ponedjeljak, 9. rujna 2019.

Gubavci su sljedbenici lažnih nauka



Osim što je jučer bio blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), bila je također i XIII. nedjelja po Duhovima. Te se nedjelje u tradicionalnom rimskom obredu čita u Evanđelju o izliječenju desetero gubavaca (Lk 17, 11-19).

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako sveti oci tumače taj događaj, tj. koje mu dublje značenje pripisuju. Jedno od važnijih tumačenja imamo kod sv. Augustina, koje se baš čita u tradicionalnom časoslovu na XIII. nedjelju po Duhovima.

Ovdje moram napomenuti da su, nažalost, u posljednjem predkoncilskom izdanju Rimskog brevijara iz početka 1960-ih (koje je podosta skraćeno) izostavljena ta čitanja. Tadašnjoj je reformi rubrika bio cilj smanjiti broj čitanja u matutinu, pa je i za XIII. nedjelju po Duhovima (kao i za druge) zadržano samo treće čitanje (koje je u starijim izdanjima 7. čitanje trećega nokturna), dok su ostala ispuštena, kao što možete vidjeti...





Zato moramo potražiti starija izdanja Rimskog brevijara da dođemo do čitanja o kojima govorim.
Pogledajmo stoga Rimski brevijar iz 1942. god. (jesenski dio, koji možete preuzeti ovdje: Breviarium Romanum).




U 8. čitanju, sv. Augustin govori kako gubavci označavaju sljedbenike lažnih nauka:
"Leprosi ergo non absurde intelligi possunt, qui scientiam verae fidei non habentes, varias doctrinas profitentur erroris. Non enim abscondunt imperitiam suam; sed pro summa peritia proferunt in lucem, et jactantia sermonis ostentant. Nulla porro falsa doctrina est, quae non aliqua vera intermisceat. Vera ergo falsis inordinate permixta, in una disputatione vel narratione hominis, tamquam unius corporis colore apparentia, significant lepram, tamquam veris falsisque colorem variantem atque maculantem."

("Pod gubavcima, dakle, neće biti nezgodno, ako shvatimo one koji nemajući spoznaju prave vjere, ispovijedaju razne zabludjele nauke. Ne skrivaju, naime, svoju neukost, nego je ističu kao najveću učenost, i pokazuju hvastavošću govora. Nadalje, nema nijednog lažnog nauka, gdje nije pomiješano ponešto istinito. Dakle, istinito neuredno pomiješano s lažnim, u jednoj raspravi ili govoru čovjeka, koje se prikazuje kao jedna boja na tijelu, označava gubu, kao boju koja šara i prlja istinito i lažno.")

Vidimo da sv. Augustin upozorava kako pobornici lažnih nauka često miješaju istine s neistinama u jednu zbunjujuću smjesu, što čini njihove nastupe još opasnijima, jer će naivni ljudi teže prepoznati što je u njima lažno.

Stoga sv. Augustin u idućem (devetom) čitanju naglašava kako Crkva mora izbjegavati takve ljude:
"Hi autem tam vitandi sunt Ecclesiae, ut, si fieri potest, longius remoti, magno clamore Christum interpellent; sicut et isti decem steterunt a longe, et levaverunt vocem, dicentes: 'Jesu praeceptor, miserere nostri'. Nam et quod praeceptorem vocant, quo nomine nescio utrum quisque Dominum interpellaverit pro medicina corporali; satis puto significare, lepram falsam esse doctrinam, quam bonus praeceptor abstergit."

("Ove, naime, toliko treba izbjegavati Crkva, da, ako je moguće, budu što dalje, da velikim vapajem mole Krista, kao što su i onih deset gubavaca stajali daleko i podigli glas, govoreći: 'Isuse učitelju, smiluj nam se'. Naime, i time što ga zovu učiteljem, kojim imenom ne znam je li itko molio Gospodina za tjelesni lijek, mislim da je dovoljno naznačeno da je guba lažni nauk, koji će dobri Učitelj isprati.")



Riječi sv. Augustina koje smo vidjeli, danas su vrlo aktualne. Modernistička pseudoteologija je žalostan primjer miješanja istina, poluistina i laži - na način koji tolike ljude zavodi na krivi put. I što je najgore, mnogi modernistički pseudoteolozi teže baš tome: da naprave što veću mješavinu svega i svačega. To oni nazivaju "pluralizam". 

Budući da danas govorim o XIII. nedjelji po Duhovima, iskoristit ću ovu priliku da progovorim o jednom od najvećih "trikova" kojim se modernisti koriste u širenju vjerske pomutnje. Kako bi promicali međureligijski sinkretizam, modernisti vole govoriti da su kršćanstvo, židovstvo i islam "tri abrahamske religije", jer se sve tri religije pozivaju na Abrahama.

Upravo poslanica koja se čita u tradicionalnoj misi na XIII. nedjelju po Duhovima najbolje opovrgava to modernističko mišljenje. Naime, te se nedjelje čita pouka sv. Pavla iz poslanice Galaćanima (3, 16-22), koja nedvojbeno svjedoči da se samo kršćani mogu pozivati na obećanja dana Abrahamu:
"Braćo, Abrahamu i njegovu potomku bila su zadana obećanja. Ne kaže: i potomcima kao mnogima, nego kao jednome: I tvojem potomku, koji je Krist. A kažem ovo: Zakon koji je nastao poslije četiri stotine i trideset godina ne ukida zavjeta koji je potvrđen od Boga, da bi tako poništio obećanje. Ako je nasljedstvo po zakonu, onda nije po obećanju, a Bog je Abrahamu dao po obećanju. – Čemu dakle zakon? Zakon, objavljen od anđela preko posrednika, dan je da se jače vide prestupci dok ne dođe potomak za kojega su dana obećanja. Posrednika nema, ako postoji samo jedna strana, a Bog je jedan. Je li dakle zakon protivan Božjim obećanjima? Nipošto. Doista, da je dan zakon koji bi mogao davati život, pravda bi ovisila o zakonu. Ali prema Pismu sve je podložno grijehu, da se vjernicima obećanje ostvari po vjeri u Isusa Krista."

Svakome tko je pročitao poslanicu sv. Pavla Galaćanima trebalo bi biti očito da je apsolutno neprihvatljivo nazivati abrahamskim religijama islam i moderno židovstvo, koje odbacuju Krista. Sv. Pavao izričito kaže:
"Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju." (Gal 3, 29)

Prema tome, oni koji nisu Kristovi, ne mogu biti niti baštinici Abrahamovog obećanja. To je još opširnije objasio sv. Pavao na početku tog poglavlja:
"Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi. Tako: oni od vjere blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom." (Gal 3, 7-9)

Trebamo uvijek imati na umu da je Abraham vjerovao u Krista, obećanog Spasitelja koji je trebao doći: Boga koji će doći na zemlju, utjeloviti se kako bi spasio ljudski rod.
I sam Krist to kaže Židovima u Evanđelju:
"Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se." (Iv 8, 56)
Jednako je važno i ono što nakon toga slijedi:
"Rekoše mu nato Židovi: 'Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?' Reče im Isus: 'Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!'" (Iv 8, 57-58)

Cijelo to 8. poglavlje Ivanovog evanđelja iznimno je važno za razumijevanje teme o kojoj danas govorimo. Treba također čitati i kako su sveti oci i crkveni naučitelji tumačili riječi Evanđelja.

Sv. Augustin ovako govori (in Evangelium Joannis, tract. XLII., cap. 8.):
"Nos autem, charissimi, numquid de genere venimus Abrahae, aut ullo modo Abraham pater noster fuit secundum carnem? Originem de carne eius caro Judaeorum ducit, non caro Christianorum: nos de aliis gentibus venimus; et tamen imitando, Abrahae filii facti sumus. Audi Apostolum: 'Abrahae dictae sunt promissiones et semini eius. Non dicit', inquit, 'et seminibus, tanquam in multis; sed tanquam in uno, Et semini tuo, quod est Christus. Si autem vos Christi, ergo semen Abrahae estis, secundum promissionem haeredes' (Gal. 3, 16; 29). Nos ergo facti sumus semen Abrahae gratia Dei. Non de carne Abrahae fecit illi cohaeredes Deus. Illos exhaereditavit, istos adoptavit: et de arbore illa olivae, cujus radix est in Patriarchis, ramos naturales superbos amputavit, humilem oleastrum inseruit (Rom. 11, 17)."

("A mi, preljubljeni, zar dolazimo od roda Abrahamova, ili je ikojim načinom Abraham bio naš otac po tijelu? Podrijetlo od njegova tijela vuče tijelo Židova, a ne tijelo kršćana: mi smo došli od drugih naroda, a opet, nasljedujući postali smo djeca Abrahamova. Slušaj Apostola: 'Abrahamu su dana obećanja i potomstvu njegovu. Ne kaže', ističe, 'i potomcima, kao u mnogima, nego kao u jednome: I tvojemu potomku, koji je Krist. Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju' (Gal 3, 16; 29). Mi smo, dakle, postali djeca Abrahamova milošću Božjom. Nije Bog od tijela Abrahamova načinio njemu subaštinike. Njih je [Židove] razbaštinio, a ove [narode] je posvojio: i iz onog stabla masline, čiji je korijen u patrijarsima, odsjekao je ohole prirodne grane, a pricijepio poniznu divlju maslinu (Rim 11, 17).")

Na jednom drugom mjestu, govoreći o patrijarsima i prorocima, sv. Augustin kaže (In Psalmum CIV.):
"Quamvis enim caro Christi ex illis, tamen Christus ante illos, quod et Judaeis respondit, dicens: 'Antequam Abraham fieret, ego sum' (Joan. 8, 57). Quomodo autem hunc illi ignorarent, aut in eum non crederent; cum propterea prophetae dicerentur, quia licet occultius, tamen Dominum pronuntiabant? Unde aperte ipse dicit: 'Abraham concupivit videre diem meum, et vidit, et gavisus est' (Joan. 8, 56). Non enim quisquam praeter istam fidem quae est in Christo Jesu, sive ante eius incarnationem, sive postea, reconciliatus est Deo..."

("Iako je, naime, tijelo Kristovo od njih, ipak je Krist bio prije njih, što je i Židovima odgovorio, govoreći: 'Prije negoli Abraham posta, ja jesam' (Iv 8, 57). A kako da ga oni ne poznaju, ili ne vjeruju u njega, kad su zbog njega proroci govorili, jer iako skrivenije, ipak su navještali Gospodina? Stoga im otvoreno kaže: 'Abraham je želio vidjeti moj dan, i vidio je, i obradovao se' (Iv 8, 56). Naime, nitko nije pomiren s Bogom izvan ove vjere koja je u Kristu Isusu, bilo prije njegovog utjelovljenja, bilo poslije...")

Navedimo još i što o tome kaže sv. Grgur Veliki (Homiliae in Evangelia, lib. I., hom. 20.):
"Sed Judaei de generis nobilitate gloriantes, idcirco se agnoscere peccatores nolebant, quia de Abrahae stirpe descenderant. Quibus recte dicitur: 'Et ne coeperitis dicere patrem habemus Abraham: dico enim vobis, quia potens est Deus de lapidibus istis suscitare filios Abrahae' (Luc. 3, 8). Quod enim lapides, nisi corda Gentilium fuerunt, ad intellectum Dei omnipotentis insensibilia?, sicut etiam quibusdam ex Judaeis dicitur: 'Auferam cor lapideum de carne vestra' (Ezech. 11, 19). Nec immerito lapidum nomine gentes significatae sunt, quia lapides coluerunt. Unde scriptum est: 'Similes illis fiant qui faciunt ea, et omnes qui confidunt in eis' (Psal. 113, 16). De quibus nimirum lapidibus filii Abrahae suscitati sunt: quia dum dura corda Gentilium in Abrahae semine, id est, in Christo crediderunt, ejus filii facti sunt, cujus semini sunt uniti. Unde et eisdem Gentibus per egregium praedicatorem dicitur: 'Si autem vos Christi, ergo Abrahae semen estis' (Gal. 3, 29). Si igitur nos per fidem Christi Abrahae jam semen existimus, Judaei propter perfidiam, Abrahae filii desierunt."

("Ali Židovi uzdižući se zbog plemenitosti roda, zbog toga se nisu htjeli priznati grešnicima, jer potječu od Abrahamove loze. Kojima je s pravom rečeno: 'I ne počnite govoriti: Imamo oca Abrahama. Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu' (Lk 3, 8). A što je bilo kamenje, ako ne srca pogana, neosjetljiva na spoznaju Božje svemoći?, kao što je također rečeno nekima od Židova: 'Uzet ću kameno srce iz vašega tijela' (Ez 11, 19). Nisu bez razloga pogani označeni imenom kamenja, jer su štovali kamenje. Zato je pisano: 'Bit će im slični koji to čine, i svi koji se uzdaju u njih' (Psal. 113, 16). A od tog kamenja podignuta su djeca Abrahamova, jer kad su tvrda srca pogana povjerovala u Abrahamovog potomka, to jest, u Krista, postali su njegovi sinovi, sa čijim su potomstvom sjedinjeni. Stoga se i istim poganima kaže po izvrsnom propovjedniku: 'Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo' (Gal 3, 29). Ako smo, dakle, mi po vjeri Kristovoj postali Abrahamovo potomstvo, Židovi su zbog nevjere prestali biti sinovi Abrahamovi.")

Mislim da je ovo sasvim dovoljno da shvatite zašto je neprihvatljivo da katolik naziva islam i današnje židovstvo "abrahamskim religijama".
Inače, sv. Ambrozije je napisao cijelu jednu raspravu o sv. Abrahamu.
Pa one koje možda detaljnije zanima ova tema (a znaju latinski) upućujem na to djelo sv. Ambrozija: De Abraham Patriarcha.

petak, 6. rujna 2019.

Sv. Marko Križevčanin



Ova slika sv. Marka Križevčanina nalazi se u knjizi Saeculum Marianum Viennensis Congregationis iz 1686. godine. Natpis ispod slike glasi:
"D. Marcus Crisinus, Metropolitanae Strigoniensis Ecclesiae canonicus, pro fide catholica occisus ab haereticis, Cassoviae, 7. Septembris 1619."

("G. Marko Krizin, kanonik metropolitanske crkve ostrogonske, za katoličku vjeru ubijen od heretika, u Košicama, 7. rujna 1619.")

Na internetu imate jedno par godina starije izdanje iz 1678. god. Saeculum Marianum. Izdvojit ću nekoliko važnih stvari koje tamo pišu o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.

Prvo, što su točno kalvinistički heretici nudili sv. Marku Križevčaninu, kad su ga silili da se odrekne katoličke vjere?
"Offerebant enim Crisino canonico haeretici cum libertate amplissimos reditos si ejurata religione Calvinum sequi in animum induceret, sed is sceleratam conditionem animose reiciiebat, asserens diaboli partes ab adversariis suscipi agendas, dum se a Christo et Ecclesia conniterentur avertere, pro qua cum Sociis patribus idem omnino contestantibus paratus semper fuisset, essetque etiamnum sanguinem et vitam profundere."

("Nudili su, naime, heretici kanoniku Krizinu, zajedno sa slobodom, i obilne prihode, ako odrekavši se vjere, odluči slijediti Calvina; ali je on zločinački prijedlog odlučno odbijao, govoreći da protivnici provode poslove đavolske strane, dok ga pokušavaju odvratiti od Krista i Crkve, za koju je - zajedno s ocima Družbe, koji su to isto svjedočili - uvijek bio spreman i sad je također, proliti krv i život.")

Drugo, mučitelji su jednom prilikom pokušali čak apelirati na domoljublje sv. Marka Križevčanina, tj. navesti ga da pod prizmom zajedničkog dobra domovine popusti u pitanju vjere.
"Urgebant inter atrocissimos dolores ingemiscentem canonicum haeretici: cur simul cum ipsis in bonum patriae non conspiraret, cur se eorum conatibus opponeret? 'Nequaquam', inquit Crisinus, 'me oppono illis qui bono patriae student, sed cum iis et sentio et conspirare volo: alii autem praeter catholicos, qui patriae bono se impendant, neutiquam sunt.' In rabie tam animosa protestatione acti in ipsum vehementius iterum desaevierunt, donec cum inter tormenta jam jam expiratum viderent, caput gladio a corpore revulserint, et in proximam cloacam enectum praecepitaverint."  

("Navaljivali su heretici na kanonika dok je uzdisao usred najstrašnijih boli: zašto se ne želi složiti s njima za dobro domovine, zašto se opire njihovim nastojanjima? 'Nipošto se', kaže Krizin, 'ne suprotstavljam onima koji rade za dobro domovine, već s njima osjećam i želim se složiti: ali nema drugih, osim katolika, koji se žrtvuju za dobro domovine.' U bijesu zbog tako odlučnog odgovora, opet su još okrutnije navalili na njega, sve dok mu nisu, vidjevši da je usred muka već na izdisaju, mačem odsjekli glavu, i izmučenoga bacili u obližnji kanal.")

A koliko danas ima onih koji bi, bilo u ime "domoljublja" ili kakvih drugih navodno "viših ciljeva", radili kompromise po vjerskim pitanjima? Kao da je bilo što zemaljsko važnije od vjere!
Koliko je samo na političkom području onih koji ne žele da spominjemo pitanje vjere i morala, "kako se ne bi dijelila desnica".
Pa i u "pro-life pokretu": koliko je onih koji ne žele da se previše ističe katolički identitet, kako bi pokretu privukli i pripadnike drugih religija. To je apsurdno!
Zar netko stvarno misli da će "multireligioznost" donijeti ikakav uspjeh?
A da ne govorimo o kompromiserstvu koje se provodi u ime "ekumenizma"... Znate već sve o protestantizaciji koju provode modernisti.


Zato na blagdan sv. Marka Križevčanina, izmolimo dolje navedenu molitvu: da se i naša domovina i cijeli svijet oslobode od modernističkog i protestantskog krivovjerja.

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (1946. god., str. 411.-412.):



Pouke iz tradicije pavlinskoga reda

Papa Urban IV. daje odobrenje pavlinskoga reda bl. Euzebiju Ostrogonskom; pokraj njega stoji sv. Toma Akvinski, ključni podržavatelj priznanja


Od svih redova u Crkvi možemo mnogo toga naučiti. Što dalje gledate u njihovu prošlost, to bliže dolazite do njihovog izvornog žara. Do onog početnog zanosa, koji je vodio njihove utemeljitelje, i koji je nadahnuo naraštaje svetih redovnika u duhovnoj borbi, koju svaki katolik - a posebice redovnik - mora proći na zemlji. U arhivima samostana, među starim spisima, krije se velika katolička baština, koja je danas, nažalost, većini vjernika skrivena.
A upravo se u tim starim knjigama i zapisima kriju skrivene snage katolicizma, koje još nismo dovoljno upoznali, a kamoli iskoristili za duhovnu obnovu našega naroda.

To, dakako, vrijedi za baštinu svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, ali ima jedan red na koji se to posebno odnosi: pavlini. Pavlinski je red bio jedan od najutjecajnih redova u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, tamo od srednjega vijeka, pa do 1786. godine kad ih ukida car Josip II. u svom "prosvjetiteljskom" udaru na redovništvo. Time je car Josip II. učinio nemjerljivu štetu vjerskom životu u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i cijeloj srednjoj Europi, što je svakako pripremilo tlo za revolucije koje će ubrzo uslijediti.
Pavlinski red je ipak opstao u Poljskoj, odakle se kasnije opet širio, ali nikada nije ni približno dosegao svoju staru snagu i veličinu.

No, unatoč svemu, ostalo nam je mnogo toga iz pavlinske baštine. Ostale su prekrasne crkve koje su pavlini izgradili, ostale su knjige koje su napisali, primjeri svetosti... Ono što nam je od toga dostupno, može nam itekako pomoći za podizanje vjerskog života našeg naroda na višu razinu.

U ovom ću se tekstu poslužiti sa tri pavlinska izvora:
- Konstitucijama pavlinskog reda (izdanje iz 1725. god.);
te sa kronikama dvojice istaknutih pavlinskih pisaca koji su djelovali u našim krajevima:
- p. Andrija Eggerer - Fragmen panis corvi proto-eremitici, 1663. god.
- p. Nikola Benger - Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, vol. II., 1743. god.


Prvo što ćete primijetiti jest svojevrsna etno-kulturalna pozicija tog reda. Pavlinski red imao je izrazito srednjoeuropski identitet. U njemu su bile službeno priznate četiri nacije: Mađari, Poljaci, Hrvati i Nijemci. Štoviše, na generalnom kapitulu pavlinskoga reda 1702. god. određeno je da se mjesta definitora uvijek trebaju birati tako da sve četiri nacije budu zastupljene.

Pavlinski kroničar Nikola Benger ovako piše o toj odluci (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 355.):
"Simul etiam hujus Capituli decursu universali placito conventum, atque inter leges acceptum est: ita imposterum definitoratus generalis honores intra memoratas quatuor nationes partiri debere, ut semper unus ex provincia Hungariae, unus Poloniae, unus nationis Germanicae, quae Austriae Sueviaeque provincias complectitur, et unus demum pro parte nationis Croaticae, cui pariter copulatur Istriaca veniant eligendi."

("Istovremeno je tijekom ovoga kapitula, uz opće slaganje, dogovoreno i prihvaćeno među zakone: da se ubuduće treba tako dijeliti čast generalnog definitora među četiri spomenuta naroda, da uvijek kad dolaze na izbore jedan bude iz ugarske provincije, jedan iz Poljske, jedan njemačke narodnosti, koja obuhvaća provincije Austrije i Švapske, i napokon jedan sa strane hrvatskog naroda, kojoj se jednako pridružuje i istarska [provincija].")

Za vrijeme zajedničke Hrvatsko-njemačke pavlinske provincije bila je izričito određena rotacija po nacionalnoj osnovi na rukovodećim položajima. To je bilo izričito propisano u dekretu rimske Kongregacije za širenje vjere od 12. siječnja 1701., koji određuje:
"...officiorum alternativa inter patres Germanos et Croatas perpetuo attendenda; ut nempe una vice provincialis eligendus sit Croata, vicarius vero Germanus, altera autem vice Germanus eligatur in provincialem, Croata in vicarium."

("...naizmjeničnu službu između otaca Nijemaca i Hrvata treba uvijek paziti; da naime jedan put za provincijala bude izabran Hrvat, a za vikara Nijemac, a drugi put neka se Nijemac izabere za provincijala, a Hrvat za vikara.")

Kasnije su njemački pavlini tražili osnivanje svoje vlastite provincije. Pa je 1710. g. zajednička provincija podijeljena na njemačku i hrvatsku. Hrvatski pavlini rado su pristali na njemačku molbu, jer su hrvatski samostani bili samoodrživi i bez tuđe pomoći (što su isticali još 1696. kad je počeo proces odvajanja hrvatske provincije od ugarske).

Nikola Benger o tome piše (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 429.):
"Placidis igitur animis in propositam separationem patres Croatae, una cum reverendissimo patre Capituli praeside, suum consensum dedere, tum ob fraternae pacis bonum, tum quod et ipsi ad peculiares provinciae subsistentiam sufficiente conventuum numero gaudeant: Lepoglavensi nimirum pluribus aequivalente, utpote in quo ordinarie quinquaginta religiosi incolae residerent, et theologicum simul ac philosophicum studium haberetur; dein Remetensi, Chaktornensi, Szveticensi, Ulimiensi, Crisiensi et residentia Kamenszkensi. Nihilominus in limine hujusce tractatus aliquae conditiones adjectae, et consensu partium taliter applacidatae sunt, ut Provinciae Croaticae honor precedentiae competat, eidemquae coenobium Ulimiense indisputabiliter maneat incorporatum..."

("Mirnih su stoga duša oci Hrvati, zajedno s velečasnim ocem predsjednikom Kapitula, dali svoj pristanak, kako zbog dobra bratskoga mira, tako i zbog toga što su i oni sami raspolagali s dovoljnim brojem prikladnih konvenata za vlastitu provinciju: štoviše, lepoglavski [samostan] može stajati za više njih, jer u njemu uobičajeno boravi pedeset redovnika, i ima teološki zajedno s filozofskim studijem; zatim remetski, čakovečki, svetički, olimski, križevački i rezidencija u Kamenskom. Ipak, na rubu ove rasprave dodani su i neki uvjeti, i suglasnošću stranaka tako prihvaćeni, da je hrvatskoj provinciji prikladna čast prvenstva [honor precedentiae], i da joj nedvojbeno ostaje pritjelovljen olimski samostan...")

Vidimo po tome koliko je bio snažan taj hrvatski faktor u pavlinskom redu. Ovo također govori o utjecaju pavlinskoga reda u tadašnjoj Hrvatskoj. Spomenuto je da je samo samostan u Lepoglavi imao uobičajeno 50 redovnika. To su brojke koje danas dosiže rijetko koja samostanska zajednica.

Zato nas zanima pitanje: Što je činilo pavlinski red toliko uspješnim?
Odgovor na to pitanje pronaći ćemo ćemo u Konstitucijama pavlinskog reda, koje je odobrio i potvrdio papa Urban VIII. 1643. godine. U ovom ću se tekstu koristi proširenim izdanjem pavlinskih Konstitucija iz 1725. godine.
Imate ih i na internetu: Constitutiones religionis sancti Pauli primi Eremitae.





Izdvojio bih četiri važne stavke iz tih konstitucija:
1. inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći
2. inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika
3. molitva za povećanje i zaštitu reda
4. sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Te su četiri stvari i danas prijeko potrebne za napredak i širenje svakog crkvenog reda, pa ćemo ih zato ukratko pregledati.


1) Inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći

Konstitucije pavlinskog reda izričito su tražele od svih profesora i ostalih pripadnika reda da u nauku izbjegavaju novotarije i neuobičajena mišljenja. A kao siguran jamac teološke jasnoće, traže od svih da se drže učenja sv. Tome Akvinskoga (Constitutiones, p. I., cap. XI., 2.):
"Professores, aliique omnes Ordinis nostri, quicumque ii fuerint, opiniones minus communes, et novitatum praeseferentes reliquant. Doctrinam vero Ecclesiae doctoris sancti Thomae Aquinatis, ejusque inconcussa tutissimaque dogmata, tam in theologicis, quam in philosophicis sequantur."

("Profesori, i svi ostali pripadnici našega Reda, bez obzira tko su, neka napuste manje uobičajena mišljenja i ona koja pronose novotarije. A neka slijede nauk naučitelja Crkve svetoga Tome Akvinskoga i njegova nepokolebljiva i najsigurnija učenja, kako u teološkim, tako i u filozofskim pitanjima.")

Inače, pavlinski je red jako štovao sv. Tomu Akvinskoga, jer je taj crkveni naučitelj uvelike pomogao da red dobije priznanje Svete Stolice. Naime, kad je prvi pavlinski provincijal bl. Euzebije Ostrogonski doputovao u Rim 1263. god. kako bi tražio od pape odobrenje prelaska reda na samostanski život, sv. Toma Akvinski mu se velikodušno stavio na raspolaganje i posredovao kod pape kako bi red dobio priznanje.

Povjesničar pavlinskoga reda, Andrija Eggerer, ovako opisuje te događaje (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 77.-78.):
"Praeerat tunc Ecclesiae Urbanus IV. Pontifex singulari zelo catholicae religionis, vigilantiaequae praeditus. Romam ergo cum appulisset Eusebius, ante omnia liminibus Apostolorum salutatis, negotium Ordinis pertractandum aggreditur. Aderat in eadem Urbe, fato quodam bono d. Thomas Aquinas, Doctor Angelicus, qui cum gratia multa apud Summum Antistitem, pro merito doctrinae et sanctitatis polleret, visum est patri Eusebio, sui quoque propositi rationem, adeo s. Doctori altius exponere, qui perbenigne ab eodem exceptus, cognitisque negotii sui rationibus majores Eusebio addidit animos; atque ad Regulam D. Augustini pro Ordine S. Pauli primi Eremitae, petendam adductis, quod optimum fore censuit argumentis, cohortabatur, quin imo operam suam illi sociisque detulit, atque, ut Ferrarius loquitur, pro 'Sanctis Sanctus ipse laborans', Summo Pontifici, postulata ejusdem de meliore nota commendanda, in se suscepit... In cujus grati animi significationem, sacra religio nostra quotannis Natalem S. Thomae Aquinatis 7. Martii, ex praecepto Constitutionum singulari cultu prosequitur."

("Predvodio je tada Crkvu Urban IV., prvosvećenik, osobito zauzet gorljivošću katoličke vjere i budnošću. Kad je, dakle, Euzebije doputovao u Rim, prije svega pozdravivši pragove Apostola, pristupio je rješavanju stvari Reda. Bio je u istome gradu, svom srećom, sv. Toma Akvinski, anđeoski učitelj: pa se činilo ocu Euzebiju da sv. Naučitelju treba uzvišeno objasniti razloge svoga prijedloga, budući da je bio u velikoj milosti kod Vrhovnog svećenika, zaslugom svojeg nauka i svetosti, a on je dobrostivo primio i, spoznavši razloge njegovog zadatka, ohrabrio Euzebija i potaknuo ga da zatraži Pravilo sv. Augustina za Red sv. Pavla prvog Pustinjaka, što je objasnio najboljim argumentima, štoviše, mnogo je pomogao njemu i suradnicima i, kako kaže Ferrari, za 'svece je radio sam Svetac', uzeo je sebi zadaću da ih što bolje preporuči vrhovnom svećeniku... U veliku zahvalu za ovo, naš sveti red svake godine osobitim štovanjem slavi [nebeski] rođendan sv. Tome Akvinskoga, 7. ožujka, po odredbi Konstitucija.")

Tako je i tomistička jasnoća bila naglašena u teološkoj pouci, koju su dobivali madići u pavlinskim samostanima. A to je svakako primjer, koji bi trebalo i danas slijediti.


2) Inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika

Konstitucije pavlinskog reda isticale su veliku važnost pridržavanja rubrika misala i brevijara. Traži se od redovnika da i u svoje slobodne vrijeme proučavaju rubrike liturgijskih knjiga, kako bi ih se za vrijeme obreda točno pridržavali (Constitutiones, p. I., cap. XV., 7.):
"Caeremonias ad altare et chorum praescriptas in rubricis Missalis et Breviarii Romani saepius legant et ad unguem observent."

("Ceremonije koje su propisane za službu žrtvenika i kora u rubrikama Rimskog misala i brevijara neka često čitaju i obdržavaju do zadnjeg detalja ["ad unguem" - "do nokta"].")

Predviđene su i sankcije za one koji nemarno obavljaju obrede (Constitutiones, p. I., cap. XVIII., 7.):
"Errantes in caeremoniis priventur ordinaria recreatione, ac jubentur illas attente legere, ac in illis se exercere. Superior si ipse non poterit, constituat aliquem ex patribus discretiorem, qui notet defectus in concione, Missa, aliisque caeremoniis ecclesiasticis omissis, ad corrigendum."

("Onima koji griješe u ceremonijama neka se uskrati uobičajena okrepa, i neka im se naredi da ih [rubrike] pozorno čitaju i da se u njima vježbaju. Poglavar, ako to sam ne može, neka odredi nekoga od pažljivijih otaca, koji će zabilježiti nedostatke u propovijedi, misi i drugim propustima u crkvenim ceremonijama, kako bi se ispravili.")

Ima li išta što nam je danas potrebnije od ovoga? To je upravo ono na čemu treba inzistirati svatko kome je istinski stalo liturgije.


3) Molitva za povećanje i zaštitu reda

Poglavari redovničkih zajednica, koje se muče s nedostatkom zvanja, danas pitaju (ili bi se trebali pitati): Koje molitve moliti za povećanje reda? I ovdje treba pogledati kako je to bilo prije.

Pavlini su običavali svakodnevno moliti Mali oficij Blažene Djevice Marije (pored redovite molitve časoslova) upravo za povećanje, rast, svojega reda. Tako izričito određuju Konstitucije (p. I., cap. XV., 4.):
"Beatae Virginis Officium, juxta rubricas Breviarii Romani quotidie pro incremento Ordinis nostri cum Missa post Primam cantari, vel legi solita, secundum Religionis nostrae consuetudinem recitetur."

("Oficij Blažene Djevice, prema rubrikama Rimskoga brevijara, neka se recitira po običaju naše redovničke zajednice svakodnevno za rast našega Reda, sa misom koja se običava pjevati ili čitati nakon prvog časa.")

Kad su neki redovnici sredinom 17. stoljeća počeli zanemarivati svoju dužnost da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije, odlučno je reagiralo vodstvo reda.
Tadašnji general pavlinskog reda, Pavao Ivanović, 1666. god. ponovno potvrđuje ovu obvezu. Njegovu odredbu ovako opisuje Benger (Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 63.):
"Ad felicitandos Ordinis progressus per potentissimam gloriosae Virginis Deiparae intercessionem, reverendissimus p. generalis ut zelosissimus Mariani cultus promotor, in generali congressu Capituli Intermedii, hac parte anni ad festa Pentecostes celebrati, talem pro inviolabili observantia, cum religioso Senatu suo condidit ordinationem: 'Suspecti sunt nonnulli, illis diebus, quibus officium Beatae Mariae Virginis non dicitur, illud extra chorum, vel in parte, vel in toto omittere, contra usum sacrae Religionis semper proprium, et ab antiquo servatum. Ideo Venerabile Definitorium omnes paterne hortatur, et ad persolvendum obligatos pronuntiat.' Noverat sane piissimus ille Mariophilus, totam Religionis universae sortem in manibus positam Mariae..."

("Za pospješenje napretka Reda po najmoćnijem zagovoru slavne Djevice Bogorodice, velečasni o. general, kao najrevniji promicatelj Marijinog štovanja, na generalnoj skupštini posrednog kapitula, koji je u ovom dijelu godine održan oko blagdana Duhova, ovakvu je odredbu donio sa svojim redovničkim vijećem za nepovredivo obdržavanje: 'Osumnjičeni su neki da u one dane kad se ne govori oficij Blažene Marije Djevice, propuštaju izmoliti isti izvan kora, bilo u dijelu ili u cijelosti, protiv običaja uvijek vlastitoga [našem] svetom redu, i obdržavanom od starine. Stoga časni definitorij očinski potiče sve i oglašuje da su obvezni ispuniti tu dužnost.' Znao je zasigurno taj najpobožniji ljubitelj Marije da se cijela budućnost reda nalazi u rukama Marije...")

Neka pokušaju nešto naučiti iz ovoga sve one moderne redovničke zajednice, koje godinama nemaju novih kandidata. Ali, isto tako, i oni koji ih imaju, kako bi ih bilo još više.

4) Sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama
Iako je za rast reda sigurno najpotrebnija molitva ("Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud se trude graditelji" - Psal. 126, 1), ipak je potrebna i određena podrška vjernika. Nijedan se crkveni red ne može širiti bez podrške vjernika-laika, niti je ikada bila ijedna redovnička zajednica koja je uspjela ostvariti neki vidljivi utjecaj na društvo bez potpore vjernika. Jer, samostani se ne grade sami od sebe. Za to je potrebna materijalna podrška darežljivih vjernika.

Pavlinski je red imao veliku podršku ugarskih i poljskih kraljeva (i drugih velikaša), koji su svojom darežljivošću omogućili brzo širenje reda po srednjoj Europi. U Hrvatskoj je usto imao i podršku mnogih hrvatskih banova.

Kralj Ludovik I. Anžuvinac (vladao od 1342. do 1382.) i njegova žena Elizabeta (inače, kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića) bili su veliki podržavatelji pavlinskog reda. Toliko, da ih se red uvijek sa zahvalnošću sjećao. I još stotinama godina nakon smrti kralja Ludovika pavlini su mu redovito na godišnjicu smrti služili Requiem i molili Oficij za pokojne sa sve tri noćnice.

To je bila jedna od godišnjica koja je obvezivala sve pavline i bila je izričito propisana u Konstitucijama (p. I., cap. XVIII., 5.):
"In virtute sanctae obedientiae praecipitur, ut anniversaria mox declaranda, ubilibet fuerint patres nostri persolvant cum Missa pro defunctis et Officio novem lectionum. Et primo quidem die decima octava Julii, pro fratribus nostri Ordinis defunctis. Secundo, die undecima Septembris pro Ludovico Primo Hungariae rege, parentibus ejus et liberis. Tertio die decima octava Septembris pro benefactoribus et familiaribus Ordinis, et demum die vigesima Octobris pro parentibus fratrum nostrorum, dummodo praedicti dies non sint impediti, alias prima quaque die non impedita."

("U kreposti svete poslušnosti određuje se, da godišnjice koje će naskoro biti objavljene, naši oci obavljaju, bez obzira gdje se nalazili, sa Misom za pokojne i Oficijem s devet čitanja. I prvo, naime, osamnaestog dana srpnja za svu preminulu braću našega reda. Drugo, jedanaestoga dana rujna za Ludovika Prvoga, ugarskoga kralja, njegove roditelje i djecu. Treće, osamnaestoga dana rujna za dobročinitelje i službenike reda, i napokon dvadesetoga dana listopada za roditelje naše braće, dok god spomenuti dani nisu zapriječeni, inače prvoga dana koji nije zapriječen.")

Zanimljivo je da pavlinske samostane nisu obdarivali samo laici, nego i drugi svećenici - i to sa istim ciljem - da pavlini mole za njihove duše.
U Bengerovoj kronici čitamo kako su 1675. kanonici prvostolne crkve zagrebačke darivali pavlinski samostan u Remetama (Benger, Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 134.)
"Nam imprimis Conventui Beatae Mariae Virginis de Remeta triplex accessit summa altaristica: una centum telerorum seu imperialium, ab admodum reverendo domino Georgio Brezarich archi-diacono Dubicensi, et canonico Zagrabiensi legata, sub onere absolvendi quotannis die 12. Julii, unius anniversarii cantati, cum Officio defunctorum unius nocturni. Altera pariter centum talerorum, ab admodum reverendo domino Christophoro Kupinich, archi-diacono Varasdinensi, cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonico et ordinis nostri confratre, tali sub conditione, patribus Remetensibus enumeratorum: ut iidem pro praefato benefactore, quousque in vivis extiterit, sacra quatuor ad impetrandam felicem mortem legere; ubi vero e vita decesserit, anniversarium unum in cantu, cum recitatione unius nocturni Officii defunctorum, absolvere in perpetuum teneantur.
Tertiam summam florenorum Rhenensium trecentorum vi testamentariae dispositionis legavit, et contulit generosus dominus Petrus Huhovics, illustrissimi episcopi Zagrabiensis castellanus; adjecta itidem obligatione, ut patres Conventus de Remeta singulis annis pro refrigerio animae suae unum sacrum de Requiem anniversarium dicere et persolvere sint adstricti."

("Naime, prije svega, konventu Blažene Marije Djevice u Remetama stigla je trostruka svota za oltare: jedna od stotinu talira ili imperijala udijeljena od velečasnog gospodina Jurja Brezarića, arhiđakona dubičkoga, pod obvezom da se svake godine, 12. srpnja, služi jedna pjevana godišnjica s Oficijem za pokojne, jedne noćnice. Druga također od stotinu talira dodijeljena remetskim ocima od velečasnog gospodina Kristofora Kupinića, arhiđakona varaždinskoga, kanonika zagrebačke crkve i subrata našega reda, pod takvim uvjetom: da oni za spomenutog dobročinitelja, dok god je živ, čitaju četiri mise kako bi mu izmolili sretnu smrt; a nakon što premine, dužni su mu zauvijek služiti jednu pjevanu godišnjicu, uz recitaciju jedne noćnice Oficija za pokojne.
Treću svotu od tristo rajnskih florena udijelio je i podario kao oporučno raspolaganje, velikodušni gospodin Petar Huhović, kaštelan presvijetloga biskupa zagrebačkoga; dodavši isto tako i obvezu da su oci konventa u Remetama obvezni svake godine govoriti i služiti jednu misu, godišnjicu de Requiem za pokoj njegove duše.")

Evo još jedan primjer iz 1696. godine (Benger, str. 308.):
"Idem coenobium Remetense favore suo prosecutus est a.r. dominus Thomas Augustich, Zagrabiensis ecclesiae canonicus, et archidiaconus Camarcensis, collata eidem summa florenorum Rhenensium quingentorum, tali sub onere altaristico, ut per eodem singulis mensibus sacrum unum lectum persolvatur, idque eo in vivis superstite de Beatissima Dei Genitrice, ipso autem satis functo de Requiem. Atque insuper unum anniversarium in cantu, cum Officio defunctorum unius nocturni et Placebo."

("Isti samostan remetski obdario je svojom naklonošću vlč. gospodin Toma Augustić, kanonik zagrebačke crkve i arhiđakon kamarački, kome je udijelio svotu od pedeset rajnskih florena, pod takvom oltarskom obvezom, da se za njega svakoga mjeseca služi jedna čitana misa, i to dok je na životu o Preblaženoj Bogorodici, a kad premine - Requiem. I povrh toga, jednu pjevanu godišnjicu sa Oficijem za pokojne jedne noćnice i Placebo.")

Spomenuo sam na početku da su i hrvatski banovi podržavali pavlinski red. Najbolji primjer je Ivaniš Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je obnašao dužnost hrvatskog bana u dva navrata: 1495.-1498., te 1499.-1504. god. Cijelo se to vrijeme iscrpljivao u stalnim borbama s Turcima (koji su tada neprekidno napadali Hrvatsku i otkidali od nje dio po dio), zbog čega je i umro mlad, u 31. godini.

O odnosu bana Ivaniša Korvina prema pavlinskom redu, najbolje govori sljedeći zanimljivi događaj, koji opisuje p. Andrija Eggerer (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 272.):
"Princeps profecto pientissimus, de Religione Proto-Eremitica optime meritissimus, cuius beneficia repetita crambe enarrare supervacaneum existimo hoc tamen in suae liberalitatis et avitae simplicitatis nostrae testimonium latere nolim. Narrant enim Illustrissimum Principem ex occasione itineris aliquando divertisse ad Monasterium Beatae Virginis de Rhemetha, ubi considerata morum integritate, simul paupertate religiosa inhabitantium Fratrum Superiorem loci accersiri faciens, explicata fronte ultro rogaret, ea confidenter peteret, quae loci ad subditorum adminiculo fore arbitraretur; actis de prona voluntate gratiis, coactoque Fratrum senatu Superior singulorum tentat animos, quid a liberalissimo Principe, e bono reipublicae petendum ducerent: omnibus autem silentium tenentibus, unicus e Fratrum Conversorum numero Cocus prodit, ollarum se necessitate teneri insuans. Quod ubi Ioanni Duci relatum, tantum abfuit indignis eorum postulationibus commoveri, ut singularem potius laetitiam ex columbina Fratrum simplicitate hausisse visus, ollas stammeas, quae de more ducalem culinam sequebantur, Coco Monasterii in usum sui officii relinquendas praeceperit, quarum nonnullae ad Seniorum Patrum usque tempora asservatae, imo una earum nostra adhuc memoria deperdita."

("Vladar zacijelo najpobožniji, veoma zaslužan za prvopustinjački red, čija opetovana dobročinstva smatram da bi bilo suvišno naširoko opisivati, ali ovo za svjedočanstvo njegove darežljivosti i prirođene jednostavnosti ne želim skrivati. Pripovijedaju, naime, da je presvijetli vladar jednom u prolasku svratio do samostana Blažene Djevice u Remetama, gdje je promotrivši neporočnost vladanja zajedno s redovničkim siromaštvom braće koja su tamo boravila, pozvao brata nadglednika i otkrivši glavu ispitivao, i povjerljivo tražio, što smatra da je potrebno za pomoć podložnika toga mjesta; nadglednik je zahvalio na njegovoj spremnosti za pomoć i sazvavši vijeće braće, propitivao svakoga što da zatraži od najdarežljivijeg vladara iz državnog dobra: kad su oni svi šutjeli, istupio je samo jedan od braće laika, kuhar, govoreći da su im potrebni lonci. Kad je to javljeno hercegu Ivanišu, nije se smeo njihovim nedostojnim molbama, nego se vidjelo da je istinski sretan zbog golublje jednostavnosti braće, i naredio da se kositreni lonci, koji su po običaju pratili vojvodsku kuhinju, ostave kuharu samostana za upotrebu u njegovom poslu, od kojih [lonaca] su poneki sačuvani sve do vremena starijih otaca, jedan od njih sve do našega slabog pamćenja.")

Ivaniš Korivin je umro 1504. god. i pokopan je u (tada pavlinskoj) crkvi Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, ispred glavnog oltara, o čemu svjedoči natpis:
Anno Domini millesimo quingentesimo quarto.
Octobris duodecima die, hora undecima nocturnali,
Haeres ultimos dies, Ioannes Corvinus clausit extremos.
Sub humo corpus ad Claustrum Lepoglava tumulare iussit.
Aspice rem caram bini hinc inde cingunt gloriosae Virginis aram.
Dux Ioannes, et filius eius Christophorus, quibus assint gaudia trina.
Et sequitur, dum licuit, tua dum viguit res, o Ioannes potestas,
Fraus latuit pax in regno isto tuo tempore firma fuit, regnavitque honestas.

(Godine Gospodnje tisuću petsto četvrte.
Dvanaestog dana listopada, jedanaeste noćne ure,
Posljednji nasljednik Ivaniš Korvin, završio je zadnje dane.
Naredio je da se pokopa tijelo pod zemlju kod klaustra Lepoglave.
Pogledaj ovu divnu stvar: dva - ovdje i ondje - okružuju žrtvenika slavne Djevice.
Herceg Ivaniš, i njegov sin Kristofor, kojima nek bude trostruka radost.
I slijedi, dok je mogao, tvoja je trajala moć, o potestate Ivanišu,
Nesreća se skrivala, mir je u ovom kraljevstvu za tvoga vremena bio čvrst, i kraljevala je čestitost.)

Natpis se nalazi lijevo od glavnog oltara...



Ban Ivaniš Korvin prikazan je u oklopu i ratnoj opremi...



 Bliži pogled na natpis...



Ovaj drugi natpis (desno) odnosi se na Ivaniševog sina Kristofora, koji je umro samo godinu dana nakon svog oca, sa samo 6 godina. I on je ovdje pokopan. Grobnica je ispred glavnog oltara.





U pavlinskim crkvama pokapali su se i drugi hrvatski banovi. Ban Ivan Karlović, istaknuti borac protiv Turaka (obnašao bansku čast 1521.-1524., te 1527.-1531.) pokopan je u Remetama. Glava sigetskoga junaka Nikole Zrinskoga, koju su Turci odsjekli nakon njegove herojske smrti, pokopana je u pavlinskoj crkvi sv. Jelene u Čakovcu. Tamo je pokopan i njegov praunuk istoga imena Nikola Zrinski, koji je bio hrvatski ban od 1647. do 1664., a poznat je po svojoj zimskoj vojni protiv Turaka 1664. godine, kad je spalio znameniti Sulejmanov most kod Osijeka.

Iz svega ovoga vidimo da je vrlo važna podrška koju su vlastodršci, ali i drugi utjecajni laici, davali redovničkim zajednicama. Pa, naše stare crkve sigurno ne bi bile toliko lijepe da ih nisu bogati laici materijalno pomagali... Oni su upravo tražili da budu lijepe, ne gledajući koliko će zbog toga izgubiti novca. I to nipošto nije bilo nekakvo "razbacivanje novaca", jer su time izgrađene crkve za buduće naraštaje. Crkve koje stoje stoljećima i svjedoče o ljepoti katoličke vjere.

Vidjeli smo također da su motivi pomaganja redovničkim zajednicama sasvim konkretni. Time vjernik dobiva crkve u kojima će se i za njega služiti mise kad umre. Cijela zajednica vjernika dobiva veliku pomoć u molitvama i žrtvama redovnika.
Duše u čistilištu dobivaju pouzdane pomagatelje, koji neće propustiti za njih služiti Requiem i izmoliti Oficij za pokojne.

U tom smislu, kad vjernik troši svoj imetak na pomaganje redovnicima, stječe onu vrstu prijatelja o kojoj govori evanđelje: "Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9).



subota, 31. kolovoza 2019.

Usporedba kralja Davida i cara Teodozija Velikoga



U knjizi sv. Roberta Bellarmina De officio principis christiani, o kojoj smo govorili prošli put, ima jedno poglavlje koje iznosi detaljnu usporedbu kralja Davida i rimskoga cara Teodozija Velikoga. To mi se poglavlje čini posebno važnim, kako bi se dala ispravna ocjena života i djelovanja ove dvojice uistinu svetih ljudi - i svetih vladara.

Nažalost, danas se nerijetko mogu čuti potpuno proizvoljne i neprimjerene ocjene o njima od strane nepozvanih i neukih ljudi: modernista, pseudo-bibličara, pa i kojekakvih polupismenih osoba, koje samo zato što su (površno) prolistale Bibliju, misle da si mogu uzeti za pravo da iznose ocjene o kralju Davidu.

Kao i uvijek, treba pogledati što kažu crkveni naučitelji. Još od sv. Ambrozija, često se uspoređuju kralj David i car Teodozije. Lako je uočiti mnoge sličnosti između njihova života i vladanja.

Što im je bilo zajedničko? Navode se četiri stvari:
1. obojica su bili uspješni ratnici
2. obojica su bili poznati po poniznosti i pobožnosti
3. obojica su zabranili lažne religije na području kojim su vladali
4. obojica su u jednom trenutku svog života počinili veoma težak grijeh, ali su ga okajali teškom i dugotrajnom pokorom

Davidov grijeh je bio preljub i ubojstvo. Teodozijev grijeh je bilo ono što bismo danas nazvali "prekomjerna upotreba sile". Naime, kad je izbila pobuna u Solunu 390. god., pobunjenici su na ponižavajući način ubili javne službenike. Teodozije je u srdžbi naložio upotrebu sile za gušenje pobune. Ubrzo je promijenio mišljenje, i poslao naredbu kojom je opozvao prijašnju odluku. Ali, nova je naredba prekasno stigla, i vojnici su napravili pokolj u gradu, tako da su zajedno s krivcima stradali i mnogi nevini ljudi.

Čim je sv. Ambrozije čuo što se dogodilo, zabranio je Teodoziju ulazak u crkvu.
Car se pokajao, a sv. Ambrozije mu je naložio javnu i tešku pokoru. Inače, to je jedan od najpoznatijih primjera javne pokore u povijesti Crkve. No, najvažnije je to što se car Teodozije tom teškom pokorom uspio posve očistiti od počinjenog grijeha.

U tome je njegova najveća sličnost s kraljem Davidom.
Sv. Robert Bellarmin je to sjajno objasnio u poglavlju, koje i nosi naziv:
"Collatio Theodosii cum Davide" - "Usporedba Teodozija sa Davidom".





Iznijet ću, korak po korak, sadržaj tog važnog poglavlja. Na početku Bellarmin navodi sličnosti i zajedničke crte kralja Davida i cara Teodozija:
"Rectissime Theodosius Imperator cum Davide Rege conferri posse videtur. Uterque bellator felicissimus fuit, uterque pietati in Deum addictissimus, uterque peccatum grande commisit, uterque ita serio peccatum suum lacrymis lavit, ut cor utriusque super nivem dealbatum fuisse videatur. Multa praelia fecit David et semper victor evasit, quia non in gladio et arcu confidebat, sed in Deo vivo et vero, qui est Dominus exercituum. Sic noster Theodosius multa praelia fecit... Itaque tam Theodosius quam David, divina protegente dextera, in omni praelio victor evasit."

("Najprikladnije se vidi da se car Teodozije može usporediti s kraljem Davidom. Obojica su bili najuspješniji ratnici, obojica najodaniji pobožnosti prema Bogu, obojica su učinila veliki grijeh, obojica su tako ozbiljno isprali svoj grijeh suzama da se srce obojice činilo bjeljim od snijega. Mnoge je bojeve vodio David i uvijek je izišao kao pobjednik, jer se nije uzdao u svoj mač i luk, nego u Boga živoga i istinitoga, koji je Gospodin nad vojskama. Tako je i naš Teodozije vodio mnoge bojeve... I tako je Teodozije, kao i David, uz zaštitu božanske desnice, iz svakog boja izišao kao pobjednik.")

David i Teodozije su slični i po tome što nisu tolerirali lažne religije na prostoru kojim su vladali:
"De pietate et fide David testimonium habemus ab Ecclesiastico, qui loquens de regibus Testamenti veteris, scribit, omnes reges illos peccavisse, praeter Davidem, Ezechiam et Iosiam (Eccli. 49, 5); reliqui omnes vel idolatrae fuerunt, vel idololatriam permiserunt. Idem nos de Theodosio dicere possumus, si comparetur ad imperatores qui ante illum fuerunt, uno excepto Philippo, qui tamen idololatriam non sustulit, nec prohibuit. Deinde Constantinus Magnus et eius filii, ut etiam Iovianus et Valentinianus cum filiis idololatriam prohibuerunt, sed non everterunt; quin potius Valens imperator eam liberam esse voluit, et Iulianus Apostata eamdem exercuit et fovit. Primus, qui cultum inanium deorum severe prohibuit, et fana ac templa deorum evertit, et idololatriam funditus extirpavit, Theodosius fuit, ut Theodoretus testatur."

("O pobožnosti i vjeri Davida imamo svjedočanstvo Crkvenice [Knjiga Sirahova se u Vulgati naziva "Ecclesiasticus", hrv. "Crkvenica", op. AC], koja govoreći o kraljevima Staroga zavjeta, piše da su svi kraljevi sagriješili osim Davida, Ezekije i Jošije (Crkve. 49, 5); svi su ostali bili ili idolopoklonci ili su dopuštali idolopoklonstvo. Isto možemo reći o Teodoziju, ako se usporedi sa carevima koji su bili prije njega, s jednom iznimkom Filipa, koji ipak nije uklonio idolopoklonstvo, niti zabranio. Nadalje, Konstantin Veliki i njegovi sinovi, kao također Jovijan i Valentinijan sa sinovima, zabranili su idolopoklonstvo, ali ga nisu iskorijenili; štoviše, car Valens je želio da bude slobodno, a Julijan Apostat ga je držao i njegovao. Prvi koji je strogo zabranio štovanje lažnih bogova, i srušio svetišta i hramove bogova, i temeljito iskorijenio idolopoklonstvo, bio je Teodozije, kako svjedoči Teodoret.")

O poniznosti Davida i Teodozija:
"Ad haec, rex David mitis et humilis fuit, et arguentes se patienter audiebat, ut intelligi potest ex increpatione Nathan Prophetae: noster quoque Theodosius non solum mitis et humilis, sed sacerdotibus Domini obedientissimus fuit. Iussit illum aliquando sanctus Ambrosius exire de sanctuario, et cum reliqua plebe consistere: paruit continuo, et gratias egit, quod ab Ambrosio didicisset differentiam inter sacerdotes et laicos, quam differentiam apud Constantinopolim discere non potuerat. Et tamen hic non erat unus ex regibus, sed Imperator Orientis et Occidentis universi."

("Na to, kralj David je bio krotak i ponizan, i ponizno je slušao one koji su ga prekoravali, kao što se može shvatiti iz opomene proroka Natana: a naš Teodozije, ne samo da je bio krotak i ponizan, nego je svećenicima Gospodnjim bio najposlušniji. Jednom mu je sveti Ambrozije naredio da izađe iz svetišta i stoji s ostatkom puka: odmah se pokorio, i zahvalio što je od Ambrozija naučio razliku između svećenika i laika, koju razliku u Carigradu nije mogao naučiti. A on nije bio tek jedan od kraljeva, nego car čitavoga Istoka i Zapada.")

Usporedba grijeha i pokore Davida i Teodozija:
"Venio ad comparationem peccati et poenitentiae. David peccavit adulterans alienam uxorem et maritum eius occidi procurans: qua occasione non ille solum, sed permulti alii perierunt, ut intelligi potest ex libro secundo Regum. Theodosius iratus, quod apud Thessalonicam seditione facta magistratus publici lapidibus obruti fuissent, iussit a militibus suis occidi obvios quosque de populo, et caedes ascendit ad numerum septem millium hominum. Admonitus postea David a Nathan Propheta, poenitentiam egit: admonitus Theodosius ab Ambrosio Episcopo, simili modo poenitentiam egit."

("Dolazim do usporedbe grijeha i pokore. David je sagriješio počinivši preljub s tuđom ženom i pobrinuvši se da njezin muž pogine: kojom prilikom nije samo on poginuo, nego i mnogi drugi, kako se može shvatiti iz Druge knjige o kraljevima. Teodozije je gnjevan što su u Solunu tijekom pobune javni službenici kamenovani, naredio svojim vojnicima da pogube koga sretnu iz naroda, i pokolj je dosegao brojku sedam tisuća ljudi. Opomenut poslije David od proroka Natana, činio je pokoru; opomenut Teodozije od biskupa Ambrozija, sličnim je načinom činio pokoru.")

Malo bliži pogled pokazuje da je zapravo Davidov grijeh bio teži od Teodozijevog:
"Comparemus nunc peccatum cum peccato et poenitentiam cum poenitentia. Peccatum Regis David ex concupiscentia carnis, peccatum Imperatoris Theodosii ex iracundia originem duxit. Sed peccatum David fuit geminatum, adulterium videlicet cum aliena coniuge, et occisio multorum innocentium sine ulla causa iusta: peccatum Theodosii fuit unum, et ex iusta causa, ultionis videlicet iniuriae in publicos Magistratus. Itaque peccatum Theodosii in eo solum positum fuit, quod iracundia vehemens effecit, ut ultionis iustae metas excideret. Addit autem sanctus Ambrosius in Oratione de obitu Theodosii, flevisse illum peccatum, quod ei aliorum fraude obrepserat: quae certe circumstantia culpam illius non parum extenuat."

("Usporedimo sada grijeh s grijehom i pokoru s pokorom. Grijeh kralja Davida ima izvor u požudi tijela, a grijeh cara Teodozija u srdžbi. No, Davidov grijeh je bio dvostruk, to jest, preljub s tuđom ženom i pogibija mnogih nevinih bez ikakvog opravdanog razloga; a Teodozijev grijeh je bio jedan, i to iz opravdanog razloga, to jest, kazne za uvrede nanesene javnim službenicima. Dakle, Teodozijev grijeh je bio samo u tome što ga je srdžba silno ponesla da je prešao granice pravedne kazne. Dodaje, naime, sveti Ambrozije u govoru o preminuću Teodozija, oplakao je taj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih: koja okolnost zasigurno nemalo umanuje njegovu krivnju.")

Bellarmin također dodaje i sljedeću konstataciju:
"Huc accedit, quod Deus ipse videtur peccatum Davidis gravius iudicasse quam peccatum Theodosii: Davidi enim per Nathan significari iussit, filium ex adulterio natum paulo post moriturum, et gladium ex eius domo non recessurum, et uxores eius publice violandas, quae vaticinia brevi adimpleta sunt omnia: Theodosio nostro post peractam poenitentiam, omnia prospere evenerunt. Poenitentia Davidis sine dubitatione ulla, seria et gravis, et diuturna fuit, sed tamen privata, inter domesticos parietes, in gemitu et lacrymis: at poenitentia Theodosii non solum seria, et gravis, et diuturna, sed etiam publica fuit. Primum per menses octo, sancti Ambrosii iussu ab ingressu templi, communicatione Sacramentorum abstinuit; quod totum tempus in lacrymis et dolore consumpsit. Deinde publice in templo coram populo humi stratus, pavimentum lacrymis lavit, frontem percussit, capillos sibi evulsit: ita Deo, sacerdotibus et toti Ecclesiae satisfecit. Et, quod argumentum est verissimae et maximae poenitentiae, toto vitae tempore peccatum illud postea deflevit. Sic enim loquitur sanctus Ambrosius in Oratione paulo ante commemorata: 'Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem, quod utique a sancto Davide didicisse videtur, qui ait in Psalmo, quem proprie scripsit ob peccatum homicidii cum adulterio coniunctum: Peccatum meum contra me est semper (Psal. 50, 5)'."

("Ovome dodajmo da se čini i da je sam Bog strože sudio Davidov grijeh, nego Teodozijev grijeh. Naime, Davidu je preko Natana dao do znanja da će mu sin rođen iz preljuba za malo vremena umrijeti, i da mač neće odstupiti od njegova doma, i da će njegove žene biti javno obeščašćene, a ta su se proročanstva ubrzo sva ispunila. Našem je pak Teodoziju, nakon izvršene pokore, sve išlo po dobrome. Davidova je pokora bez ikakve dvojbe bila ozbiljna i teška, i bila je duga, ali je bila privatna, unutar kućnih zidova, u jecanju i suzama; a Teodozijeva je pokora bila ne samo ozbiljna i teška i dugotrajna, nego također i javna. Prvo se osam mjeseci, po odredbi svetoga Ambrozija, suzdržavao od ulaska u hram i pristupa sakramentima, a to je cijelo vrijeme proveo u suzama i boli. Zatim je javno u hramu pred pukom ležao na tlu i suzama prao pod, udarao se u čelo, čupao si kosu: i tako je zadovoljio Bogu, svećenicima i cijeloj Crkvi. I, što je pokazatelj najistinitije i najveće pokore, cijeli je svoj život poslije oplakivao taj grijeh. Ovako, naime, kaže sveti Ambrozije u Govoru koji smo malo prije spomenuli: 'I nije bio kasnije nijedan dan, da se nije kajao za tu pogrešku, što je, čini se, zasigurno naučio od svetoga Davida, koji kaže u Psalmu kojeg je sam napisao zbog grijeha ubojstva spojenog s preljubom: Grijeh je moj uvijek protiv mene (Psal. 50, 5)'.")

Zbog svega navedenoga, Bellarmin zaključuje da i David i Teodozije trebaju biti uzori svim katoličkim vladarima:
"Sic igitur David pariter cum Theodosio, et Theodosius cum Davide speculum fidei, iustitiae, humilitatis, religionis et poenitentiae omnibus regibus, aliisque principibus; ut cum regnum temporale dimiserint, regnum adipiscantur aeternum."

("Tako je, dakle, David zajedno s Teodozijem, i Teodozije s Davidom ogledalo vjere, pravde, poniznosti, pobožnosti i pokore svim kraljevima i drugim vladarima, da, kad napuste prolazno kraljevstvo, dostignu vječno Kraljevstvo.")

Navedimo i ono što je još na početku Teodozijevog životopisa, Bellarmin napisao o carevom postignuću vječnoga života:
"Post Constantinum, celeberrimus et religiosissimus Theodosius fuit, quem sanctus Ambrosius non dubitat inter eos connumerare, qui statim ab obitu in caelum ascendunt. Sic enim loquitur in Oratione funebri de eius laudibus habita ad populum: 'Convertere', inquit, 'anima mea in requiem tuam (Psal. 114, 7), in quam festinavit ingredi Theodosius'. Et paulo infra: 'Absolutus igitur dubio certamine, fruitur nunc augustae memoriae Theodosius luce perpetua', et infra: 'Manet ergo in lumine Theodosius, et sanctorum coetibus gloriatur'. Et quoniam potuisset illi obiici peccatum caedis Thessalonicensis, respondit in eodem loco idem sanctus Ambrosius, dicens: 'Dilexi virum qui magis arguentem quam adulantem probaret. Stravit omne quo utebatur insigne regium, deflevit in Ecclesia publice peccatum suum, quod ei aliorum fraude obrepserat. Gemitu et lacrymis oravit veniam. Quod privati erubescunt, non erubuit Imperator publice agere poenitentiam. Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem.' Sancto Ambrosio sanctum adiungimus Augustinum. Hic in libro quinto De civitate Dei miris laudibus effert fidem et pietatem Imperatoris Theodosii, quem dicit in bello magis orando quam feriendo pugnasse..."

("Nakon Konstantina, najslavniji i najpobožniji [car] bio je Teodozije, koga se sveti Ambrozije nije dvoumio pribrojiti među one, koji odmah nakon smrti uzlaze u nebo. Tako naime kaže u sprovodnom govoru narodu o njegovim pohvalama: 'Vrati se', kaže, 'dušo moja u pokoj tvoj (Psal. 114, 7), u koji je požurio ući Teodozije'. I malo dalje: 'Odriješen stoga od dvojbene borbe, uživa sada uzvišene uspomene Teodozije vječno svjetlo', i dalje: 'Ostaje, dakle, Teodozije u svjetlosti i slavi se u četama svetih'. A jer mu se moglo prigovoriti zbog grijeha solunskog pokolja, odgovara na tom mjestu isti sveti Ambrozije, govoreći: 'Volio sam čovjeka, koji se više priznao pokornikom nego udvornikom. Odložio je sve što je imao znamenito kraljevsko, javno je u Crkvi oplakivao svoj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih. Jecanjem i suzama molio je milost. Ono što se srame činiti privatni ljudi, car se nije sramio javno činiti pokoru. Niti je bio ijedan dan poslije, u kojem nije žalio zbog one pogreške.' Svetome Ambroziju pridružujemo svetoga Augustina. On u petoj knjizi De civitate Dei zadivljujućim hvalama iznosi vjeru i pobožnost cara Teodozija, za koga kaže da se u ratu više borio molitvom nego udaranjem...")

Završavam ovaj tekst s Bellarminovim usklikom:
"Utinam multos haberemus Theodosios, et multos simul Ambrosios!"
("Da berem imamo mnogo Teodozija, i istovremeno mnogo Ambrozija!")


četvrtak, 29. kolovoza 2019.

O službi kršćanskoga vladara



Prije ravno 400 godina, početkom 1619. god., sv. Robert Bellarmin napisao je važnu knjigu De officio principis christiani (O službi kršćanskoga vladara). Možemo raći da je to svojevrstan vjerski priručnik za katoličke vlastodršce. Knjiga je posvećena tadašnjem poljskom prijestolonasljedniku (a kasnije kralju) Vladislavu IV., sinu poljskog kralja Sigismunda III., istaknutog podupiratelja protureformacije, poznatog osobito po podršci Družbi Isusovoj u njenoj borbi protiv protestantskog krivovjerja.

Budući da se nalazimo u izbornoj godini, kad će nam opet sa svih strana dolaziti poruke kakav bi nam to predsjednik trebao, potreban nam je određeni putokaz, da se ne izgubimo u svim silnim prijedlozima i mišljenjima o nužnim karakteristikama svjetovnih vođa. Ne trebamo lutati, jer su o tom pitanju crkveni naučitelji već sve rekli.

Iz Bellarminove bi knjige i današnji vlastodršci mogli mnogo toga naučiti, ali i svi oni koji dolaze s njima u kontakt, posebice svećenici kojima se političari ispovijedaju.

Knjiga je podijeljena na tri dijela (tri knjige). U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje dužnosti kršćanskog vlastodršca iz različitih perspektiva: njegove dužnosti kao Božjeg službenika, dužnosti prema papi, prema vlastitom biskupu, prema svom ispovjedniku, prema narodu, vojnicima itd.
Drugi dio donosi povijest i primjere osmorice svetih vlastodržaca u Starom zavjetu: Josipa Egipatskog, Mojsija, Jošue, Davida, Ezekije, Jošije, Jošafata i Jude Makabejca.

Treći pak dio donosi povijest desetorice odabranih kršćanskih vladara:
1) rimski car Teodozije Veliki (koji je proglasio katoličku vjeru jedinom vjerom Carstva)
2) bizantski car Tiberije iz 6. stoljeća
3) češki kralj sv. Vjenceslav (907.-935.)
4) rimsko-njemački car sv. Henrik II. (973.-1024.)
5) ugarski kralj sv. Stjepan (975.-1038.)
6) engleski kralj sv. Eduard Ispovjednik (1003.-1066.)
7) sv. Leopold Austrijski (1073.-1136.)
8) francuski kralj sv. Ljudevit IX. (1214.-1270.)
9) bl. Amadej Savojski (1435.-1472.)
10) poljski kraljević sv. Kazimir (1458.-1484.)

U ovoj je knjizi opet došlo do izražaja Bellarminovo sjajno poznavanje povijesti. Upravo zadivljujuće poznavanje povijesnih izvora. Sve životopise navedenih svetih kraljeva prenio je direktno iz izvora: iz srednjovjekovnih kronika i isprava. Zamislite koja je to širina znanja: kad netko savršeno poznaje vrela za lokalnu povijest europskih naroda: od Engleske do Poljske i Češke.
Nađite mi ijednog današnjeg povjesničara s tolikom širinom znanja!
Danas, naprotiv, prevladava diletantizam, gdje nam o povijesti govore osobe koje nikada u životu nisu pročitale nijedan izvor, nijednu staru kroniku ili ispravu iz razdoblja o kojem govore!

To je samo još jedan razlog više zašto su nam potrebne ovakve knjige.
No, svrha ove Bellarminove knjige nije samo znanstveno proučavanje života uzornih katoličkih vladara iz europske povijesti, nego predstavljanje živih uzora koji i danas govore svim vlastodršcima kako bi trebali postupati u svom političkom i privatnom životu.

Knjiga je dostupna na internetu: De officio principis christiani


U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje, između ostaloga, stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) s gledišta katoličkog vladara. Kako se u djelovanju jednoga vlastodršca očituju stožerne kreposti?

Ovdje treba navesti jedan primjer, koji nerado čuju uši "modernog vjernika", zaraženog liberalnim zabludama.

Govoreći o kreposti kršćanske jakosti, sv. Robert Bellarmin ističe i aktivnu ulogu svjetovnih vladara u borbi protiv krivovjerja i krivovjeraca:
"In hoc igitur bello spirituali debent principes christiani non minus Ecclesiam Christi iuvare, quam in bello corporali provincias suas vel regna protegere. De qua re scribit sanctus Augustinus in epistola ad Vincentium Donatistam, ubi ostendit, iuste paganos et haereticos puniri a principibus temporalibus. Scribit etiam sanctus Gregorius in epistola ad praefectum Africae Pantaleonem, ut Donatistas haereticos comprimat; et in epistola ad Mauritium Imperatorem, et in alia ad Brunichildem reginam Francorum, ut idolatras et haereticos persequantur."

("U tom, dakle, duhovnom ratu kršćanski vladari nisu ništa manje dužni pomagati Crkvi Kristovoj, nego braniti svoje pokrajine ili kraljevstva u tjelesnom ratu. O toj stvari piše sveti Augustin u pismu Vincentu donatistu, gdje pokazuje da je pravedno što se pogani i heretici kažnjavaju od svjetovnih vladara. Piše također i sveti Grgur u pismu Pantaleonu, prefektu Afrike, da suzbije heretike donatiste; i u pismu caru Mauriciju, i u drugome Brunhildi, kraljici Franaka, da proganjaju idolopoklonce i heretike.")

Vezano uz stožernu krepost pravednosti, Bellarmin je već prije pojasnio da pravedne kazne protiv krivovjeraca i drugih zločinaca - nikako nisu u suprotnosti s kršćanskom poniznošću i blagošću. Ovdje iznosi primjere iz Svetoga pisma, posebice primjere dvojice najponiznijih svetih ljudi iz Staroga zavjeta - Mojsija i Davida - koji se, uz svu svoju poniznost, nisu ustručavali kazniti zločince.
"Iam vero quod attinet ad redditionem poenae iis qui male agunt, iustitia quidem vindicativa necessaria est Reipublicae, ut ex poena unius multi desistant ab iniuriis inferendis, et sic fiat opus iustitiae pax et tranquillitas (Isai. 32, 17). Et quidem rigor iustitiae non est contrarius lenitati et mansuetudini, quando nascitur, non ex crudelitate erga homines, sed ex zelo erga Deum. Moyses mitissimus erat super omnes homines, qui morabantur in terra (Num. 12, 3), et tamen ex zelo honoris Dei, iussit occidi multa millia hominum, qui vitulum aureum adoraverant (Exod. 32, 26-28), et rursum alias suspendit omnes principes populi in patibulis (Num. 25, 3-5), et iussit occidi multa millia ex plebe, ob aliud peccatum idolatriae. Et David tantae mansuetudinis erat, ut de eo scriptum est: 'Memento, Domine, David, et omnis mansuetudinis eius' (Psal. 131, 1); et tamen ipse de se dicit: 'In matutino interficiebam omnes peccatores terrae, ut disperderem de civitate Domini omnes operantes iniquitatem' (Psal. 100, 8). Itaque non pugnat zelus iustitiae cum mansuetudine; neque pugnat etiam cum misericordia. Quamvis enim iustitia et misericordia contrariae videantur: tamen sic unitae inter se sunt, ut sorores amantissimae dici possint."

("A sad što se tiče izvršenja kazne nad onima koji čine zlo, vindikativna pravda potrebna je državi, da se zbog kažnjavanja jednog [zločinca] mnogi suzdrže od nanošenja štete, i tako djelo pravde postaje mir i spokoj (Iz 32, 17). I štoviše, strogost pravde nije protivna blagosti i krotkosti, kad se rađa - ne iz okrutnosti prema ljudima - nego iz revnosti prema Bogu. Mojsije je bio najponizniji od svih ljudi, koji su boravili na zemlji (Br 12, 3), a ipak je iz gorljivosti za čast Božju, naredio da se smaknu mnoge tisuće ljudi koji su se klanjali zlatnom teletu (Izl 32, 26-28), i opet, drugi put je objesio sve prvake naroda na vješala (Br 25, 3-5), i naredio da se smaknu mnoge tisuće iz naroda zbog drugog grijeha idolopoklonstva. I David je bio tolike krotkosti, da je o njemu pisano: 'Spomeni se, Gospodine, Davida i sve njegove krotkosti' (Psal. 131, 1); a ipak on sam za sebe kaže: 'Ujutro ću ubijati sve grešnike zemlje, da iskorijenim iz grada Gospodnjega sve koji čine bezakonje' (Psal. 100, 8).
Dakle, gorljivost za pravdu nije u protivnosti s krotkošću, niti je u protivnosti s milosrđem. Iako se, naime, pravda i milosrđe čine suprotnima: toliko su međusobno ujedinjenje, da se mogu nazvati ljubljenim sestrama.")

Sv. Robert Bellarmin osobito potiče kršćanske vladare da kažnjavaju blasfemiju. To je jedno zlo prema kojemu nikada i nigdje ne smiju pokazivati toleranciju:
"Unum est peccatum, in quo severissime puniendo, ego quidem valde optarem, ut christiani principes omnes maximo zelo exardescerent. Blasphemia est peccatum de quo loquor: hoc enim crimen ex sententia s. Thomae, doctoris vere angelici, est peccatum maximum: quod ille probat, quia 'opponitur confessioni fidei, et ideo habet in se gravitatem infidelitatis; et aggravatur peccatum si superveniat detestatio voluntatis, et adhuc magis si prorumpat in verba: sicut et laus fidei augetur per dilectionem et confessionem. Unde cum infidelitas sit maximum peccatum, secundum suum genus, consequens est, quod etiam blasphemia sit peccatum maximum ad idem genus pertinens, et ipsum aggravans' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Haec sanctus Thomas, ex cuius ratione sequitur, ut blasphemia sit peccatum quodammodo maius maximo, quia pertinet ad genus infidelitatis, quae est peccatum omnium maximum, ut idem docet (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), et. illud etiam aggravat, cum illi addat detestationem voluntatis."

("Jedan je grijeh, za čije bih najstrože kažnjavanje želio da se svi kršćanski vladari raspale najvećom gorljivošću. Blasfemija je grijeh o kojem govorim: taj je, naime, zločin - po mišljenju sv. Tome, učitelja zaista anđeoskoga - najveći grijeh: što on dokazuje, jer se 'protivi ispovijesti vjere, i stoga u sebi sadrži težinu nevjere; i čini težim grijeh ako nadolazi prezir volje, i još težim ako izbija u riječima; kao što se i hvala vjere povećava po ljubavi i ispovijesti. Stoga, kako je nevjera najveći grijeh, prema svojoj vrsti, slijedi da je također i blasfemija najveći grijeh, koji pripada istoj vrsti i čini ga težim' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Tako kaže sveti Toma, iz čijeg razlaganja slijedi da je blasfemija grijeh koji je na neki način veći od najvećega, jer pripada vrsti nevjere, koja je najveći od svih grijeha, kao što isto naučava (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), i još ga čini težim, jer mu dodaje prezir volje.")

Nakon navođenja kakve su kazne propisane u Svetom pismu za huljenje, pa u zakonodavstvu cara Justinijana, te u kanonskom pravu, napokon zaključuje što je dužnost suvremenog kršćanskog vlastodršca:
"Neque dubium esse potest, quin si principes statuerent hoc vitium exterminare, facillime id assequerentur. Si enim populi intelligerent, hoc esse principi omnino decretum, nemo auderet linguam ad blasphemandum solvere: cum nihil inde lucri, nihil utilitatis, nihil voluptatis, nihil honoris accedat; et contra certo sciant, vel facile scire possint, Deum per hoc vitium ad iracundiam maxime provocari, et ab eius iustitia supplicia nimis horrenda blasphemis omnibus esse parata."

("I ne može biti dvojbe, ako vladari odluče iskorijeniti ovu opačinu, vrlo lako bi to postigli. Ako, naime, narodi shvate da je to u cijelosti vladareva odredba, nitko se ne bi usudio razvezati jezik za blasfemiju: kad odatle nemaju nikakav dobitak, nikakve koristi, nikakvog zadovoljstva, nikakve časti; i baš naprotiv, zasigurno znaju ili lako mogu spoznati, da se tom opačinom najviše izaziva gnjev Božji, i da su od njegove pravde pripravljene veoma strašne kazne za sve hulitelje.")

I sad se postavlja pitanje: Čine li vlastodršci grijeh ako zakonski ne zabrane blasfemiju?
Možemo i proširiti temu: Čine li vladajući grijeh ako dopuštaju bilo koju vrstu teške povrede katoličke vjere i morala? Evo, na primjer: političar koji nema ništa protiv toga da je u zakonu dopušten razvod braka, iako zna da je to protivno katoličkoj vjeri. - Što s njim?

Ovo su važna pitanja i za svećenike kojima se političari ispovijedaju. Znamo da svećenik ne smije dati odrješenje osobi koja se ne kaje za svoje grijehe.
Bi li se današnji svećenik usudio uskratiti odrješenje političaru, koji nema ništa protiv protukršćanskih zakona? Za to treba hrabrosti, ali tko nema te hrabrosti, bolje je da i nije išao u svećenike.

Evo što o tome kaže sv. Robert Bellarmin:
"Quod si confessarius non audet absolutionem negare tam magno viro, audiat Spiritum Sanctum clamantem: 'Noli fieri iudex, nisi valeas virtute irrumpere iniquitatem, ne forte extimescas faciem potentis' (Eccli. 7, 6); quod idem in multis aliis peccatis locum habebit. Sic etiam non potest confessarius absolvere poenitentem, nisi confessionem integram faciat: non autem est integra confessio principis, si peccata confiteatur, quae ad ipsum, ut privatum hominem, pertinent, ut peccata gulae, luxuriae, invidentiae, et alia id genus; peccata vero quae fecit ut princeps, forte non agnoscat."

("Jer ako se ispovjednik ne usudi uskratiti odrješenje tako velikom mužu, neka čuje Duha Svetoga koji kliče: 'Ne traži da budeš sudac, ako nemaš snage iskorijeniti bezakonje, da ne bi popustio pred moćnikom' (Crkve. 7, 6); to bi isto moglo naći mjesto i u vezi mnogih drugih grijeha. Tako također ne može ispovjednik odriješiti pokornika, ako nije izvršio cjelovitu ispovijed: a nije cjelovita ispovijed vladara, ako ispovijeda grijehe koji se tiču njega kao privatnog čovjeka - kao grijehe proždrljivosti, bludnosti, zavisti i druge te vrste - a grijehe koje je učinio kao vladar možda i ne prepoznaje.")

To su problemi o kojima se malo govori. O tim se temama danas gotovo isključivo raspravlja u kontekstu političara koji odobravaju pobačaj... Ali, nije jedini grijeh koji političar može učiniti (kao političar) odobravanje pobačaja ili zakona koji omogućuju pobačaj.
Što je s drugim antikršćanskim zakonima i zakonskim odredbama? Što je sa zakonima koji odobravaju razvod braka, ili koji dopuštaju nemoralne i protuprirodne veze?
Što je s apsolutiziranom "vjerskom slobodom" koja daje i najgorim sektama da zavode naivne?
Što s državom u kojoj je pod egidom "slobode govora" dopuštena blasfemija?

Zašto ćete danas teško pronaći političara sa izgrađenim i jasnim stavovima oko ovih pitanja? Zato što bi se jasnim istupom protiv blasfemije, razvoda itd. vjerojatno zamjerio polovici biračkog tijela, koje je ogrezlo u grijesima. A kako bi to učinili političari kojima je jedini cilj: vlast pod svaku cijenu?
Čovjek se treba znati zamjeriti drugima, kad su u pitanju ove teme.

Ako naši političari uistinu žele biti katolički političari, potrebno je da se vrate onom načinu razmišljanja koji je izrazio još sv. Ivan Zlatousti riječima: Neka nevjernici vide da kršćani upravljaju ovom državom



srijeda, 7. kolovoza 2019.

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9)



Prošla nedjelja, u tradicinalnom obredu VIII. nedjelja po Duhovima, donosi jedan iznimno važan odlomak iz evanđelja po Luki (16, 1-9), kojeg su često citirali crkveni naučitelji u tumačenju nauka Crkve o velikom broju raznih tema (posebni sud, čistilište, milostinja i pomoć siromasima, općinstvo svetih, štovanje svetaca itd.).
Dakako, ne mogu ovdje detaljno govoriti o svim tim temama. Ograničit ću se samo na ono što nam to čitanje kaže o pomoći dušama u čistilištu.

Pogledajmo prvo kojim riječima završava taj evanđeoski odlomak:
"Facite vobis amicos de mammona iniquitatis: ut, cum defeceritis, recipiant vos in aeterna tabernacula."

Hrvatski lekcionar iz 1940. god. prevodi ovako:
"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove."

Uočite razliku prema modernom postkoncilskom prijevodu (Duda-Fućak):
"Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore."

Vidite li tu razliku? Iz starih prijevoda, koji slijede Vulgatu, jasno je da se "defeceritis" odnosi na ljude (tj. na trenutak kad će ljudi klonuti, dakle, umrijeti), dok se po novim prijevodima (koji slijede grčki: ὅταν ἐκλίπῃ) ta riječ odnosi na bogatstvo ("kad ga nestane"), a ne na ljude.

To je samo jedan primjer zašto je nužno poznavati latinsku Vulgatu, kako biste razumjeli tumačenja crkvenih naučitelja, i naravno, i čitanja u tradicionalnoj liturgiji i njihove prijevode.

U fra Radićevom Misalu za sve dane u godini (Makarska, 1967.), spomenuta evanđeoska rečenica prevedena je ovako:
"Stičite sebi prijetelje prolaznim bogatstvom, da vas, kad umrete, prime u svoje vječne stanove."

Dobro, sad se pitajmo: Kako to ljudi stječu prijatelje bogatstvom? Dakako, tako što im daju nešto od svoga bogatstva. Ako si čovjeku u nevolji poklonio određenu svotu novaca, stekao si prijatelja, koji će i tebi pomoći kad se nađeš u nekoj neprilici.

Katekizam Tridentskog koncila preporučuje župnicima da na VIII. nedjelju po Duhovima propovijedaju, između ostaloga, o koristi milostinje siromasima:
"Ideo divites a Deo bonis cumulantur, ut pauperibus ea errogent"
("Zato su bogati obdareni dobrima od Boga, kako bi ih udijelili siromasima")

U crkvenoj tradiciji se kod ovog evanđelja naročito ističe jedna vrsta siromaha kojima treba pomoći, a to su siromašne duše u čistilištu.
Sve što uložiš na pomoć dušama u čistilištu (molitve, post, milostinja), tebi će se obilno vratiti. Kad od svog imetka daješ za služenje svetih misa za duše u čistilištu, stječeš prijatelje među tim dušama, koje će jednoga dana pomoći i tebi da lakše dođeš u raj.
U tom su smislu mnogi sveci tumačili ovo evanđelje.


Evo primjer iz 8. propovijedi sv. Vinka Fererskog o VIII. nedjelji po Duhovima:
"Et ideo poteritis vobis facere amicos de istis divitiis, scilicet parentes et afines et caeteros mortuos, pro eis bona faciendo, faciendo dicere Missas: et ita secundum hunc intellectum intelligitur praesens verbum: 'Facite vobis amicos', scilicet mortuos et animas Purgatorii, 'de mammona iniquitatis', scilicet formaliter. Et ideo caveant illi, qui habent adimplere testamenta, ut non tardent adimplere: quia animae Purgatorii quotidie clamant: 'Iustitia Domine!' Et non dubitetis... quod non audiat tales clamores contra tales: quia imo audit. Et ideo ad hoc habetur Lucae 18, 7-8: 'Deus autem non faciet vindictam electorum suorum clamantium ad se die ac nocte et patientiam habebit in illis? Dico vobis, quia cito faciet vindictam illorum'."

("I stoga možete steći prijatelje od ovoga bogatstva, to jest roditelje i rodbinu i ostale mrtve, kad im činite dobro, brinuvši se da se za njih govore Mise: i tako se prema tom smislu razumije ova riječ: 'Stecite si prijatelje', to jest, mrtve i duše u čistilištu, 'od nepravedna bogatstva', dakako formalno. I zato neka paze oni koji imaju ispuniti oporuke, da ne otežu s ispunjenjem, jer duše čistilišta svakodnevno vapiju: 'Pravda, Gospodine!' I nemojte sumnjati... da će čuti ove vapaje protiv onih: jer će ih svakako čuti. I stoga o tome ima u Luki 18, 7-8: 'Neće li onda Bog osvetiti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu, i odgađat će ih? Kažem vam, da će brzo učiniti osvetu za njih'.")

Pri tome, sv. Vinko Fererski smatra da se u evanđelju koristi termin "nepravedno bogatstvo" iz razloga što svako bogatstvo na neki način veže čovjeka za ovaj svijet.
Želi se reći da nećeš prenijeti svoj imetak preko groba. Zato je bolje da ga iskoristiš dok imaš vremena za činjenje dobra, naročito za pomoć siromasima i dušama u čistilištu.

utorak, 6. kolovoza 2019.

Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana


Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):
"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")




Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:
"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:
"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:
"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.