih njihovi poglavari odsjekli od crkvene tradicije.

Kad takvi ljudi uzmu u ruke djela svetih otaca i crkvenih naučitelja, nađu se u problemima, jer ih ne mogu razumjeti. Nije to samo pitanje poznavanja latinskog i grčkog jezika, već i poznavanja onog temeljnog izvora iz kojega su sveti oci crpili znanje - Biblije.

U središte pozornosti treba staviti stare prijevode Biblije - Septuaginta, Itala i Vulgata - na njima je izgrađena cijela patristika i cijela tradicionalna liturgija: istočna i zapadna. Bez njihovog poznavanja, ne možete razumjeti svete oce, crkvene naučitelje, kao ni ostale kršćanske pisce kroz stoljeća.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, počeli su se po cijelom svijetu širiti novi prijevodi Biblije, koji se (protivno tradicionalnim normama) nisu oslanjali na Septuagintu i Vulgatu, nego su izrađeni prema mazoretskim židovskim tekstovima. Osim toga, modernistički su teolozi i "biblijski kritičari" izvrtali u prijevodima pojedine riječi, pa i cijele rečenice, prema onome što su oni smatrali "pravim značenjem teksta".
U Hrvatskoj je primjer toga Duda-Kaštelanov prijevod iz kraja 1960-ih.

Još je veći problem uvođenje kao službene "Nove Vulgate" (1979.), koja nema puno veze s Jeronimovom Vulgatom, već je jedan sasvim novi prijevod - u cijelosti usklađen s mazoretskim tekstovima. A s njima su usklađena i čitanja i molitve u Novus Ordu, kao i novi časoslov. I upravo zbog toga, Novus Ordo i novi časoslov, čak i kad se obavljaju na latinskom, nose pečat netradicionalnosti.

Zbog svega toga, moderni klerici imaju teškoće s razumijevanjem djela svetih otaca i crkvenih naučitelja. Prvo što im upadne u oči jest poredak psalama: svi crkveni naučitelji citiraju psalme prema poretku iz Septuaginte i Vulgate, dok su modernjaci navikli na poredak iz novih prijevoda (koji slijede mazoretski raspored).

Još je važnija razlika između samih tekstova psalama, što ću pokazati na jednom primjeru.
U Vulgati, Ps. 95, 5 kaže: "omnes dii gentium daemonia" ("svi bogovi narodâ su đavli").
Tako je i u Septuaginti: πάντες οἱ θεοὶ τῶν ἐθνῶν δαιμόνια.
Pod "narodima" misli se na pogane. Značenje je: sva poganska božanstva su đavli.

Upravo taj stih citira sv. Ambrozije u pismu caru Valentinijanu (Epistola XVII.) kao argument zašto vladar ne smije tolerirati poganske religije:

"Cum omnes homines, qui sub ditione Romana sunt, vobis militent imperatoribus, terrarum atque principibus, tum ipsi vos omnipotenti Deo et sacrae fidei militatis. Aliter enim salus tuta esse non poterit, nisi unusquisque Deum verum, hoc est Deum christianorum, a quo cuncta reguntur, veraciter colat; ipse enim solus verus est Deus, qui intima mente veneratur: dii enim gentium daemonia, sicut Scriptura dicit (Psal. 95, 5)."

("Kako svi ljudi, koji se nalaze pod rimskom vlašću, vojuju za vas careve i poglavare zemalja, tako i vi vojujete za svemogućega Boga i svetu vjeru. Drugačije naime ne može biti sigurnoga spasenja, nego tako da svatko iskreno štuje pravoga Boga, to jest Boga kršćanâ, koji svime upravlja, jer on je jedini pravi Bog, koga treba štovati iz dubine duše, a 'bogovi narodâ su đavli', kako kaže Pismo (Psal. 95, 5.).")

I sad, kako da sv. Ambrozija razumije netko tko poznaje samo nove prijevode Biblije, u kojima taj psalmski stih ima bitno drugačije značenje?
U Dudinom prijevodu (gdje je to Ps 96, 5) taj stih glasi. "ništavi su svi bozi narodâ".
U "novoj vulgati" iz 1979. glasi: "omnes dii gentium inania"("svi su bogovi narodâ ispraznost").
Ti novi prijevodi slijede mazoretski tekst koji ima na tom mjestu: כל אלהי העמים אלילים.

Možda bismo mogli zaključiti da novi prijevodi izbjegavaju reći da su poganska božanstva đavli. Je li tu u pitanju "politička korektnost"? 

Čini se da se "moderni prevoditelji" u ovom slučaju nisu ni osvrtali na činjenicu da je još sv. Pavao rekao: "pogani vrazima žrtvuju, a ne Bogu" (1 Kor 10, 20), iz čega je očito koju je on verziju Psalama imao pred očima.


Drugi važan primjer, koji trebamo spomenuti, direktno se tiče svete liturgije.
U tradicionalnom rimskom obredu, ulazna pjesma za misu na Uskrs počinje riječima Psalma 138, 18: "Resurrexi et adhuc tecum sum" ("Uskrsnuo sam i još sam s tobom").
U Septuaginti taj stih ima isto značenje: ἐξηγέρθην καὶ ἔτι εἰμὶ μετὰ σοῦ.

A pazite kako taj stih glasi u "novoj vulgati" iz 1979. (Ps 139, 18): "si ad finem pervenerim, adhuc sum tecum" ("ako dođem do kraja, još uvijek sam s tobom").
A tako i Dudina Biblija: "Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ."
Nigdje spomena uskrsnuća!

I kako da sad netko tko je odgojen u tom "novom sistemu" razumije stari usklik kojim od pamtivijeka počinje uskrsna misa: Resurrexi et adhuc tecum sum!

Missale Romanum, 1651. god., str. 287. - iz misnog obrasca za Uskrs

Ovo je, dakako, samo jedan primjer, kakvih ima na desetke..., ali već je ovo dovoljno da vidite koliki jaz stoji između tradicionalne liturgije i "modernih verzija biblije".

Cijela ova stvar povlači čitav niz drugih posljedica. Pitanje "Koju Bibliju čitate?" određuje i kakve će biti vaše pozicije u brojnim moralnim pitanjima.

Utjecaj na pastoral

Novi netradicionalni prijevodi Biblije imaju izravan učinak i na mnoga pastoralna pitanja. Na primjer: Treba li svećenik pozivati ljude da samo promijene svoj život ili da, osim toga, još i aktivno čine pokoru za svoje prošle grijehe?

Kada biste slijedili Dudin prijevod Biblije i ostale nove prijevode, moglo bi vam izgledati kao da evanđelje poziva samo na obraćenje promjenom života:

"Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko!" (Mt 3, 2)

"Donosite dakle plodove dostojne obraćenja." (Lk 3, 8)

"ako se ne obratite, svi ćete slično propasti" (Lk 13, 3)

"Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' " (Lk 24, 46-47)

Za razliku od Dudinog prijevoda, Vulgata na tim mjestima nema puki "obratite se", nego ima "poenitentiam agite" ("činite pokoru").
U Vulgati navedena mjesta iz evanđelja glase:

Mt 3, 2
"Poenitentiam agite, appropinquavit enim regnum caelorum."
("Činite pokoru, jer se približilo kraljevstvo nebesko.")

Lk 3, 8
"Facite ergo fructus dignos poenitentiae"
("Činite dakle plodove dostojne pokore")

Lk 13, 3
"nisi poenitentiam habueritis, omnes similiter peribitis"
("ako ne budete imali pokoru, svi ćete slično propasti")

Lk 24, 46
"Quoniam sic scriptum est, et sic oportebat Christum pati, et resurgere a mortuis tertia die: et praedicari in nomine eius poenitentiam et remissionem peccatorum in omnes gentes, incipientibus ab Jerosolyma."
("Jer je ovako pisano, i tako je trebalo da Krist trpi i uskrsne od mrtvih treći dan: i da se u njegovo ime propovijeda pokora i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.")

 
Tako su to čitali i shvaćali svi sveti oci i crkveni naučitelji, i na tim su riječima gradili svoja učenja o pokori. Cijela stoljetna praksa i nauk Crkve o pokori dobrim se dijelom oslanja na te evanđeoske poruke. Uostalom, čitajte propovijedi bl. Alojzija Stepinca i vidjet ćete da je i on navodio te citate većinom prema Vulgati, i na njima temeljio svoje propovijedi o pokori.

Dakle, ljudi moji, u pitanju je samo shvaćenje evanđeoske poruke. Ne možete shvatiti evanđeosku poruku onako kako su je shvaćali sveti oci, ako temeljite svoje stavove na "modernim prijevodima" Biblije.

No, osim biblijskih, postoje i neki specifično liturgijski razlozi zbog kojih modernjaci ne razumiju posve nauk Crkve. Zato u nastavku dajem nekoliko primjera.

Nerazumijevanje crkvenog učiteljstva kao posljedica nepoznavanja liturgije

Iako se tradicionalna liturgija mijenjala kroz stoljeća, mnoge su njene karakteristične molitve uvijek bile iste - što pokazuje da potječu iz najstarijih vremena.

Teško da bi netko tko ne poznaje tradicionalnu liturgiju mogao razumjeti u cijelosti sv. Tomu Akvinskoga. On nerijetko kao argumente za dokazivanje pojedinih vjerskih istina navodi liturgijske čine i molitve iz tradicionalnog obreda, koji su se održali sve do Misala iz 1962., a kojih nema u novom obredu mise. I kako da sad sv. Tomu razumije netko tko ne poznaje tradicionalnu misu?

To je još i izraženije npr. kod sv. Antuna Padovanskoga. Njega je apsolutno nemoguće razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalnih crkvenih obreda. On u svojim glavnim propovijedima uvijek dosljedno slijedi kalendar, misne obrasce i čitanja prema tradicionalnom rimskom obredu. Čak i u sprovodnim obredima pronalazi temelje za neka svoja učenja.

Tako sv. Antun na jednom mjestu (serm. 135. in Psalmos) navodi riječi iz responzorija na 9. čitanje trećega nokturna u Oficiju za pokojne, koji glasi:

R. Libera me, Domine, de morte aeterna in die illa tremenda, *Quando caeli movendi sunt et terra, *Dum veneris iudicare saeculum per ignem. V. Tremens factus sum ego et timeo, dum discussio venerit atque ventura ira. Quando caeli movendi sunt et terra. V. Dies illa, dies irae, calamitatis et miseriae, dies magna et amara valde. - Dum veneris iudicare saeculum per ignem.

(R. Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne u dan onaj strašni, *Kad se potresu nebesa i zemlja, *Kad dođeš suditi svijetu ognjem. V. Zatreptah ja i bojim se zbog istrage što dolazi i iduće srdžbe. Kad se potresu nebesa i zemlja. V. Dan onaj, dan srdžbe, nevolje i bijede, dan velik i vrlo gorak. - Kada dođeš suditi svijetu ognjem.)

Na temelju tih riječi sv. Antun Padovanski propovijeda:

"Erit enim tunc peccatorum discussio, bonorum operum omissorum exprobratio, damnabilis sententiae prolatio. Haec tria notantur in illis tribus versibus, qui cantantur in exequiis defunctorum: 'Tremens factus sum ego et timeo, dum discussio venerit', ecce peccatorum discussio. 'Quid ego miserrimus dicam vel quid faciam' - ecce bonorum operum omissorum exprobratio. 'Dies illa, dies irae, calamitatis et miseriae' - ecce sententiae executio."

("Bit će naime tada istraga grijeha, prekoravanje zbog propuštenih dobrih djela, objava osuđujuće presude. Ovo troje se naglašava u onim trima stihovima, koji se pjevaju u egzekvijama za pokojne: 'Zadrhtao sam ja i bojim se od istrage što dolazi'; eto, istraga grijeha. 'Što da ja jadnik tada kažem ili što da učinim' - eto, prekoravanje zbog propuštenih dobrih dijela. 'Dan onaj, dan gnjeva, nevolje i bijede' - eto, izvršenje presude.")

Može li ovo razumjeti netko tko nikada nije vidio tradicionalni sprovod ili pjevanje oficija za pokojne?
Dakle, stvar je očigledna: ljudi koji ne poznaju ništa osim Novus Orda, ne razumiju i ne mogu razumjeti sv. Antuna Padovanskoga, a ni ostale crkvene naučitelje. Možda se i zato danas tako malo čitaju klasična katolička djela. Dok su istovremeno vjerske knjižare preplavile kojekakve sumnjive knjige samozvanih "stručnjaka za duhovna pitanja".

Osim očitih biblijskih, liturgijskih, obrazovnih i katehetskih razloga: postoji još jedna stvar koja čini prepreku "modernom vjerniku" u razumijevanju crkvenih naučitelja. 
To je cijeli ovaj mentalitet anarhije koji je nastupio nakon Drugoga vatikanskog koncila. Danas su ljudi već navikli da "moderni teolozi" iznose zaprepašćujuće teze koje nikakve veze nemaju s katoličkom vjerom, a nerijetko predstavljaju prava krivovjerja. 
Mladi svećenički kandidati koji se formiraju u toj atmosferi tolerancije prema svemu i svačemu, ne mogu shvatiti zašto su se stari crkveni naučitelji tako žestoko borili za svaku riječ, svaki paragraf, svaku crticu nauka Crkve. Mogli bi se pitati: "Ako je danas dozvoljeno da svatko govori i piše o vjeri što god želi, čemu onda sve one borbe, žrtve i mučeništva za čistoću crkvenog nauka kroz tolika stoljeća?"
Time dolazimo do posljednje teme ovoga teksta.

Kaos, anarhija, zbrka, metež, nered

Ovim riječima mogli bismo opisati trenutno stanje na teološkim fakultetima. Nitko više ne nadzire kakav se tamo "nauk" predaje. Prodor liberalnih načela iz sekularnog civilnog društva, poput "slobode" i "tolerancije", omogućio je da svaki nadobudni profesor neograničeno uvodi novotarije, bez ikakve kontrole.

Neodlučnost autoriteta u Rimu da se suprotstave tim pojavama, dobro je opisala Smiljana Rendić, poznata novinarka Glasa Koncila, u onom svom čuvenom pismu Radovanu Grgecu 1987. godine:

"K tome, sama činjenica da je kardinal Ratzinger o teškim problemima pokoncilske Crkve progovorio u jednom intervjuu, a ne u jednoj vlastitoj knjizi, još manje u jednom službenom dokumentu Kongregacije kojoj je predstojnikom - sama ta činjenica meni daje dojam stanovita manjka hrabrosti. Kao: reći ću što želim reći, ali molim, to je ipak samo jedan intervju, to nije tekst iz mog pera, a kamoli da bi to bio moj službeni dokument kardinala predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Takav postupak, Radovane, meni se ne sviđa. Kao da je u Crkvi oslabila katolička hrabrost i na najvišim razinama. Pavao VI. (kojega je veliki talijanski pravnik i humanist prof. Arturo Carlo Jemolo, "posljednji katolički liberal", zvao "golgotski Papa") pustio je da se poslije Koncila šire Crkvom razna teološka i pseudoteološka glavinjanja, znao ih je nazvati njihovim pravim imenom: "il fumo di Satana", a znao je zbog njih gorko i potresno (pa i javno) tugovati, ali ih nije znao zaustaviti: sve do njegove smrti širila se Crkvom "dekompozicija katolicizma". Izraz je od p. Louisa Bouyera, oratorijanca, starog obraćenika s protestantizma; svoju knjigu "La décomposition du catholicisme" objavio je u Parizu 1968., a ja tada, pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela o njoj ni pisnuti..."

Malo kasnije, Rendić nastavlja o neučinkovitosti Kongregacije za nauk vjere i nevoljkosti da se zaustavi širenje hereza po teološkim učilištima tijekom 1970-ih i 1980-ih:

"Nekadašnji Sveti Oficij, koji je bio 'supremum tribunal fidei et haereticae pravitatis', postao je već za pontifikata Pavla VI. i ostaje i pod sadašnjim pontifikatom... samo jednim dikasterijem koji svako toliko pozove na "bratski razgovor" kakva previše bučnog dekompozitora katolicizma, pa taj dekompozitor i nakon "bratskog razgovora" ostaje pri svojim mnijenjima i nastavlja ih širiti, dok rečeni "bratski" dikasterij s vremena na vrijeme izdaje kakvu preobzirno sročenu deklaraciju koju uglavnom nitko ne čita. A ljudi kojima je doista stalo do čistoće katoličke vjere i do poštivanja dvotisućljetne katoličke Tradicije - boje se, većinom, glasno i jasno govoriti, da ih se ne bi proglasilo 'protukoncilskima'."

Rezultati se vide posebno u Njemačkoj i Austriji, gdje se sa fakultetskih katedra predaje čisti liberalizam, te u Južnoj Americi gdje je zavladao marksizam ("teologija oslobođenja"). To možete vidjeti kod pojedinih kadrova koji dolaze u Rim iz Južne Amerike: da su to ljudi koji pojma nemaju o katoličkoj vjeri. I to je već druga generacija takvih.

Za njih se možemo pitati: Što za te ljude znače crkveni naučitelji? Znače li njima išta sva ona velika teološka djela koja smo naslijedili od velikana katoličke vjere?
Bojim se da ne znače. Siguran sam da ih oni, zbog svih gore navedenih razloga, ne mogu niti razumjeti.

Čistim srcem, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših grijeha

Siguran sam da su mnogi od vas puno toga čitali u starim knjigama o velikim milostima koje dolaze onima koji pobožno slušaju sv. misu. Govorimo, dakako, o nadnaravnim milostima, a ne nekakvim osjetilnim doživljajima, ugodnim osjećajima ili estetskim dojmovima. Govorimo o milostima koje se ne mogu vidjeti našim tjelesnim očima, niti čuti našim tjelesnim ušima, niti "osjetiti" tjelesnim osjetilima.

Koliko su nam koristile sve svete mise koje smo pobožno slušali tijekom našega života, vidjet ćemo tek kad umremo.

Za postizanje nekih milosti svete mise, traži se dostojno i sabrano držanje, poniznost, pa i određeni pokornički stav u srcu - jer je jedan od učinaka svete mise upravo u tome da isprosi vjernicima milost pravog pokajanja i pokore.
Misa se kao propicijatorna žrtva prinosi i kao naknada za grijehe.
Vjernicima je u interesu da, milošću svete misne žrtve, postignu barem u jednom dijelu i otpuštenje vremenitih kazni (koje su posljedice grijeha) - za sebe i za duše u čistilištu.


U tom smislu, govori nam Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. IV., 78.):

"Quare si puro corde, accensa fide, et intimo scelerum nostrorum dolore affecti hanc sanctissimam hostiam immolemus et offeramus, dubitandum non est, quin misericordiam a Domino consecuturi simus et gratiam in auxillio opportuno. Huius enim victimae odore ita delectatur Dominus, ut gratiae et poenitentiae donum nobis impertiens peccata condonet. Quamobrem et solemnis est illa Ecclesiae precatio: 'Quoties huius hostiae commemoratio celebratur, toties opus nostrae salutis exercetur'; nimirum uberrimi illi cruentae hostiae fructus per hoc incruentum sacrificium ad nos manant."

("Zato ako čistim srcem, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših grijeha, žrtvujemo i prinosimo ovu presvetu žrtvu, ne treba sumnjati da ćemo postići milosrđe od Gospodina i milost skore pomoći. Jer je miris ove žrtve tako ugodan Bogu, da će nam oprostiti grijehe darujući nam milost i dar pokore. Zbog toga je i svečana ona molitva Crkve: 'Quoties huius hostiae commemoratio celebratur, toties opus nostrae salutis exercetur'; dakako, da nam pritječu oni obilni plodovi krvne žrtve po ovoj nekrvnoj žrtvi.")

Traži se, dakle, da naš stav i držanje na sv. misi bude: "puro corde, accensa fide et intimo scelerum nostrorum dolore" ("čistoga srca, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših zlodjela").
Što je to više izraženo kod vjernika, to će postići veće otpuštenje vremenitih kazni.

Naravno, jedna misna žrtva je dovoljna da ukloni sve vremenite kazne svih ljudi i da isprazni cijelo čistilište, ali mi jadni ljudi zbog naših slabosti i nedostataka ne primamo u cijelosti te milosti.

Sjetimo se riječi sv. Tome Akvinskoga (Summa theologica, III, q. 79., a. 5.):

"Quamvis ergo haec oblatio ex sui quantitate sufficiat ad satisfaciendum pro omni poena, tamen fit satisfactoria illis pro quibus offertur, vel etiam offerentibus secundum quantitatem suae devotionis, et non pro tota poena."

("Iako je ovaj prinos [žrtva] po svojoj količini dovoljan da zadovolji za sve kazne, ipak će biti zadovoljština za one za koje se prinosi, ili također onima koji prinose, prema količini njihove pobožnosti, i ne za cijelu kaznu.")

Ako je to, dakle, "secundum quantitatem devotionis" - prema količini pobožnosti, devocije, predanosti..., razumije se zašto se vjernici moraju truditi da budu što više pažljivi i sabrani na sv. misi, dok se svećenici moraju truditi da što pobožnije prinose svetu žrtvu, držeći se točno rubrika misala.

Iz svega navedenoga, razumljivo je također zašto su nekada pobožni vjernici nastojali slušati i više sv. misa u jednom danu. I ne samo obični vjernici, nego i svećenici i biskupi. Sjetimo se fra Augustina Miletića, koji je običavao svakoga dana prvo slušati svete mise koje su služili ostali franjevci, a tek je onda sam služio svetu misu.
Više o tome ovdje: Fra Augustin Miletić.

Šimunićev priručnik o pitanjima istočnog raskola

U onoj zgradi na Gornjem gradu u Zagrebu, gdje je danas Gornjogradska gimnazija, nalazila se nekada Isusovačka akademija, kojoj je 1669. car i kralj Leopold I. priznao status i povlastice sveučilišne ustanove (početak Zagrebačkog sveučilišta).
Jedan od profesora koji su u 18. stoljeću djelovali na Akademiji, isusovac Ivan Krstitelj Šimunić, iskazao se osobitim zanimanjem za rješavanje problema istočnog raskola i povratak raskolnika u Crkvu.

Šimunić je 1763. objavio djelo "Brevis notitia schismatis Graeci et controversiarum orientalium", tiskano u Zagrebu, kako piše na naslovnici knjige: "typis Josephi Joannis Schotter inclyti Regni Croatiae typographi" ("tiskom Josipa Ivana Schottera, tiskara slavne Kraljevine Hrvatske").

Knjiga je u novije vrijeme skenirana i objavljena na stranicama zagrebačke gradske knjižnice, kao dio projekta: Digitalizirana zagrebačka baština.

U ovom djelu možete naći odgovore na sva pitanja o istočnom raskolu, kao i oruđe za polemiku ne samo sa istočnim raskolnicima, nego i sa modernističkim ekumenistima koji ovoj problematici pristupaju s relativističkim stavom "ko nas bre zavadi?".

U uvodnoj riječi čitateljima (a to su, uglavnom, bili teolozi) na početku knjige, Šimunić otkriva što je svrha ovog djela:

"Tu jam, lector benevole, hac utere qualicunque opera: dissidentibus ad unionem revocandis, schismati propulsando, Romano-Catholicae Ecclesiae dilatandae impiger adlabora, atque ita polemici theologi munus sustine: memor illius quod ab Innocentio scriptum refertur (Dist. 82.): 'Error cui non resistitur, approbatur; et veritas, cum non defendatur opprimitur.' "

("A ti, dobri čitatelju, nekako iskoristi ovo djelo: da se prizovu nesjedinjeni uniji, otklonivši raskol, te neumorno radi za proširenje Rimokatoličke Crkve, i tako opravdaj svoju ulogu polemičkog teologa: sjećajući se onoga što se navodi da je napisano od Inocenta (Dist. 82.): 'Zabluda kojoj se ne suprotstavlja, odobrava se; a istina kad se ne brani, zatire se.' ")

Prvi dio knjige ima oblik katekizma, sa pitanjima i odgovorima, koji pružaju objašnjenja (na temelju argumenata svetih otaca) za sve upite koji bi se mogli pojaviti o ovoj temi. Tu možete naći odgovore na pitanja koja i danas postavljaju neupućeni ljudi, posebice oni zavedeni od modernističkog "ekumenizma".

Tako, na primjer, 9. pitanje glasi:

"Quomodo schismatici Photiani spe salutis carere  possint, cum eadem habeant remedia salvifica, eadem sacramenta, per quae Christus in Romano-Catholicis salutem operatur?"

("Kako mogu raskolnici focijanci izgubiti nadu spasenja, kad imaju iste spasonosne lijekove, iste sakramente, po kojima Krist ostvaruje spasenje u rimokatolicima?")

To pitanje neki i danas postavljaju.
A Šimunić odgovara argumentima sv. Augustina:

"Quaestiones hujus nodum d. Augustinus (lib. 2. q. 2. ad Simpl.) dissolvit jam pridem, cum ita locutus est: 'quidquid sine unitatis societate et vinculo pacis habeant, qui ab Ecclesia Romana separantur et secedunt, quamvis per se sit sanctum ac venerandum: ipsi tamen nihil sunt.' Non ergo prosunt sacramenta absque charitate, quae, si unitas rumpatur, quod schisma efficit, nulla esse potest."

("Čvor ovoga pitanja je sv. Augustin (lib. 2. q. 2. ad Simpl.) već riješio, kad je ovako rekao: 'što se radi bez jedinstvenog zajedništva i sveze mira, kod onih koji se odvajaju i odstupaju od Rimske Crkve, bez obzira koliko njihova djela bila sveta i časna: njemu nisu ništa.' Ne koriste dakle sakramenti bez ljubavi, koje ne može nikako biti ako se raskine jedinstvo, što čini raskol.")

Malo kasnije Šimunić daje najbolje objašnjenje zašto raskolnicima ne koriste sakramenti:

"Remissio enim peccatorum non datur, nisi per Spiritum Sanctum: at Spiritus Sanctus non inhabitat in illis qui ab Ecclesia praecisi sunt; in sola itaque Catholica Ecclesia cum Spiritus Sanctus detur, in ea pariter sola peccatorum remissio obtinetur."

("Jer se otpuštenje grijeha ne daje, osim po Duhu Svetom: a Duh Sveti ne boravi u onima koji su odsječeni od Crkve; budući da se samo u Katoličkoj Crkvi daje Duh Sveti, tako se samo u njoj postiže otpuštenje grijeha.")

Jedino rješenje "istočnog pitanja" je promicanje svete unije. Raskolnici se moraju izričito odreći svojih hereza, i ispovjediti cjelovitu katoličku vjeru (jer cjelovita vjera je temelj crkvenog jedinstva).

Na kraju knjige, Šimunić naglašava da katolici trebaju oprezno postupati s raskolnicima. Moramo mrziti raskol, ali ne smijemo mrziti osobe koje se, nesrećom, u njemu nalaze. Treba biti pažljiv da se ne pomiješaju te dvije stvari.

Šimunić objašnjava kako pojedini katolici, koji bez povoda neprijateljski nastupaju prema raskolnicima kao osobama, nesvjesno postaju smetnja uspostavi unije. On je primjerice smatrao štetnim to što katolici u našim krajevima nazivaju raskolnike "Vlasima" (naziv koji Šimunić smatra neprimjerenim i zemljopisno netočnim).

Šimunić želi reći: Mi imamo sve argumente na našoj strani; nisu nam potrebne uvrede i bespotrebno izazivanje osobnih sukoba. Završne riječi njegove knjige glase:

"Nimirum juvat veritatem comonstrare, juvat erroris tenebras argumentorum luce fugare: errantem odisse aut contemptui habere non juvat. Quem Deo et Ecclesiae cupis conciliare, tibimet ante concilia, ut te audire sustineat primum, tum amet etiam; persuasus denique, nihil a te aliud, quam animae suae bonum sincero amore quaeri."

("Svakako, pomaže ukazivati na istinu, pomaže rastjerivati tmine zabluda svjetlom argumenata: ali ne pomaže mržnja ili prezir prema zabludjelima. Koga želiš pomiriti s Bogom i Crkvom, prvo pomiri sa samim sobom, da te prvo prihvati saslušati, pa i ljubi, da bude uvjeren, da ništa drugo ne tražiš, nego iskrenom ljubavlju dobro njegove duše.")

Lijepe riječi, koje dobro pokazuju da promicatelji "unijaćenja" u 18. stoljeću nisu težili za nekim nasilnim metodama (kako to pokušava prikazati srpska historijografija), već prije jednom blagom pristupu kakav pokazuje p. Ivan Krstitelj Šimunić.

Koliko to puta treba ponoviti?

Već polako postajemo umorni od toga što moramo neprekidno ponavljati neke osnovne istine kršćanskog nauka, koje bi svi trebali znati, a danas ih modernisti uvijek iznova dovode u pitanje - i tako zbunjuju neupućene i naivne vjernike. Jednako je pogubno ponašanje "neokonzervativnih" crkvenih prelata koji znaju te istine (jer su ih učili još kao djeca na vjeronauku ili mladi sjemeništarci u predkoncilskim zavodima), ali o njima nikada ne govore, što je isto kao da ih negiraju.

Tako danas mnogi prešućuju temeljnu istinu da osoba koja umre u stanju smrtnog grijeha ide u pakao.
A bez te spoznaje, ne možete shvatiti razliku između smrtnih i lakih grijeha. Upravo je pitanje kazne ona glavna razlika između smrtnog grijeha i lakog grijeha.

Treba nam netko tko će u javnosti reći kratko i jasno, kao sv. Toma Akvinski (u Summa theologica, I-II, q. 88., a. 6.):

"peccatum mortale meretur poenam aeternam, peccatum autem veniale temporalem poenam"
("smrtni grijeh zaslužuje vječnu kaznu, a laki grijeh vremenitu kaznu")

To nije tek neko mišljenje pojedinaca ili teološka spekulacija, nego definirana istina katoličke vjere.
Firentinski koncil je to službeno definirao:

"Definimus... illorum animas qui in actuali mortali peccato decedunt, mox in infernum descendere, poenis tamen disparibus puniendas."

("Definiramo... da duše onih koji umiru u aktualnom smrtnom grijehu, odmah silaze u pakao, da bi bile kažnjene različitim kaznama.")

To je dakle priznata, definirana, istina kršćanske vjere - koja je uvijek imala sasvim konkretne posljedice i na kanonsko pravo, i na liturgiju i crkvene obrede.

Rimski obrednik tako zabranjuje crkveni sprovod osobama koje umru tvrdokorno ustrajući u smrtnom grijehu, bez znakova kajanja (pogledaj Rimski obrednik 1929., str. 65.-66.).

Ovo nije "suđenje", kako bi mogli zaključiti osjetljivi modernjaci, nego je ovo odgovor na javnu sablazan koji izazivaju javnu smrtni grijesi. Naime, smrtni grijesi koji se čine javno na očigled cijele zajednice, djeluju kao sablazan prema drugim ljudima, jer bi se mogli povesti njihovim lošim primjerom i počiniti isti grijeh. Zato se i traži od pokornika da ispravi sablazan koju je prouzročio svojim grijehom.
A kad netko umre ustrajući u javnom grijehu, tko će ispraviti tu sablazan?
Zato je, između ostaloga, određeno da im se uskrati sprovod. To je opomena cijeloj zajednici: "Ne hodaj zabranjenim stazama."


No, pogledajmo jedno drugo pitanje: Koliko danas ljudi živi u smrtnom grijehu?
Teško je reći, jer se najviše smrtnih grijeha čini u tajnosti. No, kad samo pogledamo javne smrtne grijehe, koji se čine na očigled svih, onda je taj broj očito vrlo velik.

Da samo navedem jedan primjer. Vidjet ćete za nekih mjesec dana, kad malo zatopli, kako će ulice preplaviti žene odjevene na način koji bi tradicionalna moralna teologija okvalificirala kao smrtni grijeh. Danas malo tko u tome vidi problem: takve idu i u crkvu, čaki i na ispovijed! - ali način odijevanja ne ispovijedaju.

Isto tako, s proljećem će doći još jedan zlokobni fenomen. Na svakoj drugoj klupici po gradu vidjet ćete mladiće i djevojke u besramnim položajima. Jesu li to smrtni grijesi?

Sv. Toma Akvinski u Summa theologica (II-II, q. 154., a. 4.) analizira pitanje: "Utrum in tactibus et osculis consistat peccatum mortale?" ("Je li u dodirima i poljupcima sadržan smrtni grijeh?)
Na temelju Svetoga pisma i zdravog razuma, sv. Toma je morao dati jedini očigledan odgovor:

"minus est aspectus libidinosus quam tactus, amplexus et osculum. Sed aspectus libidinosus est peccatum mortale, secundum illud: 'Qui viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo' (Matth. 5, 28). Ergo multo magis osculum libidinosum et alia huiusmodi sunt peccata mortalia."

("manje je loš pohotni pogled nego dodir, zagrljaj ili poljubac. Ali, pohotni pogled je smrtni grijeh prema onoj: 'Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu' (Mt 5, 28). Stoga su još daleko više pohotni poljubac i druge slične stvari smrtni grijesi.")

Jadno je što ja ovo uopće moram govoriti. To su stvari koje bi ljudi trebali naučiti na osnovnom vjeronauku. No, izgleda da danas vjeronauk služi samo za ekumenizam i sinkretističku multireligijsku promidžbu.

Da zaključim sa bl. Ivanom Merzom:

"Uzalud sav naš trud ako ne smanjimo broj smrtnih grijeha kod mladeži. To tek onda možemo postići ako je odgojena u stidljivosti."

Da. To je Merz dobro razumio: Ako ne uspijemo smanjiti broj smrtnih grijeha kod mladih, onda sve ove udruge nemaju nikakvog smisla.

Na Cvjetnicu, 28. ožujka 1926., prigodom korizmene obnove bl. Ivan Merz je zapisao ove riječi:

"Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra - Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti. I katolička organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnog grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet ako izgubi cilj, radi kojega je stvoren."

Bilo bi lijepo da SKAC i slične grupacije razmisle malo o ovim riječima.

Učinci svete pričesti (II. dio)

Odredbe sv. Pija X. o ranoj prvoj ispovijedi i pričesti djece, te o čestoj pričesti laika, ubrajaju se među najvažnije odluke njegovog pontifikata. Očekivalo se da će te odredbe dati Crkvi jake vjernike-laike preporođene djelovanjem Presvete Euharistije.
I to se doista ostvarilo kod onih koji su spremno primili papinu ponudu.
Znamo za dvojicu blaženika-laika koje je svakodnevna sv. pričest dovela do velike svetosti: kralj bl. Karlo Austrijski i naš bl. Ivan Merz.

Očekivalo se da će ovakvi svijetli primjeri djelovati na druge vjernike.
Ukratko, očekivao se preporod cijelog vjerskog života. O tome možete čitati u spisima biskupa Antuna Mahnića.
Skupio sam ovdje iz Mahnićeve "Knjige života" (Osijek, 1923.) dijelove koji govore o učincima svete pričesti.

Mahnić ovo piše u vrijeme pontifikata sv. Pija X. ili neposredno poslije, tako da ove misli svakako odražavaju nade tadašnjeg vrha crkvene hijerarhije glede moralno-društvenog djelovanja česte svete pričesti.


Prvo da stavim što Mahnić kaže o "zatiranju grješnih klica" i uzdizanju duše prema askezi - što bi trebala biti posljedica česte sv. pričesti (str. 123.-124.).

Malo kasnije biskup Mahnić govori opširnije o djelovanju sv. euharistije, koja bi trebala sve više i više udaljavati čovjeka od neuredne ljubavi prema ovozemaljskom
(str. 129.-132.):

Dopustite mi da navedem još ponešto sa str. 56.-57., jer u njima Mahnić navodi jedan konkretan primjer kako je sv. euharistija izliječila čovjeka od ovisnosti o grijehu.

Ostaje moje pitanje iz prošlog posta: Zašto ove učinke ne vidimo kod mnogih današnjih vjernika? Mnogi se danas pričešćuju, a nastavljaju biti robovi strasti, grijeha i ovozemaljskih ispraznosti... ZAŠTO???

Biskup Mahnić jasno kaže da su učinci dostojno primljene pričesti u vjerniku:

"Ponestat će napasti, svijet i njegove naslade izgubit će svaku zamamljivost, zloća će grijeha tako živo lebdjeti pred duhom, te ćemo radije umrijeti nego na nj privoliti, što se prije činilo neizvedivim, sada će biti lako i naravno..."

I ja sad vas pitam, dragi čitatelji bloga: Vidite li vi ove učinke u svim onim masama današnjih vjernika koji svake nedjelje idu na sv. pričest?
Očito je da se mnogi od njih ne pričešćuju dostojno, pa zato ne dobivaju milosti o kojima govori biskup Mahnić.

Ali, da ne bi ispalo da govorim samo o laicima... Isto vrijedi i za velik broj modernih svećenika. Pričešćuju se svaki dan, a nastavljaju biti ljubitelji ovoga svijeta, mlaki, hladni i nemarni u obavljanju svojih dužnosti.

Ne bi smjelo biti tako. Milost svete euharistije trebala bi ih poticati na revnije služenje Gospodinu Bogu. Trebali bi težiti prema formama u kojima se dostojnije moli i klanja Bogu.
Zapravo, prirodan razvoj stvari bio bi da sve više teže prema tradicionalnoj misi i tradicionalnom časoslovu. Milost bi uklanjala prepreke koje stoje na tom putu: "što se prije činilo neizvedivim, sada će biti lako i naravno".

To bi se činilo kao sasvim logičan razvoj stvari, ako poznajemo nauk Crkve o djelovanju Presvete Euharistije. Dakako, postoje uvjeti kako bi se to djelovanje ostvarilo u čovjeku. Glavni je uvjet: da se sveta pričest prima dostojno!

Učinci svete pričesti

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb, 1946.) - u kršćanskom nauka na kraju molitvenika (str. 29)

U starim katekizmima čitamo kako je jedan od učinaka sv. pričesti da daje snagu vjerniku da se čuva budućih grijeha.
Spomenimo samo kako glavni katekizmi govore o tome...

Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. IV., 53.):

"Illa praeterea in sanctis mysteriis vis est, ut nos a criminibus puros et integros, atque tentationum impetu incolumes servet ac tamquam caelesti medicamento animam praeparet, ne alicuius mortiferae perturbationis veneno facile infici ac corrumpi queat. Atque ob eam etiam causam, ut testatur divus Cyprianus, cum olim a tyrannis fideles ad tormenta et caedem propter christiani nominis confessionem vulgo raperentur, ne illi, forte dolorum acerbitate victi, in salutari certamine deficerent, vetus in Ecclesia Catholica mos fuit, ut eis ab episcopis Dominici Corporis et Sanguinis sacramenta praeberentur. Sed carnis etiam libidinem cohibet ac reprimit: dum enim charitatis igne animos magis incendit, concupiscentiae ardorem restinguat necesse est."

("Takva je, osim toga, snaga u svetim otajstvima, da nas čuva čistima i nepovrjeđenima od zlodjela, čvrstima prema navalama napasti, te kao nebeski lijek pripravlja dušu da se ne može olako zaraziti i pokvariti otrovom smrtonosnog poremećaja. I zbog te svrhe, kako svjedoči sveti Ciprijan, dok su nekada tirani hvatali vjernike radi ispovijedanja kršćanskog imena i slali ih na muke i smrt, stari je običaj bio u Katoličkoj Crkvi da prime od biskupa sakrament Gospodnjeg Tijela i Krvi, kako ne bi svladani okrutnošću bolova, posustali u spasonosnoj borbi. A [sv. pričest] također suzbija i potiskuje tjelesne požude: dok naime duša sve više izgara ognjem ljubavi, nužno je da se gasi žar požude.")

Veliki katekizam sv. Petra Kanizija (zvan Summa doctrinae christianae) - među učincima sv. pričesti ističe:

"Ac praecipue quidem duo, ut egregie docet Bernardus, in nobis operatur hoc sacramentum: ut et sensum minuat in minimis et in gravioribus peccatis tollat omnino consensum. Si quis vestrum non tam saepe modo, non tam acerbos sentit iracundiae motus, invidiae, luxuriae aut caeterorum huiusmodi, gratias agat Corpori et Sanguini Domini, quoniam virtus sacramenti operatur in eo, ut gaudeat, quod pessimum ulcus accedat ad sanitatem. Et idem alibi: Hoc Corpus Christi aegris medicina, peregrinantibus via: quod debiles confortat, valentes delectat, languorem sanat. Per hoc homo mansuetior efficitur ad correptionem, patientior ad laborem, ardentior ad amorem, sagacior ad cautelam, ad obedientiam promptior, ad gratiarum actionem devotior."

("A osobito stoga dvoje, kako izvrsno uči Bernard, u nama čini ovaj sakrament: da umanjuje sjetilnost u manjim grijesima, a u većima posve uklanja pristanak. Ako netko od vas više ne osjeća tako često teške napasti srdžbe, zavisti, bludnosti ili druge slične, neka zahvali Gospodnjem Tijelu i Krvi, jer snaga sakramenta djeluje u njemu, i neka se veseli što se približava ozdravljenju teškog čira. I na drugom mjestu: Ovo Tijelo Kristovo je bolesnima lijek, staza putnicima, koja jača slabe, jake razveseljuje, ozdravljuje bolesnoga. Po njemu čovjek postaje ponizniji prema opomenama, strpljiviji u radu, gorljiviji u ljubavi, pažljiviji u oprezu, brži u poslušnosti, predaniji u zahvali.")

A tako i Katekizam sv. Pija X., ■ 625.-626.:

"■ 625. P. Koje učinke proizvodi u nama presveta euharistija?
O. Glavni učinci presvete euharistije na one koji je dostojno primaju jesu:
1. čuva i umnožava milost u duši, t.j. milost kao što materijalna hrana uzdržava i razvija život tijela;
2. oprašta lake grijehe i čuva od smrtnih,
3. daje duhovnu utjehu.

■ 626. P. Stvara li presveta euharistija u nama i druge učinke?
O. Da, presveta euharistija stvara u nama još tri učinka, a to je:
1. ublažuje naše strasti, i prije svega gasi u nama plamen pohote,
2. jača žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te nam pomaže da postupamo u skladu sa željama Isusa Krista,
3. daje zalog buduće slave i uskrsnuća našega tijela."

Vidimo da se u svim katekizmima ističe da sv. euharistija umanjuje požudu, gasi želju za grijehom, ili kako je govorio sv. Toma Akvinski: "smanjuje nagnuće" - "diminuit fomitem" (Summa theologica, III, q. 79., a. 6., ad 3um).

Gledajući koliko se danas ljudi pričešćuje, trebali bismo negdje vidjeti na djelu navedene učinke. Pazite, danas se redovito pričešćuje više ljudi, nego ikada prije u povijesti Crkve. Imate župe gdje 99% prisutnih na misi, pristupa sv. pričesti. Redovi za pričest nikada nisu bili duži. Do mjere da ponekad izgleda kao da se samo mala djeca u kolicima ne pričešćuju.

S pravom se stoga pitamo: Gdje su rezultati? Gdje su učinci koje navode katekizmi?
Prema broju ljudi koji se pričešćuju, u ovoj našoj Hrvatskoj trebala bi potpuno nestati požuda, bludništvo, svađe, neprijateljstva itd. Ako ništa drugo, barem bi se na području župa gdje žive ti ljudi trebali vidjeti neki rezultati.

Međutim, toga nema.
Ljudi se pričešćuju i nastavljaju biti robovi svojih strasti i požuda. Nema nikakvih promjena. Dapače, danas ima više grijeha po svijetu nego ikada prije.

Kako to može biti? Zašto ne vidimo učinke koji bi trebali slijediti svetu pričest?
Odgovor je bolan, ali netko to napokon treba reći.
Učinaka nema, jer se većina tih ljudi pričešćuje u stanju smrtnog grijeha. Ne samo da ne dobivaju milosti sv. pričesti, nego još dodaju svojim grijesima i teški grijeh svetogrđa.

Ali, nije tu samo stvar u primanju pričesti u stanju smrtnog grijeha.
Problem je daleko širi. Liturgijske reforme iz 1960-ih su donijele cijeli sustav koji pogoduje neozbiljnom odnosu prema svetinjama. Autorima reforme kao da je bio cilj ukloniti ili barem umanjiti strahopoštovanje prema Presvetom Sakramentu.

Pogledajmo samo što su učinili s pretpričesnim postom... Smanjili na sat vremena!
Zar je to post? Ne jesti sat vremena?
Danas imate situacije da se netko naždere sat vremena prije odlaska u crkvu, i takav ide na pričest. Hoće li takva osoba primiti one učinke koje navode katekizmi? U nekim crkvama možete čak vidjeti ljude koji za vrijeme mise žvaču žvakaće - i idu na pričest!

Jesu li se ti ljudi ikada pitali zašto je Crkva od pamtivijeka tražila da se sveta pričest prima isključivo natašte?
Ta su pravila vjernicima davala do znanja da sv. pričest nije tek obična hrana, nego nešto posebno i sveto - najsvetije! Presveto koje se mora primiti s najvećom sabranošću i pripremom, duhovnom i tjelesnom.

Pobožno i sabrano primanje sv. pričesti je ključno za stjecanje njenih učinaka.
Sv. Toma Akvinski objašnjavajući važnost pravila da se sveta euharistija prima natašte (Summa theologica, III, q. 80., a. 8., ad 6um), kaže da je potrebna maksimalna pobožnost kako bi se primili učinci Presvetog Sakramenta:

"maxima devotio requiritur in ipsa sumptione huius sacramenti, quia tunc percipitur sacramenti effectus"

("najveća se pobožnost traži u samom primanju ovoga sakramenta, jer se tada primaju učinci sakramenta")

Ako želite da vjernici prime sve učinke sv. pričesti, koje navode gorespomenuti katekizmi, onda se pobrinite da ispune uvjete za sv. pričest koje traže ti isti katekizmi.

Pa, evo, da navedem kakvu pripremu za sv. pričest propisuju navedeni katekizmi.

Katekizam Tridentskog koncila odgovarajući na pitanje o duhovnoj pripremi za sv. pričest ("Quo pacto animus sit ad eucharistiam praeparandus), kaže:

"Primam itaque illam praeparationem fideles adhibeant, ut discernant mensam a mensa, hanc sacram ab aliis profanis, caelestem hunc panem a communi. Atque hoc fit, cum certo credimus praesens esse verum Corpus et Sanguinem Domini, quem in caelo angeli adorant (Psal. 96, 8), ad cuius nutum columnae caeli contremiscunt et pavent (Iob 26, 11), cuius gloria plenum est caelum et terra (Isa. 6, 3). Hoc nimirum est diiudicare Corpus Domini quod Apostolus admonuit. (I. Cor. 11, 29)...
Altera vero illa praeparatio maxime necessaria est, ut unusquisque a seipso quaerat, num pacem cum aliis habeat, num proximos vere atque ex animo diligat... Deinde conscientiam nostram scrutari diligenter debemus, ne forte exitiali aliquo peccato contaminati simus, cuius poenitere necesse sit; ut prius contritionis et confessionis medicamento illud eluatur... Praeterea tacitis cum animis nostris cogitemus, quam indigni simus, quibus divinum hoc beneficium a Domino tribuatur. Quare illud centurionis (Matth. 8, 10) de quo ipse Salvator testatus est, se non invenisse tantam fidem in Israel, ex animo dicendum est: 'Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum'. Exquiramus etiam a nobis ipsis, an illud Petri usurpare nobis licet: 'Domine, tu scis quia amo te' (Ioan. 21, 15). Meminisse enim oportet, eum qui sine veste nuptiali in convivio Domini accubuerat, in tenebrosum carcerem coniectum, sempiternis poenis addictum fuisse (Matth. 22, 11)."

("Prvo neka vjernici nastoje oko one pripreme da razlikuju stol od stola, ovaj sveti od drugih profanih, ovaj nebeski kruh od onog običnog. A to će biti, kad zasigurno vjerujemo da je prisutno pravo Tijelo i Krv Gospodnja, kojemu se na nebu klanjaju anđeli (Psal. 96, 8), na čiju zapovijed dršću i strahuju stupovi nebeski (Job 26, 11), čije su slave puna nebesa i zemlja (Iz 6, 3). To znači razlikovanje Tijela Gospodnjega na koje upozorava Apostol (1 Kor 11, 29). Druga je vrlo važna priprema, da se svatko ispita drži li mir s drugima, ljubi li bližnjega zaista i iskreno... Zatim trebamo pažljivo ispitati svoju savjest, da nismo možda zaraženi kojim smrtonosnim grijehom, za koji se potrebno pokajati, da se prvo ispere lijekom kajanja i ispovijedi. Osim toga, treba tiho razmišljati u duši, kako smo nedostojni, kojima se daje ova povlastica od Gospodina. Zato trebamo reći onu satnikovu (Mt 8, 10) za koga je sam Spasitelj posvjedočio da nije pronašao toliku vjeru u Izraelu, iz sve duše: 'Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj'. Ispitajmo se također možemo li reći onu Petrovu: 'Gospodine, ti znaš da te volim' (Iv 21, 15). Treba se sjetiti, naime, da je onaj čovjek koji je sjedio na svadbi Gospodnjoj bez svadbenog ruha, bio bačen u mračni zatvor, predan vječnim kaznama (Mt 22, 11).")

Što se tiče tjelesne pripreme za sv. pričest, Katekizam Tridentskog koncila ističe:

"Neque vero animi solum, sed etiam corporis praeparatione opus est. Nam ieiuni ad sacram mensam accedere debemus, ita ut saltem a dimidia antecedentis diei nocte, usque ad illud tempus punctum quo sacram eucharistiam accipimus, nihil omnino comederimus aut biberimus. Postulat etiam tanti sacramenti dignitas, ut qui matrimonio iuncti sunt, aliquot dies a concubitu uxorum abstineant, Davidis exemplo admoniti, qui cum panes propositionis a sacerdote accepturus esset purum se et pueros suos ab uxorum consuetudine tres ipsos dies professus est. Haec fere sunt, quae maxime observari a fidelibus oportet, ut se ad sacra mysteria utiliter accipienda antea parent."

("Nije potrebna samo priprema duše, nego također i priprema tijela. Naime, trebamo natašte pristupiti svetom stolu, tako da barem od ponoći prethodnog dana sve do onog trenutka kad primamo svetu euharistiju, baš ništa ne jedemo ni pijemo. Traži također dostojanstvo tolikog sakramenta, da se oni koji su u braku, uzdržavaju nekoliko dana [prije sv. pričesti], opomenuti primjerom Davida, koji je, dok je imao primiti prinesene kruhove od svećenika, priznao da su on i njegovi bili čisti od žena tri dana. Ovo je otprilike, čega se napose moraju držati vjernici, da se prethodno pripreme za korisno primanje svetih otajstava.")

U većem katekizmu sv. Petra Kanizija (Summa doctrinae christianae) na pitanje "Što je potrebno za dostojno primanje euharistije i stjecanje njenih plodova?" odgovara se ovako:

"Expedita est Apostoli responsio: 'Probet autem seipsum homo et sic de pane illo edat' (I. Cor. 11, 28) quemadmodum et Augustinus dixit: In Christi Corpore vita nostra consistit: mutet ergo vitam, qui vult accipere vitam. Haec autem probatio sui et vitae mutatio in quatuor potissimum rebus versatur, videlicet: ut adsit fides, poenitentia, mentis attentio et christiani hominis habitus decens. Fides hoc postulat, ne de his quae diximus, aliisque similibus ad hoc mysterium pertinentibus, quicquam dubites. Id fiet, si simpliciter quidem in fide atque sententia Ecclesiae, ut est sane necessarium, per omnia acquiescas. Poenitentia, de qua mox plura dicemus, peccatorum detestationem et explicitam coram sacerdotem confessionem, impetratamque absolutionem exigit. Animus deinde praesens accedat opus est, qui sese per meditationes et precationes pias ad hoc sacramentum serio convertat. Postremo decens habitus et compositio postulat ad sacram synaxim neminem, nisi castum, ieiunum, modestum, humilem, supplicem, minimeque sordidum accedere. Qui vero sacram eucharistiam indigne sumunt, non vitam sed iudicium sibi sumunt, et rei sunt Corporis et Sanguinis Domini, Apostolo teste (I. Cor. 11, 27-32): quales cum Iuda et Iudaeis, sanguinariis Christi hostibus, gravissime condemnabuntur."

("Poučan je odgovor Apostola: 'Neka se ispita čovjek, pa tako jede od toga kruha' (1 Kor 11, 28) kako je i Augustin rekao: 'U Kristovom Tijelu se nalazi naš život: neka promijeni stoga život, tko želi primiti život'. A ovo ispitivanje sebe i promjena života nalazi se naročito u četiri stvari, i to: da ima vjeru, pokoru, sabranost duha i dostojno držanje kršćanina. Vjera ovo traži: da ono što smo rekli i ostalo što se tiče ovoga otajstva, nikako ne sumnjaš. A to će biti ako jednostavno u svemu pristaješ, kako je dakako nužno, učenju Crkve. Pokora, o kojoj ćemo ubrzo više govoriti, traži preziranje grijeha i izričitu ispovijed pred svećenikom i zatraženo odrješenje. Nadalje, potrebna je sabranost duha, tako da se ozbiljno usredotoči na ovaj sakrament razmatranjem i pobožnim molitvama. Naposljetku, dostojno držanje i urednost traži da nitko ne pristupa svetom susretu, osim onoga koji je čist, natašte, skroman, ponizan, smjeran i što manje zaprljan. A oni koji svetu euharistiju nedostojno primaju, ne primaju život nego osudu, i krivci su Tijela i Krvi Gospodnje, kako svjedoči Apostol (1 Kor 11, 27-32): takvi će biti zajedno s Judom i židovima, krvoločnim neprijateljima Kristovim, najteže osuđeni.")

Navedimo i upute Katekizma sv. Pija X. (■ 627.-644.)

■ 627. P. Postiže li sakrament euharistije u nama uvijek svoj čudesni učinak?
O. Sakrament euharistije proizvodi u nama svoje čudesne učinke, ako se prima s dostojnim raspoloženjem.

■ 628. P. Što je sve potrebno da bismo se dobro pričestili?
O. Da bismo se dobro pričestili potrebne su tri stvari: 1. biti u milosti Božjoj, 2. biti natašte od ponoći do časa pričesti, 3. znati što primamo i pristupiti na pričest sa svom pobožnošću.

■ 629. P. Što znači biti u milosti Božjoj?
O. Biti u milosti Božjoj znači imati čistu savjest od svih smrtnih grijeha.

■ 630. P. Ako je tko u smrtnom grijehu, što mora učiniti prije negoli se pričesti?
O. Ako tko zna da je u smrtnom grijehu, mora se dobro ispovjediti prije negoli se pričesti, jer samo kajanje bez ispovijedi nije dovoljno onome tko je u smrtnom grijehu, i tko se želi dostojno pričestiti.

■ 631. P. Zašto nije dovoljno samo potpuno kajanje onome tko zna da je u smrtnom grijehu da bi se mogao pričestiti?
O. Zato što je Crkva radi časti sakramenta odredila da se onaj tko je u smrtnom grijehu ne usudi pričestiti, ako se prije toga nije ispovjedio.

■ 632. P. Prima li Isusa Krista tko se pričesti u smrtnom grijehu?
O. Ako se tko pričesti u smrtnom grijehu, on prima Isusa Krista, ali ne i njegovu milost, dapače, počinio bi svetogrđe i zaslužio bi prokletstvo.

■ 633. P. Kakav je post potreban prije pričesti?
O. Prije pričesti potreban je potpuni post, ali taj razbija svaka mala stvar koja se uzme kao hrana ili piće.

■ 634. P. Što bi bilo ako bi tko progutao kakvu sitnicu koja mu je ostala među zubima, ili koju kap vode što mu je ušla u usta? Smije li se i onda pričestiti?
O. Tko bi progutao kakvu sitnicu, što mu je ostala među zubima ili kakvu kap vode, koja mu je došla u usta zbog pranja, mogao bi se pričestiti, jer se to ne uzima na način hrane ili pića, budući da su ti ostaci izgubili značenje hrane.

■ 635. P. Je li dopušteno pričestiti se ako nismo natašte?
O. Pričestiti se bez prethodnog posta dopušteno je samo bolesnicima kojima je smrt blizu, ili onima koji su zbog duge bolesti dobili posebno ovlaštenje od Pape. Pričest bolesnika na smrti zove se poputbina, jer jača na putu od ovog života do vječnosti.

■ 636. P. Što znači "znati što primamo u pričesti"?
O. Znati "što se prima u pričesti" znači poznavati ono što o tome uči kršćanski nauk i u to čvrsto vjerovati.

■ 637. P. Što znači "pričestiti se pobožno"?
O. Pričestiti se pobožno znači pristupiti pričesti s poniznošću i skromnošću u držanju i odijelu, pripremiti se prije pričesti i zahvaliti poslije.

■ 638. P. U čemu se sastoji priprema za pričest?
O. Priprema za pričest sastoji se u tome da se neko vrijeme zadržimo u razmatranju koga primamo i tko smo mi, da učinimo djela vjere, ufanja i ljubavi, pokajanja, klanjanja, poniznosti i želje da primimo Krista.

■ 639. P. U čemu se sastoji zahvala poslije pričesti?
O. Zahvala poslije pričesti sastoji se u tome da se zadržimo u sabranosti i u sebi častimo Boga, da obnovimo djela vjere, ufanja, ljubavi, klanjanja, zahvale, prikazanja i prošnje, osobito onih milosti koje su potrebne nama i onima za koje smo dužni moliti.

■ 640. P. Što valja učiniti na dan pričesti?
O. Na dan pričesti treba biti što više sabran, treba se baviti djelima milosrđa i osobitom marljivošću ispuniti dužnosti svoga zvanja.

■ 641. P. Koliko Krist ostaje u nama poslije svete pričesti?
O. Krist ostaje u nama poslije svete pričesti sa svojom milošću dok god ne sagriješimo smrtno, a svojom stvarnom nazočnošću ostaje u nama dok traju prilike sakramenta.

§ 4. Kako se treba pričešćivati?
■ 642. P. Kako se treba držati u času kad pristupamo sv. pričesti?
O. U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama.

■ 643. P. Kako treba držati pliticu ili podložak za hostiju?
O. Pliticu ili položak treba držati tako da prihvati svetu česticu ako se dogodi da padne.

■ 644. P. Kada treba progutati česticu?
O. Moramo se pobrinuti da svetu česticu progutamo što prije možemo i da neko doba ne pljujemo.

Nakon ovoga, nemamo više što dodati, nego možemo samo zaključiti sa svetim Bonaventurom: Pazi kako pristupaš sv. pričesti.

"Stariji će služiti mlađemu" (Post 25, 23)

Neki dan sam naišao na temu u "Glasu Koncila" pod nazivom "ŽIDOVI I KATOLICI - Što Katolička Crkva drži o židovskoj vjeri?" (pitanje čitatelja) od 24. studenoga 2017., gdje je, kako od strane čitatelja tako i u odgovoru "Glasa Koncila", iznesen cijeli niz teza koje su u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Znam da nema smisla raspravljati s modernistima, jer njima ništa ne znači nauk svetih otaca, crkvenih koncila i papa prije II.vatikanskog koncila, ali ipak mislim da je više nego bezobrazno prešućivanje učenja svetih otaca o ovoj temi.

Problem u vezi današnjih modernista je u tome što njih uopće ne zanima istina. Njima je jedino važno da pod svaku cijenu budu u dobrim odnosima sa židovima i ostalim inovjercima. I oni su spremni sve ostalo podrediti tom cilju, pa čak i same vjerske istine.

I zato znam da će oni odmah preskočiti ovaj tekst, čim na njega naiđu. Ne zamjeram im to... I ja zaobilazim njihove tekstove u širokom luku. Ne pišem ovo zbog njih, nego zbog vjernika koji iskreno traže istinu, a nemaju je gdje pročitati.

Današnja je tema, dakle, odnos katoličke vjere prema židovstvu.
Iako bismo mogli analizirati mnoge aspekte toga odnosa, zadržat ćemo se zasada samo na jednom od njih.

Počet ću ovako... U Bibliji ima puno događaja koji imaju važno proročko značenje. 
U Knjizi postanka često dolaze dva brata, od kojih jedan simbolizira spašenike, a drugi odbačenike. I to u pravilu, stariji označava odbačenike, a mlađi spašenike - Kajin i Abel, Išmael i Izak, Ezav i Jakov.

Kršćanski su pisci kroz stoljeća često u njima tumačili i točku razdvajanja između židova i kršćana. To ćete najbolje vidjeti kod sv. Augustina u De civitate Dei, u knjigama 15., 16. i 17.
U nastavku ću iznijeti neka Augustinova tumačenja o tim slučajevima dvojice braće.


Počinjem od kraja. Ezav i Jakov.
Dok je njihova majka Rebeka još bila trudna, Gospodin joj je rekao:

"Dva su svijeta u utrobi tvojoj: dva će se naroda iz tvoga krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu."
(Post 25, 23)

Kršćani su uvijek tumačili te riječi kao proročanstvo da će židovi služiti kršćanima.
Tako to tumači i sv. Augustin (De civitate Dei, XVI, 35):

"Quod autem dictum est. 'Maior serviet minori' (Gen. 25, 23), nemo fere nostrum aliter intellexit, quam maiorem populum Judaeorum minori populo christiano serviturum."

("A ovo što je rečeno: 'Stariji će služiti mlađemu' (Post 25, 23), gotovo nitko od naših nije to drugačije shvaćao, nego da će stariji narod židovski služiti mlađemu narodu kršćanskom.")

Crkveni naučitelji vide ostvarenje tih riječi u činjenici da su se u Rimskom Carstvu, koje se preobrazilo u kršćansku državu, židovi našli pod kršćanskom vlašću. A tako se nastavilo kasnije kroz cijeli srednji i novi vijek u kršćanskim državama Europe.

Sv. Augustin navodi također slučaj Josipovih sinova Efrajima i Manašea, kao još jedan primjer u kojem se prednost daje mlađemu.
Kad ih je blagoslivljao sv. praotac Jakov, desnu ruku je stavio na mlađega, premda je to Josip pokušao spriječiti, Jakov je inzistirao da podijeli veći blagoslov mlađemu (Post 48, 17-19).

Evo objašnjenja sv. Augustina (De civitate Dei, XVI, 42):

"Sicut autem duo Isaac filii, Esau et Jacob, figuram praebuerunt duorum populorum in Judaeis et Christianis... ita factum est etiam in duobus filiis Joseph: nam maior gessit typum Judaeorum, Christianorum autem minor. Quos cum benediceret Jacob, manum dexteram ponens super minorem, quem habebat ad sinistram; sinistram super maiorem, quem habebat ad dexteram: grave visum est patri eorum, et admonuit patrem velut corrigens eius errorem, et quisnam eorum esset maior ostendens. At ille mutare manus noluit, sed dixit: 'Scio, fili, scio. Et hic erit in populum, et hic exaltabitur: sed frater eius iunior maior illo erit, et semen eius erit in multitudine gentium.' (Gen. 48, 19)."

("Kao što su dva Izakova sina, Ezav i Jakov, pružili sliku dva naroda u židovima i kršćanima... tako je također i u dvojici Josipovih sinova: naime, stariji čini sliku židova, a mlađi kršćana. Koje dok je blagoslivljao Jakov, stavivši desnu ruku na mlađega, koga je držao slijeve; a ljevicu na starijega, koji mu je bio zdesne: što nije bilo drago njihovom ocu, i upozorio je oca kao da ga ispravlja i pokazao mu koji je stariji. Ali, on nije htio zamijeniti ruke, već je rekao: 'Znam, sine, znam. I od njega će postati narod i bit će velik. Ali njegov mlađi brat bit će veći od njega, i njegovo će potomstvo biti mnoštvo naroda.' (Post 48, 19).")

I na primjeru braće Kajina i Abela vidi sv. Augustin razliku između židova i kršćana
(De civitate Dei, XV., 7):

"Invalescente quippe invidentiae vitio, fratrem insidiatus occidit. Talis erat terrenae conditor civitatis. Quomodo autem significaverit etiam Judaeos, a quibus Christus occisus est pastor ovium hominum, quem pastor ovium pecorum praefigurabat Abel..."

("Nakon što je narasla opačina zavisti [u Kajinu], iz zasjede je ubio brata. Takav je bio utemeljitelj zemaljskoga grada. Tako također označava i židove, koji su ubili Krista, pastira ljudskih ovaca, koga je označavao Abel kao pastir ovaca...")

Kao što sam već pisao ovdje, sv. Augustin dijeli čovječanstvo na dva grada: grad Božji (civitas Dei) i zemaljski grad (civitas terrena).
Nevjerni židovi koji odbacuju Krista Boga, spadaju gdje i svi ostali nevjernici: u zemaljski grad, u Babilon. Nevjernici se mogu osloboditi Babilona jedino ako iz njega izađu, to jest, ako se obrate na katoličku vjeru i tako pređu u grad Božji.

Komentirajući stih iz psalma 44. "Astitit regina a dextris tuis", sv. Augustin kaže da je Crkva ta kraljica, koja krštenjem oslobađa ljude iz đavolskog Babilona i dovodi ih Kristu Kralju (De civitate Dei, XVII, 16).


A sad dolazimo do najočitijeg slučaja gdje dvojica braće pokazuju razliku između dva saveza. Sveti praotac Abraham imao je dva sina: Išmaela od sluškinje Hagare i Izaka od zakonite žene Sare.
Kršćani su od samoga početka u ovoj dvojici vidjeli proročanstvo o dva saveza, kako je objasnio sv. Pavao (Gal 4, 22-31).

Sv. Augustin povezuje sudbinu ove dvojice sa kasnijom podjelom Izraela u vrijeme kraljeva, pa piše (De civitate Dei, XVII, 7):

"De qua re non dubito intelligendum esse quod sequitur: 'Et dividetur Israel in duo', in Israel scilicet inimicum Christo et Israel adhaerentem Christo; in Israel ad ancillam, et Israel ad liberam pertinentem. Nam ista duo genera primum simul erant, velut Abraham adhuc adhaereret ancillae, donec sterilis per Christi gratiam foecunda clamaret: 'Eiice ancillam et filium eius' (Gen. 21, 10)."

("O kojoj stvari bez sumnje treba razumjeti što slijedi: 'I podijelit će se Izrael na dvoje', to jest, na Izraela neprijatelja Kristova i Izraela koji pristaje uz Krista, na Izraela koji pripada sluškinji i Izraela koji pripada slobodnoj. Naime, ova su dva roda prije bila zajedno, kao što je Abraham držao sluškinju, sve dok nije neplodna [Sara] koja je postala plodna po milosti Kristovoj, uzviknula: 'Otjeraj sluškinju i njezina sina' (Post 21, 10).")

A malo kasnije, sv. Augustin daje ovaj važan zaključak:

"Nihil enim prodest Testamentum Vetus de monte Sina in servitutem generans (Gal 4, 24), nisi quia testimonium prehibet Testamento Novo."

("Ništa, naime, ne koristi Stari savez sa brda Sinaja koji rađa za ropstvo (Gal 4, 24), osim što daje svjedočanstvo za Novi zavjet.")

Stari je zakon dan na brdu Sinaj. To je zakon kojega se i danas drže židovi, a da uopće ne razumiju (jer "prijevjes zastire srce njihovo" - 2 Kor 3, 15) da taj zakon upućuje na Novi zakon. On je proročanstvo, ili kako kaže sv. Augustin: svjedočanstvo za novi zakon.

Već su stari proroci najavljivali dolazak novoga zakona:
"de Sion exibit lex et verbum Domini de Jerusalem" - "iz Siona će izaći zakon i riječ Gospodnja iz Jeruzalema" (Iz 2, 3)

Dakle, novi zakon imao je doći sa Siona, iz Jeruzalema (gdje je Krist propovijedao) , a ne kao stari zakon sa Sinaja. Kad se u psalmima spominje Jeruzalem i Sion, to uvijek označava Crkvu (nebeski Jeruzalem), a ne židove. Jer židovski zakon nije dan u Jeruzalemu i na Sionu, nego na gori Sinaju na izlasku iz Egipta.
U tome je razlika između Sinaja i Siona.


Prošle nedjelje - Laetare (IV. nedjelja korizme) - u tradicionalnom rimskom obredu čita se poslanica sv. Pavla Galaćanima (4, 22-31), u kojoj se govori upravo o razlici između ova dva saveza na primjeru Abrahamovih sinova Išmaela i Izaka:

"Pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo – to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: 'Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti,
ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana.'
Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? 'Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom' slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne." (Gal 4, 22-31)

Ovo čitanje je također vrlo često u istočnoj liturgiji. Oni od vas koji možda idu grkokatoličku liturgiju, čujete ga barem 4-5 puta godišnje.

Mislim da stoga nije nimalo slučajno da su se istočni katolički patrijarsi na Drugom vatikanskom koncilu oštro protivili deklaraciji "Nostra aetate", koja donosi jedan potpuno netradicionalan pogled na židovstvo, sasvim suprotan svemu što je uvijek naučavala Crkva.

Štoviše, tijekom koncilskih rasprava, istočni katolički patrijarsi otvoreno su govorili o utjecaju židovskog lobija na rad II. vatikanskog koncila.
Melkitski patrijarh Maksimos IV. je u jednom trenutku izjavio da je svjetsko židovstvo kupilo saborsku većinu, misleći na američke i zapadnoeuropske biskupe.
U svemu su bili važni i politički razlozi, ratovi koji su se vodili na Bliskom istoku itd.

Liberali koji su gurali deklaraciju "Nostra aetate" bili su spremni dovesti u pitanje i ekumenizam sa istočnim raskolnicima, samo da ugode židovima.

Pogledajte kakva je bila reakcija pojedinih nesjedinjenih istočnih zajednica na "Nostra aetate":

(IZVOR: N. Bižaca, Kako je nastajala saborska deklaracija »Nostra aetate«, BS, Vol. 68. No. 3., str. 411.)

To što je, unatoč svim ovim reakcijama, usvojena deklaracija "Nostra aetate", samo pokazuje što su bili prioriteti njenih donositelja.

Izgleda da čak i kod modernista postoji određena hijerarhija vrijednosti. A na toj listi, dodvoravanje židovima očito ima prednost pred dodvoravanjem istočnim raskolnicima.

Neka nevjernici vide da kršćani upravljaju ovom državom

Veliki crkveni naučitelj sv. Ivan Zlatousti bio je građanin Rimskog Carstva u vrijeme kad je Rimsko Carstvo već službeno bila kršćanska država. Unatoč tome, put do izgradnje potpunog kršćanskog društva bio je dug i mukotrpan.

Nisu ni svi stanovnici Carstva bili kršćani. Bilo je još dosta pogana, židova, heretika... što je svakako otežavalo situaciju. Uspostava kršćanskog društvenog poretka ne ide uvijek glatko. Zato se očekuje od svakog pojedinog kršćanina da doprinese izgradnji kršćanskog društva. A to znači da svaki kršćanin mora dati sve od sebe kako bi iz javnosti bilo uklonjeno sve ono što je nespojivo s kršćanstvom.

Sv. Ivan Zlatousti na kraju svoje 1. propovijedi o spomenicima puku Antiohije traži da se vjernici doslovno fizički obračunaju sa psovačima i huliteljima. Dakle, od vjernika se očekuje da fizičkom silom spriječe blasfemije, i zaštite javno ćudoređe:

"No, nakon što su nam sada stigle vijesti o blasfemiji, jednu uslugu tražim od svih vas za ovu propovijed i govor: da za mene prekorite hulitelje po gradu. Ako čuješ nekoga na raskršću i na trgu kako huli, pristupi i prekori ga, a ako mu je potrebno dati batina, ne oklijevaj: ošamari ga po licu, udari ga po ustima, udarcem posveti svoju ruku. I ako ga neki optuže, te ako ga odvedu pred sud, slijedi ih; i ako sudac na sudištu potražuje kazne, slobodno reci da je hulio Kralja anđela. Ako je, naime, potrebno kazniti one koji vrijeđaju zemaljskog kralja, onda još mnogo više one koji nanose uvredu Njemu. To je opći zločin, javna uvreda; svakome tko želi tužiti, dopušteno je. Neka nauče i Židovi i Grci, da su kršćani održavatelji grada, i branitelji i upravitelji i poglavari; i isto neka nauče pokvarenjaci i opaki da se imaju bojati slugu Božjih, da ako se ikada usude govoriti ovakvo što, da će se morati okretati posvuda i bojati se vlastite sjene, u tjeskobi da ne bi možda kršćanin čuo i dotrčao, pa ih žestoko kaznio."

Intelektualci i vojnici

Nakon enciklike pape Leona XIII. Aeterni Patris (1879.) u cijelom se katoličkom svijetu budi obnova kršćanske filozofije u tomističkom duhu. Opaža se i nastojanje da se podigne mladi katolički naraštaj odgojen u tomizmu, koji će biti sposoban da se suprotstavi liberalnim zabludama.

U Hrvatskoj je 1908. osnovano Leonovo društvo za kršćansku filozofiju, na čelu s Franom Biničkim. Kao neposredan razlog za osnutak, utemeljitelji su naveli nezadovoljstvo stanjem u tadašnjim središnjim hrvatskim kulturnim institucijama - Matici hrvatskoj i JAZU - u kojima su prevladavali liberali, "slobodnomislioci", pobornici vjerske slobode i odvajanja Crkve i države.

Binički je još 1905. predvidio kulturnu borbu, pa u članku »Prelom« g. 1905. piše: 

"Doći će do sukoba, do preloma, planut će 'Kulturkampf'. Neka plane! Dosta je i onako bilo mrtvila. Dosta su gazili katolička načela, dosta su ponizivali Katoličku Crkvu oni koji su je morali braniti. Neka plane otvoreni boj! Hrvatsko će svećenstvo stradati, al’ hrvatsko svećenstvo ima uza se hrvatski puk. Hrvatsko će svećenstvo gnjesti gruba sila, ali će silu pobijediti nepobjedljiva katolička misao, koja će nas ojačati, očeličiti i obnoviti dragu nam Hrvatsku."
(IZVOR)

Kako bi mlade katoličke intelektualce pripremili za taj "Kulturkampf", Leonovo društvo im je dalo kao oružje tomističku filozofiju, kojom će uspješno pobiti sve protivničke argumente. Općenito govoreći, važan cilj cijeloga hrvatskog katoličkog pokreta bio je odgojiti mladu katoličku intelektualnu elitu, koja bi jednoga dana preuzela važne društvene položaje u domovini. Iz tih bi se položaja onda pokrenula katolička obnova i izgradnja kršćanskog društvenog poretka. Bio je to pokušaj svojevrsnog "marša kroz institucije".

Leonovo društvo se brzo proširilo na katoličke đake i studente. Imalo je dvije sekcije u sklopu katoličkih akademskih društava: "Hrvatska" u Beču i "Domagoj" u Zagrebu.

Članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva "Hrvatska" u Beču 1915. god. Na slici u gornjem redu dr. Avelin Ćepulić i bl. Ivan Merz kao studenti.

Član HKAD "Hrvatska" u Beču bio je i bl. Ivan Merz. Njegova tomistička izobrazba se vrlo dobro može vidjeti u njegovim člancima. Ako malo pažljivije čitate njegove tekstove, primijetit ćete da Merz često citira sv. Tomu Akvinskoga.

Poznato je također i da je Merz kroz cijelu odraslu dob svakoga dana posvećivao četiri sata privatnom studiju teologije. Dušan Žanko je jednom opisao bl. Ivana Merza kao "katoličkog čovjeka koji je zatvoren u svojoj sobi čitao Sumu i misal, molio Imitaciju i studirao enciklike".

I ostali vodeći katolički intelektualci bili su dobro obučeni u skolastičkoj filozofiji i teologiji.To je bio uvjet da bi se nekoga uopće moglo smatrati katoličkim intelektualcem. 

No, njihovi planovi da će obnoviti kršćanski poredak u Hrvatskoj nisu se ostvarili, nažalost... Zašto? Malo kasnije ću pokušati dati odgovor na to pitanje, ali prvo želim istaknuti nešto drugo.


Možete si misliti kako je toj starijoj generaciji hrvatskih katoličkih intelektualaca (koja je, dakle, bila odgojena u tomističkom duhu) teško palo komunističko preuzimanje vlasti 1945. godine. Ne samo zato što su im životi bili ugroženi, nego i zato što je to značilo kršenje jednog od temeljnih moralnih načela katoličkog društvenog poretka (a to je nekima od njih bilo važnije od njihovih života).


Naime, moralno je neprihvatljivo da u jednoj katoličkoj zemlji vlast preuzmu nevjernici.
Sv. Toma Akvinski kaže da se ni pod koju cijenu ne smije dozvoliti uspostavu nevjerničke vlasti na nekom području koje je do tada bilo katoličko 
(Summa theologica, II-II, q. 10., a. 10.):

"...hoc nullo modo permitti debet. Cederet enim hoc in scandalum et in periculum fidei. De facili enim illi qui subiiciuntur aliorum iurisdictioni, immutari possunt ab eis, quibus subsunt, ut sequantur eorum imperium, nisi illi qui subsunt fuerint magne virtutis. Et similiter infideles contemnunt fidem, si fidelium defectus cognoscant. Et ideo Apostolus prohibuit, ut fideles non contendant iudicio coram iudice infideli (I. Cor. 6, 1-6). Et ideo nullo modo permittit Ecclesia, quod infideles acquirant dominium super fideles, vel qualitercumque eis praeficiantur in aliquo officio."

("...ovo se nikako ne može dopustiti. Prešlo bi to, naime, u sablazan i opasnost za vjeru. Lako se oni koji su podloženi vlasti drugoga, mogu promijeniti od strane onih kojima su podloženi, osim ako nemaju veliku jakost. A isto tako, nevjernici bi prezreli vjeru, ako bi prepoznali slabost vjernika. I zato je Apostol zabranio da se vjernici parniče pred sucem nevjernikom (1 Kor 6, 1-6). I stoga Crkva nipošto ne dozvoljava da nevjernici preuzmu vlast nad vjernicima, niti da im predstoje u bilo kojoj službi.")

To je naša tomistički odgojena katolička inteligencija jako dobro znala. Zato im se lomilo srce kad su gledali kako komunisti grabe vlast te kobne 1945. godine.

Osim toga, prema sv. Tomi Akvinskom, nevjera je teži grijeh nego ubojstvo. Zato što je ubojstvo usmjereno protiv čovjeka, a nevjera protiv samoga Boga.
O težini grijeha prema objektu protiv kojega su usmjerni, ovako piše sv. Toma (Summa theologica, I-II, q. 73., a. 3.):

"peccatum quod est ipsam substantiam hominis, sicut homicidium, est gravius peccato quod est circa res exteriores, sicut furtum: et adhuc est gravius peccatum quod immediate contra Deum commititur, sicut infidelitas, blasphemia et huiusmodi..."

("grijeg koji ide na samu bit čovjeka, poput ubojstva, teži je nego grijeh koji je oko vanjskih stvari kao krađa, a još je teži grijeh koji se čini izravno protiv Boga, poput nevjere, blasfemije i tome slično...")

Sv. Toma će na jednom drugom mjestu (II-II, q. 10., a. 3.) zaključiti da je nevjera najteži od svih grijeha - a da je najgori oblik nevjere: krivovjerje.

Razumljivo je, dakle, zašto je našu katoličku elitu 1945. više pogađala uspostava jedne nevjerničke vlasti, nego prijetnje gubitkom života ili imovine. Bio je to kraj svih njihovih snova. Slom svih njihovih napora za uspostavom kršćanskog društva.

Da. Kobna '45. označila je nesretan kraj katoličkog pokreta u Hrvatskoj.
Da samo spomenem kako je završio Fran Binički, nekadašnji predsjednik Leonovog društva. Nakon partizanskog ulaska u Gospić, uhićen je 4. travnja 1945. i zatvoren u kaznionicu. Mučen, obolio je od tifusa i umro 1. svibnja 1945. Mučenička smrt.

Ostali pripadnici katoličkog pokreta su ili ubijeni ili izbjegli, ili se pasivizirali i povukli iz javnosti. Istina, u njima vidimo mučenike, dužni smo ih cijeniti zbog njihovih žrtava, ali moramo priznati da oni nisu uspjeli u svom cilju ostvarenja katoličke Hrvatske.

Možda je nezahvalno kad mi iz današnje perspektive pokušavamo procijeniti zašto je tako završilo. Isto kao što je nezahvalo govoriti zašto su pojedine križarske vojne u srednjem vijeku završile s neuspjehom, premda su u njima sudjelovali i veliki sveci, kao sv. Bernard. 

No, uvijek nam prolazi kroz glavu pitanje: Je li moglo biti drugačije? 
Mi to ne znamo. Ne možemo sada kao generali poslije bitke pametovati: "Trebali ste učiniti ovo, a ne ono..." i slične stvari.

Ipak, usudio bih se reći da je naš katolički pokret već na svojim počecima netočno procijenio da je cijela ova borba u svojoj biti intelektualna, filozofska. Mi smo se cijelo vrijeme pripremali za intelektualni obračun s neprijateljima katolicizma. Ono, naoružat ćemo se skolastičkom logikom i filozofijom, ući ćemo u raspravu s neprijateljima i tako im otvoriti oči o njihovim zabludama.

Očito nisu računali da će konačni obračun s bezvjercima biti oružani, a ne intelektualan. Partizani su '45. izašli iz šume naoružani strojnicama, bombama i noževima. 
Zar ćemo s njima voditi filozofske rasprave?

Mislim da je naš katolički pokret trebao već na samom početku računati s takvim ishodom. Dobro su vidjeli iskustva drugih zemalja u tom pogledu (npr. rat između cristerosa i vlade u Meksiku 1920-ih, zatim Španjolski građanski rat 1930-ih).

Možda bi stoga bilo bolje da su (barem u tajnosti) organizirali katoličke oružane formacije, umjesto da su sav trud stavljali na formiranje katoličke intelektualne elite. 
A pogotovo kad uzmete u obzir da su sve relevantne političke snage onoga vremena imale svoja oružana krila - čak i Mačekov HSS (pogledaj: Hrvatska seljačka zaštita).

Svakako, trebamo katoličke intelektualce. Sigurno je da trebamo... bez njih smo obezglavljeni. Ali, trebamo i katoličke vojnike. Trebamo, dakle, i nekoga tko će na terenu fizički štititi Crkvu.

Napokon i to treba reći. Laici nisu svećenici. Svećenicima je zabranjeno nositi oružje i ratovati, ali laicima nije! Laicima je to čak i dužnost u nekim okolnostima.  
Nije uloga laika u Crkvi da na sebe preuzimaju svećeničke funkcije, nego da djeluju na onim područjima i djelatnostima na kojima svećenici ne mogu djelovati. A to je prije svega fizička zaštita Crkve protiv njenih vidljivih neprijatelja.

Nije to nešto novo, već stoljetna praksa Crkve, praksa koja ima temelje i u Bibliji i u Tradiciji: Makabejci - pralik i uzor kršćanske vojske.