Nepregledno more opasnog materijala

Činjenica da je ljudska narav pokvarena istočnim grijehom očituje se posebno u tome što je čovjeku lako i privlačno činiti grijeh, a teško suzdržavati se od grijeha.
To je taj "fomes peccati" s kojim se čovjek mora boriti dok god je živ.

I zato je ključ borbe protiv grijeha - izbjegavanje grešnih prigoda.
Djelovanje Crkve na moralnom području kroz sva ova stoljeća sastojalo se poglavito u nastojanju eliminiranja grešnih prilika. Odatle inzistiranje na odvajanju dječaka i djevojčica u školi (borba protiv koedukacije), suzbijanje nemoralnog odijevanja, plesa, zabava itd. Ovdje govorimo o mjerama za suzbijanje bludnih grijeha.

Isto tako, Crkva je uspostavila cijeli jedan sustav za suzbijanje grijeha protiv katoličke vjere (to jest, grijeha protiv Prve Božje zapovijedi). Te mjere uključuju: Indeks zabranjenih knjiga, obvezno pregledavanje i cenzuru tiska, te obvezni imprimatur nadležne crkvene vlasti - koji je bio uvjet za izlazak bilo koje knjige vjerskog sadržaja.
Bio je to mehanizam koji je štitio vjernike od prodora krivovjerja.

Nažalost, cijeli je taj mehanizam razmontiran i ukinut u liberalnim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. Posljedice toga danas su više nego jasne: svijet je preplavilo ogromno nepregledno more "vjerske literature" sumnjivog, dvojbenog ili čak otvoreno krivovjernog sadržaja.

Ukidanje crkvenog nadzora nad tiskanjem knjiga teološke i vjerske tematike, opravdavalo se standardnim liberalnim parolama "demokracije" i "slobode".

Tu se nije vidjelo ili se nije htjelo vidjeti koliko je to zapravo opasna igra. Uvijek je opasno davati slobodu na onim područjima gdje bi neznanje, neiskustvo ili pak zloća protagonista mogla dovesti do nesagledivih posljedica.
I ovdje vrijedi ono što je biskup Mahnić svojedobno rekao o davanju sloboda nezrelom puku:

"Ništa nije opasnije, ništa ubitačnije, nego nezrelome puku dati političke i druge sloboštine. On će nalik na luđaka i druge i sebe upropastiti. Veoma nerazborito postupaju oni, koji bi htjeli puku bez razlike preko noći dati najšira politička i druga autonomna prava, a da ni najmanje ne pitaju kakvo je intelektualno i moralno stanje u kojem se nalazi puk. Mi si ne možemo zamisliti opasnije igre."

Tim više, modernistička kampanja za "demokratizaciju Crkve" je u stvari rat protiv vjere, jer vjera nije i ne može biti demokratska.Vjera se mora prihvatiti u cijelosti.

Zanimljivo je da su neki naši biskupi i nakon Drugoga vatikanskog koncila povremeno davali izjave protiv "demokratizacije Crkve". Tu mislim prvenstveno na splitskog nadbiskupa Franića u vrijeme njegove borbe protiv TDKS-a.

Nadbiskup Franić je u svojoj poruci za Novu godinu 1980. izjavio da bi neki (misleći na TDKS) htjeli Crkvu i njezin pastoralni i teološki rad reformirati tako da se sve to uklopi u "strukture socijalističke demokracije, a u nas posebno u strukture samoupravnog socijalističkog društva".
Usprotivio se demokratizaciji Crkve, ističući da je to (citiram):

"hereza i shizma naših dana, pogibeljnija za Crkvu nego što je bio u svoje vrijeme protestantizam, jer demokratizacija Crkve ukida ili bitno umanjuje transcedenciju cjelokupne vjersko-moralne nauke i vlasti u Crkvi."

Nedostatak ozbiljnog nadzora nad izdavaštvom vjerske literature dovodi do slučajeva kao što su modernističke izdavačke kuće poput "Kršćanske sadašnjosti", na čijim se policama nalazi barem polovica knjiga krivovjernog sadržaja. 

Još je kardinal Šeper u svom poznatom govoru na Radio Vatikanu 12. listopada 1977., kojim je osudio TDKS, konstatirao da mnoge publikacije "Kršćanske sadašnjosti" iznose stavove "koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta nauka i prakse Crkve" i istaknuo da je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje.

Kad smo već kod toga, naši biskupi su još tijekom 1970-ih znali ponekad zabraniti izdavanje krivovjernih publikacija.

Vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada je 1971. zabranio zbornik "Jukić", jer su u njemu izašli tekstovi fra Mile Babića, fra Grge Vilića i fra Rude Barišića, koje je Čekada proglasio krivima, uvredljivima i sablažnjivima, jer "iznose misli, teorije i teze koje nisu u skladu s crkvenim naukom, nego svojom konfuznošću, odsutnošću dogmatske preciznosti i modernističkim mentalitetom i mnogim pogrdama na adresu Crkve i njezine hijerarhije, vrijeđaju katoličku vjersku svijest".

Da navedem samo još jedan slučaj. Godine 1976. tada mladi fra Zvjezdan Linić dao je intervju modernističkom listu "Kana", u kojem je iznio niz krivovjernih stavova o sakramentu ispovijedi.
O tom slučaju se raspravljalo i na biskupskoj konferenciji, i zbog toga je čak otkazana katehetska ljetna škola za tu godinu.

Po tome vidimo da su naši tadašnji biskupi još imali svijest da je njihova dužnost da bdiju nad točnim naviještanjem crkvenog nauka.

Nakon što je otišla ta stara generacija biskupa, više nitko ne nadzire "vjerski tisak" - i tu se danas piše svašta. Ali stvarno, svašta!
Bojim se da novi biskupi (koji su školovani u modernom sustavu) nisu dovoljno teološki obrazovani da prepoznaju razliku između pravovjerja i krivovjerja. A i druge položaje, kojima bi u opisu posla trebao biti nadzor nad pravilnim naviještanjem vjere, prečesto zauzimaju osobe ne baš blistavih kvalifikacija.

Ili, da opet navedem jedno upozorenje biskupa Mahnića:

"Tko nije na čistu glede vjerskih pitanja, kako će druge voditi sigurnim i spasonosnim putem? Filozofski je aksiom: Nitko ne daje drugome, što sam nema."

Problem o kojem danas govorimo postaje sve gori i gori. Svake godine iziđe novi val krivovjernih knjiga. Već se nakupilo, kako sam rekao na početku, ogromno nepregledno more opasnog i štetnog materijala - koji se naivnim vjernicima nudi pod naslovom "vjerske" ili "duhovne" literature.

Dužnosti kanonika i prebendara - neprekidni božanski oficij u katedrali

Najpoznatiji kanonik u povijesti Zagrebačke nadbiskupije zasigurno je Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.). Njegova su djela nezaobilazan izvor za povijest Hrvatske u 18. stoljeću, a naročito za povijest zagrebačke crkve.

Obitelj Krčelić je inače podrijetlom iz Like i Krbave, odakle su zbog divljačkog turskog terora u 16. stoljeću izbjegli na sjever - u krajeve između rijeka Krapine i Sutle.
Krčelić je imao vrlo jaku svijest o svom podrijetlu, pa se uvijek potpisivao kao "Kercselich de Corbavia" ("Krčelić od Krbave").

Neću danas detaljno ulaziti u njegov život i djelovanje, nego ću se samo osvrnuti na neke važne podatke o dužnostima zagrebačkih kanonika i prebendara, iz njegove knjige De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares.

U poglavlju u kojem opisuje zagrebačku katedralu, daje nam detaljan opis kako funkcionira zagrebački kaptol: a napose prava i obveze kanonika i prebendara.

Krčelić kaže da zagrebački prebendari imaju sljedeće dužnosti (str. 412.):

"horas canonicas cum alumnis in cathedrali decantare, matutina sacrificia absolvere, et quidem Missam se Beata Virgine Maria cantatam, de sanctissima autem Cruce et de sancto rege Stephano lectam... Sacra item ferialia et certorum festorum. Ipsi ad aram majorem missas conventuales pro canonicis peragunt."

("pjevati kanonske časove s bogoslovima u katedrali, služiti jutarnje žrtve, i dakako pjevanu misu o Blaženoj Djevici Mariji, a čitanu o presvetom Križu i o svetom kralju Stjepanu... Također ferijalne službe i određenih svetkovina. Oni služe konventualne mise za kanonike na velikom žrtveniku.")


Čini se da Krčelić i sam termin "prebendar" izvodi iz tih njihovih dužnosti:

"In hac vero Zagrabiensi Basilica, ad laudem et honorem omnipotentis Dei cum continua sint in cantu divina officia, haec peragentes, praebendarii vocantur."

("U ovoj, naime, zagrebačkoj bazilici, kako je neprekidno pjevanje božanskog oficija na slavu i čast svemogućega Boga, oni koji to obavljaju, nazivaju se prebendari.")


Naglasak je ovdje na neprekidnom božanskom oficiju u zagrebačkoj katedrali, a to znači svaki dan - cijeli dan.
Krčelić to opisuje na str. 415., kao jedan neprekidan kor ("chorus perpetuus"):

"Chorus autem prope perpetuus est, nam mane intrant cum praebendariis alumni, incoantque a sacro cantato de Beata Virgine Maria, post hoc hora prima absolvitur. Haec maior est ac in Romano, praecipue diebus dominicis. Festisque diebus a Prima incoant, tum missa solemnis, concio. Ferialibus autem diebus post Primam, si sint anniversaria defunctorum, absolvuntur. Hora nona intrant alumni, praebendarii, absolvuntque Tertiam. Canonici quoque adveniunt estque sacrum conventuale, pro ratione festi, saepe cum processione post 'Asperges', intra vel extra ecclesiam. Post hanc sacrum cantatum, et hoc finito, absolvitur Sexta. Haec festivitatum solenniis, ultra horam undecimam aguntur. Hora iterum 2da, aut in aestate 3. intratur et decantata Nona, incoant Vesperae, secundum rubricas (haec in quadragesima post missam conventualem sunt). Tum si non sit festum solenne et occurrant Vesperae defunctorum, absolvantur. Post Completorium, cum antiphona conveniente Salve Regina. Incoat sequentis diei Matutinum cum Laudibus, quae majoribus festivitatibus ad horam sextam et ultra protrahuntur."

("Kor je, naime, gotovo neprekidan, jer ulaze ujutro s prebendarima bogoslovi, započinju od pjevane službe o Blaženoj Djevici Mariji, a poslije toga odsluži se prvi čas [prima]. Ova je veća nego u rimskom obredu, naročito nedjeljama. I svetkovine počinju od Prime, zatim svečana misa, pa propovijed. A ferijalnim danima nakon Prime, ako dođu godišnjice za pokojne, služe se. U devet sati ulaze bogoslovi i prebendari, i obave Terciju [treći čas]. Pristižu također i kanonici, i služi se konventualna misa, prema svetkovini, često s procesijom nakon 'Asperges', unutar ili izvan crkve. Nakon toga, pjevana misa, a poslije njenog završetka, obavlja se Seksta [šesti čas]. Ovo se na svečane blagdane čini iza jedanaest sati. Opet se ulazi u dva sata ili ljetom u tri, i nakon pjevanja None [deveti čas] započinju Vespere, prema rubrikama (one se u korizmi obavljaju nakon konventualne mise). Tada, ako nije svečani blagdan, i dospiju Vespere za pokojne, odsluže se. A nakon kompletorija, Salve Regina s pripadajućom antifonom. Zatim započinje Matutin sljedećega dana s Laudama, koji se na veće blagdane proteže do šest sati i više.")



Krčelić posebno opisuje službu Božju za Božić:

"In vigilia Nativitatis Domini, hora noctis undecima intratur, durantque caeremoniae et cantus, cum sacro ultra horam secundam. Sexta hora propter Primam intratur, duratque devotio cum concione ad octavam. A nona ultra horam undecimam, sacrum summum est. Ab hora prima, Vesperae Nativitatis, tum de sequenti, Completorium; alterius diei Matutinum. Quaevis haec cantu chorali et saepe cum organo."

("Na vigiliju Rođenja Gospodnjega, ulazi se u crkvu u jedanaest sati navečer, i traju ceremonije i pjevanje, sa žrtvom, do preko dva sata [ujutro]. U šest sati ulazi se zbog Prime, i traje pobožnost s propovijedi do osam sati. Od devet sati do jedanaest, služi se glavna žrtva. Od jedan sat [popodne], Vespere Porođenja, a nakon kompletorija slijedi Matutin idućega dana. Sve ovo s koralnim pjevanjem, i često uz pratnju orgulja.")



Kad ovo danas čitamo, pitamo se u čudu: Što se dogodilo sa zagrebačkom katedralom?
Danas je to jedan sasvim drugi svijet. Nije ostalo ništa od nekadašnje revnosti.

Nakon postkoncilske liturgijske reforme, zavladala je neopisiva lijenost i acedija.
Utihnule su stare molitve i himni, a nemar u liturgiji dosegao je vrhunac. Nemarnost je to koja dolazi iz samog relativističkog "opcionalističkog" karaktera "novog misala" i "novog časoslova". Pod egidom "uključivanja laika u liturgiju" sve je razvodnjeno, a klerici su prestali obavljati svoje dužnosti.

Danas zagrebačka katedrala u 90% vremena služi kao razgledavalište za turiste, koji se nerijetko ponašaju neprimjereno i sablažnjivo.
Nekadašnji dom molitve postao je kuća trgovačka.

Što danas rade kanonici? Što rade prebendari? Čime se ti ljudi bave?

Budući da ova nenormalna situacija traje već dugo, mnogi je uzimaju kao normalnu.
Zato trebamo stalno ponavljati: ovo nije normalno. Nije normalno da katedrala služi svemu, samo ne onom cilju radi kojeg je izgrađena.

Zagrebački brevijar

Kako je sve do 1794. Zagrebačka crkva imala svoj posebni obred mise, tako je imala i svoj vlastiti časoslov. Sačuvan je veći broj zagrebačkih rukopisnih brevijara iz 13., 14. i 15. stoljeća. Nakon pojave tiska, Zagrebačka crkva daje tiskati svoj brevijar (prvo u Veneciji, zatim u Beču). Zagrebački brevijar je tiskan ukupno tri puta: 1484., 1505. i 1688. god.

Zadnjih godinu dana uporno sam tražio ono prvo tiskano izdanje iz 1484. god., jer me zanimalo kako su tamo opisani životi sv. Ladislava Kralja i sv. Emerika u čitanjima II. nokturna.

Nedavno sam napokon uspio pronaći taj brevijar u mađarskoj državnoj knjižnici.
Ovom prilikom moram zahvaliti Mađarima - jer su skenirali, digitalizirali i objavili na stranicama svojih knjižnica praktički sve sačuvane srednjovjekovne knjige koje posjeduju.
I naše bi biskupije trebale napokon digitalizirati svoje stare liturgijske knjige da postanu dostupne široj javnosti. Siguran sam da bi mnogi htjeli vidjeti npr. Splitski evanđelistar iz 8. stoljeća, šibenski Liber sequentiarum iz 11. st., ili npr. bribirski franjevački brevijar iz 1304. god. itd., itd.


No, vratimo se na našu današnju temu.
Naš je zagrebački brevijar, kao što sam rekao, tisakan 1484. god. To znamo po napomeni na zadnjoj stranici kojom završava brevijar:

"Explicit breviarium secundum usum ecclesiae Zagrabiensis, magna cum diligentia revisum et fideli studio emendatum per venerabilem dominum Blasium, decretorum doctorem, archidiaconum de Kemleck et canonicum ecclesiae Zagrabiensis. Impressum Venetiis... Anno salutiferae incarnationis M.CCCC.LXXXIIII..."

("Završava brevijar prema običaju Zagrebačke crkve, pregledan s velikom pomnjom i vjernom pažnjom od gospodina Blaža, doktora dekreta, arhiđakona kalničkoga i kanonika crkve zagrebačke. Tiskano u Veneciji... Godine spasonosnog Utjelovljenja M.CCCC.LXXXIIII...")

Recimo prvo nešto o oficiju sv. Ladislava, zbog kojeg nam je posebno zanimljiv ovaj brevijar.
Začudio sam se da čitanja za blagdan sv. Ladislava skoro uopće ne spominju njegove vojne uspjehe, ni njegove političke poteze, čak niti njegove obiteljske prilike.
U čitanjima se praktički jedino govori o njegovom unutarnjem vjerskom životu: o njegovim pokorama, molitvama, bdijenjima i odricanju od svih užitaka ovoga svijeta.


Tako se već u prvom čitanju kaže:

"Erat namque fidei catholicae cultor eximius: et pura semper mentis devotione Christo servire studuit. Illustratus enim Spiritus Sancti gratia arridentis sibi atque blandientis mundi gloriam caducam reputans et transitoriam: esuriit et sitivit iustitiam ut ad aeternam felix perveniret patriam."

("Bio je naime izuzetan štovatelj katoličke vjere; i uvijek je nastojao služiti Kristu sa čistom pobožnošću duše. Prosvjetljen milošću Duha Svetoga, smatrao je propadljivom i prolaznom slavu ovoga svijeta koji mu je pljeskao i laskao; a on je gladovao i žeđao za pravdom, da sretan dospije u vječnu domovinu.")


Slično je i u drugom čitanju:

"Quamvis enim sibi mundus fores alluderet: in eius tamen corde iam aruerat, cuius ipse concupiscentiis crucifixus fuerit. In suo itaque corpore vivens: iam non ipse, sed in ipso Christus; fidem rectam veram catholicam in Christo fundatam tota mente fideliter amplectendo tenuit."

("Iako mu je svijet izvana laskao: u njegovom je srcu već ishlapio, jer je prema njegovim požudama bio raspet. I tako živeći u svom smrtnom tijelu: nije živio on, već u njemu Krist; držao je svom dušom pravu istinitu katoličku vjeru koja je utemeljena na Kristu Isusu.")


U 5. čitanju piše da je sv. Ladislav činio pokoru za cijeli svoj narod, "plakao za grijehe puka":

"Hic beatus rex non quae sua, sed quae Iesu Christi sunt quaerebat... Ieiuniis denique orationibus instebat: peccata populi plangebat: et in ara cordis semetipsum Deo hostiam vivam offerebat."

("Ovaj blaženi kralj nije tražio svoje, nego ono što je Isusa Krista... Postojano je nastojao u postovima i molitvama, oplakivao je grijehe puka: i na žrtveniku svoga srca samoga sebe prinosio Bogu kao živu žrtvu.")

"De sancto Ladislao rege Hungariae, confessore" - početak oficija o sv. Ladislavu

I u oficiju sv. Emerika slavi se pokornički život, odricanje od ovoga svijeta i prezir ovozemaljskih ispraznosti. Ovdje moram napomenuti da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama, sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae" ("knez Slavonije"). Kako je do toga došlo, objašnjavao sam prije godinu dana, pa ne trebam ponavljati.


U prvom čitanju oficija za blagdan sv. Emerika piše da je taj sveti mladić svake noći bdio, moleći psalme:

"Beatus Emericus, dux Slavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae, modico contentus sopore per singulas noctes cunctos se in lecto collocantibus, et ut regiam decet sobolem duobus candelabris ante lucentibus in psalmis Deo decantandis vigilabat: et uniuscuiusque psalmi fine veniam delictorum cum cordis contritione a Deo postulabat."

("Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana prvoga kralja Ugarske, zadovoljan s malo sna, svake je noći, dok su svi drugi spavali, bdio u pjevanju psalama Bogu pred dva svijećnjaka, kako dolikuje kraljevskom porodu, i na kraju svakog psalma sa skrušenošću srca molio oproštenje od Boga.")

Koliko sam vidio i kod drugih svetaca, zagrebački brevijar ističe poglavito njihovu pokoru i odricanje od ovozemaljskih udobnosti i užitaka. To se svakako smatra jednim od glavnih kriterija svetosti.

U ono su vrijeme katolici vrlo često razmišljali o ozbiljnim riječima Svetoga pisma:
- "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve." (1 Iv 2, 15)
- "Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće biti prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4) 
- "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)
- "Naša je domovina na nebesima..." (Fil 3, 20)
- "jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Heb 13, 14)
- "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12)

Ovo uvijek trebate imati na umu, ako želite shvatiti tradicionalni časoslov, pa tako i zagrebački brevijar. Jer ljudi koji su vezani za ovozemaljsko ("amatores mundi" - "ljubitelji svijeta") ne razumiju i ne mogu razumjeti klerike i redovnike svih prošlih stoljeća, koji su cijeli dan, od jutra do mraka, gotovo neprekidno molili časoslov.


Što se tiče strukture zagrebačkog časoslova, mogu reći da je vrlo slična tradicionalnom rimskom časoslovu. Opazit ćete u njemu sve one iste molitve i himne kao u rimskom brevijaru. Dakako, zagrebački brevijar sadrži i posebne himne i molitve posvećene svojim svecima zaštitnicima: sv. Ladislavu, sv. Stjepanu i sv. Emeriku, i još neke druge.

Ipak, ima i nekih značajnijih razlika između zagrebačkog i rimskog brevijara.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje se tradicionalno moli u prvom času (prima) - po rimskom se brevijaru moli nedjeljom (kad je tako propisno), dok se po zagrebačkom brevijaru moli i tijekom tjedna, u ferijalnom oficiju.

Zagrebački brevijar naziva Atanazijevo vjerovanje: "Fides Athanasii episcopi" ("Vjera Atanazija biskupa"). I doista, to je prava vjera - i važnost te vjere najbolje izražavaju prve riječi toga simbola:

 "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

Rubrike zagrebačkog brevijara često donose razne vjerske pouke, objašnjenja o nastanku nekih blagdana, kao i o svrsi i cilju pojedinih molitava (vrlo slično je bilo i u rubrikama zagrebačkog misala).

Na primjer, na početku oficija za pokojne, stoji između ostaloga i ova pouka:

"Oratione etenim sicut et eleemosyna ac ieiunio mortuis subvenimus. Quo respectu officium mortuorum per Ecclesiam institutum est... Imitat autem ipsum officium triduanam Christi sepulturam: et illius sequitur vestigia, quia sicut in illo triduo: ita et in hoc officio omnia cantica laudis sicut 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' et similia. Sed loco 'Tu autem' dicitur 'Beati mortui', loco 'Gloria Patri' dicitur 'Requiem aeternam', loco 'Deo gratias' dicitur 'Requiescant in pace', ut inferius suis in locis apparebit."

("Molitvom naime, kao i milostinjom i postom, pomažemo mrtvima. Iz tog je razloga Crkva ustanovila oficij za mrtve... A taj oficij nalikuje trodnevnom Kristovom ukopu, i slijedi njegove tragove, jer kao i u tom trodnevlju, tako se i u ovom oficiju izostavljaju svi usklici hvale, kao 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' i slično. Već se umjesto 'Tu autem' kaže 'Beati mortui', umjesto 'Gloria Patri' kaže se 'Requiem aeternam', umjesto 'Deo gratias' kaže se 'Requiescant in pace', kao što će niže biti navedeno na tim mjestima.")

Nakon oficija za pokojne dolazi oficij Blažene Djevice Marije. Ta dva oficija na neki način povezuje pouka iz rubrike koja napominje da se prelazi na drugi oficij nakon što je prvi dovršen:
"Completo officio defunctorum quos nostris precibus ut de poena purgatorii liberentur conamur continue adiuvare"
("Dovršivši oficij za pokojne kojima našim molitvama uvijek nastojimo pomoći da se oslobode od kazne čistilišta").

Prelazimo sad na pokorničke psalme. U zagrebačkom brevijaru dolaze u jednom pasusu pod naslovom "Incipit ordo recitandi septem psalmos poenitentiales" ("Počinje red recitiranja sedam pokorničkih psalama").

Ovdje nam zagrebački brevijar daje svoju možda i najljepšu pouku:

"omni cum devotione orat et orare debet psalmos poenitentiales exemplo David, qui eos in spiritu humilitatis corde contrito orabat assidue pro adulterio cum Betsabee et homicidio in Uriam perpetrato: et misericordiam Domini consecutus est. Sunt autem septem psalmi poenitentiales, ut ostendant per septiformam Spiritus Sancti gratiam posse deleri quicquid in septenario huius vitae committimus... Hi psalmi a lachrymis et amaritudine penitudinis incipiunt et in certitudine veniae terminantur. Quam veniam ut pro delictis nostris obtinere possumus, cum omni devotione oremus: et cum lachrymis psalmos poenitentiae recitemus cum David hoc ordine..."

("sa svom pobožnošću moli [Crkva] i treba moliti pokorničke psalme, po primjeru Davida koji ih je molio u duhu poniznosti, srca skrušena, zbog preljuba s Batšebom i ubojstva Urije: i postigao je milosrđe Gospodnje. A sedam je tih psalama, da pokažu da se preko sedmerostruke milosti Duha Svetoga može otpustiti što smo god počinili tijekom sedmodnevlja ovoga života... Ovi psalmi počinju od suza i gorčine pokornika, a završavaju u sigurnosti oproštenja. A kako bismo postigli to oproštenje za naše prijestupe, molimo sa svom pobožnošću i sa suzama pokorničke psalme zajedno s Davidom po ovom redu..." [slijedi red pokorničkih psalama])

I za kraj, evo u zagrebačkom brevijaru i Litanija svih svetih, koje su inače najstarije od svih litanija - javljaju se u časoslovu od pamtivijeka.

"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova." (Mt 7, 18)

Kroz cijelu crkvenu povijest vjernost tradiciji je uvijek smatrana sigurnim pokazateljem pravovjerja. Svi su crkveni koncili (osim II. vatikanskog koncila) potvrđivali tradicionalni nauk, a osuđivali novotarije. Nije slučajno jedan od uobičajenih naziva za krivovjerce bio "novotari".
Ne može netko biti kršćanin, tko odbacuje crkvene tradicije.

Sjetimo se znamenite odredbe II. nicejskog koncila iz 787. god., koja glasi na grčkom:

Εἴ τις πᾶσαν Παράδοσιν Ἐκκλησιαστικήν ἔγγραφον, ἤ ἄγραφον ἀθετεῖ, ανάθεμα ἔστω.

Na latinskom:

Si quis omnem ecclesiasticam traditionem sive scriptam sive non scriptam reiicit, anathema sit.

U prijevodu na hrvatski:

"Ako netko odbacuje svu crkvenu tradiciju bilo pisanu bilo nepisanu, neka bude proklet."

Da budemo još jasniji, taj je koncil osudio sve one koji...

"...τους τολμώντες ετέρως φρονείν ή διδάσκειν, ή κατά τους εναγείς αιρετικούς τας εκκλησιαστικάς παραδόσεις αθετείν και καινοτομίαν τινά επινοείν..."

("...koji se usuđuju drugačije shvaćati ili naučavati, ili poput pokvarenih heretika odbacivati crkvene tradicije i kakvu novotariju smišljati...")

Po tome vidimo da su napadi modernističkih pseudoteologa na tradicionalno crkveno učiteljstvo, liturgiju i disciplinu - nešto posve antikršćansko. Besramnost s kojom se modernisti obrušavaju na tradicionalno učiteljstvo posebno dolazi do izražaja na području tzv. ekumenizma i "međureligijskog dijaloga".

Ogledan primjer te besramnosti je članak tada mladog Jurja Kolarića iz 1970. pod nazivom Ekumenizam danas, objavljen u listu Crkva u svijetu (2./1970., s. 171.-178.).

Kolarić je u tom članku nahvalio protestante kao utemeljitelje ekumenizma, a vrlo pohvalno govori i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenoj višedesetljetnoj suradnji s protestantima u ekumenskom pokretu.

I dok hvali krivovjerce i raskolnike, Kolarić napada Katoličku Crkvu i njena stoljetna nastojanja oko obraćenja otpadnika.
Pri tome, katolički prozelitizam naziva "atentatom na ekumenizam".

Izgleda da Kolariću strahovito smeta enciklika pape Pija XI. Mortalium animos, koja je osudila ekumenizam, i to u vremenu dok su se protestanti i istočni raskolnici već dobrano ekumenski "bratimili":

»U tom razdoblju ekumenskog djelovanja, koje je više od 40 godina nastojalo razne crkvene zajednice čitavog svijeta zbližiti i dovesti ih do međusobnog boljeg poznavanja, izbjegavala je Katolička Crkva suočenje s ekumenskim pitanjem. Ekumenska angažiranja pojedinih katoličkih teologa bila su praćena velikim nepovjerenjem. Enciklika Pija XI. Mortalium animos (6. 1.1928.) naziva ekumenski pokret "urota nekatolika, koja... teži za ujedinjenjem kršćanskih crkava", a ekumenski se sastanci nazivaju "šarenim". Katolici ne smiju ni pristajati ni sudjelovati u ekumenskim pothvatima, jer "ako bi to učinili, davali bi autoritet kojoj krivoj vjeri, sasvim stranoj od jedne Kristove Crkve. Zar ćemo mi dozvoliti - što bi bilo potpuno nepravo - da se istina, i to od Boga objavljena istina, ponizi do pogađanja?" (Katolički list 79, Zagreb 1928., br. 4, 38-39). Jedini put k jedinstvu crkve je da se "odmetnički sinovi" vrate k Apostolskoj Stolici, jer "ujedinjenje naime kršćana nije slobodno nikako drukčije unapređivati, nego unapređujući povratak odmetnika u jednu pravu Kristovu Crkvu, jer su se nekoć od nje u zao čas odmetnuli." (Katolički list, cit. mj. 40).
U komentaru enciklike, Matija Petlić piše u Katoličkom listu (79, 1928, br. 8, 93) o ekumenskom gibanju: "U tome pokretu leži veoma teška zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma... Za jedinstvo kršćana ne može se drukčije raditi, nego radeći na povratku svih odijeljenih u pravu Kristovu Crkvu, jer su oni nekoć od nje otpali." (Katolički list, cit. mj., 94).
God. 1948. i 1954. Sveta Stolica je zabranila da katolici kao promatrači učestvuju u radu ekumenskih konferencija u Amsterdamu i Evanstonu.«

Kolariću je također trn u oku nekadašnje "unijaćenje" istočnih kršćana. Ovo je njegova ocjena o grkokatolicima:

"Oni, koji su trebali postati pioniri ekumenizma kod nas, postali su zbog latinizacije i katoličkog prozelitizma - njegovi grobari. Nisu oni sami za to krivi. Postali su žrtva službenog katoličkog stava prema stvari ujedinjenja."

Na koga on ovdje konkretno misli, ostaje nepoznato... Možda na vladiku Janka Šimraka, zbog njegove nepopustljivost? Ili nekog drugoga? Nemam pojma... 


Od svega što je Kolarić napisao u tom tekstu, samo je u jednoj stvari u pravu, kad kaže:

"Općenito je poznato da smo mi Hrvati dobri presađivači tuđih ideja, a svoju neoriginalnost, servilnost i duhovnu inerciju rado prikrivamo plaštem poslušnosti i vjernosti višem autoritetu i onda kada to nije potrebno, pa se čak i time hvalimo i ponosimo." 

Ovdje je Kolarić zapravo savršeno opisao samoga sebe i ostale modernističke profesore na KBF-u, koji žele na naše tlo presaditi ideje kojekakvih Rahnera, Congara, Schönborna, Kaspera itd., itd. I sam taj ekumenizam je jedna strana ideja, koju u Hrvatsku uvoze modernisti.

Cjelokupno "ekumensko djelovanje" Jurja Kolarića kroz sve ove godine samo je simptom onoga što je tako točno opisao mons. Čedomil Čekada te iste 1970. godine, u tekstu pod nazivom "Ekumenizam i njegovo naličje":

"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."

(Č. Čekada, Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, s.149.-151.) 

Na kraju, dodao bih da "ekumenizam" nije ni mogao donijeti nikakvih drugih plodova osim onih koje ovdje vidimo. Nije moglo biti drugačije.
Ekumenizam je u korijenu jedan nekatolički pokret.
Podsjećam vas da je "ekumenski pokret" nastao u okviru protestantizma kao nastojanje za objedinjavanjem raznih protestantskih sekti. Loš korijen, loše stablo, loši plodovi.
"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova."
(Mt 7, 18)

Nekoliko misli o papinoj svjetovnoj vlasti

Papa osim duhovne vlasti ima i svjetovnu vlast. I danas pape obnašaju svjetovnu vlast - ako ništa drugo, a ono barem kao poglavari vatikanske države.
U ovom tekstu pogledat ćemo jedan drugi aspekt papine vlasti: njegovu vlast  nad narodima i državama.

Pravu kršćansku poziciju o tom pitanju najbolje je i najtočnije izrazio veliki franjevački učitelj, sv. Bonaventura u djelu De ecclesiastica hierarchia (p. II., cap. 1.):

"...sicut spiritus dignitate et officio praecellit corpus, sic potestas spiritualis dignior est quam saecularis, et ideo bene sortitur nomen dominationis. Unde regalis potestas subiacet potestati et auctoritati spirituali, sicut in prima canonica Petri dicitur: 'Vos estis gens sancta, regale sacerdotium' (I. Petr. 2, 9). Nam temporale regnum velut quoddam adiectum subiacet sacerdotio in Novo testamento, sed in Veteri testamento sacerdotium subfuit regno; unde dicitur in Exodo: 'Elegi vos in populum peculiarem, in sacerdotale regnum' (Exod. 19, 6) ubi regnum ponitur substantive, sed sacerdotium adiective, et ideo reges tunc poterant amovere ab officio summos sacerdotes, sicut Salomon amovit Abiathar (III. Reg. 2, 27). Iam vero possunt sacerdotes et pontifices ex causa amovere reges et deponere imperatores, sicut saepius accidit et visum est, quando scilicet eorum malitia hoc exigit et reipublicae necessitas sic requirit. Summus vero Pontifex, penes quem prima in terris residet auctoritas, non a rege, non a principe saeculari, non ab homine iudicatur; sed solius Dei iudicio reservatur. 'Spiritualis' enim 'homo iudicat omnia, et a nemine ', nisi a solo Deo, 'iudicatur' (I. Cor. 2, 15)."

("...kao što duh po dostojanstvu i službi nadilazi tijelo, tako je i duhovna vlast dostojnija od svjetovne, i zato joj dobro pristaje naziv gospodstvo. Stoga se kraljevska vlast podlaže duhovnoj vlasti i autoritetu, kao što se kaže u prvoj kanonskoj Petrovoj poslanici: 'Vi ste sveti narod, kraljevsko svećenstvo' (1 Pt 2, 9). Naime, vremenito [zemaljsko] kraljevstvo se kao neki pridjev podlaže svećenstvu u Novom zavjetu, dok je u Starom zavjetu svećenstvo bilo podloženo kraljevstvu; zato se kaže u Knjizi izlaska: 'Izabrao sam vas za baštinjeni narod, za svećeničko kraljevstvo' (Izl 19, 6), gdje se kraljevstvo stavlja kao imenica, a svećeništvo kao pridjev, i zato su tada kraljevi mogli maknuti velike svećenike iz službe, kao što je Salomon smijenio Ebjatara (3 Kr 2, 27). 
A sada svećenici mogu iz važnog razloga smijeniti kraljeve i svrgnuti careve, kao što je često viđeno i događalo se, kada naime tako traži njihova zloća i potreba države. A vrhovni prvosvećenik, kome pripada prva vlast na zemlji, ne može biti suđen ni od kralja, ni od svjetovnog poglavara, niti od ijednog čovjeka, već je ostavljen jedino Božjem sudu. Jer: 'duhovni čovjek sudi sve, a njega nitko ne sudi' (1 Kor 2, 15), osim samoga Boga.")


To ste mogli vidjeti na djelu u nekadašnjoj kršćanskoj Europi, kad su pape znali svrgnuti pojedine kraljeve, ako bi ovi činili nešto protiv Crkve. Kojom metodom? - primjerice, da ih izopće iz Crkve i time razriješe njihove podanike prisege vjernosti, ili tako da podrže neke njihove konkurente koji bi bili lojalniji Crkvi (recimo, kao kad danas na izborima svećenici podrže nekog konzervativnog kandidata).

Kad su u 16. stoljeću, protestantski otpadnici krenuli u svoj mrziteljski pohod protiv svega što je kršćansko i katoličko, stali su osporavati ne samo papinu duhovnu vlast, već i njegovu svjetovnu vlast. Oko toga se razvio jedan od najžešćih prijepora između katoličkih teologa i protestantskih heretika onoga vremena.


Sv. Robert Bellarmin smatra da je hereza negirati papinu svjetovnu vlast. Tako opisuje protestantsku poziciju o tom pitanju, u I. tomu Kontroverzija - De Summo Pontifce, lib. V., cap. 1.:

"non tam sententia, quam haeresis, in altero extremo posita, duo docet. Primo, pontificem ut pontificem, et ex iure divino, nullam habere temporalem potestatem, nec posse ullo modo imperare principibus saecularibus, nedum eos regnis et principatu privare, etiamsi illi privari alioqui mereantur. Secundo docet, non licuisse pontifici, aliisque episcopis accipere temporale dominium, quod nunc habent in quasdam urbes et provincias... Prohibet enim ius divinum uni homini gladium spiritualem et temporalem simul commiti. Ita docent haeretici omnes huius temporis, ac praecipue Calvinus"

("ne toliko stajalište, koliko krivovjerje, postavljeno u drugoj krajnosti, naučava dvoje. Prvo, da prvosvećenik kao prvosvećenik, i po božanskom pravu, nema nikakvu vremenitu vlast, niti da može na bilo koji način zapovijedati svjetovnim vladarima, niti ih lišiti kraljevstva i poglavarstva, čak i ako inače zaslužuju da ih se liši. Drugo, uči da nije bilo dozvoljeno prvosvećeniku i drugim biskupima primiti vremenito poglavarstvo, koje sada imaju u nekim gradovima i pokrajinama... Zabranjuje, naime, božansko pravo jednom čovjeku istovremeno povjeriti duhovni i vremeniti mač. Tako naučavaju svi heretici ovoga vremena, a naročito Calvin")


No, protestantskim krivovjercima stajale su na putu nepobitne povjesne činjenice. Činjenica da su pape doista puno puta kroz povijest znali lišiti pojedine svjetovne vladare njihove vlasti, i što je još važnije - prenositi carstva s jednog naroda na drugi (kad je to bilo potrebno za zaštitu Crkve).

Ovdje je nezaobilazno pitanje o prijenosu Rimskog Carstva.
Kada je 800. god. papa Leon III. okrunio Karla Velikog za rimskog cara, je li on tim činom prenio Rimsko Carstvo na Franke?
Potom, kada je 962. god. papa Ivan XII. okrunio Otona I. (iz saske kraljevske kuće) za cara, je li tim činom papa dalje prenio Carstvo sa Franaka na Saksonce?
Pitanje je to o korijenima one političke cjeline koja je nosila naziv Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda.

To je i važno teološko pitanje, jer dokazuje da papa može, u određenim okolnostima, prenositi carstva i kraljevstva, sa jednog vladara na drugog, sa jednog naroda na drugi. 
Teološka prepirka o tom pitanju dosegla je vrhunac sredinom 16. stoljeća.

Sa protestantske strane, javio se buntovni istarski otpadnik Matija Vlačić Ilirik sa svojim spisom "De translatione Imperii Romani ad Germanos" ("O prelasku Rimskog Carstva na Germane") iz 1566. god., u kojem negira da je papa autor prelaska Carstva.

Sa katoličke strane, odgovorio mu je sv. Robert Bellarmin ovim djelom "De translatione Imperii Romani a Graecis ad Francos adversus Matthiam Flaccium Illyricum" ("O prijenosu Rimskog Carstva sa Grka na Franke, protiv Matije Vlačića Ilirika"), koje je tiskano kao dodatak njegovom djelu "De Summo Pontifice"... LINK.

Krenimo od početka...
Zapadno Rimsko Carstvo je palo 476. god., pod naletima germanskih plemena, koja su još desetljećima prije toga, uslijed prvog vala seobe naroda, naselila ogromne dijelove Carstva. Konačni udarac zadao je germanski vođa Odoakar koji je svrgnuo posljednjeg cara Romula Augustula, i sebe proglasio kraljem Germana u Italiji.
Cijelo to vrijeme na istoku je i dalje postojalo Istočno Rimsko Carstvo (Bizant), koje se uspješno odupiralo germanskim napadima. Bizant je za vrijeme cara Justinijana I. (527.-565. god.) toliko ojačao da je odlučio obnoviti Carstvo u nekadašnjim granicama. Justinijan je pokrenuo niz uspješnih ratnih pohoda protiv Germana, i uspio je zavladati Italijom i nekim drugim područjima na Zapadu.
Međutim, u 7. stoljeću gotovo cijelu Italiju osvajaju Langobardi. Pape su se onda okrenuli Francima, tražeći pomoć protiv Langobarda. Franački vladari su se tim pozivima, uglavnom, odazivali.
Napokon, papa Leon III. je u Rimu 800. god. okrunio Karla Velikog za cara, i tako prenio Carstvo sa Grka (tj. Bizanta) na Franke. 

Što se dalje događalo?
Sv. Robert Bellarmin (lib. II, cap. I.) izlaže cijelo rodoslovlje Karolinga, od Karla Velikog nadalje, pokazujući da je svakog cara iz te loze okrunio papa. Kad je ta loza izumrla, papa Ivan XII. je prenio carsku titulu na sasku vladarsku kuću, okrunivši Otona I. 962. godine.
Ovdje, dakle, vidimo dva navrata u kojima je papa prenio Carstvo sa jednog naroda na drugi.

Cijelu je tu istinu M. Vlačić-Ilirik pokušavao dovesti u pitanje, izmišljajući nevjerojatna objašnjenja za prelazak Carstva na Germane. Pa tako, na primjer, na jednom mjestu tvrdi da je Carstvo prešlo na Germane kad je Odoakar zavladao Italijom (iako Odoakar sebe nikada nije nazvao carem!) ili čak da je posljednji zapadnorimski car Romul Augustul "mirno predao" carsku titulu Odoakru!!??

Dakle, Vlačić-Ilirik je iznosio čiste gluposti, koje nikakvu podlogu nemaju u povjesnim činjenicama.
Bellarmin je razbio sve njegove laži, navodeći obilnu povjesnu dokumentaciju - prije svega, službene isprave samih franačkih i njemačkih vladara, ali i istaknutih pisaca iz tih vremena, teologa, kanonista itd., koji svi jednoglasno potvrđuju da je upravo papa bio taj, koji je svojom vlašću, prenio Carstvo na Germane.


Istinu o prijenosu Carstva, možemo skratiti u dvije rečenice kojima je sv. Robert Bellarmin započeo 12. poglavlje, 1. knjige, De translatione Imperii:

"Demonstravimus hactenus, Carolum Magnum, quem Imperatorem Romanorum fuisse nemo negat, eiusmodi Imperium nullo alio titulo adeptum, nisi Pontificis Maximi auctoritate. Nunc quoniam Illyricus inter alia argumenta, quibus efficere nititur, Imperium non pervenisse ad Carolum Magnum pontificia auctoritate, etiam illud affert, quod Romanus Pontifex non habeat ius imperia transferendi; nos contra, Deo adiuvante, ad demonstrandum aggrediemur, posse Romanum Pontificem, si causa postulit, id facere, non quidem regia, aut imperatoria, sed apostolica, id est, summa atque eminentissima ecclesiastica potestate."

("Već smo pokazali, da Karlo Veliki, za kojega nitko ne negira da je bio rimski car, nije stekao to Carstvo nijednim drugim naslovom, osim autoritetom rimskoga prvosvećenika. A sada, jer [Vlačić] Ilirik, između drugih argumenata, kojima nastoji pokazati da Carstvo nije došlo na Karla Velikoga autoritetom prvosvećenika, tvrdi također da rimski prvosvećenik nema pravo prenositi carstva; a mi ćemo naprotiv, uz Božju pomoć, pokazati da rimski prvosvećenik može, ako tako traži potreba, to učiniti, ali ne kraljevskom ili carskom, već apostolskom, to jest, vrhovnom i najvišom crkvenom vlašću.")


I druga, jednako važna, rečenica (koja je objašnjenje prve):

"Pendet autem tota haec res ex duabus sententiis: altera, Romanum Pontificem totius Ecclesiae, id est omnium Christianorum patrem et pastorem esse, altera, summum Ecclesiae totius pastorem, ita non modo privatis hominibus, sed etiam regibus et imperatoribus christianis praeesse, ut si causa Christi et Ecclesiae id exigat, possit eos regnis atque imperiis exuere, eaque regna et imperia ab aliis ad alios transferre. Nemo est enim, qui non intelligat, si hae duae sententiae verae sint, continuo illud etiam effici, ut Romanus Pontifex certis de causis Imperia transferre possit."

("Cijela ova stvar ovisi o dvije postavke: jedna, da je rimski prvosvećenik otac i pastir svih kršćana, i druga, da kao vrhovni pastir cijele Crkve, ne predstoji samo privatnim osobama, već i kršćanskim kraljevima i carevima, i da ih može, ako razlog Kristove [vjere] i Crkve to traži, lišiti kraljevstva i carstva, i ta kraljevstva i carstva od jednih prenijeti drugima. Nema nikoga tko ne razumije, da, ako su ove dvije postavke točne, od toga proizlazi, da rimski prvosvećenik iz određenih razloga može prenositi carstva.")


Iz naše današnje perspektive, postavlja se pitanje: Zašto pape već dugo vremena nisu koristili svoju vlast nad državnim poglavarima kako bi obranili katoličku vjeru od njenih neprijatelja?
Odgovor na to pitanje je jednostavan: Jer više nemaju efikasnih sredstava prisile prema svjetovnim vladarima.
Duhovni mač koji je u papinoj ruci u post-prosvjetiteljskom sekulariziranom društvu ne ostavlja više onakav dojam na ljude (da se tako izrazim) kao u vrijeme kad je Europa bila kršćanska.

Da to shvatimo, evo jedan primjer...
Kad je 1076.,  papa sv. Grgur VII izopćio cara Henrika IV., ovaj se toliko ponizio da je tri dana čekao pred papinim dvorom u Canossi, samo kako bi se ukinulo izopćenje. Po tome vidimo koliko je to tada značilo.
Osamsto godina poslije, 1870. talijanska vojska ulazi u Rim i dokida Papinsku Državu, i blaženi Pio IX. izopćuje talijanskog kralja Viktora Emanuela II. - ali ovaj uopće ne reagira, ravnodušan je prema tome: nije ga briga.
Ili na primjer, kad je papa Pio VII izopćio Napoleona, ovaj je samo postao još bahatiji i bezobzirniji nego prije.

Ovi primjeri pokazuju velike promjene koje su proizveli "prosvjetiteljstvo" i Francuska revolucija: novi tip "slobodoumnog čovjeka" koji se ne boji duhovnih kazni.

Ako imate vladare koji su samo nominalno kršćani, i koji zapravo uopće ne brinu o spasenju svojih duša, što onda u toj situaciji može učiniti papa?
Kojim sredstvima da ih prisili na poslušnost?

Isti je problem i sa liberalnim klericima.
Na to su se žalili i sami pape! Pio IX se čudio kako to da se pripadnici zabranjenog talijanskog udruženja "slobodoumnih svećenika" ne boje ni suspenzija ni izopćenja.
A sv. Pio X. se zagražao nad okorjelošću modernista, koje nisu mogle obratiti ni blage opomene ni najstrože kazne.

Iz svega ovoga vidimo, da je danas Crkvi više nego ikada prije potreban, osim duhovnog mača, i materijalni svjetovni mač. Budući da se današnji ljudi ne boje duhovnih kazni, preostaju još samo fizičke kazne. To je jedino čega se oni boje: sirova fizička sila.

Ponavljanje gradiva o kršćanskoj ženidbi

Za kršćansko razumijevanje ženidbe iznimno je važna starozavjetna Knjiga Tobije, i to naročito ona upozorenja koja daje arkanđeo Rafael u Tob 6, 16-17 i Tob 6, 22.

U Vulgati ovako glasi Tob 6, 16-17:

"Tunc angelus Raphael dixit ei: Audi me, et ostendam tibi qui sunt, quibus praevalere potest daemonium. Hi namque qui coniugium ita suscipiunt, ut Deum a se et a sua mente excludant, et suae libidini ita vacent, sicut equus et mulus, quibus non est intellectus - habet potestatem daemonium super eos."

("Tada mu je anđeo Rafael rekao: 'Poslušaj me, i pokazat ću ti koji su oni, koje može nadvladati demon. Oni, naime, koji ženidbu tako primaju, da Boga isključuju od sebe i svoga uma, i tako se predaju svojoj požudi, poput konja i mule, koji nemaju razuma - nad njima ima vlast demon.' ")

Mislim da po ovim riječima možemo dobro prosuditi koliko danas ima brakova nad kojima vlada đavao. Je li onda čudno što ima toliko razvoda?

Drugo važno mjesto su one riječi iz Tob 6, 22, koje u Vulgati glase:
"accipies virginem cum timore Domini, amore filiorum magis quam libidine ductus"
("uzet ćeš djevicu sa strahom Gospodnjim, vođen više ljubavlju prema djeci [potomstvu], nego prema požudi")


Ova mjesta iz Tobije citira i Katekizam Tridentskog koncila u poglavlju o ženidbi (kad govori o razlozima zašto muškarac i žena sklapaju sakrament ženidbe), i napominje:

"Atque una etiam haec causa fuit cur Deus ab initio matrimonium instituerit. Quare fit ut illorum sit scelus gravissimum, qui matrimonio iuncti, medicamentis vel conceptum impediunt vel partum abigunt: haec enim homicidarum impia conspiratio existimanda sit."

("I ovo je također jedan razlog zašto je Bog od početka ustanovio ženidbu. Zbog toga je najteži zločin onih, koji združeni u braku, lijekovima bilo sprječavaju začeće, bilo čine pobačaj: ovo naime treba smatrati opakom urotom ubojicâ.")


Vrijedi ovdje opet ponoviti svrhu ženidbe prema Zakoniku kanonskog prava  iz 1917. (Can. 1013. § 1.): 

"Matrimonii finis primarius est procreatio atque educatio prolis; secundarius mutuum adiutorium et remedium concupiscentiae."

("Prva svrha ženidbe je rađanje i podizanje potomstva; druga, međusobno pomaganje supružnika, i lijek protiv požude.")


Kao što vjerojatno znate, modernistički su heretici (naročito kardinal Suenens) poveli pravi rat protiv ovog nauka na Drugom vatikanskom koncilu. Nažalost, djelomično su uspjeli, ubacivanjem raznih dvosmislenosti u neke dokumente.
Odraz toga je i novi Zakonik kanonskog prava 1983., koji je pomiješao svrhe ženidbe, tako da stavlja apstraktni pojam "zajedničko dobro supružnika" ispred dužnosti rađanja i podizanja djece!

Neće dopustiti da se u Hrvatsku uvuče sekta protestantska

U mjesecima uoči onog velikog dana 15. siječnja 1905., kad je sv. Pio X. proglasio blaženim Marka Križevčanina, hrvatski se narod sve više oduševljavao primjerom tog našeg mučenika.

Mons. Karlo Horvat je 1904. u Rimu napisao knjigu Život blaženog Marka Križevčanina, koja je ubrzo potom tiskana i u Zagrebu pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije.

U zaključku na kraju knjige, mons. Horvat je povezao borbu sv. Marka Križevčanina protiv protestantskog krivovjerja, sa općehrvatskom borbom za čistoću katoličke vjere u katoličkoj Hrvatskoj.
Horvat je kao vrsni povjesničar dobro znao da nije bilo gotovo nijedne sjednice Hrvatskog sabora u 16. i 17. stoljeću na kojoj se ne bi isticalo da je katolička vjera jedina vjera u Hrvatskoj, i da se treba pod svaku cijenu spriječiti ulazak protestantskim krivovjercima:

"Nema gotovo sabora hrvatskoga u XVI. i XVII. vijeku, na kojem ne bi oci naši izjavili na prvom mjestu, da im je vjera katolička najveća svetinja, te da ne će nikako dopustiti, da se u starodnevno Kraljevstvo Hrvatsko uvuče sjeme raskolničko (pod tim misle na sektu protestantsku). Pače svojim poslanicima, što ih šalju na zajedničke sabore u Ugarsku, uvijek prvu uputu daju, da svečano izjave, da od sv. vjere katoličke ni pod koju cijenu ne odstupaju i da druge vjere osim katoličke u kraljevstvu svom ne poznaju."

Zaglavak...

Pregled sadašnjeg stanja

Naslovnica molitvenika "Srce Isusovo - spasenje naše" iz 1971.

Nakon što je krajem 1960-ih uvedena nova disciplina oprosta, isusovci iz Palmotićeve su napravili detaljnu analizu novih odredaba, koja je izašla u prvom postkoncilskom izdanju molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb 1971., str. 30.-38.).

To je, po mom mišljenju, dosada najbolji hrvatski pregled novih (danas važećih) odredaba o oprostima. Vidi se da su patri pristupili čitanju i tumačenju novih odredaba sa "tradicionalnim stavom". Ipak je u Palmotićevoj početkom 1970-ih još uvijek vladala dosta konzervativna atmosfera (pričest se dijelila isključivo klečeći, još nije bio ni postavljen "Novus-ordo oltar", ni razorena pričesna ograda itd.).

Patri starog kova su brinuli prije svega o spasenju duša.

Vrijedi stoga prenijeti ovaj detaljan i potpuni pregled discipline oprosta...

Ovdje nije spomenuta jedna važna stvar, koja se prije uvijek naglašavala.
Samo dobivanje oprosta, pa čak i potpunog oprosta, ne oslobađa čovjeka od one općekršćanske dužnosti da čini pokoru. Govorim o onoj dužnosti svakoga kršćanina da čini pokoru dok god je na ovome svijetu.
"Poenitentiam agite, appropinquavit enim regnum coelorum!" - "Činite pokoru, jer se približilo kraljevstvo nebesko!" (Mt 4, 17)


O tome sam pisao u tekstu: Tko je "vere poenitens"?


A lijepo je to rekao, na primjer, biskup Bouvier (Treatise on Indulgences, art. I., q. 3.).

Pobožni katolici to obavljaju na ovaj način

Prošli tjedan na Dušni dan, većina hrvatskih svećenika ipak se sjetila podsjetiti vjernike na mogućnost dobivanja potpunog oprosta za duše u čistilištu. To je dobar pokazatelj da, unatoč svemu, većina naših svećenika još uvijek nosi negdje u dubini srca pravi katolički osjećaj. Barem što se tiče ovog pitanja, možemo reći da je svima srce na pravom mjestu.

Dobre namjere su tu, ali je problem u nedostatku znanja o praktičnoj primjeni - i to jednako na strani svećenika i običnih vjernika.

Nadam se da se hrvatski katolici još uvijek sjećaju kako su njihovi preci koristili ovu veliku milost.

Iz molitvenika Kruh nebeski, Zagreb 1941., str. 144.

I da još jednom ponovimo što taj molitvenik podrazumijeva pod nakanom pape
(u općim odredbama na početku, t. 6.)...

Pokorom do pobjede

Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli (1708.-1719.) u mnogome je značajan za našu crkvenu povijest. Njegovu je službu obilježilo teško doba mletačko-turskog rata 1714.-1718., ali i slavna obrana Sinja 1715. god., koji je čudesno oslobođen od turske opsade po zagovoru Majke Božje (na spomen te pobjede nastala je viteška igra alka).

No, kako je ta velika pobjeda izmoljena od neba? Izmoljena je pokorom!
Ovdje je bila ključna uloga nadbiskupa Cupillija.

Velika je sreća za nas to što kad želimo proučavati živote naših starih biskupa, ne trebamo kopati po arhivima tražeći izvore. Sve glavne izvore skupio je i objavio još u 18. stoljeću isusovac Daniel Farlati. To stalno naglašavam: hrvatski narod mora biti zahvalan tom čovjeku, jer je obavio jedan stvarno preteški posao. Ljudi ne shvaćaju kako je teško pretraživati stare arhive, gdje ti među tisućama dokumenata, ne možeš naći baš onaj koji te zanima (kao da tražiš iglu u sijenu).

Podatke o nadbiskupu Cupilliju objavio je Farlati u III. tomu svog djela Illyricum sacrum.
Tu možemo čitati kako je za vrijeme rata s Turcima, nadbiskup Cupilli naredio pokoru (ne samo riječima, nego prvenstveno vlastitim primjerom), potaknuo je sve vojnike na kajanje i ispovijed, svjestan činjenice da su grijesi uzrok nesreća koje nas pogađaju.

Ovako piše Farlati:

"primum illi maximae curae fuit, ut cives omnium ordinum ad veniam delictorum, opemque divinam exposcendam excitaret, publicis precibus et supplicationibus indictis, quibus ipsemet demisso capite, plenus lacrymarum, pedibus aliquando nudis, totiusque oris et corporis habitu ad religionem ac poenitentiam composito, interfuit ac prefuit. Tentoria et stationes militum frequens obibat; gravibus et vehementius concionibus adeo illorum animas permovebat, ut lacrymis perfusi, et acri scelerum suorum dolore confixi ad pedes sacerdotum, quos secum adduxerat, sese confitendi caussa abjicerent. Et ipse quoque confitentibus aures dabat; inde divinis mysteriis expiatos armatosque ac plenos bonae spei hortabatur, ut fortiter animoseque cum hostibus Christiani nominis pugnarent, ut pro Christo, si res ferat, gloriosam mortem non dubitarent."

("prvo, najviše se brinuo da građane svih staleža potakne na kajanje za svoje grijehe, i moljenje Božje pomoći, odredivši javne molitve i prošnje, u kojima je on sam sudjelovao i predvodio ih, otkrivene glave, pun suza, ponekad i bosih nogu, i čitavim ustima i držanjem tijela usmjerenim na vjeru i pokoru. Često je obilazio šatore i postaje vojnika; svojim ozbiljnim i žestokim propovijedima toliko je dirnuo njihove duše, da su se u suzama i velikoj boli zbog svojih grijeha, bacali pred noge svećenicima, koje je sa sobom doveo, kako bi se ispovijedili. I on je sam ispovijedao; a zatim ih je, okrjepljene i ojačane božanskim otajstvima, i pune dobre nade, hrabrio da se čvrsto i ustrajno bore s neprijateljima kršćanskoga imena, i da za Krista, ako bude potrebno, ne oklijevaju umrijeti.")


Za vrijeme turske opsade Sinja, nadbiskup Cupilli pošao je u selo Dicmo, u neposrednoj blizini bojišnice:

"Obsessos ut quoquo posset modo succurerret, Stephanus explicato erectoque crucis vexillo cum delecta clericorum manu advolavit. Haud longe ab arce substitit in quadam villula, cui nomen est Dicmo; ac licet undique a barbaris pericula impenderent, ibidem opperiri statuit, dum aditus aliquis patefieret, qua se suosque in oppidum intromitteret, ut obsessis solatio et auxillio esset, eosque suis verbis et exemplis ad sustinendos et repellendos Turcarum impetus accenderet."

("Da nekako pomogne onima pod opsadom, Stjepan je prišao s razvijenom i uzdignutom zastavom križa, sa odabranom četom klerika. Zadržao se nedaleko od utvrde, u jednom malom selu koje se zove Dicmo; i iako je posvuda prijetila opasnost od barbara [Turaka], odlučio se ondje kriti; dok se ne otvori neki prolaz, kojim bi se mogao sa svojima prebaciti u utvrdu, da ljudima pod opsadom donese utjehu i pomoć, i da ih svojim riječima i primjerom potakne na otpor i odbijanje turskih navala.")


Iz Dicma, biskup Cupilli piše pismo papi Klementu XI. (9. kolovoza 1715.) u kojem moli papinu pomoć za borbu protiv Turaka. To pismo možete naći i na drugim stranicama, pa nema potrebe da ga ovdje navodim.

Nakon čudesne pobjede nad Turcima, nadbiskup Cupilli služi svečane mise zahvalnice u Splitu i Sinju:

"Tunc Stephanus Spalatum regressus primum in aede Metropolitana ingenti civium eo confluentium frequentia, deinde Signum profectus in templo ejus oppidi primario ritu solemni et rem divinam fecit, et gratias pro Arce extremis obsidionis periculis exempta Deo sospiti persolvit; utrobique concione ad populum habita, in qua tam insignis beneficii divinitus accepti magnitudinem gravissimis verbis et sententiis explicavit."

("Tada je Stjepan vrativši se u Split, prvo u metropolitanskom hramu, uz veliko mnoštvo građana, a zatim pošavši u Sinj, u hramu te utvrde svečanim obredom održao bogoslužje, i iskazao zahvalu Bogu što je tvrđava oslobođena krajnjih opasnosti opsade; i tamo održao propovijed puku, u kojoj je značajnim riječima objasnio svu veličinu tog dara primljenog od Boga.")

Krunjenje čudotvorne Gospe Sinjske

Nadbiskup Cupilli se također iskazao kao gorljivi širitelj katoličke vjere.
Zapravo, više od 60% biografskih podataka koje je Farlati iznio o Cupilliju odnose se na njegovo nastojanje oko obraćenja protestanata, istočnih raskolnika, muhamedanaca i židova.
Ne znam zašto to današnji povjesničari zaobilaze. Očito im ta tema nije interesantna. To je jedan dobar primjer kako se danas piše povijest. Mnogi povjesničari čitajući izvore, uzmu samo ono što je njima zanimljivo i to objave, a sve ostalo zanemare. I onda do publike dopre samo polovična slika o pojedinim događajima... Zato se uvijek moramo vraćati izvorima. I sva sreća da su nam danas svi glavni izvori pri ruci. Ovo je bila jedna mala digresija. Vratimo se na temu...


Farlati daje jednu zanimljivu informaciju koja može biti poticaj za daljnje istraživanje:

"Extat accurate descriptus catalogus illorum , quos Stephanus vel a schismate, vel ab haeresi Lutherana et Calviniana, vel denique a Mahometana et Judaica superstitione ad rectam in Deum fidem sinumque Ecclesiae Catholicae traduxit. Hi autem numero fuerunt fere ad qingentos..."

("Postoji točno popisani katalog onih koje je Stjepan bilo od raskola, bilo od luteranskog i kalvinističkog krivovjerja, bilo pak od muhamedanskog i židovskog praznovjerja, privukao na ispravnu vjeru u Boga i u krilo Katoličke Crkve. Ovih je naime brojem oko petsto...")


Nadbiskup Cupilli je također pratio zbivanja u Crkvi u drugim zemljama. S velikom je boli promatrao kako se u Francuskoj širi jansenističko krivovjerje.

U pismu jednom francuskom biskupu u studenom 1717., Cupilli tvrdi da se takvo krivovjerje nikada ne bi moglo pojaviti u Dalmaciji - i to zahvaljujući ćudi ovdašnjih ljudi. Daje zanimljiv opis našeg puka u Dalmatinskoj zagori. Opisuje ih kao snažne ljude, zauzete borbom protiv Turaka, i vrlo sumnjičave prema novotarijama:

"Hic siquidem fides orthodoxa ab Apostolorum discipulis plantata, aliorumque martyrum irrigata cruore, altas adeo defixit radices, ut omnium haeresum ventos eluserit. Quinimo strenuus Dalmata, de reprimenda Turcarum immanitate sollicitus, inutilium scholasticorum certaminum incuriosus, mavult Christiana catechesi instructus militari virtute, nec non praestita Christo Domino ejusque Vicario obedientia gloriari, quam novarum opinionum multitudine et subtilitate tempus contendere, pietatis fervorem imminuere, fideique puritatem discrimini exponere."

("Ovdje je, naime, prava vjera posađena od učenika apostola i zalivena krvlju drugih mučenika, postavila toliko visoke korijene da je odbila vihore svih krivovjerja. Štoviše, snažni Dalmatinac, zauzet obranom od turskog divljaštva, nezainteresiran za beskorisne prepirke učenjaka, radije se poučen kršćanskim naukom hvali vojničkim vještinama i poslušnošću iskazanom Kristu Gospodinu i njegovom namjesniku, nego da gubi vrijeme na mnoštvo novih mišljenja i potankosti, koje izlažu opasnosti da umanje revnost pobožnosti i čistoću vjere.")


Ovo je svakako zanimljiva crta karaktera ljudi u Dalmatinskoj zagori, koji traže kratke i jasne odgovore, a ne trpe filozofiranja, muljanja, izvrtanja... Nego, kaži jasno: "što smijem, a što ne smijem".
Možda je baš zbog toga u Dalmaciji bio tako popularan Katekizam sv. Roberta Bellarmina. Raširili su se brojni njegovi prijevodi (i preradbe) baš u tim krajevima, u 17. i 18. stoljeću.

No, da se vratimo malo na pokoru...
Važno je naglasiti da sve mjere koje je u pogledu pokore poduzimao nadbiskup Cupilli imaju temelj u nauku Crkve. To nisu bila nekakva njegova privatna mišljenja.

O nužnosti pokore i zadovoljštine autoritativno govori Tridentski koncil (sess. XIV., c.8.):

"Procul dubio enim magnopere a peccato revocant, et quasi fraeno quodam coerceant hae satisfactoriae poenae, cautiores et vigilantiores in futurum poenitentes efficiunt: medentur quoque peccatorum reliquiis et vitiosis habitus, male vivendo comparatos... Neque vero securior ulla via in Ecclesia Dei unquam existimata fuit ad amovendam imminentem a Domino poenam, quam ut haec poenitentiae opera homines cum vero animi dolore frequentent."

("Bez sumnje, ove kazne zadovoljštine uvelike odvraćaju od grijeha i na neki ih način obuzdavaju poput uzde, te pokornike čine opreznijima i budnijima za budućnost; također, liječe ostatke grijeha i opake navike koje su ljudi usvojili zlim življenjem... 
I nije u Crkvi Božjoj nijedan drugi način ikada bio smatran sigurnijim za odvraćanje kazni koje prijete od Gospodina, nego kad ljudi ova pokornička djela često čine sa pravom boli u duši.")


A sad se možemo pitati: Koja su to pokornička djela? Što, gdje, kako?

Prvo i osnovno, da se čovjek ponizi u srcu i obavi čin kajanja (što bismo zapravo trebali činiti prije svake molitve).
Zatim, stoji nam na raspolaganju čitav niz pokorničkih molitava iz bogate crkvene tradicije.

Ovdje prvo mjesto pripada pokorničkim psalmima. Klečeći izmoliš sedam pokorničkih psalama i Litanije svih svetih. To je sve skupa oko 25 minuta klečanja i molitve.
Mislim da to nije puno.

Taj način pokore vidimo već kod sv. Augustina, koji se pripremao za smrt moleći pokorničke psalme. Ova metoda je kroz sva stoljeća zadržala poglavito mjesto u kršćanskoj pokori. Pa tako, npr. iz spisa sv. Roberta Bellarmina možemo zaključiti da je u njegovo vrijeme (16.-17. stoljeće) uobičajena pokora koju su svećenici određivali ljudima na ispovijedi bila da par dana poste o kruhu i vodi, i mole pokorničke psalme i Litanije svih svetih.

Rimski brevijar sv. Pija V. nalagao je klericima da mole pokorničke psalme u korizmene petke, iako je sv. Pio V. odredio da ta dužnost ne obvezuje pod smrtni grijeh (da tim više mogu obavljati tu pobožnost s ljubavlju, a ne pod pritiskom). Neki su pak crkveni redovi imali strogu obvezu da mole pokorničke psalme svaki petak kroz cijelu godinu.

U svim starim molitvenicima (koji su uređeni u duhu Rimskog brevijara), uvijek dolaze pokornički psalmi prije Litanija svih svetih. 

Evo iz jedne odlične knjižice iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X. (usklađeno s konstitucijom Divino afflatu iz 1911.).