Poruke bl. Ozane Kotorske za naše vrijeme

27. travnja u dominikanskom redu i u hrvatskim biskupijama slavi se blagdan bl. Ozane Kotorske. Strogi pokornički život ove svete djevice iz 16. stoljeća zadivljuje i ljude našega vremena. Želim danas progovoriti o nekim detaljima iz njezina života iz kojih se mogu izvući važne pouke za današnjicu.

 

Kao i kod drugih svetih ljudi, za dobivanje realnog pogleda u život bl. Ozane, potrebno je proučiti starije izvore, jer moderni životopisi (slučajno ili namjerno) propuštaju spomenuti neke važne trenutke u životu blaženice.

Dobar životopis bl. Ozane možete pronaći u VI. svesku Illyricum sacrum (izdan 1800. godine) na str. 491.-493. Taj je životopis napisan na temelju starijih izvora i izvrsno obuhvaća sve aspekte života i djelovanja bl. Ozane.

Izdvojit ću neke detalje, koje moderni životopisi obično prešućuju.

Kad je bl. Ozana došla kao djevojka u Kotor, jedan od faktora koji ju je potaknuo da se posveti životu molitve i kontemplacije bila je: crkvena umjetnost.

Spomenuti životopis o tome govori:

"Sed maxime capiebatur aspectu sacrarum imaginum, ex quarum intuitu ita commoveri, atque ad Christi Domini, ac Divorum exempla imitanda accendi, tantaque voluptate perfundi solebat, vix ut oculos ab illis dimovere posse videretur."

 

("Ali, najviše ju je zahvaćao pogled na svete slike; njihovo ju je promatranje toliko poticalo i zapalilo da slijedi primjere Krista Gospodina i svetaca, i običavalo ju je obuzeti tolikom slašću, da se činilo da jedva može maknuti oči s njih.")

Vidimo ovdje da i crkvena umjetnost može biti sredstvo preko kojega djeluje Božja milost. Kolike je ljude kroz povijest i sam pogled na svete slike potaknuo na pobožnost, molitvu i druga dobra djela! Kolike je ljude pogled na raspelo potaknuo na kajanje za grijehe i pokoru!

Danas se pak previše podcjenjuje važnost lijepe crkvene umjetnosti. Modernisti grade nove crkve kao prazne dvorane, lišene svake ljepote. A modernistička "umjetnost" ne potiče ljude na pobožnost i molitvu, nego na neozbiljnost i podsmijeh. To nije dostojno kuće Božje!

Još jedna važna stvar koju bih izdvojio iz životopisa bl. Ozane jest njezino veliko znanje. Iako nikada nije išla u školu, sam Bog joj je darovao tako veliko znanje, čak i o najsuptilnijim teološkim pitanjima, da su se svi divili.

"Erat autem ejus oratio et contemplatio ardens semper et accensa, supernisque tum gaudiis affluens, tum illustrationibus perfusa; nam inter orandum a Patre luminum tanta divinae lucis copia in ejus mente infundi solebat, ut nullo alio magistro quamplurima clare perciperet, non solum de mysteriis fidei Christianae, sed etiam de aliis vel subtilissimis Theologorum quaestionibus atque decretis, quae homines post multam accuratamque lectionem, maximosque labores et vigilias intelligentia assequi vix possunt; itaque fiebat, ut Virginem omnium litterarum ignaram de rebus divinis loquentem, et sacrorum codicum, quos numquam legerat, locos et sententias proferentem, cuncti obstupescerent, vel ipsi illi, qui diu multumque in studiis Theologicis versati sunt."

 

("Njezina je molitva i kontemplacija uvijek bila žarka i gorljiva, i obilovala kako višnjim radostima, tako i rasvjetljenjima; naime, tijekom molitve joj je Otac svjetlosti običavao uliti u dušu takvo bogatstvo božanske svjetlosti, da je bez ikakvog drugog učitelja mnogo toga jasno shvaćala, ne samo o otajstvima kršćanske vjere, nego i o drugim, čak i najsuptilnijim teološkim pitanjima i odredbama, koje ljudi jedva mogu shvatiti nakon mnogog i pomnjivog čitanja, te najvećih napora i bdjenja. I tako se događalo da su se nad djevicom, koja ne zna nikakva slova, a govori o božanskim stvarima i iznosi mjesta i misli iz svetih knjiga, koje nikada nije čitala, svi zapanjili, pa i oni koji se dugo i mnogo bave teološkim studijima.")

Kao što je to bio slučaj i kod drugih svetih ljudi, bl. Ozanu su često napadali demoni, koji su je na razne načine pokušavali zavarati, pa i lažnim ukazanjima.

"Incredibile est quantopere inviderent Osannae sanctitati hostes humani generis, quam acerbe ferrent studium ab ea in aliorum salutem collatum, quibus praestigiis, dolis, terriculis eamdem ab instituto avertere conarentur; alias ut eam deluderent, atque in pravas opiniones erroresque inducerent, falsam Deiparae Virginis, et pueruli Jesu speciem oculis objiciunt, et vocem utriusque ab ea solitudine, et vitae asperitate dehortantis mentiuntur; alias ira odioque furentes, Deum oranti, ac caelestia meditanti, quasi ex composito superveniunt, truci fremitu, clamoribus variis, horrendoque sono cuncta complentes, eique acerbissima quaeque minantes; et semel saxum ingentis magnitudinis ac ponderis e proximo monte divulsum in ejus cellam dejecerunt, quod, perfosso tecto, ante illius pedes innoxium cecidit."

 

("Nevjerojatno je koliko su neprijatelji ljudskoga roda zavidjeli Ozaninoj svetosti, kako su teško podnosili njezino nastojanje oko spasenja drugih, kakvim su je opsjenama, prijevarama, strašenjima pokušavali odvratiti od dobre odluke; sada, kako bi je zavarali i naveli na opaka mišljenja i zablude, pred oči su joj stavljali lažni prikaz Bogorodice Djevice i Djeteta Isusa, i lagali glasom oboje odvraćajući je od te samoće i strogoga života, sada pak bjesneći od gnjeva i mržnje protiv nje dok se molila Bogu i razmatrala o nebeskim stvarima; okupljali su se kao družina sve ispunjavajući divljim vikanjem, raznim urlicima i strašnim zvukom, i prijetili su joj svim mogućim teškim prijetnjama; i jednom su stijenu ogromne veličine i težine, odvaljenu s obližnje planine, bacili na njezinu ćeliju: ona je probivši strop, pala pred njezine noge bez povrede.")

 

Treba posebno obratiti pozornost na jednu taktiku demona. Demoni su pokušavali dovesti bl. Ozanu u zabludu ukazujući joj se u prikazu Blažene Djevice Marije i Djeteta Isusa. Takve stvari su činili i kod mnogih drugih ljudi.

Izgleda da se tom taktikom služe sve do danas. Odatle dolaze tolika lažna ukazanja, i svi problemi koji iz toga proizlaze.

Zato je Crkva uvijek tražila maksimalni oprez s privatnim objavama. Iz tog se razloga privatne objave povrgavaju strogim i detaljnim istragama.

Ponovio bih ovdje ono što sam već više puta napisao: Privatne objave nisu mjerilo za prosuđivanje crkvenog nauka. Upravo suprotno: crkveni nauk je mjerilo za prosuđivanje privatnih objava.

No, izgleda da je nakon Drugoga vatikanskog koncila i na tom području došlo do anarhije. Danas se u "vjerskim medijima" kao od šale širi svaka vijest o novim ukazanjima, bez ikakvih obzira na crkveni nauk. Promiču se i ukazanja za koja je nadležna crkvena vlast izričito utvrdila da nisu autentična. I mnogi ljudi to prihvaćaju, bez ikakvih skrupula.

Ali, kaos tu ne prestaje. Cijela je situacija u stvari paradoksalna. S jedne strane, na fakultetima imate modernističke "teologe" koji negiraju sve što je nadnaravno. S druge strane, po župama imate velik broj dezorijentiranih ljudi koji olako prihvaćaju svaku novu vijest o viđenjima, ukazanjima, objavama...

To su dva lica istog kaosa. I jedno i drugo je posljedica odstupanja od nauka Crkve i odbacivanja stoljetne kršćanske mudrosti. Gdje nema jasnoće načela, tamo vlada izgubljenost i lutanje.

Nasuprot tome, bl. Ozana je imala kršćansku mudrost po kojoj je uspijevala (uz pomoć svojih duhovnih vođa) razlikovati prava ukazanja od lažnih ukazanja i đavolskih obmana.

Stoga spomenuti životopis nastavlja:

"Adversus haec omnia fortis et constans Virgo divinae gratiae praesidio nixa, et Patris sui spiritualis monitis instructa, invictam se praebuit, ut nihil prorsus de studio et contentione obsequendi Deo, placendique remitteret..."

 

("Protiv svega toga, jaka i nepokolebljiva djevica, upirući se u pomoć božanske milosti i poučena opomenama svoga duhovnog oca, pokazala se nepobjedivom, tako da nije propustila baš ništa u nastojanju i trudu da služi i ugodi Bogu...")

Bl. Ozanu su odmah nakon smrti njezini sugrađani počeli štovati kao blaženicu. To štovanje, dakle, postoji u kontinuitetu do današnjeg dana.

U spomenutom životopisu stoji:

"Cum in vita, tum post mortem multis claruit miraculis. Itaque de vita illius, virtutibus, et miraculis ex mandato Sedis Apostolicae quaestiones rite ac legitimae habitae sunt. Cum autem multa comperta fuerint haud dubiis auctoribus ac testibus juratis per Osannam, dum viveret, et post ejus ad superos transitum, vel sanctissimae gesta, vel divinitus patrata, merito attributus est ei titulus, et cultus Beatae."

 

("Kako u životu, tako i nakon smrti isticala se mnogim čudima. Stoga su po nalogu Apostolske Stolice održane zakonite i pravilne istrage o njezinu životu. Pošto se mnogo toga utvrdilo po nedvojbenim autorima i zaprisegnutim svjedocima o presvetim djelima i čudesima učinjenima po Ozani dok je živjela i nakon što je prešla na nebesa, zasluženo joj je dodijeljen naslov i štovanje Blažene.")

Međutim, bl. Ozana je službeno proglašna blaženom 1927. godine. Tada je zapravo potvrđeno da je štovanje te blaženice postojalo u neprekinutom vremenskom razdoblju od njezine smrti do današnjeg vremena.

 

Službeno priznanje Svete Stolice omogućilo je širenje njezina štovanja i izvan Kotora. Tako su sv. Misa i oficij za blagdan bl. Ozane (27. travnja) prošireni na sve hrvatske biskupije.

Ako pogledate tradicionalni časoslov, u čitanjima II. noćnice vidjet ćete ono što je najvažnije u životu bl. Ozane i što je stavljeno današnjoj generaciji pred oči kao pouka.

 

 

 

Četvrto čitanje govori o djetinjstvu i mladosti bl. Ozane:

"Hosanna, cui in Sacro Fonte Katae, seu Catharinae nomen impositum fuit, in Kumano oppido Montis Nigri, Catharensis dioecesis, pauperibus parentibus schismaticis nata est. Puella, pascendis ovibus addicta, in simplicitate cordis Deum in operibus suis contemplabatur et meruisse traditur puerum Jesum videre, qui cum humilibus conversari gaudet. Majorem rerum divinarum cognitionem adeptura enixis precibus a matre obtinuit ut Catharum aduceretur. Voti compos facta, tamquam ancilla collocata est apud piam matronam, cujus amorem potius matris quam dominae sibi conciliavit. Deinceps evangelica de Christi cruciatibus concione audita Ejusque dolorum particeps fieri cupida, approbante Episcopo Catharensi, animum agens vicesimum primum, vitam reclusionis amplexa est; et habitu Tertii Ordinis Sancti Dominici assumpto, Catharinae nomen in Hosannae nomen commutavit."

 

("Ozana, kojoj je na svetom zdencu nadjenuto ime Kata ili Katarina, rođena je u Kumanu, selu Crne Gore, siromašnim roditeljima raskolnicima. Djevojka, kojoj je određeno da čuva ovce, u jednostavnosti je srca razmatrala o Bogu u njegovim djelima, i pripovijeda se da je zaslužila vidjeti Dijete Isusa, koji se raduje druženju s poniznima. Kako bi stekla veće poznavanje božanskih stvari, upornim je molbama zadobila od majke da bude odvedena u Kotor. Položivši zavjet, kao služavka je smještena kod pobožne gospodarice, čiju je ljubav stekla: više kao majke, nego gospodarice. Potom je čuvši evanđeosku propovijed o Kristovim mukama i želeći da postane dionicom Njegovih bolova, u dvadeset i prvoj godini prihvatila zatvoreni život po odobrenju kotorskog biskupa; i uzevši habit Trećega reda svetoga Dominika, promijenila ime Katarina u Ozana [Hosanna].")

A za uvid u djelovanje bl. Ozane kao pokornice u Trećem redu sv. Dominika, potrebno je pogledati peto čitanje.

To peto čitanje stavlja nam pred oči svakodnevni život, ali i borbe bl. Ozane:

"In arctissima igitur cella inclusa pro lectulo quadam veluti scala quinque lignis transversis compacta et pro cervicali saxo utebatur; corpusculum ferrea zona et cruentis flagellationibus affligebat; carne semper abstinuit et saepissime asperime jejunabat. Illius exemplo plures adolescentulae et mulieres, idem vitae genus amplexatae, ejus directioni se subjecerunt. Oratione, contemplatione, poenitentia, operibus misericordiae caeterisque virtutibus cum eluceret omnis ordo civium consilii vel auxilii petendi causa ad eam confluebat. Ejus precibus ipsam civitatem ab oppugnatione Turcarum, irruptione pestilentiae et aliis calamitatibus incolumem evasisse pie creditum est. Daemonum vexationes, fraudes et terrores divina virtute potens superabat, et Domini Jesu apparitionibus pluries recreata est. Prophetiae dono clarescens plures praedixit eventus, inter quos cladem non multo post ad Naupactum Turcis allatam, praevidisse traditur.

 

("U pretijesnoj, dakle, ćeliji zatvorena kao krevet koristila je neku dasku sastavljenu od pet okrenutih komada drva i kamen kao jastuk; slabašno tijelo mrtvila je željeznim pojasom i krvavim bičevanjima; uvijek se uzdržavala od mesa i često je strogo postila. Njezinim su se primjerom mnoge djevojke i žene, prigrlivši istu vrstu života, podložile njezinu vodstvu. Budući da se blistala molitvom, razmatranjem, pokorom, djelima milosrđa i drugim krepostima, svi redovi građana hrlili su k njoj kako bi je molili za savjet ili pomoć. Pobožno se vjerovalo da je njezinim molitvama i sam grad spašen od turskog napada, izbijanja kuge i drugih nevolja. Đavolske napade, obmane i strašenja nadvladala je osnažena božanskom krepošću, i često je bila okrijepljena ukazanjima Gospodina Isusa. Ističući se darom proroštva, predvidjela je mnoge događaje; među njima se pripovijeda da je predvidjela i poraz Turaka kod Lepanta, koji se dogodio nedugo nakon tog vremena.")

Treba posebno obratiti pozornost na ove riječi iz čitanja:

"Illius exemplo plures adolescentulae et mulieres, idem vitae genus amplexatae, ejus directioni se subjecerunt."

 

("Njezinim su se primjerom mnoge djevojke i žene, prigrlivši istu vrstu života; podložile njezinu vodstvu.")

 

Bl. Ozana je svojim pokorničkim životom potaknula i druge djevojke da prihvate isti život. Dakle, pokazalo se da pokornički život privlači ljude.

To je dobar primjer, koji u potpunosti opovrgava modernističku tvrdnju da tradicionalna pokornička disciplina Crkve odvraća ljude. Modernisti tvrde da je jedino što može privući mlade ljude - zabava: "zabavne mise", gitare, moderne pjesmice itd.

U postkoncilskim reformama, pokornička je praksa snižena na minimum. Obvezni post je sveden na samo dva dana u godini (Čista srijeda i Veliki petak). Iz novog obreda izbačena je velika većina pokorničkih molitava, i općenito sve ono što potiče ljude na pokoru.

Govorili su da je to potrebno kako bi se crkveni život prilagodio modernom vremenu.

No, jesu li te promjene ikoga privukle u Crkvu?

Ako pogledate statistike u zapadnim zemljama, jedino što možete vidjeti je konstantan pad broja ljudi koji redovito pohađaju sv. misu. Očito je da nova, razvodnjena, praksa nije privukla nikoga.

Isto tako, modernisti su tvrdili da je potrebno "modernizirati" redovnička pravila, kako bi se privuklo današnje generacije redovničkom životu. I u postkoncilskim su reformama doista modernizirana pravila svih redovničkih zajednica.

 

I opet trebamo pitati: Je li to ikoga privuklo duhovnom zvanju?

Ne samo da je broj duhovnih zvanja od tada u konstantnom padu, nego se u godinama neposredno nakon II. vatikanskog koncila dogodio najveći broj napuštanja svećeničke službe i redovništva u povijesti. Tisuće svećenika, redovnika i redovnica diljem svijeta napustile su svoju službu. To se odrazilo i na Hrvatsku (pogledaj, na primjer, "zadarski slučaj" iz 1970-ih).

 

Jedini izlaz iz ove katastrofe je povratak izvornom i istinskom kršćanskom životu. Zato su svete osobe poput bl. Ozane važan uzor.

 

Molitve tradicionalne sv. Mise na blagdan bl. Ozane dobro sažimaju što nam je tu najpotrebnije.

 

 

Dominikanski misal iz 1939. godine

 

Zborna molitva želi isprositi ljubav prema Križu i pokori:

"Innova, Domine, in cordibus nostris amorem tuae Crucis; ut intercessione et exemplo beatae Hosannae Virginis poenitantis, dolorum tuorum participes efficiamur et gloriae. Qui vivis."

 

("Obnovi, Gospodine, u našim srcima ljubav prema tvojem Križu, da po zagovoru i primjeru blažene Ozane, djevice i pokornice, postanemo dionici tvojih boli i slave. Koji živiš.")

Na kraju treba progovoriti o još jednom aktualnom pitanju: Koja je pouka bl. Ozane o odnosu prema istočnim raskolnicima?

Kao što je to slučaj kod sv. Leopolda Mandića, i bl. Ozanu mnogi uporno pokušavaju prikazati kao neki simbol "modernog ekumenizma". No, u stvarnosti ona je veoma daleko od onoga što modernisti misle pod "ekumenizmom".

Istina je da bl. Ozana nije odrasla u katoličkoj obitelji. Izvori jasno kažu da je rođena od raskolničkih roditelja ("parentibus schismaticis nata est"). Pod raskolnicima se misli na takozvane "pravoslavce".

No, bl. Ozana se potaknuta Božjom milošću već kao djevojka obratila na katoličku vjeru. I to je jedini put koji njezin život preporučuje za cijeli Istok. Treba raditi na tome da se što više raskolnika obrati na katoličku vjeru.

Uostalom, to je nakana za koju se moli u popričesnoj molitvi Mise bl. Ozane:

"fideles tuos in veritate confirma; et a recta fide aberrantes ad Ecclesiae tuae revoca unitatem"

 

("svoje vjernike učvrsti u istini; a one koji su zalutali daleko od prave vjere pozovi natrag u jedinstvo svoje Crkve")

 

Ovo su, ukratko, glavne poruke bl. Ozane Kotorske za naše vrijeme: vrijednost jedine prave katoličke vjere, dosljedan kršćanski život, te ključno mjesto pokore i askeze u životu redovnika, ali i svakog vjernika.

 

 

 

O važnosti liturgijskog jezika na jednom istočnom primjeru

U južnoj Italiji i na Siciliji od davnina je uz rimski obred prisutan i bizantski obred. Ovi su prostori dugo bili pod bizantskom vlašću, pa je to ostavilo trag i na crkvenom području.

Nekada je u Italiji bilo i mnogo bazilijanskih samostana. Najpoznatiji je opatija Grottaferrata nedaleko od Rima, osnovana 1004. godine.

Ovi pripadnici bizantskog obreda uvijek su bili u neprekinutom zajedništvu sa Svetom Stolicom. A Sveta Stolica im je uvijek priznavala pravo da koriste bizantski obred i žive prema istočnoj crkvenoj disciplini. Štoviše, neki od najstarijih sačuvanih rukopisa i spomenika bizantske liturgije čuvaju se upravo u opatiji Grottaferrata.

Zbog opadanja utjecaja Bizanta na Mediteranu, kao i zbog drugih povijesnih okolnosti, s vremenom se u južnoj Italiji smanjivao broj vjernika bizantskog obreda. 

 

No, u 15. stoljeću dolazi do preokreta. Turci osvajanjima na Balkanu izazivaju velike migracije stanovništva prema zapadu. Velik broj Albanaca, kršćana istočnog obreda, izbjegao je preko mora u južnu Italiju. Tako je u južnoj Italiji opet procvjetao bizantski obred.

Prije Drugoga vatikanskog koncila, ovi talijansko-albanski grkokatolici imali su liturgiju isključivo na grčkom jeziku - izvornom jeziku istočne crkvene tradicije. Jeziku na kome su pisali veliki crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti i mnogi drugi.

Taj grčki jezik nije narodni jezik ni Albancima, ni Talijanima. Ali, tamošnji grkokatolici stoljećima su ga brižno čuvali u liturgiji kao blago neprocjenjive vrijednosti. Jednako kako su katolici zapadnog obreda čuvali latinski jezik u liturgiji.

I kao što su katolici zapadnog obreda imali male misale za puk, koji donose red mise usporedno na latinskom i narodnom jeziku; tako su i ovi istočni katolici imali priručnike s usporednim tekstom liturgije na grčkom i narodnom jeziku.

Na internetu možete pronaći odličan priručnik za bizantsku liturgiju koji je sastavio p. Damiano Como 1959. godine za grkokatolike biskupije Piana degli Albanesi na Siciliji. 

 

 

 

Svrha je priručnika da olakša vjernicima plodonosno sudjelovanje u bizantskoj liturgiji i drugim službama po istočnom obredu, te da, kako autor kaže u uvodu, bolje iskuse njihovu ljepotu neprocjenjive vrijednosti. Autor također kaže u uvodu da želi olakšati i rimokatolicima sudjelovanje na bizantskoj liturgiji.

 

Priručnik se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu nalaze se svakodnevne molitve. Drugi dio donosi liturgiju i velike dijelove časoslova (jutarnja, večernja, povečerje). Treći dio sadrži službe za sve nedjelje u godini prema bizantskom kalendaru, a četvrti dio ostale česte službe za različite okolnosti.

Sve molitve, koje se govore glasno, donose se usporedno na grčkom i talijanskom jeziku.

Na primjer, jutarnje molitve...

Kod liturgije se, osim molitava, iznose i kratka objašnjenja pojedinih obreda.

 

 

 

 

Kao što možete vidjeti, donose se i slike pojedinih liturgijskih čina.

Na primjer, Mali ulaz...

 

 

Čitanje Evanđelja...

Veliki ulaz...

 

 

Anafora je u bizantskoj liturgiji ono što je u rimskoj liturgiji kanon mise...

 

 

 

Na početku anafore, svećenik pozove vjernike: "Gore srca!" Zbor odgovara: "Imamo kod Gospodina." Svećenik: "Zahvalimo Gospodinu." Zbor odgovara: "Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu -Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom."

Zanimljiv je i blagoslov s Presvetim Sakramentom nakon sv. pričesti.

 

 

Svećenik blagoslivljajući narod, kaže: "Spasi, Bože, narod svoj i blagoslovi baštinu svoju." Zbor odgovara: "Vidjeli smo svjetlost istinsku, primili smo Duha nebeskoga, našli smo istinitu vjeru, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu, jer ono nas je spasilo."

 

 

Sad ćemo malo pogledati crkvenu godinu. Priručnik donosi službe za sve nedjelje i blagdane u godini, te za mnoge spomendane svetaca... Tako da praktički svaki dan u godini možete doći na bizantsku liturgiju s ovim priručnikom.

Evo, na primjer, mesopusna nedjelja... Ta nedjelja dolazi kad je u tradicionalnom rimskom obredu nedjelja šezdesetnice.

 

 

 

Na mesopusnu nedjelju, u bizantskom je obredu spomen Posljednjega suda.

Vidimo tropar koji pjeva:

"Kada siđeš, Bože, na zemlju u slavi, i kada čitav svijet uzdrhta i kada poteče ognjena rijeka pred sudištem, te se knjige rastvore i tajne objave, tada izbavi mene od ognja neugasiva, i udostoj me da stanem s desne strane tvoje, o Suče pravedni."

Zanimljivo je koliko su bizantske molitve na mesopusnu nedjelju slične porukama u latinskom himnu Dies irae i ostalim molitvama u liturgiji za pokojne. Tradicionalni obredi (i istočni i zapadni) ozbiljno i sa strahopoštovanjem govore o Posljednjem sudu - i to je jedna od mnogih stvari koja ih razlikuje od novog obreda mise iz 1969. god.

 

 

Još jedan primjer iz crkvene godine... Prva nedjelja Velikoga posta: nedjelja pravovjerja.

 

 

 

Cvjetna nedjelja...

 

 

Veliki petak...

 

 

 

 

Sad ćemo malo pogledati blagdane svetaca...

 

Sv. Andrija.

 

 

 

Sv. Nikola.

 

 

 

Blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije.

 

30. lipnja, zbor dvanaestorice apostola, koji se u bizantskom obredu slavi dan nakon blagdana sv. Petra i Pavla.

 

 

 

 

 

Četvrti dio priručnika donosi ostale značajne službe, koje također imaju važno mjesto u životu vjernika.

Služba za pokojne...

Kao što ste mogli vidjeti u ovom kratkom pregledu, priručnik doista donosi sve što je jednom vjerniku potrebno da bi mogao djelatno sudjelovati u svim javnim obredima istočne tradicije. Dakle, uopće nije postojala nikakva potreba da se uvodi narodni jezik u liturgiju.

Kao na Zapadu, i na Istoku se pokazalo da forsiranjem narodnih jezika u liturgiji, vjernici nisu dobili ništa, a izgubili su mnogo.

Izgubili su onaj neposredni dodir s jezikom svoje liturgijske baštine. Štoviše, i sa samim jezikom Evanđelja. Nemojmo zaboraviti da je na tom grčkom jeziku izvorno napisan Novi zavjet. Svakako je interesu cijele Katoličke Crkve da imamo barem neke crkve u kojima se liturgija služi tim jezikom. Zamjena tog jezika modernim jezicima sigurno ne ide u prilog katolicizmu.

Kao što sam na početku spomenuo, tim grčkim jezikom pisali su i veliki (istočni) crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti... Grčka liturgija povezuje vjernike s velikim nasljeđem istočnih otaca.

Isto se može reći i o latinskoj liturgiji, koja povezuje vjernike s baštinom zapadnih crkvenih otaca. Latinskim su jezikom pisali veliki crkveni naučitelji: sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Grgur Veliki i toliki drugi kroz mnoga stoljeća.

Gubitak kontakta s liturgijskim jezikom jedan je od uzroka otuđenja moderne generacije od klasične kršćanske kulture. A to je zasigurno i jedan od uzroka današnjeg urušavanja opće kulture i nekontroliranog širenja primitivizma. Kad samo pogledate kakve se danas primitivne teze šire po "vjerskim portalima", morate se zapanjeno pitati: Kako je moguće da takav primitivizam prolazi kod današnjeg vjernika, pa čak i kod crkvenih velikodostojnika?

No, postoji još jedan važan argument u prilog liturgijskim jezicima. Zajednički liturgijski jezik povezuje pripadnike raznih naroda u jednu cjelinu.

Na primjer, s ovim grčko-talijanskim liturgijskim priručnikom, jedan grkokatolik sa Sicilije mogao je bez problema sudjelovati, primjerice, na melkitskoj liturgiji u Svetoj zemlji. Naime, i melkiti (katolici bizantskog obreda na Bliskom istoku) imali su liturgiju na grčkom jeziku, premda je njihov materinji jezik: arapski. No, nakon Drugoga vatikanskog koncila, melkiti su uveli arapski jezik u liturgiju, pa danas jedan grkokatolik iz Europe ne može više tako lako sudjelovati na njihovoj liturgiji.

Slično bi se moglo reći i o situaciji grkokatolika u srednjoj i istočnoj Europi. 

Prije Drugoga vatikanskog koncila, crkvenoslavenski jezik bio je jedini liturgijski jezik grkokatoličkih crkava u Slovačkoj, Ukrajini, Hrvatskoj... Isti jezik, iste liturgijske knjige. Jedan grkokatolik iz Hrvatske mogao je s Pavkovićevim molitvenikom u rukama bez problema sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj grkokatoličkoj crkvi u Ukrajini, Slovačkoj, Poljskoj, Bjelorusiji itd. Danas to više ne može. U postkoncilskim reformama uvedeni su narodni jezici u liturgiju... A sumnjam da neki Hrvat dovoljno dobro poznaje, primjerice, slovački jezik da bi mogao samo tako doći u neku slovačku crkvu.

Možete to usporediti sa situacijom u zapadnom obredu. Prije Drugoga vatikanskog koncila, jedan katolik zapadnog obreda mogao je s malim latinskim misalom u rukama sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj rimokatoličkoj crkvi na svijetu, jer su sve imale isti liturgijski jezik. Bez obzira jesi li u Parizu, Londonu, Varšavi, Osijeku, Varaždinu, Madridu ili New Yorku, u svakoj si rimokatoličkoj crkvi mogao čuti svećenika kako izgovara dobro poznate molitve na istom latinskom jeziku. A ako danas uđeš, na primjer, u crkvu u Mađarskoj, nećeš ništa razumjeti.

Gledajući iz te perspektive, uvođenjem narodnih jezika u liturgiju, vjernici iz raznih zemalja postali su stranci jedni drugima. A možda je to bio i cilj nekima od pobornika narodnih jezika u liturgiji. Nema sumnje da je značajan dio podržavatelja narodnih jezika u liturgiji inspiriran političkim motivima, tj. svojevrsnim nacionalizmom.

Pazite, ne kažem da je svaki nacionalizam sam po sebi loš, ali sve ima svoje vrijeme i mjesto. Liturgija nije mjesto za provođenje nacionalističke politike. Liturgija ne može biti vezana ni za kakve ovozemaljske ciljeve. 

Prvenstveni je cilj liturgije: odavanje slave Bogu.

 

Osim toga, interesi naroda se nipošto ne promiču kršenjem ili dokidanjem liturgijske tradicije. Time se, naprotiv, potkopavaju interesi naroda. Dobrobit naroda ovisi o Božjem blagoslovu, a blagoslov sigurno neće doći narodima koji ne iskazuju Bogu dostojno štovanje, čast i klanjanje.

Uostalom, tradicionalne liturgije - uključujući i liturgijske jezike - važan su dio kulturne baštine kršćanskih naroda. Zato nikako ne može biti "nacionalni interes" izbacivanje ili marginalizacija liturgijskih jezika, jer to znači odsjeći se od vlastite baštine.

 

A one, koji kažu da su narodni jezici potrebni u liturgiji radi "razumijevanja puka", opovrgavaju pretkoncilski liturgijski priručnici, poput ovog koji sam danas predstavio. U njima su bili predvedeni gotovo svi liturgijski tekstovi: i svaka iole pismena osoba mogla je pratiti liturgiju bez ikakvih teškoća. 

Ako pak "liturgijski revolucionari" smatraju da prosječan vjernik ne može zapamtiti desetak rečenica na latinskom ili grčkom jeziku, onda zaista podcjenjuju inteligenciju tog puka, za čiju se dobrobit navodno zalažu.

Vidjeli smo danas kako izgleda jedan pretkoncilski liturgijski priručnik za puk. Sve je bilo objašnjeno. Bilo je potrebno samo malo dobre volje, i svatko je mogao s tim priručnikom u rukama sudjelovati na liturgiji bizantskog obreda (uz potpuno razumijevanje).

 

Inače, ovaj je priručnik općenito jedan od najboljih resursa za bizantsku liturgiju koji možete naći na internetu. Imate ga ovdje.

Kako upotrijebiti nauk sv. Tome Akvinskoga u borbi protiv liberalizma

 

Njemački isusovac Konstantin von Schaezler (1827.-1880.) jedan je od najznačajnijih tomista 19. stoljeća. Istaknuo se u obrani katoličke vjere u vrijeme Kulturkampfa, kad su sekularne vlasti udružene s liberalnim i protestantskim snagama pokušavale potisnuti utjecaj Katoličke Crkve u Njemačkoj.

Schaezler je bio teološki savjetnik Prvog vatikanskog koncila (1870.). Od 1874. djelovao je kao savjetnik Inkvizicije i drugih rimskih kongregacija. Njegovi spisi, koji su nadahnuti učenjem sv. Tome Akvinskoga, pokazuju kako primijeniti načela sv. Tome na današnje prilike.

Schaezler je 1874. objavio izvrsnu knjigu pod nazivom:

"Divus Thomas doctor Angelicus contra Liberalismum invictus veritatis catholicae assertor. De doctrinae S. Thomae ad exstirpandos huius aetatis errores vi et efficacia"

 

("Sveti Toma, anđeoski učitelj, nepobjedivi branitelj katoličke istine protiv liberalizma. O snazi i učinkovitosti nauka sv. Tome za iskorijenje zabluda ovoga vremena")

 

Knjiga je objavljena o šestotoj godišnjici prelaska sv. Tome u vječni život, a posvećena je tadašnjem generalnom vikaru dominikanskog reda p. Josipu Sanvito.

Ova knjiga daje odgovor na mnoga pitanja, koja muče vjernike današnjeg vremena. Između ostaloga, Schaezler već u ono vrijeme upozorava na raširenost liberalnih zabluda u vjerskim školama u Njemačkoj, kao i na veliku opasnost koju to predstavlja za vjeru. Ovdje možete vidjeti da su izvori dekadencije u Njemačkoj puno dublji nego što se to općenito misli. Kao izvore tih zbluda, Schaezler označava protestantizam i moderne filozofije, napose filozofiju Immanuela Kanta. Posebno govori o utjecaju tih zabluda na državu.

No, Schaezler nudi i katolički odgovor na te izazove: učenja sv. Tome, kao najuspješnije oružje za suzbijanje krivih nauka i liberalnih zabluda.

 

U nastavku ću iznijeti glavne misli iz knjige, s time što ću ih podijeliti na dva dijela: jedan koji govori o pitanjima teologije, i drugi koji govori o odnosu Crkve i države.

 

Naime, Schaezler ističe da postoje dvije vrste liberalizma, koje se bore protiv katoličke vjere: politički liberalizam i teološki liberalizam (str. 31.):

"Est autem eiusdem Liberalismi probe distinguenda duplex species: politica altera, atque exterius Ecclesiam divexans; altera theologica, sensim instillans animabus falsae doctrinae pestiferum virus."

 

("A u istom liberalizmu treba dobro razlikovati dvije vrste: jedna je politički [liberalizam] i izvana napada Crkvu; drugi je teološki, koji malo pomalo kapa u duše pogubni otrov lažnog nauka.")

Schaezler smatra da je i za pobjedu nad političkim liberalizmom, potrebno prvo zdravom teologijom pobijediti lažne nauke:

"Ingravescentem autem magis, magisque in dies, Liberalismi aggressionem, crescentemque petulantiam, frustra conatus fueris comprimere mediis politicis, frustra placare transactionibus, nisi simul adhibeas arma apostolica, et gladium imprimis sanae theologiae, ad redarguendos efficaciter quoscunque docentes quae non oportet."

 

("Dok svakim danom sve više i više jača nasrtaj liberalizma i dok raste raskalašenost, uzalud ćeš to pokušavati suzbiti političkim sredstvima, uzalud ugoditi posrednicima, ako istovremeno ne primijeniš apostolsko oružje, i ne uporijebiš mač zdrave teologije, kako bi učinkovito suzbio sve one koji naučavaju ono što ne bi trebali.")

 

Počet ćemo stoga s prvim dijelom, koji govori o problematici infiltracije liberalnih ideja u obrazovne ustanove i njihovom pogubnom utjecaju na nadolazeće naraštaje.

O IZVORIMA I OPASNOSTIMA "TEOLOŠKOG LIBERALIZMA"

Schaezler već na početku knjige (str. 4.) upozorava kako je nedostatak dobre teološke pouke u katoličkim školama omogućio protivnicima katoličke vjere da ubace svoje ideje među mlade:

"Defectu ergo solidioris theologiae, iam non penitus impediri poterat, quominus lupi rapaces, iique sub pelle ovili, dominicum invaderent gregem, et ipsa iuventus ecclesiastica modernis erroribus inficeretur. Scilicet in Germania, ut indubiis constat documentis, iam inde ferme a saeculo vel in ipsas catholicas scholas e moderna philosophia derivatae sunt falsae quaedam ac periculosae doctrinae, cuiusmodi plane pugnant cum genuino sensu dogmatis christiani; atque ad eorum normam, quod vel cogitare horror est, singula christiana dogmata paulatim coepta sunt praepostere explicari; cum ipsius religionis, ut quisque videt, haud exiguo detrimento."

 

("U nedostatku, dakle, solidne teologije, nije se već uspjelo spriječiti da grabežljivi vukovi, i to u ovčjem odijelu, napadnu Gospodnje stado, te da se i sama crkvena mladež zarazi modernim zabludama. Naime, u Njemačkoj, kao što je očito po nedvojbenim pokazateljima, već su gotovo prije jednog stoljeća čak i u same katoličke škole uvezeni određeni lažni i pogubni nauci iz moderne filozofije, koji su u otvorenom sukobu s ispravnim značenjem kršćanskih dogmi; i prema njihovoj se normi - što je strašno i pomisliti - postepeno stalo nečuveno objašnjavati svaku kršćansku dogmu, uz nemalu štetu za samu vjeru, kao što svatko može vidjeti.")

No, i u ono je vrijeme bilo onih koji su govorili da je svejedno kakva se teologija predaje u školama, dok god se u praksi vrše sve redovite pobožnosti.

Schaezler ovako odgovara takvima (str. 5.-6.):

"Talia, quae oculis nostris vidimus, si quis animo recolat; is profecto iam non dicet, quod tamen nostris diebus saepe audire est: parum interesse religionis, cuiusmodi in scholis theologia tradatur, modo rite peragantur practica, ut aiunt, religionis exercitia. Neque recte tamen peragentur, nisi facem iis praeferat divina veritas, in genuina theologia pure nitideque resplendens. Est enim sacra doctrina, ut ait Divus Thomas, 'velut quaedam impressio divinae scientiae'; utpote certitudinem habens 'ex lumine divinae scientiae, quae decipi non potest' (Summ. th. p. 1. q. 1. a. 3. ad 2. a. 5.).

Inter varia autem, quae corruptionem theologiae sequi solent mala, id fortasse omnium est gravissimum: scilicet amissa semel divina illa luce, homines parum sunt idonei discernendae, gustandaequae veritati."

("Takve stvari, koje vidimo našim očima, ako netko dobro promotri, sigurno neće reći ono što u naše dane često čujemo: da je mala razlika za vjeru pitanje kakva se teologija predaje u školama, dok god se pravilno vrše praktične, kako kažu, pobožne vježbe. Ali, one se neće ispravno izvršiti, ako ih ne obasjava božanska istina, koja se čisto i sjajno svijetli u istinskoj teologiji. Naime, sveti je nauk, kako kaže sveti Toma, 'kao određeni odraz božanskoga znanja', kao što ima sigurnost 'iz svjetlosti božanskoga znanja, koje se ne može prevariti' (Summa theologica, p. 1. q. 1. a. 3. ad 2. a. 5.).

A među raznim zlima, koja običavaju slijediti kvarenje teologije, možda je ovo najteže od svih: da su ljudi, izgubivši jednom to božansko svjetlo, slabo sposobni više razlikovati i osjetiti istinu.")

Mislim da ovo svi mogu danas vidjeti na ljudima koji su prošli kroz modernističku indoktrinaciju: ti ljudi doslovno ne znaju razlikovati dobro i zlo. Podigla se generacija koja doslovno ne zna razlikovati dobro i zlo.

I zato s modernistom ne možete voditi normalan razgovor, niti o jednom vjerskom pitanju. Ti ljudi uopće ne razlikuju dobro i zlo.

Stoga možemo zaključiti sa Schaezlerom:

"Sic falsa illa scientia, quam in scholas etiam catholicas invectam esse nunquam satis doleri potest, eo praecipue tantum nocet animabus, quod tali semel scientia hominibus imbutis deinceps redditur admodum difficilis, imo, vix non impossibilis, recta intelligentia christianae veritatis."

 

("Tako ovo lažno znanje, koje se uvuklo i u katoličke škole, nikada ne možemo dovoljno prežaliti, a ono posebno šteti dušama u tome što je ljudima, koji su jednom zaprimili takvo znanje, kasnije vrlo teško - štoviše, gotovo nemoguće - dobiti ispravno shvaćanje kršćanske istine.")

 

Posebno je aktualno (i prilično mučno) pitanje: Kako ćete vi nekome tko je cijeloga života upijao potpuno krive informacije o kršćanstvu, objasniti što kršćanska vjera zaista naučava?

Schaezler ističe da je posebno opasno što takvi ljudi zauzimaju visoke položaje u akademiji i politici:

"Neque vero, quod ante omnia lugendum, insipientium tantum vulgus et inculta turba in hoc vitio est: verum eo etiam laborant viri caeteroquin cultiores, atque in humana societate alto loco positi, qui moderantur opinionem publicam et in comitiis leges condunt. Quod igitur modernae generatim leges tanta iniuria Ecclesiam afficiunt, me saltem iudice potissimum in causa est ingens stupendaque ignoratio eorum, quae de ipsa Ecclesia fides catholica docet."

 

("A ne nalazi se samo neuki puk i prosta svjetina u toj opačini, nego treba žaliti prije svega što se u njoj koprcaju i muževi inače kulturni, a koji zauzimaju visoki položaj u ljudskom društvu, te koji oblikuju javno mnijenje i donose zakone u skupštinama. To što moderni zakoni, općenito govoreći, tolike uvrede nanose Crkvi, barem po mom sudu, uzrok je ogromno i zapanjujuće neznanje o onome što o samoj Crkvi naučava katolička vjera.")

 

Ključno je, dakle, shvatiti ispravno katoličko poimanje Crkve (kako ga je u svojim djelima izložio sv. Toma) nasuprot liberalno-protestantsko-modernističkom poimanju Crkve.

"Atque in eo quidem ratio reperitur, propter quam Ecclesiae, sicut infallibili et divinae regulae, omnes debent inhaerere; videlicet per doctrinam Ecclesiae manifestatur ipsa divina veritas; cum ea autem quam fieri potest intime coniungi, summa est perfectio naturae rationalis.

Huic Angelici Magistri e diametro, ut aiunt, opposita doctrinae, notio est Ecclesiae, cuiusmodi sola moderno probatur, probarique potest Liberalismo. Hanc nobis recentissimae notionem exhibuit Hubertus Reinkens, novissimorum in Germania haereticorum pseudoepiscopus. Is enim quem nuper edidit libellum, hisce concludit verbis: 'Unitas Ecclesiae, simul cum universis bonis suis, pendet a tolerantia.'

Hunc ergo si audiamus Liberalismi praeconem, Ecclesiae ut servetur unitas, omnes debent tolerari sententiae, quantumvis vesanae illae quidem; neque unquam aliquis propter errorem cui pertinaciter adhaeret, expelli debet ex Ecclesia."

("I u tome se, naime, nalazi razlog zašto svi trebaju prianjati uz Crkvu kao nezabludivo i božansko pravilo, jer se po nauku Crkve očituje sama božanska istina: a združiti se s njome što je moguće bliže, najviše je savršenstvo razumne naravi.

Ovom nauku Anđeoskoga učitelja dijametralno je suprotno, kako kažu, onakvo shvaćanje Crkve kakvo hvali i jedini može hvaliti moderni liberalizam. To je shvaćanje nedavno izrazio Hubert Reinkens, pseudobiskup najnovijih heretika u Njemačkoj. On je, naime, knjigu koju je nedavno izdao, zaključio ovim riječima: 'Jedinstvo Crkve, zajedno sa svim njezinim dobrima, ovisi o toleranciji.'

Ako bismo, dakle, poslušali ovog glasnika liberalizma, kako bi se sačuvalo jedinstvo Crkve, trebalo bi tolerirati sva stajališta, bez obzira koliko bila suluda, i nikada se ne bi smjelo nikoga izbaciti iz Crkve, jer se okorjelo drži zabluda.")

Zar nije upravo to liberalno stajalište, koje je poteklo iz antikatoličkih sekti, upravo ono što danas prodaju neomodernisti?

Zapravo, modernisti niječu da uopće postoji jedna prava Crkva. A to njihovo stajalište potječe direktno iz protestantizma.

Schaezler je to dobro primijetio (str. 19.):

"Antiqui protestantes veram Ecclesiam quantumvis existere confitentes, eam tamen negabant visibilem esse. Moderni autem protestantes utrumque negant, veram Ecclesiam et visibilem esse, et reapse uspiam existere."

 

("Stari protestanti, iako su ispovijedali da postoji prava Crkva, nijekali su da je vidljiva. A moderni protestanti niječu i jedno i drugo: i da je prava Crkva vidljiva, i da uopće postoji.")

 

U tome je zapravo korijen protestantskog ekumenizma. Budući da oni ne vjeruju da prava Crkva u ovom trenutku postoji, smatraju da ona tek treba nastati ujedinjavanjem raznih sekti ili, kako ih oni zovu, "denominacija".

Zbog tog "objedinjavanja" raznih skupina, koje često imaju potpuno suprotna stajališta, protestantizam nužno traži oblik "Crkve" koja tolerira sve moguće zablude. A takvu viziju "Crkve" imaju i modernisti.

Pogledajte kako je Schaezler još u ono vrijeme izvrsno opisao opasnosti koje dolaze iz tih zabluda (str. 22.):

"Sic autem fieri circa Ecclesiam quoque; id est in Ecclesia visibili nusquam perfecte veram reperiri Ecclesiam; sed eam nimirum, etiam quoad perfectionem sibi essentialiter, temporum paulatim gigni progressu, scilicet variis hominum studiis, sectisque, ac multipliciter etiam sibi contrariis, quas omnes proinde sententias indiscriminatim oporteat tolerare: - id equidem, ut novimus, moderni Protestantismi primarium dogma est; quod quidem dogma studiose Liberalismus arripuit politicus, inde scilicet inferens: progrediente paulatim humanitate, ipsam quoque Ecclesiam, ut ideae suae magis magisque appropinquet, variis necessario subiiciendam esse internis mutationibus, seu ut aiunt reformationibus, tam quoad dogma, quam disciplinam..."

("Tako treba biti i s Crkvom, to jest, da se u vidljivoj Crkvi nikada ne može pronaći potpuno istinitu Crkvu, nego da se ona treba postepeno rađati napretkom vremena, također što se tiče njezine esencijalne potpunosti, to jest, raznim ljudskim nastojanjima i sektama, koje su često i jedna drugoj suprotstavljene, pa da stoga sva stajališta treba bez razlike tolerirati - naime, ovo je, kao što znamo, glavna dogma modernog protestantizma; a tu je dogmu revno preuzeo politički liberalizam, koji je potom stao tvrditi: kako bi se postepenim napretkom čovječanstva i sama Crkva trebala sve više i više približavati njegovoj ideji, te da je treba nužno podložiti raznim unutarnjim promjenama ili, kako kažu, reformama, kako što se tiče dogme, tako i discipline...")

Danas je i više nego očito kako su ta stajališta liberalnog protestantizma temelj onoga što će u 20. stoljeću postati poznato pod imenom "modernizam".

Schaezler daje i katolički odgovor na spomenute liberalne zablude (str. 36.):

"Neque ergo humana libertas, neque humani fluctuationum ingenii, et aberrationum eius omnimoda tolerantia, vinculum est seu principium, constituens adunansque Ecclesiam. Tali quippe ecclesiolam suam superstruat fundamento modernus ille Liberalismus, proprium suum decus in plena quaerens errandi libertate; unde sat candide Fallibilismus passim vocatur; nobis vero principium illud singulos omnium nationum coadunans fideles, inque unam redigens Ecclesiam, sit ipsa divina potius gratia ex sese, et ab intrinseco efficax: efficax, inquam, auxilium e superna virtute, ut sacrosanctum loquitur Concilium Vaticanum.

Neque hoc ratiocinium meum est; id didici ab Angelico praeceptore. Neque is quidem hanc doctrinam ex se ipso hausit, sed nimirum e Doctore gentium ita scilicet loquente: 'Ut iam non simus parvuli fluctuantes, et circumferamur omni vento doctrinae in nequitia hominum, in astutia ad circumventionem erroris. Veritatem autem facientes in caritate, crescamus in illo per omnia, qui est caput Christus: ex quo totum corpus compactum, et connexum per omnem iuncturam subministrationis, secundum operationem in mensuram uniuscuiusque membri, augmentum corporis facit in aedificationem sui in caritate.' (Eph. IV. 15. 16.)."

("Niti je, dakle, ljudska sloboda, niti su iznašašća ljudske nestalnosti i posvemašna tolerancija njegovih zastranjenja, veza ili načelo na kojem se osniva i ujedinjuje Crkva. Na takvom, naime, temelju gradi svoju crkvicu onaj liberalizam, koji svoj ures traži u potpunoj slobodi za zablude: stoga se sasvim iskreno naziva zabludivošću [falibilizam]. A nama je onaj princip koji povezuje sve vjernike iz svih naroda i objedinjuje ih u jednu Crkvu, radije sama božanska milost po sebi, i koja je iznutra učinkovita: učinkovita, kažem, pomoć od višnje kreposti, kako govori presveti Vatikanski koncil.

I ovo nije moje umovanje: to sam naučio od Anđeoskog učitelja. A on nije taj nauk izveo sam od sebe, nego od Učitelja naroda [sv. Pavla], koji ovako govori: 'Da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.' (Ef 4, 15-16).")

Schaezler naglašava da sv. Toma jasno uči da je nauk Crkve nepromjenjiv (str. 39.):

"...inde Divus Thomas adversus Liberalismum infert: nullis humanis mutari posse conatibus, legibusque, sive doctrinam, sive constitutionem Ecclesiae, scilicet sic decernens: 'Dicendum, quod apostoli, et eorum successores sunt vicarii Dei quantum ad regimen Ecclesiae, constitutae per fidem et fidei sacramenta. Unde sicut non licet eis constituere aliam Ecclesiam; ita non licet eis tradere aliam fidem, neque instituere alia sacramenta; sed per sacramenta, quae de latere Christi pendentis in cruce fluxerunt, dicitur esse fabricata Ecclesia Christi' (3. p. q. 64. a. 2. ad 3.).

Haec quippe doctrina Angelici funditus evertit Liberalismum theologicum, qui quidem ultimam normam absolvendae aedificationi corporis Christi, in arbitrio ponit singulorum hominum, non autem in divina voluntate ac sapientia."

("...potom sveti Toma protiv liberalizma navodi da se nikakvim ljudskim nastojanjima i zakonima ne može promijeniti ni nauk, ni ustroj Crkve; naime, ovako zaključujući: 'Treba reći da su apostoli i njihovi nasljednici: namjesnici Božji, što se tiče upravljanja Crkvom, utemenjene po vjeri i sakramentima vjere. Stoga, kao što im nije dopušteno utemeljiti drugu Crkvu, tako im nije dopušteno prenositi drugu vjeru, niti uvoditi druge sakramente, nego se kaže da je po sakramentima, koji su potekli iz Kristova boka dok je visio na križu, sagrađena Crkva' (3. p. q. 64. a. 2. ad 3.).

Ovaj, dakako, nauk Anđeoskoga učitelja iz temelja ruši teološki liberalizam, koji kao konačnu normu za dovršenje izgradnje Tijela Kristova postavlja izbor svakoga čovjeka, a ne Božju volju i mudrost.")

Kroz cijelo Schaezlerovo djelo upućuje se na važnost načela da se u nauku Crkve nalazi pravilo (regula) po kome treba prosuđivati sve ljudske čine. To je jasno već iz činjenice što je nauk Crkve nepogrešiv, pa jedino u njemu može čovjek pronaći smjer kojim treba ići, ako ne želi zalutati među nestalnim i nesigurnim nazorima ovoga svijeta.

Međutim, liberalizam odbija priznati nepogrešivost nauka Crkve, pa ga zato odbija priznati kao mjerilo ljudskih čina.

Schaezler vidi u modernoj filozofiji uzrok ove pobune, te ističe učenja sv. Tome kao snažnu obranu istine protiv modernih zabluda (str. 42.):

"Cur enim Liberalismus agnoscere in Ecclesia detrectet infallibilem ac divinam regulam humanorum universim actuum; potissimum in causa est moderna philosophia, id est ab ea, ut infra uberius ostendemus, in mentibus hominum effecta paulatim obliteratio veritatis illius, quae omnis christianae humilitatis solidissimum longe fundamentum est, veritatis, inquam, de absoluto Dei dominio super hominum spiritus et corda. Quo plus igitur, vel ipso testante Ecclesiae magisterio, valet doctrina Divi Thomae ad istam stabiliendam, tuendamque veritatem; eo magis haec doctrina videtur idonea esse compescendae, uti decet, proterviae Liberalismi."

 

("Zašto, naime, liberalizam odbija priznati u Crkvi nepogrešivo i božansko pravilo svih ljudskih čina, poglaviti je uzrok moderna filozofija, to jest, zbog onog, kako ćemo kasnije opširnije pokazati, postepenog zaboravljanja, utisnutog u umove ljudi, ove istine koja je najčvršći temelj svake ljudske poniznosti: istine, kažem, o apsolutnom Božjem gospodstvu nad ljudskim dušama i srcima. Koliko će više, dakle, i po samom svjedočanstvu učiteljstva Crkve, vrijediti nauk svetog Tome za učvršćenje i obranu ove istine, to će se više vidjeti koliko je taj nauk prikladan za suzbijanje drskosti liberalizma.")

Nakon što je pokazao važnost učenja sv. Tome Akvinskoga za suzbijanje liberalizma u teologiji, Schaezler prelazi na temu odnosa Crkve i države. Ovdje se na široj društvenoj razini vide načela koja vrijede i za svakog pojedinca.

O ODNOSU CRKVE I DRŽAVE

Kao osnovnu postavku za razumijevanje odnosa Crkve i države, potrebno je vratiti se temeljnom nauku o konačnoj svrsi čovjeka: o kojoj je sv. Toma Akvinski tako opširno i često pisao.

 

Konačna svrha čovjeka je u objektivnom smislu: formalna slava Božja, a u subjektivnom smislu: blaženo gledanje Boga u vječnosti.

Ako čovjek treba sve svoje čine usmjeriti prema postizanju ove svrhe, onda to treba činiti i cijelo društvo. Naime, sv. Toma ističe da je svrha cijeloga društva ista kao i svrha pojedinca.

U ovoj istini, Schaezler vidi glavnu osnovu za prosuđivanje odnosa Crkve i države (str. 82.-83.):

"Quid autem hac de re tenendum est, facili negotio innotescat, modo attente hoc unum perpendatur Divi Thomae decretum... Principium vero illud sic effertur: 'Idem autem oportet esse iudicium de fine totius multitudinis et unius.'

Hoc uno principio totus profligatur Liberalismus, statum separans ab Ecclesia. Finis enim societatis cum sit ille idem, qualis singulis praefixus est hominibus, aeterna scilicet beatitudo, quam nullus, nisi obediens Ecclesiae filius, adipiscitur; hinc societatis rectores, quorum est perducere eam ad finem ipsi proprium, huic officio suo plane deerunt, nisi rem publicam administrantes, praeter secundarium eius finem, intendant simul assequi finem eiusdem ultimum, atque adeo in gubernando respiciant Ecclesiam, eiusque monitis obsecundent."

 

("Što treba držati o ovoj stvari, lako će se pokazati, ako se samo pozorno promisli o ovoj jednoj postavci svetoga Tome... To načelo govori ovako: 'Treba isto suditi o svrsi mnoštva, kao i o svrsi pojedinca.'

Ovim jednim načelom pobija se cijeli liberalizam, koji odvaja državu od Crkve. Budući da je, naime, svrha društva ista kao i svrha koja je određena pojedinim ljudima, to jest, vječno blaženstvo, koje neće postići nitko osim poslušnih sinova Crkve; zato bi upravitelji društva, kojima je zadaća da ga vode onoj svrsi koja mu je vlastita, potpuno zakazali u ovoj dužnosti, ako ne bi u upravljanju državom, osim njezinih drugotnih ciljeva, nastojali da istovremeno postignu i njegovu konačnu svrhu, i da se stoga u upravljanju obaziru na Crkvu i slušaju njezine opomene.")

Dakle, svrha cijeloga društva ista je kao i svrha pojedinca. Ako se pojedinac treba brinuti za svoje vječno spasenje, onda to treba činiti i čitavo društvo. Ako je pojedinac dužan priznati pravu vjeru, onda je to dužno i čitavo društvo: i država!

 

Odatle dolazi dužnost vladara da slušaju Crkvu i njezine pastire (str. 86.):

"Haec ut illaesa persistat veritas catholica, habitus Ecclesiam inter civilemque statum necessario dicendus erit plane idem, qualis inter naturalia bona hominis finemque eius intercedit supernaturalem. Quem inter utrumque caput existentem nexum sic ulterius dilucidat S. Thomas: 'Tanto autem est regimen sublimius, quanto ad finem ulteriorem ordinatur. Semper enim invenitur ille, ad quem pertinet ultimus finis, imperare operantibus ea, quae ad finem ultimum ordinantur; sicut gubernator, ad quem pertinet navigationem disponere, imperat ei qui navem constituit, qualem navem navigationi aptam facere debeat' (De regim. princ. lib. I. cap. 14.)

Portus autem ille, ad quem dirigatur oportet humana universim vita, cum sit aeterna beatitudo, ad quam perducere homines proprium Ecclesiae ac peculiare munus est..."

("Kako bi ova katolička istina ostala nepovrijeđena, treba reći da je odnos između Crkve i građanske države nužno posve isti kao odnos između čovjekovih naravnih dobara i njegova nadnaravnog cilja. A poveznicu između ove dvije glave ovako nadalje rasvjetljuje sv. Toma: 'Toliko je, naime, vladanje uzvišenije, koliko je viši cilj prema kojem je usmjereno. Jer uvijek se događa da onaj, kome pripada briga za konačni cilj, naređuje onima koji čine ono što je upravljeno prema konačnom cilju, kao što upravitelj broda, na koga spada briga o plovidbi, zapovijeda onome tko gradi brod, u tome kakav bi brod trebao biti da bude pogodan za plovidbu (De regimine principum, lib. I. cap. 14.).

A kako je vječno blaženstvo ona luka prema kojoj treba biti usmjeren sav ljudski život, vlastita je i posebna zadaća Crkve da ljude vodi prema tom cilju...")

To je razlog zašto se vladari moraju podložiti Crkvi, jer nema nijednog drugog načina da postignu onaj uzvišeni cilj, koji je određen kako pojedincu, tako i cijelom društvu.

Vladarima stoje na raspolaganju sredstva koja drugi ljudi nemaju u svojim rukama. I ta su sredstva dužni upotrijebiti za ostvarenje konačne svrhe ljudskoga života.

Možemo reći da je ključno ono što kaže sv. Toma Akvinski u djelu De regimine principum:

"Quia igitur vitae, qua in praesenti bene vivimus, finis est beatitudo caelestis; ad regis officium pertinet ea ratione vitam multitudinis bonam procurare secundum quod congruit ad caelestem beatitudinem conseqendam, ut scilicet ea praecipiat quae ad caelestem beatitudinem ducunt, et eorum contraria, secundum quod fuerit possibile, interdicat."

 

("Jer je, dakle, nebesko blaženstvo svrha života, koji dobro provedemo u sadašnjosti: u kraljevu službu spada da se brine za dobar život mnoštva kako bi bio prikladan za postignuće nebeskoga blaženstva, naime, da zapovijeda ono što vodi vječnom blaženstvu, a zabranjuje ono što mu je protivno, koliko je moguće.")

Odatle proizlazi dužnost državnih vlasti da zabrane javne manifestacije teških grijeha i sablazni, kao i djelovanje neprijatelja Crkve.

Netko će sad sigurno pomisliti: "Takve stvari nisu za naše vrijeme. To se danas ne može provesti."

Evo što Schaezler kaže o primjedbama takvih ljudi:

"Hac Divi Thomae de re publica doctrina quantumvis accurate, religioseque ad catholicam de fine hominis doctrina exacta illa quidem ac sanctissima, vix tamen dici potest quantopere angantur hinc inde viri etiam caeteroquin pii. Censent illi quidem componi nullo pacto hanc doctrinam posse cum hodierna humanae societatis generatim conditione, nullo pacto cum legibus ac ratione moderni universim status. Id autem si ponamus ita esse, tunc vel ipsum dogma de fine hominis supernaturali, unde haec scilicet doctrina necessario nexu derivatur, iam parum congruere dicendum esset genio huius saeculi ingenioque."

 

("Ovaj nauk svetoga Tome o državi, iako je točno i pobožno usklađen s katoličkim naukom o svrsi čovjeka, koji je svakako uređen i presvet; ipak, jedva se može dovoljno naglasiti koliko se ponegdje zbog njega uznemiruju ljudi, koji su inače pobožni. Oni smatraju da se taj nauk nikako ne može uskladiti s općenitim stanjem današnjeg ljudskog društva; nikako sa zakonima i općim načelom moderne države. No, ako bismo tako postavili stvari, onda bi trebalo reći da i sama dogma o nadnaravnoj svrsi čovjeka, odakle se taj nauk izvodi nužnom vezom, više ne pristoji geniju i ćudi ovoga vijeka.")

Ovdje bih vas podsjetio da nauk o konačnoj svrsi čovjeka nije tek teološko mišljenje, nego pravi nauk Katoličke Crkve.

Prvi vatikanski koncil govori u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.):

"Deus ex infinita bonitate sua ordinavit hominem ad finem supernaturalem, ad participanda scilicet bona divina, quae humanae mentis intelligentiam omnino superant; siquidem oculus non vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, quae praeparavit Deus iis, qui diligunt illum (1 Cor. II, 9)."

 

("Bog je iz svoje beskrajne dobrote odredio čovjeku nadnaravnu svrhu, to jest, da bude dionikom božanskih dobara, koja posve nadilaze razumijevanje ljudskoga uma; naime, oko nije vidjelo, niti je uho čulo, niti je u ljudsko srce ušlo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube (1 Kor 2, 9).")

Logično je stoga da se čovjek mora boriti protiv svega što ga sprječava u postignuću tog cilja. A što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za cijelo društvo.

Zato država treba suzbijati javni nemoral i sablazni.

Ako država, primjerice, dopušta širenje najgorih prostota u medijima (u ime "slobode govora"), onda time omogućava širenje grijeha, koji ljude odvraćaju od njihove konačne svrhe.

Jasno, država ne može spriječiti svaki grijeh koji se može dogoditi na njezinom teritoriju, ali može i mora spriječiti teške javne sablazni (npr. nemoralne emisije na televiziji, prostačke reklame, javno djelovanje raznih sekti itd.).

Jedno će tada djelovanje vlastodržaca biti u skladu i s njihovom osobnom konačnom svrhom, kao i s konačnom svrhom građana njihove države.

U tom smislu treba gledati gore navedene riječi sv. Tome Akvinskoga i Schaezlerova tumačenja.

Ostatak Schaezlerove knjige u cijelosti je usredotočen na pobijanje zabluda moderne filozofije, jer kako sam kaže:

"Est autem, ut novimus, moderna philosophia fecunda sane mater omnium errorum, quibus systema Liberalismi proprie constituitur."

 

("Kao što znamo, naime, moderna filozofija je plodna majka zasigurno svih zabluda od kojih se navlastito sastoji sustav liberalizma.")

Glavni izvor modernih zabluda Schaezler vidi u tezama njemačkog filozofa Immanuela Kanta (str. 97.-98.):

"Quaecunque nostris diebus, tum in Germania, tum alibi, adversus Ecclesiam tam impie nefarieque committuntur; sunt ea omnia, ut ita dicam factis quodammodo expressa, totidem consectaria eorum, quae ante saeculum ferme docuit Immanuel Kant, praepostere videlicet invertens, ut mox videbimus, ordinem naturalem ac legitimum humanae universim cognitionis."

 

("Što god se u naše dane, kako u Njemačkoj, tako i drugdje, toliko bezbožno i sramotno čini protiv Crkve: sve je to, da tako kažem, na neki način u djelima izražena posljedica onoga što je prije gotovo jednog stoljeća naučavao Immanuel Kant, koji je, naime, opako izokrenuo, kako ćemo uskoro vidjeti, naravni i zakoniti red cjelokupne ljudske spoznaje.")

Schaezler pokazuje kako je sv. Toma u svojim djelima predvidio i uspješno pobio zablude moderne filozofije. Zato nauk sv. Tome može i treba postati polazna točka u katoličkoj borbi protiv liberalizma.

Na kraju krajeva, to su prepoznali i pape. Zato sv. Pio X. određuje u enciklici Pascendi dominici gregis i motupropriju Sacrorum antistitum da svi bogoslovi moraju proći temeljitu obuku u nauku sv. Tome Akvinskoga, kao osobito važno sredstvo za suzbijanje modernističkih zabluda.

Treba, dakle, čitati sv. Tomu Akvinskoga. Treba čitati i druge crkvene naučitelje, koji su često uzimali argumente iz djela sv. Tome, poput sv. Roberta Bellarmina i sv. Alfonza Liguorija.

Treba također čitati manje poznate tomističke pisce iz kasnijih stoljeća, koji su komentirali i sistematizirali razne teme o kojima je pisao Anđeoski učitelj, jer se početnicima nije uvijek jednostavno snaći u njegovom ogromnom opusu.

U tom smislu, kao dobra pomoć može poslužiti i ova Schaezlerova knjiga.

Možete je pronaći u digitalnom formatu ovdje Google Books i ovdje Bayerische Staatsbibliothek.