PRO MULTIS - za mnoge, a ne za sve - OBJAŠNJENJE Tridentskog katekizma

Riječi pretvorbe u tradicionalnom rimskom obredu

Liturgijska revolucija 1969. godine bila je toliko duboka, da je zahvatila čak i riječi pretvorbe (i u izvorniku novog misala, ne samo u prijevodima). Ali, ni to nije bilo dovoljno reformatorima, koji su iskoristili prijevode novoga misala na narodne jezike, kako bi na svoju ruku uvodili razne stvari, kojih nema u izvornom tekstu misala. Iako u latinskom izvorniku novog misala u riječima pretvorbe i dalje piše "pro multis" ("za mnoge"), u nekim prijevodima na narodne jezike, te su riječi pogrešno prevedene kao "za sve ljude". To se dogodilo i u Hrvatskoj, gdje je prijevod novog misala bio povjeren modernistima iz "Kršćanske sadašnjosti".

Može se primijetiti kako rasprave o tom pitanju, iz nekog razloga, zanemaruju činjenicu da Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) daje izričito objašnjenje zašto u riječima pretvorbe piše "za mnoge", a ne "za sve".

Pisci Tridentskog katekizma (među kojima je bilo i dalmatinskih biskupa) kao da su znali da će se jednoga dana pojaviti ljudi koji će pokušati izokrenuti te riječi. Podsjećam da je katekizam objavljen 1566. godine, i predstavlja precizno tumačenje misli Tridentskog koncila.

Prije nego što navedem objašnjenje Tridentskog katekizma, pogledajmo prvo kojim "argumentom" modernisti pokušavaju opravdati svoj krivi prijevod novog misala. Oni se, naime, pozivaju na one riječi sv. Pavla: "Krist je umro za sve" (2 Kor 5, 15).
Ali, to pravovjernim katolicima nikada nije bilo sporno! Da! Krist je doista umro za sve ljude - u smislu, da je njegova muka i smrt više nego dovoljna da zadovolji za sve grijehe svih ljudi, od Adama do posljednjeg čovjeka koji će živjeti na zemlji. Međutim, plodovi Kristove muke se ne primjenjuju neposredno na sve ljude. Kada bi se plodovi Kristove muke neposredno primjenjivali na sve ljude, onda se nitko ne bi trebao krstiti, niti ići na ispovijed, jer bi im grijesi bili izbrisani već samom činjenicom da je Krist za njih umro.
No, Gospodin je odredio da se plodovi njegove muke i smrti primijenjuju preko svetih sakramenata, kako kaže sv. Pavao: "koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni" (Rim 6, 3). Dakle, muka i smrt Kristova nije neposredno opravdala sve ljude, nego samo one ("mnoge") koji su kršteni, i koji se koriste spasonosnim sredstvima koja je on ustanovio. A tako je najavio još prorok Izaija: "Sluga moj pravedni opravdat će mnoge" (Iz 53, 11). Mnoge, a ne sve. A i sam Gospodin kaže:

"Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10, 45)

Gospodin također koristi riječi "za mnoge" pri ustanovi Euharistije (Mt 26, 28; Mk 14, 24). Od ovih činjenica polazi tumačenje koje daje Tridentski katekizam, a koje glasi ovako:

"Sed verba illa quae adduntur: PRO VOBIS ET PRO MULTIS, a Matthaeo (Matth. 26, 28) et Luca (Luc. 22, 30) singula a singulis sumpta sunt, quae tamen sancta Ecclesia, Spiritu Dei instructa, simul coniunxit: pertinent autem ad passionis fructum atque utilitatem declarandam; nam si eius virtutem inspiciamus, pro omnium salute sanguinem a Salvatore effusum esse fatendum erit; si vero fructum quem ex eo homines perceperint, cogitemus, non ad omnes, sed ad multos tantum eam utilitatem pervenire facile intelligemus."

("Ali one riječi koje se dodaju: ZA VAS I ZA MNOGE, uzete su pojedinačno iz Mateja (Mt 26, 28) i Luke (Lk 22, 30), a koje je sveta Crkva, poučena od Duha Božjega, zajedno spojila: te se riječi odnose na plodove i koristi muke; jer ako gledamo na njenu snagu, treba priznati da je Spasitelj prolio krv za sve, ali ako razmišljamo o plodu koji od toga primaju ljudi, lako ćemo shvatiti da on ne dostiže sve, nego samo 'mnoge'.")

Malo kasnije, katekizam precizira da u riječima pretvorbe s punim pravom piše "za mnoge", a ne "za sve":

"Recte ergo factum est ut pro universis non diceretur, cum hoc loco tantummodo de fructibus passionis sermo esset quae salutis fructum delectis solum attulit. Atque huc spectant verba illa Apostoli: 'Christus semel oblatus est ad multorum exhaurienda peccata' (Hebr. 9, 28); et quod Dominus apud Ioannem inquit: 'Ego pro eis rogo; non pro mundo rogo, sed pro eis quos dedisti mihi, quia tui sunt' (Ioan. 17, 9)."

("Pravilno je stoga učinjeno da se ne govori 'za sve', jer se na tom mjestu govori samo o plodovima muke, koje je dodijelio samo izabranima. I ovdje spadaju one riječi Apostola: 'Krist se jednom prinese da oduzme grijehe mnogih' (Heb 9, 28); i što Gospodin kaže kod Ivana: 'Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji' (Iv 17, 9).")

Da bismo ovo shvatili, moramo pogledati što o plodovima muke Kristove kaže sam Tridentski koncil (sess. VI., cap. 3.):

"Verum, etsi ille pro omnibus mortuus est, non omnes tamen mortis eius beneficium recipiunt, sed ii duntaxat quibus meritum passionis eius communicatur. Nam sicut revera homines, nisi ex semine Adae propagati nascerentur, non nascerentur iniusti; cum ea propagatione, per ipsum dum concipiuntur, propriam iniustitiam contrahant: ita nisi in Christo renascerentur, nunquam iustificarentur, cum ea renascentia per meritum passionis eius, gratia qua iusti fiunt, illis tribuatur. Pro hoc beneficio Apostolus gratias nos semper agere hortatur Patri, qui dignos nos fecit in partem sortis sanctorum in lumine et eripuit de potestate tenebrarum transtulitque in regnum Filii dilectionis suae, in quo habemus redemptionem et remissionem peccatorum' (Col. 1, 12-13). "

("Zaista, iako je on umro za sve, ne primaju svi beneficij njegove smrti, nego samo oni na koje je primijenjena zasluga njegove muke. Naime, kad se ljudi ne bi rađali od potomstva Adamova, ne bi se rađali nepravednima; jer tim rađanjem po njemu u trenutku začeća, primaju vlastitu nepravdu: tako ako se ne preporode u Kristu, nikada se neće opravdati, jer se tim preporodom po zasluzi njegove muke, dodijeljuje milost kojom postaju opravdani. Za to nas dobročinstvo Apostol neprekidno potiče da zahvaljujemo Ocu, 'koji nas je učinio dostojnima za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti, i izbavio nas iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje, u kome imamo otkupljene i otpuštenje grijeha' (Kol 1, 12-13). ")

To je na jednostavan način objašnjeno u Katekizmu sv. Pija X.  (■ 112.-114.):

■ 112. P. Za koga je Isus Krist umro?

O. Isus Krist je umro za spasenje svih ljudi, pa je on za sve ljude prikazao zadovoljštinu.

■ 113. P. Ako je Isus Krist umro za spasenje svih ljudi, zašto se svi ne spašavaju?

O. Isus Krist je umro za sve, ali svi se ne spašavaju zato što ga mnogi neće priznati, što ne poštuju njegov zakon, što se ne koriste sredstvima spasenja koja nam je on ostavio.

■ 114. P. Je li dovoljno za naše spasenje da je Isus Krist umro za nas?

O. Da bismo se spasili, nije dovoljno što je Isus Krist umro za nas, nego je potrebno da svakome od nas budu primijenjeni plodovi i zasluge njegove muke i smrti. Ta se primjena najviše događa pomoću svetih sakramenata, koje je sam Isus Krist zato ustanovio. Međutim, mnogo ljudi ili uopće ne prima sakramente ili ih prima nedostojno, pa su sami sebi krivi, ako im smrt Kristova nije korisna za spasenje.

Mislim da je ovo dovoljno da svatko razumije zašto se plodovi Kristove muke ne primijenjuju na sve ljude, nego na neke - na MNOGE o kojima govori Sveto pismo. Zato se u riječima pretvorbe govori za mnoge, a ne za sve.

Na kraju krajeva, tako je Gospodin izričito rekao prilikom ustanove riječi pretvorbe...

Matej 26, 28: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha."

Marko 14, 24: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva."

Lažne religije

Prije nekoliko godina, u časopisu Veritas uredništvo je, odgovarajući na pitanje čitatelja, napisalo sljedeću tvrdnju:

Nazivati "lažnim religijama" pripadnike drugih religija... ne odražava stav Katoličke crkve, nego odražava njegovo nepoznavanje.

Očito je da autor tih riječi nikada nije čitao crkvene dokumente starije od 1960-ih, što je, nažalost, čest slučaj kod današnjeg "modernog klera". Upravo na području odnosa prema nekatoličkim religijama vlada najveći nesklad i diskontinuitet između "modernih učenja" i tradicionalnog nauka Crkve.

Pa evo, za informaciju onima koji to ne znaju, termin "lažna religija" ("falsa religio") izričito koristi Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.), kad govori o nejednakom položaju katolika i nekatolika, i o nužnosti katoličke vjere za spasenje:

"Quocirca minime par est conditio eorum, qui per coeleste fidei donum catholicae veritati adhaeserunt, atque eorum qui ducti opinionibus humanis, falsam religionem sectantur..."

("Zbog toga nipošto nije jednak položaj onih koji su po nebeskom daru vjere prionuli uz katoličku istinu, i onih koji vođeni ljudskim mišljenjima slijede lažnu religiju...")

Nazivati nekatoličke religije "lažnim religijama" itekako je u skladu s Evanđeljem. Upravo Evanđelje upozorava na opasnost od lažnih proroka koji donose krive nauke:

"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15)

"Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." (Mt 24, 11)

Dakle, ako znamo da je Muhamed bio lažni prorok, onda je i religija koju je on osnovao: lažna religija. Logično i očigledno. I ovo je bilo očito svim generacijama katolika sve do Drugoga vatikanskog koncila, u čije su dokumente razni liberalni lobiji progurali svoje teze koje do danas stvaraju zabune i pomutnje. Od svih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, onaj koji najviše stoji u izravnoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve je deklaracija o nekršćanskim religijama "Nostra aetate".

Naime, "Nostra aetate" tvrdi da Crkva gleda s poštovanjem na nekršćanske religije. I sad možemo pitati: Otkad to? Otkad??? Kakvo poštovanje!?
Kakvo poštovanje?, kad se u tradicionalnom obredu krštenja (koji je bio na snazi i za vrijeme II. vatikanskog koncila) traži od krštenika koji dolazi iz neke druge religije: da prezre i zamrzi tu religiju, kao i sve ostale zablude i lažne religije.


Da vas podsjetim što propisuje obred krštenja odraslih (Rimski obrednik 1929., s. 56.):

Toliko o "poštovanju" drugih religija. Zato su pokoncilski reformatori mijenjali sve obrede, kako bi ih uskladili s novootkrivenim "poštovanjem prema nekršćanskim religijama". Zato su izmijenili molitve Velikog petka za obraćenje židova, krivovjeraca, raskolnika i pogana. Zato su uklonili i Atanazijevo vjerovanje iz časoslova, kao i tolike druge molitve.
Nije bilo drugoga načina, nego da iznova sastave nove obrede, "politički korektne".

Na isti je način izmijenjena pouka na teološkim fakultetima. Dovoljno je samo usporediti udžbenike prije Drugoga vatikanskog koncila s onima koji se danas tamo koriste. Pisac u Veritasu koji je napisao tezu koju sam spomenuo na početku, nažalost, vjerojatno dolazi od onih koji ništa drugo i ne poznaju osim modernističkih novotarija.