Kontinuitet nauka

Postoji li kontinuitet crkvenog nauka od vremena prije i poslije "reformskih zahvata" iz zadnjih 50-tak godina?
Mislim ovdje na praktični nauk: dakle, na nauk koji se u praksi prenosi vjernicima.
To se može testirati na cijelom nizu različitih pitanja.
Mi ćemo danas odabrati kao temu: četiri grijeha koji vapiju u nebo.
Pa neka svatko od vas razmisli što su ga o tome naučili na vjeronauku, i to usporedi s onim što o toj temi kažu stari katolički katekizmi.
Da vam olakšam posao, stavio sam ovdje pouku o tom pitanju iz najstarijih pučkih katekizama (katekizam sv. Roberta Bellarmina i katekizam sv. Petra Kanizija - 16. st.), te iz tri stara hrvatska katekizma - tako da budu obuhvaćena i 18., 19. i 20. st. 

Katekizam sv. Roberta Bellarmina (izvorno napisan 1597. god)

PRIJEVOD:
O grijesima koji vapiju u nebo
D. Koliko je i koji su grijesi koji vapiju u nebo?
M. Ima ih četiri, i to: a) namjerno ubojstvo; b) puteni grijeh protiv naravi, koji se obično naziva sodomski; c) tlačenje siromaha i posebno siročadi i udovica; d) uskraćivanje dužne plaće radnicima.

D. Zašto se kaže da vapiju u nebo?
M. Zato što je toliko očita nepravda tih grijeha, da se ni na koji način ne može pokriti ni sakriti.

Mali katolički katekizam sv. Petra Kanizija (Parvus catechismus catholicorum)

PRIJEVOD:
Za koje se grijehe kaže da vapiju u nebo?
- Koji su po sebi izrazito odvratni i očito krše prava ljudske ljubavi; zato se očituje da vapiju za osvetom, i često se na strašan način od Boga kažnjavaju već u ovom životu.

Koliko je grijeha koji vapiju u nebo?
- Ova četiri: namjerno ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje siromaha, udovica i siročadi, i naposljetku plaća uskraćena radnicima. 





Fra Toma Babić - Cvit razlika mirisa duhovnoga (originalno tiskano 1726.)

Katekizam fra Augustina Miletića (originalno izdan 1818. god.)

Veliki katolički katekizam za niže pučke škole (Zagreb, 1921.)

Nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853.

Kod naših modernih pseudoteologa postoji tendencija stalnog veličanja pojedinih liberalnih prelata iz prošlosti, npr. Strossmayera i njegovog već poslovičnog suprotstavljanja bl. papi Piju IX. Dok se istovremeno prešućuju svi oni dosljedno-pravovjerni i tradicionalni prelati, koji su živjeli i djelovali u to vrijeme, kao što je bio naš kardinal Juraj Haulik.
Prešućuju se i svi drugi hrabri biskupi koji su zajedno s papom Pijom IX. vojevali protiv ovoga svijeta, protiv liberalizma; i zbog toga trpjeli progone, zatvaranja, konfiskaciju imovine i egzile.

Jučer sam spomenuo primjer španjolskog biskupa Josipa Caixal i Estradé, a danas navodim još jednog heroja iz tog vremena - kolumbijskog biskupa Manuela Joséa Mosquera.

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853. god., bio je simbol borbe protiv sekularizma i liberalizma u Južnoj Americi.

U ono su vrijeme Kolumbija i Panama činile jednu državu, koja se zvala Republika Nova Granada. Kao i drugdje po svijetu, i tamo su liberalne snage postepeno preuzimale vlast.
Tadašnji se liberalizam inspirirao na dva izvora - na idejama Francuske revolucije (1789.) i na načelima Ustava SAD-a iz 1787. god. U Južnoj Americi čak i više na principima američkog ustava. 
Naime, američki ustav je prvi ustav koji propisuje odvajanje Crkve i države, potpunu vjersku slobodu i apsolutnu slobodu govora.  Južnoamerički i europski liberali to su željeli prekopirati u svoje zemlje. 
Tu pojavu će kasnije papa Leon XIII. nazvati herezom amerikanizma.


Nadbiskup Mosquera našao se u teškoj borbi s liberalnim vlastima Republike, kad su ove donijele novi ustav koji je bio kopija američkog ustava (uvedena je vjerska sloboda i sloboda govora i tiska).

Kao u sličnim situacijama u drugim državama, i taj je ustav osudio papa Pio IX., koji kaže (Acerbissimum vobiscum, 27. rujna 1852.):

"Neque silentio praetereundum, per novam illius reipublicae constitutionem postremis hisce temporibus sancitam inter alia ius quoque liberae institutionis defendi et omnimodam omnibus tribui libertatem, ut quisque suas cogitationes ac monstrosa quaeque opinionum portenta typis quoque in vulgus edere et privatim publiceque quemlibet cultum profiteri valeat. Videtis profecto, venerabiles fratres, quam teterrimum ac sacrilegum bellum Catholicae Ecclesiae a Neogranatensis Reipublicae moderatoribus sit indictum, et quae quantaeque iniuriae, eiusque sacris iuribus, pastoribus, ministris ac supremae nostrae et sanctae huius sedis auctoritati fuerint illatae."

("I ne možemo prešutjeti, da je novim ustavom te republike, u ovo zadnje vrijeme, uvedeno, između ostalog, pravo slobodne uredbe, koje brani i svima daje potpunu slobodu da bilo tko svoje misli i čudovišna mišljenja izdaje tiskom u puk, i da privatno i javno svatko može ispovijedati bilo koju vjeru. Vidite zaista, poštovana braćo, kako je grozan i svetogrdan rat nametnut Katoličkoj Crkvi od upravitelja Republike Nove Granade, i koje i kolike se uvrede nanose njoj i njezinim svetim pravima, pastirima, upraviteljima i vrhovnoj našoj i svetoj vlasti ove [Svete] Stolice.")


Na istom mjestu, bl. Pio IX. hvali čvrsto i nepokolebljivo držanje nadbiskupa Mosquere:

"Atque in primis venerabilis frater Emanuel Iosephus de Monsquera, vigilantissimus sanctae fidei de Bogota archiepiscopus gravioribus fuit angustiis et laboribus exagitatus eam scilicet ob causam quod praestantissimus ille antistes singulari pietate, doctrina, prudentia, consilio praecellens, et apostolico zelo plane incensus... contra illas impias leges sapienter fortiterque protestari... et pravis impiorum hominum consiliis invicte resistere ac Dei et Ecclesiae causam strenue propugnare nunquam intermisit."

("I među prvima, poštovani brat Manuel Jose de Monsquera, najbudniji nadbiskup svete vjere od Bogote, bio je izložen teškim preprekama i mukama, naime zato što je taj istaknuti poglavar, koji se odlikuje osobitom pobožnošću, učenošću, razboritošću, i potpuno zapaljen apostolskim žarom... prosvjedovao mudro i čvrsto protiv tih opakih zakona... i nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi, i nikada nije propustio da se postojano bori za pravo Boga i Crkve.")


Ovdje bl. Pio IX. pod "pokvarenim prijedlozima opakih ljudi" misli na vjersku slobodu i slobodu tiska.
Ne trebamo to skrivati. Crkva se zalagala za to da katolička vjera bude jedina vjera u državi, a da tisak bude pod kontrolom cenzure.
Da! Cenzura u tisku! (a ne da se svatko ima "slobodu" da napiše bilo koju gnjusobu koja mu padne na pamet).

Za to se zalagao i nadbiskup Mosquera. 
Zbog toga je trpio progone, i na kraju bio prisiljen napustiti svoju zemlju.

U istoj su borbi protiv liberalizma nevjerojatne žrtve podnijeli i toliki drugi biskupi i svećenici, ali i katolički državnici, kao Gabriel García Moreno.

Vademecum pobožnog svećenika

Španjolski biskup Josip Caixal i Estradé (1803.–1879.) bio je bliski suradnik i prijatelj bl. pape Pija IX.

Po svom političkom uvjerenju, pripadao je monarhističkoj i antidemokratskoj desnici. I to upravo onoj najdesnijoj struji španjolskih monarhista - karlistima.

Nikada i nigdje nije prihvaćao ma i najmanji kompromis s liberalizmom.
Dobro je znao da je ključ borbe protiv liberalnih zabluda (koje je osudio bl. Pio IX. u Syllabus errorum), da katolička strana nikada ne da mjesta za širenje otrovnog liberalnog utjecaja.

Za ostvarenje tog cilja potrebno je prije svega dobro i pravovjerno svećenstvo.
Zato je biskup sastavio molitvenik na latinskom pod nazivom Veni-mecum pii sacerdotis (Barcelona, 1856.) - danas svima dostupan na internetu.
To je istovremeno i molitvenik i priručnik (gotovo katekizam) za mladomisnike i buduće svećenike.

U predgovoru, biskup otkriva razloge za njegovo pisanje:
"Desiderabatur a nostris liber, in quo omnia quae ad plenam augustissimi missae sacrificii cognitionem, ad illudque rite ac salubriter celebrandum sacerdotibus necessaria sunt..."
("Priželjkivana je od naših [svećenika] knjiga, u kojoj će biti sve što je potrebno svećenicima za pravo spoznanje najuzvišenije misne žrtve, i za njeno pravilno i spasonosno celebriranje...")

A sve to zato što: "Ecclesia Catholica Sacrificio altaris augustius habeat nihil" ("Katolička Crkva nema ništa uzvišenije od oltarske Žrtve").

Poučni dio ove knjižice obiluje citatima crkvenih naučitelja i velikih teologa 
(sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Atanazije, sv. Bonaventura, sv. Karlo Boromejski, kardinal Bona...).

Bit svega je razviti u svećeniku ispravan životni stav, pravilan katolički način razmišljanja i djelovanja.

U samom molitveniku, kako je to uvijek bio običaj, kod svake su molitve detaljno označeni oprosti i pape koji su ih podijelili.
Jasno možete vidjeti da se za potpuni oprost (osim samog djela i uobičajenih uvjeta) traži molitva za uzvišenje svete Crkve, za slogu kršćanskih vladara i za iskorijenje krivovjerja.
Nigdje se ne spominje posebna molitva na nakanu pape, jer je upravo ovo navedeno - nakana pape.

(Na to sam već ukazao u postu: Molitva na nakanu pape.)

Koliko je zapravo teško okajati grijeh?

Sv. Antun Padovanski je u svojim propovijedima isticao da nije dovoljno samo žaliti zbog grijeha, nego je potrebno dati punu naknadu za počinjeni grijeh:
"non sufficit dolere, nisi impleatur satisfactio"
("nije dovoljno žaliti, ako se ne ispuni naknada").

Mislim da su upravo na tom području najviše podbacili današnji vjernici. A glavni razlog za to je što ljudi nisu svjesni koliko je zapravo teško dati naknadu za grijeh. Teško je naknaditi i za laki grijeh, a kamoli za smrtni.
U životima mnogih svetaca vidimo koliko su morali trpjeti samo zbog nekih lakih grijeha. I onda se pitamo: Koliko se onda mora trpjeti za smrtni grijeh?

Ima i danas vjernika koji žele činiti pokoru za svoje grijehe. Ali, prečesto se događa da takvi započnu s pokorom, a onda stanu negdje na pola puta... Ili se, zavedeni od svijeta, vrate u grijehe. Tako da na kraju završe s još većim teretom na leđima.

Sv. Antun je dobro opisao to jadno stanje ljudskih bića:
"cum vix pro uno mortali possumus satisfacere, mirum est quomodo sumus ita ausi et fatui, quod quotidie peccatorum fascem aggravamus"
("kad jedva možemo za jedan smrtni grijeh naknaditi, čudno je da smo toliko drski i glupi, da svakodnevno još otežavamo snop grijeha").

Možda se ovdje krije odgovor na pitanje zašto netko, tko se recimo ispovijedio na samrti, mora još godinama trpjeti u čistilištu.

Pouke starih penitencijala

Sv. Beda Časni (672.-735.g.) sastavio je jedan od najpopularnijih penitencijala u srednjem vijeku.  U penitencijalima je bilo detaljno propisano koliko za koji grijeh treba provesti vremena u pokori: u danima, mjesecima i godinama.

(Zato u starijim odredbama o djelomičnim oprostima, oprosti glase na dane, mjesece, godine... Pisao sam već o tome ovdje i ovdje).

Sv. Beda Časni na kraju svog penitencijala daje mogućnost zamjene pokore određene na dane, nekim drugim pokorničkim djelima. Na primjer, pokornik može umjesto jednog dana posta, klečeći izmoliti 50 psalama ili podijeliti tri milostinje trojici siromaha, i sl.

Ovako piše sv. Beda:

"qui quod in poenitentiale scriptum est implere poterit, bonum est; qui autem non potest, consilium damus per misericordiam Dei: in primis, pro uno die in pane et aqua quinquaginta psalmos genuflectendo; aut sine flexu sexaginta psalmos, infra ecclesiam, vel in uno loco per ordinem psallat; et pro uno die valent ducentae genuflexiones, vel unus denarius... et tres eleemosynae tribus pauperibus valent; quidam dicunt quinquaginta percussiones, quinquaginta psalmi pro uno die valent."

("tko ono što je napisano u penitencijalu može ispuniti, dobro je; a tko ne može, dajemo mu savjet po milosrđu Božjem: prije svega, za jedan dan [posta] o kruhu i vodi, pedeset psalama klečeći, ili bez klecanja šesdeset psalama, unutar crkve, ili na jednom mjestu po odredbi neka ispjeva; i za jedan dan vrijedi dvjesto kleknuća, ili jedan denar... i tri milostinje trojici siromaha; a neki kažu da pedeset udaraca, pedeset psalama vrijedi za jedan dan.")

Dobro je ovo znati, jer po tome vidimo koliko je današnji naraštaj jadan. 

Koliko onda današnji čovjek, koji se valja u blatu nečistoće, duguje za svoje grijehe?

Napominjem da je 1899.g. papa Leon XIII. proglasio sv. Bedu Časnog crkvenim naučiteljem. Prema tome, njegove riječi trebamo ozbiljno razmotriti.

Znakovito je da je originalan naslov Bedinog penitencijala: "De remediis peccatorum" ("O lijekovima za grijehe").

I doista, pokornička djela su jedini dugoročni lijek protiv grijeha. Onaj koji ne čini pokoru, zapravo se i ne kaje za svoje grijehe. Takvi ljudi će uvijek upadati u iste grijehe.

Rukopis Bedinog penitencijala iz 9. stoljeća

Otpadi i otpadnici

Masovni otpadi svećenika i redovnika koji su uslijedili ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, šokirali su mnoge. Pogotovo u našim krajevima gdje se malo znalo o revoluciji koja se tada odvijala na Zapadu.

Izgleda da je razvodnjavanje, labavljenje pravila i "sloboda" koju su reformama dobili svećenici i redovnici, mnoge potaknula da i sami sebe "oslobode" od svih moralnih zakona, pa i samih svećeničkih i redovničkih zavjeta.

Zgrožen tim događanjima, mons. Čedomil Čekada je 1969. napisao tekst pod nazivom "Otpadi i otpadnici" (objavljen prvo u Vjesniku Đakovačke biskupije, a zatim u knjizi  Kuća na kamenu-pokoncilski problemi Crkve, 1970., str. 86.-92.).

Navodim jedan dio tog teksta  koji mi se čini posebno važnim, jer svjedoči o neugodnoj atmosferi koja je vladala  krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Nakon što je u prvom dijelu teksta ukratko objasnio pojam otpada u tradicionalnom smislu, mons. Čekada nastavlja ovim riječima...

Da, otpor ima svoje nasljednike

Nedavno sam kopajući po starim novinama naišao na primjerak časopisa "Kana" iz svibnja 2010. god.
Prolistam malo, i naletim na izvješće o izlasku zbornika "Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti".

To je zbornik u kojem nekadašnji TDKS-ovci (i njihovi sljedbenici) hvale svoj modernistički rad.

Autor tog članka (koji se potpisao samo inicijalima M. I.) je spomenuo da je KS od samog početka nailazila na protivljenje konzervativnih biskupa i svećenika, te da taj otpor i danas "ima svoje nasljednike".

Nadobudni "M. I." iz nekog razloga "Kršćansku sadašnjost" naziva pokretom:

"Turčinović, Šagi i Bajsić postavili su pitanje teološke izobrazbe onih koji će provoditi odluke Koncila, a to je značilo posredovati europsku teološku misao našoj sredini. Tako se krenulo s osnivanjem časopisa 'Svesci - Kršćanska sadašnjost' 1966... Teolozi okupljeni oko tog projekta stvorili su zasebnu teološku školu iz koje su izašli mnogi hrvatski teolozi i intelektualci.
Nažalost, od samog početka taj je pokret nailazio na mnoga protivljenja onih koji nisu bili željni ništa mijenjati i kojima je sam Koncil bio uznemiravatelj stečene pozicije. Rebić u svojem prilogu  u Zborniku piše: 'Neki su biskupi i svećenici zamjerili KS-u što je objavio 'progresističku' knjigu Uvod u kršćanstvo mladoga njemačkog teologa Josepha Ratzingera. Kolikogod nam se to danas činilo smiješnim, a svi napadi neosnovani i iracionalni, otpor nažalost ima svoje nasljednike. Možda baš ta dinamika odnosa, koja je eskalirala u konfrontaciji s TDKS-om, daje ovom Zborniku svojevrsnu napetost..."

U jednom se slažemo: OTPOR IMA SVOJE NASLJEDNIKE!

Otpor (TD)KS-u su pružali i pružaju svi pravi vjernici, koji ne prihvaćaju modernističku relativizaciju katoličke vjere.

Otpor su pružali i svi oni ljudi koji su bili zgroženi načinom na koji je "Kršćanska sadašnjost" povlađivala komunističkom režimu.

Koketiranje s komunizmom počelo je još i prije osnivanja TDKS-a.
"Kršćanska sadašnjost" je 1976. izdala knjigu "crvenog fratra" i notornog udbaša Marka Oršolića Kršćanin u službi revolucije, u kojoj se veliča komunizam i heretička "teologija oslobođenja". Kao uzor se predstavlja otpali kolumbijski svećenik Camilo Torres, koji se pridružio ljevičarskoj terorističkoj organizaciji ELN, i poginuo s puškom u ruci "za stvar revolucije".
Više o Oršoliću i njegovoj knjizi ovdje.

To je samo jedna kap u ogromnom moru modernističke literature koju je KS odaslala u hrvatsku javnost.

Dakako da je i glasilo TDKS-a "Kana" pisalo u istom ljevičarskom duhu. A ništa bolji nije bio ni "Glas koncila".
Stalno su se trudili da našu vjerničku javnost informiraju o svim koracima "dijaloga" s komunizmom.

Da samo navedem primjer o kojem sam već govorio...
Članak u "Kani" (prosinac 1978., str. 13.) koji javlja o predavanju komunističkog zločinca Mitje Ribičiča na Teološkom fakultetu u Ljubljani...

 

(opširnije: A kad će lustracija u Glasu koncila?)



Je li vam sada jasno zašto je svaki pravi vjernik bio dužan pružati otpor TDKS-u?

 

Iz dubokog uvjerenja da se samo u Crkvi čovjek spašava

Bl. Ivan Merz je najpoznatiji po motu: "Katolička vjera je moje životno zvanje, i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke."

Njegov ispovjednik, p. Josip Vrbanek D.I., napisao je u knjizi o Ivanovom životu (Vitez Kristov, Zagreb, 1943.) da je nakon studija u Parizu, Merzu misao rada za Crkvu postala glavni životni cilj.
Vrbanek naglašava da taj cilj dolazi iz Ivanovog dubokog uvjerenja da samo Crkva ispravno slavi Boga i da se samo u njoj čovjek spašava:

"Misao rada za Crkvu Ivanu je nakon Pariza glavni cilj života. Odlučio se na to iz dubokog uvjerenja, da jedino ona pravo Boga slavi i da se jedino u njoj čovjek spašava."
(Vitez Kristov, str. 93.)

Inače, Vrbanekova knjiga je najbolji i najobjektivniji životopis bl. Ivana Merza, iz barem dva razloga:
a) jer je p. Vrbanek  kao Ivanov ispovjednik najbolje poznavao sve tajne njegove duše
b) jer je knjiga napisana 1943. god., kad još nije bilo "političke korektnosti", ušminkavanja i razvodnjavanja


Dobro je da su drugi isusovci nastavili putem p. Vrbaneka, što se tiče isticanja bl. Ivana Merza kao uzora hrvatske mladeži.

Zahvala isusovcima iz Palmotićeve

Hrvatski narod duguje zahvalnost isusovcima iz Palmotićeve, jer su praktički 75 godina uporno radili na beatifikaciji bl. Ivana Merza, i neumorno širili njegovo štovanje u puku.

                                                                         

                                                         

Evo jedne sličice iz 1964. god....

Isusovci su kasnije tijekom 1970-ih izdali i niz Ivanovih kratkih biografija i zbirka citata.

No, kad danas čitamo te knjižice iz 1970-ih, možemo primijetiti dosta autocenzure kod njihovih pisaca.

Ta autocenzura je jednim dijelom bila motivirana strahom od komunističkih vlasti. Tako su, na primjer, ime Dušana Žanka pisali samo inicijalima D. Ž.
Drugi, možda i važniji, razlog bila je želja da se prilagode "koncilskom duhu" tolerancije i pluralizma. Iz tog razloga nastojali su izbjegavati sva ona mjesta u tekstovima bl.  Ivana Merza gdje on govori protiv nekatoličkih religija.

I bez obzira koliko su neki od njih pokušavali prikazati bl. Ivana Merza kao "preteču Koncila", nikada nisu u tome uspjeli. To jednostavno ne ide, jer u tekstovima bl. Ivana Merza nećete naći nijednu lijepu riječ o nekatoličkim religijama. 

Jednako je proziran i pokušaj da Merza prikažu kao nekakvog "nagovjestitelja liturgijske reforme". Baš naprotiv, bl. Ivan Merz je bio najveći promicatelj tradicionalne liturgije u nas. Dovoljno je samo spomenuti da su franjevci na Kaptolu, upravo na Ivanovu inicijativu, uveli gregorijansko pjevanje.

Unatoč svemu ovome, kažem da su te knjižice dobre i korisne za mlade duše kojima su namijenjene.

Naveo bih samo knjižicu "Put k suncu" iz 1978. god. (prvo izdanje), koju je sastavio p. Božidar Nagy.

Malo mi je čudno kako se p. Nagy usudio staviti u tu knjižicu i neke "netolerantne" tekstove bl. Ivana Merza. Tekstovi su doduše izrezani, ali se ipak pojavljuju i "politički nekorektni" citati...

Na primjer, na str. 127. imamo uputu bl. Merza o pogubnosti druženja s nekatolicima:

"To neprekidno drugovanje naposljetku dovodi do toga da oni postupno primaju običaje svog društva, da paktiraju s njima, sklapaju kompromise, a često i otpadnu.

Zato valja staviti princip, da jedan naš član ne može imati prijatelja (u pravom smislu te riječi) izvan naših redova, jer pravo prijateljstvo počiva na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može da je sklad raznih zemnih interesa, egoizma - ali nije prijateljstvo.

Naš član može imati prijatelje samo među uvjerenim katolicima..."

P. Nagy je stavio (na str. 44.-45.) i zapis bl. Ivana Merza iz ožujka 1926. god. o međureligijskim udruženjima:

"Strahovita opasnost prijeti omladini u udruženjima interkonfesionalnim. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu da proigra svrhu radi koje je stvorena. Kad bi samo biskupi svom odvažnošću upozorili na tu najveću opasnost!"

Samo zbog ove rečenice knjižica "Put k suncu" zaslužila je da ju čita naša mladež.
Hvala p. Nagy!



I za kraj, evo dvije stare slike bazilike u Palmotićevoj, na kojima vidimo (stari) glavni oltar u punom sjaju.
To je ono što je gledao i bl. Ivan Merz kad je svakodnevno u toj bazilici slušao (tradicionalnu) sv. misu, primao sv. pričest, i klanjao se Bogu u Presvetom Sakramentu.