Osnovno pravilo za uspjeh: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu" (Mt 6, 33)

Detalji iz knjige: p. Josip Vrbanek SJ - Vitez Kristov dr. Ivan Merz (Zagreb, 1943., str 144.-145.)

Kad danas razmišljamo o uzrocima uspjeha ili neuspjeha pojedinih katoličkih organizacija, možda premalo gledamo na nadnaravne čimbenike, a previše na naravne, zemaljske, faktore tipa: financiranje, nedostatak novca, pitanja infrastrukture ili logistike, organizacijske forme, izražavanje, komunikacija, simpatičnost rukovodstva ili članova, nedostatak vremena i slično.

I tako nam se dogodi da zaboravimo na ulogu vjerskog i ćudorednog života njihovih članova, a poglavito vođa, kao čimbenika u (ne)uspjehu tih organizacija.
Na primjer, danas se često prisiljava katolike da glasuju za moderne "demokršćanske stranke", kao za "manje zlo" u odnosu na ljevičarske grupacije. A te "demokršćanske stranke" (osim što nerijetko promiču stavove koji su nespojivi s katoličkim naukom) u svojem vodstvu često imaju osobe koje žive nekršćanskim životom, npr. razvedeni i "civilno vjenčani", pa i oni koji ne ispunjavaju ni minimum kršćanskih dužnosti poput nedjeljne obveze.

Ovdje nam padaju na pamet riječi biskupa Mahnića: "Robovi grijeha su loši vođe naroda." To se ne odnosi samo na političare, nego i na novinare, intelektualce, i druge osobe koje imaju utjecaj na javno mnijenje.

Dakako, ovdje nije u pitanju samo njihov ćudoredni život, nego i razina njihovog vjerskog znanja. Kad samo pogledate kakve tekstove danas objavljuju pojedini "vjerski portali", možete se samo zgroziti kako su im neki tekstovi toliko infantilni, da izgleda kao da namjerno vrijeđaju inteligenciju čitatelja.

Dakle, i ćudoredni život i vjersko znanje članova organizacija imaju poglaviti utjecaj na njihov uspjeh u ostvarenju (onoga što bi im trebao biti cilj!) kršćanskog preporoda društva.

Potrebno je da se članovi svih katoličkih organizacija vode prije svega onim evanđeoskim načelom: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i sve će vam se ovo dodati." (Mt 6, 33)

Bl. Ivan Merz je uvijek isticao da je ključ uspjeha katoličke organizacije u tome da njezini članovi prvenstveno rade na vlastitom vjerskom životu i duhovnoj izgradnji. Štoviše, on se bojao da bi u slučaju mlakosti na tom području i okretanja ovozemaljskim ciljevima (u bilo kojem obliku), organizacija neminovno doživjela neuspjeh.

Ivanov ispovjednik, p. Josip Vrbanek, piše u knjizi Vitez Kristov dr. Ivan Merz (str. 157.):

"Slobodnim zidarima išle su u prilog razmirice na katoličkoj strani. K tome su mnogi Orlovi više govorili o hrvatstvu, a manje mislili na svoje osobno posvećenje, bez koga nema ni pravog rodoljublja. To je Merza najviše bolilo, on se bojao da ne bi Gospodin Bog organizaciji uskratio svoju posebnu zaštitu. Zato je ovako ozbiljno govorio i sam i preko duhovnika. U tim tjeskobama bilo je Orlovstvo i odlučilo g. 1927. pristupiti Apostolstvu Molitve i posvetiti se Presvetom Srcu Isusovu."

Kako bi na neki način prisilio orlovsku mladež da radi na vlastitom posvećenju, Merz je točno propisao u Zlatnoj knjizi (II., 5.) koje su vjerske dužnosti članova orlovske organizacije:

"5. Koje su vjerske dužnosti Orla?

Vjerske su dužnosti Orla ove:

- mora u prvome redu vršiti sve one dužnosti koje mu nalaže Bog i sveta Crkva;

- mora neprestano težiti za kršćanskim savršenstvom;

- mora u hrvatskomu narodu svagdje i svakom prilikom promicati ljubav k euharistijskome Isusu;

- mora nastojati da se u svakom orlovskom društvu sustavno prouči katekizam i poduka u vjeri postane temeljem svakoga apostolata;

- mora se ispovjediti i pričestiti barem jednom mjesečno, a svagdje gdje je to moguće, podupirati čestu i dnevnu svetu Pričest;

- on mora rado ići, ako mu to dozvoljavaju prilike, i radnim danom na svetu misu ili se barem doći pokloniti na nekoliko kratkih časova presv. oltarskom Sakramentu;

- mora dnevno izmoliti svoju jutarnju i večernju molitvu, nastojati dnevno čitati duhovno štivo te svake večeri ispitati svoju savjest;

- mora ustrajno moliti za svetu Crkvu, Katoličku akciju u hrvatskim zemljama, hrvatsku katoličku orlovsku organizaciju i za pokojne Orlove;

- mora se vježbati u odricanju dopuštenih užitaka i vršiti djela duševnog i tjelesnog milosrđa;

- mora se po mogućnosti upisati u jedno vjersko društvo (Marijinu kongregaciju ili Treći red), ako ono postoji u njegovoj župi; ne postoji li, mora nastojati da se takvo društvo što prije osnuje;

- mora po mogućnosti obaviti bar jednom u dvije godine zatvorene duhovne vježbe i poticati druge da to isto čine."

Uzmite u obzir da se ovdje radilo o srednjoškolskoj i mlađoj studentskoj mladeži koja živi u svijetu, a imali su praktički stroža pravila, nego neke moderne redovničke zajednice. Ali bl. Ivan Merz je upravo takva pravila smatrao neophodnima za uspjeh organizacije.

Sad bi netko mogao pitati: A što su to oni uspjeli? Gdje su rezultati njihovog rada? 

Njihov se uspjeh vidio na mnogo područja. Mi nismo ni svjesni koliko bi vjerska situacija u našem narodu bila gora da njih nije bilo.

P. Vrbanek u gore navedenoj knjizi tako navodi mnoge primjere uspjeha orlovstva, i njegova nasljednika križarstva, a među njima i ovaj:

"Stvarni je uspjeh ovo najbolje potvrdio. Prečasni don Jure Dulčić piše u 'Nedjelji' 1937. br. 38: 'Činjenica je, gdje Križarstvo radi, ondje opada vjerski nehaj, ukidaju se narodni poroci, buja vjerski život ne samo nutarnji nego i vanjski, katolicizam se učvršćuje i stiče štovanje; Križarstvo vrši djela Katoličke Akcije, djelo kršćanske obnove. Ono je u krilu poletne, nesebične i zdrave mladeži pokazalo kod nas između svih udruženja, najviše sposobnosti i života po broju i radu. Križarstvo je i otkako su se pojavile druge katoličke omladinske organizacije pokazala najjaču prodornu snagu, časno je mjesto izvojevalo u javnosti katoličkoj ideji i spasilo mnogo mladeži, da ne udari pogubnim strujama… U mnogim mjestima, da nije bilo brane križarskih redova, razvratne bi struje bile prodrle neobuzdanom snagom. To je dakako stajalo silnih borba, silnih žrtava, taktike i razbora osobito onih, koji su u vodstvu'."

Osim pravila za organizaciju mladeži, bl. Ivan Merz je napisao pravila za katoličke novinare. Merz se dugo bavio mišlju o osnivanju katoličkog dnevnog lista, koji je prvo namjeravao nazvati "Križ", a kasnije se odlučio za naziv "Kristov stijeg".
U nacrtu pravila za redakciju tih novina, Merz piše:

"Pošto list Kristov Stijeg imade apostolsku misiju, koja se sastoji u tome da se cjelokupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima, koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira s katoličkog stajališta sve pojave javnog života, to je potrebno da sami redaktori lista budu ne samo katolici koji se zadovoljavaju minimumom vjerskoga života. Za svakoga su redaktora zato potrebite dvije stvari:
1. da se neprestano sam izgrađuje u onoj struci, čiji mu je referat povjeren;
2. da energično teži za svetošću.

Sredstva
Da se uzmogne udovoljiti prvoj točci, to valja stajati na stanovištu da glavni redaktori ne smiju biti okupljeni svojim poslom preko šest sati dnevno i da im se osim toga mora osigurati pristojna egzistencija. Što se tiče druge točke, to svaki redaktor mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitaoca, ako on ostaje isključen iz euharistijskog pokreta i ako se on ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva.
Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog redaktora laika tražiti da se obveže sub levi da će ispunjavati dok je član redakcije slijedeće:
1. posvetiti će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka;
2. pričestiti će se barem dva puta mjesečno (ali se preporuča da to čini svake nedjelje);
3. ispitati će si dnevno savjest;
4. dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duh. štivu...
5. dnevno će izmoliti jedan Veni Creator;
6. barem će jednom na sedmicu postiti za uspjeh katoličkog pokreta;
7. nastojati će imati stalnog ispovjednika;
8. barem jednom će obaviti duhovne vježbe;
9. pristupiti će četiri puta godišnje s ostalim suradnicima, a po mogućnosti s ostalim zaposlenim osobljem na zajedničku sv. Pričest, koja se ima prikazati za umrle drugove, za svećenički podmadak i uspjeh katoličkog pokreta;
10. prije toga će obaviti zajednički križni put;
11. On će, čuje li koji važniji prigovor o pisanju Kristovog Stijega, koje ne bi bilo u duhu Crkve, o tome pitati savjet kod svog ispovjednika.
Ove obveze imaju zadaću pojačati unutarnju disciplinu samih urednika i učiniti ih kanalima Božje Milosti. Ne kaže se tim da je to sve. Ovisi o inicijativi svakog pojedinca da još više učini, čineći djela duševnog i tjelesnog milosrđa, čineći ono što im je neugodno."

Merz je također smatrao da bi zgrada, u kojoj je redakcija tog lista, trebala imati i kapelicu, gdje bi novinari i cijelo osoblje, svakodnevno slušali sv. misu, klanjali se i primali sv. pričest.
Već po tome vidite (a i po onome što se kaže o ispovjedniku, duhovnim vježbama itd.), da se ova pravila mogu ostvariti jedino ako bi crkvena hijerarhija snažno podupirala takav pothvat. Ta se pravila ne mogu ostvariti ako u hijerarhiji imate moderniste i relativiste.

Merz je vrlo mudro na početku napisao zašto je potrebno u detalje razraditi ovakva pravila: "budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom". Dakle, nisu dovoljni generalni savjeti, kao "budi dobar" i "moli se", nego se točno treba reći: učini to, to i to! Izmoli tu, tu i tu molitvu! Posti na taj, taj i taj dan!

S tim u vezi, moramo primijetiti da je jedan od glavnih problema postkoncilskih reformi u tome što su sustavno ukidane konkretne odredbe i zamjenjivane običnim generalnim savjetima. Na primjer, ukinuti su obvezni postovi u došašću, korizmi i na kvatrene dane, i zamijenjeni običnom općenitom preporukom "neka svatko vrši pokoru prema svojim mogućnostima". To u praksi znači da gotovo nitko ne vrši nikakvu pokoru na te dane. Uvijek se tako dogodi kad stavite preopćenita pravila, umjesto preciznih odredbi.

Važno je stoga imati precizna pravila u organizaciji, koja će članove siliti da "najprije traže Božje kraljevstvo".
Pri tome moramo biti svjesni da i najbolja pravila nisu uvijek jamstvo da će sve ići glatko. Što je neka organizacija veća, to je teži nadzor nad njezinim članovima. Tada se lako pojavljuju "zabušanti" i likovi koji narušavaju red i disciplinu.

A tu su i oni uobičajeni problemi pale ljudske naravi, slabosti, nepostojanosti i teškoće da se ustraje u dobru. Da ne ponavljam ovdje sve ono što sam o tome već pisao, upućujem vas na tekst: Odakle takva nepostojanost?

Sv. Antun Padovanski u propovijedi na Šezdesetnicu: "Exurge, Domine" - vapaj vjernika svete Crkve

Ulazna pjesma "Exurge" za nedjelju Šezdesetnice, u Rimskom misalu tiskanom 1736. god.

U tradicionalnom rimskom obredu, na Šezdesetnicu se u evanđelju čita prispodoba o Sijaču (Lk 8, 4-15). Sv. Antun Padovanski u svojoj propovijedi na Šezdesetnicu ističe kako Božja riječ, dok kao sjeme raste u ljudskom srcu, vodi grešnika kroz tri faze pokore (u sakramentalnom smislu): kajanje, ispovijed i zadovoljština za grijehe.

"Et vide quam congrue dicitur verbum Dei semen. Sicut enim in terra semen seminatum germinat et crescit. Primo enim ut dicitur Marci (4, 28): 'facit herbam, deinde spicam, deinde plenum frumentum in spica'. Sic verbum Dei seminatum in corde peccatoris. Primo facit herbam contritionis... Secundo, spicam confessionis, quae se in altum erigit per spem remissionis. Tertio, plenum frumentum satisfactionis, de quo Psalm. 64.: 'Valles', humiles poenitentes, 'abundabunt frumento' satisfactionis, ut poena respondeat culpae."

("I pogledaj kako se prikladno riječ Božja naziva sjemenom. Kako, naime, posijano sjeme u zemlji klija i raste. Prvo onako kako se kaže u Marku (4, 28): 'čini stabiljku, zatim klas, zatim puno žita na klasu'. Tako riječ Božja posijana u srce grešnika. Prvo čini stabiljku pokajanja... Drugo, klas ispovijedi, koji se uzdiže uvis po nadi u otpuštenje [grijeha]. Treće, puno je žita zadovoljštine, o kome kaže Psalam 64: 'Doline će', ponizni pokornici, 'obilovati žitom' zadovoljštine, da kazna odgovara krivnji.")

No, kao što je očito iz prispodobe o Sijaču, ne padne svako sjeme na dobru zemlju. Prvo sjeme padne uz put, drugo na kamen, treće u trnje, a tek četvrto na dobru zemlju.
Sv. Antun kaže da loše tlo uz put označava bludnike, kamenito tlo označava loše redovnike (koje sv. Antun naziva "lažnim redovnicima"), dok trnje označava pohlepne ljude i lihvare.
Nevolje koje takvi ljudi predstavljaju vjernicima povezuje s vapajem ulazne pjesme u misi na nedjelju Šezdesetnice (Psal. 43, 23-26), koji glasi:

"Exurge, quare obdormis, Domine? Exurge et ne repellas in finem: quare faciem tuam avertis, obliviscaris tribulationem nostram? Adhaesit in terra venter noster. Exurge, Domine, adiuva nos et libera nos."

("Ustani, zašto spavaš, Gospodine? Ustani, ne odbaci nas zauvijek! Zašto odvraćaš svoje lice, zaboravljaš našu nevolju? Za zemlju se prijanja naš trbuh. Ustani, Gospodine, pomozi nam i izbavi nas.")

Sv. Antun kaže da to vjernici vapiju za oslobođenje od spomenute tri vrste loših ljudi (bludnici, lažni redovnici, pohlepni lihvari) koje označava loše tlo uz put, kamen i trnje:

"Ideo sanctae Ecclesiae fideles in introitu Missae, clamant ad Deum: 'Exurge, quare obdormis, Domine' (Psal. 43, 23). Nota quod ter dicitur exurge, propter ista tria, quae sunt via, petra et spinae. Exurge, ergo, o Domine, contra luxuriosos, qui sunt via diaboli, qui quia in peccatis dormiunt, te dormire credunt. Exurge contra falsos religiosos, qui sunt quasi petra sine humore gratiae. Exurge contra usurarios, qui sunt quasi spinae pugentes: et adiuva nos et libera nos de eorum manibus."

("Zato vjernici svete Crkve u ulazu Mise vapiju Bogu: 'Ustani, zašto spavaš, Gospodine?'. Uoči da tri puta kažu ustani, zbog ovoga troje, a to su: put, kamen i trnje. Ustani stoga, o Gospodine, protiv bludnika, koji su put đavla, koji - zato što spavaju u grijesima - vjeruju da i ti spavaš. Ustani protiv lažnih redovnika, koji su kao kamen bez vode milosti. Ustani protiv lihvara, koji kao trnje ubadaju: i pomozi nam i oslobodi nas iz njihovih ruku.")

Kako se u ovom pretkorizmenom razdoblju u časoslovu čitaju početna poglavlja Knjige postanka, tako i ove nedjelje sv. Antun već na početku propovijedi spominje onaj prvi izvor ljudske pokvarenosti, zlih nagnuća i nesreća - istočni grijeh.

"Praedicatoribus loquitur Isaia (32, 29): 'Beati qui seminatis super omnes aquas'. Aquae, ut dicitur Apocalypsis (17, 15), 'sunt populi et gentes et linguae', de quibus Eccles. 1, 7: 'Omnia flumina intrant in mare, et mare non redundat; ad locum unde exeunt flumina revertuntur ut iterum fluant'. Nota quod duplex est amaritudo, scilicet culpae et mortis corporalis. Omnia ergo flumina, id est, omnes populi exeunt a mari, id est, ab amaritudine culpae originalis. Unde Psal. 50.: 'Ecce, in iniquitatibus conceptus sum'. Et Apostolus Ephes. 2, 3: 'eramus natura filii irae, sicut et ceteri'. Et: 'Omnes in Adam moriuntur' (I. Cor. 15, 22). Et in mare, id est, in amaritudinem mortis corporalis revertuntur."

("Propovjednicima govori Izaija (32, 20): 'Blaženi koji sijete po svim vodama'. Vode su, kako kaže Otkrivenje (17, 15), 'puci i narodi i jezici', o kojima kaže Crkv. 1, 7: 'Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok'. Uoči da je dvostruka gorčina, to jest, krivnje i tjelesne smrti. Svaka dakle rijeka, to jest, svi narodi izlaze iz mora, to jest, iz gorčine istočnog grijeha. Zato kaže Psalam 50.: 'Evo, u opačinama sam začet'. I Apostol Efeženima 2, 3: 'po naravi bijasmo djeca gnjeva, kao i drugi'. I: 'U Adamu svi umiru' (1 Kor 15, 22). I vraćaju se u more, to jest, u gorčinu tjelesne smrti.")

Zanimljivo je malo kasnije tumačenje mističnog značenja Noine korablje (dijelovi Knjige postanka koji govore o Općem potopu i Noinoj korablji čitaju se u časoslovu upravo na Šezdesetnicu). Inače, crkveni naučitelji su često uspoređivali Crkvu s Noinom korabljom, osobito glede dogme Extra Ecclesiam nulla salus. Kao što se nije spasio nijedan čovjek koji je bio izvan korablje u vrijeme Općeg potopa, tako se nitko ne spašava tko umire izvan Crkve.

I sv. Antun u korablji vidi pralik Crkve, a u Noi pralik Krista, ističući:

"Hic est Noe cui dixit Deus Pater: 'Fac tibi arcam de lignis laevigatis' (Gen. 6, 14). Noe interpretatur requies et significat Christum... Huic dixit Pater: 'fac tibi arcam', id est Ecclesiam. Exiit ergo seminator Christus seminare semen suum. Exiit etiam fabricare arcam, scilicet Ecclesiam suam, 'de lignis laevigatis', id est, operibus sanctis, puris et perfectis, 'et linivit bitumine' charitatis, scilicet, et misericordiae, intrinsecus in affectu et extrinsecus in operum effectu. 'Cuius longitudo est trecentorum cubitorum' (Gen. 6, 15), propter tres ordines qui sunt in ea, scilicet Noe, Daniel et Iob, id est, praelati, continentes et coniugati. 'Latitudo quinquaginta cubitorum', ad poenitentes ipsius Ecclesiae refertur. In quinquagesimo enim die a Pascha per Spiritum Sanctum collata est apostolis gratiae infusio. Et in quinquagesimo psalmo, scilicet 'Miserere mei Deus', poenitentibus promittitur peccatorum remissio. 'Altitudo triginta cubitorum' (Gen. 6, 15), ad eius Ecclesiae fideles refertur, propter fidem sanctae Trinitatis. Exiit ergo Christus a sinu Patris, et venit in mundum, ut seminaret et Ecclesiam suam fabricaret, in qua electum populum non corruptibilem sed permanentem in saeculum saeculi conservaret."

("On je Noa kome je rekao Bog Otac: 'Načini sebi korablju od uglađenoga drveta' (Post 6, 14). Noa se prevodi kao pokoj, i označava Krista... Njemu je rekao Otac: 'načini sebi korablju', to jest, Crkvu. Izašao je stoga sijač Krist posijati svoje sjeme. Izašao je također izgraditi korablju, to jest, svoju Crkvu 'od uglađenoga drveta', to jest, od svetih djela, čistih i savršenih, 'i povezao ih vezivom', dakako, ljubavi i milosrđa, iznutra u osjećaju i izvana u učinku djela. 'Čija je duljina tristo lakata' (Post 6, 15), zbog tri reda [staleža] koji su u njoj, dakako, Noa, Danijel i Job, to jest, prelati, uzdržljivci i oženjeni. 'Širina pedeset lakata', odnosi se na pokornike ove Crkve. Jer je pedesetoga dana od Uskrsa po Duhu Svetom udijeljeno apostolima obilje milosti. I u pedesetom psalmu, to jest, 'Smiluj mi se Bože', pokornicima se obećaje otpuštenje grijeha. 'Visina trideset lakata' (Post 6, 15), odnosi se na vjernike ove Crkve, zbog vjere Svetoga Trojstva. Izašao je, dakle, Krist iz krila Očeva, i došao u svijet, da posija i izgradi svoju Crkvu, u kojoj će sačuvati izabrani narod - ne propadljivi - nego onaj koji ostaje u vijeke vjekova.")

Pa evo, ovo su misli o kojima možemo razmatrati ovoga tjedna.
Propovijed sv. Antuna citirao sam prema sabranim djelima sv. Franje Asiškoga i sv. Antuna Padovanskoga, koja je zajedno objavio J. de la Haye u Parizu, 1641. god., a koja imate ovdje: Sancti Francisci Assisiatis et sancti Antonii Paduani OPERA OMNIA.

Obred ekspulzije javnih pokornika - Kako je nastao običaj pepeljenja na Čistu srijedu?

U starim izdanjima Rimskog pontifikala, obično negdje u sredini ili pri kraju, možete vidjeti drevni obred ekspulzije javnih pokornika. Taj se prastari obred zadržao u pontifikalu, čak i u ono vrijeme kad se više nije koristio.

Dobro je da se upoznamo s tim obredom, jer se jedan njegov važan dio zadržao u liturgiji do danas: pepeljenje na Čistu srijedu. A i drugi dijelovi tog svečanog čina pokore imaju važne pouke za naše vrijeme.

Izložit ću danas ukratko taj obred prema izdanju Rimskog pontifikala, koje je 1572. godine objavio sveti papa Pio V. (imate ga ovdje: Pontificale Romanum).

Javna pokora određivala se za javne grijehe: dakle, za teške grijehe koji su javni, svima poznati (pa zato uzrokuju sablazan), npr. javno poznato priležništvo, teške hule, ubojstvo (uključujući pobačaj), svetogrđe itd.

Obred se održavao u katedrali, a predvodio ga je biskup.

Na Čistu srijedu, javni pokornici bi se okupili ispred katedrale, gdje su čekali da im bude određena pokora. Rubrika izričito kaže:

"Poenitentes, quibus secundum ius vel consuetudinem, pro gravibus criminibus solemnis poenitentia est imponenda, hac die hora quasi tertia conveniunt ad ecclesiam cathedralem, in vilibus vestimentis, nudis pedibus et vultibus ad terram demissis, quorum nomina scribi debent; accipientes poenitentiam iuxta modum culpae ab episcopi poenitentiario vel ab aliis, quibus hoc officium commissum est; et postea omnes emittuntur et manent ante foras ecclesiae."

("Pokornici, kojima se prema pravu ili običaju treba odrediti svečana pokora za teška zlodjela, toga dana neka se okupe oko trećeg časa [9 sati ujutro] kod katedralne crkve, u skromnoj odjeći, golih nogu i licima pognutima prema zemlji, čija se imena trebaju zapisati dok primaju pokoru prema načinu krivnje od biskupovog penitencijara ili od drugih kojima je povjerena ova služba; nakon toga se svi otpuste i ostanu pred vratima crkve.")

Pokornici stoje izvan crkve, dok se u crkvi moli šesti čas. Biskup može nakon toga odmah izaći pokornicima, a može prvo služiti pontifikalnu misu u katedrali. U svakom slučaju, prije nego što izađe, blagoslivlja pepeo. Kler se podijeli u dva kora, a zatim ulaze pokornici.

O ulasku pokornika u crkvu, ovako kaže rubrika:

"Poenitentes vero omnes ingressi prosternunt se cum lachrymis in ecclesiae pavimento coram episcopo inter utrumque chorum. Tunc pontifex sedens cum mitra, vel archipresbyter stans, imponit cineres super capita singulorum dicens: 'Memento fili, quia cinis es et in cinerem reverteris: age poenitentiam, ut habeas vitam aeternam.' "

("Pokornici se svi ušavši prostru sa suzama na pod crkve pred biskupom između oba kora. Tada prvosvećenik sjedeći s mitrom ili arhiprezbiter stojeći, stavlja pepeo na glavu svakoga od njih govoreći: 'Sjeti se, sine, da si pepeo, i da ćeš se u pepeo vratiti: čini pokoru, da imaš život vječni.' ")

Jedan od kanonika blagoslovi pokornike blagoslovljenom vodom. Nakon toga biskup stojeći, skine mitru, i blagoslovi kostrijet koji će obući pokornici, ovim riječima:

V. Adiutorium nostrum in nomine Domini.

R. Qui fecit coelum et terram.

V. Domine, exaudi orationem meam.

R. Et clamor meus ad te veniat.

V. Dominus vobiscum.

R. Et cum spiritu tuo.

Oremus.

Omnipotens, et misericors Deus, qui peccatoribus pietatis tuae misericordiam quaerentibus hoc indumento vestitis, misericordiam tuam et veniam tribuisti, obsecramus clementiam tuam, ut hoc indumentum, quod vocatur cilicium, bene + dicere, et sanctificare digneris; ut quicumque eo pro peccatis suis indutus fuerit, et misericordiam tuam imploraverit, veniam et indulgentiam tuae sanctae misericordiae consequatur. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pomoć je naša u imenu Gospodina.

R. Koji je stvorio nebo i zemlju.

V. Gospodine, usliši molitvu moju.

R. I vapaj moj k tebi da dođe.

V. Gospodin s vama.

R. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Svemogući i milosrdni Bože, koji si grešnicima, koji u ovom ruhu odjeveni traže blagost tvoga milosrđa, podao svoje milosrđe i oprost, molimo tvoju blagost da se udostojiš ovo ruho, koje se zove kostrijet, blago + sloviti i posvetiti, da svaki onaj koji ga odjene za svoje grijehe, i zazove tvoje milosrđe, primi oprost i otpuštenje [grijeha] od tvoga svetoga milosrđa. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.")

Blagoslovivši kostrijet, biskup njime odjeva javne pokornike, govoreći:

"Apud Dominum misericordia est et apud Deum redemptio; ita enim lapsis hominibus subvenit, non solum per baptismi et confirmationis gratiam, sed etiam per poenitentiae medicinam, ut spiritus humanus vita reparetur aeterna. R. Deo gratias."

("Kod Gospodina je milosrđe i kod Boga otkupljenje; tako palim ljudima pomaže, ne samo po milosti krštenja i potvrde, nego također po lijeku pokore, da se ljudskom duhu obnovi vječni život. R. Bogu hvala.")

Nakon toga biskup započne antifonu "Ne reminiscaris", i moli se sedam pokorničkih psalama i Litanije svih svetih (uz određene specifične molitve). 

Kad sve to završi, pokornici ustanu, a biskup im održi propovijed.

Rubrika izričito određuje o čemu biskup treba propovijedati:

"facit eis pontifex sermonem, ostendens qualiter Adam propter peccatum eiectus est de paradiso, et multa maledicta in eum congesta sunt; et qualiter, eius exemplo, ipsi de ecclesia ad tempus eiciendi sunt."

("održi im prvosvećenik propovijed, ukazujući kako je Adam zbog grijeha izbačen iz raja, i stigla su ga mnoga prokletstva, i kako po njegovom primjeru, i njih treba na određeno vrijeme izbaciti iz crkve.")

Sada slijedi "izbacivanje" iz crkve, koje rubrika ovako propisuje:

"accipiat unum ex eis per dexteram manum, et omnes alii similiter se manibus tenentes, candelas accensas in manibus habentes, subsequantur eum; et ita eos eiiciat de ecclesia, cum lachrymis dicens: 'Ecce, eiicimus vos hodie a liminibus sanctae matris Ecclesiae propter peccata et scelera vestra. Deus faciat vos reverti cum fructu poenitentiae. Amen.' "

("neka primi jednoga od njih za desnu ruku, i svi drugi ga slijede, slično se držeći za ruke, noseći u rukama zapaljene svijeće; i tako ih izbaci iz crkve sa suzama govoreći: 'Evo, izbacujemo vas danas sa praga svete majke Crkve zbog grijeha i zlodjela vaših. Neka Bog učini da se vratite s plodom pokore. Amen.' ")

U međuvremenu zbor pjeva responzorij:

"In sudore vultus tui vesceris pane tuo, dicit Dominus ad Adam, donec revertaris ad terram de qua assumptus es, quia pulvis es et in pulverem reverteris. Pro eo quod audisti vocem uxoris tuae plus, quam me: maledicta terra in opere tuo, in laboribus comedes panem ex ea."

("U znoju ćeš lica svoga jesti kruh svoj, kaže Gospodin Adamu, dok se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet, jer si prah i u prah ćeš se vratiti. Zato što si poslušao glas žene svoje više nego mene: prokleta zemlja u tvome radu, u radovima ćeš jesti kruh iz nje.")

I drugi responzorij:

"Ecce, Adam quasi unus ex nobis factus est, sciens bonum, et malum: *Videte, ne forte sumat de ligno vitae, et vivat in aeternum. V. Fecitque Dominus Adae tunicam pelliceam, et induit eum, et ait. * Videte, ne forte sumat de ligno vitae, et vivat in aeternum. 

Gloria Patri et Filio et Spiritui Sancto. 

*Videte, ne forte sumat de ligno vitae, et vivat in aeternum." 

("Eto, Adam postade kao jedan od nas, spoznajući dobro i zlo: *Pazite, da ne bi možda uzeo s drveta života, i živio navijeke. I načini Gospodin Adamu odjeću od krzna i odjene ga, i kaže. *Pazite, da ne bi možda uzeo s drveta života, i živio navijeke.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
*Pazite, da ne bi možda uzeo s drveta života, i živio navijeke.)

Na kraju, završna rubrika govori o onome što pokornici trebaju raditi za vrijeme dok su "izbačeni" iz crkve. Trebaju činiti pokornička djela (postiti, moliti...):

"Et sic eis extra eiectis, et ante valvas ecclesiae genibus flexis gemendo manentibus. Pontifex in limine ostii stans moneat eos, quod de Domini misericordia non desperent, sed ieiuniis, orationibus, peregrinationibus, eleemosynis, et aliis bonis operibus invigilent, ut Dominus ad dignum fructum verae poenitentiae eos perducat; quodque feria quinta in Coena Domini redeant, quoniam tunc in sanctam ecclesiam reducentur, quam usque tunc ingredi non praesumant. Et mox pontifice cum processione ad chorum redeunte, valvae Ecclesiae ante oculos eorum clauduntur, et incipitur Missa, et proceditur ordine suo."

("I tako njima dok ostaju izbačenima i ispred vrata crkve, i uzdišu klečeći. Biskup ih opomene stojeći na pragu vrata, da ne očajavaju o milosrđu Gospodnjem, nego da bdiju postovima, molitvama, hodočašćima, milostinjama i drugim dobrim djelima, da ih Gospodin dovede do dostojnog ploda prave pokore; i da se vrate na četvrtak Večere Gospodnje [Veliki četvrtak], jer će tada biti vraćeni u svetu crkvu, u koju neka se dotad ne usuđuju ulaziti. I ubrzo kad se prvosvećenik s procesijom vrati do kora, zatvaraju se vrata crkve pred njihovim očima, i počinje Misa i protječe po svom redu.")

Svečana rekoncilijacija javnih pokornika obavljala se na Veliki četvrtak. 
U međuvremenu, tijekom cijele korizme, pokornici su obavljali pokornička djela. 

Sve nam ovo govori kako je ozbiljan nauk Crkve o nužnosti prave zadovoljštine za grijehe. Pa, iako su se pokore tijekom vremena sve više ublažavale, nikada se nije prestalo isticati da je zaista potrebno pokorničkim djelima dati naknadu za počinjene grijehe.

Spomenimo samo što kaže naš Rimski obrednik iz 1929. god. o pokori koju svećenik treba odrediti vjerniku na ispovijedi:

"Neka pazi da ne daje prelakih pokora za teške grijehe, da ne bi velikom popustljivošću postao dionik tuđih grijeha. Neka pače ima na pameti, da pokora nije samo pomagalo novome životu i lijek bolesti, već i kazna za prošle grijehe."

Ovo je zapravo istinsko milosrđe. Nije nikakvo milosrđe ona moderna popustljivost, kojom se propušta dati adekvatnu zadovoljštinu za počinjene grijehe. Trebamo imati na umu da je i najteža pokora na ovom svijetu, daleko lakša od samo jednoga dana u čistilištu. 
Tko propušta činiti pokoru na ovom svijetu (a ovdje govorimo o ljudima koji se nalaze u stanju milosti), izlaže se mogućnosti duge i teške pokore u vatri čistilišta.
No, to je tema o kojoj sam već puno puta pisao, pa ako koga zanima, upućujem na ovaj tekst: Uzimajući u obzir sve okolnosti.

Kakvi nam ljudi trebaju?

U Tominoj Summi theologiae, čitatelju koji se nalazi usred nevolja ovog života, možda najveću utjehu mogu pružiti dijelovi koji govore o zaslugama dobrih djela (I-II, quaes. 114.), te dijelovi koji govore o zadovoljštini za grijehe (Suppl., quaes. 12.-15.).
Zašto baš ti dijelovi? Mnogi vjernici nakon početnog oduševljenja i revnosti, počnu popuštati u molitvi i drugim dobrim djelima - kad im to s vremenom postane zamorno ili "dosadno". Nažalost, mnogi i odustanu od dobrog puta.

Baš zato treba čitati što su istaknuti katolički teolozi, poput sv. Tome Akvinskoga, pisali o zaslugama. Jednostavno rečeno: Što je neko dobro djelo teže, to će imati veće zasluge onaj koji ga izvrši.

Pri tome, zasluge djela ne umanjuje ni to ako je nekome, zbog predanosti, ljubavi i spremnosti volje, na individualnoj razini znatno lakše neko inače teško djelo.
Tako piše sv. Toma (I-II, q. 114., a. 4., ad 2um):

"...opus aliquod potest esse laboriosum et difficile dupliciter. Uno modo ex magnitudine operis. Et sic magnitudo laboris pertinet ad augmentum meriti. Et sic caritas non diminuit laborem, immo facit aggredi opera maxima; 'magna enim operatur, si est', ut Gregorius dicit in quadam homilia. Alio modo ex defectu ipsius operantis, unicuique enim est laboriosum et difficile quod non prompta voluntate facit."

("...neko djelo može biti mučno i teško na dva načina. Jednim načinom zbog veličine djela. I tu se veličina truda tiče povećanja zasluge. I tako ljubav ne umanjuje trud, nego štoviše, potiče na poduzimanje najvećih djela, 'čini velika djela, ako je ima', kako kaže Grgur u jednoj propovijedi. Na drugi način zbog nedostatka onoga koji radi; naime, svakome je mučno i teško ono što ne čini spremne volje.")

Ova misao postaje jasnija, ako pogledamo kako uspoređuje učinak dobrih djela kao zadovoljštine za grijehe, sa njihovom obilježjem stjecanja zasluga (Suppl., q. 15., a. 1., ad 2um):

"sicut in satisfactione consideratur poenalitas, ita et in merito consideratur difficultas. Diminutio autem difficultatis quae est ex parte ipsius actus, diminuit, caeteris paribus, meritum; sed diminutio difficultatis quae est ex promptitudine voluntatis, non diminuit meritum, sed auget; et similiter diminutio poenalitatis ex promptitudine voluntatis, quam facit caritas, non diminuit efficaciam satisfactionis, sed auget."

("kao što se u zadovoljštini gleda na kaznenost [lat. poenalitas], tako se u zasluzi gleda na teškoću. Smanjenje teškoće koja je na strani samog djela, umanjuje zaslugu, ako je sve ostalo jednako; ali smanjenje teškoće do kojeg dolazi zbog spremnosti volje, ne umanjuje zaslugu, nego povećava; i slično, umanjenje kaznenosti zbog spremnosti volje, što čini ljubav, ne umanjuje učinak zadovoljštine, nego povećava.")

Ovo se odnosi prije svega na ona temeljna djela zadovoljštine: molitvu, post i milostinju, o kojima se govori malo dalje (Suppl., q. 15., a. 3.):

"satisfactio debet esse talis per quam aliquid nobis subtrahamus ad honorem Dei. Nos autem non habemus nisi tria bona, scilicet bona animae et bona corporis et bona fortunae, scilicet exteriora. Ex bonis quidem fortunae subtrahamus nobis aliquid per eleemosynam, sed ex bonis corporis per ieiunium, ex bonis autem animae non oportet quod aliquid subtrahamus nobis quantum ad essentiam, vel quantum ad diminuitionem ipsorum, quia per ea efficimur Deo accepti, sed per hoc quod ea submittimus Deo totaliter; et hoc fit per orationem. Competit etiam iste numerus ex parte illa qua satisfactio peccatorum causas excidit, quia radices peccatorum tres ponuntur (I. Ioan. 2, 16); scilicet concupiscentia carnis, concupiscentia oculorum et superbia vitae. Contra concupiscentiam carnis ordinatur ieiunium, contra concupiscentiam oculorum ordinatur eleemosyna, contra superbiam vitae ordinatur oratio, ut Augustinus dicit..."

("zadovoljština treba biti takva da po njoj nešto sebi uskratimo na slavu Božju. A mi nemamo nego tri dobra, to jest, dobra duše i dobra tijela i dobra imetka, dakako vanjskog. Od dobara imetka uskraćujemo si nešto po milostinji, a od dobara tijela preko posta, a od dobara duše nije potrebno da si nešto uskraćujemo što se tiče sućanstva, ili što se tiče njihovog umanjenja, jer po njima postajemo ugodni Bogu, nego po tome da se podložimo Bogu u cijelosti, a to se postiže po molitvi. Prikladan je također ovaj broj [djela zadovoljštine] u onom dijelu kojim zadovoljština uklanja uzroke grijeha, jer se navodi tri uzroka grijeha (1 Iv 2, 16), to jest: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Protiv požude tijela postavlja se post, protiv požude očiju postavlja se milostinja, protiv oholosti života postavlja se molitva, kako kaže Augustin...")

Sve ovo u praksi najbolje možemo vidjeti kod našeg bl. Ivana Merza.
Prof. Đuro Gračanin, koji je studirao u Parizu u isto vrijeme kad i bl. Ivan Merz, opisuje njegov pokornički život (Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza, 1933. god.):

"Bio je, spomenuo sam, nježne dosta konstrukcije. Ipak je svoje tijelo prezirao kao malo tko. Doručkovati često nije htio. Meso je znao ne jesti po čitave mjesece, iako ga je studij vrlo izmarao. Svagda iz ručka – sjećam se dobro – i onda kad bi bile najslađe stvari na kraju, on bi, iz pokore, uzeo malo kruha i sama bi ga jeo. Kad smo mu govorili da to čini iz asketskih razloga, nikad to nije htio priznati, nego je na naše primjedbe većinom šutio. Zadivljivao nas je svojim odricanjem – ljutio je, istina, staru gospođu kod koje smo se hranili, što nije jeo meso, ali nije htio popustiti. Spočetka bi joj govorio: 'Madame, je vous prie ne vous fâchez pas' – 'Gospođo, molim Vas ne ljutite se.' Ali kad se gospođa iz sažaljenja prema njemu nastavila ljutiti, on je šutio, crvenio se kao da je kriv, ali nije se dao skloniti. Na Veliki petak jednostavno je iščeznuo – ostavivši kartu gospođi i ispričavajući se da ga neće biti cio dan. Gospođa je znala što je: on je odlučio taj dan ništa ne jesti. To se, uostalom, događalo skoro svaki mjesec da kroz 24 sata jednom ne bi ništa jeo, samo je to obično spretnije prekrivao.

Svoje nehotične pogrješke – kojih je dakako i on imao – tako je vidljivo popravljao, tako je nemilosrdno iskorjenjivao, da mi je Š. zadivljen, često kad bi na samu bili, govorio: 'Slušaj, ovaj Merz postaje svaki dan savršeniji.' I onda bi mi pripovijedao kojekakve njegove nove mortifikacije, nova mrtvljenja koja je on poduzimao. Gospođa kod koje je stanovao, pripovijedala je da mu je krevet više puta našla neraspravljen: on je, naime, ležao na podu kraj kreveta. A ujutro bi rano ustao i prao se cio u hladnoj vodi. Pri objedu, počeo se bio i na taj način mrtviti da bi prestao jesti onda kad mu je očito najslađe bilo.

Kako je sebe nemilosrdno progonio i okrutno upravo prema sebi postupao, svjedoči nam i ova zgoda. Jednoga ljetnog dana, kad je u Parizu moglo biti 40˚ u hladu) i kad su visoke pariške kuće pohvatale i zatvorile svu tu vrućinu među svoje zidove da je učine još nesnosnijom, i kad je pola pariškoga stanovništva pobjeglo u okolicu da se malo rashladi, Merz je ostao u Parizu. Bio je, naime, tada studirao obraćenje francuskoga pisca Huysmansa i htio je po toj najvećoj žezi proći onim istim putovima koji su se odnosili na neke momente toga obraćenja. Trebalo mu je da što bolje shvati psihološku stranu Huysmansova obraćenja i zato je smatrao potrebnim to zaslužiti jednom ovako velikom žrtvom!

Jednom drugom prilikom, 8. svibnja 1921., išli smo skupa na proslavu Ivane od Arka u Orleans. Kad smo došli tamo sve su sobe po hotelima i privatnim stanovima bile zauzete. Morali smo otići malo izvan grada da u nekoj priprostoj kući prenoćimo. Tamo je, međutim, soba koju su nam ponudili tako strašno neugodno vonjala, da se ni časa nisam mogao u njoj zadržati. I Merzu je taj zadah strašan bio, ali tim strašniji što je on odmah rekao da zna kakve je provenijencije taj zadah. Ipak, on je ostao tamo svladavši svoju odvratnost prema tomu neugodnom vonju. Ovako, gdjegod je mogao, Merz je objeručke prihvaćao mrtvljenja i žrtve koje su mu se pružale.

Ovo su dakako samo izvanredni slučajevi Ivanova mrtvljenja. No u njegovu dnevnom životu tih je mortifikacija bilo daleko više. Ne mogu ne spomenuti posebno jednu od njih; to je štednja vremena. Iako je svojim znancima znao posvećivati dosta vremena, tako da u njegovu susretu s drugima nije bilo ništa ne naravno, ništa ekspeditivno, ništa nasilno užurbano, ipak je vrijeme silno štedio. Iskorištavao je svaku slobodnu minutu. Sjećam se osobito onih časova kad bi kod stola, umorni i satrveni od predavanja, čekali na ručak po nekoliko minuta – a Merz bi vadio svoju bilježnicu s francuskim riječima i učio! Znao je poput svih velikih duhova cijeniti neizmjernu vrijednost bježećih minuta zemaljskoga života i zato ih je uz silne napore i veliko svladavanje iskorištavao.

Koliko je međutim drugih žrtava u drugim područjima Merz činio i doprinosio, to zna samo on i dragi Bog. Po pravilima, koja si je on u Parizu napravio, koja sadržavaju 21 točku, vidi se da je on mnogo toga činio što je ostalo sakriveno našemu pogledu. Zar ne čitamo tamo i ovo: 'Katkad sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.' Jednom sam nehotice, ni ne znajući što mi je u rukama, otvorio prve stranice neke njegove bilježnice – gdje je on valjda zbog vježbe bilježio svoje razne žrtve – one su bile pune poteza."

Bl. Ivan je s istim požrtvovnim duhom radio i kao aktivist katoličkog pokreta. Radio, molio i trpio za pobjedu katolicizma u Hrvatskoj i cijelom svijetu. I drugima je postavio visoke kriterije, što se vidi po vjerskim dužnostima koje je propisao u Zlatnoj knjizi za katoličku mladež, ili po onima koje je želio postaviti novinarima dok je planirao osnivanje katoličkog dnevnog lista.
Kad bismo danas u Hrvatskoj imali barem tisuću ljudi poput bl. Ivana Merza, siguran sam da bi pobjeda katolicizma bila osigurana. 

Ali nažalost, takvi su ljudi iznimno rijetki. Rijetki su čak i među redovnicima. 

Bl. Alojzije Stepinac je to dobro primijetio u nekim svojim propovijedima, gdje ukazuje na problem manjka duha žrtve i pokore u našim samostanima.

Bl. Alojzije kaže u nagovoru sestrama milosrdnicama, na Tijelovo, 8. lipnja 1944.:

"Imao sam više puta prilike da dobijem anonimna pisma iz raznih družba, gdje se sestre tuže na stvari bez ikakvih vrijednosti. Onda mi pada na pamet: 'Draga sestro, loviš muhe po zraku, a mogla bi svijetom vladati!' Njoj je dosta kad joj npr. glavarica reče koju oštriju riječ, a ona - umjesto da ide u svoju ćeliju, da se baci na koljena i da reče: 'Dragi Isuse, i Tvoja je glava bila trnjem okrunjena, pa neka bude ovaj ukor, što sam ga dobila, za obraćenje jedne nesretne žene u javnoj kući, za obraćenje palog svećenika, bezbožnog psovača itd.' - umjesto da ona tako učini, ona lovi muhe. Da se baci u ćeliji ili pred oltarom, donijela bi svojim činom mnogo utjehe Božanskom Srcu Isusovu."

Vrijeme je da svi napokon počnemo razmišljati na način bl. Ivana Merza i bl. Alojzija Stepinca: da usvojimo njihov pogled na svijet. Ali i pogled ostalih svetaca, koji su zasjali tijekom ovih 2000 godina povijesti Crkve. Takvi nam ljudi trebaju.

Sv. Antun Padovanski u propovijedi na Sedamdesetnicu: Krštenje dijeli vjernike od nevjernika

Propovijed sv. Antuna Padovanskog na Sedamdesetnicu, 1228. godine, dugačka je i vrlo bogata vrijednim porukama. Izdvojit ću danas samo nekoliko misli iz te vrlo poučne propovijedi.

No, kako bismo shvatili te pouke, prvo moramo poznavati njihovu liturgijsku pozadinu.
U tradicionalnom časoslovu se na Sedamdesetnicu u matutinu čitaju početna poglavlja Knjige postanka (o stvaranju svijeta i čovjeka). Sv. Antun svoju propovijed na taj dan uvelike temelji na tim čitanjima. Po svom običaju, on tamo opisanim događajima daje i jedno mistično tumačenje, koje omogućuje čovjeku da lakše shvati svoj položaj u svijetu i da djeluje u skladu sa zahtjevima katoličke vjere.

Tako u ovoj propovijedi, između ostaloga, daje nekoliko mističnih tumačenja o onim riječima Knjige postanka:

"I reče Bog: 'Neka bude svod posred voda, i neka rastavi vode od voda!' Tako načini Bog svod, i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom."
(Post 1, 6-7)

Sv. Antun u razdvajanju voda vidi sveto krštenje, koje razdvaja vjernike od nevjernika:

"Secunda die dixit Deus: 'Fiat firmamentum in medio aquarum', id est, baptismus dividens aquas superiores ab aquis inferioribus, id est, fideles ab infidelibus, qui bene dicuntur aquae inferiores, eo quod inferiora petunt et suis lapsibus quotidie deficiunt. Aquae vero superiores significant fideles, qui secundum Apostolum (Col. 3, 1): 'Debent quaerere quae sunt sursum, ubi Christus est in dextera Dei sedens.'."

("Drugoga dana reče Bog: 'Neka bude svod posred voda', to jest, krštenje koje dijeli gornje vode od donjih voda, to jest, vjernike od nevjernika, koji se s pravom nazivaju donje vode, jer traže ono što je nisko, i svojim padovima svakodnevno malakšu. A gornje vode označuju vjernike, koji prema Apostolu (Kol 3, 1): 'Trebaju tražiti što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.'.")

No, kako i sami znate, mnogi vjernici ne žive u skladu sa svojim krštenjem. Mnogi i ne znaju što su dobili krštenjem, i na što ih ono obvezuje, a mnogi za to i ne mare.
Zato sv. Antun malo kasnije kaže i ovo:

"Sed Deus fecit firmamentum baptismi in medio aquarum, 'ut divideret aquas ab aquis'. Sed isti peccatores, ut dicit Isaia (24, 5-6). 'Transgressi sunt leges, mutaverunt ius, dissipaverunt foedus sempiternum, propter hoc maledictio vorabit terram, et peccabunt habitatores eius, ideoque insanient cultores eius, et relinqueruntur homines pauci.'
Leges literae et gratiae transgrediuntur, quia nec legem literae sicut servi, nec legem gratiae sicut filii volunt custodire. 'Mutant ius' naturale, quod est: Quod tibi non vis fieri, alii ne feceris. 'Dissipant foedus sempiternum', quod pepigerunt in baptismo. 'Et ideo maledicto' superbiae 'vorabit terram', id est, terrenos. 'Et peccabunt habitatores eius', peccato avaritiae. Quibus dicitur Apocalypsis (12, 12). 'Vae terrae', id est, qui habitant super terram. 'Et insanient cultores eius', peccato luxuriae, quae est insania et mentis amentia."

("Ali Bog je načinio svod krštenja posred voda, 'da odijeli vode od voda'. No, ovi grešnici, kako kaže Izaija (24, 5-6): 'Prestupiše zakone, promijeniše pravo, razvrgoše Savez vječni: zato će prokletstvo proždirati zemlju, i griješit će stanovnici njezini, i stoga će poludjeti obrađivači njezini, i ostat će malobrojni ljudi.'. Prestupaju i zakone slova i zakone milosti, jer ne žele čuvati ni zakon slova, kao sluge, ni zakon milosti, kao sinovi. 'Mijenjaju pravo' naravi [naravni zakon], što je: Što ne želiš da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugome. 'Razvrgavaju Savez vječni', koji su sklopili na krštenju. 'I zato će prokletstvo' oholosti 'proždirati zemlju', to jest, zemljane. 'I griješit će stanovnici njezini', grijehom pohlepe. Kojima kaže Otkrivenje (12, 12): 'Jao zemlji', to jest, onima koji borave na zemlji. 'I poludjet će obrađivači njezini' grijehom bludnosti, koja je ludost i bezumlje.")

Kao što sam rekao, Sv. Antun u istoj propovijedi daje još nekoliko mističnih tumačenja odvajanja voda od voda u knjizi Postanka. Od njih je posebno dojmljivo ovo:

"Aquae superiores sunt fluenta gratiae, aquae inferiores fluenta concupiscentiae, quae debent esse sub homine. Vel aliter. Mens iusti habet aquas superiores, scilicet rationem quae est vis animae superior, quae semper hominem ad bonum provocat. Habet aquas inferiores, id est, sensualitatem: quae semper tendit ad occasum. Dividit ergo firmamentum confessionis aquas superiores ab inferioribus, ut confitens egressus a Sodomis, ascendens ad montana, non respiciens retro ne cum uxore Loth convertatur in statuam salis, quam animalia, id est, daemonia cum magna aviditate lambendo consumunt. Egressus ergo cum veris Israelitis ex AEgypto, tendens ad terram promissionis non constituat sibi ducem propriam voluntatem ut revertatur ad ollas carnium, et pepones et allia AEgyptiorum, id est, desideria carnalia. Fiat ergo, obsecro, firmamentum in medio aquarum..."

("Gornje vode su tokovi milosti, donje vode su tokovi požude, koje trebaju biti ispod čovjeka. Ili drugačije: duša pravednika ima gornje vode, to jest, razum koji je gornja sila duše, koji uvijek čovjeka poziva na dobro. Ima i niže vode, to jest, sjetilnost: koja uvijek teži prema [grešnoj] prilici. Razdvaja stoga svod ispovijedi gornje vode od donjih, da ispovijedajući se, izlazi iz Sodome, uspinje se na brdo ne obazirući se natrag, da se ne bi poput Lotove žene pretvorio u stup soli, koga bi životinje - to jest, demoni - proždrli ližući s velikom pohlepom. Izašavši zato s pravim Izraelom iz Egipta, dok teži prema obećanoj zemlji, neka si ne postavlja za vođu vlastitu volju, da ga vraća k loncima mesa i lubenicama i češnjaku Egipćana, to jest, tjelesnim požudama. Neka bude, stoga, svod posred voda...")

Eto, toliko materijala za razmišljanje u ovom pretkorizmenom razdoblju.
Propovijed sv. Antuna citirao sam prema sabranim djelima sv. Franje Asiškoga i sv. Antuna Padovanskoga, koja je zajedno objavio J. de la Haye u Parizu, 1641. god., a koja imate ovdje: Sancti Francisci Assisiatis et sancti Antonii Paduani OPERA OMNIA.

Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20)

Ključna poruka sv. Pavla u Prvoj poslanici Timoteju je ono čuveno upozorenje da budno čuva poklad, koji mu je povjeren, kloneći se svega onoga što bi moglo ugroziti poklad vjere.
U Duda-Kaštelanovom prijevodu Biblije to glasi ovako:

"Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječjâ nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili."

U ovom je prijevodu sporno ovo "kloneći se svjetovnoga praznoglasja". Naime, u Vulgati stoji "devitans profanas vocum novitates", što je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić preveo: "kloneći se nevaljalih novotarija u govoru".
Dakle, prema Vulgati, u obrani poklada vjere, trebamo se kloniti novotarija, a ne pukog "praznoglasja".

Ova razlika u prijevodu, nastala je zbog različitog čitanja grčkog teksta, gdje i jedno slovo može činiti veliku razliku. Ako navedenu riječ čitate kao κενοφωνίας, onda možete prevesti kao "praznoglasje". Međutim, ako čitate kao καινοφωνίας (kako su čitali svi stariji crkveni oci), onda je jasno da se na tom mjestu osuđuje "novoglasje", tj. novotarije.

Još je u 17. stoljeću istaknuti tumač Svetoga pisma, isusovac Cornelius a Lapide, objasnio tu razliku, u svojim komentarima poslanica sv. Pavla:

"Graeca iam habet κενοφωνίας, id est vanitates sive inanitates vocum; et ita legit Syrus, OEcumenius et Theophylactus, qui eas vocat mataeologias et vaniloquentias... Verum Chrysostomus, Ambrosius, Augustinus et passim veteres legunt cum nostro Interprete καινοφωνίας, id est novitates vocum."

("Grčki sad ima κενοφωνίας, to jest, ispraznosti ili praznost glasova; i tako čitaju Sirac, Ekumenije i Teofilakt, koji ih zove mateologije i praznoglasja... No, Krizostom, Ambrozije, Augustin i svi stariji bez razlike čitaju s našim Prevoditeljem καινοφωνίας, to jest, novotarije glasova.")

Ponovimo to još jednom: svi stariji crkveni oci čitali su to mjesto jednako onako kako piše u Vulgati: "devitans profanas vocum novitates". Katolički prijevodi Svetoga pisma na narodne jezike, koji slijede Vulgatu, također su jasni o ovom mjestu.

U prijevodu fra Matije Petra Katančića iz početka 19. stoljeća, koji donosi usporedno latinski tekst Vulgate i hrvatski prijevod, na tom mjestu stoji:

"O Timoteo, založeno čuvaj, ugibajući se svitovnim ričih novinam"

Katančićeva Biblija - Novi zavjet, str. 229.

Isto vidimo i u nešto kasnijim prijevodima, koji nisu slijedili Vulgatu, ali su ipak na važnijim mjestima itekako pazili da se ne bi previše udaljili od nje. 
Tako u prijevodu Novog zavjeta nadbiskupa Ivana Šarića iz 1942. godine, cijelo ovo mjesto glasi:

"O Timoteju, sačuvaj, što ti je povjereno, kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere."

Ivan Ev. Šarić - Novi zavjet, 1942., str. 398.

Uočite, također, da je nadbiskup Šarić, u bilješci ispod teksta, dao važno tumačenje za to mjesto:

"'Sačuvaj što ti je povjereno', t.j. predaju (tradiciju), kojoj si čuvar."

U tom je kontekstu još jasnije na što je mislio sv. Pavao kad nas je upozorio da se klonimo novotarija. Ali, nažalost, to ljudi koji čitaju Duda-Kaštelanov prijevod (koji tako marljivo širi "Kršćanska sadašnjost") uopće neće primijetiti. Tamo piše "kloneći se praznoglasja", umjesto "kloneći se novotarija".

Govorio sam već više puta o problemu "modernih prijevoda Biblije", ali ponovit ću to još jednom. Veliki problem u vezi Duda-Kaštelanovog prijevoda jest jedna čudna sklonost: da su od svih mogućih načina na koji možete prevesti neku riječ, oni prečesto birali onaj izraz koji najmanje odgovara smislu u kojem su to mjesto shvaćali sveti oci (i uopće cijela Crkva kroz cijelu svoju povijest).
Nažalost, prevoditelji "Zagrebačke Biblije" vodili su se primjerom postkoncilskih modernističkih prevoditelja iz Njemačke i Francuske, koji su se trudili izraditi "ekumenske prijevode", to jest, prijevode koji bi bili prihvatljivi i nekatolicima.
Odatle toliko kompromisnih rješenja u tim "modernim prijevodima".

No, što to znači u praksi? Ljudi koji čitaju te prijevode, dobivaju pojam o vjerskim pitanjima koji je nerijetko veoma različit od shvaćanja kakvo je Crkva uvijek držala.

Dovoljno je pogledati ovaj današnji primjer, gdje sv. Pavao upozorava protiv novotarija.
To mjesto je centralni argument sv. Vinku Lerinskom u njegovom čuvenom Commonitoriumu, u kojem iznosi kriterije za razlikovanje katoličke vjere od heretičkih novotarija. Evo kako on piše o tom mjestu iz Pavlove poslanice Timoteju:

"...et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt.' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?
'Devita', inquit, 'prophanas vocum novitates'. Non dixit antiquitates, non dixit vetustates, imo plane quid e contrario sequeretur ostendit. Nam si vitanda est novitas, tenenda est antiquitas; et si prophana est novitas, sacrata est vetustas."

("...i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?
'Kloni se', kaže, 'profanih novotarija u govoru'. Nije rekao starosti, nije rekao drevnosti, nego pokazuje ono što baš naprotiv slijedi. Naime, ako treba izbjegavati novost, onda treba držati starost; i ako je profana novost, posvećena je drevnost.")

Po sv. Vinku Lerinskom, glavni kriterij za razlikovanje katoličke vjere od krivovjerja je to što je katolička vjera stara i nepromijenjena još od vremena apostola, dok su sva krivovjerja došla kao novotarije od strane ljudi koji su željeli mijenjati kršćansku vjeru. Za sv. Vinka Lerinskoga termini novotarija i krivovjerje - praktički su istoznačnice.

I kasnije su katolici zvali krivovjerce "novotarima". Na primjer, čitate li katoličke knjige iz 16. stoljeća, primijetit ćete da protestante vrlo često nazivaju "novotarima" i "novovjercima". Čak i u 20. stoljeću, u nekim ćete teološkim knjigama vidjeti kako se protestante naziva "novotarima". No, ta je praksa naglo prestala za vrijeme Drugog vatikanskog koncila.

Posebno je zanimljivo što su se takve stvari isticale i u popularnoj duhovnoj literaturi, namijenjenoj širim slojevima stanovništva.
Pogledajte, primjerice, jedan argument iz Kniewaldovog vodiča za mladež Katolički đak (1926. god.), kojim objašnjava zašto je nauk Katoličke Crkve apostolski (str. 67.):

Nebeska potvrda istinitosti nauka Crkve

Lurdska ukazanja 1858. godine jedan su od najvažnijih događaja u Crkvi u 19. stoljeću. Njih slavi današnji blagdan. Ta su ukazanja bila potvrda s neba o istinitosti dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, kako ju je svečano definirao papa Pio IX. četiri godine ranije (1854. god.).

Službeni crkveni pogled na ta ukazanja najbolje se vidi u čitanjima današnjeg blagdana u (tradicionalnom) Rimskom brevijaru, kao službenoj crkvenoj knjizi, iz koje su molile stotine tisuća svećenika i redovnika diljem svijeta. Navest ću nekoliko izvadaka iz tih čitanja, prema izdanju Rimskog brevijara iz 1942. godine.


Već na početku IV. čitanja, odmah se ističe povezanost Lurdskih ukazanja s proglašenjem dogme o Bezgrješnom Začeću:

"Anno quarto a dogmatica definitione de immaculato beatae Mariae Virginis Conceptu, ad Gavi fluminis oram prope oppidum Lourdes diecesis Tarbiensis in Gallia, ipsa Virgo in rupis sinu super specum Massabielle puellae cuidam, vernacula lingua Bernadette nuncupatae, pauperrimae quidem sed ingenuae et piae, pluries se conspiciendam obtulit."

("Četvrte godine od dogmatske definicije o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, na obali rijeke Gave blizu gradića Lurda u Tarbskoj biskupiji u Francuskoj, ista se Djevica na rubu pećine iznad spilje Massabielle više puta ukazala jednoj djevojci, koja se pučkim jezikom zove Bernardica, siromašne, doduše, ali plemenite i pobožne.")

Slijedi kratki opis Gospinih poruka, poziva na pokoru i molitvu za grešnike, obavijest o izvoru vode, potrebi da ovdje svećenici podignu kapelicu; i ono ključno, Gospa se predstavila riječima: "Ja sam Bezgrješno Začeće".

"Cum vero tertio apparuisset, puellam ad specum per quindecim dies invitavit. Exinde eam saepius est alloquuta, ac pro peccatoribus orare, terram deosculari, poenitentiamque agere est hortata; deinde imperavit, ut sacerdotibus ediceret, aedificandum ibi esse sacellum, solemnisque supplicationis more illo accedendum. Mandavit insuper ut e fonte, qui sub arena adhuc latebat sed mox erat erupturus, aquam biberet, eaque se abstergeret. Denique die festo Annuntiationis, percontanti enixe puellae illius nomen, cuius aspectu toties dignata fuerat, Virgo, admotis pectori manibus elatisque in caelum oculis, respondit: Immaculata Conceptio ego sum."

("Kad se treći put ukazala, djevojku je pozivala k spilji petnaest dana. Potom joj je često govorila i poticala da moli za grešnike, da poljubi zemlju i čini pokoru; zatim joj je naložila da svećenicima odredi da tamo izgrade kapelicu, kako bi se tamo dolazilo po običaju svečanih prošnji. Naredila je, nadalje, da pije vodu iz izvora, koji se još skrivao pod pijeskom, a koji će uskoro izaći, i da se u njemu opere. Napokon, na blagdan Navještenja, kad ju je djevojka uporno ispitivala o njenom imenu, koju je bila dostojna toliko puta vidjeti, Djevica je stavivši ruke na prsa i podigavši oči prema nebu, odgovorila: Ja sam Bezgrješno Začeće.")

U V. čitanju govori se o širenju hodočašća, i o priznanju autentičnosti ukazanja od strane mjesnog biskupa:

"Perebrescente fama beneficiorum, quae in sacro specu recepisse fideles dicebantur, augebatur in dies hominum concursus, quos loci religio ad specum advocabat. Itaque prodigiorum fama puellaeque candore motus Tarbiensis episcopus, quarto ab enarratis anno, post juridicam factorum inquisitionem, supernaturales esse apparitionis notas sua sententia probavit, cultumque Virginis Immaculatae in eodem specu permisit."

("Kako se širio glas o dobročinstvima koja su, kako se govorilo, u svetoj spilji primili vjernici, svakodnevno je raslo mnoštvo ljudi koje je vjera mjesta privlačila spilji. I tako je tarbski biskup, potaknut glasom o čudima i iskrenošću djevojke, četvrte godine od događanja o kojima se pričalo, nakon pravne istrage o zbivanjima, svojom presudom dokazao da su znamenja ukazanja nadnaravna, i dozvolio štovanje Bezgrješne Djevice u toj spilji.")

U VI. čitanju govori se kako su pape proširili pobožnost prema Majci Božjoj Lurdskoj i poticali hodočašća u Lurdsko svetište:

"Ipsi quoque Romani Pontifices, pro sua erga Immaculatam de Lourdes pietate, sacram aedem donis nobilissimis cumularunt. Pius nonus sacris indulgentiis, archiconfraternitatis privilegio ac minoris basilicae titulo ipsam insignivit; ac Deiparae imaginem ibidem cultam, solemni ritu per legatum suum apostolicum in Gallia, diademate distinctam voluit. Leo vero decimus tertius innumera etiam contulit beneficia, indulgentias ad modum jubilaei vigesimo quinto Apparitionis anno vertente concessit, peregrinationes sua auctoritate verboque provexit, ac solemnem ecclesiae sub titulo Rosarii dedicationem suo nomine peragi curavit. Quorum beneficiorum amplitudinem cumulavit, cum, plurium episcoporum rogatu, solemne festum sub titulo Apparitionis Beatae Mariae Virginis Immaculatae, proprio officio et propria missa celebrandum benigne concessit. Tandem Pius decimus pontifex maximus pro sua erga Deiparam pietate ac plurimorum votis annuens sacrorum antistitum, idem festum ad Ecclesiam universam extendit."

("I sami su rimski prvosvećenici, za svoju pobožnost prema Bezgrješnoj od Lurda, obdarili sveti hram najplemenitijim darovima. Pio Deveti odlikovao ga je svetim oprostima, povlasticom nadbratovštine i naslovom manje bazilike; i sliku Bogorodice koja se ondje štuje dao je uresiti krunom u svečanom obredu po svom apostolskom legatu u Francuskoj. A Leon Trinaesti dodao je i bezbrojne povlastice, podijelio oproste poput jubileja za dvadeset i petu obljetnicu Ukazanja, poticao hodočašća svojim autoritetom i riječju, i pobrinuo se da se u njegovo ime obavi svečana posveta crkve pod naslovom Ružarija. Ovo je mnoštvo povlastica još povećao kad je, na molbu mnogih biskupa, blagohotno udijelio da se svečani blagdan pod naslovom Ukazanja Blažene Marije Djevice Bezgrješne slavi s vlastitim oficijem i vlastitom misom. Napokon, vrhovni je svećenik Pio Deseti, za svoju pobožnost prema Bogorodici i udovoljavajući molbama mnogih svetih velikodostojnika, proširio isti blagdan na cijelu Crkvu.")

Na kraju, Lurdska ukazanja su važna i zato što u njima možemo vidjeti primjer prave, autentične, privatne objave. To se vidi, između ostaloga, po njihovoj izvanrednosti, kratkoći, i nadasve po dogmatskoj jasnoći. Ovo je važno naglasiti zbog razlikovanja autentičnih od neautentičnih privatnih objava.

Kao što znate, u zadnjih par desetljeća širi se ogroman broj privatnih objava, u kojima se promiču mnoge sumnjive stvari, pa čak i otvorene hereze. I to je jedan aspekt današnje vjerske krize: mnogi ljudi imaju tako slabo vjersko znanje, da uopće ne mogu prepoznati tu opasnost. Najgore je kad se među takvima nađu i svećenici. Upravo je šokantna nerazboritost nekih modernih svećenika (pa i biskupa) po tom pitanju.

Kroz cijelu povijest Crkve, uvijek se znalo da je siguran znak neautentičnosti neke privatne objave ako bi se u toj objavi našlo bilo što protivno nauku Crkve (izraženoj u Svetom pismu i katoličkoj Tradiciji). Ili, ako bi navodni "vidioci" koristili svoje navodne objave, kako bi širili prakse protivne katoličkoj vjeri i običajima.

Čak ni čuda nisu siguran znak autentičnosti neke privatne objave, ako se u njoj nalaze stvari protivne vjeri.
Uvijek nam trebaju biti pred očima riječi Svetoga pisma:

"Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjima pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni, i onda ti on rekne: 'Pođimo sad za drugim bogovima kojih dosad ne poznaješ i njima iskazujmo štovanje', nemoj slušati riječi toga proroka, ni sne toga sanjača: ta to vas iskušava Gospodin, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Idite samo za Gospodinom, Bogom svojim; njega se bojte; njegove zapovijedi vršite; njegov glas slušajte; njemu štovanje iskazujte; uz njega se priljubite. A onaj prorok ili sanjač neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospodina, Boga vašega, koji vas je izveo iz zemlje egipatske i otkupio vas iz kuće ropstva. Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Gospodin, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine." (Pnz 13, 2-6)

A da čuda sama po sebi nisu posve siguran znak, vidi se i po ovim Kristovim riječima:

"Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?^' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" (Mt 7, 22-23)

Da ne duljim, o temi razlikovanja autentičnih od neautentičnih privatnih objava opširnije sam pisao ovdje: Utjecaj privatnih objava na crkveni život.