Zahvalnost za oslobođenje iz zarobljeništva

Francuska vojska uhićuje papu Pija VII.

 
Prošla nedjelja, treća nedjelja u rujnu, podsjeća nas na prvotni dan određen za blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (kao i petak nakon I. nedjelje Muke). Jedan aspekt toga blagdana se danas često zaboravlja, a to je motiv njegova proširenja na cijelu Crkvu: zahvalnost za oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva.

Nevolje uvijek kroz povijest prate vojujuću Crkvu. Te nevolje nerijetko služe kao iskušenje da se vidi tko će ostati vjeran katoličkoj istini, a tko će kukavički pobjeći ili zanijekati istinu kako bi stekao neku sitnu korist.

S druge strane, stoljetno nadvladavanje nevolja i pobjede nad neprijateljima ostavile su dubok trag u katoličkoj liturgiji. Velik broj naših blagdana obilježava te velike pobjede. Prisjetite se samo nedavnog blagdana Uzvišenja svetog Križa.

I mnogi blagdani Blažene Djevice Marije uvedeni su ili prošireni u znak zahvalnosti za Gospinu pomoć u teškim bitkama kršćanstva protiv njegovih neprijatelja. Tako je blagdan Gospe od sv. Krunice (Gospe od Pobjede) uveden u zahvalu za pobjedu nad Turcima kod Lepanta 1571. godine, a blagdan Presvetoga Imena Marijina proširen je u spomen na pobjedu nad Turcima kod Beča 1683. godine.

Isto tako, dva Gospina blagdana na poseban su način vezana uz oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva: blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i blagdan Marije Pomoćnice.

Nakon povratka iz zarobljeništva, papa Pio VII. unio je u Rimski misal blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, koji se prije toga slavio u Redu slugu Blažene Djevice Marije (serviti) i u pojedinim biskupijama.

Motiv se izričito spominje u dekretu Urbis et orbis od 18. rujna 1814., kojim je uveden blagdan:

"Cum in publicis Ecclesiae calamitatibus aucta plurimum fuerit devotio erga BEATISSIMAM VIRGINEM, iuxta Simeonis prophetiam in anima gladio transfixam, cuius commemoratio fit dumtaxat Feria VI. post Dominicam Passionis, dum Ecclesia ob sublimia Redemptionis mysteria, quae eo tempore celebrantur, in tristitia versatur, et luctu; cumque propterea Apostolica Sedes iampridem indulserit, ut in Ordine Servorum B. MARIAE VIRGINIS iterato idem festum solemniter perageretur in Dominica III. Septembris, quod postmodum extendit ad plurimas Provincias, et Dioeceses: hinc Sanctissimus Dominus Noster PIUS VII. Pont. Max. pia devotione motus erga BEATISSIMAM VIRGINEM MARIAM dolore transfixam, accedentibus etiam precibus Sermi Caroli Emmanuelis Sardiniae Regis, ac voto Emi, et Rmi Domini Cardinalis Iulii Mariae de Somalia uti Sacr. Rit. Congregationi Praefecti, suae vocis oraculo in Audientia mihi infrascripto Sub-Promotori Fidei sub hac die benigne impertita, praecepit, ut in posterum in universa Ecclesia ubique terrarum quotannis, recurrente Dominica III. Septembris celebretur festum DOLORUM B. M. V., extendendo ad omnes tam Saeculares, quam Regulares, qui ad horas Canonicas tenentur Officium, et Missam iam concess. Ordini Servor. eiusdem B. M. V. sub ritu dup. mai."

("Budući da je tijekom javnih nevolja Crkve mnogostruko porasla pobožnost prema Preblaženoj Djevici, kojoj je prema Šimunovu proročanstvu mač probo dušu, a čiji se spomen čini samo u petak nakon Nedjelje Muke, dok se Crkva zbog uzvišenih otajstava Otkupljenja, koja se slave u to vrijeme, kreće u žalosti i plaču, i budući da je zbog toga Apostolska Stolica dopustila da se u Redu slugu Blažene Djevice Marije ponovno isti blagdan svečano obilježava na III. nedjelju u rujnu, što je kasnije proširila na mnoge pokrajine i biskupije. Zato je presveti naš gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, potaknut velikom pobožnošću prema Preblaženoj Djevici Mariji probodenoj bolima, a također i po molbama prejasnoga Karla Emanuela, kralja Sardinije, i dobrohotno izraženoj želji uzoritog i prečasnog kardinala Julija Marije della Somaglia, prefekta Svete kongregacije za obrede, koju je izrazio svojim vlastitim glasom meni dolje potpisanom zamjeniku promicatelja vjere, odredio da se ubuduće u cijeloj Crkvi svake godine, kad dođe III. nedjelja rujna, slavi blagdan žalosti Blažene Djevice Marije, proširujući ga na sve kako svjetovne [svećenike], tako i redovničke, koji su obvezni na kanonske časove: oficij i misu već dopuštene Redu slugu Blažene Djevice Marije, po većem dvostrukom obredu...")

 

Papa Pio VII. je odredio da se blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije slavi na treću nedjelju u rujnu. Papa sv. Pio X. premjestit će taj blagdan na 15. rujna, kako se i danas slavi.

Nakon što se vratio iz drugog izbjeglištva, papa Pio VII. ustanovio je blagdan Marije Pomoćnice.

Dekret od 16. rujna 1815., kojim se ustanovljuje taj blagdan, ističe:

"Cum Sanctissimus Dominus NOSTER PIUS VII. Pontifex Maximus validissimum BEATAE MARIAE VIRGINIS auxilium expertus fuerit in multis tribulationibus, aerumnis, angustiis, quas in diutina quinque, et ultra annorum captivitate passus est; Eius intercessioni tribuens felicem suum reditum in Urbem Sanctam, a qua fuerat nefarie avulsus; accito Rmo Cardinali Iulio Maria de Somalia Episcopo Tusculano, suo in Urbe Vicario Generali, et Sacrorum Rituum Congregationi Praefecto, mentem suam esse significavit, ut ad grati animi reddendum perenne testimonium gloriosissimae Virgini, quae insperato Sibi, et populo fideli in auxilium venit, peculiare Festum in eiusdem honorem instituatur peragendum die 24. Maii in aevum memoranda, felici Ipsius ad Petri Sedem signata regressu; et aemulatus Decessorem Suum S. Pium huius nominis V., qui ob insignem Victoriam anno MDLXXI. a Christiana Classe contra Turcas ad Echinadas insulsas Dei Genitricis ope relatam, Litaniis Lauretanis alterum elogium inseri iussit AUXILIUM CHRISTIANORUM; ita et Ipse hoc titulo decorare novum hoc Festum constituit cum Officio, et Missa..."

("Budući da je naš presveti gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, iskusio najmoćniju pomoć Blažene Djevice Marije u mnogim nevoljama, mukama, tjeskobama, koje je podnio u dugotrajnom zarobljeništvu od pet i više godina; pripisujući Njezinom zagovoru svoj sretan povratak u sveti grad, iz kojeg je bio sramotno otet. Pozvavši prečasnog kardinala Julija Mariju della Somaglia, biskupa biskupije Frascati, svoga generalnog vikara u Gradu i prefekta Kongregacije za svete obrede, naznačio je da je njegova nakana kako bi se u vječno svjedočanstvo svoje zahvalnosti preslavnoj Djevici, koja je njemu i vjernom puku nenadano došla u pomoć, ustanovio poseban blagdan u njezinu čast, koji se ima dovijeka slaviti 24. svibnja u spomen na njegov sretan povratak na Petrovu Stolicu. I slijedeći svoga prethodnika sv. Pija ovoga imena V., koji je zbog istaknute pobjede kršćanske mornarice protiv Turaka kod Lepantskog otočja 1571. godine, postignutoj pomoću Bogorodice, naredio da se u Lauretanske litanije unese drugi naslov POMOĆNICE KRŠĆANA; tako je i on s tim naslovom ustanovio ovaj novi blagdan s oficijem i misom...")

Nevolje i muke koje je prošao papa Pio VII. doista su bile velike. Čim je izabran za papu, Pio VII. je znao da ga čekaju velike patnje, gledajući kako je završio njegov prethodnik Pio VI., koji je umro u zarobljeništvu u Francuskoj.

Štoviše, Pio VII. otvoreno je govorio o tim tjeskobama već u svojoj prvoj alokuciji kardinalima 28. ožujka 1800.:

"Quae autem nostra sunt tempora? Exhorrescimus animo, cum officia Supremi Pontificatus perpendimus, et simul temporum nostrorum difficultatem consideramus. Quae praestare debeat Pontifex ad Catholici Gregis custodiam salutemque videmus; qua ratione autem praestare ea possit in tanta hominum licentia, in tanta jurium omnium cum humanorum, tum divinorum conculcatione, in tanto Sacerdotii contemptu, atque in hac Ecclesiae captivitate non videmus. Haec animum nostrum perturbant, haec agitant, haec nos diu noctuque defixos in tanti muneris cogitatione quietos esse non sinunt."

("A kakva su naša vremena? Strahujemo u duši kad pomislimo na službu vrhovnog svećeništva i istovremeno promislimo o teškoćama naših vremena. Vidimo što je dužan pružiti prvosvećenik za zaštitu i spasenje katoličkog stada, ali ne vidimo kako to može pružiti kod tolike razuzdanosti ljudi, kod tolikog gaženja svih prava, kako ljudskih, tako i Božjih, kod tolikog prezira prema svećenstvu, te u ovom zarobljeništvu Crkve. Ove stvari uznemiruju našu dušu, ovo je muči, ovo nam ni danju, ni noću, ne daje mira kod pomisli o tolikoj službi.")

 

Tjeskobna vremena... Ipak, papa Pio VII. znao se čvrsto suprotstaviti Napoleonu i zahtijevati poštivanje Božjeg i crkvenog zakona. Dobar primjer su događaji prije i nakon Napoleonovog krunjenja za francuskog cara. Napoleon je sam htio da papa sudjeluje u obredu krunjenja. Papa Pio VII. je nevoljko pristao, ali je Napoleonu postavio i uvjet: da se crkveno vjenča sa svojom ženom Jozefinom (s kojom je bio samo civilno oženjen).

Nakon krunidbe, Pio VII. je preko svojih poslanika obznanio Napoleonu svojevrsni memorandum u kojem se tražilo da se katolička vjera uvede kao vladajuća u Francuskoj, te ukidanje zakona o razvodu braka, ponovnu uspostavu redovničkih zajednica itd. Međutim, Napoleon je jedino prihvatio povratak gregorijanskog kalendara (koji je za vrijeme Francuske revolucije zamijenjen "revolucionarnim kalendarom"). Sve je ostalo odbio.

No, sukob između pape i Napoleona dosegao je vrhunac 1809. godine Napoleonovim otimanjem teritorija Papinske Države i papinim zarobljeništvom.

Ovdje imamo primjer kako se suprotstaviti svjetovnim vladarima, koji su skrenuli s pravog puta. Treba se čvrsto držati svetih načela, bez obzira kolika bila cijena. 

Nasuprot tome, danas posvuda vidimo kukavičko podilaženje vlastima i usvajanje svjetovnog duha: od bezrezervnog prihvaćanja epidemioloških mjera, pa sve do savijanja vrata pred protuprirodnim ideologijama.

Nestaje smisao za žrtvu, spremnost za žrtvovanje vlastite udobnosti radi viših načela. Jasno je da je takav stav nespremnosti na žrtvu u potpunosti suprotan kršćanskom duhu.

Papa Pio VII. kaže u alokuciji od 23. rujna 1816. (govoreći o misionarima-mučenicima u Kini):

"Inter tot, ac tanta, quae caelestem Christianae religionis originem luculenter ostendunt argumenta, merito, ut exploratum, Venerabiles Fratres, Vobis est, recensetur singularis illa, et ineluctabilis animi fortitudo, qua Christiani evangelica non modi praecepta, sed etiam consilia sequuti, humana omnia despiciunt, inflammatique zelo Fidei propagandae barbaras oras longissimo terrarum, ac marium intervallo dissitas petunt, incredibiles labores exantlant, nullis se periculis terreri sinunt, acerrimorum denique tormentorum vim, mortemque ipsam imperturbato animo patiuntur, quod separari a charitate Christi, et a confitendo, promulgandoque ejus Nomine abduci recusent."

("Između tolikih i takvih argumenata, koji izvrsno pokazuju nebesko podrijetlo kršćanske vjere, zasluženo se, kao što vam je poznato, časna braćo, ubraja i ona posebna i nepobjediva jakost duše, kojom kršćani slijedeći ne samo evanđeoske zapovijedi, nego i savjete, preziru sve što je ljudsko, i zapaljeni gorljivošću za širenje vjere, traže barbarske obale najudaljenijih zemalja i one koje odvaja daleko more, poduzimaju nevjerojatne napore, ne daju se uplašiti nikakvim opasnostima, napokon, mirne duše podnose silu najokrutnijih mučenja i samu smrt, jer se odbijaju odvojiti od ljubavi Kristove, i od ispovijedanja i širenja njegova Imena.")

 

Kad čitate te riječi velikoga pape, počinjete shvaćati da su kršćani prošlih stoljeća znali ne samo trpjeti za vjeru i Božji zakon, nego trpjeti s oduševljenjem, zanosom, gorljivošću. To je možda i ono što najviše razlikuje te kršćane od današnje slabe i beskrvne generacije, koja se lomi pod najmanjim pritiskom. 

Sv. Petar od Arbuesa - hrabri inkvizitor i mučenik

 

17. rujna, Crkva slavi spomendan mučenika sv. Petra Arbuesa, regularnog kanonika i inkvizitora u španjolskoj kraljevini Aragon, koga su ubili Židovi dok je molio matutin u katedrali u Zaragozi (17. rujna 1485.). Blaženim ga je proglasio papa Aleksandar VII. 1664., a svetim papa bl. Pio IX. 1867. godine.

Rimski martirologij za 17. rujna ovako bilježi mučeništvo sv. Petra:

"Caesaraugustae, in Hispania, sancti Petri de Arbues, primi in Aragoniae regno Quaesitoris fidei; quem, a relapsis Iudaeis ob eandem, quam pro munere suo strenue tuebatur, catholicam fidem, immaniter trucidatum, sanctorum Martyrum catalogo Pius Papa Nonus adiunxit.

("U Zaragozi, u Španjolskoj, [mučeništvo] svetoga Petra od Arbuesa, prvog istražitelja vjere u kraljevini Aragon, okrutno ubijenoga od otpalih Židova, jer je po svojoj službi čvrsto branio katoličku vjeru; njega je papa Pio Deveti pridružio katalogu svetih mučenika.")

Papa Pio IX. u apostolskom pismu Maiorem caritatem (29. lipnja 1867.), izdanom u povodu kanonizacije sv. Petra, ovako opisuje njegove kreposti:

"Modestia, temperantia, corporis afflictatione, rerum terrenarum contemptu, psalmodia in choro persolvenda, singularique in Deum et proximum caritate, in sana doctrina clericis tradenda mirabiliter eluxit; omnia omnibus factus."

("Čednošću, umjerenošću, mrtvljenjem tijela, prezirom zemaljskih stvari, obavljanjem dužnosti molitve psalmodije u koru, i osobitom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, u prenošenju zdravog nauka klericima čudesno se isticao; postavši sve svima.")

Zatim papa opisuje okolnosti u kojima je sv. Petar postao glavni inkvizitor Aragona nakon oslobođenja južnih krajeva Španjolske od arapsko-islamske vlasti:

"Interea Ferdinandus rex Catholicus, formidabili exercitu paullo ante ad granatense bellum coacto, cum totam fere Hispaniam Maurorum tyrannide diu oppressam liberasset, illamque catholicae fidei restituisset, Xysto IV atque Innocentio VIII antecessoribus Nostris petiit, ut sacrae Inquisitionis tribunal ad orthodoxam fidem in posterum melius tutandam, atque hebraeorum perfidiam et mahometicam superstitionem penitus ex Hispaniis eradicandas institueretur."

("U međuvremenu je Ferdinand, katolički kralj, koji je nedugo prije toga strašnom vojskom prisiljen na Granadski rat, oslobodivši gotovo cijelu Španjolsku od maurske tiranije, pod kojom je dugo bila pritisnuta, i vratio je katoličkoj vjeri, zatražio od Siksta IV. i Inocenta VIII., naših prethodnika, da se uspostavi sud svete Inkvizicije kako bi se ubuduće bolje štitila prava vjera i iz Španjolske u potpunosti iskorijenila hebrejska nevjera i muhamedansko praznovjerje.")

Sv. Petar je službeno imenovan glavnim inkvizitorom u Aragonu 4. svibnja 1484.

Pio IX. hvali način kojim je sv. Petar obavljao tu službu:

"Maximo animi ardore hic demandatam provinciam suscepit. Totus enim erat, ne ovile Christi ab haereticis atque acatholicis ullo modo impeteretur. In hoc munere eius diligentia, studium, et caritas semper eluxere; monitis enim, hortationibus, ac suasionibus solerter utebatur. Amice cum ipsis loquebatur, patienter eos audiebat, docebat, eorum difficultates enucleabat, eosque non veluti iudex, sed tamquam amantissimus pater excipiebat. Sin autem incassum haec omnia cesissent, ne muneri suo deesset, commisosque sibi christifideles ab haereticis atque heterodoxis tueretur, pervicaces tandem reos puniebat, Deo magis quam hominibus placere studens."

("S najvećim žarom duše prihvatio je povjerenu provinciju. Naime, sav je bio u tome kako ovčinjak Kristov ne bi ugrozili krivovjerci i nekatolici. U toj se službi uvijek isticala njegova pažljivost, trud i ljubav: naime, mudro se često koristio opomenama, poticajima i uvjeravanjima. Prijateljski je s njima razgovarao, strpljivo ih je slušao, poučavao i razjašnjavao njihove poteškoće, i primao ih ne kao sudac, nego kao preljubljeni otac. No, ako bi sve ovo bilo neuspješno, a kako ne bi zakazao u svojoj službi i kako bi obranio povjerene Kristove vjernike od heretika i heterodoksnih, kažnjavao je tvrdokorne kao krivce, nestojeći više ugoditi Bogu, nego ljudima.")

Kao i mnogi drugi sveci, sv. Petar je molio za dar mučeništva. Nije trebao dugo čekati da se to ostvari.

Židovi su skovali urotu kako bi ga ubili:

"Cum enim Iudaei, ceterique catholicae religionis osores perspicerent, inquisitorio tribunali manente tutos esse non posse, in Arbuesium uti rei inopportunae auctorem et scelerum vindicem ira exarserunt, prudentemque virum sibi infensissimum e medio tollere conspirarunt."

("Kad su, naime, Židovi i ostali mrzitelji katoličke vjere opazili da pokraj inkvizicijskog suda ne mogu biti sigurni, planuli su gnjevom protiv Arbuesa kao začetnika ove nevolje i osvetnika zločina, i urotili se da pogube tog razboritog muža, koji ih toliko uznemiruje.")

Židovi su ubili sv. Petra u katedrali u Zaragozi dok su kanonici pjevali invitatorijalni Psalam 94. (koji se moli svakoga dana na početku matutina), što je vrlo znakovito.

Ovdje trebam dati jednu napomenu. U tradicionalnom časoslovu se koristi latinski prijevod psalama sv. Jeronima, koji je priredio na poziv pape sv. Damaza 383. godine (poznat kao Psalterium Gallicanum, jer je najprije uveden u Galiji).

Jedini izuzetak je upravo Psalam 94., za koji se koristi stariji prijevod, tj. prvi prijevod psalama sv. Jeronima (Psalterium Romanum – koji se, inače, u cijelosti koristio u časoslovu samo u crkvi sv. Petra u Rimu).

U tom starijem prijevodu, posljednji stih Psalma 94. glasi ovako:

"Quadraginta annis proximus fui generationi huic, et dixi: Semper hi errant corde, ipsi vero non cognoverunt vias meas: quibus iuravi in ira mea; Si introibunt in requiem meam."

("Četrdest sam godina bio blizu ovom naraštaju i rekoh: Oni uvijek lutaju u srcu, jer oni nisu spoznali moje puteve; kojima sam se zakleo u svojom gnjevu da oni neće ući u moj pokoj.")

To mjesto govori o okorjelosti Židova, koji uvijek lutaju u srcu i ne poznaju pravi smisao i svrhu Staroga zavjeta. 

I upravo dok se pjevao taj stih u pozivnom psalmu u matutinu, Židovi su ubili sv. Petra. 

 

 

Papa Pio IX. ovako opisuje mučeništvo sv. Petra:

"Itaque iudaei, contra illum, uti olim in Christum, consilio inito, magno pretio conduxerunt, ut Arbuesium dolo tenerent, eumque occiderent. Cum frustra Petrum in eius cubiculo necare tentassent, detecti illico sunt; mox metropolitanam ecclesiam tanti facinoris theatrum elegerunt; singulis enim noctibus Vir Dei assurgens una cum canonicis fratribus matutinas horas persolvebat. Omnibus antea bene perspectis, sicarii in templo se abdunt, ac Petrum opperiebantur qui canonicali habitu indutus aliquantulum ante altare orare solebat. Clam sequuntur, et vix ante marmoreum arae maximae septum genua flectit, eo ipso temporis momento, quo canebatur: quadraginta annis proximus fui generationi huic: quibus verbis Iudaeorum pertinacia a Davide arguebatur; Hebraei multos inter ictus lethifero gladio guttur beatissimo viro confodiunt, qui in terram procumbens exclamat: laudatus sit Iesus Christus quia morior propter eius sanctam fidem."

("I tako su Židovi održali vijeće protiv njega, kao nekoć protiv Krista, potkupili su neke velikom cijenom kako bi Arbuesa na prijevaru uhvatili i ubili. Kad su uzalud Petra pokušali ubiti u njegovoj sobi, odmah su otkriveni, pa su ubrzo odabrali metropolitansku crkvu za pozornicu tolikoga zločina. Naime, svake je noći Božji čovjek ustajao kako bi s braćom kanonicima molio jutarnje časove. Prethodno sve dobro pregledavši, razbojnici su pošli u hram i čekali Petra, koji je običavao u kanonskoj odjeći neko vrijeme moliti ispred oltara. Potajno su ga slijedili i tek što je prignuo koljena na mramornu ogradu glavnoga žrtvenika, baš u onom trenutku kad se pjevalo: Četrdeset godina bio sam blizu ovom naraštaju; kojim riječima David prekorava židovsku okorjelost, Hebreji su, među mnogim udarcima, smrtonosnim mačem prerezali grlo preblaženom mužu, koji je pavši na zemlju uzviknuo: Neka je hvaljen Isus Krist, jer umirem za njegovu vjeru.")

Mučeništvo sv. Petra je opomena za sve nas:

"Sancti Petri fortitudo, nostra redarguatio est. Ipse ut Christum coram omnibus confiteretur mortem ipsam oppetiit, ac sanguinem fudit. Quidquid habuit dedit, nihil sibi reliquit, cum vita praelio tam acri cessit. Si corporeis oculis intueamur, victus cecidit, sed aliter coram Deo pensanda res est. Non ista quam vivimus, sed futura, vera vita est, atque ad illam omnes cogitationes oculosque convertere debemus."

("Hrabrost svetog Petra naša je opomena. On je podnio smrt i prolio krv, kako bi ispovjedio Krista pred svima. Dao je sve što je imao, ništa nije ostavio sebi, kad je prepustio život u tako teškom boju. Kad bismo gledali tjelesnim očima, pao je poražen, ali kod Boga se stvari drugačije procjenjuju. Nije ovaj život, kojim živimo, pravi život, nego onaj budući, i trebamo prema njemu okrenuti sve misli i oči.")

Ove riječi pape Pija IX. svojevrsni su zaključak cijelog apostolskog pisma:

"Beatissimus itaque martyr Petrus non minor sed maior fuit in certamine. Athleta Christi forti clypeo armatus insidias, blandimenta superavit, acerrimum hostem vicit. Si Deus pro nobis, quis contra nos? Fremat mundus, populi meditentur inania, principes adversus nos conveniunt in unum, falsis arguant criminibus, custodiis intolerabilibus includant, urant, bestiis subiiciant, si Deus pro nobis, quis contra nos?"

("Preblaženi, dakle, mučenik Petar nije bio manji, nego veći u boju. Borac Kristov naoružan čvrstim štitom, nadvladao je zasjede i laskanja, pobijedio je ogorčenog neprijatelja. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Neka urla svijet, neka narodi smišljaju ispraznosti, neka se zajedno vladari skupljaju protiv nas, optužuju nas za lažne zločine, zatvaraju u nepodnošljive tamnice, spaljuju, bacaju zvijerima; ako je Bog za nas, tko će protiv nas?")

 

A ja bih dodao da ovo mučeništvo ima posebnu pouku baš za ovo današnje vrijeme, kad su modernisti postavili slugansko dodvoravanje židovima na prvo mjesto svoje ljestvice vrijednosti (na drugom mjestu je dodvoravanje protestantima, a na trećem dodvoravanje muhamedancima).

Dodvoravanje svijetu je protivno svim načelima kojima su se vodili sveti mučenici. Smrt svetih mučenika je sama po sebi najveća osuda modernističkog konformizma i puzanja pred nevjernicima, kao i međureligijskog sinkretizma i indiferentizma.

 

Instrukcija Svete Stolice o nečednom odijevanju žena

Papa Pio XI. nazvao je nečedno žensko odijevanje "profanacijom ljudskog tijela". Sveta Stolica je 1930. izdala posebnu Instrukciju o nečednom odijevanju žena, koja govori o dužnostima biskupa, svećenika, roditelja i učitelja u suzbijanju te globalne sablazni.

Ne trebam vam posebno naglašavati da se s problemom sablažnjivog ženskog odijevanja današnji čovjek susreće svaki dan: na ulici, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, a nažalost, i u crkvi.

Zašto je to problem? Zato što to ugrožava spasenje duša. Kako kaže bl. Ivan Merz: "jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće mnoge duše propadaju."

A možemo se pitati zajedno s bl. Alojzijem Stepincem:

"Zar da čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku besmrtnoga Boga, zar da taj čovjek bude rob pijanstva? Zar da taj čovjek bude rob besramne mode, koja, nažalost, često priređuje, napose kod ženskoga svijeta, izložbu ženskoga mesa, a ne ljudske osobe? Zar da taj čovjek bude rob nedopuštenih seksualnih užitaka? Zar da se dade od njih sniziti ispod životinje?"

Ne bih se upuštao u detalje o pitanju što se sve smatra nečednom ženskom odjećom. No, neke osnove su valjda jasne: preuska, prozirna i izazovna odjeća, gole noge, gola leđa, gola ramena – sve je to apsolutno neprihvatljivo, i ne može se nikada opravdati, bez obzira koje je doba godine i kolika je temperatura zraka.

Dakako, u ocjeni nečednosti odjeće veliku ulogu ima i nakana žene prilikom izbora odjeće. Kako kaže prof. Andrija Živković: "Teško griješe žene... kad se kite s namjerom da izazovu strast" (Katoličko moralno bogoslovlje, sv. II., str. 335.).

Tema zadire duboko u područje moralne teologije, a i šire. Ipak, nešto o tome trebaju znati i svećenici i laici. Laici – kako bi znali izbjeći sablazan, a svećenici – kako bi znali u ispovijedi procijeniti što je grijeh i koju pokoru odrediti za nj.

Uostalom, svi zajedno trebaju raditi na iskorijenju kuge sablažnjivog odijevanja, a posebno na uklanjanju pojava nečednosti iz naših crkvi.

Ovu temu trebaju dobro poznavati i katolički aktivisti, koji se bora za obranu i promicanje javnog morala.

Zbog svih tih razloga, odlučio sam prevesti instrukciju Svete Stolice o nečednom odijevanju žena iz 1930. godine, koju prenosim u cijelosti zajedno s latinskim izvornikom.

 

Cijeli dokument možete preuzeti ovdje: INSTRUKCIJA.