Usporedba kralja Davida i cara Teodozija Velikoga

U knjizi sv. Roberta Bellarmina De officio principis christiani, o kojoj smo govorili prošli put, ima jedno poglavlje koje iznosi detaljnu usporedbu kralja Davida i rimskoga cara Teodozija Velikoga. To mi se poglavlje čini posebno važnim, kako bi se dala ispravna ocjena života i djelovanja ove dvojice uistinu svetih ljudi - i svetih vladara.

Nažalost, danas se nerijetko mogu čuti potpuno proizvoljne i neprimjerene ocjene o njima od strane nepozvanih i neukih ljudi: modernista, pseudo-bibličara, pa i kojekakvih polupismenih osoba, koje samo zato što su (površno) prolistale Bibliju, misle da si mogu uzeti za pravo da iznose ocjene o kralju Davidu.

Kao i uvijek, treba pogledati što kažu crkveni naučitelji. Još od sv. Ambrozija, često se uspoređuju kralj David i car Teodozije. Lako je uočiti mnoge sličnosti između njihova života i vladanja.

Što im je bilo zajedničko? Navode se četiri stvari:
1. obojica su bili uspješni ratnici
2. obojica su bili poznati po poniznosti i pobožnosti
3. obojica su zabranili lažne religije na području kojim su vladali
4. obojica su u jednom trenutku svog života počinili veoma težak grijeh, ali su ga okajali teškom i dugotrajnom pokorom

Davidov grijeh je bio preljub i ubojstvo. Teodozijev grijeh je bilo ono što bismo danas nazvali "prekomjerna upotreba sile". Naime, kad je izbila pobuna u Solunu 390. god., pobunjenici su na ponižavajući način ubili javne službenike. Teodozije je u srdžbi naložio upotrebu sile za gušenje pobune. Ubrzo je promijenio mišljenje, i poslao naredbu kojom je opozvao prijašnju odluku. Ali, nova je naredba prekasno stigla, i vojnici su napravili pokolj u gradu, tako da su zajedno s krivcima stradali i mnogi nevini ljudi.

Čim je sv. Ambrozije čuo što se dogodilo, zabranio je Teodoziju ulazak u crkvu.
Car se pokajao, a sv. Ambrozije mu je naložio javnu i tešku pokoru. Inače, to je jedan od najpoznatijih primjera javne pokore u povijesti Crkve. No, najvažnije je to što se car Teodozije tom teškom pokorom uspio posve očistiti od počinjenog grijeha.

U tome je njegova najveća sličnost s kraljem Davidom.
Sv. Robert Bellarmin je to sjajno objasnio u poglavlju, koje i nosi naziv:
"Collatio Theodosii cum Davide" - "Usporedba Teodozija sa Davidom".

Iznijet ću, korak po korak, sadržaj tog važnog poglavlja. Na početku Bellarmin navodi sličnosti i zajedničke crte kralja Davida i cara Teodozija:

"Rectissime Theodosius Imperator cum Davide Rege conferri posse videtur. Uterque bellator felicissimus fuit, uterque pietati in Deum addictissimus, uterque peccatum grande commisit, uterque ita serio peccatum suum lacrymis lavit, ut cor utriusque super nivem dealbatum fuisse videatur. Multa praelia fecit David et semper victor evasit, quia non in gladio et arcu confidebat, sed in Deo vivo et vero, qui est Dominus exercituum. Sic noster Theodosius multa praelia fecit... Itaque tam Theodosius quam David, divina protegente dextera, in omni praelio victor evasit."

("Najprikladnije se vidi da se car Teodozije može usporediti s kraljem Davidom. Obojica su bili najuspješniji ratnici, obojica najodaniji pobožnosti prema Bogu, obojica su učinila veliki grijeh, obojica su tako ozbiljno isprali svoj grijeh suzama da se srce obojice činilo bjeljim od snijega. Mnoge je bojeve vodio David i uvijek je izišao kao pobjednik, jer se nije uzdao u svoj mač i luk, nego u Boga živoga i istinitoga, koji je Gospodin nad vojskama. Tako je i naš Teodozije vodio mnoge bojeve... I tako je Teodozije, kao i David, uz zaštitu božanske desnice, iz svakog boja izišao kao pobjednik.")

David i Teodozije su slični i po tome što nisu tolerirali lažne religije na prostoru kojim su vladali:

"De pietate et fide David testimonium habemus ab Ecclesiastico, qui loquens de regibus Testamenti veteris, scribit, omnes reges illos peccavisse, praeter Davidem, Ezechiam et Iosiam (Eccli. 49, 5); reliqui omnes vel idolatrae fuerunt, vel idololatriam permiserunt. Idem nos de Theodosio dicere possumus, si comparetur ad imperatores qui ante illum fuerunt, uno excepto Philippo, qui tamen idololatriam non sustulit, nec prohibuit. Deinde Constantinus Magnus et eius filii, ut etiam Iovianus et Valentinianus cum filiis idololatriam prohibuerunt, sed non everterunt; quin potius Valens imperator eam liberam esse voluit, et Iulianus Apostata eamdem exercuit et fovit. Primus, qui cultum inanium deorum severe prohibuit, et fana ac templa deorum evertit, et idololatriam funditus extirpavit, Theodosius fuit, ut Theodoretus testatur."

("O pobožnosti i vjeri Davida imamo svjedočanstvo Crkvenice [Knjiga Sirahova se u Vulgati naziva "Ecclesiasticus", hrv. "Crkvenica", op. AC], koja govoreći o kraljevima Staroga zavjeta, piše da su svi kraljevi sagriješili osim Davida, Ezekije i Jošije (Crkve. 49, 5); svi su ostali bili ili idolopoklonci ili su dopuštali idolopoklonstvo. Isto možemo reći o Teodoziju, ako se usporedi sa carevima koji su bili prije njega, s jednom iznimkom Filipa, koji ipak nije uklonio idolopoklonstvo, niti zabranio. Nadalje, Konstantin Veliki i njegovi sinovi, kao također Jovijan i Valentinijan sa sinovima, zabranili su idolopoklonstvo, ali ga nisu iskorijenili; štoviše, car Valens je želio da bude slobodno, a Julijan Apostat ga je držao i njegovao. Prvi koji je strogo zabranio štovanje lažnih bogova, i srušio svetišta i hramove bogova, i temeljito iskorijenio idolopoklonstvo, bio je Teodozije, kako svjedoči Teodoret.")

O poniznosti Davida i Teodozija:

"Ad haec, rex David mitis et humilis fuit, et arguentes se patienter audiebat, ut intelligi potest ex increpatione Nathan Prophetae: noster quoque Theodosius non solum mitis et humilis, sed sacerdotibus Domini obedientissimus fuit. Iussit illum aliquando sanctus Ambrosius exire de sanctuario, et cum reliqua plebe consistere: paruit continuo, et gratias egit, quod ab Ambrosio didicisset differentiam inter sacerdotes et laicos, quam differentiam apud Constantinopolim discere non potuerat. Et tamen hic non erat unus ex regibus, sed Imperator Orientis et Occidentis universi."

("Na to, kralj David je bio krotak i ponizan, i ponizno je slušao one koji su ga prekoravali, kao što se može shvatiti iz opomene proroka Natana: a naš Teodozije, ne samo da je bio krotak i ponizan, nego je svećenicima Gospodnjim bio najposlušniji. Jednom mu je sveti Ambrozije naredio da izađe iz svetišta i stoji s ostatkom puka: odmah se pokorio, i zahvalio što je od Ambrozija naučio razliku između svećenika i laika, koju razliku u Carigradu nije mogao naučiti. A on nije bio tek jedan od kraljeva, nego car čitavoga Istoka i Zapada.")

Usporedba grijeha i pokore Davida i Teodozija:

"Venio ad comparationem peccati et poenitentiae. David peccavit adulterans alienam uxorem et maritum eius occidi procurans: qua occasione non ille solum, sed permulti alii perierunt, ut intelligi potest ex libro secundo Regum. Theodosius iratus, quod apud Thessalonicam seditione facta magistratus publici lapidibus obruti fuissent, iussit a militibus suis occidi obvios quosque de populo, et caedes ascendit ad numerum septem millium hominum. Admonitus postea David a Nathan Propheta, poenitentiam egit: admonitus Theodosius ab Ambrosio Episcopo, simili modo poenitentiam egit."

("Dolazim do usporedbe grijeha i pokore. David je sagriješio počinivši preljub s tuđom ženom i pobrinuvši se da njezin muž pogine: kojom prilikom nije samo on poginuo, nego i mnogi drugi, kako se može shvatiti iz Druge knjige o kraljevima. Teodozije je gnjevan što su u Solunu tijekom pobune javni službenici kamenovani, naredio svojim vojnicima da pogube koga sretnu iz naroda, i pokolj je dosegao brojku sedam tisuća ljudi. Opomenut poslije David od proroka Natana, činio je pokoru; opomenut Teodozije od biskupa Ambrozija, sličnim je načinom činio pokoru.")

Malo bliži pogled pokazuje da je zapravo Davidov grijeh bio teži od Teodozijevog:

"Comparemus nunc peccatum cum peccato et poenitentiam cum poenitentia. Peccatum Regis David ex concupiscentia carnis, peccatum Imperatoris Theodosii ex iracundia originem duxit. Sed peccatum David fuit geminatum, adulterium videlicet cum aliena coniuge, et occisio multorum innocentium sine ulla causa iusta: peccatum Theodosii fuit unum, et ex iusta causa, ultionis videlicet iniuriae in publicos Magistratus. Itaque peccatum Theodosii in eo solum positum fuit, quod iracundia vehemens effecit, ut ultionis iustae metas excideret. Addit autem sanctus Ambrosius in Oratione de obitu Theodosii, flevisse illum peccatum, quod ei aliorum fraude obrepserat: quae certe circumstantia culpam illius non parum extenuat."

("Usporedimo sada grijeh s grijehom i pokoru s pokorom. Grijeh kralja Davida ima izvor u požudi tijela, a grijeh cara Teodozija u srdžbi. No, Davidov grijeh je bio dvostruk, to jest, preljub s tuđom ženom i pogibija mnogih nevinih bez ikakvog opravdanog razloga; a Teodozijev grijeh je bio jedan, i to iz opravdanog razloga, to jest, kazne za uvrede nanesene javnim službenicima. Dakle, Teodozijev grijeh je bio samo u tome što ga je srdžba silno ponesla da je prešao granice pravedne kazne. Dodaje, naime, sveti Ambrozije u govoru o preminuću Teodozija, oplakao je taj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih: koja okolnost zasigurno nemalo umanuje njegovu krivnju.")

Bellarmin također dodaje i sljedeću konstataciju:

"Huc accedit, quod Deus ipse videtur peccatum Davidis gravius iudicasse quam peccatum Theodosii: Davidi enim per Nathan significari iussit, filium ex adulterio natum paulo post moriturum, et gladium ex eius domo non recessurum, et uxores eius publice violandas, quae vaticinia brevi adimpleta sunt omnia: Theodosio nostro post peractam poenitentiam, omnia prospere evenerunt. Poenitentia Davidis sine dubitatione ulla, seria et gravis, et diuturna fuit, sed tamen privata, inter domesticos parietes, in gemitu et lacrymis: at poenitentia Theodosii non solum seria, et gravis, et diuturna, sed etiam publica fuit. Primum per menses octo, sancti Ambrosii iussu ab ingressu templi, communicatione Sacramentorum abstinuit; quod totum tempus in lacrymis et dolore consumpsit. Deinde publice in templo coram populo humi stratus, pavimentum lacrymis lavit, frontem percussit, capillos sibi evulsit: ita Deo, sacerdotibus et toti Ecclesiae satisfecit. Et, quod argumentum est verissimae et maximae poenitentiae, toto vitae tempore peccatum illud postea deflevit. Sic enim loquitur sanctus Ambrosius in Oratione paulo ante commemorata: 'Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem, quod utique a sancto Davide didicisse videtur, qui ait in Psalmo, quem proprie scripsit ob peccatum homicidii cum adulterio coniunctum: Peccatum meum contra me est semper (Psal. 50, 5)'."

("Ovome dodajmo da se čini i da je sam Bog strože sudio Davidov grijeh, nego Teodozijev grijeh. Naime, Davidu je preko Natana dao do znanja da će mu sin rođen iz preljuba za malo vremena umrijeti, i da mač neće odstupiti od njegova doma, i da će njegove žene biti javno obeščašćene, a ta su se proročanstva ubrzo sva ispunila. Našem je pak Teodoziju, nakon izvršene pokore, sve išlo po dobrome. Davidova je pokora bez ikakve dvojbe bila ozbiljna i teška, i bila je duga, ali je bila privatna, unutar kućnih zidova, u jecanju i suzama; a Teodozijeva je pokora bila ne samo ozbiljna i teška i dugotrajna, nego također i javna. Prvo se osam mjeseci, po odredbi svetoga Ambrozija, suzdržavao od ulaska u hram i pristupa sakramentima, a to je cijelo vrijeme proveo u suzama i boli. Zatim je javno u hramu pred pukom ležao na tlu i suzama prao pod, udarao se u čelo, čupao si kosu: i tako je zadovoljio Bogu, svećenicima i cijeloj Crkvi. I, što je pokazatelj najistinitije i najveće pokore, cijeli je svoj život poslije oplakivao taj grijeh. Ovako, naime, kaže sveti Ambrozije u Govoru koji smo malo prije spomenuli: 'I nije bio kasnije nijedan dan, da se nije kajao za tu pogrešku, što je, čini se, zasigurno naučio od svetoga Davida, koji kaže u Psalmu kojeg je sam napisao zbog grijeha ubojstva spojenog s preljubom: Grijeh je moj uvijek protiv mene (Psal. 50, 5)'.")

Zbog svega navedenoga, Bellarmin zaključuje da i David i Teodozije trebaju biti uzori svim katoličkim vladarima:

"Sic igitur David pariter cum Theodosio, et Theodosius cum Davide speculum fidei, iustitiae, humilitatis, religionis et poenitentiae omnibus regibus, aliisque principibus; ut cum regnum temporale dimiserint, regnum adipiscantur aeternum."

("Tako je, dakle, David zajedno s Teodozijem, i Teodozije s Davidom ogledalo vjere, pravde, poniznosti, pobožnosti i pokore svim kraljevima i drugim vladarima, da, kad napuste prolazno kraljevstvo, dostignu vječno Kraljevstvo.")

Navedimo i ono što je još na početku Teodozijevog životopisa, Bellarmin napisao o carevom postignuću vječnoga života:

"Post Constantinum, celeberrimus et religiosissimus Theodosius fuit, quem sanctus Ambrosius non dubitat inter eos connumerare, qui statim ab obitu in caelum ascendunt. Sic enim loquitur in Oratione funebri de eius laudibus habita ad populum: 'Convertere', inquit, 'anima mea in requiem tuam (Psal. 114, 7), in quam festinavit ingredi Theodosius'. Et paulo infra: 'Absolutus igitur dubio certamine, fruitur nunc augustae memoriae Theodosius luce perpetua', et infra: 'Manet ergo in lumine Theodosius, et sanctorum coetibus gloriatur'. Et quoniam potuisset illi obiici peccatum caedis Thessalonicensis, respondit in eodem loco idem sanctus Ambrosius, dicens: 'Dilexi virum qui magis arguentem quam adulantem probaret. Stravit omne quo utebatur insigne regium, deflevit in Ecclesia publice peccatum suum, quod ei aliorum fraude obrepserat. Gemitu et lacrymis oravit veniam. Quod privati erubescunt, non erubuit Imperator publice agere poenitentiam. Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem.' Sancto Ambrosio sanctum adiungimus Augustinum. Hic in libro quinto De civitate Dei miris laudibus effert fidem et pietatem Imperatoris Theodosii, quem dicit in bello magis orando quam feriendo pugnasse..."

("Nakon Konstantina, najslavniji i najpobožniji [car] bio je Teodozije, koga se sveti Ambrozije nije dvoumio pribrojiti među one, koji odmah nakon smrti uzlaze u nebo. Tako naime kaže u sprovodnom govoru narodu o njegovim pohvalama: 'Vrati se', kaže, 'dušo moja u pokoj tvoj (Psal. 114, 7), u koji je požurio ući Teodozije'. I malo dalje: 'Odriješen stoga od dvojbene borbe, uživa sada uzvišene uspomene Teodozije vječno svjetlo', i dalje: 'Ostaje, dakle, Teodozije u svjetlosti i slavi se u četama svetih'. A jer mu se moglo prigovoriti zbog grijeha solunskog pokolja, odgovara na tom mjestu isti sveti Ambrozije, govoreći: 'Volio sam čovjeka, koji se više priznao pokornikom nego udvornikom. Odložio je sve što je imao znamenito kraljevsko, javno je u Crkvi oplakivao svoj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih. Jecanjem i suzama molio je milost. Ono što se srame činiti privatni ljudi, car se nije sramio javno činiti pokoru. Niti je bio ijedan dan poslije, u kojem nije žalio zbog one pogreške.' Svetome Ambroziju pridružujemo svetoga Augustina. On u petoj knjizi De civitate Dei zadivljujućim hvalama iznosi vjeru i pobožnost cara Teodozija, za koga kaže da se u ratu više borio molitvom nego udaranjem...")

Završavam ovaj tekst s Bellarminovim usklikom:

"Utinam multos haberemus Theodosios, et multos simul Ambrosios!"
("Da berem imamo mnogo Teodozija, i istovremeno mnogo Ambrozija!")

O službi kršćanskoga vladara

Prije ravno 400 godina, početkom 1619. god., sv. Robert Bellarmin napisao je važnu knjigu De officio principis christiani (O službi kršćanskoga vladara). Možemo raći da je to svojevrstan vjerski priručnik za katoličke vlastodršce. Knjiga je posvećena tadašnjem poljskom prijestolonasljedniku (a kasnije kralju) Vladislavu IV., sinu poljskog kralja Sigismunda III., istaknutog podupiratelja protureformacije, poznatog osobito po podršci Družbi Isusovoj u njenoj borbi protiv protestantskog krivovjerja.

Budući da se nalazimo u izbornoj godini, kad će nam opet sa svih strana dolaziti poruke kakav bi nam to predsjednik trebao, potreban nam je određeni putokaz, da se ne izgubimo u svim silnim prijedlozima i mišljenjima o nužnim karakteristikama svjetovnih vođa. Ne trebamo lutati, jer su o tom pitanju crkveni naučitelji već sve rekli.

Iz Bellarminove bi knjige i današnji vlastodršci mogli mnogo toga naučiti, ali i svi oni koji dolaze s njima u kontakt, posebice svećenici kojima se političari ispovijedaju.

Knjiga je podijeljena na tri dijela (tri knjige). U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje dužnosti kršćanskog vlastodršca iz različitih perspektiva: njegove dužnosti kao Božjeg službenika, dužnosti prema papi, prema vlastitom biskupu, prema svom ispovjedniku, prema narodu, vojnicima itd.
Drugi dio donosi povijest i primjere osmorice svetih vlastodržaca u Starom zavjetu: Josipa Egipatskog, Mojsija, Jošue, Davida, Ezekije, Jošije, Jošafata i Jude Makabejca.

Treći pak dio donosi povijest desetorice odabranih kršćanskih vladara:
1) rimski car Teodozije Veliki (koji je proglasio katoličku vjeru jedinom vjerom Carstva)
2) bizantski car Tiberije iz 6. stoljeća
3) češki knez sv. Vjenceslav (907.-935.)
4) rimsko-njemački car sv. Henrik II. (973.-1024.)
5) ugarski kralj sv. Stjepan (975.-1038.)
6) engleski kralj sv. Eduard Ispovjednik (1003.-1066.)
7) sv. Leopold Austrijski (1073.-1136.)
8) francuski kralj sv. Ljudevit IX. (1214.-1270.)
9) bl. Amadej Savojski (1435.-1472.)
10) poljski kraljević sv. Kazimir (1458.-1484.)

U ovoj je knjizi opet došlo do izražaja Bellarminovo sjajno poznavanje povijesti. Upravo zadivljujuće poznavanje povijesnih izvora. Sve životopise navedenih svetih kraljeva prenio je direktno iz izvora: iz srednjovjekovnih kronika i isprava. Zamislite koja je to širina znanja: kad netko savršeno poznaje vrela za lokalnu povijest europskih naroda: od Engleske do Poljske i Češke.
Nađite mi ijednog današnjeg povjesničara s tolikom širinom znanja!
Danas, naprotiv, prevladava diletantizam, gdje nam o povijesti govore osobe koje nikada u životu nisu pročitale nijedan izvor, nijednu staru kroniku ili ispravu iz razdoblja o kojem govore!

To je samo još jedan razlog više zašto su nam potrebne ovakve knjige.
No, svrha ove Bellarminove knjige nije samo znanstveno proučavanje života uzornih katoličkih vladara iz europske povijesti, nego predstavljanje živih uzora koji i danas govore svim vlastodršcima kako bi trebali postupati u svom političkom i privatnom životu.

Knjiga je dostupna na internetu: De officio principis christiani

U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje, između ostaloga, stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) s gledišta katoličkog vladara. Kako se u djelovanju jednoga vlastodršca očituju stožerne kreposti?

Ovdje treba navesti jedan primjer, koji nerado čuju uši "modernog vjernika", zaraženog liberalnim zabludama.

Govoreći o kreposti kršćanske jakosti, sv. Robert Bellarmin ističe i aktivnu ulogu svjetovnih vladara u borbi protiv krivovjerja i krivovjeraca:

"In hoc igitur bello spirituali debent principes christiani non minus Ecclesiam Christi iuvare, quam in bello corporali provincias suas vel regna protegere. De qua re scribit sanctus Augustinus in epistola ad Vincentium Donatistam, ubi ostendit, iuste paganos et haereticos puniri a principibus temporalibus. Scribit etiam sanctus Gregorius in epistola ad praefectum Africae Pantaleonem, ut Donatistas haereticos comprimat; et in epistola ad Mauritium Imperatorem, et in alia ad Brunichildem reginam Francorum, ut idolatras et haereticos persequantur."

("U tom, dakle, duhovnom ratu kršćanski vladari nisu ništa manje dužni pomagati Crkvi Kristovoj, nego braniti svoje pokrajine ili kraljevstva u tjelesnom ratu. O toj stvari piše sveti Augustin u pismu Vincentu donatistu, gdje pokazuje da je pravedno što se pogani i heretici kažnjavaju od svjetovnih vladara. Piše također i sveti Grgur u pismu Pantaleonu, prefektu Afrike, da suzbije heretike donatiste; i u pismu caru Mauriciju, i u drugome Brunhildi, kraljici Franaka, da proganjaju idolopoklonce i heretike.")

Vezano uz stožernu krepost pravednosti, Bellarmin je već prije pojasnio da pravedne kazne protiv krivovjeraca i drugih zločinaca - nikako nisu u suprotnosti s kršćanskom poniznošću i blagošću. Ovdje iznosi primjere iz Svetoga pisma, posebice primjere dvojice najponiznijih svetih ljudi iz Staroga zavjeta - Mojsija i Davida - koji se, uz svu svoju poniznost, nisu ustručavali kazniti zločince.

"Iam vero quod attinet ad redditionem poenae iis qui male agunt, iustitia quidem vindicativa necessaria est Reipublicae, ut ex poena unius multi desistant ab iniuriis inferendis, et sic fiat opus iustitiae pax et tranquillitas (Isai. 32, 17). Et quidem rigor iustitiae non est contrarius lenitati et mansuetudini, quando nascitur, non ex crudelitate erga homines, sed ex zelo erga Deum. Moyses mitissimus erat super omnes homines, qui morabantur in terra (Num. 12, 3), et tamen ex zelo honoris Dei, iussit occidi multa millia hominum, qui vitulum aureum adoraverant (Exod. 32, 26-28), et rursum alias suspendit omnes principes populi in patibulis (Num. 25, 3-5), et iussit occidi multa millia ex plebe, ob aliud peccatum idolatriae. Et David tantae mansuetudinis erat, ut de eo scriptum est: 'Memento, Domine, David, et omnis mansuetudinis eius' (Psal. 131, 1); et tamen ipse de se dicit: 'In matutino interficiebam omnes peccatores terrae, ut disperderem de civitate Domini omnes operantes iniquitatem' (Psal. 100, 8). Itaque non pugnat zelus iustitiae cum mansuetudine; neque pugnat etiam cum misericordia. Quamvis enim iustitia et misericordia contrariae videantur: tamen sic unitae inter se sunt, ut sorores amantissimae dici possint."

("A sad što se tiče izvršenja kazne nad onima koji čine zlo, vindikativna pravda potrebna je državi, da se zbog kažnjavanja jednog [zločinca] mnogi suzdrže od nanošenja štete, i tako djelo pravde postaje mir i spokoj (Iz 32, 17). I štoviše, strogost pravde nije protivna blagosti i krotkosti, kad se rađa - ne iz okrutnosti prema ljudima - nego iz revnosti prema Bogu. Mojsije je bio najponizniji od svih ljudi, koji su boravili na zemlji (Br 12, 3), a ipak je iz gorljivosti za čast Božju, naredio da se smaknu mnoge tisuće ljudi koji su se klanjali zlatnom teletu (Izl 32, 26-28), i opet, drugi put je objesio sve prvake naroda na vješala (Br 25, 3-5), i naredio da se smaknu mnoge tisuće iz naroda zbog drugog grijeha idolopoklonstva. I David je bio tolike krotkosti, da je o njemu pisano: 'Spomeni se, Gospodine, Davida i sve njegove krotkosti' (Psal. 131, 1); a ipak on sam za sebe kaže: 'Ujutro ću ubijati sve grešnike zemlje, da iskorijenim iz grada Gospodnjega sve koji čine bezakonje' (Psal. 100, 8).
Dakle, gorljivost za pravdu nije u protivnosti s krotkošću, niti je u protivnosti s milosrđem. Iako se, naime, pravda i milosrđe čine suprotnima: toliko su međusobno ujedinjenje, da se mogu nazvati ljubljenim sestrama.")

Sv. Robert Bellarmin osobito potiče kršćanske vladare da kažnjavaju blasfemiju. To je jedno zlo prema kojemu nikada i nigdje ne smiju pokazivati toleranciju:

"Unum est peccatum, in quo severissime puniendo, ego quidem valde optarem, ut christiani principes omnes maximo zelo exardescerent. Blasphemia est peccatum de quo loquor: hoc enim crimen ex sententia s. Thomae, doctoris vere angelici, est peccatum maximum: quod ille probat, quia 'opponitur confessioni fidei, et ideo habet in se gravitatem infidelitatis; et aggravatur peccatum si superveniat detestatio voluntatis, et adhuc magis si prorumpat in verba: sicut et laus fidei augetur per dilectionem et confessionem. Unde cum infidelitas sit maximum peccatum, secundum suum genus, consequens est, quod etiam blasphemia sit peccatum maximum ad idem genus pertinens, et ipsum aggravans' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Haec sanctus Thomas, ex cuius ratione sequitur, ut blasphemia sit peccatum quodammodo maius maximo, quia pertinet ad genus infidelitatis, quae est peccatum omnium maximum, ut idem docet (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), et. illud etiam aggravat, cum illi addat detestationem voluntatis."

("Jedan je grijeh, za čije bih najstrože kažnjavanje želio da se svi kršćanski vladari raspale najvećom gorljivošću. Blasfemija je grijeh o kojem govorim: taj je, naime, zločin - po mišljenju sv. Tome, učitelja zaista anđeoskoga - najveći grijeh: što on dokazuje, jer se 'protivi ispovijesti vjere, i stoga u sebi sadrži težinu nevjere; i čini težim grijeh ako nadolazi prezir volje, i još težim ako izbija u riječima; kao što se i hvala vjere povećava po ljubavi i ispovijesti. Stoga, kako je nevjera najveći grijeh, prema svojoj vrsti, slijedi da je također i blasfemija najveći grijeh, koji pripada istoj vrsti i čini ga težim' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Tako kaže sveti Toma, iz čijeg razlaganja slijedi da je blasfemija grijeh koji je na neki način veći od najvećega, jer pripada vrsti nevjere, koja je najveći od svih grijeha, kao što isto naučava (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), i još ga čini težim, jer mu dodaje prezir volje.")

Nakon navođenja kakve su kazne propisane u Svetom pismu za huljenje, pa u zakonodavstvu cara Justinijana, te u kanonskom pravu, napokon zaključuje što je dužnost suvremenog kršćanskog vlastodršca:

"Neque dubium esse potest, quin si principes statuerent hoc vitium exterminare, facillime id assequerentur. Si enim populi intelligerent, hoc esse principi omnino decretum, nemo auderet linguam ad blasphemandum solvere: cum nihil inde lucri, nihil utilitatis, nihil voluptatis, nihil honoris accedat; et contra certo sciant, vel facile scire possint, Deum per hoc vitium ad iracundiam maxime provocari, et ab eius iustitia supplicia nimis horrenda blasphemis omnibus esse parata."

("I ne može biti dvojbe, ako vladari odluče iskorijeniti ovu opačinu, vrlo lako bi to postigli. Ako, naime, narodi shvate da je to u cijelosti vladareva odredba, nitko se ne bi usudio razvezati jezik za blasfemiju: kad odatle nemaju nikakav dobitak, nikakve koristi, nikakvog zadovoljstva, nikakve časti; i baš naprotiv, zasigurno znaju ili lako mogu spoznati, da se tom opačinom najviše izaziva gnjev Božji, i da su od njegove pravde pripravljene veoma strašne kazne za sve hulitelje.")

I sad se postavlja pitanje: Čine li vlastodršci grijeh ako zakonski ne zabrane blasfemiju?
Možemo i proširiti temu: Čine li vladajući grijeh ako dopuštaju bilo koju vrstu teške povrede katoličke vjere i morala? Evo, na primjer: političar koji nema ništa protiv toga da je u zakonu dopušten razvod braka, iako zna da je to protivno katoličkoj vjeri. - Što s njim?

Ovo su važna pitanja i za svećenike kojima se političari ispovijedaju. Znamo da svećenik ne smije dati odrješenje osobi koja se ne kaje za svoje grijehe.
Bi li se današnji svećenik usudio uskratiti odrješenje političaru, koji nema ništa protiv protukršćanskih zakona? Za to treba hrabrosti, ali tko nema te hrabrosti, bolje je da i nije išao u svećenike.

Evo što o tome kaže sv. Robert Bellarmin:

"Quod si confessarius non audet absolutionem negare tam magno viro, audiat Spiritum Sanctum clamantem: 'Noli fieri iudex, nisi valeas virtute irrumpere iniquitatem, ne forte extimescas faciem potentis' (Eccli. 7, 6); quod idem in multis aliis peccatis locum habebit. Sic etiam non potest confessarius absolvere poenitentem, nisi confessionem integram faciat: non autem est integra confessio principis, si peccata confiteatur, quae ad ipsum, ut privatum hominem, pertinent, ut peccata gulae, luxuriae, invidentiae, et alia id genus; peccata vero quae fecit ut princeps, forte non agnoscat."

("Jer ako se ispovjednik ne usudi uskratiti odrješenje tako velikom mužu, neka čuje Duha Svetoga koji kliče: 'Ne traži da budeš sudac, ako nemaš snage iskorijeniti bezakonje, da ne bi popustio pred moćnikom' (Crkve. 7, 6); to bi isto moglo naći mjesto i u vezi mnogih drugih grijeha. Tako također ne može ispovjednik odriješiti pokornika, ako nije izvršio cjelovitu ispovijed: a nije cjelovita ispovijed vladara, ako ispovijeda grijehe koji se tiču njega kao privatnog čovjeka - kao grijehe proždrljivosti, bludnosti, zavisti i druge te vrste - a grijehe koje je učinio kao vladar možda i ne prepoznaje.")

To su problemi o kojima se malo govori. O tim se temama danas gotovo isključivo raspravlja u kontekstu političara koji odobravaju pobačaj... Ali, nije jedini grijeh koji političar može učiniti (kao političar) odobravanje pobačaja ili zakona koji omogućuju pobačaj.
Što je s drugim antikršćanskim zakonima i zakonskim odredbama? Što je sa zakonima koji odobravaju razvod braka, ili koji dopuštaju nemoralne i protuprirodne veze?
Što je s apsolutiziranom "vjerskom slobodom" koja daje i najgorim sektama da zavode naivne?
Što s državom u kojoj je pod egidom "slobode govora" dopuštena blasfemija?

Zašto ćete danas teško pronaći političara sa izgrađenim i jasnim stavovima oko ovih pitanja? Zato što bi se jasnim istupom protiv blasfemije, razvoda itd. vjerojatno zamjerio polovici biračkog tijela, koje je ogrezlo u grijesima. A kako bi to učinili političari kojima je jedini cilj: vlast pod svaku cijenu?
Čovjek se treba znati zamjeriti drugima, kad su u pitanju ove teme.

Ako naši političari uistinu žele biti katolički političari, potrebno je da se vrate onom načinu razmišljanja koji je izrazio još sv. Ivan Zlatousti riječima: Neka nevjernici vide da kršćani upravljaju ovom državom. 

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9)

Prošla nedjelja, u tradicinalnom obredu VIII. nedjelja po Duhovima, donosi jedan iznimno važan odlomak iz evanđelja po Luki (16, 1-9), kojeg su često citirali crkveni naučitelji u tumačenju nauka Crkve o velikom broju raznih tema (posebni sud, čistilište, milostinja i pomoć siromasima, općinstvo svetih, štovanje svetaca itd.).
Dakako, ne mogu ovdje detaljno govoriti o svim tim temama. Ograničit ću se samo na ono što nam to čitanje kaže o pomoći dušama u čistilištu.

Pogledajmo prvo kojim riječima završava taj evanđeoski odlomak:

"Facite vobis amicos de mammona iniquitatis: ut, cum defeceritis, recipiant vos in aeterna tabernacula."

Hrvatski lekcionar iz 1940. god. prevodi ovako:

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove."

Uočite razliku prema modernom postkoncilskom prijevodu (Duda-Fućak):

"Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore."

Vidite li tu razliku? Iz starih prijevoda, koji slijede Vulgatu, jasno je da se "defeceritis" odnosi na ljude (tj. na trenutak kad će ljudi klonuti, dakle, umrijeti), dok se po novim prijevodima (koji slijede grčki: ὅταν ἐκλίπῃ) ta riječ odnosi na bogatstvo ("kad ga nestane"), a ne na ljude.

To je samo jedan primjer zašto je nužno poznavati latinsku Vulgatu, kako biste razumjeli tumačenja crkvenih naučitelja, i naravno, i čitanja u tradicionalnoj liturgiji i njihove prijevode.

U fra Radićevom Misalu za sve dane u godini (Makarska, 1967.), spomenuta evanđeoska rečenica prevedena je ovako:

"Stičite sebi prijetelje prolaznim bogatstvom, da vas, kad umrete, prime u svoje vječne stanove."

Dobro, sad se pitajmo: Kako to ljudi stječu prijatelje bogatstvom? Dakako, tako što im daju nešto od svoga bogatstva. Ako si čovjeku u nevolji poklonio određenu svotu novaca, stekao si prijatelja, koji će i tebi pomoći kad se nađeš u nekoj neprilici.

Katekizam Tridentskog koncila preporučuje župnicima da na VIII. nedjelju po Duhovima propovijedaju, između ostaloga, o koristi milostinje siromasima:

"Ideo divites a Deo bonis cumulantur, ut pauperibus ea errogent"
("Zato su bogati obdareni dobrima od Boga, kako bi ih udijelili siromasima")

U crkvenoj tradiciji se kod ovog evanđelja naročito ističe jedna vrsta siromaha kojima treba pomoći, a to su siromašne duše u čistilištu.
Sve što uložiš na pomoć dušama u čistilištu (molitve, post, milostinja), tebi će se obilno vratiti. Kad od svog imetka daješ za služenje svetih misa za duše u čistilištu, stječeš prijatelje među tim dušama, koje će jednoga dana pomoći i tebi da lakše dođeš u raj.
U tom su smislu mnogi sveci tumačili ovo evanđelje.


Evo primjer iz 8. propovijedi sv. Vinka Fererskog o VIII. nedjelji po Duhovima:

"Et ideo poteritis vobis facere amicos de istis divitiis, scilicet parentes et afines et caeteros mortuos, pro eis bona faciendo, faciendo dicere Missas: et ita secundum hunc intellectum intelligitur praesens verbum: 'Facite vobis amicos', scilicet mortuos et animas Purgatorii, 'de mammona iniquitatis', scilicet formaliter. Et ideo caveant illi, qui habent adimplere testamenta, ut non tardent adimplere: quia animae Purgatorii quotidie clamant: 'Iustitia Domine!' Et non dubitetis... quod non audiat tales clamores contra tales: quia imo audit. Et ideo ad hoc habetur Lucae 18, 7-8: 'Deus autem non faciet vindictam electorum suorum clamantium ad se die ac nocte et patientiam habebit in illis? Dico vobis, quia cito faciet vindictam illorum'."

("I stoga možete steći prijatelje od ovoga bogatstva, to jest roditelje i rodbinu i ostale mrtve, kad im činite dobro, brinuvši se da se za njih govore Mise: i tako se prema tom smislu razumije ova riječ: 'Stecite si prijatelje', to jest, mrtve i duše u čistilištu, 'od nepravedna bogatstva', dakako formalno. I zato neka paze oni koji imaju ispuniti oporuke, da ne otežu s ispunjenjem, jer duše čistilišta svakodnevno vapiju: 'Pravda, Gospodine!' I nemojte sumnjati... da će čuti ove vapaje protiv onih: jer će ih svakako čuti. I stoga o tome ima u Luki 18, 7-8: 'Neće li onda Bog osvetiti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu, i odgađat će ih? Kažem vam, da će brzo učiniti osvetu za njih'.")

Pri tome, sv. Vinko Fererski smatra da se u evanđelju koristi termin "nepravedno bogatstvo" iz razloga što svako bogatstvo na neki način veže čovjeka za ovaj svijet.
Želi se reći da nećeš prenijeti svoj imetak preko groba. Zato je bolje da ga iskoristiš dok imaš vremena za činjenje dobra, naročito za pomoć siromasima i dušama u čistilištu.

Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana

Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):

"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")

Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:

"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:

"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:

"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.