utorak, 26. ožujka 2019.

Reparacija - kolektivna dužnost

Papa Pio XI. služi svetu Misu


Kad razmišljamo o pontifikatu Pija XI., prvo nam dođe u misli njegov moto: "Pax Christi in regno Christi" ("Mir Kristov u kraljevstvu Kristovom"). Bio je to papa koji se toliko trudio oko obnove kršćanskog društvenog (i državnog) poretka. Papa koji je ustanovio blagdan Krista Kralja.

Taj je papa bio svjestan da borba za katoličku državu nije tek nekakva borba za vlast i utjecaj od strane Crkve, nego borba za to da se katoličkoj vjeri prizna onaj položaj koji joj pripada kao religiji objavljenoj od Boga.
U krajnjoj liniji, to je i borba za spasenje duša, jer u sekularnoj državi (gdje liberalni zakoni dopuštaju ili čak potiču nemoralno ponašanje) ljudi puno lakše padaju u grijeh, nego u katoličkoj državi koja prema svojim mogućnostima nastoji suzbijati nećudoređe.

Što da onda kažemo o Ustavu RH (koji je, inače, kopija ustava Francuske V. Republike), gdje se u temeljnim odredbama kao vrhovne vrijednosti Republike Hrvatske označavaju liberalne tekovine Francuske revolucije (Ustav RH, čl. 3.)?
"Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

Zar su ovo vrijednosti hrvatskog naroda? Gdje je tu vjera? Gdje je ćudoređe?
Dakle, Ustav RH ne uzdiže prave vrijednosti hrvatskog naroda, nego "vrijednosti" uvezene iz knjiga sekularno-liberalnih teoretičara.

U odnosu na vjeru, Ustav RH kaže (čl. 41.): "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."
To je školski primjer onog laicizma, koji je osudio Pio XI. u enciklici Quas primas:
"Pod zarazom razumijevamo takozvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige. Za ovaj zločin znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tome, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i sramotno stavljati u isti red s njima..."

Takvo ponašanje država je i uvreda Božanskom Veličanstvu, za koju bi savjesni katolici trebali pokorom davati zadovoljštinu.
U tom pogledu, vrlo je važna enciklika Pija XI. Miserentissimus Redemptor od 8. svibnja 1928., koja osim pojedinačne zadovoljštine, ističe i dužnost kolektivne ekspijacije i reparacije (obitelji, društava, naroda...).

U listu Nova revija, koji su izdavali franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja, izašao je 1928. odličan pregled enciklike Miserentissimus Redemptor. Autor je fra Krste Kržanić.

Vrijedi pročitati barem ono glavno iz tog članka...













petak, 22. ožujka 2019.

Treći red u izgradnji kršćanskog društva



Više puta sam pisao na ovom blogu o velikim ciljevima koje su pape Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI. stavili pred franjevački Treći red. Od trećoredaca se očekivalo da stanu na čelo borbe za rekristijanizaciju društva i obnovu moralnog poretka u zapadnom svijetu (koji se urušavao nakon destruktivne Francuske revolucije).

Kad čitate katolički tisak iz tog razdoblja, uočit ćete kako se nastojalo da Treći red postane što veći... Da se što je moguće više ljudi učlani. Sjetite se da je bl. Ivan Merz propisao u Zlatnoj knjizi za katoličku orlovsku mladež, kao jednu od vjerskih dužnosti orla:
"mora se po mogućnosti upisati u jedno vjersko društvo (Marijinu kongregaciju ili Treći red), ako ono postoji u njegovoj župi; ne postoji li, mora nastojati da se takvo društvo što prije osnuje"

Naročito se nastojalo uključiti što više intelektualaca, i općenito, osoba iz viših slojeva društva, jer bez njih nema obnove društvenog poretka. Kako ćete obnoviti kršćansko društvo, ako je vladajući sloj otuđen od Crkve?

Naravno, nije se te ljude nagovaralo da uđu u Treći red, samo zato kako bi se proširio utjecaj Crkve na javni život, nego prije svega kako bi se otuđenu inteligenciju obratilo i navelo da poštuje Božje i crkvene zapovijedi, i da brine o posvećenju i spasenju svojih duša.

U tom pogledu, zanimljiv je tekst Petra Grgca "Zar da inteligenat bude trećoredac?", objavljen u Spomenici povodom 700. godišnjice nebeskog rođendana sv. Franje 1927. god. (str. 119.-121.).






Na koji način je Treći red radio na preporodu društva? Koje je obveze stavljao pred svoje članove, a koje im je koristi i prednosti pružao? Kako je utjecao na svakodnevni život trećoredaca u svijetu?
Odgovore na ta pitanja imate u odličnom priručniku, koji se već neko vrijeme može preuzeti na internetu: Serafsko cvijeće - priručnik i molitvenik za članove Trećeg reda

To je izdanje iz 1959. godine. Dakle, posljednje pretkoncilsko izdanje, koje stoga može dobro poslužiti za usporedbu tradicionalnih pravila Trećega reda sa današnjim razvodnjenim "moderniziranim" pravilima FSR-a (usvojenima 1978. god.).

Ovo izdanje Serafskog cvijeća sadrži praktički sve odredbe i običaje koji se odnose na Treći red, zajedno s njihovim tumačenjem. A ujedno je i molitvenik sa svim tradicionalnim (franjevačkim) pobožnostima. 

Pogledajmo prvo što priručnik kaže o svrsi Trećega reda (str. 25.-29.)






Zašto je za ostvarenje ovih načela bilo potrebno pozivati ljude u Treći red, kad bi ih čovjek mogao ostvariti i bez učlanjenja u neki red? Poznavajući ljudsku slabost i nestalnost, pastiri su smatrali da ne mogu na drugačiji način obvezati vjernike da žive duhovnim životom.

Treći red je postavljao svojim članovima neke obveze, koje su ih ipak "silile" da ne popuštaju u duhovnom životu. Na primjer, da se ispovijede barem jednom mjesečno; da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije (bilo na latinskom, bilo na narodnom jeziku) ili druge propisane molitve; da se klone nepristojnih tiskovina, kazališta, predstava, zabava itd.

Treći red je također mogao poslužiti kao dobar način za suzbijanje bijele kuge, jer su Konstitucije Trećega reda u čl. 71. izričito tražile od oženjenih članova da imaju brojno potomstvo:
"neka iz ljubavi prema Bogu preuzmu i terete brojna potomstva, pa neka ostalima nastoje prednjačiti čestitošću i duhom žrtve"

Posebno je važno to što se Treći red otvoreno borio protiv "slobodoumnih" načela Francuske revolucije. Veliki pape koji su se istaknuli borbom protiv liberalizma, bili su svi članovi franjevačkoga Trećeg reda: bl. Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI.
Serafsko cvijeće u povijesnom dijelu baš naglašava tu borbu između Trećega reda i liberalizma Francuske revolucije (str. 31.):
"Radi velike revnosti triju ogranaka prvoga Franjevačkog reda oko promicanja TR u 18. vijeku on je vrlo napredovao sve dok nije strahovita bura francuske revolucije nanijela kršćanstvu veliku štetu i polomila mnoge grane na svetom stablu Crkve. Tada je ujedno majka ove revolucije, slobodoumna prosvjeta, kao potajna kuga harala svijetom i slabila vjerski život sve do polovice 19. vijeka. Istom kada je papa Pio IX urešen trećoredskim odijelom pred cijelim svijetom ožigosao načela liberalaca (u 'Silabu' od 8. prosinca 1864.) i kad je zatim njegov nasljednik 'trećoredski papa' veliki Leon XIII poznavajući prilike vremena prigodom 700. godišnjice rođenja sv. Franje (g. 1882.) potaknuo sve biskupe na širenje TR..."

Što se tiče borbe protiv liberalnog tiska i liberalnih medija, zanimljivo je da se u ispitu savjesti izričito poziva na Indeks zabranjenih knjiga (str. 301.).



  
Važno je također i to da se u ispitu savjesti, kao grijeh protiv Prve Božje zapovijedi, izričito navodi "aktivno sudjelovanje u liturgijskim obredima inovjeraca".
Pazite, ovo je samo tri godine prije Drugoga vatikanskog koncila...





Dosad smo govorili o obvezama i dužnostima trećoredaca, a sad na kraju spomenimo i neke povlastice i prednosti, koje su oni uživali.
Evo kako određuju Konstitucije Trećega reda (Serafsko cvijeće, str. 106.-110.)





ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Kako se usuđuju ovako pisati?



Glas Koncila je 8. ožujka 2019., u rubrici "Naši razgovori", objavio tekst pod nazivom "Kako se mijenjao sakrament pomirenja? Pokora nekad i danas".
I u pitanju čitatelja, i u odgovoru Glasa Koncila, iznesene su neke teze, koje bi naivne ljude lako mogle dovesti u zabludu. No, dok čitatelja-laika možemo shvatiti (jer je mnogima danas jedino što znaju o crkvenoj povijesti, ono što su pročitali na Wikipediji), za Glas Koncila nema opravdanja, jer se od njihovih "teologa" valjda očekuje da nešto znaju.

Najveći problem je to što Glas Koncila počinje svoj odgovor ovom rečenicom:
"U svom članku »Svećenik – pokornik i ispovjednik« mons. dr. Marin Srakić kaže da ispovijedi, to jest takve ispovjedne prakse kakvu danas poznajemo nije ni bilo do 8. stoljeća."

Ovo je obična manipulacija. Taj Srakićev tekst je napisan 1975., u jeku postkoncilskog razvodnjavanja i relativizacije obreda sakramenata, kada su u zapadnoeuropskim zemljama modernisti samovoljno dokidali sakrament pokore, zbog čega danas u velikim dijelovima Njemačke, Nizozemske i Belgije uopće više nema ispovijedi.

Glas Koncila je izvukao Srakićeve riječi iz konteksta, promijenivši im smisao.
Naime, Srakić je u tom članku, braneći sakrament ispovijedi, spomenuo gore navedenu tezu - ne kao svoje mišljenje - nego kao izgovor koji koriste protivnici ispovijedi.
Evo kako glasi cijela Srakićeva misao u originalu:
"Vjernici nam se sve manje i sve lošije ispovijedaju. Ne ispovijedaju se opravdavajući to najrazličitijim razlozima, od povijesnih, pozivajući se na praksu prve Crkve koja do VIII. stoljeća nije poznavala ovakav oblik ispovijedanja, preko teoloških i biblijskih, dokazujući da ni Krist ni apostoli nisu tražili "aurikularnu" ispovijed, do psiholoških, iz naravi suvremena čovjeka, koji, ponosan, nerado pristupa ispovijedi."   

Po fusnoti ispod teksta, vidimo da se tu govori o problemima postkoncilske situacije u Francuskoj. Riječ je o tezama modernističkih aktivista (koji su radili na dokidanju ispovijedi). 
Zapravo, to su najobičnije protestantske hereze, koje je izričito osudio Tridentski koncil.

Tridentski koncil je autoritativno potvrdio da praksa pojedinačne (aurikularne) ispovijedi postoji u Crkvi od samoga početka, i da su u tome suglasni spisi svih crkvenih otaca (sess. XIV., cap. 5.):
"a sanctissimis et antiquissimis patribus, magno unanimi consensu secreta confessio sacramentalis, qua ab initio Ecclesia sancta usa est, et modo etiam utitur, fuerit semper commendata"

("od presvetih i najstarijih otaca, velikim jednoglasnim konsenzusom uvijek je bila preporučena tajna sakramentalna ispovijed, koju je sveta Crkva koristila od početka, i sada je također koristi")

Štoviše, Tridentski koncil je osudio sve one koji bi negirali da je takva ispovijedna praksa u Crkvi od samog početka, ili koji bi tvrdili da je to samo ljudski izum (sess. XIV., can. 6.):
"Si quis negaverit, confessionem sacramentalem vel institutam, vel ad salutem necessariam esse iure divino; aut dixerit modum secrete confitendi soli sacerdoti, quem Ecclesia Catholica ab initio semper observavit et observat, alienum esse ab institutione et mandato Christi, et inventum esse humanum, anathema sit."

("Ako netko zaniječe da je sakramentalna ispovijed ustanovljena božanskim pravom ili da je nužna za spasenje; ili ako kaže da način tajnog ispovijedanja samome svećeniku, koji je Katolička Crkva od početka uvijek obdržavala i obdržava, stran ustanovi i odredbi Kristovoj i da je to ljudski izum, neka bude proklet.")

I doista, pogledate li objektivno izvore iz najranijeg vremena Crkve, odmah ćete uočiti važno mjesto sv. ispovijedi.

Već Didahe ("Nauk dvanaest apostola") iz 1. stoljeća spominju ispovijed na dva mjesta. Oba puta u vezi s dostojnim sudjelovanjem na službi Božjoj u crkvi. U gl. IV. kaže:
ἐν ἐκκλησίᾳ ἐξομολογήσῃ τὰ παραπτώματά σου, καὶ οὐ προσελεύσῃ ἐπὶ προσευχήν σου ἐν συνειδήσει πονηρᾷ

("u crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i nećeš pristupiti na molitvu zle savjesti")

U gl. XIV. traži se da vjernici budu čisti, kako bi bila čista euharistijska žrtva:
Κατὰ κυριακὴν δὲ κυρίου συναχθέντες κλάσατε ἄρτον καὶ εὐχαριστήσατε, προεξομολογησάμενοι τὰ παραπτώματα ὑμῶν, ὅπως καθαρὰ ἡ θυσία ὑμῶν.

("U nedjelju, kad se sastanete u Gospodinu, lomite kruh i zahvaljujete, pošto ste ispovijedili svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.")

U djelima starih kršćanskih pisaca, osim latinskog termina "confessio", za ispovijed se često koristi i grčka riječ "exomologesis" (koja potječe iz grčkog teksta Novog zavjeta).
Tako Tertulijan piše u djelu De poenitentia (cap. 9.):
"Is actus, qui magis Graeco vocabulo exprimitur et frequentatur, exomologesis est, qua delictum Domino nostrum confitemur, non quidem ut ignaro, sed quatenus satisfactio confessione disponitur, confessione poenitentia nascitur, poenitentia Deus mitigatur."

("Taj čin, koji se više izražava i sakuplja grčkim izrazom, jest ispovijed [exomologesis], kojom ispovijedamo Gospodinu naš prijestup, ne kao onome koji ne zna, nego utoliko što se zadovoljština postavlja ispovijeđu, ispovijeđu se rađa pokora, pokorom se ublažuje Boga.")

I sv. Ciprijan na mnogo mjesta koristi naziv "exomologesis" za ispovijed. Da navedem samo jedan primjer iz njegovog govora De lapsis:
"Denique quanto et fide maiores, et timore meliores sunt, qui quamvis nullo sacrificii aut libeli facinore constricti, quoniam tamen de hoc vel cogitaverunt, hoc ipsum apud sacerdotes Dei dolenter et simpliciter confitentes, exomologesin conscientiae faciunt, animi sui pondus exponunt..."

("Napokon, koliko su veći u vjeri, i u strahu su bolji, koji premda nisu obvezani nikakvim zlodjelom [poganske] žrtve ili oglasa, no jer su na to samo pomislili, baš to uz bol i iskreno ispovjedajući pred svećenicima Božjim, čine ispovijed [exomologesin] savjesti, odlažući teret svoje duše...")

Malo kasnije u istom djelu, sv. Ciprijan poziva sve vjernike na ispovijed:
"Confiteantur singuli, quaeso vos fratres, delictum suum, dum adhuc qui deliquit in seculo est, dum admitti confessio eius potest, dum satisfactio et remissio facta per sacerdotes, apud Dominum grata est. Convertamur ad Dominum mente tota et poenitentiam criminis, veris doloribus exprimentes, Dei misericordiam deprecamur."

("Neka svatko ispovijedi, molim vas, braćo, svoj prekršaj, dok je taj koji je sagriješio još na svijetu, dok se može primiti njegova ispovijed, dok je još mila pred Bogom zadovoljština i otpuštenje učinjeno po svećenicima. Obratimo se Gospodinu svom dušom, i čineći pokoru za zločine istinskim bolima molimo Božje milosrđe.")

Osim toga, sv. Ciprijan na više mjesta izričito govori kako je potrebno prvo ići na ispovijed, kako bi se moglo pristupiti sv. pričesti. O tome govore i mnogi drugi crkveni oci.

Ima također mnoštvo mjesta u spisima svetih otaca, gdje se ohrabruje vjernike, koji se srame ispovijedati svoje grijehe, da samo hrabro pristupe svetoj ispovijedi.

Tako, primjerice, poziva sv. Ambrozije (De poenitentia, lib. II., cap. 6.):
"Si vis iustificari, fatere delictum tuum: soluit enim criminum nexu verecunda confessio peccatorum"
("Ako se želiš opravdati, priznaj svoj prekršaj: jer odrješuje svezu zlodjela dostojna ispovijed grijeha.")

S kakvom je pažnjom sv. Amrozije osobno ispovijedao vjernike, zabilježio je njegov tajnik i biograf Paulin (Vita sancti Ambrosii):
"Quotienscunque illi aliquis ob percipiendam poenitentiam lapsus suos confessus esset; ita flebat, ut et illum flere compelleret."
("Kad god bi mu netko, radi primanja pokore, ispovijedio svoje padove; tako je plakao da je i njega nagnao na plač.")

Po ovih nekoliko izvadaka (a moglo bi ih se navesti još mnogo), vidimo da je pojedinačna ispovijed zaista bila praksa Crkve od najranijih vremena.
Možda se o tome ne razmišlja dovoljno, jer kad se govori o pokorničkoj praksi prvih kršćana, govori se većinom o javnoj pokori. Ali, to su dvije odvojene stvari.
Jedno je javna pokora, a drugo je ova, da tako kažem, "obična pokora" za obične ljude.
Javna pokora je bila određivana za posebno teške, javne grijehe, koji su bili točno određeni. Za ostale grijehe je postojala obična ispovijed i pokora. Dakako, nešto stroža nego danas.

Svatko tko ozbiljno prouči izvore iz ranih vremena Crkve, uvidjet će obje te vrste pokore. Kao primjer navodim dva citata naših istaknutih starijih liturgičara, čija je stručnost dobro poznata: 
"Uz sukromnu pokoru, bila je u kršćanskoj starini veoma razvita javna pokora. Javni grešnik, n.pr. onaj koji je otpao od vjere bojeći se progona, ili koji je pao u javni grijeh protiv VI. zapovijedi, morao je činiti javnu pokoru."
- Dragutin Kniewald (Liturgika, Zagreb 1937., str. 285.)

"Grijehom je nanešena krivica ne samo Bogu, nego i Crkvi, jer su njezini članovi povrijeđeni u svojoj savršenosti. Zato osim tajne ispovijedi, koja je bila u običaju i u najstarija vremena, bila je i javna ispovijed, što dokazuje kako se ozbiljno shvaćala pokora za teške grijehe."
- Josip Tinodi (Liturgika, Mostar 1932., str. 222.)

Na kraju, navodim još samo riječi jednoga od naših najvećih crkvenih povjesničara, koji je ujedno bio i istaknuti arheolog - don Lovre Katića (Ostaci crkvenih obreda u ruševinama solinskih crkava):
"Stari crkveni pisci i anonimni spisi spominju ispovijed grijeha već u I. stoljeću (t.zv. Didahe ton dodeka apostolon). Nauka dvanaest apostola potječe iz 90-100. g. poslije Krista, i ovo naređuje u 4. paragrafu: 'U crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i ne ćeš pristupiti na molitvu zle savjesti'. U članu 14. opet naređuje: 'U nedjelju, kad se sastanete, lomite kruh i prikažite Euharistiju pošto ispovijedite svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.'
Pisci II. i III. stoljeća, na pr. Tertulijan, Ciprijan i Origen, potanko opisuju obred pokore i izbor ispovjednika. Crkva je tražila od svojih vjernika, da se uzdrže čisti od svakoga grijeha, ali ako bi koji pao, onda ga je biskup prizvao k sebi i zajedno s njim oplakivao njegove grijehe. Jedna stara knjiga o pokori zahtijeva, da i svećenik, ispovjednik, zajedno s pokornikom posti. Kalist papa (218-222) to traži od svećenika kao od dobrog pastira na pobudu vjernicima.
Posebna vrsta pokore bila je za tri glavna i najteža grijeha: za apostaziju, dakle odmetnuće od vjere, za ubojstvo i preljub. Krivci ovih grijeha nisu smjeli zajedno prisustvovati s ostalim vjernicima službi Božjoj. Ako je grijeh dokazan na crkvenom ili državnom sudu, morali su ga pred svim vjernicima u crkvi ispovjediti i onda vršiti javnu pokoru na predvorju crkve 5, 10, 20 godina, a neki čitava života. Sv. Ambrozije u tome nije prostio ni caru Teodoziju."

Eto, nadam se da će sad stvar biti jasnija, barem vjernicima koji naiđu na ovaj blog.
A što se tiče Glasa Koncila, mogu reći samo ono što je o njima rekao kardinal Šeper u onom pismu mons. Kuhariću 28. srpnja 1969. (kad se žalio da Glas Koncila piše ljevičarski i modernistički): "Kako se usuđuju ovako pisati?"



subota, 16. ožujka 2019.

Osnovno o milosti


Nedavno sam dobio pitanja u vezi posta "I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13, 3) 

Pitanja neću objaviti, jer čitatelj na kraju drugoga koristi neprimjeren govor (psovanje). Uostalom, ja nisam dužan nikome odgovarati na ništa... Ovaj blog nije javni forum. Nitko se nema pravo ljutiti ako mu ne objavljujem ili ne odgovaram na pitanja.
Pa gdje bih došao da objavljujem i odgovaram na svako pitanje koje dođe na ovaj blog? Nije mi to posao!
 
Dobro, to na stranu, u samom tim pitanjima krije se nešto o čemu treba progovoriti. Naime, stječe se dojam da dotični čitatelj ne razlikuje posvećujuću milost (gratia sanctificans) i djelatnu milost (gratia actualis).

Zbunjenost na tom području danas je vrlo rasprostranjena, ali nas ne bi trebala čuditi. Jer kad pogledate u kakvim sve kontekstima neki moderni svećenici koriste riječ "milost" (pogotovo oni u "karizmatskim" krugovima), odmah vam postane jasno da ti ljudi uopće ne razumiju katolički nauk o milosti (a to mnogo govori o današnjem obrazovanju na KBF-u). Ponašaju se kao da netko može koristiti izraz "milost" kako god želi, ili da mu može pripisivati bilo koje značenje. Što onda možemo očekivati od laika?

Cijelog ovog lutanja ne bi bilo, kad bi se ljudi jednostavno držali starog - sigurnog - nauka Crkve. Pa, učenje o milosti je nekada bila jedna od prvih stvari koja se poučavala na vjeronauku. To je jedna od osnova u vjerskoj pouci.
Čitajte malo pretkoncilske katekizme!

Pogledajte kako je lijepo i jasno objašnjeno u Katoličkom katekizmu za niže pučke škole iz 1921. god.










Ovo je, dakako, jedan općeniti pregled, koji ne ulazi u sve teološke detalje nauka o milosti. To su samo osnove koje bi svaki vjernik trebao znati.

Ni mi danas nećemo ići u detalje, ali da stvar bude jasnija, navedimo još što o milosti kaže Katekizam sv. Pija X. (■ 526.-546.):
"■ 526. P. Što je milost?
O. Božja milost je unutrašnji i nadnaravni dar, koji nam se daje bez ikakve naše zasluge nego po zaslugama Isusa Krista radi postizanja vječnog života.

■ 527. P. Kako se milost razlikuje?
O. Milost se dijeli na posvetnu, koja se naziva stalna (habitualna) i djelatnu.

■ 528. P. Što je to posvetna milost?
O. Posvetna milost je nadnaravni dar, koji se spaja s našom dušom, i koji nas čini pravednicima, posvojenom Božjom djecom i baštinicima raja.

■ 529. P. Koliko ima vrsta posvetne milosti?
O. Dvije su vrsti posvetne milosti: - prva i druga milost.

■ 530. P. Koja je prva milost?
O. Prva milost je ona kojom čovjek prelazi iz stanja smrtnog grijeha u stanje pravednosti.

■ 531. P. A druga milost?
O. Druga milost je povećanje prve milosti.

■ 532. P. Što je djelatna milost?
O. Djelatna milost je nadnaravni dar koji prosvjetljuje naš um, pokreće i jača našu volju da bismo činili dobro i uzdržavali se od zla.

■ 533. P. Možemo li se oprijeti Božjoj milosti?
O. Možemo se oprijeti Božjoj milosti, jer ona ne uništava našu slobodnu volju.

■ 534. P. Možemo li mi samo svojim snagama učiniti nešto za vječni život?
O. Bez pomoći Božje milosti ne možemo samo svojim snagama učiniti nešto što nam koristi za vječni život.

■ 535. P. Kako nam Bog dijeli svoju milost?
O. Bog nam dijeli svoju milost osobito primanjem svetih sakramenata.

■ 536. P. Daju li nam sakramenti osim posvetne milosti i neku drugu milost?
O. Sakramenti nam osim posvetne milosti daju i sakramentalnu milost.

■ 537. P. Što je to sakramentalna milost?
O. Sakramentalna milost sastoji se u pravu koje se stječe bilo kojim sakramentom da u određeno doba dobijemo djelatne milosti, koje su potrebne da ispunimo dužnosti što potječu od primljenog sakramenta. Tako mi s krštenjem dobivamo pravo na one milosti, po kojima možemo kršćanski živjeti.

■ 538. P. Daju li sakramenti uvijek milost onima koji ih primaju?
O. Sakramenti uvijek daju milost, ako se primaju s potrebnim preduvjetima.

■ 539. P. Tko je sakramentima dao snagu da daju milost?
O. Isus Krist je svojom mukom i smrću dao sakramentima snagu da daju milost.

■ 540. P. Koji sakramenti daju prvu posvetnu milost?
O. Dva su sakramenta, koja daju prvu posvetnu milost, koja nas čini Božjim prijateljima, - krštenje i pokora.

■ 541. P. Kako se zapravo zovu ova dva sakramenta?
O. Ova dva sakramenta, t.j. krštenje i pokora, zovu se sakrementima mrtvih, jer su ustanovljeni prije svega zato da dušarna koje su umrle po grijehu, ponovno vrate život milosti.

■ 542. P. Koji sakramenti povećavaju milost onima, koji je već imaju?
O. Sakramenti, koji povećavaju milost onima koji je već posjeduju su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, dakle, pet sakramenata, koji daju drugu milost.

■ 543. P. Kako se prema tome zove ovih pet sakramenata?
O. Ovih pet sakramenata, a to su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, zovu se sakramentima živih, jer oni koji ih primaju, moraju biti bez smrtnog grijeha, t.j. živi u posvetnoj milosti.

■ 544. P. Kakav grijeh čine oni koji primaju sakramente živih, a znaju da nisu u stanju Božje milosti?
O. Tko primi jedan od sakramenata živih, a zna da nije u milosti Božjoj, čini teško svetogrđe.

■ 545. P. Koji su sakramenati najpotrebniji da se spasimo?
O. Dva su sakramenta najpotrebnija da se spasimo, to su krštenje i pokora. Krštenje je potrebno svakome, a pokora je potrebna onima, koji su smrtno sagriješili poslije krštenja.

■ 546. P. Koji je sakrament najveći?
O. Najveći je sakrament euharistija, jer sadrži ne samo milost, nego i Isusa Krista, koji je izvor milosti i ustanovitelj svih sakramenata."

Ponavljam: ovo su samo osnove. Koga zanimaju detalji, neka ih potraži u teološkim knjigama (starima, dakako). No, kako je cijelu ovu temu potaknulo pitanje o zaslugama dobrih djela, istaknut ću još jednom ove riječi iz gore spomenutog školskog katekizma:
"11. Kakova su dobra djela što ih činimo u milosti posvećujućoj?
Dobra djela što ih činimo u milosti posvećujućoj jesu zaslužna djela, jer svako drvo dobro dobre rodove rađa. Mat. 7, 17.
...
... 
14. Što zaslužujemo dobrim djelima koja činimo u milosti?
Dobrim djelima, koja činimo u milosti, zaslužujemo:
1) umnoženje milosti posvećujuće
2) vječno blaženstvo."

To je bit onoga što sam pisao na postu o hvalospjevu ljubavi sv. Pavla. Naime, dobra djela učinjena u stanju posvećujuće milosti su zaslužna "de condigno". A dobra djela učinjena u stanju smrtnog grijeha nisu zaslužna "de condigno", nego bi mogla biti samo "de congruo" (u smislu da se njima može izmoliti obraćenje onoga koji ih čini, i slično).

Vidjeli smo da se u katekizmima posebno ističu milosti koje se stječu dostojnim primanjem sakramenata. Kad se govori o učincima sakramenata (koji su ispravno primljeni), uvijek se među važnijima ističe da povećavaju milost posvećujuću.

Da navedemo samo kako još jedan stari školski katekizam govori o učincima sv. pričesti (Srednji kršćanski nauk iz 1941. god., str. 42.).




četvrtak, 14. ožujka 2019.

Želja za istinom



Prošli tjedan, 7. ožujka, u tradicionalnom je obredu bio spomendan sv. Tome Akvinskoga. U čitanjima časoslova toga dana, u matutinu, spominje se jedna vrlo važna karakteristika sv. Tome, koja je zapravo ključ njegovog intelektualnog rada. Riječ je o neprekidnoj molitvi za prosvjetljenje. Nikada nije pristupao ni učenju, ni pisanju, bez molitve. I to samo zato što je doista želio spoznati istinu. Želio je da sve ono što piše zaista bude točno i istinito. Kad je trebalo protumačiti neka teža mjesta Svetoga pisma, nije samo molio za prosvjetljenje, nego je i postio na tu nakanu.

U V. čitanju časoslova na blagdan sv. Tome piše:
"Numquam se lectioni aut scriptioni dedit, nisi post orationem. In difficultatibus locorum sacrae Scripturae, ad orationem jejunium adhibebat. Quin etiam sodali suo fratri Reginaldo dicere solebat, quidquid sciret non tam studio aut labore suo peperisse, quam divinitus traditum accepisse."

("Nikada se nije dao na čitanje ili pisanje, osim nakon molitve. Na težim mjestima Svetoga pisma, molitvi bi dodao i post. Štoviše, svome je redovničkom bratu Reginaldu običavao govoriti, da štogod znade nije stekao toliko svojim učenjem ili trudom, koliko je božanski primio.")


Rimski brevijar iz 1942., zimski dio, str. 929.


Dakle, sv. Toma je vidio da za pisanje teologije nije bilo dovoljno samo to što je detaljno proučio sva tada dostupna teološka i filozofska djela, sva djela svetih otaca i odluke crkvenih koncila, nego je potrebno i prosvjetljenje s neba. A sve to s motivom iskrene želje da se dozna istina.

Slično možemo vidjeti i u životopisima drugih crkvenih naučitelja. Tako u životopisu sv. Petra Kanizija, njegov subrat F. Sacchini (De vita et rebus gestis p. Petri Canisii, 1616., str. 89.) opisuje teški rad u pisanju velikog katekizma, u čemu je najvažnije sredstvo bila molitva:
"multas ad Deum preces, multa sacrificia, caeleste auxilium et lumen exposcens"
("mnogim molitvama, mnogim žrtvama, tražeći nebesku pomoć i svjetlo")

Osim što je sam ustrajno molio kako bi svaka riječ koju će napisati u katekizmu bila točna i istinita, on je poticao i druge da mole na tu nakanu. Štoviše, kao provincijal Družbe Isusove u njemačkim zemljama, mogao je obvezati svoje podređene da mole i služe mise na tu nakanu. Naložio je da se i u bazilikama u Rimu služe sv. mise na tu nakanu.

Sv. Petar Kanizije se sjećao sv. Pavla, koji je u svojim poslanicama stalno pozivao vjernike da mole za njega: "da mu se otvore usta" i da hrabro i odvažno naviješta kršćansku istinu.
Navedimo samo dva primjera iz Pavlovih poslanica Efežanima i Kološanima:
"Poradi toga bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo Evanđelja..." (Ef 6, 18-19)

"U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba." (Kol 4, 2-4)

Ako su i sv. Pavlu bile potrebne tolike molitve da bi točno naučavao, koliko je onda to potrebno drugima?
Svijest o tome obilježila je postupke sv. Petra Kanizija tijekom izrade katekizma, kako naglašava Sacchini:
"Illud praeterea observabat ex Apostolo Paulo, et solerter imitabatur, ut aliorum pro se preces assidue postulabat. Nam si is, qui hausta in caelo, ex ipso fonte sapientiae Sanctoque Spiritu adeo plenus erat, Colossensium tamen, et Ephesiorum, et Thessalonicensium, et Hebraeorum requirebat orationes, ut mysteria Christi, quemadmodum oporteret ipsum loqui, sic loqueretur; considerabat Canisius quid alios eorundem mysteriorum dispensatores tam procul a Pauli facultate distantes facere verum esset."

("Osim toga, držao se onoga od Apostola Pavla, i mudro nasljedovao, da je neprekidno tražio od drugih molitve. Naime, ako je on koji je toliko primao s neba iz samog izvora mudrosti, i koji je bio toliko pun Duha Svetoga, ipak tražio molitve Kološana, i Efežana, i Solunjana i Hebreja, da onako govori o otajstvima Kristovim, kako i treba o njima govoriti, razmišljao je Kanizije što bi onda trebali raditi drugi upravitelji istih otajstava, koji su tako daleko od Pavlovih sposobnosti.")

Briga koju su klasični katolički teolozi ulagali u svoja djela zbilja je zadivljujuća. S jedne strane, pažljivo i marljivo (gotovo skrupulozno) proučavanje izvora (svetih otaca, koncila, papinskih odluka...). S druge strane, neprekidna molitva samo kako bi sve to iznijeli potpuno točno. A sve je ovo vodila njihova iskrena želja za istinom.

To je jedan od glavnih razloga zašto su klasični katolički teolozi tako pouzdani. To pogotovo vrijedi za klasične katekizme: Katekizam Tridentskog koncila, Katekizam sv. Petra Kanizija, Katekizam sv. Roberta Bellarmina, Katekizam sv. Pija X.

Važno je to imati u vidu, kako bismo shvatili što fali "modernim teolozima" i "modernim katekizmima" - i što ih čini nepouzdanima; dapače, i štetnima. U ovom su tekstu navedeni vrlo visoki kriteriji, koje su postavili klasični katolički teolozi. Te kriterije ni izbliza ne ispunjavaju "moderni teolozi". Osim što je njihov istraživački i znanstveni rad prilično traljav, to nisu ljudi molitve i pokore. Ti ljudi nisu poput onih klasičnih teologa neprestano molili za prosvjetljnje i vodstvo. Oni pišu članke i knjige iz udobnih fotelja, uz šalicu kave i zapaljenu cigaretu. Teolozi u civilnim odijelima i kravatama.
A najgore od svega jest to što njih uopće ne zanima istina. Nemaju želju za istinom!

Ne samo da ih ne zanima istina, nego oni svjesno nastoje iskriviti i zamutiti istinu, kako bi je "prilagodili" modernom vremenu. Evo jedan aktualan primjer... Nametanje ljevičarske ideologije multikulturalizma u katoličke škole, po direktnom nalogu iz hijerarhije.
Vijest od 3. siječna 2017., koja vas navodi na pitanje: Koliko su uopće katoličke te današnje "katoličke škole"?




Koja je onda uopće razlika između sekularno-državnih škola i modernih "katoličkih" škola, kad i u jednima i u drugima dobiješ isti sinkretistički multikult?

Ne treba ni pitati kakav ovo utjecaj ima na vjersku pouku u tim školama.
Kako će u "katoličkoj" školi, kojoj je prioritet multikulturalizam, poučavati djecu o dogmi Extra Ecclesiam nulla salus? Kako će ih poučavati o osnovnim istinama katoličke vjere, kao što je istina o Općinstvu svetih?
Hoće li se tamo učiti tko jest, a tko nije u Općinstvu svetih?

Navedimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (■ 224.-225.):
"■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?
O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici."

Poučavaju li se ove istine u modernističkim školama, kojima je prioritet "međukulturalni dijalog"? Naravno da ne, jer njih ne zanima istina.
Mnogi smatraju da je glavni problem modernista filozofski: naime, da oni nemaju ispravno shvaćanje pojma istine. Ali, ja bih prije rekao da njih uopće nije briga za istinu. Njima je "nauk" samo sredstvo za promicanju lijevo-liberalne agende.
Zato bi svaka savjesna osoba trebala izbjegavati knjige modernističkih pseudoteologa i modernističke katekizme.


subota, 9. ožujka 2019.

Pepelnica u starom zagrebačkom obredu

Obred pepeljenja i pjesma "Immutemur habitu" u Zagrebačkom misalu iz 1511. god.



I ove godine ulazak u korizmu započeli smo postom i pepeljenjem na Čistu srijedu. Naš će korizmeni hod trajati idućih mjesec i pol, čime se pripremamo za vrhunac crkvene godine u Velikom tjednu i vazmenom trodnevlju.

Kako bismo u sebi lakše probudili korizmeno raspoloženje, pogledajmo malo neke specifičnosti običaja Čiste srijede u nekadašnjem zagrebačkom obredu, kako je sadržan u Zagrebačom misalu iz 1511. i Zagrebačkom brevijaru iz 1484. godine. Liturgijska tradicija nekada veoma prostrane Zagrebačke biskupije (koja je na svom vrhuncu obuhvaćala gotovo čitavu sjevernu Hrvatsku), pokazuje jedan izrazito srednjoeuropski stil, dakako, s mnogim našim lokalnim karakteristikama. Podsjetimo da je zagrebački obred nekada bio na snazi diljem Zagrebačke biskupije, a kasnije se zadržao samo u zagrebačkoj prvostolnici, sve do 1794. godine.


Počnimo sa Zagrebačkim brevijarom iz 1484.
Po tom su se brevijaru svakodnevno molili kanonski časovi u Zagrebačkoj katedrali, što je bila glavna obveza kanonika i prebendara. Znamo po zapisima Baltazara Adama Krčelića da su kasnije u tom svečanom pjevanju časoslova sudjelovali i bogoslovi.

Zanimljivost je starih brevijara (kao, uostalom, i starih misala) što u svojim rubrikama često sadrže detaljna objašnjenja značenja pojedinih blagdana, obreda i običaja.

Tako i Zagrebački brevijar na početku oficija Čiste srijede daje zanimljiva objašnjenja o značenju tog dana:
"Quarta feria post Dominicam quinquagesimae vocatur communiter dies cineris pro eo quod ipsa die in signum humilitatis cineres nostris capitibus inponuntur, vocatur etiam XLa quarta in capite ieiunii pro eo quod de hac die ieiunium XLae incipimus: quod quidem ieiunium Dominus noster Iesus Christus instituit, et suo consecravit ieiunio, prout in hymnis Ex more et Clarum decus exprimitur. Quantum vero sit praemium ieiunii in praefatione quadragesimali non tacetur, cum dicitur: 'Qui corporali ieiunio vitia comprimis, mentem elevas, virtutem largiris et praemia'..."

("Četvrta ferija [srijeda] od Nedjelje pedesetnice uobičajeno se naziva danom pepela, zato što se na taj dan, u znak poniznosti, na naše glave stavlja pepeo; naziva se također 40. i četvrta na vrhu posta, zato što od tog dana počinjemo post Četrdesetnice: a taj je post ustanovio Gospodin naš Isus Krist, i posvetio svojim postom, kao što se izražava u himnima Ex more i Clarum decus. A kolika je nagrada za post, ne šuti se u korizmenom predslovlju, budući da se kaže: 'Koji tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade'...")

Nakon toga, rubrika brevijara govori detaljnije o pravilima korizmenog posta:
"Sciendum autem est quod ieiunium inquantum pertinet ad necessitatem cohibitionis peccati vel satisfactionis, ut ad mentis elevationem ad spiritualia cadit sub praecepto iurispositivi; quod ab Ecclesia ita est institutum. Transgredientes igitur huiusmodi praecepti aetatis XXunius annorum et ultra, peccant mortaliter. Excusant tamen de tali peccato in hac parte graves labores subeuntes in quocumque licito et honesto, et alias iustas causas habentes, per quod constet eos non posse ieiunare absque deterioratione notabili vel corporali periculo."

("Treba, naime, znati da post, ukoliko spada u nužnost za obuzdavanje grijeha ili za zadovoljštinu, kao za uzdignuće uma na duhovne stvari, spada pod zapovijed naravnog zakona. Ali, u dijelu što spada na određivanje tipa i načina posta, spada pod zapovijed važećega prava, koje je od Crkve tako ustanovljeno. Kršitelji stoga ove zapovijedi od 21 godine i više, smrtno griješe. No, ispričavaju se od tog grijeha, u ovom dijelu, oni koji obavljaju teške poslove u bilo čemu dopuštenom i časnom, i oni koji imaju druge pravedne razloge, pod čime se misli da oni ne mogu postiti bez velikog narušavanja [zdravlja] ili tjelesne opasnosti.")


Zagrebački brevijar iz 1484. god., str. 289.


Kao što možete vidjeti, čitanja u matutinu uzeta su iz propovijedi sv. Severina biskupa, za razliku od Rimskog brevijara sv. Pija V. gdje se na Čistu srijedu čita iz propovijedi sv. Augustina (De Sermone Domini in monte).

No, ono što je najzanimljivije u korizmenom oficiju Zagrebačkog brevijara su molitve za razne potrebe, koje se klečeći mole na kraju svakog časa. U tim se molitvama moli za Crkvu, papu, biskupa, kralja, za "cijeli katolički puk" ("pro cuncto populo catholico"), za putnike, pokornike, bolesnike, patnike, zarobljenike, za pokojne itd.
To je odraz onog poziva sv. Pavla u I. poslanici Timoteju:
"Molim, dakle, prije svega da se čine prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude: za kraljeve i sve koje su na vlasti, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći." (1 Tim 2, 1-2)

Pogledajmo kako je to provedeno u Zagrebačkom brevijaru. Nakon zadnje antifone u času, klekne se, i prvo moli: "Kyrie, eleison. Christe, eleison. Kyrie, eleison."
Zatim Pater noster, tiho do Et ne nos inducas in tentationem. Zatim slijede molitve za razne potrebe. I to za svaku potrebu po jedan stih psalma...
"Oremus pro Ecclesia sancta Dei. Exurgat Deus et dissipentur inimici eius: et fugiant qui oderunt eum a facie eius.
Pro omni gradu Ecclesiae. Sacerdotes tui induantur iusticiam et sancti tui.
Pro pace et unitate Ecclesiae. Fiat pax in virtute tua et abundantia in turribus tuis.
Pro apostolico nostro. Beatus qui intelligit super egenum et pauperem, in die mala liberabit eum Dominus.
Pro pastore nostro. Dominus conservet eum et omnes sibi comissos.
Pro rege nostro. Domine, salvum fac regem. Et exaudi nos in die quo invocaverimus te.
Pro cuncto populo catholico. Salvum fac populum tuum, Domine, et benedic haereditati tuae, et rege eos et extolle illos usque in aeternum."

("Molimo za svetu Crkvu Božju. Neka ustane Bog i neka se razaspu neprijatelji njegovi: i neka pobjegnu od lica njegova svi koji ga mrze. [Psal. 67.]
Za sve stupnjeve časti Crkve. Svećenici tvoji nek se obuku u pravednost, a sveti tvoji nek radosno kliču. [Psal. 131, 9]
Za mir i jedinstvo Crkve. Neka bude mir u tvojoj snazi i obilje u tvrđavama tvojim. [Psal. 121, 7]
Za našeg apostolskog poglavara. Blažen onaj koji razumije potrebnoga i siromaha, u zao dan izbavit će ga Gospodin. [Psal. 40.]
Za našega pastira. Neka ga Gospodin sačuva i sve koji su mu povjereni.
Za kralja našega. Gospodine, spasi kralja. I usliši nas u dan u koji te zazovemo. [Psal. 19, 9]
Za sav katolički puk. Spasi svoj narod, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu. I vladaj njima i uzdigni ih uvijeke [Psal. 27, 9].") 

Još dolaze molitve za odsutnu braću, za putnike, moreplovce, pokornike i zatvorenike, za sve koji nam dobro čine, za plodove zemlje, za bolesnike i za vjerne mrtve.


Zagrebački brevijar, str. 291.


Nakon toga slijede molitve za oproštenje grijeha, pokorničke molitve uobičajene za korizmu. Eto,to bi bilo dovoljno da dobijemo neki dojam kako je izgledala korizmena "atmosfera" u zagrebačkom časoslovu. Dakako, za iscrpan pregled trebalo bi puno više vremena i prostora.


No, okrenimo se sada glavnom središtu Pepelnice. Pogledajmo sam obred pepeljenja, kako ga donosi Zagrebački misal iz 1511.

Prvo je zanimljivo spomenuti da se obred obavljao u crnom ruhu, a ne u ljubičastom kao danas. Pri tome imajmo na umu da se u stara vremena crna boja često upotrebljavala u pokorničko vrijeme crkvene godine. Tako, primjerice, papa Inocent III. (1198.-1216.) piše u svom znamenitom djelu De sacro altaris mysterio (lib. I., cap. 64.):
"Nigris autem indumentis utendum est in die afflictionis et abstinentiae, pro peccatis et pro defunctis. Ab adventu scilicet usque ad Natalis vigiliam, et a Septuagesima usque ad sabbatum Paschae. Sponsa quippe dixit in Canticis: 'Nigra sum sed formosa, filiae Ierusalem, sicut tabernacula Cedar, sicut pellis Salomonis. Nolite me consyderare, quod fusca sim, quia decoloravit me sol' (Cant. 1, 4-5). In Innocentum autem die, quidam nigris, alii vero rubeis indumentis utendum esse contendunt."

("Crnim, naime, ruhom treba se služiti u dane patnje i uzdržavanja, za grijehe i za pokojne. Od došašća, dakako, pa sve do vigilije Božića, i od Sedamdesetnice sve do subote Uskrsa. Zaručnica je, naime, rekla u Pjesmama: 'Crna sam, ali krasna, kćeri jeruzalemske, kao šatori cedarski, kao zavjese Salomonove. Ne gledajte što sam crnomanjasta, jer me je sunce obojalo' (Pj 1, 4-5). A na dan Nevine dječice, neki tvrde da treba koristiti crno, a drugi crveno ruho.")

Papa Inocent III. također spominje i ljubičastu boju, koja može zamijeniti crnu. No, općenito govoreći, što se tiče liturgijskih boja: tu je definitivna pravila dao tek sv. Pio V. sa Rimskim misalom iz 1570. god., čime je okončana dotadašnja lokalna raznolikost i neujednačenost.


Početak obreda Čiste srijede, rubrika Zagrebačkog misala određuje ovako:
"...officians indutus cappa nigra procedat cum ministris ad altare maius legendo psalmos poenitentiales terminando quaemlibet cum Gloria Patri. Quibus finitis, sequitur antiphona: 'Ne reminiscaris, Domine, delicta nostra vel parentum nostrorom, neque vindictam sumas de peccatis nostris.'
Kyrie, eleison. Christe, eleison. Kyrie, eleison.
Pater noster. Et ne nos inducas in tentationem. [Sed libera nos a malo.]
V. Salvos fac servos tuos et ancillas tuas.
R. Domine Deus, sperantes in te.
V. Mitte eis, Domine, auxilium de sancto.
R. Et de Syon tuere eos.
V. Esto eis, Domine, turris fortitudinis.
R. A facie inimici.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Exaudi, Domine, preces nostras et confitentium tibi parce peccatis, ut quos conscientiae reatus accusat, indulgentia tuae pietatis absolvat. Per Dominum..."

("...služitelj odjeven u crni plašt pristupa glavnom oltaru s poslužnicima, čitajući pokorničke psalme i završavajući svaki od njih sa Slava Ocu. Kad to dovrše, slijedi antifona: 'Ne spominji se, Gospodine, prijestupa naših ni prijestupa naših otaca, i ne osvećuj se grijesima našim.'
Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se. Gospodine, smiluj se.
Oče naš. [tiho do] I ne uvedi nas u napast. [Nego izbavi nas od zla.]
V. Spasi sluge svoje i službenice svoje.
R. Gospodine Bože, koji se ufaju te.
V. Pošalji im, Gospodine, pomoć iz svetišta.
R. I brani ih sa Siona.
V. Budi im, Gospodine, tvrđava jakosti.
R. Protiv lica neprijateljeva.
V. Gospodine, usliši molitvu moju.
R. I vapaj moj k tebi da dođe.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Usliši, Gospodine, molitve naše i onima koji ti se ispovijedaju oprosti grijehe, da one koje optužuje krivica savjesti, odriješi milostivost tvoje blagosti. Po Gospodinu...")

Zatim svećenik moli molitvu odrješenja:
"Dominus Iesus Christus, qui beato Petro Apostolo potestatem dedit ligandi atque solvendi; ipse vos absolvat ab omni vinculo delictorum, et quantum meae fragilitati permittitur, sitis absoluti ante tribunal eiusdem Domini nostri Iesu Christi ab omnibus peccatis et negligentiis vestris, habeatisque vitam aeternam et vivatis in saecula saeculorum. Amen."

("Gospodin Isus Krist, koji je blaženom Petru Apostolu dao vlast svezivanja i odrješivanja, neka vas on odriješi od svake sveze grijeha, i koliko je dopušteno mojoj slabosti, budite odriješeni pred sudom istoga Gospodina našega Isusa Krista od svih vaših grijeha i propusta, i imajte život vječni, i živite u vijeke vjekova. Amen.")





Kao što možete vidjeti, svećenik blagoslivlja pepeo na ovaj način:
V. Adiutorium nostrum in nomine Domini.
R. Qui fecit coelum et terram.
Oremus.
Exorcizo te cinis in nomine + Dei Pa + tris omnipotentis et + in nomine + Iesu Christi Filii eius et Spiritus + Sancti: qui te per ignem in favillam converti precepit, ut sicut iussione Dei, per sanctum famulum eius Moysen cinis vitulae in populo aspersus omnem congregationem Israel sanctificavit, ita et tu exorcizatus sis in nomine sanctae + Trinitatis, in terra et in cilicio aspersus in eis, qui scrutinia sunt habituri supstantes vel transituros diabolus non lateat: sed manefestent et expellant, ut puri et synceri inveniantur. Te autem petimus et rogamus, Pater omnipotens, aeterne Deus, ut sicut Ninivitarum populus ad praedicationem Ionae prophetae, misericordiam tuam exorando suorum veniam meruit consequi peccatorum, ita et hi qui ad tuam gratiam percipiendam venire desiderant, amputatis maculis carnalibus, per sacri baptismatis regenerationem suorum finem constituant vitiorum. Per Christum Dominum nostrum.

(V. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
R. Koji je stvorio nebo i zemlju.
Pomolimo se.
Zaklinjem te, pepele, u ime + Boga Oca + svemogućega i + u ime + Isusa Krista Sina njegova i Duha + Svetoga: koji je odredio da budeš po ognju pretvoren u prah, da kao što je naredbom Božjom, po svetom sluzi njegovom Mojsiju, pepeo junice posipan po narodu, posvetio cijeli zbor Izraela, tako i ti budi zaklet u ime svetoga + Trojstva, posipan u zemlju i u kostrijet na one koji će proći ispitivanje, da im se dok podnose ili prolaze, ne prikriva đavao, nego da ga otkriju i protjeraju, da se nađu čistima i iskrenima. A tebe molimo i prosimo, Oče svemogući, vječni Bože, da kao što je narod Ninivljana na propovijed Jone Proroka, moleći tvoje milosrđe, zaslužio postići oproštenje grijeha, tako i ovi koji žele doći kako bi primili tvoju milost, uklonivši tjelesne ljage, po preporođenju svetoga krštenja okončaju svoje opačine. Po Kristu Gospodinu našemu.)

Slijede i druge molitve blagoslova pepela, koje su iste kao u Rimskom misalu sv. Pija V.:
"Omnipotens sempiterne Deus, parce metuentibus...";
"Deus, qui non mortem, sed poenitentiam desideras peccatorum..." itd.

Dovršivši blagoslov pepela, i poškropivši ga blagoslovljenom vodom, svećenik stavlja svima pepeo na glavu "od velikih sve do najmanjega" ("a maiore usque ad minimum"), uz riječi:
"Memento, homo, quia cinis et pulvis es, et in cinerem et pulverem reverteris."
("Sjeti se, čovječe, da si pepeo i prah, i da ćeš se vratiti u pepeo i prah.")





Primijetite da su ostale molitve iste ili vrlo slične kao u Rimskom misalu. Tako je zagrebački obred, unatoč svojim specifičnostima, ipak bio na "istoj liniji" kao i ostali obredi zapadne crkvene tradicije.


utorak, 5. ožujka 2019.

"I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13, 3)

Nedjelja Pedesetnice u Rimskom misalu iz 1962. godine


Prošle nedjelje po tradicionalnom je rimskom obredu bila nedjelja Pedesetnice. Na tu posljednju pretkorizmenu nedjelju, u poslanici se čita hvalospjev ljubavi sv. Pavla Apostola (1 Kor 13, 1-13). Riječi koje se tamo čitaju izrazito su važne za razumijevanje katoličkog nauka o zaslugama dobrih djela. Važno je da shvatimo da čovjek mora biti u stanju milosti, kako bi njegova dobra djela bila zaslužna. Ključna je ova poruka sv. Pavla:
"I kad bih imao dar proroštva i razumio sva otajstva i sve spoznanje, i kad bih imao toliku vjeru da bih i planine premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima, i svoje tijelo predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo." (1 Kor 13, 2-3)

Katolički teolozi već stoljećima ističu da to govori o (ne)vrijednosti dobrih djela čovjeka koji se nalazi u stanju smrtnog grijeha, tj. bez ljubavi. Ovdje se poglavito misli na ljubav prema Bogu, tj. na bogoslovsku krepost ljubavi, po kojoj se mora ljubiti Boga više nego bilo što drugo, a bliženjega kao samoga sebe. Ta se ljubav gubi po smrtnom grijehu.

Dovoljan je samo jedan smrtni grijeh da se izgubi ljubav. Tako, na primjer, kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 24., a. 12.):
"per peccatum mortale fit homo dignus morte aeterna, secundum illud (Rom. 6, 23): 'stipendia peccati mors'. Sed quilibet habens caritatem habet meritum vitae aeternae, dicitur enim (Ioan. 14, 21): 'si quis diligit me, diligetur a Patre meo, et ego diligam eum, et manifestabo ei meipsum'; in qua quidem manifestatione vita aeterna consistit, secundum illud (Ioan. 17, 3): 'haec est vita aeterna, ut cognoscant te, verum Deum et quem misisti, Iesum Christum'. Nullus autem potest esse simul dignus vita aeterna et morte aeterna. Ergo impossibile est quod aliquis habeat caritatem cum peccato mortale. Tollitur ergo caritatis per unum actum peccati mortalis."

("po smrtnom grijehu čovjek postaje dostojan vječne smrti, prema onoj (Rim 6, 23): 'plaća je grijeha smrt'. Ali tko god ima ljubav ima zaslugu života vječnoga, kaže se naime (Iv 14, 21): 'ako me tko ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, i njemu ću se očitovati'; a u tom očitovanju se sastoji život vječni, prema onoj (Iv 17, 3): 'ovo je život vječni, da spoznaju tebe, istinitoga Boga i koga si poslao, Isusa Krista'. A nitko ne može istovremeno biti dostojan vječnoga života i vječne smrti. Zato je nemoguće da netko ima ljubav sa smrtnim grijehom. Oduzima se, dakle, ljubav po jednom činu smrtnoga grijeha.")

Malo kasnije, sv. Toma objašnjava:
"Quilibet autem actus peccati mortalis contrariatur caritati secundum propriam rationem, quae consistit in hoc quod Deus diligatur super omnia, et quod homo totaliter se illi subiiciat, omnia sua referendo in ipsum. Est igitur de ratione caritatis ut sic diligat Deum quod in omnibus velit se ei subiicere, et praeceptorum eius regulam in omnibus sequi, quidquid enim contrariatur praeceptis eius, manifeste contariatur caritati."

("Svaki se, naime, čin smrtnoga grijeha suprotstavlja ljubavi po vlastitom razlogu, koji se sastoji u tome da se Boga ljubi iznad svega, i da mu se čovjek u potpunosti podloži, usmjeravajući sve svoje prema njemu. Stoga je i prema razlogu ljubavi da tako ljubi Boga, da se u svemu želi njemu podložiti, i u svemu slijediti pravilo njegovih zapovijedi: jer što se god protivi njegovim zapovijedima, očito se protivi ljubavi.")


Posebno je važno to što sv. Pavao kaže: "i kad bih svoje tijelo predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo". Ovdje se očito misli na to da čak ni mučeništvo ništa ne koristi, ako je učinjeno izvan ljubavi. Na temelju tih riječi, sveti su oci i crkveni naučitelji isticali da se heretici i raskolnici, koji su poginuli u vjerskim progonima, nikako ne mogu smatrati mučenicima.

Tko je izvan Crkve, taj nema ljubav - kako objašnjava sv. Augustin (Ep. 185.):
"Ecclesia Catholica sola corpus est Christi, cuius ille caput est Salvator corporis sui (Eph. 5, 23). Extra hoc corpus neminem vivificat Spiritus Sanctus, quia sicut ipse dicit Apostolus: 'Caritas Dei diffusa est in cordibus nostris per Spiritum Sanctum qui datus est nobis' (Rom. 5, 5). Non est autem particeps divinae caritatis, qui hostis est unitatis. Non habent itaque Spiritum Sanctum, qui sunt extra Ecclesiam. De illis quippe scriptum est: 'Qui seipsos segregant, animalia, Spiritum non habentes' (Iud. 19)."

("Katolička Crkva jedina je tijelo Kristovo, čija je on glava Spasitelj njezina tijela (Ef 5, 23). Izvan tog tijela nikoga ne oživljuje Duh Sveti, jer kao što kaže sam Apostol: 'Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rim 5, 5). A nije dionik božanske ljubavi, onaj koji je neprijatelj jedinstva. Nemaju, dakle, Duha Svetoga, oni koji su izvan Crkve. O njima je naime pisano: 'Koji se odvajaju, sjetilnici koji nemaju Duha' (Jud 19).")

Da raskolnici ne mogu biti mučenici, naročito je isticao sv. Ciprijan (De unitate Ecclesiae):
"Tales etiam si occisi in confessione nominis fuerint, macula ista nec sanguine abluitur. Inexpiabilis et gravis culpa discordiae, nec passione purgatur. Esse martyr non potest, qui in Ecclesia non est: ad Regnum pervenire non poterit, qui eam quae regnatura est, dereliquit. Cum Deo manere non possunt, qui esse in Ecclesia Dei unanimes noluerunt. Ardeant licet flammis et ignibus traditi vel obiecti, bestiis animas suas ponant: non erit illi fidei corona, sed poena perfidiae..."

("Takvi čak i ako budu ubijeni radi ispovijesti imena, ova im se ljaga ni krvlju neće isprati. Nepomirljiva i teška krivnja nesložnosti, ne čisti se ni mučenjem. Ne može biti mučenik, onaj koji nije u Crkvi: ne može doći u Kraljevstvo, koji je napustio onu koja će kraljevati. Ne mogu ostati s Bogom, oni koji ne žele jedinstveno biti u Crkvi Božjoj. Pa makar gorjeli u plamenu, i predani ili bačeni ognju, dali i zvijerima svoje živote: neće mu to biti kruna vjere, nego kazna nevjere...")

U objašnjavanju ove istine, na riječi sv. Pavla iz hvalospjeva ljubavi pozvao se, primjerice, i sv. Pacijan (Ep. 2. ad Sympronianum):
"Extra Ecclesiae pacem, extra concordiam, extra eam Matrem, cuius portio debet esse, qui martyr est? Audi Apostolum: 'Et si habuero omnem fidem, ita ut montes transferam, caritatem non habeam, nihil sum. Et si in cibos pauperum divisero omnem substantiam meam, et si tradidero corpus meum ad comburendum, caritatem autem non habeam, nihil mihi prodest'."

("Izvan mira Crkve, izvan sloge, izvan one Majke, čiji je trebao biti dio, tko može biti mučenik? Čuj Apostola: 'I kad bih imao svu vjeru, tako da i planine premještam, a nemam ljubavi, ništa sam. I kad bih razdijelio sav svoj imetak za hranu siromasima, i kad bih predao svoje tijelo da se spali, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi koristilo'.")

Ove nas riječi potiču na razboritost, naročito kad danas procjenjujemo vijesti sa Bliskog istoka. Nažalost, danas neki nerazboriti vjernici čim čuju vijest da su islamisti negdje na Bliskom istoku pobili neku skupinu "kršćana" (koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi), odmah ih proglašavaju mučenicima, bez ikakvih kriterija. Uopće se ne obaziru na činjenicu da su crkveni oci jasno naučavali da nekatolici ne mogu biti mučenici.

I općenito, dobra djela učinjena izvan jedinstva Katoličke Crkve, nemaju zasluge!
Sjetimo se evanđelja na nedjelju Sedamdesetnice (Mt 20, 1-16), o radnicima u vinogradu. Uočite da su radnici koji su radili u vinogradu (to jest, u Crkvi) dobili plaću, svaki po denar. Nitko izvan vinograda (to jest, izvan Crkve) nije dobio nikakvu plaću.

Jedino unutar Katoličke Crkve može čovjek izvršiti dobro djelo s plodom i zaslugom za vječni život, kako kaže sv. Grgur Veliki (Moralium in Job, lib. 35., cap. 6.):
"Sola est, in qua opus bonum fructuose peragitur, unde et mercedem denarii non nisi qui intra vineam laboraverant, acceperunt. Sola est, quae intra se positos valida caritatis compage custodit. Unde et aqua diluvii arcam quidem ad sublimiora sustulit, omnes autem quos extra arcam invenit, extinxit. Sola est, in qua superna mysteria veraciter contemplemur. Unde et ad Moysen Dominus dicit: 'Est locus apud me, et stabis super petram' (Exod. 33, 21). Et paulo post: 'Tollam manum meam, et videbis posteriora mea' (Exod. 33, 23). Quia enim ex sola Catholica Ecclesia veritas conspicitur, apud se esse locum Dominus perhibet, de quo videatur."

("Jedina je, u kojoj se dobro djelo izvršava plodonosno; zato i plaću denara nisu dobili nikoji osim onih koji su radili unutar vinograda. Jedina je, koja one koji su unutar nje čuva snažnom svezom ljubavi. Zato je i voda Potopa podignula korablju naviše, a uništila sve one koje je našla izvan korablje. Jedina je, u kojoj istinski promatramo višnja otajstva. Zato je i Mojsiju rekao Gospodin: 'Ima mjesta uza me, i stat ćeš na stijenu' (Izl 33, 21). I malo kasnije: 'Maknut ću svoju ruku, pa ćeš me s leđa vidjeti' (Izl 33, 23). Jer se, naime, samo iz Katoličke Crkve vidi istina, Gospodin je pokazao da je kod njega mjesto sa kojega se vidi.")

No, osim što je potrebno biti u Crkvi, da bi dobra djela imala zasluge, potrebno je također da čovjek bude u stanju milosti: to jest, da bude bez smrtnoga grijeha dok vrši to dobro djelo. Dobra djela učinjena u stanju smrtnoga grijeha, nisu zaslužna "de condigno". I u tom smislu možemo gledati riječi sv. Pavla: "I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo."

Poučava nas, naime, sv. Toma Akvinski (Summa theologica, I-II, q. 114., a. 2.):
"Cum enim peccatum sit quaedam Dei offensa excludens a vita aeterna, ut patet per supradicta; nullus in statu peccati existens potest vitam aeternam mereri, nisi prius Deo reconcilietur, dimisso peccato, quod fit per gratiam. Peccatori enim non debetur vita, sed mors, secundum illud (Rom. 6, 23): 'stipendia peccati mors'."

("Budući da je grijeh određena uvreda Boga, koja isključuje od vječnoga života, što je očito iz prije rečenoga; nitko tko se nalazi u stanju grijeha ne može zaslužiti vječni život, ako se prije toga ne pomiri s Bogom, otpuštenjem grijeha, što će biti po milosti. Jer grešniku se ne duguje život, nego smrt, prema onoj (Rim. 6, 23): 'plaća je grijeha smrt'.")

Iz svega ovoga vidimo da se trebamo truditi da svoja dobra djela činimo u stanju milosti. Zbog toga se preporučuje vjernicima da prije svojih glavnih molitava i ostalih dobrih djela, pobude u sebi čin kajanja za grijehe.
Ta nije slučajno da se na početku sv. mise moli Confiteor!
Također se preporučuje da se i više puta tijekom dana pobudi čin vjere, ufanja i ljubavi (dakako, po tradicionalnim obrascima).
Svakako, treba nastojati što češće postići savršeno pokajanje. Pri tome treba uzeti u obzir ono o čemu sam pisao na temi: Savršeno pokajanje.

  

četvrtak, 28. veljače 2019.

Osnovno pravilo za uspjeh: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu" (Mt 6, 33)

Detalji iz knjige: p. Josip Vrbanek SJ - Vitez Kristov dr. Ivan Merz (Zagreb, 1943., str 144.-145.)


Kad danas razmišljamo o uzrocima uspjeha ili neuspjeha pojedinih katoličkih organizacija, možda premalo gledamo na nadnaravne čimbenike, a previše na naravne, zemaljske, faktore tipa: financiranje, nedostatak novca, pitanja infrastrukture ili logistike, organizacijske forme, izražavanje, komunikacija, simpatičnost rukovodstva ili članova, nedostatak vremena i slično.

I tako nam se dogodi da zaboravimo na ulogu vjerskog i ćudorednog života njihovih članova, a poglavito vođa, kao čimbenika u (ne)uspjehu tih organizacija.
Na primjer, danas se često prisiljava katolike da glasuju za moderne "demokršćanske stranke", kao za "manje zlo" u odnosu na ljevičarske grupacije. A te "demokršćanske stranke" (osim što nerijetko promiču stavove koji su nespojivi s katoličkim naukom) u svojem vodstvu često imaju osobe koje žive nekršćanskim životom, npr. razvedeni i "civilno vjenčani", pa i oni koji ne ispunjavaju ni minimum kršćanskih dužnosti poput nedjeljne obveze.

Ovdje nam padaju na pamet riječi biskupa Mahnića: "Robovi grijeha su loši vođe naroda." To se ne odnosi samo na političare, nego i na novinare, intelektualce, i druge osobe koje imaju utjecaj na javno mnijenje.

Dakako, ovdje nije u pitanju samo njihov ćudoredni život, nego i razina njihovog vjerskog znanja. Kad samo pogledate kakve tekstove danas objavljuju pojedini "vjerski portali", možete se samo zgroziti kako su im neki tekstovi toliko infantilni, da izgleda kao da namjerno vrijeđaju inteligenciju čitatelja.

Dakle, i ćudoredni život i vjersko znanje članova organizacija imaju poglaviti utjecaj na njihov uspjeh u ostvarenju (onoga što bi im trebao biti cilj!) kršćanskog preporoda društva.

Potrebno je da se članovi svih katoličkih organizacija vode prije svega onim evanđeoskim načelom: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i sve će vam se ovo dodati." (Mt 6, 33)

Bl. Ivan Merz je uvijek isticao da je ključ uspjeha katoličke organizacije u tome da njezini članovi prvenstveno rade na vlastitom vjerskom životu i duhovnoj izgradnji. Štoviše, on se bojao da bi u slučaju mlakosti na tom području i okretanja ovozemaljskim ciljevima (u bilo kojem obliku), organizacija neminovno doživjela neuspjeh.

Ivanov ispovjednik, p. Josip Vrbanek, piše u knjizi Vitez Kristov dr. Ivan Merz (str. 157.):
"Slobodnim zidarima išle su u prilog razmirice na katoličkoj strani. K tome su mnogi Orlovi više govorili o hrvatstvu, a manje mislili na svoje osobno posvećenje, bez koga nema ni pravog rodoljublja. To je Merza najviše bolilo, on se bojao da ne bi Gospodin Bog organizaciji uskratio svoju posebnu zaštitu. Zato je ovako ozbiljno govorio i sam i preko duhovnika. U tim tjeskobama bilo je Orlovstvo i odlučilo g. 1927. pristupiti Apostolstvu Molitve i posvetiti se Presvetom Srcu Isusovu."

Kako bi na neki način prisilio orlovsku mladež da radi na vlastitom posvećenju, Merz je točno propisao u Zlatnoj knjizi (II., 5.) koje su vjerske dužnosti članova orlovske organizacije:
"5. Koje su vjerske dužnosti Orla?
Vjerske su dužnosti Orla ove:
- mora u prvome redu vršiti sve one dužnosti koje mu nalaže Bog i sveta Crkva;
- mora neprestano težiti za kršćanskim savršenstvom;
- mora u hrvatskomu narodu svagdje i svakom prilikom promicati ljubav k euharistijskome Isusu;
- mora nastojati da se u svakom orlovskom društvu sustavno prouči katekizam i poduka u vjeri postane temeljem svakoga apostolata;
- mora se ispovjediti i pričestiti barem jednom mjesečno, a svagdje gdje je to moguće, podupirati čestu i dnevnu svetu Pričest;
- on mora rado ići, ako mu to dozvoljavaju prilike, i radnim danom na svetu misu ili se barem doći pokloniti na nekoliko kratkih časova presv. oltarskom Sakramentu;
- mora dnevno izmoliti svoju jutarnju i večernju molitvu, nastojati dnevno čitati duhovno štivo te svake večeri ispitati svoju savjest;
- mora ustrajno moliti za svetu Crkvu, Katoličku akciju u hrvatskim zemljama, hrvatsku katoličku orlovsku organizaciju i za pokojne Orlove;
- mora se vježbati u odricanju dopuštenih užitaka i vršiti djela duševnog i tjelesnog milosrđa;
- mora se po mogućnosti upisati u jedno vjersko društvo (Marijinu kongregaciju ili Treći red), ako ono postoji u njegovoj župi; ne postoji li, mora nastojati da se takvo društvo što prije osnuje;
- mora po mogućnosti obaviti bar jednom u dvije godine zatvorene duhovne vježbe i poticati druge da to isto čine."

Uzmite u obzir da se ovdje radilo o srednjoškolskoj i mlađoj studentskoj mladeži koja živi u svijetu, a imali su praktički stroža pravila, nego neke moderne redovničke zajednice. Ali bl. Ivan Merz je upravo takva pravila smatrao neophodnima za uspjeh organizacije.

Sad bi netko mogao pitati: A što su to oni uspjeli? Gdje su rezultati njihovog rada? 
Njihov se uspjeh vidio na mnogo područja. Mi nismo ni svjesni koliko bi vjerska situacija u našem narodu bila gora da njih nije bilo.

P. Vrbanek u gore navedenoj knjizi tako navodi mnoge primjere uspjeha orlovstva, i njegova nasljednika križarstva, a među njima i ovaj:
"Stvarni je uspjeh ovo najbolje potvrdio. Prečasni don Jure Dulčić piše u 'Nedjelji' 1937. br. 38: 'Činjenica je, gdje Križarstvo radi, ondje opada vjerski nehaj, ukidaju se narodni poroci, buja vjerski život ne samo nutarnji nego i vanjski, katolicizam se učvršćuje i stiče štovanje; Križarstvo vrši djela Katoličke Akcije, djelo kršćanske obnove. Ono je u krilu poletne, nesebične i zdrave mladeži pokazalo kod nas između svih udruženja, najviše sposobnosti i života po broju i radu. Križarstvo je i otkako su se pojavile druge katoličke omladinske organizacije pokazala najjaču prodornu snagu, časno je mjesto izvojevalo u javnosti katoličkoj ideji i spasilo mnogo mladeži, da ne udari pogubnim strujama… U mnogim mjestima, da nije bilo brane križarskih redova, razvratne bi struje bile prodrle neobuzdanom snagom. To je dakako stajalo silnih borba, silnih žrtava, taktike i razbora osobito onih, koji su u vodstvu'."

Osim pravila za organizaciju mladeži, bl. Ivan Merz je napisao pravila za katoličke novinare. Merz se dugo bavio mišlju o osnivanju katoličkog dnevnog lista, koji je prvo namjeravao nazvati "Križ", a kasnije se odlučio za naziv "Kristov stijeg".
U nacrtu pravila za redakciju tih novina, Merz piše:
"Pošto list Kristov Stijeg imade apostolsku misiju, koja se sastoji u tome da se cjelokupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima, koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira s katoličkog stajališta sve pojave javnog života, to je potrebno da sami redaktori lista budu ne samo katolici koji se zadovoljavaju minimumom vjerskoga života. Za svakoga su redaktora zato potrebite dvije stvari:
1. da se neprestano sam izgrađuje u onoj struci, čiji mu je referat povjeren;
2. da energično teži za svetošću.

Sredstva
Da se uzmogne udovoljiti prvoj točci, to valja stajati na stanovištu da glavni redaktori ne smiju biti okupljeni svojim poslom preko šest sati dnevno i da im se osim toga mora osigurati pristojna egzistencija. Što se tiče druge točke, to svaki redaktor mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitaoca, ako on ostaje isključen iz euharistijskog pokreta i ako se on ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva.
Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog redaktora laika tražiti da se obveže sub levi da će ispunjavati dok je član redakcije slijedeće:
1. posvetiti će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka;
2. pričestiti će se barem dva puta mjesečno (ali se preporuča da to čini svake nedjelje);
3. ispitati će si dnevno savjest;
4. dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duh. štivu...
5. dnevno će izmoliti jedan Veni Creator;
6. barem će jednom na sedmicu postiti za uspjeh katoličkog pokreta;
7. nastojati će imati stalnog ispovjednika;
8. barem jednom će obaviti duhovne vježbe;
9. pristupiti će četiri puta godišnje s ostalim suradnicima, a po mogućnosti s ostalim zaposlenim osobljem na zajedničku sv. Pričest, koja se ima prikazati za umrle drugove, za svećenički podmadak i uspjeh katoličkog pokreta;
10. prije toga će obaviti zajednički križni put;
11. On će, čuje li koji važniji prigovor o pisanju Kristovog Stijega, koje ne bi bilo u duhu Crkve, o tome pitati savjet kod svog ispovjednika.
Ove obveze imaju zadaću pojačati unutarnju disciplinu samih urednika i učiniti ih kanalima Božje Milosti. Ne kaže se tim da je to sve. Ovisi o inicijativi svakog pojedinca da još više učini, čineći djela duševnog i tjelesnog milosrđa, čineći ono što im je neugodno."

Merz je također smatrao da bi zgrada, u kojoj je redakcija tog lista, trebala imati i kapelicu, gdje bi novinari i cijelo osoblje, svakodnevno slušali sv. misu, klanjali se i primali sv. pričest.
Već po tome vidite (a i po onome što se kaže o ispovjedniku, duhovnim vježbama itd.), da se ova pravila mogu ostvariti jedino ako bi crkvena hijerarhija snažno podupirala takav pothvat. Ta se pravila ne mogu ostvariti ako u hijerarhiji imate moderniste i relativiste.

Merz je vrlo mudro na početku napisao zašto je potrebno u detalje razraditi ovakva pravila: "budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom". Dakle, nisu dovoljni generalni savjeti, kao "budi dobar" i "moli se", nego se točno treba reći: učini to, to i to! Izmoli tu, tu i tu molitvu! Posti na taj, taj i taj dan!

S tim u vezi, moramo primijetiti da je jedan od glavnih problema postkoncilskih reformi u tome što su sustavno ukidane konkretne odredbe i zamjenjivane običnim generalnim savjetima. Na primjer, ukinuti su obvezni postovi u došašću, korizmi i na kvatrene dane, i zamijenjeni običnom općenitom preporukom "neka svatko vrši pokoru prema svojim mogućnostima". To u praksi znači da gotovo nitko ne vrši nikakvu pokoru na te dane. Uvijek se tako dogodi kad stavite preopćenita pravila, umjesto preciznih odredbi.

Važno je stoga imati precizna pravila u organizaciji, koja će članove siliti da "najprije traže Božje kraljevstvo".
Pri tome moramo biti svjesni da i najbolja pravila nisu uvijek jamstvo da će sve ići glatko. Što je neka organizacija veća, to je teži nadzor nad njezinim članovima. Tada se lako pojavljuju "zabušanti" i likovi koji narušavaju red i disciplinu.

A tu su i oni uobičajeni problemi pale ljudske naravi, slabosti, nepostojanosti i teškoće da se ustraje u dobru. Da ne ponavljam ovdje sve ono što sam o tome već pisao, upućujem vas na tekst: Odakle takva nepostojanost?