Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Vjerska tolerancija je bezbožna i apsurdna

U zadnja dva teksta vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da je katolička vjera jedina prava vjera dokazivanjem da su ostale religije lažne, tj. da nemaju obilježja prave religije. Sada se postavlja pitanje kako bi se katolici trebali odnositi prema drugim religijama.

Pitanje je, dakako, prije svega upućeno predstavnicima državnih vlasti. Što učiniti ako se na tvojem teritoriju pojavi znatan broj pripadnika drugih religija?

Stadler daje odgovor na temelju tradicionalne katoličke teologije i vjekovnog crkvenog učiteljstva. Znamo da se taj odgovor ne sviđa modernistima i "progresistima". Znamo da se ne sviđa liberalima: onima koji traže "slobodu" i "jednakopravnost" svih religija, tj. izjednačavanje istine i zablude.

Nećemo se danas previše ostvrtati na njihove prigovore, nego ćemo mirno iznijeti Stadlerovo klasično obrazloženje katoličkog stajališta o toleranciji.

Jasno je da vi ne možete prisiliti poganina da primi krštenje ili prihvati pravu vjeru. No, isto tako, ne možete se ni ponašati kao je poganstvo dobro, ili kao da je to sasvim prihvatljiv način života.

Ili, da se ovako izrazimo: Ponekad morate podnositi prisutnost nevjernika na nekom području (jer bi drugačije postupanje moglo izazvati još veće probleme), ali nikada ne možete odobravati njihove zablude i nevjeru.

Zato se u tradicionalnoj katoličkoj teologiji razlikuju pojmovi: teološka tolerancija i građanska tolerancija.
Najjednostavnije rečeno, teološka (vjerska) tolerancija bila bi tolerancija prema zabludama i krivim naucima kao takvima, dok bi građanska tolerancija bila tolerancija prema osobama koje drže zablude (kao osobama, kao ljudima). Drugim riječima: prva je tolerancija prema grijehu, a druga je tolerancija prema grešniku.

Tolerancija prema zabludama kao zabludama apsolutno je neprihvatljiva.
O toj teološkoj ili vjerskoj toleranciji Stadler ovako govori (str. 239.):

"Exinde sequitur, tolerantiam sic dictam theologicam impiam esse et absurdam. Duplex scilicet tolerantismus secernitur: civilis et religiosus. Tolerantia theologica sive religiosa est error eorum, qui putant, etiam extra catholicam Ecclesiam in alia religione vel ecclesia aeternam salutem obtineri posse. Hanc tolerantiam affirmamus esse impiam et absurdam."

("Odatle slijedi da je takozvana teološka tolerancija bezbožna i apsurdna. Naime, razlikuje se dvostruki tolerantizam: građanski i vjerski. Teološka ili vjerska tolerancija jest zabluda onih koji misle da se i izvan Katoličke Crkve, u drugoj religiji ili crkvi, može postići vječno spasenje. Potvrđujemo da je ova tolerancija bezbožna i apsurdna.")

Dakle, dogma Extra Ecclesiam nulla salus ima izravan utjecaj na crkveni nauk o odnosu države prema religiji.

Stadler objašnjava da je Crkva nužno netolerantna prema svakoj zabludi, pa zato ne može prihvatiti vjersku toleranciju:

"Nam tolerantia religiosa est contra Dei veritatem, sapientiam et justitiam; contra revelationis et Ecclesiae finem; contra rationem ipsarum veritatum religiosarum, quae omnem errorem excludunt; contra intellectus nostri naturam, qui tum veritatem cognoscere tum relate ad veritatem cognitam nullo modo indifferens esse potest. Ecclesia a seipsa, a Christo et veritate descisceret, simulque negaret, esse unum Dominum, unam fidem, unum baptisma, si tolerantiae religiosae assentiretur. Sciens enim, se originem trahere a Deo, suasque veritates esse infallibiles, necessario intolerans est erroris, qui Deum privat honore, hominem vero abducit ad nequitiam. Ideo numquam licuit errori ab Ecclesia proscripto patrocinari neque directe neque indirecte."

("Naime, vjerska tolerancija jest protivna Božjoj istinitosti, mudrosti i pravednosti; protivna je objavi i svrsi Crkve; protivna je načelu samih vjerskih istina, koje isključuju svaku zabludu; protivna je naravi našega razuma, koji može i spoznati istinu, i u odnosu na spoznatu istinu nipošto ne može biti indiferentan. Kada bi pristala na vjersku toleranciju, Crkva bi se odmetnula sama od sebe, od Krista i istine, te zanijekala da postoji samo jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje. Naime, [Crkva] znajući da izvodi svoje podrijetlo od Boga i da su njezine istine nepogrešive, nužno je netolerantna prema zabludi, koja Boga lišava časti, a čovjeka odvodi u pakost. Zato nikada nije bilo dopušteno braniti zabludu, koju je Crkva zabranila, ni izravno ni neizravno.")

Treba dobro razlikovati ovu vjersku toleranciju od građanske tolerancije, koju država može pokazati prema pripadnicima drugih religija.
Stadler ovako definira i određuje građansku toleranciju:

"Tolerantia civilis publica sive politica est licentia seu facultas, quam princeps vel respublica alienae religionis asseclis permittit, ut religionem suam publice profiteri et exercere possint. Professio religionis falsae est semper mala, quae quidem potest quandoque ab iis, qui praefecti sunt rebus publicis, permitti, ne majora sequantur mala, nunquam tamen approbari. Ad rem S. Thomas (Sum. II. II. q. X. art. 11): Ritus infidelium tolerari possunt vel propter aliquod bonum, quod ex eis proveniet, vel propter aliquod malum, quod vitatur.... sc. ad vitandum scandalum vel dissidium, quod ex hoc possit provenire, vel impedimentum salutis eorum, qui paulatim sic tolerati convertuntur ad fidem."

("Građanska tolerancija, javna ili politička, jest dozvola ili mogućnost kojom vladar ili država dopušta sljedbenicima druge religije da svoju vjeru mogu javno ispovijedati ili obdržavati. Ispovijest lažne religije jest uvijek zla; no ponekad je mogu dopustiti oni koji imaju javnu vlast, kako ne bi došlo do većih zala, ali je nikada ne smiju odobravati. Glede ove stvari, kaže sv. Toma (Summa, II-II, q. X., art. 11.): Obredi nevjernika mogu se tolerirati ili zbog nekog dobra, koje bi iz njih proizašlo, ili zbog zla koje bi se moglo izbjeći... tj. radi izbjegavanja sablazni ili pobune, koje bi zbog toga mogle nastati, ili zbog zapreke spasenju onih koji bi se tako tolerirani postepeno obratili na vjeru.")

Razliku između vjerske tolerancije i građanske tolerancije možemo objasniti na ovom primjeru: Država može tolerirati neku muslimansku zajednicu na svojem teritoriju ako je to potrebno kako bi se izbjegli veći problemi (npr. pobuna protiv države, teroristički napadi itd.), ali ne možete im čestitati Ramazanski bajram, jer bi to značilo odobravati lažnu religiju. Odobravanje lažne religije jest grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.

Nakon što smo razbistrili pojmove i shvatili njihovo značenje, pogledajmo koje se moderne zablude protive ovom stoljetnom nauku Crkve.

Slijedeći nauk pape bl. Pija IX. u enciklici Quanta cura, Stadler izdvaja četiri zablude:

"Falsum itaque est: 1) optimam societatis publicae rationem civilemque progressum omnino requirere, ut humana societas constituatur et gubernetur nullo habito ad religionem respectu, ac si ea non existeret, aut saltem nullo facto veram inter falsasque religiones discrimine;
2) optimam esse conditionem societatis in qua imperio non agnoscitur officium coercendi sancitis poenis violatores catholicae religionis, nisi quatenus pax publica postulat;
3) civilem cujusque cultus libertatem; itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque palam, publicaeque manifestandi non conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam;
4) laudabiliter in quibusdam nominis catholici regionibus lege cautum esse, ut hominibus illud imigrantibus liceat publicum proprii cujusque cultus exercitium habere."

("Stoga, pogrešno je: 1) da najbolja namisao o javnom društvu i građanski napredak u potpunosti zahtijeva da se ljudsko društvo ustroji bez ikakvog obzira na religiju, kao da ona ne postoji, ili barem bez povlačenja ikakve razlike između prave religije i lažnih religija;
2) da je najbolji položaj društva u kojem vlast ne priznaje dužnost suzbijanja određenim kaznama prekršitelje katoličke religije, osim u onoj mjeri u kojoj to traži javni mir;
3) da građanska sloboda svakog kulta, kao i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakva mišljenja i namisli otvoreno i javno izražava, ne dovodi do lakšeg kvarenja običaja i ćudi naroda i promicanja kuge indiferentizma;
4) da je pohvalno što je u nekim zemljama katoličkog imena zakonom određeno da je ljudima koji se ondje doseljavaju dopušteno da svatko obdržava svoj vlastiti kult.")

Država mora priznati katoličku religiju kao veliko dobro i zato je mora štititi onako kako se štiti veliko dobro:

"Et sane religio ad minus aeque ac pax publica, honor civis, publici mores, est magnum bonum, imo praedictarum rerum origo ac fundamentum. Unde illi, qui rebus publicis praefecti sunt, officium in se receperunt defendendi non solum jura et bona societatis civilis, sed etiam religionem ipsam contra multiplices falsarum religionum errores eo vel magis, quod humana societas ne gubernari quidem possit nullo habito ad religionem catholicam respectu, quippe quae non nascitur ex theoria quadam, sed in se complectitur historice existentem plebem, quae determinatam jam religionem habet."

("I zaista je religija veliko dobro, barem jednako kao javni mir, čast građanina, javni običaji; štoviše, ona je izvor i temelj spomenutih stvari. Stoga, oni koji su postali nadstojnicima država, primili su dužnost ne samo da brane prava i dobra građanskog društva, nego i samu religiju protiv mnogostrukih zabluda lažnih religija, tim više što se ljudskim društvom ne može ni upravljati bez ikakvih obzira prema katoličkoj religiji, jer se ona ne rađa iz nekakve teorije, nego u sebi obuhvaća povijesno postojeći narod koji već ima određenu religiju.")

Često se ponavlja izreka da treba mrziti grijeh, ali ne i grešnika. Isto tako, znamo da treba proganjati krivovjerje, ali pokazati ljubav prema čovjeku koji je u zabludi, osobito ako je u zabludi bez vlastite krivnje.

No, Stadler ističe da postoje situacije kada netolerancija prema krivovjerju treba prijeći i na same ljude koji šire krivovjerje. Katolička zajednica ima pravo da se brani od krivovjerja.
Stadler nam objašnjava da je to naše pravo i po naravnom zakonu, i po društvenom zakonu, i po pozitivnom i božanskom zakonu:

"Tamen quandoque intolerantia erroris in ipsos redundare potest et debet errantes, si nimirum errores suos nituntur diffundere et ipsa inficere Ecclesiae membra. Quae intolerantia nititur: jure naturali, cum cuilibet permissum sit, injustum aggressorem repellere; jure sociali, cum quaelibet societas ab hostibus, in primis a rebellibus et seditiosis, se suaque membra tueri, ac proinde omnibus quae ei suppetunt armis, illos insequi possit et debeat; jure positivo et divino, cum Ecclesiae pastoribus gravissimum incumbat onus abigendi a grege lupos: rationem enim reddere debent de animabus sibi commissis."

("Ipak, ponekad se netolerancija prema zabludama može i treba preliti na same zabludjele ljude; ako oni, naime, nastoje svoje zablude raširiti i zaraziti same članove Crkve. Ova netolerancija osniva se: na naravnom pravu, jer je svakomu dopušteno da odbije nepravednog napadača; na društvenom pravu, jer svako društvo može braniti sebe i svoje članove od neprijatelja, prije svega od pobunjenika i buntovnika, pa ih, prema tome, može i treba goniti svim oružjem koje stoje na raspolaganju; na pozitivnom i božanskom pravu, jer pastiri Crkve imaju najstrožu dužnost da otjeraju vukove od stada. Naime, dužni su dati račun o dušama koje su im povjerene.")

Vidimo, dakle, da je obrana od krivovjerja ne samo pravo, nego i dužnost katolika. Pastiri su dužni braniti ovce od vukova. Crkveni poglavari moraju odlučno istupiti ako vide da zavodnici šire zablude ili nemoral u katoličkom puku. Državni poglavari trebaju pružiti svoju ruku (brachium saeculare) za obranu katoličke vjere.

Ove nekoć samorazumljive istine danas treba isticati više nego ikada prije. Zato je važno čitati kako ih objašnjavaju klasični katolički teolozi. 

Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.

  

Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Nijedna nekatolička sekta ne može biti sveta

U prošlom tekstu vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da su islam i današnje židovstvo lažne religije. U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u istoj knjizi dokazuje lažnost onih zajednica koje su se odvojile od Katoličke Crkve, tj. zajednica protestanata i istočnih raskolnika. Naime, u tradicionalnoj katoličkoj teologiji, raspravu o pravoj ili istinitoj Kristovoj Crkvi (Tractatus de vera Christi Ecclesia) uvijek prati dokazivanje da su sve odvojene zajednice: lažne crkve.

Dakako, u ovom tekstu nemamo prostora da iznesemo sve Stadlerove argumente. No, pogledat ćemo barem neke od argumenata kako bismo znali odgovoriti modernističkim ekumenistima, koji šire zabludu kao da su sve zajednice, koje se nazivaju "kršćanskima", dobre i ravnopravne.

Prije svega treba istaknuti da razlika između katolika i nekatolika nije u nekakvim sekundarnim i nebitnim stvarima, nego u samom sadržaju vjere. Katolička vjera je različita od vjere protestanata i istočnih raskolnika.

Dovoljno je samo pogledati pitanje ženidbe. Katolička vjera uključuje nauk o nerazrješivosti ženidbe. Nasuprot tome, protestanti i istočni raskolnici dopuštaju "razvod braka": protivno naravnom zakonu i protivno izričitim Kristovim riječima. Gospodin Isus Krist kaže u Evanđelju:

"Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" (Mk 10, 9)
"Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub." (Mk 10, 11-12)

Kako bi sada katolici mogli biti u "ekumenskom jedinstvu" s onima koji kažu da je razvod braka dopušten?
Ako nas ne povezuje ista vjera, što nas uopće može povezati?
Ne može u jednoj vjerskoj zajednici biti više suprotstavljenih nauka.

Stadler nam objašnjava kako Crkvu povezuje veza vjere. U Crkvi može biti samo jedna vjera, samo jedan nauk (str. 194.):

"Atqui vinculum, quo Christus suam Ecclesiam instructam voluit, est vinculum fidei. Nam Ecclesia est coetus ille, qui Christi doctrinam profitetur; sed doctrina Christi est una, seu unum constituit harmonicum veritatum systema. Ergo et una fides erit in eo coetu, qui per mentis assensum Christi doctrinam amplectitur et profitetur. Ideo S. Paulus docet: Unus Dominus, una fides, unum baptisma (Eph. IV. 5) et sicut fideles hortatur, ut idem sapiant et sint unanimes idipsum sentientes (Philipp. II. 2), ita a fide dissidentes damnat: Licet nos aut angelus de coelo evangelizet vobis praeterquam quod evangelizavimus vobis, anathema sit. (Gal. I. 7.) Unde Apostolus operibus carnis, maximisque criminibus, quae excludunt a regno Dei (Gal. V. 21) adnumerat etiam (v. 19.) dissensiones et sectas."

("Ali, veza kojom je Krist htio poučiti svoju Crkvu jest veza vjere. Naime, Crkva je ona zajednica koja ispovijeda Kristov nauk. No, Kristov je nauk jedan, ili čini jedan skladan sustav istina. Dakle, bit će i jedna vjera u onoj zajednici koja pristankom uma prihvaća i ispovijeda Kristov nauk. Zato sv. Pavao naučava: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje (Ef 4, 5) i kao što potiče vjernike da isto misle i da budu jednodušni, jedne misli (Fil 2, 2), tako i osuđuje one koji odstupaju od vjere: Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet. (Gal 1, 7) Stoga, apostol među tjelesna djela i najveće zločine, koji isključuju iz Božjeg kraljevstva (Gal 5, 21), ubraja također (v. 19.) razdore i sekte.")

Stadler ističe da Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u pitanju vjere kod svojih članova, nego je uvijek bezuvjetno zahtijevala da svi katolici ispovijedaju isti vjerski nauk (str. 217.):

"Ecclesia enim romana discordiam in fide inter suos filios nunquam toleravit, neque ullos errores, si qui in aliqua Ecclesia particulari exorti sint, ex negligentia et oscitantia succrescere et in vulgus spargi passa est, ita ut nemo in toto ejus ambitu reperiri possit, qui in fidei articulis non plene cum caeteris omnibus consentiat."

("Naime, Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u vjeri među svojom djecom, niti je ikada podnosila da se zablude, ako bi se zbog nebrige i nemara pojavile u nekoj partikularnoj Crkvi, rastu i šire u puku, tako da se u čitavom njezinu okrilju ne može pronaći nitko koji se ne bi u člancima vjere potpuno slagao sa svima drugima.")

Kad pobliže pogledate kako Stadler pobija protestantske zablude o vjeri, vidjet ćete da istodobno opovrgava i zablude modernih ekumenista.

Naime, ideolozi modernog ekumenizma zamišljaju "jedinstvo kršćana" na način da se razne "denominacije" (kako ih oni nazivaju) slože oko nekih "temeljnih načela", a da se u ostalom "netemeljnim" stvarima ostavi sloboda pojedinim "denominacijama". No, upravo je to protestantski model "jedinstva". Tako protestanti zamišljaju jedinstvo među svojim brojnim sektama.

Jedna od mnogih protestantskih zabluda jest mišljenje da se mogu razlikovati "temeljni članci vjere" i "netemeljni članci vjere". No, takve ideje vode ljude u zabludu da mogu prihvaćati neke članke vjere, a ostale odbacivati.

Josip Stadler na tu tvrdnju odgovara:

"Absurda est distinctio in articulos fidei fundamentales et non fundamentales invecta a protestantibus ad pervertendum verum conceptum unitatis fidei et communionis"

("Apsurdno je razlikovanje temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, koje su smislili protestanti kako bi izopačili pravi koncept jedinstva vjere i zajedništva")

Stadler je svjestan da je protestantima potrebna ta fikcija kako bi hinili nekakvo "jedinstvo" među svojim zajednicama (koje su podijeljene u vjerskom nauku):

"Biblicam, patristicam et theologicam ideam unitatis fidei et communionis pervertunt protestantes, dum variis modis distinctione facta inter fidei articulos fundamentales et non fundamentales, negant necessitatem unitatis fidei in non fundamentalibus, ut ex pluribus communionibus fidei confessione divisis una constet ecclesia."

("Protestanti izopačuju biblijsku, patrističku i teološku ideju o jedinstvu vjere dok povukavši razliku između temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, na razne načine negiraju nužnost jedinstva vjere u netemeljnim [člancima], kako bi se iz mnogih zajednica, koje su podijeljene u ispovijesti vjere, načinila jedna crkva.")

Stadler ističe da je ta protestantska zabluda protivna stajalištima svetih otaca (str. 200.):

"Distinctio haec protestantium est porro prorsus nova et inaudita antiquitati et contraria Patrum doctrinae. Hoc patet ex Patrum scriptis de Ecclesiae unitate et ex catalogis antiquarum sectarum et haereseon, et ex ipsa ratione agendi haereticorum, qui neque ad sui defensionem hac nova distinctione usi sunt. Constat, antiquos Ecclesiae Patres in more habuisse, illico pronuntiare haereticos, quotquot aliud docerent de quacunque re, ac fides Ecclesiae traderet, nec spectasse unquam, an parva res esset vel magna, sed id unum dumtaxat, num traditioni apostolicae contradiceret. Ab eorundem, quae innumerae sunt, sententiis recitandis abstinemus; sufficit in medium adducere Vincentium Lirinensem, qui in suo commonitorio adversus haereticos (c. XXL) scribit: Abdicata qualibet parte catholici dogmatis, alia quoque, atque item alia, ac deinceps alia atque alia, jam quasi ex more et licito abdicabuntur. Porro autem singilatim partibus repudiatis, quid aliud ad extremum sequetur, nisi ut totum pariter repudietur?"

("Nadalje, ovo razlikovanje protestanata jest nešto potpuno novo i nečuveno u starim vremenima, te protivno nauku otaca. To je očito iz spisa otaca o jedinstvu Crkve i iz popisa starih sekti i krivovjerja, kao i iz samog postupanja krivovjeraca, koji se nisu koristili tim novim razlikovanjem niti za vlastitu obranu. Jasno je da su stari crkveni oci imali običaj da odmah proglase krivovjercima sve one koji bi o bilo kojoj stvari naučavali drugačije od onoga što je predala vjera Crkve, i u tome nisu gledali je li to velika stvar ili mala stvar, nego samo to je li suprotno apostolskoj tradiciji. Suzdržat ćemo se od citiranja njihovih izreka, jer su bezbrojne. Dovoljno je da navedemo Vinka Lerinskog, koji u svojem Commonitoriumu protiv krivovjeraca (c. XXL.) piše: Odricanje od bilo kojeg dijela katoličke dogme dovest će do odricanja od drugog, i opet od drugog, pa zatim od drugog i drugog, tako da će to postati kao po običaju i dopuštenju. Nadalje, nakon što se odbace pojedini dijelovi, što će na naposljetku slijediti ako ne istodobno odbacivanje cjeline?")

Stadler s pravom zaključuje da protestantska stajališta dovode do vjerskog indiferentizma (str. 200.):

"Doctrina ergo haec protestantium necessario ad indifferentismum erga omnem religionem christianam ducit. Nam statuto semel principio, posse articulos quosdam, licet sint revelati, non credi ac negari: revelatio divina saltem quoad hanc partem necessario auctoritate sua exuitur, et despectioni traditur, quae mox ad illam integram extendi debet...."

("Stoga, ovaj nauk protestanata nužno dovodi do indiferentizma prema svakoj kršćanskoj religiji. Naime, kad se jednom usvoji načelo da se neki članci vjere mogu ne vjerovati i negirati, božanska objava nužno se lišava svojeg autoriteta, barem što se tiče tog dijela, i prepušta se preziru, koji se ubrzo treba proširiti na cjelinu...")

Štoviše, mišljenje da se neki članci vjere mogu odbacivati protivno je zdravom razumu:

"Distinctionem inter articulos fundamentales et non fundamentales esse contra rationem theologicam liquet ex eo, quod christianam ideam fidei pervertat et directe divisiones in fide pariat. Ex protestantium doctrina nimirum sequeretur, hominem christianum esse posse seu christianae religionis asseclam, quamvis plurima doctrinae a Christo traditae puncta respueret. Atqui hoc absurdum est et contradictorium; ejusmodi enim homo Christi religionem teneret et non teneret: teneret ex hypothesi protestantium; et non teneret, quia omnis religio, quae non omnia ea continet quae a Christo revelata et ab apostolis promulgata sunt, non est vera et genuina Christi revelatio."

("Da je razlikovanje između temeljnih članaka i netemeljnih članaka protivno teološkom razumu očito je iz toga što izopačuje kršćansku ideju o vjeri i izravno rađa podjelama u vjeri. Svakako, iz protestanskog nauka slijedilo bi da čovjek može biti kršćanin ili sljedbenik kršćanske religije unatoč tome što odbacuje mnoge točke nauka koji je Krist predao. Ali, to je apsurdno i kontradiktorno. Naime, takav bi čovjek istodobno držao i ne držao Kristovu religiju: držao bi po protestantskoj hipotezi, a ne bi držao jer svaka religija koja ne sadrži sve ono što je Krist objavio i što su apostoli proglasili, nije prava i istinska Kristova objava.")

Osim pitanja jedinstva vjere, još je jedno obilježje po kojem se mogu prepoznati lažne religije: nedostatak svetosti. U tome je protestantizam tipičan primjer.

Stadler ističe da kod utemeljitelja protestantizma nema ni traga kršćanskih kreposti (str. 224.-225.):

"Protestantismus maxime caret nota sanctitatis, si ejus origo, doctrina, effectus spectentur. In primis in ecclesiae protestanticae fundatoribus ne vestigium quidem christianae virtutis invenitur. Lutherus enim fuit blasphemus in Deum, vitam duxit non tam hominis quam bestiae, fuit superbissimus mortalium, furiosus conviciator. Fuit etiam familiaris diabolo sicut ipse fatetur. Zvinglius luxuriae fuit deditus. Ad impugnandam realem Christi praesentiam in eucharistia authorem habuit genium, quem ipse Zvinglius fatetur nescire se, ater an albus fuerit. Calvinus fuit blasphemus in Deum et sodomiae reus Novioduni sicut acta publica urbis Noviodunensis testantur. Denique Genevae horrendos inter cruciatus, execrationes, blasphemias, daemonumque invocationem impiam animam evomuit, sicut testatur Joannes Harennius Calvini morti praesens, qui dum haec scriberet, Calviniani praeconis munere fungebatur."

("Protestantizmu najviše nedostaje obilježje svetosti, ako se promatra njegovo podrijetlo, nauk, učinak. Prije svega, kod utemeljitelja protestantske crkve ne pronalazi se ni traga kršćanske kreposti. Naime, Luther je bio bogohulitelj, vodio je život ne toliko ljudski koliko životinjski, bio je najoholiji među smrtnicima, mahniti psovač. Bio je blizak đavlu, kao što sam priznaje. Zwingli je bio odan bludnosti. U borbi protiv stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji imao je kao vođu zloduha, za kojeg sam Zwingli priznaje da ne zna je li bio crn ili bijel. Calvin je bio bogohulitelj i okrivljenik za sodomiju u Noyonu, kao što svjedoče javni dokumenti grada Noyona. Naposljetku, u Ženevi je usred strašnih muka, proklinjanja, hula i prizivanja demona izbljuvao bezbožnu dušu, kao što svjedoči Ivan Harennius, koji je bio nazočan na Calvinovoj smrti, a koji je u vrijeme kad je ovo pisao obavljao službu kalvinističkog propovjednika.")

Stadler ovdje možda pretjeruje u pojedinim tvrdnjama, ali nema nikakve sumnje da su pokretači "reformacije" bili nemoralni ljudi. Luther je javno pogazio svoje redovničke zavjete svetogrdnom (i nevaljanom) ženidbom s redovnicom. Zatim, utemeljitelj anglikanizma, kralj Henerik VIII., bio je preljubnik i višestruki ubojica.

Mišljenje da su takvi ljudi bili "pozvani" da reformiraju Crkvu jednostavno je apsurdno. Ne znam kako itko može sekte, koje su oni osnovali, smatrati "dobrima".

Iz tih loših korijena mogla je rasti samo loša biljka. I protestantizam je iz godine u godinu postajao sve gorim i gorim.
Stadler ovako opisuje protestantizam u svojem vremenu:

"Si igitur in primis ecclesiae protestanticae fundatoribus ac columnis ne vestigium quidem christianae et apostolicae sanctitatis deprehenditur, quid a nostri aevi protestantibus sperandum erit, qui errorem errori addentes ipsi vix sciunt quid credant; sed novam sibi plerumque cudunt religionem pro libito suo, ad quam exteriores suas actiones componunt, de internis parum aut nihil solliciti, coelestium immemores, carni suae blandientes, sacramentorum praesidio destituti, cupiditatibus suis pravisque habitibus velut ferreis vinculis arctissime constricti, quibus vel sola mortis futuraeque vitae cogitatio merito horrorem incutit, qui tamen raro salutem operatur."

("Ako se, dakle, u prvim utemeljiteljima i stupovima protestantske crkve ne nalazi ni trag kršćanske i apostolske svetosti, čemu se onda imamo nadati od protestanata našega doba, koji dodajući zabludu zabludi sami jedva znaju što vjeruju, nego često kuju novu religiju po svojoj volji, kojoj prilagođavaju svoje vanjske čine, a za unutarnje malo ili nimalo ne mare, ne misleći o nebeskim stvarima, ugađajući svojem tijelu, lišeni zaštite sakramenata, čvrsto svezani svojim požudama i opakim navikama kao željeznim okovima; kod njih već i sama pomisao na smrt i budući život s pravom izaziva jezu, ali ona ih rijetko kada navede da rade na spasenju.")

Vidimo da Stadler kaže da protestanti "dodaju zabludu na zabludu". Današnji protestantizam sadrži još više zabluda nego u vrijeme Luthera i Calvina. Uz sve stare zablude, moderni protestanti dodali su i nove zablude, npr. prihvaćanje svih vrsta bludnosti, odobravanje kontracepcije, širenje lažnih "karizmatskih pokreta", itd.
Treba istaknuti da i mnoge zablude postkoncilskih modernista potječu iz protestantizma, npr. ideja o uvođenju "ženskog klera".

Međutim, čak i ako pogledate samo Lutherov i Calvinov nauk, bez ovih kasnijih dodataka, morate zaključiti da je i u tom izvornom obliku opak i pokvaren.
Stadler ga ovako opisuje:

"Doctrina protestantium est Deo injuriosa et amplissimam portam aperit omnibus sceleribus. Ergo non est sancta. Protestantes docent, Deum exigere ab hominibus mandatorum suorum observationem, quin eisdem vires subministret ad ea implenda sufficientes ac necessarias: Deum non punire peccantes, modo credant se esse justos, sibique applicent per fidem justitiam Christi: Deum, quando praecipit opus bonum, praecipere peccatum, quum omnia opera, etiam justorum, juxta ipsos de se sint peccata mortalia: praecipi a Deo multa, quae observari ab hominibus non possint. Docent non dari liberum arbitrium, pia opera coram Deo nihil prodesse etc."

("Nauk protestanata je nepravedan [uvredljiv] prema Bogu i otvara najšira vrata svim zlodjelima. Stoga, nije svet. Protestanti naučavaju da Bog traži od ljudi obdržavanje svojih zapovijedi, a da im pritom ne podaje dovoljne i nužne snage kako bi ih ispunili; da Bog ne kažnjava grešnike, ako oni vjeruju da su pravednici i ako si po vjeri primijenjuju Kristovu pravednost; da Bog kada zapovijeda dobro djelo, zapovijeda grijeh, jer su, prema njima, sva djela, pa i djela pravednika, sama po sebi smrtni grijesi; da Bog zapovijeda mnogo toga što ljudi ne mogu obdržavati. Naučavaju da nema slobodne volje, da pobožna djela pred Bogom ništa ne koriste, itd.")

Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo vidjeti da postoji nepremostiva vjerska razlika između Katoličke Crkve i protestantskih sekti.

Isto tako, treba reći da su i razlike između Katoličke Crkve i istočnih raskolnika vrlo duboke.
Stadler naglašava sljedeće (str. 230.-231.):

"Ecclesia graeca schismatica non est catholica quoad locum, quum extra orientales plagas atque Russiam vix aliquam extensionem habeat, multisque gentibus fere ignota sit. Immerito quoque de antiqua et perpetua fide gloriatur, quum ab hac defecerit, negando processionem Spiritus Sancti a Filio, quam antiqui PP, etiam graeci, crediderunt, et non agnoscendo primatum in Petro ejusque successores divinitus institutum, quem Orientales quoque ante lugendam schisma et theoretice et practice agnoverunt."

("Raskolnička grčka crkva nije katolička što se tiče mjesta, jer izvan istočnih krajeva i Rusije, jedva da ima ikakvo proširenje i mnogim je narodima gotovo nepoznata. Također, nezasluženo se hvali starom i trajnom vjerom, jer je od ove odstupila negirajući izlaženje Duha Svetoga od Sina, koje su drevni oci, pa i grčki, vjerovali, i u tome što ne priznaje božanski ustanovljeno prvenstvo u Petru i njegovim nasljednicima, koje su istočnjaci, prije žalosnog raskola, i u teoriji i u praksi priznavali.")

Stadler ističe da nije dovoljno samo to što pojedine odvojene zajednice imaju valjane sakramente, pa ni samo mučeništvo, ako se prima bez katoličke vjere i izvan Katoličke Crkve (str. 224.):

"Cum sacrilega violatione unitatis fidei et communionis consistere non potest sanctitas; nam propter ipsam separationis sacrilegam iniquitatem innocentes esse non possunt. 'Tales etsi occisi confessione nominis fuerint, macula ista nec sanguine abluitur: inexpiabilis et gravis culpa discordiae nec passione purgatur: esse martyr non potest, qui in Ecclesia non est: ad regnum pervenire non poterit, qui eam, quae regnatura est, derelinquit.' (S. Cypr. de unit. Eccl. tom. 2. p. 254). Unde sectae ab unitate divisae, ut tales, sanctae esse nequeunt, sed synagogae sunt satanae, licet plura habeant supernaturalia omnino atque sancta; biblia v. g., sacramenta et plura media sanctitatis, quae secum ab Ecclesia abstulerunt, more ancillarum, quae a matrona aufugientes plura ab ea furantur."

("Svetost ne može suživjeti sa svetogrdnim kršenjem jedinstva vjere i zajedništva. Naime, zbog samog ovog svetogrdnog bezakonja odvojenosti ne mogu biti nedužni. 'Ako takvi budu i ubijeni pod imenom vjeroispovijesti, ova se ljaga ne ispire ni krvlju: neokajiva i teška krivica nesloge ne čisti se ni mukom. Ne može biti mučenik onaj tko nije u Crkvi. Ne može doći u kraljevstvo onaj tko je napustio onu koja će kraljevati.' (Sv. Ciprijan, De unitate Ecclesiae, tom. 2. p. 254). Stoga, sekte koje su odvojene od jedinstva, kao takve ne mogu biti svete, već su sinagoge Sotonine, pa i ako imaju mnogo toga što je posve nadnaravno i sveto, npr. Bibliju, sakramente i mnoga sredstva svetosti, koja su odnijeli sa sobom iz Crkve poput sluškinja koje su, bježeći od gospodarice, ukrale mnoge stvari.")

Osim toga, Stadler spominje i nacionalne i pokrajinske podjele među raskolnicima, koje već u korijenu sprječavaju ideju o jednoj sveopćoj Crkvi (str. 231.):

"Carent quoque schismatici identitate communionis, quum careant principio unitatis. Etenim schismatici divisi sunt in plurimas partes, quarum singulae suos patriarchas sive metropolitas habent, qui nulla ratione patriarchis alterius regionis subjiciuntur. Tales patriarchae sive metropolitae independentes, nati per separationem ab ecclesia sive russica sive constantinopolitana, praeter alios inveniuntur in Graecia, Bulgaria, Rumenia, Croatia, Serbia, Monte nigro, Bucovina, Transylvania. Unde nulla universalis apud schismaticos invenitur diffusio, sed singulorum patriarcharum coetus divisi sunt ab invicem et, independentes juxta regimen, cui subsunt. Hinc nulla est penes schismaticos universalis ecclesia ac nulla ejusdem ecclesiae universalis diffusio, sed totidem coetus nationales aut provinciales recenseri possunt, quot sunt diversa regimina, cui subsunt."

("I rakolnicima nedostaje identitet zajedništva, jer nemaju princip jedinstva. Naime, raskolnici su podijeljeni na mnoge dijelove od kojih svaki ima svoje patrijarhe ili metropolite, koji se nipošto ne podlažu patrijarsima druge pokrajine. Takvi neovisni patrijarsi ili metropoliti, rođeni u odvajanju bilo od ruske bilo od carigradske crkve, nalaze se u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bukovini, Transilvaniji. Stoga, među raskolnicima se ne nalazi nikakva sveopća širina, nego su zajednice svakog pojedinog patrijarha međusobno odvojene i neovisne prema vlasti kojoj se podlažu. Zato među raskolnicima nema nikakve sveopće crkve, nego se može navesti toliko nacionalnih ili provincijalnih zajednica koliko ima različitih vladanja kojima se podlažu.")

Ideja o "nacionalnim crkvama" nema nikakvo uporište u Evanđelju. Isus Krist nije osnovao "nacionalne crkve", nego samo jednu Crkvu za sve narode. 

No, svi vidimo da su ideju o "nacionalnim crkvama" uzeli i protestanti i istočni raskolnici. Tako su se kod protestanata pojavile: "anglikanska crkva", "škotska crkva", "švedska crkva", "danska crkva", "norveška crkva" itd., a kod istočnih raskolnika: "ruska crkva", "srpska crkva", "bugarska crkva", "rumunjska crkva"...

Već je samom tom činjenicom jasno da je Katolička Crkva jedina prava Crkva, jer ona jedina obuhvaća sve narode i sve zemlje.
Kod ovih ostalih zajednica se s teološkim zabludama miješaju i nacionalističke politike, pa i imperijalističke težnje.

O nacionalističkim stajalištima u SPC dovoljno govori činjenica da su oni proglasili svetima gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, bez obzira na njihove moralne kvalitete. No, određene paralele mogu se pronaći i kod protestanata, napose u anglikanizmu.

Jedan američki autor je nakon svojeg prošlogodišnjeg posjeta Engleskoj opisao na svojem blogu kako mu je posjet engleskim katedralama razjasnio da anglikanizam nije drugo nego "eksperiment u religijskom nacionalizmu" ("Anglicanism is little more than an experiment in religious nationalism"). Gledajući kako su crkve pune grobova raznih poznatih osoba iz britanske povijesti, zaključuje da su anglikanske crkve praktički hramovi posvećeni elitama Britanskog Carstva. Štovanje svjetovnih junaka zamijenilo je nekadašnje štovanje svetaca. Autor navodi primjer katedrale u Yorku (York Minster), iz koje su reformatori uklonili sve kipove svetaca, ali sada na katedrali stoji kip kraljice Elizabete II. (na cijeloj katedrali se nalazi 15 kipova engleskih kraljeva).

Zaista, kroz povijest ove "nacionalne crkve" su praktički jedino služile kao instrument državne politike, kao anglikanska sekta u rukama engleskih kraljeva i Moskovska patrijaršija u rukama ruskih careva.

Ipak, treba reći da i kod postkoncilskih modernista postoji jedna tendencija guranja etno-nacionalističkih elemenata tamo gdje im nije mjesto. U takozvanoj "inkulturaciji". To je jedno od čudnih obilježja postkoncilske liturgijske reforme, gdje se u liturgiju unose elemeti nacionalnih, plemenskih i domorodačkih zajednica. Tako se izmišljaju "amazonski obred", "majanski obred"... Vjerojatno ste čuli za novi obred u Kongu. Nova liturgija postaje poprište plemenskih rituala.

Zapravo, dezintegracija nove liturgije počela je već samim uvođenjem narodnih jezika u liturgiju i vrlo labavim rubrikama. Sve to u kombinaciji s lošim prijevodima novih liturgijskih knjiga doprinosi činjenici da se novi obred znatno razlikuje od države do države. Pitanje je može li se uopće o Novus Ordu govoriti kao o jednom obredu. No, mnoge to niti ne zanima, jer im je važnije da mogu iskazati svoj plemenski identitet.

Stoga, treba jasno reći: Liturgija nije mjesto za iskazivanje plemenskih interesa ili etno-nacionalnog ponosa. U liturgiji se iskazuje čast i štovanje Bogu, a ne nacijama i plemenima.

Vratiti dostojanstvo liturgiji znači doista vratiti u središte štovanje Boga, klanjanje Bogu, a ne ugađanje ljudskim željama.

Isto tako, vratiti dostojanstvo teologiji znači opet staviti u središte istine katoličke vjere, a istodobno ukloniti sve zloupotrebe i želje za ugađanjem ljudima, a posebno pripadnicima drugih religija.

Kako bi se to postiglo, potrebno je vratiti se mudrosti klasičnih katoličkih teologa.

Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.

 

Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Islam i današnje židovstvo jesu lažne religije

Prije nego što je postao vrhbosanskim nadbiskupom, dr. Josip Stadler bio je sveučilišni profesor na Nadbiskupskom liceju u Zagrebu, koji je 1874. godine prerastao u Katolički bogoslovni fakultet. U toj službi, Stadler je napisao na latinskom jeziku udžbenik za fundamentalnu teologiju pod nazivom Theologia fundamentalis: tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de Romano Pontifice complectens (Zagreb, 1880. godine). Drugi dio objavio je kao nadbiskup u Sarajevu: Theologia fundamentalis: tractatus de traditione, Scriptura et analysi fidei complectens (1884. godine).

U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u prvom dijelu svoje Fundamentalne teologije objašnjava zašto se islam i današnje židovstvo trebaju smatrati lažnim religijama.

To je izrazito važno u današnje vrijeme kad modernisti manipulacijama terminom "abrahamske religije" insinuiraju da su sve religije, koje se pozivaju na Abrahama, legitimne i dobre. Zato treba uzeti u ruke knjige pravih katoličkih teologa i vidjeti kako nepobjedivim argumentima obaraju takve zablude.

Osim toga, ako želimo današnje katolike naučiti kako razumno braniti katoličku vjeru protiv svih napada na intelektualnom polju, onda je neophodna obnova tradicionalne fundamentalne teologije. Trebamo, stoga, ponovno otkriti autore poput Josipa Stadlera, osobito ona njegova djela u kojima najviše dolazi do izražaja njegova teološka erudicija.

Modernisti, koji su zauzeli naše teološke fakultete nakon Drugoga vatikanskog koncila, smatraju Stadlerova djela prošlošću. Oni govore o Stadlerovoj ostavštini kao o jednoj "prevladanoj fazi". No, oni slično govore o svakom pravom katoličkom teologu. Zapravo, oni tako govore o cjelokopnoj pravovjernoj katoličkoj teologiji, jer se modernistička stajališta i katolička stajališta međusobno isključuju.

Stadlerova teologija nije prošlost, nego sadašnjost. Stadler brani vječne istine katoličke vjere, koje nijedan modernist ne može promijeniti. Štoviše, Stadler nas u svojoj Fundamentalnoj teologiji poučava kako da branimo istinu upravo protiv zabluda tih liberala i "multireligičara", koji kažu da su sve religije dobre.

 

 

Danas mnogi dobronamjerni ljudi misle da vjeru treba braniti samo od ateista. Ali, to je ograničen i nepotpun pogled na pitanje obrane vjere. Stoga, treba naglasiti da istinitost katoličke vjere treba braniti od svih onih koji je osporavaju: i od ateista, i od muhamedanaca, i od židova, i od protestanata, i od istočnih raskolnika, i od pogana, a najviše od modernista.

U tom smislu, Stadler razlučuje dijelove fundamentalne teologije tako da prvi dio brani istinitost božanske objave (i opovrgava zablude ateista, panteista, naturalista...), drugi dio dokazuje istinitost kršćanske religije nasuprot zabludama Židova, muhamedanaca i svih ostalih nevjernika, a treći dio brani istinitost Katoličke Crkve nasuprot svim "lažnim crkvama", tj. krivovjerskim i raskolničkim zajednicama.

Pogledajmo Stadlerove riječi (str. 4.-5.)

"Theologia fundamentalis seu generalis sponte sua in quatuor partes dividitur:
Prima pars praeliminaris, quae philosophica est et atheos, pantheistas, naturalistas etc. oppugnat, rationalem de religione et revelatione theoriam evolvit, per quam ad religionem divinitus revelatam et agnoscendam et accipiendam praeparamur.
Secunda pars, quae veritatem religionis christianae probat et ethnicos, judaeos, muhamedanos et omnis generis infideles refutat, de ipsa revelatione agit, cujus veram existentiam probat.
Tertia pars, quae veritatem Ecclesiae catholicae defendit et contra omnes haereticos seu spuriae ecclesiae asseclas dirigitur, exhibet nobis authenticum et infallibilem revelationis interpretem ac fidei controversiarum judicem in Ecclesia a Christo instituta, quam recte cognoscere, et ab omni alia ecclesia falsa secernere docet.
Quarta pars fontes Ecclesiae verae concreditos assignat, in quibus saluberrima doctrina divinitus patefacta continetur, quosque Ecclesia conservat et interpretatur."

("Fundamentalna ili opća teologija se sama po sebi dijeli na četiri dijela:
Prvi uvodni dio, koji je filozofski i opovrgava ateiste, panteiste, naturaliste itd., razvija razumnu teoriju o religiji i objavi, po kojoj se pripravljamo i na spoznaju i na prihvaćanje božanski objavljene religije.
Drugi dio, koji dokazuje istinitost kršćanske religije i opovrgava pogane, židove, muhamedance i nevjernike svih vrsta, govori o samoj objavi, čije istinsko postojanje dokazuje.
Treći dio, koji brani istinitost Katoličke Crkve i usmjerava se protiv svih krivovjeraca ili sljedbenika lažne crkve, pokazuje nam da se autentični i nepogrešivi tumač objave i sudac u vjerskim prijeporima nalazi u Crkvi, koju je ustanovio Krist, i uči kako nju [Crkvu] ispravno spoznati i razlikovati od svake druge lažne crkve.
Četvrti dio popisuje izvore povjerene pravoj Crkvi, u kojima je sadržan božanski objavljeni spasonosni nauk, i koje Crkva čuva i tumači.")

Stadler je istaknuo kao svrhu svoje Fundamentalne teologije sljedeći cilj (str. 160.):

"Scopus totius hujus tractatus fuit: ostendere religionem christianam vere esse revelatam, nec aliam esse praeter eam, quae sibi revelationis divinae dignitatem vindicare possit. Et obtentus est iste scopus. Demonstravimus enim, non tantum possibilem sed et moraliter necessariam esse revelationem. Unde deduximus, hominem indifferentem manere non posse, quum revelatio aliqua ut divina ipsi proponitur."

("Cilj je čitave ove rasprave bio: pokazati da je kršćanska religija uistinu objavljena, i da nema nijedne druge osim ove koja bi mogla prisvojiti dostojanstvo božanske objave. I taj je cilj postignut. Pokazali smo, naime, da je objava ne samo moguća, nego i nužna. Odatle smo izveli da čovjek ne može ostati indiferentan kad mu se neka objava predlaže kao božanska.")

Stadler otvoreno i jasno kaže (str. 161.):

"Nullam aliam in orbe terrarum religionem existere, neque judaicam hodiernam, neque mahumetanam, neque ullam ex gentilium religionibus, quae divinam originem probare possit, aut non certas habeat falsitatis notas."

("Ne postoji nijedna druga religija na čitavoj zemlji - ni današnja židovska religija, ni muhamedanska, ni bilo koja od poganskih religija - koja bi mogla dokazati božansko podrijetlo ili koja ne bi imala sigurne oznake lažnosti.")

U čemu je razlika između prave religije i lažnih religija ovako objašnjava (str. 8.):

"Religio demum potest esse tum vera, tum falsa. Religio vera ea est, quae veram de Deo existimationem et fidem habet, verumque ac legitimum cultum ipsi exhibet: contra falsa religio ea dicenda est, quae falsa de Deo docet et ipsi illegitimum cultum rependit."

("Napokon, religija može biti ili istinita ili lažna. Istinita religija jest ona koja ima istinitu predodžbu o Bogu i vjeru, te istinito i zakonito bogoslužje [kult]: nasuprot tome, lažnom religijom treba nazvati onu koja naučava pogrešne stvari o Bogu i koja mu iskazuje nezakonito štovanje.")

U idućoj točki ističe da je apsurdna tvrdnja da su sve religije "jednako istinite":

"Religio objective vera, id est talis, qualem eam juxta suam ideam esse oportet, manifeste potest tantum una esse; sicut enim una est tantum veritas, ita una tantum potest esse vera Dei cognitio unusque tantum verus cultus eidem conformis; uni rei una nonnisi notio unique ac certae relationi nonnisi unum officium respondet. Unde absurda est assertio, plures dari religiones aeque veras."

("Objektivno istinita religija, to jest takva kakva treba biti prema svojoj ideji, očito može biti samo jedna. Naime, kao što je samo jedna istina, tako može biti samo jedna istinita spoznaja Boga i samo jedno štovanje koje je mu dolikuje; jednoj stvari odgovara samo jedan pojam i izvjesnom odnosu odgovara samo jedna služba. Zato je apsurdna tvrdnja da postoji više religija koje su jednako istinite.")

Promotrimo sada pojedinačne slučajeve zajednica nevjernika, kako bismo shvatili zašto ih trebamo smatrati lažnim religijama.

Prema Stadleru, samom činjenicom što je dokazana istinitost kršćanske religije, očita je neistinitost drugih religija (str. 152.-153.):

"Si certum est, ut omnis generis argumentis probavimus, religionem christianam divinam habere originem: simul demonstratum est, reliquas omnes hoc charactere penitus destitui. Deus enim sibi contradicere non potest, nec veritas cum veritate pugnare. Hoc solo argumento omnium religionum, quae a christiana dissident, falsitas apparet."

("Ako je sigurno, kao što smo dokazali svim vrstama argumenata, da kršćanska religija ima božansko podrijetlo: istodobno je pokazano da svim ostalim religijama to obilježje u potpunosti nedostaje. Naime, Bog ne može proturječiti samom sebi, niti se istina može boriti s istinom. Samim ovim argumentom očituje se lažnost svih religija koje odstupaju od kršćanske.")

Kad govorimo o židovstvu, trebamo dobro razlikovati izvornu Mojsijevu religiju (koja je trajala do Kristova dolaska) i današnje židovstvo (koje odbacuje Krista):

"Religionem mosaicam, quam Judaei colebant, divinitus revelatam esse, solidis argumentis probatum est. Religionem vero, cui modo Judaei addicti sunt, ut falsam rejiciendam esse, facile probari potest. Judaei enim post promulgatum evangelium
I. novam a Deo datam revelationem contemnunt,
II. antiquam vere a Deo factam corrumpunt; ac proinde hodierna eorum religio
III. externis revelationis characteribus penitus destituta est."

("Čvrstim argumentima dokazano je da je Mojsijeva religija, koju su Židovi [nekoć] štovali, božanski objavljena. Ali, može se lako dokazati da religiju na koju su Židovi danas navezani, treba odbaciti kao lažnu. Naime, Židovi nakon proglašenja Evanđelja:
I. preziru novu objavu koju je Bog dao;
II. kvare staru objavu, koju je Bog podao, pa je zato njihova današnja religija:
III. u potpunosti lišena vanjskih obilježja objave.")

Nadalje, Stadler podsjeća da je u Starom zavjetu obećan dolazak Spasitelja Isusa Krista, koga nevjerni Židovi ne žele prihvatiti:

"In veteris testamenti revelatione, quam Judaei venerantur Messias ceu novae revelationis praeco novaeque legis auctor promissus et praenuntiatus fuit, quem Judaei audire et sequi ab ipso Moyse jussi sunt (Deut. XVIII. 18, 19). Messiam autem actu jam advenisse, et nullum alium esse, nisi Jesum Nazarenum, argumenta invicta ostendunt. Hunc ergo audire, ipsiusque doctrinam et legem evangelicam relictis caeremonialibus Moysis sequi oportet. Longe ergo aberrant Judaei a veritate, ipsamque legem mosaicam gravissime violant, dum Jesum Nazarenum ceu Messiam sive Christum non agnoscunt, plenam revelationis lucem ab ipso allatam spernunt, et mosaismo jam abrogato obstinate inhaerent. Nam usque in hodiernum diem, cum legitur Moyses, velamen positum est super cor eorum (II. Cor. III. 15.)"

("U objavi Starog zavjeta, koju su Židovi štovali, obećan je i najavljen Mesija ili glasnik nove objave i autor novog zakona: Židovima je sam Mojsije zapovjedio da ga slušaju i slijede (Pnz 18, 18-19). A nepobjedivi argumenti pokazuju da je Mesija stvarno već stigao, i da on nije nitko drugi nego Isus Nazarećanin. Dakle, njega treba slušati, njegov nauk i evanđeoski zakon treba slijediti, ostavivši Mojsijeve obredne propise. Dakle, Židovi su daleko zabludjeli od istine, te najteže krše i sam Mojsijev zakon dok ne priznaju Isusa Nazarećanina kao Mesiju ili Krista, odbacuju puno svjetlo objave koje je on donio, i tvrdokorno se drže mojsijevstva koje je već dokinuto. Naime, sve do današnjega dana dok se čita Mojsije, zastor je postavljen na njihovo srce (2 Kor 3, 15).")

O čemu je ovdje riječ? Naime, i sam sv. Mojsije je u Petoknjižju na mnogo mjesta naglasio i prorekao dolazak Spasitelja. Posebno se ističe upozorenje u Ponovljenom zakonu:

"Proroka od tvojega naroda i od tvoje braće, poput mene, podignut će ti Gospodin Bog tvoj: njega slušaj; kako si tražio od Gospodina Boga svojega, na Horebu, kada je okupljen zbor, kada si govorio: 'Ne mogu više slušati glas Gospodina Boga svojega, niti gledati ovaj silni oganj, da ne umrem!' I reče mi Gospodin: 'Dobro su sve rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, sličnoga tebi: i postavit ću svoje riječi u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovjedim. Onomu pak tko ne posluša njegove riječi, koje će govoriti u moje ime, ja ću biti osvetnik'." (Pnz 18, 15-19)

Dakle, već samim time što odbijaju priznati i prihvatiti Isusa Krista, Židovi krše Mojsijev zakon. To je i sam Isus Krist rekao Židovima:

"Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao." (Iv 5, 45-46)

Ovu važnu istinu ističe i sv. Petar u svojem govoru Židovima, koji je naveden u Djelima apostolskim:

"Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. I svaka duša koja ne posluša toga proroka, neka se iskorijeni iz naroda." (Dj 3, 22-23)

U Vulgati, ova zadnja rečenica glasi:

"Omnis anima, quae non audierit prophetam illum, exterminabitur de plebe."
("Svaka duša koja ne posluša tog proroka, istrijebit će se iz naroda.")

Prema tome, nevjerni Židovi, koji ne priznaju Isusa Krista, nipošto se ne mogu smatrati Božjim narodom.

Osim toga, današnja židovska religija se u mnogo toga razlikuje od židovske religije kakva je bila prije uništenja jeruzalemskog hrama 70. godine. Nakon uništenja hrama, u židovstvu je prestalo žrtveno bogoslužje. Nestankom žrtvenog bogoslužja nestalo je i hijerarhijsko svećenstvo. 

U današnjem židovstvu nema više ni svećeničkih poglavara ni velikog svećenika, kako je to bilo prije uništenja jeruzalemskog hrama. Nakon pada Jeruzalema, vodstvo židovske zajednice preuzeli su rabini, "učitelji Zakona", nasljednici farizeja. Rabinsko židovstvo razvilo se iz farizejstva. Ta njihova verzija židovstva kodificirana je kasnije u Talmudu.

Stadler o tome kaže:

"Religio judaica, quae jam ante Christum per sectas Pharisaeorum et Sadducaeorum corrumpi coepit, multo magis post excidium hierosolymitanum gentisque dispersionem per Thalmudistas corrupta fuit. Hi enim, arbitrarias sacrorum librorum expositiones et spurias traditiones secuti, religioni suae crassos errores addiderunt."

("Židovska religija, koja se već prije Krista počela kvariti po sektama farizeja i saduceja, nakon uništenja Jeruzalema i raseljenja naroda, još je mnogo više pokvarena po talmudistima. Naime, ovi su, sljedeći samovoljna tumačenja svetih knjiga i podmetnute predaje, dodali svojoj religiji teške zablude.")

Kod muhamedanstva je pak zadatak dokazivanja njegove neistinitosti daleko lakši, jer je njegovo lažno podrijetlo još jasnije. Ili, da se jednostavno izrazimo Stadlerovim riječima: "religio mahumetana divinitus revelata esse non potest" ("muhamedanska religija ne može biti božanski objavljena"). 

 
Stadler ističe da je lažnost islama očita iz samog ponašanja njegova utemeljitelja Muhameda:

"Persona Mahumetis nullis sanctitatis notis insignita est, quae legatum divinum sive prophetam ad emendandam religionem a Deo missum decent; ostendit enim indomitam ambitionem, quae ob fines suos promovendos fraudibus et caedibus non parcit. Quantum libidini deditus fuerit, probat uxorum multitudo et singularis illa, quam sibi tamquam prophetae et Dei ministro attribuit, praerogativa, tot quot vellet uxores assumere, quum asseclas suos ad quatuor restringeret."

("Muhamedova osoba nije obilježena nikakvim značajkama svetosti, koje dolikuju božanskom poslaniku ili proroku kojega je Bog poslao da ispravi religiju. Naime, [Muhamed] pokazuje neobuzdanu ambiciju, koja radi promicanja svojih ciljeva ne preza ni od prijevara i ubojstava. Koliko je bio odan pohoti dokazuje mnoštvo žena, i naročito ona prerogativa, koju je pripisao sebi kao proroku i Božjem službeniku, da može uzeti koliko god hoće žena, dok je svoje sljedbenike ograničio na četiri žene.")

To nas zajedno s drugim obilježjima islama dovodi do zaključka:

"Mahumetana ergo religio nec divina est, quum nullas divinae originis notas habeat; nec divina esse potest, quum multa evidenter falsa, absurda et contradictoria contineat et contradicat revelationi, cujus divinitas invicte probata est."

("Dakle, muhamedanska religija niti je božanska, jer nema nikakva obilježja svetosti; niti može biti božanska, jer sadrži mnogo toga što je očito lažno, apsurdno i kontradiktorno, i proturječi objavi kojoj je božansko obilježje neoborivo dokazano.")

Na kraju ovog teksta, želim istaknuti da ovakvo jasno isticanje istine nije nekakav "napad" na obične ljude koji su imali nesreću da su rođeni u lažnoj religiji. To treba naglasiti, jer ljudi znaju takve stvari shvatiti previše osobno. 

No, upravo zbog činjenice što su čitavi narodi vezali svoje nacionalne identitete uz pojedine lažne religije, nastaju velike teškoće u nastojanjima da im se pokaže i dokaže istina. Naime, svaki pokušaj njihova obraćenja shvaća se kao "napad na identitet", koji izaziva agresivne reakcije.

Stoga, potrebno je prije svega moliti za obraćenje nevjernika. Moliti onako kako nam pokazuje naša katolička tradicija. Božja milost može obratiti i najokorjelija srca.

Ali, istodobno potrebno je jasno govoriti istinu, pa i kad je neugodna ušima ovoga svijeta. 

A kako bismo znali braniti istinu, čitajmo knjige klasičnih katoličkih teologa. Knjigu dr. Josipa Stadlera možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.

 

Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

Prigodom čitanja župne statistike na Staru godinu, opet su se mnogi župnici u Hrvatskoj požalili na prilično porazne brojke u hrvatskim župama. Poznata je činjenica da je broj sprovoda znatno veći od broja krštenja, tj. da je broj umrlih daleko veći od broja rođenih.

No, ima još zabrinjavajućih brojki. Podatak o broju nezakonite djece, tj. djece koja su rođena izvan kršćanskog braka, govori o konstantnom rastu broja ljudi koji javno žive u stanju smrtnog grijeha. Ali, ne samo da se ništa ne poduzima za suzbijanje raširene bludnosti i ostalih opačina u društvu, nego se govori o "inkluzivnosti" i "prihvaćanju", što samo doprinosi daljnjem urušavanju osnovnog morala u narodu.

Međutim, čitajući župne statistike mnogi su se najviše požalili na okolnosti u kojima njihovi župljani umiru. Velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih.

Što je uzrok ovog problema?
Zašto ovi podaci ne zabrinjavaju današnjeg vjernika? Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

To je zapravo dio šireg pitanja: Zašto se ljudi ne brinu za spasenje svoje duše?

Jedan od uzroka je, svakako, izrazito loša vjerska pouka koju prolaze postkoncilski vjernici. Kako će se netko brinuti za spasenje svoje duše, ako ga nitko nikada nije učio da bi se trebao brinuti za spasenje svoje duše?
Poznato je da je nakon Drugoga vatikanskog koncila propovijedanje o četiri posljednje stvari (smrti, sudu, raju i paklu) postalo iznimno rijetko i "razvodnjeno".

Razlike između modernih katekizmama i tradicionalnih katekizama toliko su velike, da je o njima suvišno i govoriti.

No, ovaj problem se odražava i na područje kanonskog prava i liturgije. Pogledat ćemo samo neke detalje u kojima se jasno vidi razlika između tradicionalnih odredaba i modernih koncepcija.

1) Razlike između tradicionalnog kanonskog prava i novog kanonskog prava

Tradicionalno kanonsko pravo, koje je kodificirano u Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, izričito propisuje da je vjernik dužan primiti svetu pričest u smrtnoj opasnosti.
Naime, Zakonik iz 1917. određuje u kan. 864. § 1.:

"In periculo mortis, quavis ex causa procedat, fideles sacrae communionis recipiendae praecepto tenentur."

("U smrtnoj opasnosti, bez obzira na to iz kojeg uzroka dolazila, vjernici su po zapovijedi dužni primiti svetu pričest.")

A sad pogledajte kako je odredba izmijenjena u postkoncilskom Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine (kan. 921. § 1.):

"Christifideles qui versantur in periculo mortis, quavis ex causa procedenti, sacra communione per modum Viatici reficiantur."

("Neka se Kristovi vjernici koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, bila ona posljedica ma kojeg uzroka, okrijepe svetom pričešću kao popudbinom.")

Kao što vidite, nova odredba izgleda više kao preporuka nego kao stroga zapovijed. Uklonjene su riječi tradicionalnog zakona "praecepto tenentur" ("obvezni su po zapovijedi", "dužni su po zapovijedi").

Kako se ova promjena vidi u praksi?
Vjernici prije II. vatikanskog koncila brinuli su se daleko više od modernih vjernika o pitanju sakramenata umirućih, i to upravo zato što su im svećenici s propovjedaonice govorili: "Vi ste dužni (i po božanskom zakonu i po crkvenom zakonu) primiti svetu pričest u slučaju smrtne opasnosti."
Podrazumijevalo se samo po sebi da su dužni obaviti i sakramentalnu ispovijed, jer je pričest bez ispovijedi bila nezamisliva.

Teolozi su jasno obrazlagali da je ovo zapovijed koja obvezuje pod teški grijeh (teška zapovijed). To znači: ako netko vlastitom krivnjom propusti izvršiti tu zapovijed, samim time počinio je novi teški grijeh.

Na primjer, pogledajmo kako kanonski pravnik i moralni teolog Dominik Prümmer piše o ovoj temi u svojem djelu Vademecum theologiae moralis (str. 630.-631.):

 

U vremenima dok su se svećenici obrazovali u ovom duhu, imali su više motiva da se brinu o pitanju kako umiru vjernici.
Ipak, za prosječnog vjernika, glavni kontakt s vjerskim istinama događa se na liturgiji. Zato je posebno važno vidjeti kako liturgija opominje čovjeka da se brine za spasenje svoje duše.

2) Razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije

Gospodin kaže u Evanđelju: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." (Mt 10, 28)

Jedan od glavnih razloga zašto se mnogi ljudi ne brinu o spasenju svoje duše jest to što ne razmišljaju o paklu. A zašto ne razmišljaju? Zato što im nitko ne govori o toj temi. Na novoj liturgiji se vrlo rijetko može čuti nešto o paklu. To nije slučajnost. U postkoncilskoj liturgijskoj reformi iz liturgijskih su knjiga sustavno uklonjena mjesta koja govore o paklu. 

U tom pogledu, razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije vrlo su duboke. Ove razlike vide se i u čitanjima i u liturgijskim molitvama. Navest ću samo neke primjere.

Na blagdan sv. Mihaela Arkanđela (29. rujna) i blagdan sv. Anđela čuvara (2. listopada) u tradicionalnom rimskom obredu čita se iz Evanđelja po Mateju 18, 1-10:

U ono vrijeme, pristupe učenici k Isusu i upitaju ga: Što misliš, tko je najveći u nebeskom kraljevstvu? Isus nato pozva jedno malo dijete, postavi ga pred njih i reče: Zaista, kažem vam: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo. Dakle, tko se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u nebeskom kraljevstvu. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. A tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bilo bi mu bolje da mu se oko vrata objesi mlinski kamen i da potone u morskoj dubini. Jao svijetu od sablazni! Potrebno je, naime, da dolaze sablazni, ali jao onom čovjeku po kojemu dolazi sablazan! Ako te sablažnjava tvoja ruka ili tvoja noga, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te sablažnjava tvoje oko, iskopaj ga i baci od sebe. Bolje ti je s jednim okom ući u život, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.

U novom obredu kod blagdana sv. Anđela čuvara iz ovog evanđeoskog odlomka izrezan je dio koji sam gore podebljao. Naime, čitanje u novom obredu donosi početni dio (Mt 18, 1-5), a zatim izostavlja Mt 18, 6-9, pa završava s rečenicom Mt 18, 10. Tako da u novom obredu navedeno evanđelje ovako glasi:

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima."
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."

Kao što možete vidjeti, liturgijski reformatori uklonili su iz evađelja blagdana sv. Anđela čuvara onaj dio koji govori o sablazni, kaznama za grijehe, o paklu i paklenom ognju.

No, ako se u novom lekcionaru ipak mogu pronaći dani (iako rijetki) u kojima čitanja spominju pakao, isto se ne bi moglo reći za same misne molitve.

U novom misalu nema ni jedne jedine molitve u kojoj je spominje pakao. Drugim riječima, namjerno su uklonjene (ili izmijenjene) sve tradicionalne molitve u kojima se spominje pakao.

Najbolji primjer je zborna molitva na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca.
U tradicionalnom rimskom obredu zborna molitva blagdana sv. Nikole ovako glasi:

"Deus, qui beatum Nicolaum Pontificem innumeris decorasti miraculis: tribue, quaesumus; ut ejus meritis et precibus a gehennae incendiis liberemur. Per Dominum."

("Bože, koji si blaženog Nikolu biskupa ukrasio nebrojenim čudesima, podaj, molimo, da se njegovim zaslugama i molitvama izbavimo od plamenova pakla. Po Gospodinu.")

U novom obredu je molitva u cijelosti izmijenjena, tako da glasi (prema II. hrvatskom izdanju novog misala, Zagreb, 1980., str. 586.):

"Gospodine, tvome se milosrđu žarko utječemo: zagovorom svetog biskupa Nikole čuvaj nas od svih opasnosti života da bez zapreke idemo putem spasenja. Po Gospodinu."

Razlike su posebno vidljive u misi za pokojne i obredima sprovoda. U tradicionalnoj misi za pokojne u himnu Dies irae, koji pripovijeda o Sudnjem danu, govori se o osuđenicima kao "flammis acribus addictis" ("predanima žestokim plamenovima"). U ofertoriju Crkva moli Gospodina da izbavi duše "de poenis inferni et de profundo lacu" ("od kazna pakla i dubokog bezdna"). 

Na dan smrti ili sprovoda svećenik moli u zbornoj molitvi za dušu pokojnika da "ne podnosi kazne pakla, nego posjeduje vječne radosti" ("ut... non poenas inferni sustineat, sed gaudia aeterna possideat").

U Oficiju za pokojne, kao i u samom obredu sprovoda, koristi se zaziv:

℣. A porta inferi.
℞. Erue, Domine, animam ejus (animas eorum).  

℣. Od vrata paklenih.
℞. Izbavi, Gospodine, dušu njegovu (duše njihove).

No, najpotresniji su vapaji iz Oficija za pokojne u responzoriju nakon VII. čitanja:

Oficij u molitveniku sv. Ivana Bosca Opskrbljeni mladić

 
Kako snažno djeluju na savjest čovjeka riječi: "in inferno nulla est redemptio" ("u paklu nema otkupljenja"). Ove riječi čovjeku jasno daju do znanja da mora sve učiniti kako ne bi došao u vječne muke u paklu. Upozoravaju ga da ne protrati uzalud svoje vrijeme na ovom svijetu, nego da ga iskoristi za spasenje svoje duše.

Kada bi se danas u svim našim župama koristili tradicionalni obredi, siguran sam da bi se vjernici puno više brinuli za svoje spasenje. Možda onda ne bilo toliko ljudi koji umiru bez sakramenata.
 

Bartul Pajalić - hrvatski redemptorist i suradnik sv. Klementa Hofbauera

Članovi redemptorističkog kolegija u Mariboru 1833. godine

U krugu prijatelja i suradnika sv. Klementa Hofbauera nalazio se i jedan hrvatski svećenik: Bartul Pajalić (1791.-1863.).
Pajalić je rođen 17. siječnja 1791. u mjestu Baška na otoku Krku. Od djetinjstva se isticao u kršćanskim krepostima. Pohađao je sjemenište Senjsko-modruške biskupije. 21. veljače 1813. primio je red podđakonata, a 24. travnja 1813. red đakonata. Zaređen je za svećenika 30. siječnja 1814. u Novom Vinodolskom.

Iduće godine odlazi u Beč kako bi dovršio teološki studij. U Beču je upoznao sv. Klementa Hofbauera i postao njegov veliki prijatelj i suradnik.

U svjedočanstvima koja su prikupljena u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa Hofbauera (o kojima sam pisao u zadnja tri teksta) na više mjesta se spominje Bartul Pajalić.

U tim se svjedočanstvima jasno ističe Pajalićev krepostan život. Jedno svjedočanstvo ovako oslovljava Pajalića (str. 364.): "Vir quidam, quem sanctum reputo, P. Bartholomaeus Pajalich..." ("Jedan muž, koga smatram svetim, p. Bartolomej Pajalić...").

Drugi svjedok ovim riječima navodi Pajalića među štovateljima sv. Klementa Hofbauera (str. 219.):

"...juvenem pium et excellentem Bartholomaeum Pajalich, qui Servum Dei saepe visitabat, ejus apostolicis concionibus et piis exhortationibus diligentissime interveniebat, ab eo piam petebat confortationem, Servumque Dei infirmum consolando adjuvabat. Iste postea Congregationem SSmi Redemptoris ingressus cum sanctitatis fama obiit, relicto manuscripto de Servi Dei concionibus et virtutibus."

("...pobožnog i izvrsnog mladića Bartolomeja Pajalića, koji je često posjećivao slugu Božjega, vrlo pažljivo prisustvovao njegovim apostolskim propovijedima i pobožnim poticajima, tražio od njega pobožno ohrabrenje i koji je pomagao slugi Božjemu dok je bio bolestan. On je kasnije ušao u Družbu Presvetog Otkupitelja i umro na glasu svetosti, ostavivši rukopis o propovijedima i krepostima sluge Božjega.")

Iz jednog svjedočanstva saznajemo da je sv. Klement Hofbauer namjeravao poslati misionare u Ameriku, pa čak i da je osobno bio spreman otići u Ameriku zajedno s Pajalićem (str. 59.):

"Scio etiam, ipsum missionarios in Americam mittere intendisse; imo ipse anno 1819. cum Patre Pajalich eo se contulisset, si tempestas ab inimicis contra eum excitata non cessasset."

("Znam također da je on namjeravao poslati misionare u Ameriku; štoviše, on bi sam 1819. godine zajedno s ocem Pajalićem pošao ondje, da je prestala navala koju su njegovi neprijatelji podigli protiv njega.")

Drugi svjedok potvrđuje ovu tvrdnju (str. 145.):

"Scio equidem, Patrem Bartholomaeum Pajalich promptum fuisse in Americam cum eo proficisci."
("Znam, doista, da je otac Bartolomej Pajalić bio spreman poći s njim u Ameriku.")

Međutim, sv. Klement je umro 1820. godine, pa su napušteni planovi o odlasku u misije u Ameriku. No, nakon smrti sv. Klementa pokazali su se mnogi dobri plodovi njegova apostolskog rada. Car Franjo I. napokon je odobrio ustanovljenje redemptorističkog reda u Beču.

Pajalić je ušao u redemptoristički novicijat. Bio je jedini svećenik među novacima. Na blagdan sv. Alfonza Liguorija, 2. kolovoza 1821., položio je redovničke zavjete.

Kao svećenik djelovao je u crkvi Maria am Gestade, jednoj od najstarijih crkava u Beču. Kasnije je izabran je za poglavara nove redemptorističke zajednice u Mariboru u Sloveniji, a potom i u mjestu Finale u Kneževini Modeni.

Izbijanje revolucija 1848. godine izazvalo je nove progone redovničkih zajednica. Ukinuti su i redemptoristički samostani u Kneževini Modeni.

Ostavši bez samostana, Pajalić se vraća u domovinu. Djelovao je na rodnom otoku Krku, gdje mu je biskup Bartul Bozanić, njegov prijatelj iz mladosti, dodijelio ovlasti za ispovijedanje. Dobivao je i pozive od zadarskog, šibenskog, splitskog i dubrovačkog biskupa, te je tako pastoralno djelovao po čitavoj Dalmaciji.

Pajalić je osobito mnogo vremena provodio u svetištu Majke Božje Goričke u Baškoj.

Hodočasničko svetište Majke Božje Goričke, Baška, 2008., str. 3.

Za vrijeme boravka u Baškoj, Pajalić je živio u kući svojih roditelja. Provodio je izrazito asketski život i propovijedao protiv opačina.

Nakon izbora oca Nikole Maurona za generalnog poglavara redemptorističkog reda 1855. godine, Pajalić postaje njegovim savjetnikom. Umro je u Rimu na Veliki petak, 3. travnja 1863., na glasu svetosti.

Zahvaljujući video-zapisima o Pajalićevu životu, koje je objavio Povijesni institut redemptorističkog reda, možemo vidjeti mnoge dokumente iz njegova života.

Tako možemo vidjeti njegovu originalnu potvrdu o svećeničkom ređenju 30. siječnja 1814. u Novom Vinodolskom.

 

Ako želite pobliže upoznati život ovog kreposnog hrvatskog redemptorista, pogledajte video-zapise:

1. dio: Bartolomeo Pajalich - Redentorista (1791-1863), l'amico e compagno di San Clemente Hofbauer. Parte 1.

2. dio: Bartolomeo Pajalich - Redentorista (1791-1863), l'amico e compagno di San Clemente Hofbauer. Parte 2.