Svi su pozvani

"Veniant igitur qui salvi fieri volunt ad 'columnam et firmamentum veritatis' (1 Tim 3, 15), quod Ecclesia est; veniant scilicet ad veram Christi Ecclesiam, quae in suis episcopis summoque omnium capite Romano Pontifice successionem habet Apostolicae auctoritatis nullo tempore interrumptam, quae nihil unquam potius habuit quam ut praedicaret atque omni ope custodiret ac tueretur doctrinam ex Christi mandato ab Apostolis annunciatam..."

("Neka dođu, dakle, koji žele biti spašeni 'stupu i uporištu istine' (1 Tim 3, 15), a to je Crkva; neka dođu pravoj Kristovoj Crkvi, koja u svojim biskupima i vrhovnoj glavi svih, rimskom prvosvećeniku, ima nasljedstvo apostolske vlasti koje ni u jednom vremenu nije bilo prekinuto, i kojoj nikada ništa nije bilo važnije nego da propovijeda i svim nastojanjem čuva i brani nauk, iz Kristovog naloga, naviješten od Apostola...")

- bl. Pio IX. (Ubi primum, 1847. god.)

Prava vjera, koju je Krist naučavao, samo je u Crkvi Katoličkoj

Evo kako su na vjeronauku učili naši djedovi i bake... cijelu istinu, kratko, jasno i bez bilo kakvog "ekumenskog" muljanja...

Veliki katolički katekizam za niže pučke škole
(Zagreb, 1921.)

Bratovštine duša u čistilištu

Don Krsto Stošić (1884.-1944.)

Bratovštine su društveno-vjerska udruženja laika, sa ciljem promicanja posebnih pobožnosti. U našim krajevima poznate su još od srednjega vijeka, a naročito su bile raširene u mjestima uzduž jadranske obale.
Bratovštine su nekada bile u samom središtu duhovnog života našega puka.

Kako su postojale bratovštine za razne pobožnosti, logično je da su se vrlo rano pojavile i one koje su se specijalizirale za pomaganje dušama u čistilištu.

Don Krsto Stošić u svojoj knjizi Sela šibenskog kotara (1941.) daje mnoštvo podataka o bratovštinama duša u čistilištu koje su djelovale na području Šibenske biskupije.
Prema tim podacima, vidimo da je svako drugo mjesto imalo takvu bratovštinu.
Postojale su u Vodicama, Tisnom, Tribunju, Žirju, Prviću, Jadrtovcu, Skradinu i mnogim drugim mjestima.

Cilj tih bratovština je bila pomoć dušama u čistilištu: dakako, molitvom i sv. misom.
U tu svrhu, mnogi vjernici su im ostavili znatan dio svog imetka.

Na primjer, o bratovštini duša čistilišta u Tisnom, piše don Krsto Stošić (Sela šibenskog kotara, str. 209.):
"Bratovština Duša Čistilišta dobila je g. 1717. iz ostavštine Antice Soline kuću, vrt i neke zemlje. Spisi su pisani glagolicom.
Andrija Gelpi koji je umro 1742., obnovio je ovu bratovštinu. 
Bratovština g. 1809. ima više zemalja i znatnog novca na dugu.
Svaki dan se govori misa za pokojnu braću, a kad netko umre, govore se za nj 20 misa."

Župna crkva u Jadrtovcu, krajem 1930-ih

U prosjeku je to bilo kao kod bratovštine na Žirju, za koju don Krsto kaže (str. 196.):
"...bratovština Duša čistilišta, koja 1809. dava misu svakog petka, a 20 misa za umrlog člana."

Oprosti za članove bratovština duša u čistilištu

Papa Klement VIII.

Bratovštine za pomoć dušama u čistilištu bile su vrlo česte i u drugim katoličkim zemljama, a obično su nosile naziv "confraternitas fidelium defunctorum" ili "confraternitas animarum purgatorii".

Pape su dijelili obilne oproste članovima tih bratovština.

Imamo primjer pape Klementa VIII. koji je 1594. g. podijelio članovima jedne takve bratovštine sljedeće oproste...

Potpuni oprost:
- na dan upisa u bratovštinu;
- na času smrti, ako "ore vel saltem corde" ("ustima ili barem srcem") prizove ime Isus;
- ako tijekom osmine blagdana Svih Svetih i blagdana Male Gospe pohodi crkvu ili kapelicu bratovštine i pomoli se za spasenje Rimskog Prvosvećenika ("pro salute Romani Pontificis"), za mir Svete Stolice i mir među kršćanskim vladarima, te za oslobođenje duša iz čistilišta;
- svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, ako primi sv. pričest "devote et cum contritione" ("pobožno i sa skrušenošću") i izmoli za duše u čistilištu Miserere (Psalm. 50.) ili De profundis (Psalm. 129.) ili krunicu

Oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica:
- ako (pobožno) prisustvuje moljenju oficija za pokojne;
- ako prati pogrebnu povorku preminule braće, moleći psalam De profundis ili krunicu;
- svakoga ponedjeljka i petka, ako izmoli za duše u čistilištu psalam De profundis ili krunicu
- ako dade da se služi misa za pokojne;
- svaki put kad posjeti bolesne/nemoćne članove bratovštine

Ima ih još... Ove sam samo naveo kao primjer.

IZVOR:
E. Amort, De origine, progressu, valore ac fructu indulgentiarum, Venecija, 1738., str. 150.

Samo onda moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve

Prenosim dva pisma bl. Alojzija Stepinca svećeniku Vinku Komeričkom 
(iz Glasnika postulature bl. Alojzija Stepinca, god. 2000., 11. listopada, br. 3.-4., str. 79.-81.).
Pisma govore o važnosti pobožnoga služenja sv. mise, o potrebi dobre pripreme za sv. misu, te o osobnoj pobožnosti svećenika.

I. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću. Ovo pismo raspravlja o potrebi razmatranja i kontemplacije da se sačuva vjernost u svećeničkom životu.

Krašić, 1.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo, kojim me obavješćuješ, da ćete naskoro imati svećeničku rekolekciju. Bilo u sto dobrih časova! Kao što i sam vidiš, bezbožni komunizam ne odustaje od svoje nakane, zatrti svaki trag i spomen na Boga na zemlji i istrijebiti Crkvu Kristovu, a to je Katolička crkva.

Nije dakle čudo, da i Vatikan ponavlja ono, što sam neki dan čuo na francuskom jeziku iz Vatikana i dobro si zapisao: "De nouveau... Le communisme est absolument inconciliable avec la religion."

Ponovno se dakle stavlja na srce svima, da se znadu ravnati: komunizam i religija su dva kontradiktorna pojma. Jednoga mora nestati, a to ne će biti Katolička crkva, jer Kristovo obećanje stoji i dalje: "Et portae inferi non praevalebunt." (Mt 16, 18)

Komunizam je apsolutno nepomirljiv s vjerom.

No kako znadeš, može se desiti i desilo se, da tu i tamo sotona prisvoji vlast bar za neko vrijeme i Crkvu bar za neko vrijeme istrijebi iz kojeg kraja.

Zar nije današnja Turska bila kula kršćanstva u vijeme svetoga Pavla, pa do dolaska Turaka? Egipat, Sirija, Palestina, kakvo cvatuće kršćanstvo za vrijeme onih velikih pustinjaka i stilita! A u Europi, dosta je sjetiti se samo Njemačke, Švedske, Danske, Finske, Norveške, Engleske etc. Danas su to kule hereza, kojima se već ne zna ni broja, ili bolje kule formalnog poganstva, ako stoji, što sam n.pr. čitao za Švedsku, da sedam promille vjeruje u Boga ili prakticira vjeru.

Kad pak stvari tako stoje, onda nema sumnje, da svećenik mora biti spreman na tešku borbu, dok Gospodin ne kaže 'dosta' za ovu kugu (bez borbe ne će svećenik nikada biti na toj zemlji), jer ne veli uzalud Kempenac: "Fili, nunquam securus es in hac vita, sed quoad vixeris, semper arma spiritualia tibi sunt necessaria."

Mislim pak, da Ti ne trebam posebno isticati, da među odlična "arma spiritualia" svećenikova spada meditacija, razmatranje. I kad bi koji svećenik kušao podcijeniti važnost dnevnog razmatranja, stavio bi se iznad autoriteta proroka, koji govori: "Desolatione desolata est terra, quia nullus est, qui recogitet corde." (Jer 12, 11)

Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći. Kako možemo izbjeći ruševinama naše duše, ako živimo po svjetski, bez pravog poznavanja naših svećeničkih dužnosti, mlitavi? 
A kako su teške i velike dužnosti svećeničke!

A kako će svećenik upoznati mnogostrukost svojih dužnosti i praktična sredstva prihvatiti za njihovo ostvarenje, ako nikada ne razmatra?

Ne kaže uzalud i ne opominje uzalud mudri Sirah: "Cogitatum tuum habe in praeceptis Dei et in mandatis Illius maxime assiduus esto et Ipse dabit tibi cor et concupiscentia sapientiae dabitur tibi." (Sir 6, 37)

Sjećaš se iz Deuteronomiuma, kad je Bog preko Mojsija ponovio narodu izraelskom zapovijedi svoje. I jer je znao, kako će zemaljske brige i rastrešenost brzo baciti u zaborav te zapovijedi u svijesti naroda, zato mu govori: 'Eruntque verba haec in corde tuo et meditaberis in eis sedens in domo tua et ambulans in itinere, dormiens atque consurgens et ligabis ea quasi signum in manu tua, eruntque et movebuntur inter oculos tuos, scribesque ea in limine et ostiis domus tuae.'

Ako je to Bog naredio već priprostom puku, kud više vrijedi za nas, svećenike Gospodnje. Onda samo moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve, kod molitve brevira, "sancta sancte tractare", kao što je dijeljenje svetih sakramenata i sakramentalija, jer će nas upravo meditacija učiniti "ignem urentem", kao što veli Psalmist: "Et in meditatione mea exardescet ignis."(Ps 39, 4)
  

U protivnom slučaju, smrznut ćemo se i biti slični onome, za kojega kaže Sveto Pismo: "Propter frigus piger arare nolui." (Izr 20, 4)

Ja znam da su svećenici danas preopterećeni poslom. Ali Ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza Prvoga svjetskog rata, kako su pale neke columnae katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. 
Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili meditaciju, ili bolje, vlastitu dušu, i rezultat je bila "ruina magna" (Mt 7, 27).

Stavi dakle toplo na srce braći svećenicima, da svi, napose mlađi, kojima predstoje još mnoge borbe i muke, budu ljudi meditacije, da uzmognu sve junački podnijeti i spasiti sebe i povjerene si ovce. 

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu

+ Alojzije kard. Stepinac, nadbiskup zagrebački

-------------------------------------------------------------------------------

II. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću, o pripravi za slavljenje sv. Mise i potrebi zahvale nakon sv. mise.

Krašić, 2.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo i za drugu mjesečnu svećeničku rekolekciju.

Upravo ovih dana čitao sam knjigu glasovitog apostola ne samo u Njemačkoj, nego poznatog već po svoj Europi, a i izvan, p. Leppicha S.J., koji u formi nagovora iznosi grozne mane našega vremena. Nije dakako mogao obići ni komunizam, najveću herezu današnjeg vremena, pa se obraća Kristu i kaže: "Herr Jesus Christus, angesichts der kommunistischen Weltpropaganda mochten wir fast jenen Stimmen glauben, die uns damit drohen, dass der Kommunismus die ganze Welt verbrennen wird. Aber Du hast Dein au-serwahltes Volk auch durch das rote Meer geleitet. Fuhre uns, die Du mit Deinem Blute erlost hast, durch diese rote Flut hindurch. Dein Vater hat nicht Karl Marx den Auftrag und die Gnade gegeben, das Angesicht der Erde zu erneuern, sondern uns Christen, sofern wir mit Deiner Lehre ernst machen."

Kao što znaš, lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem Njegove krvave žrtve na drvetu križa.

"Scientes", veli apostol sveti Petar, "quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso Sanguine quasi agni immaculati Christi et incontaminati."(1 Pt 1, 18).

Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici "ernst machen" s najsvetijim činom na zemlji, svetom Misom, po kojoj se u prvom redu obnavlja lice zemlje. A sigurno se ne može govoriti o "ernst machen", ako se svećenik brižno ne pripravlja na svetu Misu i dolično ne zahvaljuje za nju. 
Što naime kaže Mudrac u Svetome Pismu? "Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu Illius sanctificabunt animas suas." (Sir 2, 20)

Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: "Manhu? - Quid est hoc?" (Izl 16, 15)

Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što nama dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist. 

Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5)

Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)

Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! 

Nije dakle potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za svetu Misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: "Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensum abominatio est Mihi. Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse." (Iz 1, 13-16)

U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake Mise: "Ego in innocentia mea ingressus sum."

A ako se dolikuje priprava, dolikuje se i zahvala. "Benedic, anima mea, Dominum, et omnia quae intra me sunt, nomini sancto Ejus et noli oblivisci omnes retributiones Ejus."

Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiumu: "Nec est alias natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris." (Pnz 4, 7)

Što bi rekao Mojsije danas, da mu je dano služiti svetu Misu?

I ako se je Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom:

"Postula quod vis, ut dem tibi", zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, onoga Isusa, "de quo virtus exibat et sanabat omnes" (Lk 6, 19)

Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od svete Mise, zaslužilo bi ukor: "Domus mea deserta est et vas festinatis unusquisque in domum suam." (Hag 1, 9)

Zar se ne pristoji mnogo više ono: "Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam Eum." (Pj 3, 4)

Ako se budemo Njega držali i Njega držali, onda, i samo onda, bit ćemo u stanju "renovare faciem terrae", jer je samo On put, istina i život.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu, Tebi i ostaloj braći svećenicima

+ Alojzije kard. Stepinac nadbiskup zagrebački

Izvor života

Najava Euharistijskog kongresa u Primoštenu 1939. god.
(iz tjednika Katolik, 22. lipnja 1939., br. 26.)

Blaženi koji se u ovom životu pripremaju za sud

Mlada misa sv. Ignacija

"Beati illi qui se in hac vita praeparant ut judicentur et salvi fiant a Divina Majestate: ob cujus amorem et reverentiam vos rogo, ut sine mora studeatis conscientias vestras diligentius corrigere... Facite, quaeso, ut omnes qui me scire volent et animis suis prodesse, a vobis meo nomine visitati et amicissime salutati, hanc sibi conscriptam putent. Finem facio, Deum Dominum nostrum rogando, ut pro sua infinita et summa clementia nos velit gratia sua cumulare ad sanctissimam suam voluntatem pernoscendam et rite exequendam...
Die Nativitatis praeteritae in Ecclesia Dominae nostrae Majori in sacello, ubi est praesepe in quo infans Jesus positus fuit, suo cum auxilio et gratia dixi meam primam Missam."

("Blaženi oni koji se u ovom životu pripremaju da budu suđeni i spašeni od Božanskoga Veličanstva: radi čije vas ljubavi i štovanja molim, da bez odgode pažljivo nastojite ispraviti vaše savjesti... Učinite, molim vas, da svi koji me žele poznavati i koristiti svojim dušama, od vas u moje ime budu posjećeni i najprijateljskije pozdravljeni, [i] da smatraju da je ovo njima napisano. Završavam, moleći Boga Gospodina našega da mu se, zbog njegove beskrajne i vrhovne blagosti, prohtje obasuti nas svojom milošću, kako bismo spoznali njegovu presvetu volju i pravilno je izvršili...
Prošloga Božića u Crkvi naše Velike Gospe, u kapelici gdje su jaslice u kojima se nalazio dijete Isus, s njegovom sam pomoći i milošću rekao svoju prvu Misu.")

- sv. Ignacije Loyola
(iz pisma koje je poslao svojoj braći 2. veljače 1539., u kojem javlja o svojoj mladoj misi - Epistolae sancti Ignatii Loyolae, lib. I., ep. 9.)

Klanjanje je dužnost, a ne izbor

"Estne venerandum nobis adorandumque hoc sacramentum?
Est maxime, sic postulante a nobis officio religionis, ut quem adesse in Eucharistia credimus, cultu quoque debito prosequamur, creaturae Creatorem, servi Dominum atque Redemptorem optimum, maximum!
De quo Scriptura ipsa pronunciat: 'Adorent eum omnes angeli Dei' (Psalm. 96.).
Et rursus: 'Adorabunt eum omnes reges terrae, omnes gentes servient ei' (Psalm. 71.)."

("Trebamo li štovati i klanjati se ovom sakramentu?
Da najviše, jer tako od nas traži dužnost vjere, da onoga za koga vjerujemo da je u Euharistiji, slavimo s dužnim štovanjem, kao stvorenja svoga Stvoritelja, kao sluge Gospodara i Otkupitelja najboljega, najvišega!
O kojem samo Pismo proglašuje: 'Neka mu se poklone svi anđeli Božji' (Psalm. 96.).
I opet: 'Klanjat će se njemu svi kraljevi zemlje, svi narodi služit će njemu.' (Psalm. 71.).")

- sv. Petar Kanizije
(Summa doctrinae christianae, IV., 4., 6.)

Marica Stanković: "Križarski pokret se ponosi radikalizmom"

Marica Stanković (1900.-1957.) bila je suradnica bl. Ivana Merza, suosnivačica ženske grane orlovskog pokreta (Savez hrvatskih orlica), potom organizatorica i predsjednica Velikog križarskog sestrinstva.
God. 1938. osnovala je svjetovnu ustanovu Suradnice Krista Kralja.
Sve su se te organizacije zalagale za širenje katoličkog svjetonazora među hrvatskim djevojkama, naročito za čednost u odjevanju i ponašanju.

Komunističke vlasti su je 1948. osudile na petogodišnju robiju. Umrla je 1957. god.

Sprovod Marice Stanković 1957. god.

Njezina pisana ostavština i danas nam može biti jasan putokaz.

U srpnju 1932. god., održao se u Šibeniku susret križarica iz cijele Hrvatske. Susretu je prisustvovao i biskup Jerolim Mileta.
Tijekom susreta održana su razna predavanja. Jedno od njih je bilo predavanje Marice Stanković o križarskom pokretu i euharistiji, na kojem je izrekla ove važne riječi:

"Križarski pokret se ponosi radikalizmom, ispravnim katoličkim načelima, katoličkom dosljednošću i neovisnošću od svijeta i njegova mišljenja."

Cijelo predavanje je objavljeno u tjedniku Katolik (7. kolovoza 1932., br. 30.)...

Bl. Alojzije Stepinac: "Vojujte odvažno!"

Hrvatska katolička mladež je tijekom 1920-ih i 1930-ih bila organizirana u nizu udruga koje su bile sastavni dio Katoličke akcije (pokrenute na poticaj pape Pija XI.).
Najpoznatija je bila orlovska organizacija (pod vodstvom bl. Ivana Merza), a nakon njezine zabrane 1929. god., njenu ulogu preuzima križarska organizacija.

U tim se organizacijama promicao viteški, junački, način razmišljanja (potpuno suprotno od "pacifističkog" hipijevskog stava koji danas prevladava u modernističkim udrugama "katoličke" mladeži).

Naši orlovi i križari su uistinu vojevali protiv liberalizma. Nisu vodili nikakav "dijalog" s neprijateljima katoličke vjere, već su suzbijali njihovu djelatnost.

Bl. Alojzije Stepinac je, prilikom jednog blagoslova križarske zastave 1935. g., potaknuo križare da odvažno vojuju.

Evo vijest o tome u tjedniku Katolik, 1. rujna 1935., br. 35.

Kad je bilo potrebno, naša borbena katolička mladež znala se i fizički suprotstaviti neprijateljima. Dakako, nisu tukli liberale po ulicama... Ali, znali su u nekim situacijama primijeniti određenu silu. Tako su, na primjer, u više navrata silom spriječili održavanje tribina liberalnih i/ili ateističkih predavača.

Možda je najpoznatiji primjer, okršaj naših orlova sa "starokatolicima" u Stenjevcu, u studenom 1926. godine.

Moram ovdje prvo nešto reći o tim "starokatolicima" - jer taj naziv mnoge zbunjuje. Ime "starokatolici" je zavaravajuće. Oni niti su "stari", niti su "katolici". To je zapravo ultraliberalna sekta, koja je nastala u Njemačkoj 1870-ih; protive se svećeničkom celibatu, nerazrješivosti ženidbe, moljenju časoslova, latinskom jeziku u liturgiji... Dakle, sve ono što traže i modernisti!
U Hrvatskoj se ta sekta pojavila početkom 1920-ih, a bila je podržavana od Beograda, koji ju je koristio kao sredstvo za unošenja razdora među hrvatske katolike.
 

Ovo dolje je svjedočanstvo stenjevačkog župnika Josipa Mokrovića o sukobu orlova sa sektašima "starokatolicima".
To svjedočanstvo je objavljeno u knjizi isusovca Josipa Vrbaneka  Vitez Kristov - dr. Ivan Merz (Zagreb, 1943.)

Dne 21. XI. 1926. veliki broj zagrebačkih samozvanih starokatolika, okupivši oko sebe neke zavedene Stenjevčane, navalio je pod vodstvom »starokatoličkog« svećenika A. D. na stenjevačku župnu crkvu, da je otmu i da održe u njoj »svoju misu«. No navala je ostala bez uspjeha, jer je naišla na otpor lijepog broja orlova i domagojaca te samih vjernih župljana. Orlove je vodio dr. Ivan Merz i on je dao svu pobudu za tu obranu.

»Starokatolici« bili su zbog svoga neuspjeha tako bijesni, da su svom žestinom stali pogrđivati naše katolike raznim uvredama, osobito predbacujući im papu. Prijetili su se i batinama. Po dr. Merzu, koji im je neustrašivo uskliknuo: »Samo preko naših lešina doći ćete u crkvu!« – oni su svom mržnjom pljuvali. Neki su od naših orlova i domagojaca bili i tvorno napadnuti.

Mi svi, videći njihov uzmak i poraz, oduševljeno zapjevasmo pred župnom crkvom »Tebe Boga hvalimo« i »Liepu našu domovinu!«

Zatim smo ušli u crkvu, gdje sam prikazao sv. Misu i propovijedao.

Borbene naše orlove pod vodstvom dr. Merza slijedili su sada i veoma mnogi iz one grupe, koja se još čas prije pomiješala sa »starokatolicima«, te su bili neodlučni kuda će, a sada su i oni priključili se nama i prisustvovali sv. Misi i propovijedi.

Poslije ove službe Božje razgovarao sam sa dr. Merzom, kakovu da zadovoljštinu pružimo dragomu Bogu, Presvetome Srcu Isusovu i Majci Božjoj za obeščašćenje i svetogrđa »starokatoličkih« svećenika te za mir u župi?

I on pun duboke i nježne vjere i štovanja spram Presvete Euharistije, dao je najljepši prijedlog, da se slijedeće nedjelje odredi kroz čitav dan klanjanje Isusu u izloženom Presvetom Sakramentu. Ja sam sa zahvalom prihvatio njegov prijedlog.

I dne 28. XI. došao je dr. Merz u našu župnu crkvu i više sati proboravio je u sabranom i pobožnom klanjanju pred Presvetim.

Za blagdan pak Bezgrješnog Začeća sam se je ponudio, da će održati predavanje o Lurdu sa slikama. Mnoštvo vjernika pažljivo je slušalo taj dan njegovo lijepo i zanimljivo predavanje, zadojeno djetinjom ljubavlju i odanosti spram Nebeske Gospe, te su se mnogi morali i vratiti kućama, nemajući više mjesta. Iza toga počeli su se duhovi u župi Stenjevec smirivati.

Iz ovih evo događaja vidi se Merčeva velika ljubav Crkvi i papi njegov apostolski duh, osobito pak njegova požrtvovnost te spremnost: i život svoj položiti za pravu Crkvu Kristovu… Smatram, da je on imao junačke kreposti i da bi se mogao započeti proces, da bude proglašen blaženim.

Stenjevec, 25. IX. 1942., Josip Mokrović, župnik

Treba reći da ovo nisu bile nekakve "sporadične akcije"... 
Borbeni stav u suprotstavljanju neprijateljima katoličke vjere bio je izričito propisan u orlovskoj Zlatnoj knjizi!

Bl. Ivan Merz je zacrtao borbenost u Zlatnoj knjizi

U čemu je veličina bl. Ivana Merza?
Prije svega, u tome što nam je, kao suosnivač Hrvatskog orlovskog saveza i urednik njegovog pravila (Zlatne knjige), ostavio trajan uzor kako bi trebala biti ustrojena jedna organizacija katoličke mladeži.
Hrvatski orlovski savez (HOS) je djelovao od 1923. do 1929. god. (kad su ga zabranile vlasti tadašnje Karađorđevićeve Jugoslavije).
 
U HOS-u je vladala čelična disciplina - jasna pravila kojih se svaki član morao držati. Sam bl. Ivan Merz je orlove stalno uspoređivao s katoličkim vitezovima. I zato je npr. obred primanja u orlove bio vrlo sličan srednjovjekovnom obredu primanja u vitezove.

Ali, ono što je daleko važnije od toga, HOS je imao jasno definirane ciljeve i sredstva kako da do njih dođe. 

Bilo je također jasno definirano kako se pojedini orao mora držati prema neprijateljima katoličke vjere.

Prenosim te odredbe... uz par slika naših orlova:

 
"Koje [ljude] mora orao baš posebice držati svojim protivnicima?
Orao mora baš posebice svojim protivnicima držati one koji hoće narod trovati nevjerom i neprijateljstvom protiv Katoličke Crkve i svećenstva, pa one koji kvare mladež alkoholom, psovkom, nečistoćom, kinematografom, lošom knjigom, nepristojnim plakatima i slikama, koji gule i koriste se njegovom bijedom."
(Zlatna knjiga, X., 2.)

"Je li borba protiv neprijatelja kršćanske misli protivna kršćanskoj ljubavi?
Borba protiv neprijatelja kršćanske misli nije protivna kršćanskoj ljubavi, već je posve u skladu s kršćanskom ljubavi koja zahtijeva od nas da ljubimo Boga i duhovnu sreću naroda pa da se zato svom snagom opiremo pokušajima nevjernika i narodnih neprijatelja koji hoće pogubiti duše."
 (Zlatna knjiga, X., 4.)

"Pojedini su zadaci orla u borbi protiv neprijatelja katoličanstva među drugima ovi:
- mora progoniti časopise i knjige, kinematografe protivne vjeri, Crkvi i narodu te ljude odvraćati od njih;
- mora otkrivati, pobijati i poticati narod protiv nakana i rada protivna vjeri, Crkvi i narodu protivnih društava i ustanova;
- mora osobito mladež odvraćati od protivnika i takvih osoba koje kušaju svoj poriv i ugled u župi izrabiti da šire nazore protivne vjeri, Crkvi i svećenstvu;
- mora odvraćati puk posebice od prostorija i krčmi gdje se sastaju osobe protivne katoličkoj misli i podrugivači duhovnika i kršćanskih društava;
- mora se odlučno boriti protiv psovke i nastojati je istrijebiti;
- mora ugled protivnika vjere neumorno potkopavati, njihov rad progoniti i njihove osnove za protukatoličku stvar odmah mrsiti da im trud bude u tutanj i da nailaze na sve veće poteškoće;
- ako treba, neka otkrije i mane, zlobu, pokvarenost i neznanje protivnika; samo da je sve istinito i s nakanom da osramoti neprijatelje Crkve i vjere te ne uspiju njihove protunarodne namjere."
 (Zlatna knjiga, X., 6.)

Bl. Gracija iz Mula

Jedan od najsvetijih ljudi koje je dao naš hrvatski narod zasigurno je bl. Gracija iz Mula (1438.-1508.), poznat i kao bl. Gracija iz Kotora. Podsjećam vas da je Boka kotorska u ono vrijeme bila dio Dalmacije.

Bl. Gracija je bio redovnik augustinac, čovjek izrazito strogog pokorničkog života i veliki štovatelj Presvetog Oltarskog Sakramenta, što se očitovalo naročito u njegovom nastojanju da što više puta tijekom dana prisustvuje svetoj misnoj žrtvi.

Izdvajam ovdje nekoliko odlomaka iz službene biografije našega blaženika
(u G. Lanteri, Additamenta ad Crusenii Augustinianum Monasticon, 1890. g.)...

"B. Gratia de Catharo in oppido Mula prope Catharum in Dalmatia primam lucem aspexit die 27 Novembris anno 1438. Usque ad aetatis suae annum trigesimum nauticae arti operam dedit in longinquas, remotasque regiones navigando. Cum autem quadam die nostratis celeberimi concionatoris B. Simonis de Camerino sermonem audisset apud Augustinensem Montis Ortoni congregationem tum recens ab eodem B. Simone fundatam ceu frater laicus eremitanum habitum induit."

("Bl. Gracija iz Kotora prvo je svjetlo ugledao u utvrdi Muo blizu Kotora u Dalmaciji dana 27. studenoga, godine 1438. Sve do tridesete godine svoga života bavio se pomorstvom, ploveći po dalekim i udaljenim zemljama. No, kad je jednoga dana čuo propovijed našega slavnog propovjednika bl. Šimuna od Camerina, obukao je pustinjački habit kao brat laik u augustinskoj zajednici Monteortone, koju je nedugo prije osnovao isti bl. Šimun.")


Odmah se pokazala njegova velika pobožnost prema svetoj misnoj žrtvi:

"Statim ita se obedientiae studiosum exhibuit ut superiorum praecepta praeveniret, atque adeo pietatis officia adamare coepit ut quam posset pluribus Missis libenter inserviret, quo in munere angeli potius quam hominis speciem sua singulari modestia atque mirabili fervore praeferebat."

("Odmah se pokazao tako predan poslušnosti da je prestigao naredbe poglavara, i toliko je zavolio službe pobožnosti, da je rado posluživao u što je više mogao Misa, u kojoj službi je pokazivao prije naličje anđela nego čovjeka, svojom osobitom skromnošću i zadivljujućom gorljivošću.")


A ovo je opis onog događaja iz života bl. Gracije, koji se najčešće prikazuje na slikama:

"In coenobio s. Mariae de Monte Ortono cum quadam die non posset Missae interesse eo quia ex obedientia in horto conventur rei campestri vacare debebat, audiens sacrae hostiae elevationis signum in ipso viridario Christum Dominum adoraturus in genua se provolvit, cuius tantam fidem ac pietatem Dominus respiciens illud effecit ut noster Gratia per apertos ecclesiae muros ipsummet Christi Corpus sublato specierum velamine palam in hostia consecrata conspiceret."

("U samostanu sv. Marije od Monteortona, kad jednoga dana nije mogao prisustvovati Misi, jer se iz poslušnosti morao baviti poljskim radovima u vrtu; čuvši znak podizanja svete hostije, u samom se vrtu bacio na koljena da se pokloni Kristu Gospodinu; kad je toliku vjeru i pobožnost vidio Gospodin, učinio je da naš Gracija kroz otvorene zidove crkve ugleda samo Tijelo Kristovo, jasno bez zastora prilika.")

Bl. Gracija je uvijek želio biti najmanji, obavljao je najniže i najteže poslove u samostanu. To je bio samo jedan dio njegovog pokorničkog života:

"Interea autem rusticanos labores intra coenobii septa non refugiebat, atque viliora quaeque domus ministeria cum humilitatis studio tum caeterorum fratrum amore sibi libenter reservabat. Suum parcum aut frugale prandium quotidie medium dividebat  ut portionem alteram pauperibus esurientibus erogare valeret. Religiosae autem paupertatis ita erat sedulus custos ut in cella nullam haberet aliam supellectilem praeter aliquot sacras imagines, unam coronam precatoriam, duo flagella, unumque catenulam, atque duas tabulas quae una cum saxo lectum eius conficiebat, super quem non aliud operimentum quam pannosa quaedam..."

("U međuvremenu, nije bježao od sluganskih poslova unutar samostanskih zidina, i sve gore kućanske poslove ostavljao je sebi, sa svom poniznošću, a tako i ljubavlju prema ostaloj braći. Svoj je oskudni ili bijedni doručak svakodnevno dijelio na dva dijela, kako bi drugi dio mogao dati gladnim siromasima. Bio je tako pomnjiv čuvar redovničkog siromaštva, da u ćeliji nije imao drugoga namještaja, osim nekoliko svetih slika, jednu krunicu za molitvu, dva biča, jedan lančić i dvije ploče koje su zajedno s kamenom činile njegov krevet, nad kojim nije imao drugoga pokrivača, nego nekakve krpe...")


Kao i svi veliki sveci, i bl. Gracija se odlikovao velikom pobožnošću prema Majci Božjoj:
 "Erga Deiparam mira pietate ferebatur, atque ad illius honorem quotidie rosarium recitabat, et in singulis eius festivitatum vigiliis non aliter quam modico pane et aqua vescebatur, atque magis quam alias se flagellis verberabat."
 ("Prema Bogorodici se čudesnom pobožnošću zanosio, i u njezinu čast je svakodnevno recitirao krunicu, i u svakoj vigiliji njezinih svetkovina nije jeo drugo, nego malo kruha i vode, i bičevao se više nego inače.")


Put do savršenosti sastoji se naročito u izbjegavanju naoko malih i lakih grijeha. Izbjegavanje lakih grijeha je najbolja obrana od teških grijeha. Naš bl. Gracija je to uspijevao strogim obdržavanjem redovničke tišine i odlučnim odupiranjem svim napastima:

"Silentii autem ita erat rigidus custos ut nonnisi caritatis vel necessitatis causa illud unquam frangeret. Conscientiae vero erat adeo timoratae ut nedum quascumque voluntarias veniales noxas devitare, verum etiam ab omnibus involuntariis defectibus praecavere peculiari vigilantia conaretur. Inter haec pluribus variisque daemonis tentationibus saepenumero impetebatur; assidua nostratis B. Gratiae membrorum suorum afflictatio cum iugi oratione coniuncta illum semper superiorem atque victorem reddidit."

("Bio je tako strog čuvar tišine, da ju nikada nije prekršio, osim iz uzroka ljubavi ili nužde. Bio je toliko bojažljive savjesti da ne samo da se trudio izbjeći svaki namjerni laki grijeh, nego se osobitom budnošću nastojao čuvati i od nenamjernih nedostataka. U tome je često bio napadan mnogim i raznovrsnim napastima demona; no ustrajno mrtvljenje udova zajedno s postojanom molitvom našega bl. Gracije, uvijek ga je iznijelo kao nadvladatelja i pobjednika.")


Ljudske zle sklonosti se suzbijaju tjelesnim postom. I na ovom području je bl. Gracija bio nenadmašan:

"Praeter caetera ab Ecclesia atque ordinis constitutionibus praescripta ieiunia tribus hebdomadae diebus ieiunabat pane duntaxat et aqua parce se sustentans. Caeteris autem diebus comedebat tantummodo quoddam pulmentm ex herbis confectum... 
Supra nudam carnem cilicium ex equorum crinibus contextum gestabat, ferreaque catena lumbos sibi praecingebat. In summo etiam frigore discalceatus, nudatoque capite incedebat, neque ut se calefaceret unquam prunas accessit."

("Osim ostalih postova propisanih od Crkve i konstitucija reda, tri dana u tjednu je postio održavajući se samo kruhom i s malo vode. Ostalim je danima jeo samo neko varivo napravljeno od trave...
Preko golog je tijela nosio kostrijet satkanu od konjskih dlaka i željeznim lancem si je opasao bokove. I u najvećoj hladnoći hodao je bos i gole glave, i nikada se nije približio ognjištu da se ugrije.")


O ćeliji u kojoj je živio:
"Cellam autem angustiorem sibi elegerat tectum proxime sitam, in qua homo pedibus rectus ambulare nequibat adeo ut non quidem quietis, sed potius poenae locus esse videretur."
("Izabrao si je tijesnu ćeliju sa nisko postavljenim stropom, u kojoj čovjek nije mogao uspravan  hodati, tako da se to nije činilo kao mjesto odmora, već prije kao mjesto kazne.")

I za kraj, nešto po čemu bl. Gracija može biti uzor današnjim vjernicima - pobožno primanje svete pričesti.
Bl. Gracija je čak i u zadnjoj bolesti, kad je već bio onemoćao, slab i blizu smrti, skupio dovoljno snage da izađe iz kreveta i klečeći primi sv. pričest:

"Itaque viva fide roboratus e lectulo repente surgens... SS. Viatico obviam ivit, et in genua provolutus illud ferventi religione recepit.
Extrema tandem unctione munitus ad meritorum suorum retributionem a Domino recipiendam transivit die 9 Novembris 1508., aetatis suae 70."

("I tako ojačan živom vjerom, brzo je ustao iz kreveta... pošao ususret sv. popudbini i bacivši se na koljena primio ju je s gorućom vjerom.
Posljednjom pomašću pak utvrđen prešao je Gospodinu, da primi nagradu za svoje zasluge, dana 9. studenoga 1508., u 70 godini života.")

Pazi kako pristupaš sv. pričesti

"Propter quod manifeste colligitur: qui tepide, indevote et inconsiderate accedit, 'iudicium sibi manducat et bibit' (1 Cor. 11, 29) quia tanto sacramento contumeliam facit. Et ideo consilium est his, qui se sentiunt minus mundos mente vel carne, vel etiam indevotos, ut differant, quousque parati ad esum veri Agni, mundi, devoti et circumspecti accedant. 
Propter quod etiam hoc sacramentum praeceptum est celebrari cum solemnitate praecipua, tam quantum ad locum, quam etiam ad tempus, et quantum ad verba et orationes, et quantum ad vestimenta in celebratione missarum..."

("Zbog čega se jasno zaključuje: tko mlako, nepobožno i nepromišljeno pristupa [sv. pričesti], 'sud sebi jede i pije' (1 Kor 11, 29) jer čini uvredu tolikom sakramentu. I zato je savjet onima koji se osjećaju manje čistima dušom i tijelom, ili također nepobožnima, da odgode [sv. pričest] sve dok ne budu spremni na blagovanje istinskoga Jaganjca; da pristupe čisti, pobožni i promišljeni.
Zbog toga je također određeno da se ovaj sakrament slavi sa osobitom svečanošću, kako što se tiče mjesta, tako i što se tiče vremena, i isto tako riječi i molitava, pa tako i ruha u slavljenju misa...")

- sv. Bonaventura (Breviloquium, VI., 9.)

Papa Pio IX. označio je "liberalni katolicizam" najpogubnijom kugom

"S neprijateljem kakav je liberalizam, kršćanin katolik ne može sklopiti saveza. To bi bilo isto, kao kad bismo samima sebi neprijateljskim mačem probili grudi... Baš zato ne toliko liberalizam, koliko "liberalni katolicizam" u naše je doba najpogubniji neprijatelj pravoga kršćanstva. Papa Pio IX. označio je "liberalni katolicizam" najpogubnijom kugom... U pobijanju ove kuge, dakle, sastoji se naša poglavita zadaća."

(članak "Naše geslo" - u tjedniku Katolik, 28. veljače 1932., br. 9.)

Važnost molitve u borbi protiv krivovjerja

Sv. Robert Bellarmin

Ako malo pogledate sve velike katoličke borce protiv krivovjerja, poput sv. Dominika, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Ignacija, sv. Petra Kanizija, sv. Roberta Bellarmina itd., primijetit ćete da oni nisu smatrali propovijedi, polemike i pisana djela, svojim najvećim oruđem u borbi protiv krivovjerja, već molitvu...! I svoju i tuđu!


Sv. Robert Bellarmin je isticao da su redovnici i redovnice (kao sv. Terezija Avilska) koji su u svojim samostanima marljivo molili Boga da sačuva Europu od luteranskog krivovjerja, dali nemjerljiv doprinos zaustavljanju širenja protestantizma.

Ovako piše Bellarmin (De gemitu columbae, III., 4.):

"Preces et suspiria ad Deum pro periculo animarum (quibus haeretici non minori pene astutia, quam infernales spiritus, insidiantur) opus bonum commune est omnibus fidelibus, sive viris sive feminis, sive doctis sive indoctis, sive ecclesias publice frequentantibus, sive in coenobiis aut solitudinibus latentibus. 
Sic enim scribit s. Augustinus (De moribus Ecclesiae, lib. I., cap. 31.): 'Videntur nonnullis eremitae plusquam oporteret, deseruisse res humanas, non considerantibus, quantum nobis eorum animus in oratione prosit.'
Et Iustinianus imperator in novella constitutione 133. dicit: 'Imperium, militiam, agros ipsos, et quidquid habent homines saeculares, per orationes conservari sanctorum eremitarum.'
Et nostro tempore beata Theresia, ut habetur in secundo libro capite primo vitae ipsius, saepe largiter flebat in oratione ad Deum pro iis, qui praedicatione, vel scriptis pugnabant adversus haereses Lutheranorum, et ad hoc ipsum excitabat sorores suas. Imo etiam ad hunc praecipuum finem erigebat monasteria religiosorum mulierum, ut socias haberet ad pugnandum adversus haereses, oratione et lacrymis, cum alia ratione non posset... pestem haereses a finibus catholicorum avertere."

("Molitve i uzdasi Bogu za opasnost duša (koje vrebaju heretici sa ništa manje lukavstva nego pakleni duhovi) dobro je djelo zajedničko svim vjernicima, bili oni muškarci ili žene, učeni ili neuki, bilo da oni javno pohađaju crkve, ili se kriju u samostanima i samotnim mjestima.
Ovako naime piše sv. Augustin (De moribus Ecclesiae, lib. I., cap. 31.): 'Nekima se čini da su pustinjaci više nego što je potrebno napustili ljudske stvari, [ti] ne razmišljaju koliko nama koristi njihova ustrajnost u molitvama.'
I car Justinijan je rekao u noveli 133. konstitucije: 'Carstvo, vojska, čak i sama polja i sve što imaju svjetovni ljudi [laici], čuva se molitvama svetih pustinjaka.'
I u naše vrijeme, blažena Terezija, kao što stoji u drugoj knjizi, prvom poglavlju, njezinog životopisa; često je obilno plakala u molitvi Bogu za one koji se propovijedanjem i pisanjem bore protiv luteranskog krivovjerja, i na to poticala svoje sestre. Također je i za taj poseban cilj podizala samostane redovnica, kako bi imala suradnice u borbi protiv krivovjerja, molitvom i suzama, jer na drugi način nije mogla odvratiti kugu krivovjerja sa katoličkih granica.")

Što i kako trebamo moliti?

Moramo se naročito moliti Majci Božjoj.
Crkva je uvijek znala da je upravo Majka Božja naša glavna zaštita od opasnosti krivovjerja.
Ta istina je ušla i u liturgiju.
Pa se tako npr. u Gospinim misama (nakon sedamdesetnice) u zavlaci kaže: "cunctas haereses sola interemisti" ("sva si krivovjerja sama uništila").

I naš bl. Alojzije Stepinac je to spomenuo u jednoj propovijedi:
  
"Nema ni najmanje sumnje da je ukazanje Majke Božje u Lurdu prije sto godina neizmjerno mnogo pomoglo učvršćenju svete vjere u dušama milijuna ljudi, i to u razdoblju kad su liberalizam, masonstvo, laicizam, modernizam i niz drugih zabluda upleli sve sile da unište vjeru u srcima ljudi i po mogućnosti istrijebe ime Božje sa zemlje.
I to ukazanje prije sto godina bio je jedan od onih zahvata Presvete Majke Božje, za koju vrijedi riječ: "Sva si krivovjerja sama uništila!" Albigenze i bogumile krunicom koju je dala sv. Dominiku, tursku silu snagom koju je isprosila po krunici kršćanskom oružju (Lepant, Beč, Petrovaradin itd.), a moderne Golijate liberalizma, masonstva i svih zabluda, uz divno vodstvo posljednjih velikih papa [Pija IX., Lava XIII, Pija X...] možda najviše upravo ovim svojim velikim ukazanjima, od kojih bez sumnje jedno od prvih mjesta zauzima Lurd."
 
(A. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str. 26.-27.)




     Molitva sv. Franje Ksaverskoga za obraćenje pogana, heretika i grešnika
 

Jedan od najuspješnijih misionara u povijesti, sv. Franjo Ksaverski, često je molio za obraćenje nevjernika. U tome se vjerojatno krije tajna njegovog uspjeha.

Ovo je njegova molitva za obraćenje pogana, heretika i grešnika, u izvorniku:

Aeterne rerum omnium effector Deus, memento abs te animas infidelium, haereticorum et peccatorum procreatas, easque ad imaginem et similitudinem tuam conditas.
Ecce Domine, in opprobrium tuum his ipsis infernus repleatur.
Memento, Jesum dilectum Filium tuum pro illarum salute atrocissimam subiisse necem. Noli, quaeso, Domine, ultra permittere, ut Filius tuus ab infidelibus, haereticis et peccatoribus contemnatur, sed precibus sanctorum virorum et Ecclesiae sanctae, Filii tui sponsae, placatus recordare misericordiae tuae et oblitus idolatriae, infidelitatis, contumaciae et malitiae eorum effice , ut ipsi quoque agnoscant, timeant, diligant aliquando, quem misisti Dominum nostrum Jesum Christum, qui est salus, vita et resurrectio nostra, per quem salvati et liberati sumus, cui sit gloria per infinita saecula saeculorum. Amen.

V. Emitte Spiritum tuum et creabuntur.
R. Et renovabis faciem terrae.

Oremus.
Omnipotens sempiternae Deus, qui salvas omnes et neminem vis perire, respice ad animas diabolica fraude deceptas, ut omni haeretica pravitate deposita, errantium corda resipiscant et ad veritatis tuae redeant unitatem. Per Christum Dominum nostrum. Amen.

(Franz Neumayr, Nucleus Christianismi, 1768., str. 127.-128.)