Udžbenik kardinala Ottavianija: "Odvajanje Crkve i države je opako, nerazumno i nepravedno"

Kardinala Alfreda Ottavianija pamti katolički svijet kao predstojnika Svetoga oficija u turbulentnom razdoblju 1960-ih, kad je kao glas pravovjerja nastojao sačuvati crkveni nauk neokaljanim, nasuprot sve većoj poplavi modernističko-protestantskih hereza.
Taj je veliki kardinal doista učinio sve što je mogao kako bi spriječio djelatnost modernističkih trovača. Nije on kriv što su mu kripto-modernisti u kuriji radili iza leđa i potkopavali njegova nastojanja. Najpoznatiji primjer je onaj iz 1962., kad je kardinal Ottaviani stavio pod cenzuru modernističkog kolovođu Karla Rahnera, zabranivši mu da javno govori, a samo par mjeseci kasnije Rahner dolazi kao peritus na Drugi vatikanski koncil!

Kardinala Ottavianija pamtimo i po protivljenju liturgijskim reformama i uvođenju novog obreda mise. Iako već star i fizički onemoćao, učinio je sve što je mogao da se sačuva cjeloviti katolički nauk i liturgiju.

Vrijeme je da katolici ponovno otkriju pisanu ostavštinu ovog velikog kardinala.
Iz njegovih se knjiga može mnogo toga naučiti. Što mislite zašto su ga pape stavili na čelo Svetog oficija? Zbog njegove velike učenosti i čvrstog pravovjerja.

Ottaviani je bio istaknuti stručnjak i profesor javnog crkvenog prava. Iz njegovih su knjiga učile generacije bogoslova. U svojim djelima posebnu pozornost posvećuje odnosu Crkve i države. To je bila njegova specijalnost; tema koju je istraživao i poznavao do najmanjih detalja.

Najznačajnije je njegovo kapitalno djelo Institutiones iuris publici ecclesiastici.
A kako bi olakšao učenje studentima teologije, Ottaviani je napisao i jedan kraći i pregledniji udžbenik Compendium iuris publici ecclesiastici, gdje je na vrlo zanimljiv način iznio ovu zahtjevnu materiju. Udžbenik je, naravno, na latinskom jeziku. U ono su vrijeme u Rimu svi teološku udžbenici i sva predavanja bili na latinskom.

Imamo IV. izdanje Compendiuma iz 1954. godine.

Knjiga je stvarno odlična. Obrađuje ove teme: ljudska društva, što čini Crkvu savršenim društvom, odnosi između savršenih društava, autoritet i vlast; zatim, o naravi i vlasti Crkve, o odnosima države i Crkve, o položaju Crkve u različitim tipovima država, o konkordatima, a dodatak na kraju knjige govori o Katoličkoj akciji i aktivizmu laika.

Danas ćemo vidjeti što kardinal Ottaviani piše u tom udžbeniku o liberalnom konceptu odvojenosti Crkve i države. Ta je tema obrađena na str. 315.-334.

Nakon što je teoretski obradio takav tip uređenja države, iznio mišljenja i stavove njezinih liberalnih promicatelja i njihove "argumente", daje nam pravi katolički odgovor na liberalne tvrdnje.
Ottaviani temelji svoj odgovor na Svetom pismu, papinskim dokumentima i zdravom razumu. Odgovor sažima ova jednostavna rečenica:

"Separatio Ecclesiae a statu est omnino reprobanda"
("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti")

Evo kako Ottaviani objašnjava svoj stav o sustavu odvojenosti Crkve i države:

"Separatio Ecclesiae a Statu est omnino reprobanda. - Huiusmodi namque systema in ordine theoretico cum erroneis principiis ita cohaeret ut in suis praesuppositis, in suis consequentiis et in integro suo complexu falsissimum evadat; in ordine vero practico, cum vera et genuina libertate Ecclesiae per se componi nequit. Summi Pontifices sane solidissimis argumentis separationem Ecclesiae a Statu, ut systema doctrinale, reprobarunt tamquam impium, irrationale et iniustum; ac ut systema practicum tunc tantum tolerarunt cum, in determinatis adiunctis, maiora mala secus Ecclesiae imminerent..."

("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti. - Ovakav se naime sistem u teoretskom redu toliko pridržava zabludničkih načela da se u svojim pretpostavkama, u svojim posljedicama i u cijelom svom kompleksu pokazuje veoma pogrešnim; a u praktičnom redu ne može se po sebi slagati s istinskom i pravom slobodom Crkve. Vrhovni prvosvećenici zaista su s najčvršćim argumentima odbacili odvojenost Crkve od države, kao doktrinalni sistem - kao opak, nerazuman i nepravedan; a kao praktički sistem, toleriraju ga samo onda kad bi u određenim situacijama, u protivnom, Crkvi prijetila veća zla...")

Dakle, pape su odbacili sustav odvojenosti Crkve i države kao "opak, nerazuman i nepravedan" ("impium, irrationale et iniustum"). Ottaviani detaljno objašnjava što čini taj sustav opakim, a što nerazumnim i nepravednim.


Zašto je opako odvajanje Crkve i države? Ottaviani navodi dva razloga. Prvi razlog je to što je ideološki temelj sustava odvajanja Crkve i države: liberalni indiferentizam.

"Impium dicitur hoc systema: a) est enim eius fundamentum in illis ipsis principiis quae sunt velut cardines indifferentismi et atheismi statalis; et alienum prorsus facit civilem societatem ab illa pietate qua, et ipsa, Deum publice colere debet, vero adhibito cultu veraeque Ecclesiae sacro ministerio.
[Leo XIII., Humanum genus, 20 apr. 1884.]: 'Revera humani generis societas, ad quam sumus natura facti, a Deo constituta est naturae parente; ab Eoque tamquam a principio et fonte tota vis et perennitas manet innumerabilium, quibus illa abundat, bonorum. Igitur, quemadmodum singuli pie Deum sancteque colere ipsa naturae voce admonentur, propterea quod vitam et bona quae comitantur vitae a Deo accepimus, sic eandem ob causam populi et civitates. Idcirco qui solutam omnis religionis officio civilem communitatem volunt, perspicuum est non iniuste solum sed etiam indocte absurdeque facere.'
Hinc etiam Pius X primam hanc affert rationem reprobandi ac damnandi legem gallicam separationis: 'quod maxime afficit iniuria Deum, quem sollemniter eiurat, principio declarans rempublicam cuiusvis religiosi cultus expertem' [s. Pius X, Vehementer nos, 11. febr. 1906.]

("Kaže se da je taj sistem opak: a) jer je njegov temelj u istim onim principima koji su poput stožera indiferentizma i državnog ateizma; i potpuno otuđuje građansko društvo od one pobožnosti kojom je i samo dužno javno štovati Boga, prihvativši istinsko štovanje i sveto služenje instinite Crkve.
[Leon XIII, Humanum genus, 20. travnja 1884.]: 'Uistinu, društvo ljudskoga roda, za koje smo po naravi načinjeni, ustanovljeno je od Boga, utemeljitelja naravi, i od Njega kao od početka i izvora dolazi sva snaga i održivost nebrojenih dobara, kojima ono obiluje. Stoga, kao što se i glasom same naravi potiču pojedinci da pobožno i sveto štuju Boga, jer smo od Boga primili život i dobra koja prate život, tako iz istog razloga to trebaju činiti i narodi i države. Zbog toga, oni koji žele da građansko društvo bude lišeno svake vjerske dužnosti, očito je da postupaju ne samo nepravedno, nego također i neuko i apsurdno.'
Odatle također i Pio X. izvodi onaj prvi razlog za odbacivanje i osudu francuskog zakona o odvojenosti: 'jer nanosi najveću uvredu Bogu, koga se svečano odriče, načelno proglašavajući da je republika izuzeta od svakog vjerskog štovanja' [sv. Pio X., Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")

Drugi razlog zašto je opak sustav odvojenosti Crkve i države nalazi se u činjenici da se protivi Božjoj uredbi i uređenju međuljudskih odnosa.

"Est insuper impium quia contradicit Dei sapientissimae dispositioni; si enim ambae societates a Deo sunt, ab ipso certe ordinatae sunt ac sapientissima lege concordi colligatione consociatae, eodem sane modo ac cetera omnia 'quae sunt, a Deo ordinata sunt' [Rom. 13, 1]; hinc non magis erit in principium facultate Ecclesiam a Statu divellere, quam ceteras ordinis naturalis vel supernaturalis leges infringere, ac ordinem a Deo statutum pervertere."

("Opak je, nadalje, jer se suprotstavlja premudroj uredbi Božjoj; jer ako su oba društva [Crkva i država] od Boga, od njega su uređena i premudrim zakonom udružena ["consociatae"] složnom svezom, istim dakako načinom kako su i sve ostale [vlasti]: 'koje postoje, od Boga su postavljene' [Rim 13, 1]; odatle nije ništa više u ovlastima vladara da Crkvu odvoje od države, nego da prekrše ostale zakone naravnoga i nadnaravnoga reda, i da izokrenu red koji je Bog postavio.")

Nadalje, Ottaviani kaže da je odvajanje Crkve i države - nerazumno. Zašto je nerazumno? Navode se tri razloga.

"Irrationabile autem et absurdum dicitur systema separationis Ecclesiae a Statu: a) primo quidem quia naturae et destinationis hominum inadaequatam habet rationem, separando bonum cuiusque civis a bono eiusdem qua fidelis. Sane, verum civium bonum non intelligitur nisi illud quod cum eorumdem suprema destinatione congruit; ideoque nequit Status, civium bonum prosequendo, ab eorumdem bono qua fidelium praescindere; quo fit ut non possit pariter praescindere ab ea societate cui bonum civium spirituale procurare directe commissum est."

("Nerazumnim se, naime, i apsurdnim naziva sistem odvojenosti Crkve od države: a) prvo zato što naravi i svrsi ljudi daje neprimjeren razlog, odvajajući dobro nekog građanina od njegovog dobra kao vjernika. Zasigurno, pod pravim dobrom građana ne može se razumijevati nego ono što se slaže s njihovim vrhovnim ciljem; i stoga ne može država, tražeći dobro građana, odsjeći ih od njihova dobra kao vjernika, što će biti da se ne može istodobno odsjeći od onog društva kome je povjereno da se izravno brine za duhovno dobro građana.")

Drugi razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države:

"Preterea est irrationale quia impedit quominus ipsum civitatis bonum temporale in sua plenitudine obtineatur, imo etiam maximum importat civili societati detrimentum. Haec enim florere aut stare diu, posthabita religione, quae summa dux ac magistra adest homini ad iura et officia sancte custodienda, non potest [Leo XIII, Annum ingressi, 19. martii 1902.]."

("Osim toga, nerazumno je jer spriječava da se i samo vremenito dobro države postigne u njegovoj punini, štoviše, nanosi također ogromnu štetu građanskom društvu. Ono, naime, ne može dugo cvjetati ili stajati, zapostavivši vjeru, koja pristoji čovjeku kao vrhovna voditeljica i učiteljica u svetom čuvanju prava i dužnosti [Leon XIII., Annum ingressi, 19. ožujka 1902.].")

Treći razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države objašnjava što je krivo u modernističkoj paroli "Slobodna Crkva u slobodnoj državi":

"Est denique irrationale quia dum utriusque societatis independentiam ab invicem et libertatem asserit, simul tamen dependentiam Ecclesiae a Statu praesupponit. Formula: 'Ecclesia libera in libero Statu' adstruit quidem ius libertatis Ecclesiae coram Statu, sed determinationem sphaerae activitatis Ecclesiae, intra quam haec libere agere valeat, Statui reservat; at vero, ius libere agendi Ecclesiae competens commetiri debemus ex eius fine, circa quem Status se incompetentem declarat; igitur legibus civilibus non potest determinari intra quos limites agere Ecclesia debeat pro fine suo ne exorbitet a sua potestate. Quod si Status, spreto infallibili magisterio Ecclesiae, nolit hac super re exclusivum eiusdem iudicium admittere, ex altera parte saltem sibi nequit addicere facultatem iudicium unilaterale imponendi."

("Naposljetku je i nerazumno, jer dok navodi neovisnost i slobodu obaju društava, istovremeno pretpostavlja ovisnost Crkve i države. Formula: 'Slobodna Crkva u slobodnoj državi', doduše, ističe pravo slobode Crkve pred državom, ali ostavlja državi da odredi sferu aktivnosti Crkve, unutar koje bi mogla slobodno djelovati, no pravo slobodnog djelovanja Crkve trebamo izvesti iz njezinog cilja, oko kojega se država proglašava nekompetentom; stoga se građanskim zakonima ne može odrediti unutar kojih granica treba djelovati Crkva za ostvarenje svog cilja, da ne prekorači svoje ovlasti. Jer ako država, odbacivši nepogrešivo učiteljstvo Crkve, ne želi u ovoj stvari prihvatiti njezinu presudu, s druge strane sebi ne može prisvojiti ovlast da svoju presudu jednostrano nameće.")

Osim što je sustav odvajanja Crkve i države opak i nerazuman, on je i nepravedan. Zašto je nepravedan?

"Iniustum denique diximus systema separationis Ecclesiae a Statu quia, ut libertati conscientiae aliorum consulat, credentium conscientiam offendit... Equidem mos geritur impiorum placitis qui nullum publicum cultum Deo exhibendum nullamque Ecclesiam a Statu suscipiendam esse contendunt, at simul hoc modo illorum fidelium laedunt conscientiam qui iuxta proprie religionis propriaeque persuasionis dictamina, vellent satisfacere officio sanctissimo, quo ligantur, publice quoque et socialiter colendi Deum qua auctorem et supremum moderatorem omnium rerum publicarum, atque praebendi Ecclesiae illa auxilia quae dumtaxat socialiter, prout in Statu sunt collecti, valent impertiri, v.gr. auxilium vis coactivae pro executione sententiarum ecclesiasticorum."

("Napokon, kažemo da je nepravedan sistem odvojenosti Crkve od države, jer dok se brine za slobodu savjesti drugih, vrijeđa savjest vjernika... Doista, ugađa se volji opakih koji nastoje da se ne iskazuje nikakvo javno štovanje Bogu i da nikakva Crkva ne bude prihvaćena od države, ali na taj način istovremeno vrijeđaju savjest onih vjernika koji prema pravilima vlastite religije i vlastitog uvjerenja, žele zadovoljiti presvetoj dužnosti kojom su obvezani javno i skupno ["društveno", "socialiter"] štovati Boga kao utemeljitelja i vrhovnog upravitelja svih javnih stvari, te pružiti Crkvi one pomoći koje mogu dati samo skupno, kao okupljeni u državu, npr. pomoć prisile za izvršenje crkvenih presuda.")

Ottaviani zaključuje ovo poglavlje navodeći kako su pape osudili sustav odvojenosti Crkve i države:

"Nihil mirum est igitur si separationis systema ab omnibus Romanis Pontificibus qui inde a Gregorio XVI gubernacula Ecclesiae susceperunt damnatum et reprobatum est, tamquam impudentissimae libertatis commentum et discordiae principium, item tamquam systema penitus erroneum, absurdum et perniciosum.
De rationibus rei sacrae reique civilis distrahendis, iam Gregorius XVI scribebat: 'Neque laetiora et religioni et principatui ominari possemus ex eorum votis, qui Ecclesiam a regno separari, mutuamque imperii cum sacerdotio concordiam abrumpi discupiunt. Constat quippe, pertimesci ab impudentissimae libertatis amatoribus concordiam illam, quae semper rei et civili fausta extitit et salutaris' [Mirari, 15. aug. 1832.].
Pius IX damnavit sequentem propositionem: 'Ecclesia a Statu, Statusque ab Ecclesia seiungendus est' [Syllabus, prop. 55.].
Et Leo XIII, describens systema separationis, quod a principio libertatis conscientiae deducitur: 'Ex quo perniciosum illud gignitur consectarium civitatis Ecclesiaeque rationes dissociari oportere. Sed haec quam absurde dicantur, haud difficulter intelligitur' [litt. enc. Libertas].
Pius X vero: 'Civitatis rationes a rationibus Ecclesiae segregari oportere, profecto falsissima, maximeque perniciosa sententia est' [Vehementer nos, 11. febr. 1906.]."

("Ništa stoga ne čudi da je sistem odvojenosti osuđen i odbačen od svih rimskih prvosvećenika koji su još od Grgura XVI. upravljali Crkvom, kao izum najopakije slobode i razdora u načelima; štoviše, kao potpuno zabludjeli sistem, apsurdan i opasan.
O pravilima razdora između svetoga i građanskoga, već je Grgur XVI pisao: 'I ne možemo očekivati sretnija vremena ni vjeri ni vlasti od želja onih koji nastoje odvojiti Crkvu od kraljevstva, žele raskinuti međusobnu slogu vlasti i svećenstva. Očito je, naime, da se ljubitelji najbesramnije slobode boje one sloge koja je uvijek bila povoljna i spasonosna i svetoj i građanskoj stvari.' [Mirari, 15. kolovoza 1832.]
Pio IX osudio je sljedeću postavku: 'Treba odvojiti Crkvu od države, i državu od Crkve' [Syllabus, prop. 55.].
I Leon XIII, opisujući sustav odvojenosti koji se izvodi iz principa slobode savjesti: 'Iz koga se rađa ono pogubno mišljenje da treba odijeliti načela države i Crkve. Ali nije teško shvatiti koliko je ovo apsurdno.' [enciklika Libertas, 20. lipnja 1888.]
A Pio X.: 'Da treba odvojiti načela države od načela Crkve, zacijelo je najlažljivije i najpogubnije mišljenje' [Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")

Vidjeli smo gore da se kao filozofski i ideološki temelj odvajanja Crkve i države navodi vjerski indiferentizam. Ottaviani je detaljno obradio taj pojam, u dijelu knjige gdje govori o zabludama u odnosima države prema vjeri. Tu razlikuje četiri zablude: državni ateizam, naturalizam, indiferentizam i "katolički liberalizam".

Nas zanima što Ottaviani kaže o indiferentizmu. Za njega je indiferentizam potpuno jednak ateizmu.

"Verum, indifferentismi sectatores, innixi falso supposito non satis constare quaenam sit vera religio, neque ullum haberi supremum iudicem competentem cuius sit rem controversam hanc dirimere, dicunt practice relinquendam esse libertatem cogitandi et colendi Deum prout singulis civibus placeat: quae libertas conscientiae, inquiunt, non servaretur, si Status uni tantum religioni determinatae adhaereret. Opportunius esse concludunt Statum aeque esse affectum erga omnes religiones, omnibusque tribuere protectionem, ut omnes simul suum tributum conferant in bonum publicae tranquilitatis et moralitatis.
Sed primum omnium, eaedem rationes quae contra atheismum statalem et naturalismum adductae sunt, aeque urgent contra indifferentismum politicum. Vetat iustitia, vetat ratio societatem nedum atheam esse, sed etiam, quod in theismum recideret erga varias religiones pari modo affectam, eademque singulis iura promiscue largiri. Cum enim sit unius religionis necessaria in civitate professio, dictat ratio eam esse profitendam quae unice vera est. Equidem qui indifferentismum in rebus religiosis profitetur, speculative verum et falsum aeque accipiendum, atque practice virtutem et vitium indifferenter esse sequenda tenet."

("Doista, sljedbenici indiferentizma, upirući se na krivu pretpostavku da nije dovoljno očito koja je istinita religija, i da nema nikakvog vrhovnog suca nadležnog da riješi taj prijepor, kažu da treba praktično prepustiti slobodu mišljenja i štovanja Boga kako se kojem građaninu sviđa: a ta se sloboda savjesti, kažu, ne bi čuvala kad bi država prijanjala uz samo jednu određenu religiju. Prikladnije je, zaključuju, da država jednako postupa prema svim religijama, svima pruža zaštitu, kako bi sve zajedno dale svoj doprinos za dobro javnoga mira i morala.
Ali prije svega, isti razlozi koji su izneseni protiv državnog ateizma i naturalizma, jednako govore i protiv političkog indiferentizma. Zabranjuje pravda, zabranjuje razum, ne samo da društvo bude ateističko, nego također da upadne u teizam koji jednako prihvaća sve religije i jednaka prava daje svima bez razlike. Budući da je nužno ispovijedanje jedne religije u državi, razum nalaže da se ispovijeda ona religija koja je jedina istinita. Doista, oni koji u vjerskim stvarima ispovijedaju indiferentizam, spekulativno drže da treba jednako prihvatiti istinito i lažno, i praktički da se krepost i opačina mogu bez razlike slijediti.")

Ottaviani ističe da sama pravednost jasno govori protiv indiferentizma:

"Iustitia autem vetat damnum civibus inferre quod ex indifferentismo statali certissime provenit: Status enim aeque se habendo erga omnes religiones, ideoque et erga falsas sectas, indigne agit contra bonum populi cum magistros falsitatis et erroris promoveat, ipsisque facultatem tribuat malum praebendi subditis, et in periculo cives constituat amittendi supremum bonum omnium, ita removens cardinalem moralitatis socialis..."

("Pravda naime zabranjuje nanositi štetu građanima, koja bi sigurno došla od državnog indiferentizma. Jer država koja se jednako odnosi prema svim religijama, pa tako i prema lažnim sektama, nedostojno radi protiv dobra naroda, kad promovira učitelje laži i zablude, i daje im mogućnost da pružaju zlo njenim podložnicima, i stavlja građane u opasnost da izgube vrhovno dobro svih, tako uklanjajući srž društvenog morala...")

U isti rang s indiferentizmom, Ottaviani stavlja i "katolički liberalizam". U osnovi, to je modernizam. Pažljivo pročitajte kako ga opisuje, jer ćete ovdje lako prepoznati mnoge današnje prelate i teologe:

"Non minus periculosi sunt hodierni 'liberalismi catholici' errores, qui sub specie obsequii erga democratiam capitiose ledunt principia catholica de officiis Status erga Ecclesiam. Sane percipiunt difficultates quae suis doctrinis opponuntur ex magisterio Ecclesiae, praesertim ex Romanorum Pontificum Encyclicis hoc super argumento datis: quibus se expedire conantur asserendo in Encyclicis Litteris distinguendam esse partem permanentem ab ea parte quae mutabilis est, secundum temporum et historiae vicissitudines. Hinc asseverant doctrinam anteactis temporibus a theologis et a Romanis Pontificibus pro exactae aetatis circumstantiis historicis propositam habendam esse nunc obsoletam, prout anachronisticam et cum hodierno statu democratici conceptu inconciliabilem. Equidem ut principium fundamentale ponunt homines, sive in errore sint, sive in veritate, pari iure ubique pollere. Hinc deducunt in hodierno statu democratico, et etiam catholico, omnes religiosas societates singulosve cives pari iure tum quoad exercitium nedum privatum sed et publicum proprii cultus, tum etiam quad doctrinae propagationem omnino frui debere. Describunt, autem, statum confessionalem obscuris coloribus, ex quibusdam anteriorum temporum excessibus, ideoque ipsum pro nostra aetate inconceptibile autumant, quasi reditum ad mediae aetatis violentias; statum, autem, qui sua officia adimpleret, publice profitendo et protegendo religionem catholicam, spretui exponunt, eum vocando 'clericalem', prouti anticatholici usui habent."

("Nisu ništa manje opasne zablude današnjeg 'katoličkog liberalizma', koje pod prividom uslužnosti prema demokraciji, zavodljivo povrjeđuju katolička načela o dužnostima države prema Crkvi. Zasigurno, poznaju teškoće koje se njihovim naucima suprotstavljaju iz učiteljstva Crkve, napose iz enciklika rimskih prvosvećenika koje su dane o ovoj temi: iz čega se oni pokušavaju izvući tvrdeći da u enciklikama treba razlikovati stalan dio od dijela koji je promijenljiv, prema izmjenama vremena i povijesti. Odatle tvrde da je sada zastario nauk prijašnjih vremena, koji su iznijeli teolozi i rimski prvosvećenici za okolnosti točnog povijesnog razdoblja, kao anakronističan i nepomirljiv s današnjim konceptom demokratske države. Štoviše, kao temeljno načelo stavljaju da ljudi moraju posvuda uživati jednaka prava, bez obzira jesu li u zabludi ili u istini. Iz toga izvode da u današnjoj demokratskoj državi, i također u katoličkoj, sve vjerske zajednice i svi građani trebaju imati posve ista prava, kako u iskazivanju vlastitog kulta, ne samo privatnog nego i javnog, tako i u širenju svog nauka. A konfesionalnu državu opisuju tamnim bojama, iz nekih ekscesa prijašnjih vremena, i zato kažu da je ona nezamisliva za naše vrijeme, kao povratak na nasilja Srednjeg vijeka; a državu koja ispunjava svoje dužnosti javno ispovijedajući i štiteći katoličku vjeru, izvrgavaju preziru, nazivajući je 'klerikalnom', kao što običavaju činiti antikatolici.")

U fusnoti ispod teksta, kardinal Ottaviani konkretno navodi tko su ti promicatelji liberalizma, te njihova sporna djela. Među njima i poznata imena: Maritain, Congar, Pribilla, Murray, Leclercq...

Kao što vjerojatno znate, kardinal Ottaviani je kao tadašnji podtajnik Svetoga oficija osobno kaznio neke od ovdje navedenih modernista. Ušutkao je Murrayja 1954., zabranivši mu da govori i piše o "vjerskoj slobodi". I Congar je u ono vrijeme bio pod kaznama, a neke njegove knjige su zabranjene.

Kako se onda moglo dogoditi da ti kažnjeni "teolozi" dobiju toliki utjecaj kasnije, tijekom 1960-ih?
Svi su ti liberali sudjelovali na Drugom vatikanskom koncilu i znatno utjecali na njegove dokumente, posebno na "Dignitatis humanae", "Nostra aetate" i "Gaudium et spes".
U njima se iznose stavovi koji su dijametralno suprotni od onoga što je kardinal Ottaviani desetljećima poučavao studente o odnosima Crkve i države.

Ako pitate zašto se sve to dogodilo na II. vatikanskom koncilu, odgovor je jednostavan. Zato što su mnogi biskupi bili zahvaćeni liberalizmom još prije Koncila. Oni to nisu javno govorili (da ne bi bili sumnjivi Rimu), ali su u sebi nosili potpuno liberalna uvjerenja: čitali liberalne knjige, članke i novine, i upijali njihov sadržaj.
To je izašlo na vidjelo na II. vatikanskom koncilu.

Jednostavno rečeno, okolina u kojoj su živjeli djelovala je na njihova razmišljanja. Poznato je da je većina liberalnih biskupa došla iz zemalja u kojima su katolici manjina ili žive izmiješano s protestantima: Njemačka, Nizozemska, SAD, Kanada... Pitanje je jesu li ti ljudi ikada uopće prihvatili katolički nauk o odnosu Crkve i države.

Nije se smjelo dopustiti da oni nametnu svoje stavove cijelom katoličkom svijetu. A nametnuli su liberalizam velikom dijelu katolika, koji toga uopće nisu svjesni.

Mi zato moramo danas raditi na ponovnom upoznavanju i uzdignuću pravog i čistog katoličkog nauka. U tome nam veliku pomoć mogu pružiti knjige kardinala Ottavianija. Predlažem stoga svim svećenicima i teolozima, koji čitaju ovaj blog, da malo potraže po starim ladicama i ormarima knjige ovoga velikog kardinala. Znam da ih ima na KBF-u, jer se na njih upućuje u pojedinim djelima naših starijih teologa.

Danas je velika pomoć i internet. Ottavianijev Compendium možete preuzeti ovdje: Compendium iuris publici ecclesiastici. 

Reparacija - kolektivna dužnost

Papa Pio XI. služi svetu Misu

Kad razmišljamo o pontifikatu Pija XI., prvo nam dođe u misli njegov moto: "Pax Christi in regno Christi" ("Mir Kristov u kraljevstvu Kristovom"). Bio je to papa koji se toliko trudio oko obnove kršćanskog društvenog (i državnog) poretka. Papa koji je ustanovio blagdan Krista Kralja.

Taj je papa bio svjestan da borba za katoličku državu nije tek nekakva borba za vlast i utjecaj od strane Crkve, nego borba za to da se katoličkoj vjeri prizna onaj položaj koji joj pripada kao religiji objavljenoj od Boga.
U krajnjoj liniji, to je i borba za spasenje duša, jer u sekularnoj državi (gdje liberalni zakoni dopuštaju ili čak potiču nemoralno ponašanje) ljudi puno lakše padaju u grijeh, nego u katoličkoj državi koja prema svojim mogućnostima nastoji suzbijati nećudoređe.

Što da onda kažemo o Ustavu RH (koji je, inače, kopija ustava Francuske V. Republike), gdje se u temeljnim odredbama kao vrhovne vrijednosti Republike Hrvatske označavaju liberalne tekovine Francuske revolucije (Ustav RH, čl. 3.)?

"Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

Zar su ovo vrijednosti hrvatskog naroda? Gdje je tu vjera? Gdje je ćudoređe?
Dakle, Ustav RH ne uzdiže prave vrijednosti hrvatskog naroda, nego "vrijednosti" uvezene iz knjiga sekularno-liberalnih teoretičara.

U odnosu na vjeru, Ustav RH kaže (čl. 41.): "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."
To je školski primjer onog laicizma, koji je osudio Pio XI. u enciklici Quas primas:

"Pod zarazom razumijevamo takozvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige. Za ovaj zločin znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tome, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i sramotno stavljati u isti red s njima..."

Takvo ponašanje država je i uvreda Božanskom Veličanstvu, za koju bi savjesni katolici trebali pokorom davati zadovoljštinu.
U tom pogledu, vrlo je važna enciklika Pija XI. Miserentissimus Redemptor od 8. svibnja 1928., koja osim pojedinačne zadovoljštine, ističe i dužnost kolektivne ekspijacije i reparacije (obitelji, društava, naroda...).

U listu Nova revija, koji su izdavali franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja, izašao je 1928. odličan pregled enciklike Miserentissimus Redemptor. Autor je fra Krste Kržanić.

Vrijedi pročitati barem ono glavno iz tog članka...

Treći red u izgradnji kršćanskog društva

Više puta sam pisao na ovom blogu o velikim ciljevima koje su pape Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI. stavili pred franjevački Treći red. Od trećoredaca se očekivalo da stanu na čelo borbe za rekristijanizaciju društva i obnovu moralnog poretka u zapadnom svijetu (koji se urušavao nakon destruktivne Francuske revolucije).

Kad čitate katolički tisak iz tog razdoblja, uočit ćete kako se nastojalo da Treći red postane što veći... Da se što je moguće više ljudi učlani. Sjetite se da je bl. Ivan Merz propisao u Zlatnoj knjizi za katoličku orlovsku mladež, kao jednu od vjerskih dužnosti orla:

"mora se po mogućnosti upisati u jedno vjersko društvo (Marijinu kongregaciju ili Treći red), ako ono postoji u njegovoj župi; ne postoji li, mora nastojati da se takvo društvo što prije osnuje"

Naročito se nastojalo uključiti što više intelektualaca, i općenito, osoba iz viših slojeva društva, jer bez njih nema obnove društvenog poretka. Kako ćete obnoviti kršćansko društvo, ako je vladajući sloj otuđen od Crkve?

Naravno, nije se te ljude nagovaralo da uđu u Treći red, samo zato kako bi se proširio utjecaj Crkve na javni život, nego prije svega kako bi se otuđenu inteligenciju obratilo i navelo da poštuje Božje i crkvene zapovijedi, i da brine o posvećenju i spasenju svojih duša.

U tom pogledu, zanimljiv je tekst Petra Grgca "Zar da inteligenat bude trećoredac?", objavljen u Spomenici povodom 700. godišnjice nebeskog rođendana sv. Franje 1927. god. (str. 119.-121.).

Na koji način je Treći red radio na preporodu društva? Koje je obveze stavljao pred svoje članove, a koje im je koristi i prednosti pružao? Kako je utjecao na svakodnevni život trećoredaca u svijetu?
Odgovore na ta pitanja imate u odličnom priručniku, koji se već neko vrijeme može preuzeti na internetu: Serafsko cvijeće - priručnik i molitvenik za članove Trećeg reda. 

To je izdanje iz 1959. godine. Dakle, posljednje pretkoncilsko izdanje, koje stoga može dobro poslužiti za usporedbu tradicionalnih pravila Trećega reda sa današnjim razvodnjenim "moderniziranim" pravilima FSR-a (usvojenima 1978. god.).

Ovo izdanje Serafskog cvijeća sadrži praktički sve odredbe i običaje koji se odnose na Treći red, zajedno s njihovim tumačenjem. A ujedno je i molitvenik sa svim tradicionalnim (franjevačkim) pobožnostima. 

Pogledajmo prvo što priručnik kaže o svrsi Trećega reda (str. 25.-29.)

Zašto je za ostvarenje ovih načela bilo potrebno pozivati ljude u Treći red, kad bi ih čovjek mogao ostvariti i bez učlanjenja u neki red? Poznavajući ljudsku slabost i nestalnost, pastiri su smatrali da ne mogu na drugačiji način obvezati vjernike da žive duhovnim životom.

Treći red je postavljao svojim članovima neke obveze, koje su ih ipak "silile" da ne popuštaju u duhovnom životu. Na primjer, da se ispovijede barem jednom mjesečno; da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije (bilo na latinskom, bilo na narodnom jeziku) ili druge propisane molitve; da se klone nepristojnih tiskovina, kazališta, predstava, zabava itd.

Treći red je također mogao poslužiti kao dobar način za suzbijanje bijele kuge, jer su Konstitucije Trećega reda u čl. 71. izričito tražile od oženjenih članova da imaju brojno potomstvo:

"neka iz ljubavi prema Bogu preuzmu i terete brojna potomstva, pa neka ostalima nastoje prednjačiti čestitošću i duhom žrtve"

Posebno je važno to što se Treći red otvoreno borio protiv "slobodoumnih" načela Francuske revolucije. Veliki pape koji su se istaknuli borbom protiv liberalizma, bili su svi članovi franjevačkoga Trećeg reda: bl. Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI.
Serafsko cvijeće u povijesnom dijelu baš naglašava tu borbu između Trećega reda i liberalizma Francuske revolucije (str. 31.):

"Radi velike revnosti triju ogranaka prvoga Franjevačkog reda oko promicanja TR u 18. vijeku on je vrlo napredovao sve dok nije strahovita bura francuske revolucije nanijela kršćanstvu veliku štetu i polomila mnoge grane na svetom stablu Crkve. Tada je ujedno majka ove revolucije, slobodoumna prosvjeta, kao potajna kuga harala svijetom i slabila vjerski život sve do polovice 19. vijeka. Istom kada je papa Pio IX urešen trećoredskim odijelom pred cijelim svijetom ožigosao načela liberalaca (u 'Silabu' od 8. prosinca 1864.) i kad je zatim njegov nasljednik 'trećoredski papa' veliki Leon XIII poznavajući prilike vremena prigodom 700. godišnjice rođenja sv. Franje (g. 1882.) potaknuo sve biskupe na širenje TR..."

Što se tiče borbe protiv liberalnog tiska i liberalnih medija, zanimljivo je da se u ispitu savjesti izričito poziva na Indeks zabranjenih knjiga (str. 301.).

  
Važno je također i to da se u ispitu savjesti, kao grijeh protiv Prve Božje zapovijedi, izričito navodi "aktivno sudjelovanje u liturgijskim obredima inovjeraca".
Pazite, ovo je samo tri godine prije Drugoga vatikanskog koncila...

Dosad smo govorili o obvezama i dužnostima trećoredaca, a sad na kraju spomenimo i neke povlastice i prednosti, koje su oni uživali.
Evo kako određuju Konstitucije Trećega reda (Serafsko cvijeće, str. 106.-110.)

Kako se usuđuju ovako pisati?

Glas Koncila je 8. ožujka 2019., u rubrici "Naši razgovori", objavio tekst pod nazivom "Kako se mijenjao sakrament pomirenja? Pokora nekad i danas".
I u pitanju čitatelja, i u odgovoru Glasa Koncila, iznesene su neke teze, koje bi naivne ljude lako mogle dovesti u zabludu. No, dok čitatelja-laika možemo shvatiti (jer je mnogima danas jedino što znaju o crkvenoj povijesti, ono što su pročitali na Wikipediji), za Glas Koncila nema opravdanja, jer se od njihovih "teologa" valjda očekuje da nešto znaju.

Najveći problem je to što Glas Koncila počinje svoj odgovor ovom rečenicom:

"U svom članku »Svećenik – pokornik i ispovjednik« mons. dr. Marin Srakić kaže da ispovijedi, to jest takve ispovjedne prakse kakvu danas poznajemo nije ni bilo do 8. stoljeća."

Ovo je obična manipulacija. Taj Srakićev tekst je napisan 1975., u jeku postkoncilskog razvodnjavanja i relativizacije obreda sakramenata, kada su u zapadnoeuropskim zemljama modernisti samovoljno dokidali sakrament pokore, zbog čega danas u velikim dijelovima Njemačke, Nizozemske i Belgije uopće više nema ispovijedi.

Glas Koncila je izvukao Srakićeve riječi iz konteksta, promijenivši im smisao.
Naime, Srakić je u tom članku, braneći sakrament ispovijedi, spomenuo gore navedenu tezu - ne kao svoje mišljenje - nego kao izgovor koji koriste protivnici ispovijedi.
Evo kako glasi cijela Srakićeva misao u originalu:

"Vjernici nam se sve manje i sve lošije ispovijedaju. Ne ispovijedaju se opravdavajući to najrazličitijim razlozima, od povijesnih, pozivajući se na praksu prve Crkve koja do VIII. stoljeća nije poznavala ovakav oblik ispovijedanja, preko teoloških i biblijskih, dokazujući da ni Krist ni apostoli nisu tražili "aurikularnu" ispovijed, do psiholoških, iz naravi suvremena čovjeka, koji, ponosan, nerado pristupa ispovijedi."   

Po fusnoti ispod teksta, vidimo da se tu govori o problemima postkoncilske situacije u Francuskoj. Riječ je o tezama modernističkih aktivista (koji su radili na dokidanju ispovijedi). 
Zapravo, to su najobičnije protestantske hereze, koje je izričito osudio Tridentski koncil.

Tridentski koncil je autoritativno potvrdio da praksa pojedinačne (aurikularne) ispovijedi postoji u Crkvi od samoga početka, i da su u tome suglasni spisi svih crkvenih otaca (sess. XIV., cap. 5.):

"a sanctissimis et antiquissimis patribus, magno unanimi consensu secreta confessio sacramentalis, qua ab initio Ecclesia sancta usa est, et modo etiam utitur, fuerit semper commendata"

("od presvetih i najstarijih otaca, velikim jednoglasnim konsenzusom uvijek je bila preporučena tajna sakramentalna ispovijed, koju je sveta Crkva koristila od početka, i sada je također koristi")

Štoviše, Tridentski koncil je osudio sve one koji bi negirali da je takva ispovijedna praksa u Crkvi od samog početka, ili koji bi tvrdili da je to samo ljudski izum (sess. XIV., can. 6.):

"Si quis negaverit, confessionem sacramentalem vel institutam, vel ad salutem necessariam esse iure divino; aut dixerit modum secrete confitendi soli sacerdoti, quem Ecclesia Catholica ab initio semper observavit et observat, alienum esse ab institutione et mandato Christi, et inventum esse humanum, anathema sit."

("Ako netko zaniječe da je sakramentalna ispovijed ustanovljena božanskim pravom ili da je nužna za spasenje; ili ako kaže da način tajnog ispovijedanja samome svećeniku, koji je Katolička Crkva od početka uvijek obdržavala i obdržava, stran ustanovi i odredbi Kristovoj i da je to ljudski izum, neka bude proklet.")

I doista, pogledate li objektivno izvore iz najranijeg vremena Crkve, odmah ćete uočiti važno mjesto sv. ispovijedi.

Već Didahe ("Nauk dvanaest apostola") iz 1. stoljeća spominju ispovijed na dva mjesta. Oba puta u vezi s dostojnim sudjelovanjem na službi Božjoj u crkvi. U gl. IV. kaže:

ἐν ἐκκλησίᾳ ἐξομολογήσῃ τὰ παραπτώματά σου, καὶ οὐ προσελεύσῃ ἐπὶ προσευχήν σου ἐν συνειδήσει πονηρᾷ

("u crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i nećeš pristupiti na molitvu zle savjesti")

U gl. XIV. traži se da vjernici budu čisti, kako bi bila čista euharistijska žrtva:

Κατὰ κυριακὴν δὲ κυρίου συναχθέντες κλάσατε ἄρτον καὶ εὐχαριστήσατε, προεξομολογησάμενοι τὰ παραπτώματα ὑμῶν, ὅπως καθαρὰ ἡ θυσία ὑμῶν.

("U nedjelju, kad se sastanete u Gospodinu, lomite kruh i zahvaljujete, pošto ste ispovijedili svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.")

U djelima starih kršćanskih pisaca, osim latinskog termina "confessio", za ispovijed se često koristi i grčka riječ "exomologesis" (koja potječe iz grčkog teksta Novog zavjeta).
Tako Tertulijan piše u djelu De poenitentia (cap. 9.):

"Is actus, qui magis Graeco vocabulo exprimitur et frequentatur, exomologesis est, qua delictum Domino nostrum confitemur, non quidem ut ignaro, sed quatenus satisfactio confessione disponitur, confessione poenitentia nascitur, poenitentia Deus mitigatur."

("Taj čin, koji se više izražava i sakuplja grčkim izrazom, jest ispovijed [exomologesis], kojom ispovijedamo Gospodinu naš prijestup, ne kao onome koji ne zna, nego utoliko što se zadovoljština postavlja ispovijeđu, ispovijeđu se rađa pokora, pokorom se ublažuje Boga.")

I sv. Ciprijan na mnogo mjesta koristi naziv "exomologesis" za ispovijed. Da navedem samo jedan primjer iz njegovog govora De lapsis:

"Denique quanto et fide maiores, et timore meliores sunt, qui quamvis nullo sacrificii aut libeli facinore constricti, quoniam tamen de hoc vel cogitaverunt, hoc ipsum apud sacerdotes Dei dolenter et simpliciter confitentes, exomologesin conscientiae faciunt, animi sui pondus exponunt..."

("Napokon, koliko su veći u vjeri, i u strahu su bolji, koji premda nisu obvezani nikakvim zlodjelom [poganske] žrtve ili oglasa, no jer su na to samo pomislili, baš to uz bol i iskreno ispovjedajući pred svećenicima Božjim, čine ispovijed [exomologesin] savjesti, odlažući teret svoje duše...")

Malo kasnije u istom djelu, sv. Ciprijan poziva sve vjernike na ispovijed:

"Confiteantur singuli, quaeso vos fratres, delictum suum, dum adhuc qui deliquit in seculo est, dum admitti confessio eius potest, dum satisfactio et remissio facta per sacerdotes, apud Dominum grata est. Convertamur ad Dominum mente tota et poenitentiam criminis, veris doloribus exprimentes, Dei misericordiam deprecamur."

("Neka svatko ispovijedi, molim vas, braćo, svoj prekršaj, dok je taj koji je sagriješio još na svijetu, dok se može primiti njegova ispovijed, dok je još mila pred Bogom zadovoljština i otpuštenje učinjeno po svećenicima. Obratimo se Gospodinu svom dušom, i čineći pokoru za zločine istinskim bolima molimo Božje milosrđe.")

Osim toga, sv. Ciprijan na više mjesta izričito govori kako je potrebno prvo ići na ispovijed, kako bi se moglo pristupiti sv. pričesti. O tome govore i mnogi drugi crkveni oci.

Ima također mnoštvo mjesta u spisima svetih otaca, gdje se ohrabruje vjernike, koji se srame ispovijedati svoje grijehe, da samo hrabro pristupe svetoj ispovijedi.

Tako, primjerice, poziva sv. Ambrozije (De poenitentia, lib. II., cap. 6.):

"Si vis iustificari, fatere delictum tuum: soluit enim criminum nexu verecunda confessio peccatorum"
("Ako se želiš opravdati, priznaj svoj prekršaj: jer odrješuje svezu zlodjela dostojna ispovijed grijeha.")

S kakvom je pažnjom sv. Amrozije osobno ispovijedao vjernike, zabilježio je njegov tajnik i biograf Paulin (Vita sancti Ambrosii):

"Quotienscunque illi aliquis ob percipiendam poenitentiam lapsus suos confessus esset; ita flebat, ut et illum flere compelleret."
("Kad god bi mu netko, radi primanja pokore, ispovijedio svoje padove; tako je plakao da je i njega nagnao na plač.")

Po ovih nekoliko izvadaka (a moglo bi ih se navesti još mnogo), vidimo da je pojedinačna ispovijed zaista bila praksa Crkve od najranijih vremena.
Možda se o tome ne razmišlja dovoljno, jer kad se govori o pokorničkoj praksi prvih kršćana, govori se većinom o javnoj pokori. Ali, to su dvije odvojene stvari.
Jedno je javna pokora, a drugo je ova, da tako kažem, "obična pokora" za obične ljude.
Javna pokora je bila određivana za posebno teške, javne grijehe, koji su bili točno određeni. Za ostale grijehe je postojala obična ispovijed i pokora. Dakako, nešto stroža nego danas.

Svatko tko ozbiljno prouči izvore iz ranih vremena Crkve, uvidjet će obje te vrste pokore. Kao primjer navodim dva citata naših istaknutih starijih liturgičara, čija je stručnost dobro poznata: 

"Uz sukromnu pokoru, bila je u kršćanskoj starini veoma razvita javna pokora. Javni grešnik, n.pr. onaj koji je otpao od vjere bojeći se progona, ili koji je pao u javni grijeh protiv VI. zapovijedi, morao je činiti javnu pokoru."
- Dragutin Kniewald (Liturgika, Zagreb 1937., str. 285.)

"Grijehom je nanešena krivica ne samo Bogu, nego i Crkvi, jer su njezini članovi povrijeđeni u svojoj savršenosti. Zato osim tajne ispovijedi, koja je bila u običaju i u najstarija vremena, bila je i javna ispovijed, što dokazuje kako se ozbiljno shvaćala pokora za teške grijehe."
- Josip Tinodi (Liturgika, Mostar 1932., str. 222.)

Na kraju, navodim još samo riječi jednoga od naših najvećih crkvenih povjesničara, koji je ujedno bio i istaknuti arheolog - don Lovre Katića (Ostaci crkvenih obreda u ruševinama solinskih crkava):

"Stari crkveni pisci i anonimni spisi spominju ispovijed grijeha već u I. stoljeću (t.zv. Didahe ton dodeka apostolon). Nauka dvanaest apostola potječe iz 90-100. g. poslije Krista, i ovo naređuje u 4. paragrafu: 'U crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i ne ćeš pristupiti na molitvu zle savjesti'. U članu 14. opet naređuje: 'U nedjelju, kad se sastanete, lomite kruh i prikažite Euharistiju pošto ispovijedite svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.'
Pisci II. i III. stoljeća, na pr. Tertulijan, Ciprijan i Origen, potanko opisuju obred pokore i izbor ispovjednika. Crkva je tražila od svojih vjernika, da se uzdrže čisti od svakoga grijeha, ali ako bi koji pao, onda ga je biskup prizvao k sebi i zajedno s njim oplakivao njegove grijehe. Jedna stara knjiga o pokori zahtijeva, da i svećenik, ispovjednik, zajedno s pokornikom posti. Kalist papa (218-222) to traži od svećenika kao od dobrog pastira na pobudu vjernicima.
Posebna vrsta pokore bila je za tri glavna i najteža grijeha: za apostaziju, dakle odmetnuće od vjere, za ubojstvo i preljub. Krivci ovih grijeha nisu smjeli zajedno prisustvovati s ostalim vjernicima službi Božjoj. Ako je grijeh dokazan na crkvenom ili državnom sudu, morali su ga pred svim vjernicima u crkvi ispovjediti i onda vršiti javnu pokoru na predvorju crkve 5, 10, 20 godina, a neki čitava života. Sv. Ambrozije u tome nije prostio ni caru Teodoziju."

Eto, nadam se da će sad stvar biti jasnija, barem vjernicima koji naiđu na ovaj blog.
A što se tiče Glasa Koncila, mogu reći samo ono što je o njima rekao kardinal Šeper u onom pismu mons. Kuhariću 28. srpnja 1969. (kad se žalio da Glas Koncila piše ljevičarski i modernistički): "Kako se usuđuju ovako pisati?"

Osnovno o milosti

Nedavno sam dobio pitanja u vezi posta "I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13, 3) 

Pitanja neću objaviti, jer čitatelj na kraju drugoga koristi neprimjeren govor (psovanje). Uostalom, ja nisam dužan nikome odgovarati na ništa... Ovaj blog nije javni forum. Nitko se nema pravo ljutiti ako mu ne objavljujem ili ne odgovaram na pitanja.
Pa gdje bih došao da objavljujem i odgovaram na svako pitanje koje dođe na ovaj blog? Nije mi to posao!
 
Dobro, to na stranu, u samom tim pitanjima krije se nešto o čemu treba progovoriti. Naime, stječe se dojam da dotični čitatelj ne razlikuje posvećujuću milost (gratia sanctificans) i djelatnu milost (gratia actualis).

Zbunjenost na tom području danas je vrlo rasprostranjena, ali nas ne bi trebala čuditi. Jer kad pogledate u kakvim sve kontekstima neki moderni svećenici koriste riječ "milost" (pogotovo oni u "karizmatskim" krugovima), odmah vam postane jasno da ti ljudi uopće ne razumiju katolički nauk o milosti (a to mnogo govori o današnjem obrazovanju na KBF-u). Ponašaju se kao da netko može koristiti izraz "milost" kako god želi, ili da mu može pripisivati bilo koje značenje. Što onda možemo očekivati od laika?

Cijelog ovog lutanja ne bi bilo, kad bi se ljudi jednostavno držali starog - sigurnog - nauka Crkve. Pa, učenje o milosti je nekada bila jedna od prvih stvari koja se poučavala na vjeronauku. To je jedna od osnova u vjerskoj pouci.
Čitajte malo pretkoncilske katekizme!

Pogledajte kako je lijepo i jasno objašnjeno u Katoličkom katekizmu za niže pučke škole iz 1921. god.

Ovo je, dakako, jedan općeniti pregled, koji ne ulazi u sve teološke detalje nauka o milosti. To su samo osnove koje bi svaki vjernik trebao znati.

Ni mi danas nećemo ići u detalje, ali da stvar bude jasnija, navedimo još što o milosti kaže Katekizam sv. Pija X. (■ 526.-546.):

"■ 526. P. Što je milost?
O. Božja milost je unutrašnji i nadnaravni dar, koji nam se daje bez ikakve naše zasluge nego po zaslugama Isusa Krista radi postizanja vječnog života.

■ 527. P. Kako se milost razlikuje?
O. Milost se dijeli na posvetnu, koja se naziva stalna (habitualna) i djelatnu.

■ 528. P. Što je to posvetna milost?
O. Posvetna milost je nadnaravni dar, koji se spaja s našom dušom, i koji nas čini pravednicima, posvojenom Božjom djecom i baštinicima raja.

■ 529. P. Koliko ima vrsta posvetne milosti?
O. Dvije su vrsti posvetne milosti: - prva i druga milost.

■ 530. P. Koja je prva milost?
O. Prva milost je ona kojom čovjek prelazi iz stanja smrtnog grijeha u stanje pravednosti.

■ 531. P. A druga milost?
O. Druga milost je povećanje prve milosti.

■ 532. P. Što je djelatna milost?
O. Djelatna milost je nadnaravni dar koji prosvjetljuje naš um, pokreće i jača našu volju da bismo činili dobro i uzdržavali se od zla.

■ 533. P. Možemo li se oprijeti Božjoj milosti?
O. Možemo se oprijeti Božjoj milosti, jer ona ne uništava našu slobodnu volju.

■ 534. P. Možemo li mi samo svojim snagama učiniti nešto za vječni život?
O. Bez pomoći Božje milosti ne možemo samo svojim snagama učiniti nešto što nam koristi za vječni život.

■ 535. P. Kako nam Bog dijeli svoju milost?
O. Bog nam dijeli svoju milost osobito primanjem svetih sakramenata.

■ 536. P. Daju li nam sakramenti osim posvetne milosti i neku drugu milost?
O. Sakramenti nam osim posvetne milosti daju i sakramentalnu milost.

■ 537. P. Što je to sakramentalna milost?
O. Sakramentalna milost sastoji se u pravu koje se stječe bilo kojim sakramentom da u određeno doba dobijemo djelatne milosti, koje su potrebne da ispunimo dužnosti što potječu od primljenog sakramenta. Tako mi s krštenjem dobivamo pravo na one milosti, po kojima možemo kršćanski živjeti.

■ 538. P. Daju li sakramenti uvijek milost onima koji ih primaju?
O. Sakramenti uvijek daju milost, ako se primaju s potrebnim preduvjetima.

■ 539. P. Tko je sakramentima dao snagu da daju milost?
O. Isus Krist je svojom mukom i smrću dao sakramentima snagu da daju milost.

■ 540. P. Koji sakramenti daju prvu posvetnu milost?
O. Dva su sakramenta, koja daju prvu posvetnu milost, koja nas čini Božjim prijateljima, - krštenje i pokora.

■ 541. P. Kako se zapravo zovu ova dva sakramenta?
O. Ova dva sakramenta, t.j. krštenje i pokora, zovu se sakrementima mrtvih, jer su ustanovljeni prije svega zato da dušarna koje su umrle po grijehu, ponovno vrate život milosti.

■ 542. P. Koji sakramenti povećavaju milost onima, koji je već imaju?
O. Sakramenti, koji povećavaju milost onima koji je već posjeduju su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, dakle, pet sakramenata, koji daju drugu milost.

■ 543. P. Kako se prema tome zove ovih pet sakramenata?
O. Ovih pet sakramenata, a to su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, zovu se sakramentima živih, jer oni koji ih primaju, moraju biti bez smrtnog grijeha, t.j. živi u posvetnoj milosti.

■ 544. P. Kakav grijeh čine oni koji primaju sakramente živih, a znaju da nisu u stanju Božje milosti?
O. Tko primi jedan od sakramenata živih, a zna da nije u milosti Božjoj, čini teško svetogrđe.

■ 545. P. Koji su sakramenati najpotrebniji da se spasimo?
O. Dva su sakramenta najpotrebnija da se spasimo, to su krštenje i pokora. Krštenje je potrebno svakome, a pokora je potrebna onima, koji su smrtno sagriješili poslije krštenja.

■ 546. P. Koji je sakrament najveći?
O. Najveći je sakrament euharistija, jer sadrži ne samo milost, nego i Isusa Krista, koji je izvor milosti i ustanovitelj svih sakramenata."

Ponavljam: ovo su samo osnove. Koga zanimaju detalji, neka ih potraži u teološkim knjigama (starima, dakako). No, kako je cijelu ovu temu potaknulo pitanje o zaslugama dobrih djela, istaknut ću još jednom ove riječi iz gore spomenutog školskog katekizma:

"11. Kakova su dobra djela što ih činimo u milosti posvećujućoj?
Dobra djela što ih činimo u milosti posvećujućoj jesu zaslužna djela, jer svako drvo dobro dobre rodove rađa. Mat. 7, 17.
...
... 
14. Što zaslužujemo dobrim djelima koja činimo u milosti?
Dobrim djelima, koja činimo u milosti, zaslužujemo:
1) umnoženje milosti posvećujuće
2) vječno blaženstvo."

To je bit onoga što sam pisao na postu o hvalospjevu ljubavi sv. Pavla. Naime, dobra djela učinjena u stanju posvećujuće milosti su zaslužna "de condigno". A dobra djela učinjena u stanju smrtnog grijeha nisu zaslužna "de condigno", nego bi mogla biti samo "de congruo" (u smislu da se njima može izmoliti obraćenje onoga koji ih čini, i slično).

Vidjeli smo da se u katekizmima posebno ističu milosti koje se stječu dostojnim primanjem sakramenata. Kad se govori o učincima sakramenata (koji su ispravno primljeni), uvijek se među važnijima ističe da povećavaju milost posvećujuću.

Da navedemo samo kako još jedan stari školski katekizam govori o učincima sv. pričesti (Srednji kršćanski nauk iz 1941. god., str. 42.).

Želja za istinom

Prošli tjedan, 7. ožujka, u tradicionalnom je obredu bio spomendan sv. Tome Akvinskoga. U čitanjima časoslova toga dana, u matutinu, spominje se jedna vrlo važna karakteristika sv. Tome, koja je zapravo ključ njegovog intelektualnog rada. Riječ je o neprekidnoj molitvi za prosvjetljenje. Nikada nije pristupao ni učenju, ni pisanju, bez molitve. I to samo zato što je doista želio spoznati istinu. Želio je da sve ono što piše zaista bude točno i istinito. Kad je trebalo protumačiti neka teža mjesta Svetoga pisma, nije samo molio za prosvjetljenje, nego je i postio na tu nakanu.

U V. čitanju časoslova na blagdan sv. Tome piše:

"Numquam se lectioni aut scriptioni dedit, nisi post orationem. In difficultatibus locorum sacrae Scripturae, ad orationem jejunium adhibebat. Quin etiam sodali suo fratri Reginaldo dicere solebat, quidquid sciret non tam studio aut labore suo peperisse, quam divinitus traditum accepisse."

("Nikada se nije dao na čitanje ili pisanje, osim nakon molitve. Na težim mjestima Svetoga pisma, molitvi bi dodao i post. Štoviše, svome je redovničkom bratu Reginaldu običavao govoriti, da štogod znade nije stekao toliko svojim učenjem ili trudom, koliko je božanski primio.")

Rimski brevijar iz 1942., zimski dio, str. 929.

Dakle, sv. Toma je vidio da za pisanje teologije nije bilo dovoljno samo to što je detaljno proučio sva tada dostupna teološka i filozofska djela, sva djela svetih otaca i odluke crkvenih koncila, nego je potrebno i prosvjetljenje s neba. A sve to s motivom iskrene želje da se dozna istina.

Slično možemo vidjeti i u životopisima drugih crkvenih naučitelja. Tako u životopisu sv. Petra Kanizija, njegov subrat F. Sacchini (De vita et rebus gestis p. Petri Canisii, 1616., str. 89.) opisuje teški rad u pisanju velikog katekizma, u čemu je najvažnije sredstvo bila molitva:

"multas ad Deum preces, multa sacrificia, caeleste auxilium et lumen exposcens"
("mnogim molitvama, mnogim žrtvama, tražeći nebesku pomoć i svjetlo")

Osim što je sam ustrajno molio kako bi svaka riječ koju će napisati u katekizmu bila točna i istinita, on je poticao i druge da mole na tu nakanu. Štoviše, kao provincijal Družbe Isusove u njemačkim zemljama, mogao je obvezati svoje podređene da mole i služe mise na tu nakanu. Naložio je da se i u bazilikama u Rimu služe sv. mise na tu nakanu.

Sv. Petar Kanizije se sjećao sv. Pavla, koji je u svojim poslanicama stalno pozivao vjernike da mole za njega: "da mu se otvore usta" i da hrabro i odvažno naviješta kršćansku istinu.
Navedimo samo dva primjera iz Pavlovih poslanica Efežanima i Kološanima:

"Poradi toga bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo Evanđelja..." (Ef 6, 18-19)

"U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba." (Kol 4, 2-4)

Ako su i sv. Pavlu bile potrebne tolike molitve da bi točno naučavao, koliko je onda to potrebno drugima?
Svijest o tome obilježila je postupke sv. Petra Kanizija tijekom izrade katekizma, kako naglašava Sacchini:

"Illud praeterea observabat ex Apostolo Paulo, et solerter imitabatur, ut aliorum pro se preces assidue postulabat. Nam si is, qui hausta in caelo, ex ipso fonte sapientiae Sanctoque Spiritu adeo plenus erat, Colossensium tamen, et Ephesiorum, et Thessalonicensium, et Hebraeorum requirebat orationes, ut mysteria Christi, quemadmodum oporteret ipsum loqui, sic loqueretur; considerabat Canisius quid alios eorundem mysteriorum dispensatores tam procul a Pauli facultate distantes facere verum esset."

("Osim toga, držao se onoga od Apostola Pavla, i mudro nasljedovao, da je neprekidno tražio od drugih molitve. Naime, ako je on koji je toliko primao s neba iz samog izvora mudrosti, i koji je bio toliko pun Duha Svetoga, ipak tražio molitve Kološana, i Efežana, i Solunjana i Hebreja, da onako govori o otajstvima Kristovim, kako i treba o njima govoriti, razmišljao je Kanizije što bi onda trebali raditi drugi upravitelji istih otajstava, koji su tako daleko od Pavlovih sposobnosti.")

Briga koju su klasični katolički teolozi ulagali u svoja djela zbilja je zadivljujuća. S jedne strane, pažljivo i marljivo (gotovo skrupulozno) proučavanje izvora (svetih otaca, koncila, papinskih odluka...). S druge strane, neprekidna molitva samo kako bi sve to iznijeli potpuno točno. A sve je ovo vodila njihova iskrena želja za istinom.

To je jedan od glavnih razloga zašto su klasični katolički teolozi tako pouzdani. To pogotovo vrijedi za klasične katekizme: Katekizam Tridentskog koncila, Katekizam sv. Petra Kanizija, Katekizam sv. Roberta Bellarmina, Katekizam sv. Pija X.

Važno je to imati u vidu, kako bismo shvatili što fali "modernim teolozima" i "modernim katekizmima" - i što ih čini nepouzdanima; dapače, i štetnima. U ovom su tekstu navedeni vrlo visoki kriteriji, koje su postavili klasični katolički teolozi. Te kriterije ni izbliza ne ispunjavaju "moderni teolozi". Osim što je njihov istraživački i znanstveni rad prilično traljav, to nisu ljudi molitve i pokore. Ti ljudi nisu poput onih klasičnih teologa neprestano molili za prosvjetljnje i vodstvo. Oni pišu članke i knjige iz udobnih fotelja, uz šalicu kave i zapaljenu cigaretu. Teolozi u civilnim odijelima i kravatama.
A najgore od svega jest to što njih uopće ne zanima istina. Nemaju želju za istinom!

Ne samo da ih ne zanima istina, nego oni svjesno nastoje iskriviti i zamutiti istinu, kako bi je "prilagodili" modernom vremenu. Evo jedan aktualan primjer... Nametanje ljevičarske ideologije multikulturalizma u katoličke škole, po direktnom nalogu iz hijerarhije.
Vijest od 3. siječna 2017., koja vas navodi na pitanje: Koliko su uopće katoličke te današnje "katoličke škole"?

Koja je onda uopće razlika između sekularno-državnih škola i modernih "katoličkih" škola, kad i u jednima i u drugima dobiješ isti sinkretistički multikult?

Ne treba ni pitati kakav ovo utjecaj ima na vjersku pouku u tim školama.
Kako će u "katoličkoj" školi, kojoj je prioritet multikulturalizam, poučavati djecu o dogmi Extra Ecclesiam nulla salus? Kako će ih poučavati o osnovnim istinama katoličke vjere, kao što je istina o Općinstvu svetih?
Hoće li se tamo učiti tko jest, a tko nije u Općinstvu svetih?

Navedimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (■ 224.-225.):

"■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?

O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?

O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici."

Poučavaju li se ove istine u modernističkim školama, kojima je prioritet "međukulturalni dijalog"? Naravno da ne, jer njih ne zanima istina.
Mnogi smatraju da je glavni problem modernista filozofski: naime, da oni nemaju ispravno shvaćanje pojma istine. Ali, ja bih prije rekao da njih uopće nije briga za istinu. Njima je "nauk" samo sredstvo za promicanju lijevo-liberalne agende.
Zato bi svaka savjesna osoba trebala izbjegavati knjige modernističkih pseudoteologa i modernističke katekizme.