petak, 13. srpnja 2018.

Novi "lex orandi": Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila




Bonaventura Duda i Jerko Fućak priredili su hrvatski prijevod novog lekcionara. Dakle, čitanja koja se i danas čitaju na Novus Ordo misama u Hrvatskoj njihovo su djelo.

Zanimljivo je stoga vidjeti neka njihova promišljanja o novoj liturgiji, čiji su oni bili ne samo prevoditelji, nego i gorljivi promicatelji.
Jučer sam naišao na Fućakov članak Povijest nastanka novih liturgijskih knjiga, objavljen u Bogoslovskoj smotri u ožujku 1973. godine.

U njemu Fućak objašnjava kako su nastale liturgijske knjige novoga obreda, s posebnim osvrtom na nastanak novog lekcionara i novog časoslova.

Govoreći o nastanku novog lekcionara, Fućak opisuje što su sve sastavljači uzeli u obzir, pa tako kaže:
"U proljeće 1964. povjereno je jednoj od 4 radnih grupa Vijeća da pripravi reviziju misnog lekcionara. Ta se grupa službeno zvala Coetus IX, a u njoj su bili okupljeni liturgičari, bibličari, katehetičari i pastoralisti cijeloga svijeta. Njihov se posao odvijao u više etapa.
1. Sistematski pregled odlomaka koji su se dosad čitali u misi. To je obuhvaćalo cjelovit studij latinske liturgije od 6-12. st. zatim ispitivanje liturgijskih knjiga 15 istočnih obreda i lekcionara svih reformiranih crkava od 16. st. do danas."

Pazite, ovdje se otvoreno govori da su se sastavljači novog lekcionara konzultirali i sa raskolnicima i krivovjercima. Zamislite kakav je posao bio ispitati "lekcionare svih reformiranih crkava od 16. st. do danas".
Pa, postoje na tisuće protestantskih sekti diljem svijeta. Zar je Vijeće ispitivalo lekcionare svih tih sekti?

Što se tiče izbora biblijskih odlomaka koji će biti uvršteni u novi lekcionar, Fućak kaže:
"U srpnju 1967. Vijeće objavljuje pro manuscripto nacrt novoga lekcionara pod naslovom Ordo lectionum pro dominicis, feriis et festis Sanctorum. Taj nacrt (474. str.) poslan je na konzultacije svim Biskupskim konferencijama svijeta, svim sudionicima Prve biskupske sinode i 800 stručnjaka bibličara, katehetičara, pastoralista, koje su predložile Biskupske konferencije svega svijeta.
Oko 800 osoba ili tijela poslalo je svoje opaske na taj nacrt. Dobiveno je tako oko 400 općih opasaka i oko 7000 cedulja glede samog teksta lekcionara. Na temelju tih opaski i prijedloga radna je grupa potpuno preradila svoj prvi nacrt: izbacila je odveć teške tekstove, dodala neke važne odlomke, bolje porazdijelila retke u njima, preuredila čitanja korizmenih nedjelja i po kojega općeg blagdana."

Što znači ovo: "izbacila odveć teške tekstove"?
Koji su to dijelovi Svetoga pisma koje su ovi "stručnjaci" smatrali "odveć teškima"?
Ako usporedite čitanja u tradicionalnom obredu sa čitanjima u novom obredu, odmah će vam postati jasno da se radi o dijelovima Biblije koji govore o grozoti grijeha, kao i o činjenici da grijeh zaslužuje kaznu.

Najpoznatiji primjer je to što su iz novog lekcionara izostavljene one riječi sv. Pavla koje govore o kazni koja prijeti ljudima koji se nedostojno i svetogrdno pričešćuju:
"Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela." (1 Kor 11, 27-29)

U tradicionalnom obredu te se riječi čitaju na Veliki četvrtak i na Tijelovo, te u zavjetnim misama o Presvetom Sakramentu. A u novom obredu se ne čitaju nikada. Uopće ih nema u novom lekcionaru!


Izgleda da je Fućak u novom lekcionaru vidio i mogućnost da se odbaci Vulgata, dakako, iz ekumenskih razloga:
"Otvara se zatim mogućnost prevođenja iz izvornih tekstova, a ne samo iz Vulgate, što ima svoje veliko ekumensko značenje." 
Jasno, Vulgata je, kao i tradicionalna liturgija, prepreka ekumenizmu. Samo što je on izgleda zaboravio da je Vulgata za katolike autentičan i autoritativan tekst Svetoga pisma, a ne mazoretski tekstovi koje on smatra "izvornikom".


U drugom dijelu članka, Fućak govori o nastanku novog časoslova. Novi časoslov je uveden 1971. god., to jest, dvije godine nakon uvođenja novog obreda mise.

Upravo zapanjuje s kakvim se neprimjerenim izrazima Fućak obrušava na tradicionalni časoslov (kao i na cijelu tradicionalnu liturgiju).
Za njega je novi časoslov i dokumenti koji su ga uveli:
"garancija da se u liturgiji neće ponoviti ona rigidnost i beživotnost kakva je tipična za potridentinsku protureformaciju"

Malo prije toga pretenciozno izjavljuje:
"Tako je novi Časoslov doista kolektivno djelo, koje i po broju suradnika i po važnosti stvorenih načela daleko nadmašuje Brevijar i Pija V. i Pija X."

A koja su to "načela" novog časoslova, kojima je toliko oduševljen Fućak, možda najbolje otkriva ova misao:
"Samo ime, napokon, upućuje na to da je Časoslov liturgija, a ne pravo ni pravna obveza. Tu nam treba osobito mnogo učiti i obraćati se. Treba ga uzeti ne rigidno, ne artificijelno, nego životno i po smislu."

I onda se mi pitamo zašto pola današnjih svećenika uopće ne moli časoslov. Evo vam odgovora. Ovakvi članci, kao ovaj Fućakov, proširili su glas da časoslov "nije pravna obveza".

A sad dolazimo do onog dijela Fućakovog članka, koji me i potaknuo da napišem ovaj tekst. To je dio članka gdje Fućak objašnjava kako bi se trebao moliti novi časoslov:
"Način recitiranja, na primjer. Taj bi morao biti što sličniji modernom umjetničkom recitalu, koji tekstu daje život, a riječi svu njezinu silinu i doživljajnost. Nikako to ne bi smio biti obezosobljeno i beživotno ponavljanje obrazaca "recto tono", kako god ono bilo za zajednicu možda najlakše i koliko god davalo dojam njezine jedinstvenosti. Jer, bila bi to jedinstvenost mrtvila, a ne života. Obilno se valja okoristiti i mogućnošću da psalam i koji drugi dio Riječi pročita pojedinac onako kako je on u sebi čuje, jer ona u svačijem srcu odjekuje na njegov način, pa tako do drugoga dolazi izražajnija, te se u zajednici snažnije doživljava."

Vidite li vi ovo? Ovo je čisti subjektivizam, koji osobnim doživljajima daje prednost pred objektivnom stvarnošću.
A ono što Fućak malo kasnije govori već izgleda kao otvoreni poziv na improvizaciju i zloupotrebe:
"I neće uvijek biti potrebno, pa ni uputno, pjevati cio himan, nego samo ono i onoliko koliko je potrebno za pravo "uštimavanje" zajednice. Bit će stoga bolje pjevati dvije kitice koje svi znaju nego sve što većina možda ne zna, pa ono "napikavanje" raštima i ono što je prvim kiticama možda postignuto... Molitvu Časoslova treba osvježivati i prikladnim izborom pojedinih njegovih dijelova. I obilno se služiti mogućnostima koje u tom pogledu daje Uredba Časoslova. Uz pozivnik (invitatorium) mogu se umjesto Ps 95. uzeti i Pss 100., 67. i 24. Čitanja se, a tako i psalmi, mogu prilagoditi zajednici, njezinim potrebama, prilikama i prigodama u kojima se nalazi. Umjesto predviđenih psalama mogu se u tu svrhu uzeti psalmi iz drugih dana, pa i iz drugih časova. Sve to, dakako, ne smije biti hirovito, nego po smislu. Stoga treba taj smisao neprestano tumačiti i sebi i zajednici koja moli."

Kad sam ovo pročitao, odmah mi se javila u glavi misao: "Pa da... Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila."
Fućak jasno daje do znanja da takve improvizacije omogućuju same rubrike novog časoslova i on potiče ljude da se tim mogućnostima koriste: "obilno se služiti mogućnostima koje u tom pogledu daje Uredba Časoslova".

Dakle, improvizacije nisu nastale same od sebe. Nije za njih kriv ni Fućak, ni Duda, niti Šagi, niti bilo tko u Hrvatskoj. Njihov su uzrok same rubrike nove liturgije - i, zapravo, sama konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o liturgiji "Sacrosanctum Concilium".
Pisao sam o tome u tekstu: Kako je "Sacrosanctum Concilium" relativizirao časoslov.


Nema komentara:

Objavi komentar