Vjera je sigurna

 

Sv. Bernard jedan je od onih crkvenih naučitelja u čijim djelima često imate dojam kao da piše baš za ova današnja vremena. Prije gotovo tisuću godina, sv. Bernard borio se protiv mnogih zabluda, koje i danas predstavljaju veliki problem.

Kad čitate optužbe sv. Bernarda protiv Petra Abelarda, imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

Te su optužbe sačuvane u pismu sv. Bernarda papi Inocentu II. (1140. god.). Možete ga pronaći u: Migne, Patrologia latina 182, 1054-1072.

Na početku pisma, sv. Bernard podsjeća papu da je njegova dužnost suzbijati "kvaritelje vjere":

"Tempus est ut vestrum agnoscatis, Pater amantissime, principatum; probetis zelum, ministerium honoretis. In eo plane Petri impletis vicem, cujus tenetis et sedem, si vestra admonitione corda in fide fluctuantia confirmatis, si vestra auctoritate conteritis fidei corruptores."

("Vrijeme je da prepoznate, preljubljeni oče, vaše poglavarstvo, da dokažete gorljivost, počastite službu. Upravo ćete u tome ispuniti Petrovo mjesto, čiju stolicu držite, ako vašom opomenom utvrdite srca koja lutaju u vjeri; ako vašim autoritetom slomite kvaritelje vjere.")

Sv. Bernard predstavlja Abelarda kao čovjeka koji oživljuje već davno osuđena krivovjerja, a još im dodaje i nova:

"Habemus in Francia novum de veteri magistro theologum, qui ab ineunte aetate sua in arte dialectica lusit, et nunc in Scripturis sanctis insanit. Olim damnata et sopita dogmata, tam sua videlicet, quam aliena, suscitare conatur, insuper et nova addit.

("Imamo u Francuskoj novog teologa od starog učitelja, koji se od svoje najranije mladosti igra u dijalektičkom umijeću i sad je počeo ludovati protiv Svetoga pisma. Pokušava podići nekoć osuđena i uspavana učenja, kako svoja, tako i tuđa, a još k tome dodaje i nova.")

Sv. Bernard detaljno opisuje Abelardova kriva učenja i bilo bi preopširno da ih sva navodim u ovom tekstu.

No, moram prenijeti dio gdje se sv. Bernard obračunava s Abelardovom tvrdnjom da je vjera samo mišljenje (aestimatio – procjena, vaganje...):

"…fidem definit aestimationem. Quasi cuique in ea sentire et loqui quae libeat liceat; aut pendeant sub incerto in vagis ac variis opinionibus nostrae fidei sacramenta, et non magis certa veritate subsistant. Nonne si fluctuat fides, inanis est et spes nostra? Stulti ergo martyres nostri, sustinentes tam acerba propter incerta, nec dubitantes sub dubio remunerationis praemio durum per exitum diuturnum inire exsilium. Sed absit ut putemus in fide vel spe nostra aliquid, ut is putat, dubia aestimatione pendulum; et non magis totum quod in ea est, certa ac solida veritate subnixum, oraculis et miraculis divinitus persuasum, stabilitum et consecratum partu Virginis, sanguine Redemptoris, gloria resurgentis. Testimonia ista credibilia facta sunt nimis. Si quo minus, ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus."

("…vjeru definira kao mišljenje. Kao da je svakome dopušteno o njoj misliti i govoriti što hoće; ili da otajstva naše vjere ovise o nesigurnosti u lutajućim i raznolikim mišljenjima, a ne da stoje u sigurnoj istini. Ako se koleba vjera, zar onda nije isprazna i naša nada? Onda su ludi naši mučenici, koji su toliko toga pretrpjeli radi nesigurnih stvari, i jer nisu dvojili da zbog dvojbene nagrade po teškom izlasku uđu u dugotrajno progonstvo. Ali, daleko bilo od nas da mislimo, kao što ovaj misli, da u našoj vjeri i nadi bilo što ovisi o dvojbenim mišljenjima, a ne da se sve ono što je u njoj sadržano oslanja na sigurnu i čvrstu istinu, koja je božanski predložena propovijedima i čudima, učvršćena i posvećena porodom Djevice, Krvlju Otkupitelja, slavom Uskrsloga. Ova su svjedočanstva vrlo vjerodostojna [Ps 92, 5].")

Naša vjera je posve sigurna, kako nastavlja sv. Bernard:

"…ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus. Quomodo ergo fidem quis audet dicere aestimationem, nisi qui Spiritum istum nondum accepit, quive Evangelium aut ignoret, aut fabulam putet? Scio cui credidi, et certus sum, clamat Apostolus (II Tim. I, 12): et tu mihi subsibilas, Fides est aestimatio? Tu mihi ambiguum garris, quo nihil est certius."

("…napokon i sam Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja [Rim 8, 16]. Kako se, dakle, netko usuđuje nazvati vjeru mišljenjem, osim onoga tko još nije primio ovog Duha, i tko ili ne poznaje Evanđelje, ili ga smatra bajkom? Znam kome sam povjerovao, siguran sam, kliče Apostol (2 Tim 1, 12); a ti meni podvaljuješ: Vjera je mišljenje? Ti meni tvrdiš da je dvojbeno ono od čega ništa nije sigurnije?")

Pruživši ukratko dokaze iz riječi sv. Augustina i sv. Pavla, sv. Bernard napokon zaključuje:

"Non licet tibi in fide putare, vel disputare pro libitu; non hac illacque vagari per inania opinionum, per devia errorum."

("Nije ti dopušteno o vjeri misliti ili raspravljati kako ti se prohtje; niti lutati ovdje-ondje po ispraznim mišljenjima, po stranputicama zabluda.")

A zašto?

"Non est enim fides aestimatio, sed certitudo."

("Jer vjera nije mišljenje, nego sigurnost.")

Eto, tako nas uči sv. Bernard... Dok nam danas modernisti govore "izađite iz svojih sigurnosti", "napustite svoje sigurnosti" i sl. Time potkopavaju same temelje vjere. To je jedan od glavnih razloga zašto je Zapad danas duhovno opustošen. 

Tko bi htio biti član zajednice u kojoj nije sigurno što se uopće vjeruje? 

Zajednice gdje se danas vjeruje jedno, a sutra nešto sasvim suprotno? 

Tko bi se mogao žrtvovati za takvu "religiju"?

 

Sv. Bernard dobro navodi primjer mučenika. Zar su oni prolili krv samo za nekakvo nesigurno mišljenje, koje je možda istina, a možda i nije? Tako misle modernisti.

Nažalost, takvo relativističko stajalište, koje vjeru smatra samo nekakvim "mišljenjem", ugrađeno je u ustave i zakone mnogih modernih država. Tako i Ustav RH govori o vjerskoj slobodi nakon članaka o slobodi mišljenja i izražavanja misli.

 

Očito je da je za pisce Ustava vjera samo nekakvo mišljenje nekih ljudi.

 

No, izgleda da u tu zamku često upadaju i neki dobronamjerni ljudi, koji ne razumiju o čemu se ovdje radi.

 

Evo, jedan primjer. Kad god se u javnom prostoru pojavi neka blasfemija, oni koji to žele suzbiti koriste se argumentacijom: "vrijeđaju se osjećaji vjernika". Kao da je glavni problem u tome što se vrijeđaju "osjećaji vjernika", a ne u tome što se vrijeđa Boga.

Dakle, cijela stvar se gleda antropocentristički. No, razlog tome je što su zakoni tako napisani. Liberalni zakoni ne zabranjuju vrijeđanje Boga, ali zabranjuju vrijeđanje osjećaja ljudi.

Zakone su pisali političari koji smatraju da je vjera puko mišljenje, osjećaj, privatno uvjerenje... A tome sekundiraju modernistički pseudoteolozi koji više-manje dijele ista subjektivistička stajališta.

Treba stoga jasno i glasno reći: vjera nije nečije privatno mišljenje. Istine katoličke vjere su objektivna istina, koja postoji neovisno o mišljenjima i osjećajima ljudi. Zato ih ne može mijenjati nijedan čovjek.

 

 

Ono što je sv. Bernard rekao Abelardu prije gotovo tisuću godina, moglo bi se danas reći svakom modernističkom "teologu":

"Tu vero de tuo nobis tradis, et quod a nemine accepisti. Qui loquitur mendacium, de proprio loquitur (Joan. VIII, 44). Tibi proinde sint, quae tua sunt. Ego prophetas et apostolos audio, obedio Evangelio, sed non Evangelio secundum Petrum. Tu novum nobis condis Evangelium? Quintum Ecclesia evangelistam non recipit."

("Ti nama predaješ svoje i ono što ni od koga nisi primio. Tko govori laž, govori od sebe (Iv 8, 44). Neka, dakle, tebi ostane ono što je tvoje. Ja slušam proroke i apostole, poslušan sam Evanđelju, ali ne evanđelju po Petru [Abelardu]. Zar ti nama stvaraš novo evanđelje? Crkva ne prihvaća petog evanđelista.")

 

Simptomatično je da danas djeca u školskim udžbenicima uče o Petru Abelardu, ali ne uče o sv. Bernardu.

 

Inače, očita antikatolička tendencija, naslijeđena još iz vremena komunizma, vidi se u tome što se u današnjim udžbenicima iz povijesti i filozofije ističe kao heroje sve ljude koji su bili u sukobu s Crkvom: Huss, Luther, de Dominis itd. A ne uči se, primjerice, o sv. Vinku Fererskom, sv. Piju V., sv. Petru Kaniziju, sv. Alfonzu Liguoriju.

Zato mi moramo učiniti sve što možemo da današnjoj generaciji pružimo prave uzore, jer to neće dobiti u školi.

 

 

SADAŠNJOST, A NE PROŠLOST

 

Spasenje mnogih duša ovisi o dobrim svećenicima. Ključno je pitanje, ne samo našeg vremena, nago i svakog vremena u cijeloj povijesti Crkve: Kako dobiti dobre svećenike?

Upravo zbog činjenice što su se tim pitanjem bavili najveći umovi u povijesti Crkve, kod njih treba potražiti odgovor na to pitanje. Ako se igdje treba konzultirati sa stoljetnim iskustvom Crkve, onda je to posebice u ovom pitanju.

Papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus upozorava biskupe o važnosti svećeničke formacije:

"Cum autem, Venerabiles Fratres, vestram sapientiam minime fugiat idoneos Ecclesiae ministros nonnisi ex optime institutis clericis fieri posse magnamque vim in recta horum institutione ad reliquum vitae cursum inesse pergite omnes episcopalis vestri zeli nervos in id potissimum intendere, ut adolescentes clerici vel a teneris annis tum ad pietatem solidamque virtutem tum ad litteras severioresque disciplinas, praesertim sacras, rite informentur.

("Budući da vašoj mudrosti, časna braćo, nipošto nije izmaklo da se prikladni službenici Crkve ne mogu dobiti nikako drugačije nego od izvrsno odgojenih klerika, i da treba upotrijebiti najveće snage za njihov ispravni odgoj, kako bi dobro protekao ostatak njihova života; uprite sve sile svoje biskupske gorljivosti najviše na to: da se mladi klerici već od najranijih godina pravilno obrazuju, kako za pobožnost i solidne kreposti, tako i za učenost i strože discipline, osobito svete.")

A kako će to postići, blaženi Pio IX. objašnjava u nastavku:

"Quare Vobis nihil antiquius, nihil potius esse debet, quam omni opera, sollertia, industria clericorum Seminaria ex Tridentinorum Patrum praescripto instituere, si nondum existunt, atque instituta, si opus fuerit, amplificare, eaque optimis moderatoribus, et magistris instruere, ac intentissimo studio continenter advigilare, ut inibi iuniores clerici in timore Domini, et ecclesiastica disciplina sancte, religioseque educentur, et sacris potissimum scientiis iuxta catholicam doctrinam ab omni prorsus cuiusque erroris periculo alienis, et Ecclesiae traditionibus, et sanctorum Patrum scriptis, sacrisque caereminiis, ritibus sedulo, ac penitus excolantur, quo habere possitis navos atque industrios operarios, qui ecclesiastico spiritu praediti, ac studiis recte instituti valeant in tempore dominicum agrum diligenter excolere, ac strenue proeliari proelia Domini."

("Zato vam ne smije biti ništa važnije, ništa bitnije, nego svim nastojanjem, vještinom, trudom ustanoviti klerička sjemeništa prema propisu tridentinskih otaca, ako još ne postoje, a ona koja su ustanovljena proširiti i opkrbiti ih najboljim upraviteljima i učiteljima, te najvećim trudom neprekidno bdjeti da se ondje mlađi klerici sveto i pobožno odgajaju u strahu Gospodnjem i crkvenoj disciplini, i naročito u svetim znanostima prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje.")

Ovo nam treba danas. Tradicionalna formacija nije nikakav eksperiment. Ona je prokušana stoljetnim iskustvom i potvrđena na tisućama primjera.

To je formacija koja nam je dala bl. Alojzija Stepinca, biskupa Josipa Langa, Antuna Mahnića, Josipa Stadlera, sv. Leopolda Mandića, fra Antu Antića, fra Vendelina Vošnjaka i tolike druge svete svećenike.

 

Ne trebaju nam modernistički eksperimenti.

 

Dosta je bilo modernističkih eksperimenata, koji su već uništili cijelu jednu generaciju svećenika nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Čitam prekjučer ono predavanje "Nesretni životi svećenika koji žive bez Boga započinju neprimjetno", koje su prenijeli portali... Autor u njemu nabraja redom skandale, sablazni, perverzije i užase, koje su modernisti počinili, ali istovremeno odbija prepoznati da su novotarije jedan od glavnih uzroka ovoga stanja.

 

Ne bih uopće komentirao to predavanje da se autor na jednom mjestu nije "okomio" na tradicionaliste. Inače, ne volim baš koristiti termin "tradicionalisti", ali u ovom ću tekstu napraviti iznimku.

 

Jednostavno moram prokomentirati ovaj pasus:

"Svećenici i bogoslovi u 21. st., koji „uzdišu“ za slavnom, trijumfalnom prošlošću kada je Crkva imala snagu, bogatstvo i ugled, bježe od boli koju im stvaraju prazne i zapuštene Crkve. Umjesto da zasučemo rukave, tražimo svjetlo Božje i damo se na put osobne svetosti, tražeći nove načine da evangeliziramo bezbožnu Europu, bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti. Kao i liberalizam, i to je stranputica i bijeg od križa."

 

Ovdje su iznesene tri teze ili optužbe protiv tradicionalista, na koje treba odgovoriti:

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

2) Bježe od križa

3) Žele se vratiti u prošlost.

 

Pa, krenimo redom...

 

 

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

 

Što se tiče prve teze, čak i kad bi bila istina da se tradicionalisti žele vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo, snagu i ugled, to ne bi bilo ništa loše.

 

Naime, i ta su vremena bila u Božjem planu.

Prorok Izaija ovako prorokuje o Crkvi:

"Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit’ se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati." (Iz 60, 5)

"Zidine će tvoje obnoviti stranci i kraljevi njihovi služit će ti. U svojoj srdžbi ja sam te udario, al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah. Vrata će tvoja biti otvorena svagda, ni danju ni noću neće se zatvarati, da propuste k tebi bogatstva naroda s kraljevima koji ih vode. Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti. K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega svetišta, podnožje će moje proslaviti!" 

(Iz 60, 10-13)

To se proročanstvo ponavlja u knjizi Otkrivenja:

"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast narodâ." (Otk 21, 24-26)

Prema tome, i vremena u kojima je Crkva imala snagu i ugled bila su u savršenom skladu s Božjim planom. Izričito su najavljena u samom Svetom pismu.

To nije bilo nikakvo skretanje od pravog puta, kako bi to danas htjeli prikazati modernisti.

A bogatstvo o kome se govori: nije nekakvo privatno bogatstvo ovog ili onog pojedinca, nego prvenstveno bogatstvo hrama Božjega. Ono je u službi uzvišenosti liturgije i doziva čovjeku u misli višnji nebeski dvor, gdje anđeli bez prestanka slave i hvale Gospodina Boga.

Tradicionalisti ne teže za osobnim bogatstvom i ugledom. Većina njih živi vrlo skromno. Uostalom, oni su danas na marginama društva, za razliku od modernista, koji su već odavno pripadnici društvenog establišmenta u sekularno-liberalnom sustavu.

Kad biste uzeli vremena da malo bolje proučite što tradicionalni katolici zaista govore i pišu, vidjeli biste da oni kao uzore ističu upravo pape, koji nisu imali ni bogatstvo, ni ugled u svijetu, ali se nisu pokoravali svijetu. Nisu odstupali ni milimetra od nauka Crkve, unatoč svim opasnostima i prijetnjama svjetskih moćnika.

 

Papa Pio VI. umro je u zarobljeništvu u revolucionarnoj Francuskoj, jer se odbio pokoriti idejama Francuske revolucije, kao što su "sloboda, jednakost, bratstvo" i "prava čovjeka" (ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Bl. Pio IX. i sv. Pio X. bili su u neprekidnom sukobu s državnim vlastima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim državama, jer su odbijali prihvatiti liberalne ideje o odvajanju Crkve i države, "slobodi za sve religije" i "jednakosti svih religija" (opet, sve ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Spomenuti pape nisu bili nikakvi konformisti. Borili su se za potpunu čistoću katoličkog nauka protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve. Bili su spremni i umrijeti u toj borbi.

Ono što mi danas zovemo "tradicionalizmom" zapravo nije ništa drugo, nego nastavak te katoličke borbe.

 

 

2) "Bijeg od križa"

 

Druga teza kaže: "bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti... i to je stranputica i bijeg od križa."

Upravo suprotno! Tradicionalni obredi ističu vrijednost i važnost križa daleko više nego novi obred. 

Poznato je kakve žrtve moraju podnositi svećenici koji žele služiti tradicionalni obred mise, koji su redovito izloženi šikaniranju. Čak i obični vjernici, koji žele ići na tradicionalnu misu, moraju se pripraviti na križ i velike žrtve - jer do tradicionalne mise mogu doći najčešće samo u udaljenim lokacijama i u najnezgodnijim terminima.

 

S druge strane, bijeg od križa i konformizam možete vidjeti najviše kod modernih pripadnika "postkoncilskih struktura".

Zanimljivo je da su oni, koji se zdušno zalažu za koncept "odvajanja Crkve i države", spremni podložiti se svakom nalogu sekularnih državnih vlasti. To se najbolje vidjelo u vremenu COVID-epidemije, kad su po nalogu državnih vlasti zabranili javne sv. mise, pa čak i sakrament koji je najnužniji za samo spasenje duša: sv. krštenje.

Vidimo i kako se pokoravaju sekularnim vlastima u prihvaćanju liberalnih "vrijednosti", pa čak i najbrutalnijeg kršenja naravnog zakona poput sodomije, a u nekim slučajevima čak i pobačaja.

 

Ako pod "bijegom od križa" mislite na izbjegavanje svega što traži određenu žrtvu, što bismo onda mogli reći o reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila? Jedno od glavnih obilježja tih reformi bilo je ukidanje svega onoga što od ljudi traži određenu žrtvu, tj. svega što su autori reforme proglasili "suviše tegotnim". Iz novih obreda su uklonjeni gotovo svi pokornički elementi, ukinut je obvezni post na kvatre i uočnice velikih blagdana, predpričesni post je sveden na samo sat vremena, novi časoslov je drastično skraćen i izmijenjen... Pa i moderne verzije križnoga puta uopće ne nalikuju na pokoru.

3) "Bijeg u prošlost"

 

Na kraju, moram također prokomentirati čestu optužbe da je tradicionalizam "bijeg u prošlost".

 

Raščistimo napokon jednu stvar. 

Kad mi ističemo dokumente poput Pascendi dominici gregis sv. Pija X., ili enciklike Ad beatissimi Apostolorum Benedikta XV., ili Ubi arcano Pija XI., onda mi ne govorimo o prošlosti, nego o sadašnjosti. Ti su dokumenti još uvijek na snazi! 

Nikada nisu bili ukinuti. Oni jednako obvezuju današnje katolike, kao i one prije 50 ili 100 godina.

 

To nije prošlost, nego sadašnjost!

Pape u njima ne iznose nekakva svoja privatna mišljenja, nego govore ex cathedra, kao učitelji vjere i morala za cijelu Crkvu.

Druga je stvar što se mnogi današnji klerici ponašaju kao da ih se ti dokumenti ništa ne tiču. Kao da je Drugi vatikanski koncil poništio sve prijašnje koncile i cjelokupni dotadašnji nauk Crkve.

Sve to ima odraz u široj populaciji. Ljudi su zbunjeni. Oni koji su prošli kroz "moderni vjeronauk" ne znaju ni osnove stvari.

Zato se i pojavljuju ovakva pitanja na Bitno.net-u.

 

Evo, vam jedne od posljedica modernog ekumenizma. Čovjek uopće ne zna prepoznati da je protestantizam krivovjerje. Kako će se onda čuvati njegovih pogubnih utjecaja?

Protestantizam je krivovjerje, jednako kao i arijanizam, nestorijanizam, pelagijanizam itd. 

Pitanje smije li katolik slušati protestantsku glazbu isto je kao: Smije li katolik slušati arijansku glazbu, nestorijansku glazbu, manihejsku glazbu...?

Međutim, modernisti danas ugošćuju i stare krivovjerce s istoka poput nestorijanaca i monofizita, kao i krivovjerce sa zapada (luterane, kalviniste...), pa im valjda i ostale razine "suradnje" ne smetaju.

 

I opet se vraćamo na pitanje svećeničke formacije. Nije ista stvar prolaze li svećenici pravu katoličku formaciju ili pak nekakvu međureligijsku i "ekumensku" formaciju.

 

Treba se vratiti svećeničkoj formaciji o kojoj govori papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus, koju sam citirao na početku ovoga teksta. 

 

Kako kaže blaženi papa, svećenici se trebaju formirati: "prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje."