Učimo od sv. Ivana Bosca

Ima nekoliko odličnih stranica koje vode salezijanci, a na kojima možete pronaći sva pisana djela sv. Ivana Bosca, cijelu njegovu pisanu ostavštinu:
a) http://www.sangiovannibosco.net/
b) http://www.donboscosanto.eu/ 

Svi su spisi u izvorniku. A kako je Don Bosco pisao većinom za mladež nižih slojeva društva, tako je i većina ovih djela na pučkom talijanskom jeziku. Od izvora koji su pisani latinskim jezikom, ističu se pravila salezijanskog reda i neka pisma koja je Don Bosco pisao svojim suradnicima.

Kad bih u ovom mnoštvu spisa morao odabrati jedno djelo, koje cjelovito prikazuje teološku i pastoralnu misao sv. Ivana Bosca, onda bi to bio njegov vodič i molitvenik za mladež: Il giovane provveduto.

Knjižica koja vodi mladog čovjeka kroz borbu protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja, poučava o istinama katoličke vjere, a ujedno služi i kao liturgijski vodič i molitvenik sa svim tradicionalnim molitvama i pobožnostima.

A i sam izgled naslovnice, u brojnim izdanjima te knjižice, dovoljno govori...

 



Čitajući don Boscova poučna djela, moram priznati da sam se iznenadio s kolikim je on protureformacijskim žarom pisao. To je zanimljivo s obzirom da su se već u 19. stoljeću (u jednom dijelu crkvene hijerarhije) počele polako javljati tendencije "smirivanja tenzija" prema protestantima i istočnim raskolnicima. Tako se, na primjer, u Hrvatskoj pojavio jedan Strossmayer, koji je radio kompromise s istočnim raskolnicima.

Nasuprot takvim tendencijama, Don Bosco piše kao da je jedan od pisaca iz vremena vrhunca Protureformacije - izrazito netolerantno prema nekatoličkim religijama.
On uporno dokazuje iz djela u djelo da su sve nekatoličke religije: lažne religije - i da u njima nema spasenja.


Tako u djelu Avvisi ai cattolici (1853. god.) piše:

D. Fuori della Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, si può aver salute?

R. No: fuori di questa Chiesa niuno può salvarsi. Nella maniera, che quelli i quali non furono nell'arca di Noè, perivano nel diluvio, così perisce inevitabilmente colui che muore separato dalla Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, unica Chiesa di Gesù Cristo, sola conservatrice della vera religione.

(D. Može li se izvan Crkve katoličke, apostolske i rimske postići spasenje?

R. Ne: izvan ove Crkve nitko se ne može spasiti. Onako kako su oni koji su bili izvan Noine korablje propali za vrijeme potopa, tako neizbježno propada svatko tko umre odvojen od Crkve katoličke, apostolske, rimske, jedine Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice prave vjere.)

Don Bosco kasnije izričito ponavlja ovaj nauk glede svake pojedine nekatoličke religije. Ovako kaže za protestantske sekte:

D. Noi Cattolici, che cosa diciamo della setta Protestante?

R. Noi Cattolici, seguendo la dottrina infallibile della Chiesa Cattolica, diciamo che i Protestanti se non fanno ritorno alla Chiesa di Gesù Cristo, nella loro setta non possono salvarsi.

(D. Mi katolici što da kažemo o protestantskoj sekti?

R. Mi katolici, slijedeći nepogrešivi nauk Katoličke Crkve, kažemo da ako se protestanti ne vrate u Crkvu Isusa Krista, u svojoj se sekti ne mogu spasiti.)

Don Bosco govori također i o tome što oni moraju konkretno učiniti kako bi se spasili:

D. I Protestanti che cosa devono fare per salvarsi?

R. Devono rinunziare ai loro errori, entrare nella Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, da cui un tempo si separarono, unirsi al Vicario di Gesù Cristo, che è il Papa, da cui chi si ostina di vivere separato, perisce eternamente.

(D. Što protestanti moraju učiniti kako bi se spasili?

R. Moraju se odreći svojih zabluda, ući u Crkvu katoličku, apostolsku, rimsku, od koje su se nekoć odvojili, ujediniti se s namjesnikom Isusa Krista, a to je papa, od koga oni koji ustraju živjeti odvojeno, vječno propadaju.)

A tako govori i za druge inovjerce - na primjer, za židove:

D. Che cosa devono fare gli Ebrei a fine di potersi salvare?

R. Gli Ebrei a fine di potersi salvare devono riconoscere Gesù Cristo per vero Messia, ricevere il Santo Battesimo, quindi osservare i Comandamenti di Dio e della Chiesa.

(D. Što moraju učiniti Židovi kako bi se mogli spasiti?
R. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao pravog Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati zapovijedi Boga i Crkve.)

Koliko je ovo različito od onoga što govore današnji modernistički pseudoteolozi!
Oni cijelo vrijeme ističu samo ono što je "pozitivno u drugim religijama", "ono što nas spaja", "ono što nam je zajedničko"...
Nasuprot tome, sv. Ivan Bosco u svojim djelima uporno ističe baš ono u nekatoličkim religijama što je negativno, "što nas razdvaja"! On iznosi toliko negativnosti o inovjercima, da to obuhvaća cijele pasuse njegovih djela.

Da navedem samo jedan primjer. U djelu Il Cattolico istruito nella sua religione (1853.), govoreći o negativnim obilježjima istočnih raskolnika, ide u takve detalje njihovih negativnih karakteristika da spominje da su nakon pada Carigrada 1453., carigradske patrijarhe birali turski sultani, gledajući koji će im kandidat ponuditi više novca:

"Lo stesso patriarcato di Costantinopoli è affatto dipendente dal gran Sultano, ossia l'Imperatore dei Turchi. Quando muore un patriarca, egli mette tal dignità all'incanto, e chi offre maggior somma diviene il novello patriarca; di maniera che un uomo il più scostumato, purchè sia ricco, può divenire patriarca di Costantinopoli."

("Sama Carigradska patrijaršija je posve ovisna o velikom sultanu, to jest, o turskom caru. Kad umre jedan patrijarh, on stavi takvu ponudu i tko ponudi veću svotu, postane novi patrijarh, tako da jedan vrlo nemoralan čovjek, ako je bogat, može postati carigradskim patrijarhom.")

Podsjećam vas da je to isto o raskolničkim patrijarsima svojedobno govorio i Juraj Križanić (o tome pogledaj Križanić o načinu upravljanja kod istočnih raskolnika).

 
Kad čitamo don Bosca, uvijek trebamo imati na umu da on piše mladima. Sve ono što je gore navedeno, to je don Bosco poučavao mladež. Važno je mlade upozoriti na istinu o nekatoličkim religijama, kako ih ne bi kontakt s inovjercima privukao njihovim zabludama. 

No, to je samo jedna od opasnosti koja prijeti mladim ljudima. Ima i većih opasnosti, kao što su liberalne novine i protuvjerske knjige - a ovdje je don Bosco predložio jednostavnu metodu: baciti takve stvari u vatru. Borba protiv protukršćanskih i nemoralnih medija do uništenja.


Eto, nakon ovog kratkog pregleda, mogu samo reći da je pomalo iznenađujuće to što su salezijanci samo tako na internetu objavili Don Boscova djela. To me čudi, jer ovako svi koji čitaju Don Bosca mogu jasno vidjeti koliko su se današnji salezijanci udaljili od svog utemeljitelja. Čast iznimkama, ali većina današnjih salezijanaca propovijeda stvari koje su dijametralno suprotne od onoga što je govorio i pisao Don Bosco (a on je samo govorio ono što je Crkva uvijek naučavala).

Naravno, nisu oni krivi, nego revolucija iz 1960-ih. Ne možete pomiriti tekstove sv. Ivana Bosca i dokumente II. vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", "Unitatis redintegratio" i "Nostra aetate". Pokušajte ih čitati usporedno, pa sami zaključite ima li tu "kontinuiteta".

Tko ima ljubav, nije mu teško

Onima koji još uvijek dvoje oko prelaska sa NovusOrdo-časoslova na tradicionalni Rimski brevijar, preporučam da čitaju crkvenog naučitelja sv. Petra Damjana.
Nema lakšega načina za riješiti ovu dvojbu. Ovdje se, naravno, obraćam onima koji imaju obvezu molitve časoslova.

Kod sv. Petra Damjana pronaći ćete najljepše poticaje za molitvu tradicionalnog časoslova. Dovoljno je da pročitate njegovo djelo De horis canonicis ("O kanonskim časovima"). Nije dugo; veličine je jednog ovećeg novinskog članka.

Osim solidnog objašnjenja o podrijetlu i svrsi pojedinih časova, pruža poticajan primjer duhovne učinkovitosti časova na primjeru jednog običnog jednostavnog čovjeka, koga ništa nije moglo zaustaviti da svakodnevno posjećuje jedan samostan i sluša kako u njemu redovnici mole časoslov. Takvi jednostavni ljudi mogu biti opomena onima koji su obvezni na časoslov:

"Pudeat ergo prudentiam tuam canonicas horas negligenter omittere, quas et sanctam rusticitatem audis cum tanta gloria celebrare: immo cuius spiritus in amore Dei paulo ferventius inardescit, ad hoc etiam extenditur, ut horas beatae Dei Genetricis audire quotidie non gravetur."

("Neka se stoga srami vaša razboritost da olako propušta kanonske časove, za koje čujete da ih slavi i sveto seljaštvo s takvom slavom: dapače, onaj kome duh malo više gori u ljubavi prema Bogu, također će se proširiti, da mu neće biti teško svakodnevno slušati i časove blažene Bogorodice.")

Vidite već po ovome da je sv. Petar Damjan osobito širio Mali oficij Blažene Djevice Marije. Neki čak smatraju da ga je on osobno sastavio. Ipak, lako se može dokazati da je oficij znatno stariji.

No, činjenica jest da je sv. Petar bio najrevniji promicatelj Malog oficija. Pa će to biti glavna tema mog današnjeg teksta.
U posljednjem poglavlju spomenutog djela, sv. Petar Damjan potiče na molitvu Malog oficija, navodeći sljedeći slučaj:

"Clericus enim quidam multis erat peccatis obnoxius et praecipue carnalis illecebrae foetoris inquinatus: qui tandem languore correptus, atque ad extrema perveniens, tremefactis visceribus expavescere et accusante conscientia, divinum coepit iudicium medullitus formidare: cumque spem in se nullius boni operis inveniret, totum se protinus ad postulandum Beatae Mariae semper Virginis auxilium contulit, et sub eius patrocinium importuna cordis anxietate confugit, huiusmodi fere verbis insistens: 'Non ignoro', inquit, 'o beata Regina mundi, quia te in multis offendi, et castitatis atque virginitatis, cuius tu mater es, ego in meo corpore signaculum violavi: innumeris etiam peccatorum sordibus involutus sum; nec dignus invenior, te totius munditiae principem pollutis labiis invocare: verumtamen, o ianua caeli, fenestra paradisi, vera Mater Dei et hominis, tu mihi testis es quia septies in die laudem dixi tibi, et quamvis peccator, quamvis indignus, omnibus tamen canonicis horis tuae laudis obsequium non fraudavi.' Cumque huiusmodi verba clericus protulisset, decumbenti postmodum piissima Dei Genitrix adstitit, et blande consolata, peccata sibimet dimissa ex largitate divinae misericordiae nuntiavit. Quod tamen nos trepidando proferimus, quia utrum iuxta relationis fidem vere contigerit, ignoramus. Hoc tamen proculdubio novimus, quia quisquis quotidiana praedictis horis officia in eius laudibus frequentare studuerit, adiutricem sibimet, ac patrocinaturam ipsius Iudicis Matrem in die necessitatis acquirit."

("Bio je jedan klerik, krivac mnogih grijeha i naročito okaljan smradom putene pohote: on je napokon prekoren bolešću i stigavši do kraja života, počeo dubinski strahovati od Božjeg suda, dršćućim grudima i optužujuće savjesti; i kad je našao da u sebi nema nikakve nade dobrih djela, sav se dao na moljenje pomoći Blažene Marije vazda Djevice, i pod njenu je obranu pribjegao sa snažnom tjeskobom u srcu, proseći otprilike ovim riječima: 'Nije mi nepoznato', rekao je, 'o blažena Kraljice svijeta, da sam te u mnogome uvrijedio i znamen čistoće i djevičanstva, kome si ti majka, ja sam u svome tijelu okaljao, i počinio sam nebrojene nečistoće grijeha, i nisam dostojan nečistim ustima prizivati tebe, početak svake čistoće; ali zato, o vrata nebeska, prozore raja, istinska Majko Božja i čovječja, ti si mi svjedokinja da sam ti sedam puta na dan govorio hvale, i premda grešnik, premda nedostojan, nisam ti uskratio nijednu službu kanonskih časova tvoje hvale.' Nakon što je klerik izrekao ove riječi, dok je ležao, pristupila mu je preblaga Bogorodica i blago ga utješila i poručila mu da su mu otpušteni grijesi po bogatstvu božanskog milosrđa. No, ipak ovo dršćući govorimo, jer ne znamo je li se to zaista dogodilo prema vjernosti obavijesti. Ali, ovo znamo bez sumnje: da tko god se svakodnevno trudi sudjelovati u spomenutim službama časova na njenu hvalu, u dan potrebe imat će kao pomoćnicu i braniteljicu Majku samoga Suca.")

Još je zanimljiviji događaj koji opisuje u pismu redovnicima u Gamogni (ep. 32.), a koji pokazuje što se događa redovnicima koji svjesno odbijaju moliti Mali oficij:

"Statutum erat atque iam per triennium fere servatum, ut cum horis canonicis quotidie Beatae Mariae semper Virginis officia dicerentur. Erat autem inter eos Gozo, habitu monachus, reprobae quidem vitae, sed dicacis et accurate facundiae. Hic coepit conqueri: 'Satis semperque sufficere quod sanctus praecepit Benedictus, nec novae adinventionis pondus debere superponi, nec nos esse antiquis patribus sanctiores, qui videlicet haec superstitiosa ac supervacua iudicantes, psallendi nobis metam omnemque vivendi regulam praefixerunt; haec sane debere nos esse contentos, ne ab illa incautius declinantes, per anfractus et invia ducamur erronei.' Quid plura? Contra Reginam mundi praeliari visus est et confecit. Ad hoc nimirum fratres versuta machinatione pellexit, ut solitas Beatae Mariae laudes ulterius non offerent. Sed, o divinum iudicium a nostrae pravitatis intuitu non dormiens! Mox enim adversus praefatum monasterium tot adversitatum grandines, tot undique bellorum atque conflictuum tempestates, ut ipsis quotidie monachis minaces gladii necis exitium intentarent. Fiunt undique depredationes atque rapinae, conflagrantur cum segetibus areae, familiares ac servi sancti loci crudeliter trucidantur, et non iam imago mortis, sed mors ipsa grassatur, adeo ut taederet monachos vivere, dum nequaquam possent in procinctu certaminis amicum quieti suae professionis officium custodire. Non parvis expensis ad Teutonum partes imperator expetitur, pragmaticae sanctionis cum signis imperialibus advehuntur, sed tantumdem est: in omnibus quippe studiis non fructus, sed labor supervacuus. Unde cum ego petitione fratrum saepe pulsarer, quatenus sequester accederem, et si possibile esset, pacis inter eos foedera continuarem: hac rogantibus voce respondi: 'Christus', inquam, 'est pax nostra, de quo etiam de Virgine recens nato, angelitus dictum est: Gloria in excelsis Deo et in terra pax (Luc. 2, 14). Quia ergo Matrem verae pacis de suo monasterio proiecerunt, dignum est ut inquietis calamitatum tribulationumque procellis atque turbinibus agitentur.' Verum ne lectorem diutius protraham, fratres illi haec quae dixeram non dubiis orumpentibus signis, vera probantes in arcto siti, tandem ad cor redeunt, pavimento se humiliter sternunt ac percepta poenitentia, nunquam se de caetero neglecturos, solita Genitricis Dei praeconia unanimiter pollicentur. Mox itaque, ut fatear, ita post coruscos atque tonitrua, tanta coeli serenitas rediit, ut ex tunc usque hodie fratres iucundae pacis otio perfruantur, ac de Scyllaea voragine se delatos ad portum, gubernante Filio Virginis, gratulentur. Impletum ergo est quod per prophetam dicitur: 'Revertimini ad me, et ego revertar ad vos dicit Dominus' (Mal. 3, 7). Qui ergo facile seniorum suorum statuta convellunt, ista considerent, et ne divini furoris super eos gladius veniat, non sine causa formident."

("Određeno je i već gotovo tri godine obdržavano, da se sa kanonskim časovima svakodnevno govore i službe Blažene Marije vazda Djevice. No, bio je među njima Gozon, po habitu redovnik ali odbačena života, no, zajedljiv i pomnjive rječitosti. On je stao jadikovati: 'Dosta je i uvijek dovoljno ono što je odredio sveti Benedikt, i ne treba dodatno stavljati teret novog iznašašća; nismo mi svetiji od starih otaca, koji su naime prosuđujući ovo praznovjernim i suvišnim, postavili nama granice u molitvi psalama i cijelo pravilo življenja - sa ovime svakako i mi moramo biti zadovoljni, da ne bismo, neoprezno skrenuvši, zalutali stranputicom i tuđinom.' Što još? Vidjelo se da se bori protiv Kraljice svijeta, i uspio je. Podmuklom je lukavštinom namamio braću da više ne prikazuju Blaženoj Mariji običajne hvale. Ali, o božanskog suda koji ne spava od prosuđivanja naše zloće! Ubrzo su se protiv spomenutog samostana podigle tolike tuče protivština, tolike su se odasvud podigle oluje ratova i sukoba, da je tim redovnicima svakodnevno prijetilo istrijebljenje mačem. Bile su posvuda pljačke i otimačine, spaljeno je s usjevima i gumno, radnici i sluge svetoga mjesta okrutno su poklani, i više ne samo da je vrebala slika smrti, već i sama smrt, toliko da je redovnicima bilo mučno živjeti, kad nisu nikako mogli usred ove borbe čuvati službu svog poziva koji je prijatelj mira. S nemalim troškovima slane su molbe caru u njemačkim stranama, predstavljene povlastice sa carskim znamenjem, ali od svog tog truda nije bilo ploda, već uzaludan rad. Stoga, kad su mene često molila braća da dođem kao posrednik i, ako je moguće, uglavim između njih savez mira, ovo sam odgovorio onima koji su me molili: 'Krist', rekao sam, 'je naš mir, o kome je ubrzo nakon što je rođen od Djevice rečeno po anđelima: Slava Bogu na visini i na zemlji mir (Lk 2, 14). Jer su, dakle, Majku pravoga mira izbacili iz svog samostana, pravedno je da su gonjeni nemirima opasnosti i burama nevolja i pomutnje.' Ali, da ne zadržavam više čitatelja, ta su braća shvatila da je istinito ovo što govorim po nedvojbenim znakovima koji su ih pogodili, pa su se obratili, ponizno se prostrli na pod i, nakon primljene pokore, jednoglasno obećali da više nikada neće zanemarivati običajne službe Bogorodici. Ubrzo se stoga, kako priznajem, nakon oluje i grmljavine vratila takva vedrina na nebu, da od tada do danas uživaju blagodat slatkoga mira i zahvaljuju što su iz vrtloga Scile preneseni u luku, pod vodstvom Sina Djevice. Ispunilo se, dakle, ono što je rečeno po proroku: 'Vratite se meni i ja ću se vratiti vama, govori Gospodin' (Mal 3, 7). Oni koji, dakle, olako ruše odredbe svojih starih, neka promisle o ovome, i neka ne bez razloga strahuju, da ih ne stigne mač božanskog gnjeva.")

Nekoliko godina nakon smrti sv. Petra Damjana, Mali oficij se proširio po cijeloj Crkvi. Zanimljivo, povod tom širenju je prvi križarski rat. Kako bi isprosio pomoć za križarsku vojnu, papa Urban II. je odredio da svi klerici moraju, osim redovitog časoslova, svakodnevno moliti i Mali oficij Blažene Djevice Marije.

Klericima nije bilo teško uzeti taj dodatni, ali slatki, teret.
Kako piše kardinal Ivan Bona (De divina psalmodia, cap. XII., §2.):

"...qui pie susceptum onus singulis diebus persolventes Dei Matrem exorarent, quo eius aspirante gratia fidelis populus in tantis discriminibus subeundis divino praesidio muniretur. Quod officium ea occasione institutum tanto deinceps studio propagatum fuit, ut ipsi etiam laici cum magno gratiarum foenore illud soleant frequentare."

("...koji su prihvaćeni pobožni teret svakodnevno ispunjavajući, molili Majku Božju da po nadahnuću njene milosti vjerni puk utvrdi božanskom obranom u podnošenju tolikih nevolja. Taj oficij, koji je tom prilikom uveden, kasnije je širen takvom revnošću, da u njemu običavaju sudjelovati i sami laici s velikim dobitkom milosti.")

Ovdje kardinal Bona drugim riječima ponavlja ono što je napisao veliki crkveni povjesničar Baronius (Annales Ecclesiastici, vol. XI. - za god. 1095.):

"Quod quidem tunc a sancta synodo, Urbano agente, ea occasione indictum et a clericis pie susceptum, ad laicos quoque fuit tam viros quam mulieres propagatum, et quidem cum magno foenore gratiarum, ut experti sunt omnes iugiterque experiuntur fideles illud ex animo frequentantes..."

("Ono što je tada određeno od svetog sabora [u Clermontu], pod Urbanovim vodstvom, i od klerika pobožno prihvaćeno, prošireno je čak i na laike - kako muškarce, tako žene - i štoviše s velikim dobitkom milosti, kako su doživjeli i neprekidno doživljavaju svi vjernici koji u njemu iz sve duše sudjeluju...")

Upravo zato što je postojao veliki interes laika za Mali oficij, kroz cijeli su se srednji vijek (i kasnije) širili brojni prijepisi tog oficija, koji su obično, osim Malog oficija, sadržavali još dodatno i oficij za pokojne, pokorničke psalme, litanije svih svetih, a nerijetko i neke druge molitve i oficije.

Tako je bilo i u Hrvatskoj. Dovoljno je da malo potražite u starim arhivima i knjižnicama, i brzo će vam se pojaviti pred očima stari rukopisi ovoga tipa. Poznat je, na primjer, rukopis Horae Beatae Mariae Virginis iz 15. stoljeća, koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Taj rukopis nakon Malog oficija, donosi i obrazac sv. mise na čast Majke Božje.

Rukopis ima i večernju Oficija za pokojne...

...a također i pokorničke psalme.

Osim izdanja na latinskom, u našim starim arhivima i knjižnicama možete naći i primjerke Malog oficija pisanih glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku. Na internet-stranici (koju je pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica) Glagoljica.hr imate digitalizirani primjerak glagoljskog Malog oficija tiskanog u Rijeci 1530. godine, u vrijeme velikog modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje. I ta knjižica, po običaju, sadrži i Oficij za pokojne, litanije, pokorničke psalme i dr.

Početak matutina Malog oficija...

A evo početak oficija za pokojne...

O ovoj temi bi se moglo još puno toga reći, ali na ovome ću stati. Nadam se da ste barem ponešto mogli vidjeti o tome što ovi oficiji znače za našu katoličku kulturu, i što je još važnije: koje se blago nadnaravnih milosti krije u njima.
Vidjeli smo kako jedan veliki crkveni naučitelj potiče na molitvu ovih oficija - i kako ga je cijela katolička Europa poslušala, pa tako i naša katolička Hrvatska.

A za one koji ih danas žele moliti, podjećam na ovu odličnu knjižicu iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X.

Eggererova knjiga o čudima Majke Božje Remetske

Moram vas obavijestiti da je dostupna važna knjiga pavlina Andrije Eggerera Pharmacopaea Coelestis iz 1672. godine, koja opisuje čuda koja se događaju po zagovoru Majke Božje Remetske.

Eggerer je, inače, u našoj vjerskoj javnosti poznat po nazivu koji je u jednoj svojoj propovijedi nadjenuo Hrvatskoj: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko Kraljevstvo").

U knjizi "Pharmacopaea Coelestis" opisuje više od 115 čuda, koja su se dogodila od 1600. do 1670. godine, većinom ozdravljenja. Ti su opisi bili nadahnuće za Rangerove slike na zidovima remetskog svetišta.
No, najveće čudo je bilo to što je Hrvatska ostala katolička i pravovjerna, u vremenu kad je u susjednoj Mađarskoj pola naroda otpalo na protestantsko krivovjerje, a o Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj... da i ne govorimo.

Tako Eggerer piše u prvom predgovoru:

"inundante universali illo haereseos cataclysmo, sola inter occidentis et septemtrionis regna Sclavonia Croatiaque steterit immunis"

("dok je preplavljivala ona sveopća heretička kataklizma, jedina je među zapadnim i sjevernim kraljevinama Slavonija i Hrvatska ostala imuna")

Nadalje, Eggerer spominje istaknute hrvatske vođe koji su vojevali za katoličku vjeru. Primijetio sam da piše vrlo slično kako je 20 godina prije njega pisao Juraj Ratkaj (u knjizi "Memoria regum et banorum" iz 1652.) o borbi Hrvata protiv protestantskog krivovjerja. S time da Eggerer pri tome nešto više ističe zasluge zagrebačkih biskupa. Ovo su njegove riječi:

"Hinc etiam est quod Benedictus Vinkovich tunc Capituli Zagrabiensis praepositus, dein praesul meritissimus, in centumvirali procerum Hungarorum conventu Sopronii, in coronationem augustissimi Ferdinandi tertii coacto, haereticae obstiturus pravitati, quo minus in terras has irrumperet, iteratis protestationibus quasi murum pro domo Dei se opposuerit, quo factum, ut idcirco a nefariis haereticis crine barbaque mutilatus, nefandam sacrato viro tulerit contumeliam. Conabatur etiam jam retroactis annis exitialis illa haeresum lues, suis non contenta angustiis, puritatem Romanae fidei in Croatiae ac Sclavoniae partibus contaminare, quo circa cum de introducendis ea in regna, damnatorum dogmatum seminatoribus, publicis in comitiis ageretur, illustrissimus heros Thomas Erdeodius, regnorum Illyrii tum prorex, uti familia omnino orthodoxa natus, sic zelo fidei succensus, evaginatum vibrans gladium, eo se pestem illam e terris curae suae concreditis eliminaturum, vel uno e tribus fluviis Colapi, Savo aut Dravo eandem se demersurum jurejurando asseruit: attonitis hoc fervore haereticis et iniquis postulatis imposterum supersedentibus. Egerat eo tempore praesulem Ecclesiae Zagrabiensis, frater Simon Bratulich, ordinis etiam nostri olim generalis, ad quem etiamnum extant literae Clementis Octavi, quibus eum obstrenue navatam contra haereticos operam, insigniter dilaudat simulque animat ne unquam in diversum abreptus, eosdem intra Regni fines vivere patiatur. Quod et fecit, ac hodiedum legati Sclavoniae, Croatiae Dalmatiaeque publicis Hungariae Comitiis, ne quid a regnicolis in praejudicium fidei catholicae statuatur, ante omnia solenniter protestantur."

("Odavle je također i to što se Benedikt Vinković, tada prepošt zagrebačkog kaptola, a zatim veoma zaslužan biskup, na saboru ugarskih glavara u Sopronu sazvanom povodom krunidbe Ferdinanda III., suprotstavio heretičkoj zloći, da ne bi prodrla u ove zemlje; opetovanim prosvjedima stao je kao zid za dom Božji, zbog čega su mu opaki heretici čupali kosu i bradu, tako da je sveti čovjek podnio sramotnu uvredu. Pokušavala je također i proteklih godina ta pogubna kuga krivovjerja, nezadovoljna svojim uskim granicama, zaprljati čistoću rimske vjere u krajevima Hrvatske i Slavonije; stoga kada se raspravljalo na javnom saboru o uvođenju sijača osuđenih učenja u te kraljevine, presvijetli se junak Toma Erdődy, tada potkralj ilirskih kraljevina, kao da je rođen u posve pravovjernoj obitelji, tako zapaljen gorljivošću vjere, mašući mačem izvađenim iz korica, zakleo da će njime iskorijeniti tu kugu iz zemalja koje su mu povjerene ili im dati jednu od triju rijeka - Kupu, Savu ili Dravu - da ih u njima potopi; tim je žarom zapanjio heretike i opake koji su ubuduće odustali od svojih zahtjeva. Bio je u to vrijeme poglavar Zagrebačke crkve, fratar Šimun Bratulić, također nekada general našega reda, kod kojega se nalaze pisma Klementa VIII., u kojima jasno hvali čvrsti rad protiv heretika i istodobno potiče da nikada ne skrene na stranputicu kojom bi trpio da oni žive unutar granica Kraljevine. Tako je i postupio, i danas zastupnici Slavonije, Hrvatske i Dalmacije na javnim ugarskim saborima prije svega traže da se ništa ne uvodi što bi išlo na štetu katoličke vjere.")

A sad pređimo na pojedina remetska čuda, koja se opisuju u Eggererovoj knjizi. Navest ću pet čuda, koja po mom mišljenju najbolje predstavljaju poruku ove knjige.

Prvo, slučaj iz 1636. godine, jednog hrvatskog ratnika koga su zarobili Turci, a koji se čudesno oslobodio iz tamnice.
Eggerer to opisuje na str. 27.-28., ovim riječima:

"Erat e castris Christianorum miles, qui tentata saepius cum Turcis fortuna, frameam habuit multorum capitum a se recisorum testem, imo ream, tandem vertente se belli alea captus ipse, pro dignitate mancipii exceptus est, vinculis enim manus pedesque innexus, obscuro iuxta ac graveolenti carceri, sine omni strato includitur, arido solum pane et aqua, eaque ad mensuram victitare coactus, interdiu etiam abiectissimis laboribus, ut bajulatione lapidum, egestione humi, distentus, palis ligonibusque servitutis insignibus, non tam ornatus quam oneratus incessit, redeunte vero vespere, ab exactore suo nonnunquam flagris, baculis et nervis in durissimi laboribus praemium probe contusus, intellexit non sine lachrymarum profluvio, vitam se vivere omni morte duriorem, quid faceret? Dominos ne obsecraret, mitius secum agerent? Gratis hoc ab illis petitur, qui religioni sibi ducunt in Christianos esse crudeles; fugeret, sed quo? Et qua ratione? Constrictis gravi ferro pedibus, tandem colectis in unum sensibus, quid olim viderit, quid audierit de Beata Virgine Remetensi, serio discutit... Ergo hanc et sexcentis votis et mille suspiriis in subsidium advocat: 'O Maria', ait, 'scio vides me toto corpore Tibi supplicem in terra aliena, quid a Te velim, non tam ex verbis singultibus interceptis, quam ex meis suspiriis, ex vinculis, ex emaciato, squallidoque inedia corpore intelligere potes: duram hic servio servitutem! Ah, libera me! Nam velle potes et si vis fiet. Tu quae totum genus humanum e dura daemonis servitute eduxisti, me quaeso e barbara plurium annorum captivitate solutum abire sine, quod si feceris transibo in captivitatem tuam et habebis me ad servitia tua, mille vinculis obstrictum mancipium.' Pondus habuerunt hae voces. Nam miser solutis compedibus, arbitris nihil tale suspicantibus, evasit in libertatem et superatis viarum insidiarumque infinitis prope difficultatibus, Remetam salvus appulit et liberatrici suae copiosa lacrymarum testificatione, grates rependit..."

("Bio je jedan vojnik u kršćanskom taboru, koji je često iskušavao sreću [u okršajima] s Turcima, imao je kao dokaz koplje s mnogo glava koje je odsjekao, štoviše okrivljenicu, ali kad se okrenula ratna sreća, on je sam bio zarobljen; pošteđen je zbog vrijednosti zarobljenika, ali bačen u mračnu i tešku tamnicu svezanih ruku i nogu u okove, zatvoren bez ikakvog ležaja, prisiljen uzdržavati se suhim kruhom i vodom, i to danom po mjeri, a u međuvremenu je također prisiljen obavljati najteže poslove poput prenošenja kamenja, kopanja zemlje, opterećen lopatama i motikama sužanjstva, a kad bi došla večer bio je nerijetko premlaćivan od svog čuvara bičevima, štapovima i žilama kao nagradu za svoj teški rad; shvaćao je - ne bez rijeke suza - da vodi život gori od bilo koje smrti: što da radi? Da moli gospodare da blaže postupaju prema njemu? Uzalud bi to tražio od onih kojima je vjera u tome da budu okrutni prema kršćanima. Da pobjegne? ali kamo? I na koji način? Svezanih nogu u željezne okove, ali skupivši razum u jedno, ozbiljno je razmišljao o onome što je nekad vidio ili čuo o Blaženoj Djevici Remetskoj... Stoga je nju molio i sa šesto zavjeta i sa tisuću uzdaha prizivao u pomoć: 'O Marijo', kaže, 'znam da me vidiš kako Te molim čitavim tijelom u tuđoj zemlji, što tražim od Tebe možeš razumjeti ne toliko iz mucajućih riječi, koliko iz mojih uzdaha, iz okova, iz mog gladovanjem izmučenog i gadnog tijela: ovdje vodim teško sužanjstvo! Ah, oslobodi me! Jer to možeš željeti, a ako zaželiš, bit će. Ti koja si cijeli ljudski rod izvela iz teškog đavolskog ropstva, molim da mene pustiš iz višegodišnjeg barbarskog ropstva, a ako to učiniš, preći ću u tvoje sužanjstvo i imat ćeš me u svojoj posluzi, kao vlasništvo svezano sa tisuću okova.' Ove su riječi imale težinu. Naime, jadnik je oslobođen od okova, dok gospodari nisu ništa slutili, izmakao na slobodu i svladavši gotovo nebrojene teškoće puta i zasjeda, stigao zdrav u Remete i svjedočanstvom brojnih suza zahvalio svojoj osloboditeljici...")

Drugo, navodim primjer u kojem je oživio jedan mrtav mladić (u knjizi se opisuje više takvih slučajeva). Čudo se dogodilo 1661. godine, a Eggerer ga opisuje na str. 42.:

"Vir honestus Jacobus Jantolich, provisor domini comitis Nicolai Erdeodi, in Superiori Ziche, filium habuit Paulum, qui juvenili temeritate, aquis plus justo semet concredendo, infelici casu absorbetur. Nunciatum ut hoc parentibus, vix non ex uno tria creverunt funera, sex jam horis postquam ab undis extractus est, jacuit exanimis, aquis ita turgidus ut inflati utris referret similitudinem. Interea pater nil nisi singulatire, mater ejulare cernebatur; nec mirum, 'nunquam enim sine dolore amittitur, quod cum amore possidetur' ait Gregorius (l. I. Mor. c. 4.). Maesti ergo parentes, in uno filio omnia se perdidisse rati, et baculum senectutis et lumen oculorum suorum deplorabant, sed quid cum fletu? frustra fluunt lacrymae nullus revocatur ab umbris, nisi ad id Deus moveatur et vere motus est, postquam parentes in genua provoluti Deum, ut faceret potentiam in brachio suo, obtestati, vitam restitueret, simul Advocatam interpellant Mariam, viventium Matrem, cum protestatione se Remetensi ejus simulachro futuros non ingratos. Mira res! Puer reviviscit, parentes suos, quibus insalutatis recessit, filiali mox amplexu stringit, aquas copiose evomit, domum cum illis revertitur, et paulo post Remetense debitum, cujus se parentes, pro vita illius reos fecerant, una et ipse non ingratus persolvit."

("Časni muž Jakov Jantolić, upravitelj gospodina grofa Nikole Erdődyja u Gornjem Ziču, imao je sina Pavla koji je mladenačkom nepromišljenošću, vjerujući u sebe više nego što bi odgovoran čovjek, nesretnim slučajem pao u vodu koja ga je progutala. Dok je to javljeno roditeljima, jedva bi jedan od tri izbjegao sprovod, već je šest sati nakon što je izvučen iz vode ležao beživotan, toliko nabrekao vodom da je sličio napuhanom mjehuru. U međuvremenu, izgledalo je kao da otac nije mogao ništa osim jecanja, a majka vrištanja - što nije čudo, 'nikada se naime bez boli ne gubi ono što se posjeduje s ljubavlju' kaže sv. Grgur (Moral., lib. I., cap. 4.). Žalosni dakle roditelji, smatrajući da su u jednom sinu izgubili sve, oplakivali su štap starosti i svjetlo svojih očiju, ali što se postiže plačem? Uzalud liju suze, nitko nije oživljen iz vode, osim ako tako ne odluči Bog, i zaista je odlučio, nakon što su roditelji pavši na koljena molili Boga da pokaže snagu svoje ruke i vrati život, a istodobno su prizvali Odvjetnicu Mariju, Majku živih, s izjavom da neće biti nezahvalni njenoj remetskoj slici. Čudesna stvar! Dječak je oživio, ubrzo čvrsto sinovski zagrlio svoje roditelje koje je napustio bez pozdrava, vodu obilno povratio i vratio se s njima kući. I nedugo potom remetski je dug, na koji su se obvezali roditelji za njegov život, zajedno s njima zahvalno ispunio.")

Idemo dalje. Evo dva zanimljiva ozdravljenja iz 1666. god., koja su opisana na str. 72.:

"Binae mulieres geminum hoc anno obtinuerunt beneficium, eorum una Catharina Pollechak ex Berdovecz et altera Helena nuncupata ex Nova arce, colona d. comitis Emerici Erdeodi, quarum prior desperabunda, jam quod septennio integro non ambulaverit, ad Mariam in Remetensi miraculorum solio corruscam, non quidem pedibus, sed suspiriis, votorum suorum nunciis confugit et post pauculos soles interpositos, attestantibus non paucis, misericorditer exaudita est. Altera vero in peregrinatione constituta, inopinato casu, pedem, ad opus tam pium prosequendum, non sine acerrimo dolore contumacem senserat. In qua erat, et quose verteret ignorabat: ergo facie ad eremum gratiarum conversa: 'O Maria', ait, 'en in labore tuo me occupatam vides, omnia membra mea ad te festinant, solus pes pietati meae ponit obicem, frange quaeso ejus proterviam, ut consentiat, faciam ut quotquot ille gressus fecerit tot tibi honoris appendantur.' Vix orare desiit, et incolumis, sine omni, ut ipsamet confessa est, mora spectantibus etiam, et admirantibus peregrinationis sociis, surrexit e loco et pedem posthac non tam ambulandi, quam currendi desiderio, promptiorem experta est."

("Dvije su žene ove godine primile dvostruku milost, jedna od njih je Katarina Polečak iz Brdovca, a druga se zove Jelena iz Novog Sela, seljanka g. grofa Emerika Erdődyja, od kojih je prva očajavala jer već sedam punih godina nije hodala, pribjegla je Mariji u remetskom prijestolju istaknutom čudesima, ne nogama, već uzdasima i poslanicima svojih zavjeta, i nakon malo vremena, po svjedočanstvu mnogih, milosrdno je uslišana. Druga je tijekom hodočašća, nenadanim padom slomila nogu, ne bez teške boli jer se to dogodilo za tako pobožnog djela. Bila je na putu i nije znala kamo da se okrene: stoga je okrenula lice prema eremu milosti: 'O Marijo', kaže, 'evo vidiš da sam zauzeta radom za tebe, svi moji udovi žure prema tebi, samo noga postavlja zapreku mojoj pobožnosti, molim te da ukloniš njenu drskost - da me sluša - i učinit ću da koliko ona koraka napravi toliko će tebi pružiti časti.' Tek što je prestala moliti, ustala je smjesta zdrava, bez ikakve zadrške, kao što je sama priznala i na viđenje i čuđenje drugih hodočasnika, i nakon toga je iskusila da noga ne ide toliko hodom koliko željom za trčanjem.")

Vrijedno je spomena i ozdravljenje Jurja Vidoše, topnika iz Petrinje, koje se dogodilo 1665. god., a Eggerer ga ovako opisuje:

"Georgius Vidossa tormentorum director, nescio quod aedificium urserat in praesidio Petriniensi, recte cum architectis egerat, cum ecce tibi subito ingens trabs ex alto proruit et alios feliciter praetervolans, in nostrum Georgium cadit, eum terrae allidit et pedem conterit. Accurrunt chyrurgi, sed oleum et operam suam perdunt, eorum quidam Szamoborino evocatus, quem summum artis magistrum praedicabant, ut primum pedem inspexit, desperaram curam tacitus suscepit, quousque argenti aliquid emunxisset, quo habito, infirmum de plaga incurabili, et simul periculo vitae admonuit hisce verbis: 'Mi domine, aut pedem porrige et in eo, quam acuta sit haec novacula, experire, aut dispositis conscientiae rebus, ad mundo valefaciendum te para.' Conterritus iste, quia utrumque exhorruit, neutrum elegit. Uxor interea advolans: 'Bono', ait, 'esto animo optime marite, multi saepe humanis remediis nil proficientibus, periculis omnibus superiores effecti, ad stuporem omnium convaluerunt, quis scit an non et tu, in horum sortem reservatus sis. Audisti ne aliquando de Virgine illa et Matre admirabili Remetensi, quae pauculis a nobis hinc stadiis distat, totque centenis se respicientibus est saluti? Huius quaeso sacrosanctum nomen inclama, voti formulam concipe et senties ejus opem incurabili plaga superiorem.' Fecit ille et ecce miraculum paulo post ossa comminuta foras prodire, caro solidari et pes ad antiquam formam redire, non sine medicorum quotquot eum decumbentem inviserant stupore. Haec ipse Remetam postea Sospitatrici suae gratificaturus adveniens, ex ordine fassus est."

("Juraj Vidoša, upravitelj topova, ne znam koju je gradnju obavljao u petrinjskoj utvrdi, pravilno je radio s arhitektima, kad, eto, velika je greda brzo skliznula iz visine i druge sretno preletjevši pala na našega Jurja, njega je prikovala za zemlju i slomila mu nogu. Pristigli su kirurzi, ali su uzaludno potrošili i rad i masti, jedan od njih pozvan iz Samobora, za koga se govorilo da je najvještiji u svom poslu, kad je prvi put pregledavao nogu, šutio je o beznadnim izgledima, dok nije dobio nešto srebra, nakon što ga je primio, upozorio je bolesnika o neizlječivoj rani i opasnosti za život ovim riječima: 'Moj gospodine, ili ispruži nogu da pretrpiš kako je oštra ova britva, ili se pripremi da, poravnavši stvari savjesti, kažeš pozdrav ovome svijetu.' A ovaj u strahu nije izabrao nijedno, jer se bojao obojega. U međuvremenu je došla supruga: 'Oraspoloži se', kaže, 'dobri mužu, mnogi su nadvladali sve nevolje iako im nisu pomogli ljudski lijekovi, ozdravili su na čuđenje svih, tko zna hoćeš li možda i ti biti jedan od njih. Zar nisi čuo o onoj čudesnoj Djevici i Majci Remetskoj, koja se nalazi nedaleko od nas i toliko stoljeća spašava one koji joj se obrate? Molim te da prizoveš njeno presveto ime, započni zavjet i osjetit ćeš da je njena pomoć jača od neizlječive rane.' Tako je i učinio, i eto malo kasnije čuda: pomaknute kosti su izišle van, meso se učvrstilo i noga vratila u prijašnji oblik, ne bez čuđenja liječnika koji su ga gledali kako leži. Ovo je on sam priznao po redu kad je poslije došao u Remete da zahvali svojoj Ozdraviteljici.")

Ovako je to ozdravljenje naslikano u remetskoj crkvi...

Za kraj sam ostavio dva čuda, također iz 1665. god., koja su izmoljena misnom žrtvom na Gospinom oltaru u remetskom svetištu. Opisana su na str. 63.:

"Juvenem quendam Nicolaum nomine et Marcum Krayachicz, calores ita excoxerant, ut ambo ceu matura poma, uncino mortis, jam jam ex arbore vitae decerpendi fuissent, nisi opem Virgo Remetensis tulisset, et Marcus quidem extremae linae jam admotus, mortualem lychnum ritu orthodoxo manibus complectebatur, cum civem quendam Zagrabiensem conspicatus: 'Mi frater', ajebat, 'quaeso Remetam quantocyus abi, missae sacrificium coram thaumaturga Virgine celebrari facito, en candelas binas, quas tecum accipies ad arae ministerium arsuras.' Abiit ille rogata facturus, sacroque finito, ad infirmum redux et ecce caloribus noxiis jam exutum..."

("Nekoga mladića imenom Nikola i Marka Krajačića, vrućica je tako mučila, da bi obojicu kao dozrelo voće ubrala smrt, da nije pružila pomoć Remetska Djevica, a Marko je već bio blizu kraju, već je primio u ruke smrtnu svijeću po pravovjernom obredu, kad je spazio jednog zagrebačkog građanina: 'Moj brate', rekao je, 'molim te da odeš u Remete i dadeš služiti misnu žrtvu ispred čudotvorne Djevice, evo dvije svijeće koje ćeš uzeti sa sobom da gore u službi žrtvenika.' Ovaj je pošao da učini ono što je zamoljen, i nakon obavljenog svetog obreda vratio se bolesniku i, eto, već oslobođenom od opasne vrućice...")

Ovo nam govori što i mi danas trebamo učiniti. Treba vratiti služenje sv. mise na glavnom žrtveniku remetske crkve. Pred tim su se oltarom dogodila tolika čuda kroz stoljeća, poznata i nepoznata.
Možda se nećemo, doduše, vratiti u vremena kad su mrtvi oživljavali pred tim oltarom, ali bismo barem pokazali neki minimum poštovanja prema ovom drevnom svetištu.

Nažalost, danas ispred glavnog oltara stoji "Novus Ordo - oltar" i stolice koje su postavljene baš tako da svećenici koji na njima sjede okreću leđa svetinji nad svetinjama.
Kad to vidimo postaje nam jasno zašto danas više nema one vjere u našem narodu, kakva je opisana u Eggererovoj knjizi - i koja se vidi na slikama remetskog svetišta.

Ako želimo da ta vjera opet oživi, treba vratiti tradicionalnu liturgiju u njenom punom sjaju na prekrasnom Gospinom oltaru (koji bi trebalo vratiti u stanje prije uvođenja "nove liturgije" iz 1969. god.).

Savjest pravoga pastira

Papa Pio VII. proveo je pet godina kao zarobljenik Napoleona (1809.-1814.). Za to je razdoblje vezano i jedno poznato čudo. Prema nekim izvorima, na Veliku Gospu 1811., za vrijeme svete mise, papa Pio VII. je pao u zanos i uzdigao se iznad zemlje i lebdio - na zaprepaštenje francuskih vojnika koji su ga čuvali.

To nam govori o svetosti ovoga pape (za koga je, inače, u tijeku proces beatifikacije), a također i o snazi tradicionalne mise.

Mislim da možemo mnogo naučiti od ovoga svetoga pape. Želim danas s vama podijeliti nekoliko misli iz njegove poznate enciklike Diu satis (1800. god.), koja je tiskana u obliku brošure i upućena svim katoličkim biskupima svijeta.

U toj enciklici možemo naći poruke veoma aktualne za naše vrijeme, posebno što se tiče opasnosti liberalne infiltracije u crkvenu hijerarhiju.
Prije nastavka, želim prvo reći sljedeće. Ja osobno nisam sklon teorijama urote. Svi vi koji ste dosada čitali moj blog, mogli ste se sami uvjeriti da nikada nisam pisao ni o kakvim urotama, niti sam prenosio tuđe teorije o urotama.

No, u ovoj enciklici sam papa Pio VII. kaže da postoji urota kojoj je cilj uništenje pologa vjere, i da se njeni nositelji infiltriraju u crkvenu hijerarhiju. To čak nije bila tajna u ono vrijeme kad je pola francuskih svećenika priseglo na lojalnost Revoluciji (tzv. zaprisegnuti svećenici). Osim toga, još su bila živa sjećanja na Sinodu u Pistoji (1786.) čiji liberalni zaključci predstavljaju preteču teološkog modernizma, a koje je oštro osudio papa Pio VI. u buli "Auctorem fidei" (1794.).

Zbog takvih žalosnih iskustava, papa Pio VII. traži od biskupa maksimalan oprez u odabiru kandidata za buduće svećenike:

"Vos itaque, venerabiles fratres, oramus primum omnium et obsecramus, hortemur et monemus, atque adeo vobis mandamus, ut nihil vigilantiae, nihil diligentiae, nihil curae, nihil plane laboris praetermittatis, quo depositum custodiatis doctrinae Christi, ad quod perdendum nostis quanta coniuratio et a quibus facta sit. Ne quem ante in clerum adsciscatis, ne cui omnino dispensationem credatis mysteriorum Dei, ne quem confessiones audire, aut conciones habere patiamini, ne cui curationem aut munus quodcumque deferatis, quam sedulo expendatis et excutiatis, lenteque 'probetis spiritus utrum ex Deo sint' (I. Ioan. 4, 1). Quandoquidem utinam non usu didicerimus, quam haec aetas magnam pseudo-apostolorum copiam effuderit, 'qui sunt operarii subdoli transfigurantes se in apostolos Christi' (II. Cor. 11, 13), a quibus, nisi prospiciamus, nae 'sicut serpens Evam seduxit astuttia sua', ita corrumpentur sensus fidelium 'et excident a simplicitate, quae est in Christo' (II. Cor. 11, 3)."

("Stoga vas, poštovana braćo, prije svega molimo i prosimo, potičemo i opominjemo, i upravo vam nalažemo, da ne propuštate nimalo budnosti, nimalo pažljivosti, nimalo brige, napokon nimalo rada, kako biste sačuvali polog nauka Kristova, jer znate kakva je urota i od koga pokrenuta za njegovo uništenje. Nemojte nikoga prethodno primati u kler, nemojte nikome povjeravati upravljanje otajstvima Božjim, ne trpite da netko sluša ispovijedi ili drži propovijedi, niti povjeravajte bilo koju brigu ili dužnost bilo kome, dok ih brižljivo ne odmjerite i procijenite i mirno  'provjerite duhove jesu li od Boga' (1 Iv 4, 1). Da barem nismo iskustvom naučili kakvo je mnoštvo lažnih apostola dalo ovo doba, 'koji su himbeni radnici koji se prerušavaju u apostole Kristove' (2 Kor 11, 13), od kojih ako se ne budemo čuvali, moglo bi se 'kao što je zmija zavela Evu svojom lukavštinom', tako pokvariti misli vjernika 'i odmetnuti od iskrenosti koja je u Kristu' (2 Kor 11, 3).")

Inače, čim se Pio VII. vratio u Rim iz francuskog zarobljeništva 1814., odmah je obnovio inkviziciju i Indeks zabranjenih knjiga (koji su za vrijeme francuske okupacije bili potisnuti).

I u ovoj enciklici (kao i njegovi prethodnici Klement XIII. i Pio VI.) papa Pio VII. inzistira da biskupi uklone iz ruku vjernika sve liberalne knjige. O tome ovisi dobro i Crkve i države:

"Quae sane potestas vel in ea, quae capitalior sit, exscindenda peste, librorum scilicet, ut a nobis tota expromatur, postulat ipsa etiam Ecclesiae salus, reipublicae, principum, mortalium omnium, quam vita nostra multo cariorem et potiorem habere debemus. Quo de argumento copiose apud vos et accurate egit felicis recordationis praedecessor noster Clemens XIII. in suis apostolicis litteris in forma brevis ad vos die 25. Novembris An. 1766. datis. Neque illos modo libros extorquendos de hominum manibus, delendos penitus et comburendos dicimus, quibus aperte doctrina Christi oppugnatur; sed etiam ac multo magis omnium sunt mentes atque oculi ab iis prohibendi, qui occultius illud atque ex insidiis faciunt."

("Koja dakako vlast [biskupska vlast] da se kod nas posve očituje u iskorijenju kuge, naime, knjigâ - koja je još opasnija, što također traži spasenje Crkve, države, vladara i svih smrtnika, koje nam treba biti puno draže i važnije od vlastitog života. O tom vas je razlogu obilno i točno poticao naš prethodnik sretne uspomene Klement XIII. u svojim apostolskim pismima danima u obliku brevea dana 25. studenoga 1766. god. Ne kažemo da samo one knjige treba posve ukloniti iz ljudskih ruku i spaliti, u kojima se otvoreno napada nauk Kristov, nego također i puno više treba zabraniti od misli i oči svih ljudi, knjige u kojima se to čini prikriveno i iz zasjede.")

Nakon toga, Pio VII. podsjeća biskupe na opomenu koju Gospodin upućuje pastirima preko proroka Ezekiela:

"Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. Kad bezbožniku reknem: 'Umrijet ćeš', a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu." (Ez 3, 17-18)

Pio VII. otvoreno priznaje da mu to upozorenje ne daje mira ni danju ni noću, jer ga neprekidno opominje kolika je odgovornost pastira:

"Haec me sententia, fateor, dies noctesque extimulat ac pungit, nec patietur unquam in meo fungendo munere inertem esse ac timidum..."

("Ova me rečenica, priznajem, danju i noću kopka i bocka, i ne dopušta mi da ikada u obavljanju svoje dužnosti budem trom i mlak...")

Ovo je savjest pravoga pastira, koji je svjestan da će odgovarati za duše koje su mu povjerene. Što je netko na višem položaju u hijerarhiji, to ima veću odgovornost za očuvanje čistoće vjere i za spasenje duša. Ta bi se odgovornost trebala snažno odraziti u savjesti tih osoba.
Na kraju krajeva, i sama poslušnost koju su vjernici dužni svojim pastirima usko je povezana s odgovornošću pastira za spasenje duša, za koje će polagati račun.
Kako kaže sv. Pavao: "Poslušni budite svojim glavarima i podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun" (Heb 13, 17).

Marica Stanković o opasnosti miješanih brakova

Službenica Božja Marica Stanković, za koju se vodi postupak za proglašenje blaženom, osobno je u više navrata pokušala spriječiti sklapanje međuvjerskih brakova pojedinih članica križarske organizacije.

O tome možete čitati u njenoj poznatoj knjizi Mladost vedrine (1944., str. 167.-170.).
To je svakako knjiga koju bi trebale pročitati sve katoličke djevojke.

U poglavlju koje govori o braku, dolazi do teme vjerske pripadnosti muža i žene.
Tu donosi tri konkretna slučaja djevojaka, koje su nekoć bile uzorne članice križarske organizacije, ali ih je međuvjerska "ljubavna veza" udaljila od katoličke vjere i odvojila od Crkve.

Ovdje se još jednom potvrđuje ono što smo svi vidjeli na toliko sličnih slučajeva u praksi. Miješani brakovi su rasadište vjerskog indiferentizma, liberalizma i moralnog relativizma.

Marica Stanković traži od članica križarske organizacije da uopće ne sklapaju poznanstva sa inovjercima. Ove bi njene stranice mogle biti tema cijelog jednog poglavlja srednjoškolskog vjeronauka.