Tijekom proteklih nešto više od mjesec dana, u više sam navrata navodio izvatke iz knjige kardinala Alfreda Ottavianija
Compendium iuris publici ecclesiastici. To je, podsjećam, udžbenik za javno crkveno pravo.
Danas nastavljam s iznošenjem važnih dijelova te knjige. Vidjet ćemo neke važne aspekte odnosa Crkve i države, s posebnim naglaskom na dužnosti države prema Crkvi.
Naglašavam da kardinal Ottaviani ne iznosi tek nekakva svoja privatna mišljenja, nego nauk Crkve, temeljen na Svetom pismu i Tradiciji Crkve, posebice na papinskim dokumentima. Nauk koji je svima bio jasan, sve dok nije došla opća pomutnja, zbunjenost i nesigurnost 1960-ih, otkad mnogima više nije jasno što Crkva naučava o tim pitanjima.
Važno je stoga pogledati kako su te teme obrađene kod jednog od najistaknutijih kanonista i jednog od najvećih kardinala 20. stoljeća. Ottaviani piše otvorenošću i jasnoćom kakva se danas rijetko susreće. On se ne boji zamjeriti ni vlastodršcima, ni javnom mnijenju, niti pripadnicima raznih ideologija. Njegov je vrhovni kriterij istina, a jedini cilj: osigurati Crkvi onaj položaj u državi, koji joj pripada po pravu i pravdi.
Kako bismo razumjeli dužnosti države prema Crkvi, moramo prvo upoznati jedno načelo, koje je temelj tog nauka: načelo neizravne podređenost države prema Crkvi ("subordinatio indirecta status ad Ecclesiam").
Kardinal Ottaviani objašnjava to načelo sljedećim riječima:
"Licet Ecclesia et Status duae societates sint in suo ordine supremae et independentes, excellentior tamen et ordine praestantior seu superior est Ecclesia. Descendit haec veritas ex consideratione finis utriusque societatis: Ecclesia supernaturale bonum prosequitur et procurat fidelibus, cum finis eius sit cultus supremi Dei, sanctificatio animarum et fidelium superna beatitudo; Status vero naturalia commoda praestat, videlicet iurium tuitionem, naturalis vitae sufficientiam ac terrenam aliqualem beatitatem (n. 152.). Quanto igitur antecellunt spiritualia temporalibus, tanto Ecclesia praestantiorem finem prosequitur; ideoque tanto maioribus intervallis ab invicem distant utriusque societatis media, iura ac potestas."
("Iako su Crkva i država dva društva, koja su u svom redu vrhovna i neovisna, Crkva je izvrsnija i u poretku odličnija ili viša. Dolazi ova istina iz promišljanja o cilju [svrsi] obaju društava: Crkva traži i brine se za nadnaravno dobro vjernika, jer joj je cilj štovanje Boga, posvećenje duša i nebesko blaženstvo vjernika; a država pruža naravne koristi, to jest, zaštitu prava, sredstva za održavanje naravnoga života i određeno zemaljsko blaženstvo (n. 152.). Koliko stoga prednjači duhovno dobro pred vremenitim, toliko Crkva slijedi izvrsniji cilj; i zato su toliko većim razmacima međusobno udaljena sredstva, prava i vlast obaju društava.")
Iz te razlike u svrsi Crkve i svrsi države, izvodi se njihov odnos. Budući da je svrha Crkve nebeska i neprolazna, a svrha države zemaljska i prolazna, ono što je prolazno mora biti podređeno onome što je neprolazno, zemaljsko mora biti podređeno nebeskome, vremenito vječnome, svjetovno duhovnome - to jest, država mora biti podređena Crkvi.
No, ta podređenost nije izravna, nego neizravna. Bilo je u povijesti Crkve i onih koji su podržavali teoriju o izravnoj podređenosti države prema Crkvi, no ipak je prevladavajući konsenzus da je ta podređenost neizravna. Naročito, od vremena sv. Roberta Bellarmina i Francisca Suareza, koji su taj nauk vrlo detaljno objasnili.
Ovako kardinal Ottaviani govori o tome:
"Subordinatio indirecta finis temporalis ad finem spiritualem. - Atqui si tale est discrimen inter finem Ecclesiae et finem Status, quaedam relatio subordinationis inter eos existere necesse est. Certe quidem non est subordinatio directa; ipsa namque excellentia finis spiritualis supra terrenum et temporalem finem tanta est, ut inferioritas boni temporalis dicat prorsus improportionem respectu spiritualis boni; ideoque temporalia nequeunt dici media ad directe consequendum supremum spirituale bonum; quae relatio medii sane omnino requiritur ut detur subordinatio directa. Quoniam autem aliqua subordinatio certe adesse debet temporalium ad spiritualia, sicut omnia inferiora si non directe saltem indirecte ad superiora ordinantur, sequitur esse ponendam dependentiam indirectam."
("Neizravna podređenost zemaljskog cilja prema duhovnom cilju. No ipak, ako je tolika razlika između cilja Crkve i cilja države, nužno je da između njih postoji određeni odnos podređenosti. Naime, sigurno nije izravna podređenost; i sama izvrsnost duhovnog cilja nad zemaljskim i vremenitim ciljem tolika je, da inferiornost vremenitoga dobra govori o nerazmjernosti u odnosu na duhovno dobro; i zato se zemaljske stvari ne mogu nazvati sredstvima za izravno postizanje vrhovnog duhovnog dobra, koji bi se odnos posredstva svakako tražio kod izravne podređenosti. No, kako određena podređenost vremenitoga prema duhovnome sigurno mora postojati, kao što se sve ono što je niže određuje prema višemu - ako ne izravno, onda barem neizravno - slijedi da treba postaviti neizravnu ovisnost.")
Još to Ottaviani kasnije objašnjava u detalje. No, već je ovo dovoljno da shvatimo ono što ćemo u nastavku vidjeti o dužnostima države prema Crkvi.
Prva tema kojom se tu bavimo je pitanje obuhvata, opsega, neizravne vlasti Crkve. To je u prošlosti bio veoma tvrd orah za pojedine političare, koji su se žalili da je nemoguće utvrditi granicu neizravne vlasti Crkve, i da to stvara nejasnu situaciju u državi.
Ottaviani, naprotiv, odgovara ovako:
"Adversarii Ecclesiae saepe, oppugnantes catholicam assertionem subordinationis indirectae Status, seu potestatis indirectae Ecclesiae in temporalibus, aiunt se non posse admittere talem potestatem eo vel magis quod difficile esset praevidere quousque pertingerent Ecclesiae exigentiae mediante hac 'indefinita' potestate. Atqui, ex iam dictis patet quam nitide definiantur legitima, ex hoc potestatis titulo, Ecclesiae requisita (n. 207 s.). Id melius patebit circumscribendo orbem officiorum Status vi subordinationis indirectae.
Ostensum est quidem (p. 353) dependentiam indirectam duo potissimum secumfere: 1° quod inferior non impediat superiorem; 2° imo quod adiuvet superiorem in quantum haec, ad perfectiorem consecutionem sui finis alterius societatis auxilio indigeat; ex his duobus est ratio officiorum Status, vi subordinationis indirectae."
("Protivnici Crkve često, boreći se protiv katoličke tvrdnje o neizravnoj podređenosti države, ili neizravne vlasti Crkve u vremenitoj sferi, govore da ne mogu priznati takvu vlast, tim više što je teško predvidjeti dokle se protežu potrebe Crkve i, njihovim posredstvom, ta 'nedefinirana' vlast. No ipak, iz već rečenoga očito je kako se jasno definiraju legitimni zahtjevi Crkve, iz tog naslova vlasti (n. 207 s). Ovo će biti jasnije kad opišemo krug dužnosti države, silom neizravne podređenosti.
Pokazano je naime (p. 353.) da neizravna ovisnost nosi posebno dvoje: 1° da niži ne sprječava višega; 2° dapače, da pomaže višemu ukoliko je ta pomoć potrebna drugom društvu za savršenije postizanje njezinoga cilja; od ovoga dvoje dolazi uzrok dužnosti države, silom neizravne podređenosti.")
Dakle, imamo dvije velike dužnosti države prema Crkvi: a) dužnost da ne sprječava djelatnost Crkve; b) dužnost da pomaže i brani Crkvu.
Prva velika dužnost države prema Crkvi jest dužnost da ne sprječava Crkvu u njezinom djelovanju ("officium status non impendiendi Ecclesiam").
Ova se dužnost izvodi neposredno iz podređenosti vremenite svrhe duhovnoj svrsi:
"Hoc quidem directe consequitur ex subordinatione finis temporalis ad finem spiritualem, necnon ex absoluta necessitate finis spiritualis, qua fit ut bonum temporale tunc tantum sit appetibile cum non avertat homines a fine absolute supremo, ad quem omnes facti et destinati sumus. Haec veritas pluribus Sacrae Scripturae locis directe comprobatur: nam doctrina de curando bono spirituali prescindendo a quocumque damno temporali, immo hoc etiam subeundo, pluries traditur in sacris litteris. Quam rem exemplo confirmarunt Apostoli, qui cum disseminare evangelium prohiberentur (quod timerentur ex praedicatione apostolica magna civitati incommoda) responderunt constanter et unanimiter: 'Oportet oboedire Deo magis quam hominibus' (Act. 5, 29)."
("Ovo, naime, izravno slijedi iz podređenosti vremenitoga cilja duhovnome cilju, također iz apsolutne nužnosti duhovnoga cilja, što će biti da vremenito dobro treba tražiti samo onda kad ne odvraća ljude od apsolutno vrhovnog cilja, za koji smo svi stvoreni i namijenjeni. Ova se istina izravno dokazuje mnogim mjestima Svetoga pisma: naime, nauk o brizi za duhovno dobro, odvajajući se od bilo kakve vremenite štete, dapače, ovu i podnoseći, često se iznosi u Svetome pismu. Tu su stvar apostoli primjerom potvrdili: kad im je zabranjeno da šire evanđelje (jer se strahovalo da će apostolsko propovijedanje izazvati velike neprilike gradu) odgovorili su postojano i jednoglasno: 'Treba se pokoravati Bogu više nego ljudima' (Dj 5, 29)."
Ovo se prije svega odnosi na zakonodavstvo države. Zakoni ne smiju biti u suprotnosti s vjerom i kanonima Crkve.
"Sequitur ergo. 1° quod legislatio civilis ita est condenda et confirmanda ut non contradicat legislationi canonicae; secus leges civiles opponerentur bono civium spirituali, et si Status eas urgeret, tyrannicae ageret et principes se suo iure privaret.
Cavere igitur debent civitatum rectores in condendis legibus:
a) ne ius naturale aut divinum laedant;
b) ne de materiis spiritualibus vel spiritualibus inseparabiliter adnexis agant, quia in his non sunt competentes (n. 201);
c) ne ius positivum Ecclesiae, conditum circa temporalia quae separabiliter adnexa sunt spiritualibus vel ad finem spiritualem habent indirectam colligationem, quomodocumque laedant."
("Slijedi dakle. 1° da građansko zakonodavstvo treba tako donositi i potvrđivati da se ne protivi kanonskom zakonodavstvu; u suprotnom bi građanski zakoni bili protivni duhovnom dobra građana, a ako bi ih država nametala, postupila bi tiranski i vladari bi se lišili svoga prava.
Stoga upravitelji država trebaju paziti u donošenju zakona:
a) da ne povrijede naravni ili božanski zakon;
b) da se ne bave duhovnim stvarima ili stvarima koje se neodvojivo tiču duhovnoga, jer za to nisu nadležni (n. 201.);
c) da ni na koji način ne povrijeđuju pozitivno pravo Crkve, ustanovljeno oko vremenitih stvari koje su odvojeno pridružene duhovnima ili imaju neizravnu vezu.")
Zatim kardinal Ottaviani govori o situaciji kad dođe do sukoba između državnog zakona i crkvenog zakona:
"Sequitur 2° quod in conflictu inter legem civilem et ecclesiasticam, haec praevalere debet. Est applicatio principii iam alibi declarati (n. 50.), necnon doctrinae subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Quare si leges civiles impedimento fiant observationi legum ecclesiasticarum vel quomodocumque obstaculo fiant bono spirituali, et Status ad invitationem Ecclesiae nolit eas abrogare aut reformare, poterit Ecclesia non solum declarare subditos ab omni obligatione servandi huiusmodi leges solutos, sed etiam poenis cogere principes aut civitatum rectores ut leges suas reforment aut alias condant."
("Slijedi 2° da u sukobu između građanskog i crkvenog zakona, ovaj posljednji treba prevladati. To je primjena načela već drugdje iznesenoga (n. 50.), a također nauk o neizravnoj podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Stoga, ako građanski zakoni postanu zapreka za obdržavanje crkvenih zakona ili na bilo koji način postanu prepreka za duhovno dobro, a država ih ne želi ukinuti ili promijeniti na poziv Crkve, ne samo da bi Crkva mogla proglasiti podložnike slobodnima od obveze da se pridržavaju takvih zakona, nego bi također mogla i kaznama siliti vladare ili upravitelje država da promijene svoje zakone ili da donesu druge.")
Eto vam odgovora na pitanje što biskupi moraju učiniti kad vlastodršci donose zakone koji su nespojivi s katoličkom vjerom. Ovdje jasno vidimo da oni moraju iskoristiti sredstva koja imaju na raspolaganju (uključujući i kazne propisane kanonskim pravom) kako bi političare "prisilili" da ne donose zakone koji su protivni vjeri.
Dužnost države da brani Crkvu
Drugu veliku skupinu obveza države prema Crkvi čini dužnost države da štiti Crkvu i pomaže joj u vremenitim potrebama ("officium protegendi Ecclesiam eique subministrandi in temporalibus necessaria").
Što se tiče dužnosti da pomaže Crkvi u vremenitim potrebama, kardinal Ottaviani piše ovako:
"Societas civilis tenetur in necessariis adiuvare ecclesiasticam, ideoque temporalia seu media sui ordinis eidem subministrare. Est applicatio principii generalis relationum inter societates formaliter tantum distinctas (n. 49), et subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Non solum igitur id suadet ipsum interesse Status (plenum enim societatis civilis bonum sine morum probitate et religionis ac cultus prosperitate obtineri nullimode potest, cfr. n. 170), sed etiam deducitur ex ipsa origine, destinatione et iuridica condicione reipublicae. His enim officiis tenetur civitas primo erga Deum, quo auctore coaluit et cuius nutu conservatur ac bonis augetur (n. 170). Quemadmodum igitur universa creata glorificationi Dei inservire debent, ita etiam civitas; id sane praestabit fovendo publicum cultum ac religionem tuendo. Insuper idem debent civitatum rectores ipsis subditis suis. Horum enim bonum temporale non qualecumque debet procurare civitas, sed quod maxime proprium est et aptum homini; atque vera hominis bona inservire debent saltem indirecte ad ultimum eius felicitatem; ideoque ad bonum animae et religionis conducere debent."
("Građansko društvo je dužno pomagati crkvenom društvu u potrebama, i stoga mu pružati vremenita dobra ili sredstva svoga reda. To je primjena općeg načela odnosa između društava koja su samo formalno odvojena (n. 49.), i neizravne podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Ne samo da to sugerira i sam interes države (jer se potpuno dobro građanskoga društva nikako ne može postići bez čestitih običaja i napretka vjere i štovanja, cfr. n. 170), nego se također izvodi iz samog podrijetla, svrhe i pravnog položaja države. Ovim je službama, naime, država obvezna prije svega prema Bogu, po čijoj se odredbi kao utemeljitelja razvila, sačuvala i umnaža u dobrima (n. 170). Stoga, kao što je sve stvorenje dužno služiti slavljenju Boga, tako je također dužna i država; a to će pružiti podržavajući javno štovanje i braneći vjeru. Nadalje, to su upravitelji država dužni i samim svojim podložnicima. Za njihovo se, naime, vremenito dobro ne može država brinuti bilo kako, nego onako kako je najviše vlastito i prikladno čovjeku; a istinska dobra čovjeka trebaju barem neizravno služiti njegovoj konačnoj sreći; i zato trebaju voditi dobru duše i vjere.")
Kardinal Ottaviani jasno daje do znanja da je ovaj nauk utemeljen na Svetom pismu:
"Quare, si reges et principes in S. Scriptura vocantur Deo 'ministri regni sui' [Sap. 6, 5] qui custodire debent legem iustitiae et 'secundum voluntatem Dei ambulare', primum ipsorum officium erit 'facere iudicium et iustitiam' et esse 'ultores irae Dei' [Rom. 13, 4] in favorem dilectae a Deo Ecclesiae, propter quam Christus tradidit semetipsum. Unde etiam praedixerat Spiritus Sanctus, loquens ad Ecclesiam: 'Et erunt reges nutritii tui et reginae nutrices tuae: vultu in terram demisso adorabunt te, et pulverem pedum tuorum lingent' [Isa. 49, 23]."
("Zato, ako se kraljevi i vladari nazivaju od Boga u Sv. Pismu 'službenici kraljevstva njegova' [Mudr 6, 5] koji su dužni čuvati zakon pravde i 'hodati prema Božjoj volji', prva će njihova dužnost biti 'činiti pravo i pravdu' i biti 'osvetnici gnjeva Božjega' [Rim 13, 4] u korist ljubljene od Boga Crkve, zbog koje je Krist predao samoga sebe. Zato je također prorekao Duh Sveti, govoreći Crkvi: 'I kraljevi će biti hranitelji tvoji i kraljice tvoje hraniteljice: licem pognutim prema zemlji, klanjat će ti se, i lizat će prah tvojih nogu' [Iz 49, 23].")
Isto potvrđuje i iz spisa svetih otaca i crkvenih naučitelja:
"Porro Patres et Doctores Ecclesiae, itemque Pontifices et Concilia, uno ore fuerunt semper in monendis principibus de hoc ipsorum gravissimo officio tuendi et protegendi Ecclesiam eidemque praestandi necessarias vires ac facultates temporales. Principum autem catholicorum, eorum praesertim quorum praeclara ac decora praedicantur facinora in bonum reipublicae, magna fuit laus decusque insigne omni ope et contentione adniti ut pacatam et prosperam matri suae Ecclesiae procurarent vitam [Augustinus, Epist. 185 ad Bonifacium]."
("Nadalje, oci i naučitelji Crkve, a isto tako i prvosvećenici i koncili, jednim su ustima uvijek opominjali vladare o ovoj njihovoj najvažnijoj dužnosti da štite i brane Crkvu i da joj pružaju nužne snage i vremenite potrepštine. A katoličkim vladarima, naročito onima o čijim se divnim i sjajnim djelima propovijeda u dobru države, velika je bila dika i istaknuti ures da se svim silama trude da osiguraju miran i sretan život svojoj majci Crkvi [sv. Augustin, Epist. 185. ad Bonifacium].")
Država je dužna u određenim situacijama pružiti Crkvi i pomoć fizičke sile. Posebice kad je potrebna fizička sila kako bi se suzbili napadi neprijatelja Crkve. Vlast u takvim slučajevima djeluje kao "svjetovna ruka" Crkve ("brachium saeculare").
Kardinal Ottaviani govoreći o tom aspektu državne zaštite Crkve, jasno razlikuje onu zaštitu koju liberalne države pružaju svim religijama od posebne (specifične) zaštite koju katoličke države pružaju Crkvi.
"De auxilio vis armatae seu de brachio saeculari. - Quod sit in Statu officium materialis vis adhibendae ad compescendos eos qui perturbent liberum exercitium religionis et praedicationis, nempe ad impediendum ne adversariorum violentias patiantur qui catholicam tuentur veritatem et cultum divinum promovent, nullum esse potest dubium; imo propter ipsam funcionem tuitionis iurium et libertatum quam Status recognoscunt liberales, praescindendo etiam a legitimis Ecclesiae exigentiis iure publico ecclesiastico fundatis, constitutiones hodiernae Civitatum generatim spondent tuitionem cuiusque ecclesiae (ideoque catholicae quoque) pro libertate et cultus exercitio.
Verum, in Statu catholico aliud quoque Ecclesia exigit: quod videlicet vis materialis publica adhibeatur quotiescumque necessaria sit ad removenda multiplicis generis impedimenta, quae ipsam Ecclesiae vitam internam afficere possunt, idest et quae pacem, disciplinam et securitatem eius internam atque rectam et ordinatam ipsorum fidelium directionem in bonum salutis aeternae praepedire possunt."
("O pomoći oružane sile ili o svjetovnoj ruci. - Da država ima dužnost upotrebe materijalne sile za suzbijanje onih koji uznemiruju slobodno obdržavanje vjere i propovijedanja - naime, kako bi se spriječilo da trpe nasilja protivnika oni koji brane katoličku istinu i promiču božanski kult - ne može biti nikakve sumnje, dapače, zbog same dužnosti zaštite prava i sloboda koje priznaju liberalne države, također i odvajajući se od legitimnih traženja Crkve utemeljenih na javnom crkvenom pravu, današnji ustavi država općenito obećavaju zaštitu bilo koje crkve (stoga i katoličke) za slobodu i izvršavanje kulta.
Ali, u katoličkoj državi Crkva traži nešto drugo: da se, naime, javna materijalna prislila upotrijebi kad god je nužna za uklanjanje prepreka raznih vrsta, koje mogu zahvatiti i sam unutarnji život Crkve, to jest, i one koje bi mogli zapriječiti njezin unutarnji mir, stegu i sigurnost, te ispravan i pravilan smjer samih vjernika u dobru vječnoga spasenja.")
Što to znači? To znači da državnu prisilu treba upotrijebiti i protiv raznih sekti, koje pokušavaju zavesti vjernike, kao i protiv raznih organizacija, pokreta i skupina koje ruše ćudoređe i ugrožavaju duše.
Iz svih ovih Ottavianijevih citata vidimo koliko su ozbiljne dužnosti države prema Crkvi. Nažalost, današnji političari ne samo da se ne drže tih obveza, nego se ponašaju dijametralno suprotno.
No, zašto je i danas važno poznavati sve ove dužnosti države prema Crkvi?
Zato što nauk o dužnostima države prema Crkvi nikada nije bio ukinut. Nije ga ukinuo čak ni Drugi vatikanski koncil!
Štoviše, u dokumentu
Dignitatis humanae izričito piše da se ostavlja netaknutim tradicionalni nauk o dužnosti države prema Crkvi:
"integram reliquit traditionalem doctrinam catholicam de morali hominum ac societatum officio erga veram religionem et unicam Christi Ecclesiam"
("ostavlja cjelovitim tradicionalni katolički nauk o moralnoj dužnosti ljudi i društava prema istinitoj vjeri i jedinoj Kristovoj Crkvi")
Možemo raspravljati jesu li ove riječi stavljene u
Dignitatis humanae samo kao mamac da navedu konzervativne biskupe da glasuju za taj dokument...
Znamo da se od 1960-ih pa sve do današnjih dokumenata poput
Amoris laetitiae, "mijenjanje nauka" provodilo na vrlo lukav način. Napišu na početku dokumenta da se ništa ne mijenja, ali u nastavku stave velik broj dvosmislenih izričaja, koji omogućuju netradicionalna tumačenja. I onda sve to u praksi redovito tumače suprotno tradicionalnom nauku.
Podsjetimo kako se dokument
Dignitatis humanae provodio u praksi:
"Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.
