Budući da je čovjeku za svaku dobru odluku i za svako dobro djelo potrebna Božja milost, on mora cijeloga života moliti za Božju pomoć. Čovjek mora konstantno moliti kako bi i on sam i ostali ljudi primili tu toliko potrebnu milost. Sigurno je da niti ti sam, niti tvoji bližnji, niti vlastodršci, ne možete ni započeti ni ustrajati u dobru bez Božje milosti.
Sv. Pavao zato izričito traži molitve za sve slojeve ljudi u Prvoj poslanici Timoteju:
"Molim dakle prije svega, da se čine prošnje, molitve, zagovori, i zahvaljivanja za sve ljude: za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći." (1 Tim 2, 1-2)
Tijekom povijesti Crkve na različite je načine udovoljeno ovoj odredbi. Sve liturgije - i istočne i zapadne - imaju molitve za razne slojeve društva, državne vlasti, te razne potrebe ljudi.
Njima se pridružuju i molitve za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i pogana.
Znate li odakle potječe izreka Lex orandi, lex credendi?
Potječe iz izvora poznatog pod nazivom Indiculus de gratia Dei (cap. 8.), koji donosi odredbe iz vremena pontifikata pape sv. Celestina I. (422.-432.).
Evo, kako glasi to cijelo 8. poglavlje, gdje se prvi put spominje navedeni izraz:
"Praeter has autem beatissimae et Apostolicae Sedis inviolabiles sanctiones, quibus nos piisimi Patres, pestiferae novitatis elatione deiecta, et bonae voluntatis exordia et incrementa probabilium studiorum et in eis usque in finem perseverentiam ad Christi gratiam referre docuerunt, obsecrationum quoque sacerdotalium sacramenta respiciamus, quae ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur, ut legem credendi lex statuat supplicandi. Cum enim sanctarum plebium praesules mandata sibimet legatione fungantur, apud divinam clementiam humani generis agunt causam, et tota secum Ecclesia congemiscente, postulant et precantur, ut infidelibus donetur fides, ut idololatrae ab impietatis suae liberentur erroribus, ut Iudaeis ablato cordis velamine lux veritatis appareat, ut haeretici catholicae fidei perceptione resipiscant, ut schismatici spiritum redivivae caritatis accipiant, ut lapsis paenitentiae remedia conferantur, ut denique catechumenis ad regenerationis sacramenta perductis caelestis misericordiae aula reseretur. Haec autem non perfunctorie neque inaniter a Domino peti rerum ipsarum monstrat effectus: quandoquidem ex omni errorum genere plurimos Deus dignatur attrahere, quos erutos de potestate tenebrarum transferat in regnum Filii caritatis suae (Col 1, 13), et ex vasis irae faciat vasa misericordiae (Rom 9, 22). Quod adeo totum divini operis esse sentitur, ut haec efficienti Deo gratiarum semper actio laudisque confessio pro illuminatione talium vel correctione referatur."("Osim ovih nepovredivih odredaba preblažene i Apostolske Stolice, u kojima su nas najpobožniji oci učili da, odbacivši nadutost kužnih novotarija, treba pripisati Kristovoj milosti i početak dobre volje i rast u trudu oko kreposnih djela i ustrajnost u njima sve do kraja; naime, pogledajmo svećeničke molitve kod otajstava, koje su predane od apostola i jednoglasno se slave u cijelome svijetu i cijeloj Katoličkoj Crkvi, da zakon vjerovanja određuje zakon prošnje. Kada, naime, nadstojnici svetoga puka obavljaju kao poslanici svoje zadatke, pred božanskom blagošću predstavljaju prilike ljudskoga roda, i uz zajedničko jecanje cijele Crkve, mole i prose da se nevjernicima daruje vjera; da se idolopoklonici oslobode od zabluda svoje opakosti; da Židovima sine svjetlo istine, uklonivši zastor sa srdaca; da se heretici pokaju, prihvaćanjem katoličke vjere; da raskolnici prime duh oživljene ljubavi; da se palima udijeli lijek pokore; napokon, da se katekumenima po prilasku sakramentima preporođenja otvore dvori nebeskoga milosrđa. A da ovo nije uzaludno i isprazno moliti od Gospodina pokazuje i sam ishod stvari: kad se Gospodin udostojao mnoge izvući iz svih vrsta zabluda, koje je izbavljene iz vlasti tmina prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje (Kol 1, 13), i od posuda gnjeva načinio posude milosrđa (Rim 9, 22). To sve treba vjerovati da je u potpunosti Božje djelo, da se za prosvjetljenje takvih uvijek iskazuje zahvala i ispovijest hvale Bogu, koji to čini svojom učinkovitom milošću.")
Kao što možete vidjeti, izreka Lex orandi, lex credendi izvorno je direktno povezna s molitvama za obraćenje pogana, židova, heretika, raskolnika...
I što je još važnije, izričito se kaže da te molitve potječu od apostola i da ih Katolička Crkva jednoglasno slavi po cijelome svijetu ("ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur").
Prema tome, oni koji ne mole za obraćenje nekatolika nemaju ispravnu molitvu, a time ni ispravnu vjeru.
Isto možemo reći i o onima koji ne mole da državne vlasti prigrle i čuvaju jedinu pravu vjeru, katoličku vjeru. Naime, molitva za državne vlasti i vlastodršce upravo i jest usmjerena na to da oni priznaju katoličku vjeru i provode njezina načela u državnim zakonima.
Dakako, ne mogu se zanemariti ni molitve za razne vremenite potrebe čovjeka poput pogodnog vremena, zemaljskih plodova, zdravlja... Jer je i to Božji dar.
Sve navedeno se vrlo jasno vidi u molitvama koje liturgija stavlja pred nas. Oblici i načini na koji se to izražava očituju se na razne načine na Istoku i Zapadu ovisno o liturgijskoj tradiciji pojedinog područja.
Počet ćemo s istočnom liturgijom. Vjerojatno vam je poznat standardan način molitve u grkokatoličkoj liturgiji. Podsjetit ću vas na veliku ekteniju na početku liturgije:
Đakon (ili svećenik): U miru pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za višnji mir i za spasenje duša naših, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za mir svega svijeta, za postojanost svetih Božjih Crkava i sjedinjenje svih, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za ovaj sveti hram i za sve one koji s vjerom, pobožnošću i strahom Božjim ulaze u njega, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega (ime), papu rimskoga, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za metropolita našega gospodina nadbiskupa (ime), i za bogoljubnoga biskupa našega gospodina (ime), za časno svećenstvo, u Kristu đakonstvo, za sav kler i narod, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku.Narod: Gospode, pomiluj.Za ovaj grad, za svaki grad i kraj, i za one koji s vjerom u njima žive, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za pogodno vrijeme, za obilje zemaljskih plodova i za mirna vremena, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za putnike, bolesnike, patnike i uznike, i za njihovo spasenje, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.
Radi razumijevanja onoga što ću iznijeti u nastavku, treba spomenuti i one prošnje koje se u istočnoj liturgiji mole nakon anafore:
Đakon (ili svećenik): Spomenuvši sve svete, opet i opet, u miru pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Za prinesene i posvećene časne darove, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Da nam čovjekoljubivi Bog naš, primivši ih na svoj sveti, nadnebeski i duhovni žrtvenik kao duhovni miomiris, uzvrati božanskom milošću i darom Svetoga Duha, pomolimo se.Narod: Gospode, pomiluj.Da se oslobodimo svake nevolje, srdžbe, opasnosti i tjeskobe, pomolimo se Gospodu.Narod: Gospode, pomiluj.Zaštiti, spasi, pomiluj i očuvaj nas, Bože, svojom milošću.Narod: Gospode, pomiluj.Da cijeli ovaj dan bude savršen, svet, miran i bez grijeha, prosimo Gospoda.Narod: Podaj, Gospode.Anđela mira, vjernog vođu i čuvara duša i tijela naših, prosimo Gospoda.Narod: Podaj, Gospode.Oproštenje i otpuštenje grijeha i prijestupa naših, prosimo Gospoda.Narod: Podaj, Gospode.Dobra i koristi dušama našim i mir svijetu, prosimo Gospoda.Narod: Podaj, Gospode.Da preostalo vrijeme svoga života provedemo u miru i pokajanju, prosimo Gospoda.Narod: Podaj, Gospode.Da svršetak našega života bude kršćanski: bez bolova, bez sramote, miran i da damo dobar odgovor na strašnom sudu Kristovom, prosimo.Narod: Podaj, Gospode.Izmolivši za jedinstvo vjere i zajedništvo Svetoga Duha, sami sebe i jedan drugoga i sav svoj život Kristu Bogu predajmo.Narod: Tebi, Gospode.
Ovakav način molitve je jedno vrijeme bio raširen i na Zapadu. Iako se nije ukorijenio u rimskom obredu, dosta je izražen u galikanskom, ambrozijanskom itd.
Najpoznatiji primjer ove molitve su prošnje pape sv. Gelazija (Deprecatio Gelasii).
Alkuin, poznati liturgičar Karla Velikoga, navodi Gelazijeve prošnje u svom djelu Officia per ferias (objavljeno u Patrologia Latina 101, 560-561) pod sljedećim nazivom:
"Deprecatio quam papa Gelasius pro universali Ecclesia constituit canendam esse"("Prošnja koju je papa Gelazije ustanovio za sveopću Crkvu da se treba pjevati")
Osim kod Alkuina, tekst tih prošnji imamo i u djelima novijih liturgijskih pisaca, koji su ga objavili prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine.
Evo, kako glase...
U misalu Stowe, koji je napisan u Irskoj u 8. stoljeću, ove molitve nose naziv "Deprecatio sancti Martini pro populo" ("Prošnja svetoga Martina za narod").
Evo kako glase prošnje iz Stowe misala...
Zanimljivo je da se u toj irskoj liturgijskoj knjizi iz 8. stoljeća još uvijek moli "za pobožne careve i svu rimsku vojsku" ("pro piissimis imperatoribus et omni romano exercitu").
Odakle ta prošnja, kad Irska nikada nije bila pod rimskom vlašću?
Vrlo jednostavno. Misionari koji su obratili Irce na kršćanstvo, donijeli su sa sobom i svoje liturgijske knjige. Pisac Stowe misala je vjerojatno samo prepisao tekst iz nekog starijeg predloška iz kontinentalne Europe.
No, idemo dalje. Spomenuo sam da se navedeni način molitve zadržao u nekim tradicionalnim zapadnim obredima do danas.
U ambrozijanskom obredu se na korizmene nedjelje mole ili pjevaju takve molitve.
Evo, primjerice, za četvrtu korizmenu nedjelju iz Ambrozijanskog misala iz 1640. godine.
A evo i prijevoda...
Kao što sam rekao, ovakav oblik molitve ipak se nije ukorijenio u rimskom obredu.
Za rimski obred karakterističan oblik molitve vjernika su one prošnje koje su se u tradicionalnom obredu zadržale u liturgiji Velikoga petka.
Te molitve, poznate pod nazivom "orationes sollemnes" ("svečane molitve") nekada su se molile na svakoj svetoj misi. U 9. stoljeću molile su se još na Veliku srijedu i Veliki petak. Kasnije su se zadržale samo na Veliki petak.
Te molitve glase ovako...
To su, dakle, izvorne molitve vjernika rimskoga obreda.
U
akademskim krugovima liturgijskog pokreta tijekom 20. stoljeća (koji je
u svojoj kasnijoj fazi upao u ono što je papa Pio XII. nazvao
"arheologizmom") razvilo se zanimanje za nekadašnje molitve vjernika.
I
tako se netko od njih dosjetio da bi bilo lijepo vratiti molitve
vjernika u svaku misu, a ne da se više mole samo u obredima Velikoga
petka.
Evo, primjer iz molitvenika Biserje sv. Ante (Sarajevo, 1962., str. 349.-351.)
Pod utjecajem takvih, Drugi vatikanski koncil određuje u konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium:
"Oratio communis seu fidelium, post Evangelium et homiliam, praesertim diebus dominicis et festis de praecepto, restituatur, ut, populo eam participante, obsecrationes fiant pro sancta Ecclesia, pro iis qui nos in potestate regunt, pro iis qui variis premuntur necessitatibus, ac pro omnibus hominibus totiusque mundi salute."("Zajednička molitva ili molitva vjernika, nakon Evanđelja i propovijedi, osobito na nedjelje i zapovjedane blagdane, neka se obnovi: da se uz sudjelovanje naroda obavljaju prošnje za svetu Crkvu, za one koji nama upravljaju na vlasti, za one koje tište razne potrebe, te za sve ljude i spasenje svega svijeta.")
Međutim, jesu li u liturgijskoj reformi vraćene izvorne molitve vjernika, koje ste mogli gore vidjeti? NE!
Nisu
vraćene, nego su uvede potpuno nove molitve, uređene prema "modernim
senzibilitetima". Kad pogledate kako izgledaju molitve vjernika u novom
obredu mise, onda možete samo ustvrditi da (najblaže rečeno) ni po
obliku, ni po sadržaju, uopće ne nalikuju na izvorne molitve vjernika.
To
je tipična krakteristika liturgijske reforme iz 1960-ih. Oni javno kažu
da vraćaju neki drevni element liturgije, a zapravo uvode novotarije
kakvih nikada nije bilo u Crkvi.
Dakako,
oni nisu odmah 1962. oblikovali molitve vjernika na onaj način kako ih
danas imate u novom obredu mise, jer bi tada nesklad s crkvenom
tradicijom bio previše očit.
Ispočetka
su sastavili molitve vjernika u obliku koji (barem donekle) nalikuje na
Gelazijeve prošnje. A i sadržajem su nalikovale na tradicionalne
molitve.
To
je počelo još neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila, kad su
biskupi preporučili da se na sv. misi umjesto ofertorija pjevaju molitve
vjernika.
Možete ih vidjeti u molitvenicima iz 1960-ih.
Međutim,
molitve vjernika u ovom obliku, uglavnom su nestale nakon uvođenja
novog obreda mise 1969. godine. Od tada imate molitve vjernika koje su
više-manje proizvoljno sastavljene. Ljudi im dodaju i oduzimaju što god žele, gdje
god žele i kako god žele.
Na tom području u novom obredu vlada potpuni nesklad između "lex orandi" i "lex credendi".
Molitve
nerijetko variraju između čudnih, smiješnih, neobičnih, pa sve do
otvoreno heretičkih, na koje pravi vjernik ne može reći "Amen".
Mentalitet
anarhije vlada već dugi niz godina i u javnim i u privatnim molitvama
"modernih vjernika". Kao da čovjek može moliti kako mu god padne na pamet!
Nije
problem samo u molitvama vjernika u novoj liturgiji, nego i u modernim
molitvenicima. U njima ćete naći velik broj "modernih molitava", koje su
sastavili ljudi koji (jednostavno rečeno) nemaju pojma ni o čemu.
Što da vam kažem na kraju ovoga teksta, nego da vam preporučim da izbjegavate te moderne molitvenike?
