 |
| Kardinal Casaroli i talijanski premijer Craxi potpisuju "Accordo di Villa Madama" 1984., kojim je Italija i formalno postala sekularna država |
Ako pogledate kako se u zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj pisalo o deklaraciji Drugoga vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", mogla bi vas zbuniti kontradiktorna mišljenja i interpretacije koje se iznose o tom dokumentu.
S jedne strane, imate Bitno.net koji je 2015. objavio prijevod jednog članka Thomasa Pinka pod nazivom: Sloboda savjesti i Dignitatis Humanae – o (navodnom) zaokretu II. vatikanskog po pitanju vjerske slobode.
Tu se u osnovi tvrdi da "Dignitatis humanae" ne dira u tradicionalni nauk Crkve o odnosu države i vjere.
S druge strane, docent na Teologiji u Rijeci, Marko Medved piše 2013. članak Katolici i politika: od Syllabusa Pija IX. do Drugog vatikanskog koncila, gdje utvrđuje da "Dignitatis humanae" donosi jedan novi nauk o odnosu Crkve i države, i da je taj novi nauk potpuno suprotan učenjima bl. Pija IX., Leona XIII., sv. Pija X. i svih ostalih predkoncilskih papa.
Medvedu je apsolutno jasno da "Dignitatis humanae" nedvojbeno podupire koncept sekularne države, nasuprot tradicionalnom učenju o katoličkoj državi. I dakako, to njega kao riječkog ljevičara veseli - što on i ne skriva.
Nevezano uz sve ovo, čini mi se da oni koji su dosad pisali o "Dignitatis humanae" previše zanemaruju činjenicu da taj dokument nije ostao samo na razini nekakvih teoretskih rasprava, nego je uzrokovao sasvim konkretne, opipljive, posljedice u našoj stvarnosti.
Glavni primjer je izmjena Lateranskih ugovora iz 1984., kojom je Italija i formalno prestala biti katolička država. Ta je izmjena službeno objašnjena kao "prilagođavanje odlukama Drugoga vatikanskog koncila".
To nisu tajne! - dovoljno je usporediti originalni tekst Lateranskih ugovora iz 1929. i izmjene iz 1984., i odmah vam je jasno kakve je promjene donio Drugi vatikanski koncil.
Radi čitatelja koji možda nisu upućeni u sve ovo, treba prvo iznijeti neke osnove o tradicionalnom nauku o odnosu Crkve i države, te u tom kontekstu, ponešto o povijesti Lateranskih ugovora.
Kršćanski nauk o odnosu države i vjere najlakše ćeš shvatiti ako pogledaš zadnje stihove Psalma 2.:
"Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, suci zemaljski.
Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu"
Prema tome, državni poglavari dužni su se podložiti Kristu Bogu, kao svome vrhovnom Kralju, zakonodavcu i sucu. On je "Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ" (Otk 19, 16).
Ili, kako to lijepo kaže sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. V., cap. 7.):
"quando reges et principes ad Ecclesiam veniunt ut christiani fiant, recipiuntur cum pacto expresso vel tacito, ut sceptra sua subiiciant Christo et polliceantur se Christi fidem servaturos et defensuros"
("kad kraljevi i poglavari dolaze Crkvi, kako bi postali kršćani, primaju se s izričitim ili prešutnim ugovorom, da svoja žezla podlože Kristu i obećavaju da će Kristovu vjeru čuvati i braniti")
Da ne navodim sad sve papinske dokumente koji govore o dužnosti svjetovnih vladara da štite i promiču katoličku vjeru, izdvajam jednu rečenicu pape Leona XIII. iz enciklike Immortale Dei (1885.):
"Sanctum igitur oportet apud principes esse Dei nomen: ponendumque in praecipuis officiis religionem gratia complecti, benevolentia tueri, auctoritate nutuque legum tegere, nec quippiam instituere aut decernere, quod sit eius incolumitati contrarium."
("Treba dakle biti sveto ime Božje među vladarima: i treba staviti među njihove glavne dužnosti da vjeru milošću prigrle, dobrohotnošću čuvaju i štite ju autoritetom i odredbama zakona, i da ništa ne odlučuju ili određuju što bi moglo biti protivno njenoj nepovrjeđenosti.")
Papa Leon XIII. je i uveo one molitve na kraju tihe svete mise upravo kako bi se u Italiji ponovno uspostavio kršćanski poredak, koji je bio narušen nakon talijanskog zauzeća Rima i nasilnog ukidanja Papinske Države 1870. (pogledaj: Molitve nakon tihe sv. mise).
Neumorno nastojanje papa oko konačnog uređenja odnosa između države i Crkve u Italiji trajalo je gotovo 60 godina (1870.-1929.).
Napokon je 1929., za pontifikata Pija XI., došlo do sporazuma između Italije i Svete Stolice.
Lateranski ugovori sklopljeni 11. veljače 1929. sastoje se od tri sporazuma koji čine cjelinu: politički ugovor (kojim je utemeljena država Vatikan), zatim konkordat kojim se uređuje položaj Katoličke Crkve u Italiji, te financijska konvencija kojom je uređeno pitanje naknade koju je Italija dugovala Svetoj Stolici od ukidanja Papinske Države.
Prvi članak originalnog političkog Lateranskog ugovora glasi ovako:
L’Italia riconosce e riafferma il principio consacrato nell’articolo 1° dello Statuto del Regno 4 marzo 1848, pel quale la religione cattolica, apostolica e romana è la sola religione dello Stato.
("Italija priznaje i potvrđuje načelo određeno u članku 1° Statuta Kraljevine od 4. ožujka 1848., prema kojem je vjera katolička, apostolska i rimska jedina vjera države.")
Ovo je imalo vrlo važne posljedice za svakodnevni život ljudi, jer je prema Lateranskim ugovorima i odgoj u državnim školama morao biti katolički. Sve u svemu, Lateranski ugovori smatraju se najvećim diplomatskim uspjehom pape Pija XI., ali i pape Pija XII. - čiji je brat Francesco Pacelli bio pravni savjetnik Pija XI. i aktivno sudjelovao u pregovorima o sklapanju ugovora.
Posebno je važno to što talijanski ustav iz 1947. izričito priznaje da su odnosi imeđu Crkve i države uređeni Lateranskim ugovorima iz 1929.
Prema tome, dok god su (originalni) Lateranski ugovori bili na snazi, Italija je bila katolička država. To je liberalnim snagama bio trn u oku. Govorim ovdje jednako o liberalima u političkom životu, kao i o liberalima u crkvenoj hijerarhiji, koji su se u ono vrijeme još prikrivali.
Na Drugom vatikanskom koncilu liberalni prelati i njihovi "periti" izlaze na svjetlo, uzimaju mah u koncilskim raspravama, te sudjeluju u pisanju koncilskih dokumenata - koji će, uglavnom, odražavati njihove stavove.
Deklaracija o vjerskoj slobodi "Dignitatis humanae" iz prosinca 1965. donesena je pod prevladavajućim utjecajem "perita" iz vjerski-miješanih društava (SAD, Kanada, Nizozemska, Njemačka itd.). Cijeli njezin način zaključivanja i izražavanja je potpuno stran mentalitetu katoličkih zemalja i katoličkih društava.
I nemojte misliti da je zahtjev za vjerskom slobodom iz "Dignitatis humanae" bio upućen prema svim zemljama jednako. Ne! Nitko nije tražio, na primjer, od islamskih država da prestanu biti islamske. Taj je zahtjev bio upućen samo prema katolicima: tražio je samo od katoličkih država da uvedu tu "vjersku slobodu"; to jest, da prestanu biti katoličke.
To je bio zahtjev za sekularizacijom tadašnjih katoličkih država: Italije, Španjolske, Portugala, Irske itd.
Praktična primjena direktiva iz "Dignitatis humanae" u godinama nakon Drugoga vatikanskog koncila samo je potvrdila da je ovdje namjera doista bila sekularizirati katoličke zemlje.
U Italiji se vrlo brzo pojavio zahtjev za izmjenom Lateranskih ugovora. - Da se "prilagode" odredbama II. vatikanskog koncila.
No, kako je ovdje riječ o međunarodnom ugovoru, za izmjenu je bila potrebna suglasnost talijanske države.
Prostor se otvorio 1983. kad je talijanskim premijerom postao socijalist Bettino Craxi... I uskoro su započeli pregovori o izmjeni Lateranskih ugovora.
Pregovore je s vatikanske strane vodio kardinal Agostino Casaroli. Liberal čija je "teologija" bila na liniji Teilharda de Chardina.
Mi Hrvati pamtimo Casarolija kao predvodnika prokomunističke "istočne politike", tj. politike uspostavljanja miroljubivih odnosa s komunističkim režimima u istočnoj Europi.
 |
| Razgovor kardinala Casarolija i Josipa Broza Tita (dijalog s komunizmom) |
Casarolijeva politika se u osnovi svodila na to da se katolici prestanu boriti protiv komunizma, i da umjesto toga uđu u "dijalog" s komunistima (kapitulacija pred komunizmom?).
Ali, nije li sve to bilo samo provođenje u djelo koncilskih dokumenata "Gaudium et spes" i "Dignitatis humanae"?
Casaroli i danas ima fanove u Hrvatskoj, osobito u krugovima oko "Kršćanske sadašnjosti", koja je 2001. izdala njegove memoare ("Mučeništvo strpljivosti").
No, malo smo odlutali od teme... Vratimo se pregovorima oko izmjene Lateranskih ugovora 1983.-1984. god. Pregovori su dugo trajali, jer je trebalo uskladiti Konkordat s novim Zakonikom kanonskog prava.
18. veljače 1984. sklopljen je tzv. Accordo di Villa Madama, kojim je izmijenjen Konkordat iz 1929. Potpisali su ga kardinal Casaroli i premijer Craxi.
Fotografija koja je izašla u novinama sve govori...
U Accordu izričito piše da se time Konkordat prilagođava odlukama Drugoga vatikanskog koncila.
Možete ga sami pročitati na službenim stranicama Vatikana.
Evo što kaže sam uvodni dio tog sporazuma....
Prema tome, ne može biti apsolutno nikakve sumnje da je Drugi vatikanski koncil temeljni uzrok za izmjene Lateranskih ugovora iz 1984.
Dodatni protokol uz Accordo, koji donosi tumačenje njegovih odredaba, izrijekom kaže da prestaje važiti čl. 1. iz originalnih Lateranskih ugovora koji je određivao da je katolička vjera jedina vjera talijanske države:
Si considera non più in vigore il principio, originariamente richiamato dai Patti lateranensi, della religione cattolica come sola religione dello Stato italiano.
("Smatra se da više nije na snazi načelo, na koje se izvorno pozivaju Lateranski ugovori, o katoličkoj vjeri kao jedinoj vjeri talijanske države.")
Eto! Crno na bijelo! To je potpisao Casaroli kao predstavnik Vatikana. Potpisao je dekatolizaciju i sekularizaciju Italije.
Otad je prošlo više od 30 godina. Cijelo je to vrijeme Italija sve više i više propadala u vjerskom i moralnom smislu. Sekularizacija uvijek donosi svoje tipične nusproizvode: poplavu razvoda brakova, seksualni promiskuitet, vjerski indiferentizam i moralni relativizam.
Je li moguće da kardinal Casaroli nije znao što radi?
Ali, nije on ovdje jedini krivac. Ta on je samo "prilagođavao" konkordat smjernicama Drugoga vatikanskog koncila.
Nema komentara:
Objavi komentar