Fra Ivan Ančić rođen je u selu Lipa na Duvanjskom polju 11. veljače 1624., a umro u Anconi 24. srpnja 1685. Školovao se u Italiji, a nakon povratka u domovinu djeluje kao župnik u Velikoj, Našicama, Brodu, te u Bosni kao gvardijan u Rami i župnik u Duvnu.
On je vjerojatno do danas najpoznatiji franjevac duvanjskoga kraja. Postao je na neki način i simbol svoga zavičaja.
Njegova djela
Svitlost karstjanska i naslađenje duhovno (1679.) i
Ogledalo misničko (1681.) pokazuju da duhovna literatura bosanskih franjevaca nije nimalo zaostajala za ondašnjim velikim katoličkim piscima europskog Zapada.
Ančićevo najpoznatije djelo
Vrata nebeska i život vični (1678. god.)
, danas je, kao što vidite, dostupna na internetu. Knjiga je pisana starijim štokavsko-ikavskim narječjem, osim citata raznih katoličkih pisaca koji se redovito navode u latinskom izvorniku.
Vidi se da je Ančić puno čitao. Djelo obiluje citatima svetih otaca: sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Bernarda, pa pape Inocenta III., sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskoga, a napose bl. Dunsa Skota i ostalih franjevačkih pisaca.
Jedna od najvažnijih informacija koju saznajemo u ovoj knjizi jest da je u ono vrijeme bilo mnogo bosanskih muslimana koji su se željeli obratiti na katoličku vjeru, ali se nisu usudili. Obraćenje na katoličku vjeru je u Osmanskom Carstvu značilo automatsku konfiskaciju čitave imovine i mnoge druge neprilike. Još i danas većina islamskih zemalja propisuje smrtnu kaznu za obraćenje na kršćanstvo. I tako ti nesretni ljudi nisu smogli snage da podnesu ovozemaljske muke koje bi ih pogodile da su se oslobodili Muhamedove nevjere. Kako kaže fra Ivan Ančić "nisu imali milosti za podniti muke"
(str. 60.):
"Ova se zgađaju sada većekrat fratrom bosanskim, gdi ji zovu nekaršćenici, i druge mole da im govore: je da bi nad njima Boga molili. Mnozi bi se obratili, ali neimadu te milosti za podniti muke, koje bi im se dale; također tko bi ji karstio i njegovu svemu rodu. A pak i ne razume kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju..."
Da, nažalost, ti ljudi nisu razumjeli "kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju", jer bez krštenja nema spasenja. Pogledajte kršćanske obraćenike u prvim stoljećima Crkve. Oni su vrlo dobro znali da će im obraćenje na kršćanstvo donijeti ovozemaljske muke, uz veliku mogućnost okrutne smrti. Bili su spremni izgubiti sva ovozemaljska dobra i ovozemaljsku "sreću", kako bi stekli vječni život u raju.
Već na prvoj stranici svoje knjige, Ančić naglašava da vjera traži trpljenje "tuga i nevolja" te "svaki trud, muku i progonstvo", pa ističe da to simbolizira znak križa koji svećenik čini na djetetu prilikom egzorcizma u (tradicionalnom) obredu krštenja:
"Tko oće dobro živiti u Isusu, od potribe mu je podnositi tuge i nevolje zaradi vire i zakona Božjega. Evo riči: 'Crux et tribulatio necessaria est omnibus pie viventibus', jer Isus podnese najprija učeći po usta svetoga Matija Evanđelista na poglavju 19. govoreći: 'tko oće sliditi mene, nek uzme križ svoj i slidi mene', to jest, nek uzme svaki trud, muku i progonstvo, cića ljubavi Božje i radi svoga spasenja. Zato nas uči sveta majka Carkva, kada karstimo, da dici (kako izarnemo đavla iz diteta koji je ulizao po grihu istočnomu, dišući trikrat na njega od strane triju kipa Trojstva nerazdiljnoga, govoreći: 'exi spiritus immunde et da locum Spiritui Sancto Paraclito', 'izađi duše nečisti i daj misto Duhu Svetomu Utišitelju') zlamenje svetoga križa štampamo na čelu onoga koji se karsti; također, na parsi. Na čelu: nek se ne stidi i nek se poznaje od koga je stada; na parse, nek mu je sve Križ u sarcu. Kad dišemo na obraz, izgonimo đavla i mećemo duh Božji, kako u knjiga od naroda učini Gospodin Bog kad udahnu duh u Adama: 'inspiravit spiraculum vitae'; zato i mi činimo, nek ljubi Križ - i ovo je parvo zlamenje vire, zašto zdarže se mnoga otajstva u njemu od vire karstjanske."
Ovdje vas opet podsjećam na prve kršćane. Nijedna ih prepreka nije mogla spriječiti da se obrate na kršćanstvo, jer su znali da bez krštenja nema vječnog spasenja. Kako piše fra Ivan, izvan krštenja nema ni spasenja, ni vjere, ni zakona (str. 16.):
"Niti je izvan karštenja spasenja, ni vire, ni zakona; niti se more Bog naći, ni prid Boga doći. Tko nije najprija karšten, pak ne čini dobri dila, brez koji zaludu je biti karstjanin. Sveti Pavao k Titu: 'confitentur se nosse Deum, factis autem negant' [Tit 1, 16]. Potvarđuje sveti Jakov da vira bez dobri dila umarla je: 'fides sine operibus mortua est' [Jak 2, 26]. Zato je potriba tko oće u raj, da je karšten, paka da čini dili karstjanska, a ne poganska: dila karstjanska zovu se dobra dila..."
Traži se, dakle, krštenje i pokora. Da se izrazimo Ančićevim riječima: Neka nitko ne misli doći u raj bez krštenja i bez pokore! - str. 62.
"Zato ne misli nitko doći u raj brez pokore i brez karštenja. Karštenje nas čisti od griha istočnoga, a pokora od učinjenoga."
I opet kaže na str. 216.: "tko se ne opere karštenjem, nikada neće prid Boga doći."
U dijelu knjige gdje iznosi nauk Crkve o sakramentima, ovako piše o krštenju
(str. 212.):
"Karštenje bi naređeno od Isusa u svetoga Matija evanđelju, poglavju najposlidnjemo, kadano Isus reče: pođite: 'docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.' - učeći sve narode, karsteći njih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Govori Isus: iđite, najprija ji učite viru, zakon i što je karštenje. Isto govori po svetom Ivanu u p. 3. gdi reče: 'Nisi quis renatus fuerit ex aqua et Spiritu Sancto, non potest introire in regnum Dei' [Iv 3, 5]. Pita ga Nikodem Farizeo, tko će u raj ulisti. Odgovara mu Isus: O Nikodeme, nitko ne more u raj ulisti brez karštenja. Zato je potriba svakomu karstiti se vodom i Duhom Svetim: i ovo učite paka ji karstite naučene u mom zakonu, kako sam rekao po Matiju ozgora. Ovo je od razumni, a mali se imadu karstiti udilje kad se rode, da ne bi po nesrići umarli brez karštenja i otišli u pakao, kano iđu svi koji umiraju brez karštenja..."
Čitajući Ančićevu knjigu, primijetio sam da on muslimane zove "poganima". Za njega su pogani svi ljudi koji nisu kršteni. Vrlo oštro govori i o protestantskim hereticima i istočnim raskolnicima. Svi su ovi
"cathedra pestilentiae" (Psalm. 1, 1). Ančić kaže da na istom kužnom prijestolju sjede Muhamed, Luther, Calvin i svi drugi "zli i opaki naučitelji". Sve te opake sljedbe su put grijeha. Tako piše na str. 165.-166.:
"Puti su od griha sve slidbe opakih ljudi, kano su svi izvan Isusa: pogani koji se nisu oprali karštenjem svetim; heretici koji su karšteni paki zaode s pravoga puta, kano su luterani, kalviniste, ebionite i mnozi druzi koji ne slide dvanajst članak od vire; šizmatici aliti odpadnici, koji ne darže svetoga oca pape za namisnika Isusova, kome Isus, po svetome Matiju u p. 16. dade svoju oblast: 'quodcunque solveris super terram erit solutum et in coelis et quodcunque ligaveris erit ligatum' [Mt 16, 19]. Što je izvan oblasti papine, ništo nije odrišeno, sve je svezano, sve je na pristolju kužnomu... Na istom pristolju kužnomu sidiše Maumet, Sergio, Martin Luter, Kalvin i svi zli i opaki naučitelji, koji nisu pod pristoljem rimskoga pape."
Sve su ovo imali na umu franjevci, naročito u brizi za umiruće. Naime, bilo je važno pravilo da se u sobu gdje leži katolik na samrti, ne smije puštati osobe koje bi ga mogle navesti na grijeh - pa tako ni muhamedanci, heretici i raskolnici, čija bi nazočnost mogla izazvati sablazan. Ovdje ističe fra Ivan (str. 81.):
"ne valja na čas smarti pušćati da ulaze k boniku očiti grišnici, koji su uda đavaoska, kano su zli aliti u komu proklestvu karstjani očito; drugo, pogani koji nisu oprani od griha istočnoga svetim karštenjem; treće su u proklestvu svi heretici, to jest, stranputnici; šizmatici, to jest, odpadnici..."
To su vrlo važne mjere opreza, jer je čovjek na samrti najslabiji, a napasti su najjače. Stoljetno iskustvo uči Crkvu da posebnu pozornost posveti umirućima, koji se muče u smrtnoj borbi. Zato Ančić piše na str. 79.-80.:
"Neimade čovik veće vojske ni arvanje, nego je na smarti, protiva svojim neprijateljom, govori Merkancio u l. 7. 'potentissimum bellum est animae in egressu a corpore'. Tada đavao, neprijatelj ljudski, svu svoju jakost postavi, sva oružja uzme protiva grišniku; sa svi ga strana obastre."
A kako bismo dočekali sretnu smrt potrebna nam je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. U molitvi
Zdravo Marijo na kraju kažemo: "moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše". Evo što o tome kaže fra Ivan Ančić (III., str. 76.):
"Veoma sveta majka Carkva vazda nas uči prositi pomoć od Marije, pomoćnice karstjanske. Zato u prošastomu poglavju zabiliži dva vrimena: jedno sadanje, to jest, da sve udilje molimo, i u pameti, sarcu i usti daržimo, ono sada, da ga nigdi iz usta, pameti i sarca ne bismo ispustili, do one ure od smarti, nego sastavivši ono 'sada i u vrime smarti naše. Amen.' Ovom ričju: 'budi', utvardimo svu našu građu od života umarloga do života vičnjega, vazda govoreći: 'nunc et in hora mortis nostrae. Amen.' Evo riči Jakova Merkancija u l. 7. 'quia licet semper aegemus auxilio, maxime autem in hora mortis nostrae: ideo alia oratio dicitur: tu nos ab hoste protege et mortis hora suscipe'.
O Marija, zaštiti nas i sačuvaj od neprijatelja vazda, pak nas na čas od smarti primi i k Isusu privedi. Jere gdi Marija dođe, daleko đavao pobigne. Dakle, tko želi doći k Bogu, i da mu đavli ne naude, sve udilje neka govori Zdravo Mariju, i ovu drugu: 'Marija, Majko od milosti, Majko od molosarđa, slatka porodice od dobrote: ti nas od neprijatelja zaštiti i na čas od smarti primi.' "
Kako su sretno umrli ljudi koji su imali veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Fra Ivan Ančić u svojoj knjizi navodi, između ostalog, primjere sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole Tolentinskog, sv. Stjepana Kralja i druge preuzete od raznih katoličkih pisaca. Prenosim dio tih svjedočanstava:
"Govori Gaspardus Ruez, otac naučen od reda jezuitskoga, da na 1524. u Burgu, jedna žena, devota Mariji, umri od kuge brez ispovidi; bi ponesena na sud Božji, gdi siđaše Isus i veliko mnoštvo anđela staše. Ona privedena bi od prilipa mladića, u taj čas se prikaza B. D. Marija. Gdi đavao osvađaše umarlu ženu, da je u grihu umarla, zato pravda oće da ju nose u pakao, jere je u grisi; niti odgovara ona, ni anđeo stražanin. Pogleda neboga na Mariju da ju pomoze, a Marija Isusu poče govoriti: 'deh fili, concede ei tempus poenitentiae, per viscera misericordiae tuae, supplico'. O Marijina moguća molitvo! Povrati se duša u tilo, koje jurve biše doneseno u carkvu, da ga metnu u grob, side i poče govoriti: 'ei mihi, vocate confessorem!', 'dajte mi ispovidnika!'. I tako bi doveden ozgora imenovani Gaspardus, komu se ispovidi, imade milost za tri dni, paka: 'ea hora multis verberibus affecta a daemonibus, ut satisfaceret divinae iustitiae'. Na istu uru, svaršiv svu pokoru, pomoćju blažene Marije otiđe na nebesa, u vična uživanja. Ona biše devota Mariji, kuga ju privari, da se ne more ispoviditi; Marija isprosi da se povrati na svit i ispovidi, i da ju biju đavli, neka pravda imade svoje misto; učini milosarđe, da su svaka zadovoljna: po molbami Marijinim. O Marija, pomozi nas!
Naučitelj Platus govori da u annali male bratje štije se da B. D. M. prikaza se Adulfu, dužđu od Alsačije, koji ostaviv svit, ponizni život svetoga Frančeška sliđaše. A kada dođe na smart, bojaše se i strašiše se umriti; tada mu reče Marija: 'Quid times, fili, aut cur ob imminentem mortem angeris? Veni securus, quoniam filius meus, cui fideliter in sancta religione servisti, dabit tibi coronam gloriae.' Ne boj se, sinko, smarti ni đavla, odi sigur, zašto si virno u svetomu redu služio moga sina Isusa: dat će ti krunu od slave nebeske. I tako odstupi od njega svaki strah ter imade veselje i radost neizmirnu; da udilje poče čutiti vičnje uživanje. I nami po svojoj milosti i po dostojanstvi B. D. Marije, isto dopustio naš prislatki Gospodin Isus na čas od smarti. Amen.
Na istomu mistu se štije, od svetoga Antuna od Padue, da na čas od smarti, rekavši pisne pokorne svetoga kralja Davida i pričestivši se, poče govoriti pisnu Blažene Divice Marije od hvali: O prislavna od divica [O gloriosa virginum] do svarhe. I ukaza mu se B. D. Marija, 'mirae claritatis, consolans eum, quia eius impetratione meruit videre filium Iesum, ante mortem': u jednu priveliku svitlost obučena, pokripljujući ga, ukazujući mu svoga pridobroga sina Isusa, i čineći ga istinita od njegova vičnjega spasenja - koje molimo da i nami, po svomu milosarđu, dopusti. Amen.
Od svetoga Nikole Tolentinčanina (koga sam gledao ruke od lakata u Tolentinu, kano živa čovika) štije se da za šest dana ne progovori prid smart, nego u duhu iznesen na nebesa, slušaše nebeski dvorana prilipe pisne, kojim hvaljahu i proslavljahu Boga; najposlija: 'ultimo vocem elevans, laetans et gestiens', uzdigav glas: 'en Christus, B. V. M. et S. P. Augustinus mihi dicunt, euge, serve bone': reče: 'evo Isus, B. D. Marija Mati njegova i sveti otac Augustin govore mi: Raduj se i veseli se, slugo dobra i virna, ulizi u veselje Gospodina tvoga. Odi za tvoje male trude uživati neizmirna i vičnja dobra; koja prosimo i mi grišnici, je da bi se i nami reklo. Amen.
Također, sveti Stipan, kralj ugarski, na Veliku Gospojinu priporučujući sebe i svoje kraljestvo B. D. M. 'obdormivit in Domino': zaspa u Gospodinu, i otiđe mu duša na nebesa, kadano njegova devota bi uznesena Marija. Onda ga k sebi primi; i od tada bi zazvan oni dan: Velika Gospojina, jere onda su najveće stvari od Boga Mariji učinjene..."
Ančićeva knjiga sadrži vjerojatno najstariju bosansku uputu za ministriranje.
Kažem "bosansku" jer je služila ministrantima koji su ministrirali na misama bosanskih franjevaca. To je, dakako, klasičan rimski obred - s time da se u
Confiteoru među svecima spomene i sv. Franjo. Zato je Ančić stavio napomenu kod
Confiteora:
"Ime stavlja se svetoga oca Frane u Bosanskoj provinciji, jere ga naredi sveti otac Bonaventura, generalom bivši u Kaptolu Narbone god. 1260."
Stari su govorili da je ministriranje na svetoj misi - anđeosko djelo.
Same upute sadrže onih 34 odgovora na latinskom, koje ministrant mora naučiti napamet kako bi mogao odgovarati svećeniku (u ime puka).
