srijeda, 17. travnja 2019.

LITURGIJSKI KONTINUITET - od Splitskog sakramentara iz 8. st. do Rimskog misala iz 1962.


Nalazimo se na kraju korizme. Ako ste imali priliku sudjelovati u tradicionalnim misama u obične dane u tjednu tijekom korizme, mogli ste se uvjeriti kako su molitve lijepe i prikladne. Govore o pokori, zadovoljštini za grijehe, postu, odricanju, mrtvljenju tijela... O duhovnoj borbi protiv svijeta, tijela i đavla.

Možda niste znali koliko su te molitve zapravo stare. Kolika se već stoljeća mole u našoj Hrvatskoj?

Među najstarijim sačuvanim dijelovima misnih knjiga na prostoru Hrvatske ističu se ulomci iz drevnog Splitskog sakramentara iz 8. stoljeća (nemojte ga miješati sa Splitskim evanđelistarom, koji također pripada najstarijim vremenima). U tim se ulomcima nalaze upravo misne molitve za korizmeno vrijeme.
Riječ je o dva lista koja su sačuvana, jer su u kasnijim stoljećima dodani u splitski misal iz 12. stoljeća; gdje se nalaze se na fol. 211. i 214. Njihova je starost utvrđena paleografskim istraživanjima.

Pogledat ćemo danas misne obrasce na jednom od tih listova. Kao i u svim starim sakramentarima, i Splitski sakramentar za pojedine dane donosi zbornu molitvu (oratio), prikaznu molitvu (zvana "secreta", "tajna molitva" - jer se u tradicionalnom obredu moli tiho) i popričesnu molitvu (postcommunio). U ono su vrijeme ostali elementi misnog obrasca još uvijek bili u posebnim knjigama: poslanice u epistolaru, evanđelja u evanđelistaru, a ulazna pjesma, gradual, zavlaka, aleluja i pričesna pjesma u antifonaru.
U sakramentarima su bile one molitve koje je svećenik sam molio.

Pogledajmo sad molitve prve sačuvane stranice Splitskog sakramentara...

Fol. 211. ro - Od korizmene kvatrene strijede do kvatrene subote




Ova stranica počinje popričesnom molitvom korizmene kvatrene srijede:
"Tui, Domine, perceptione sacramenti, et a nostris mundemur occultis, et ab hostium liberemur insidiis. Per Dominum."

("Primanjem tvoga otajstva, Gospodine, očistili se od naših tajnih grijeha i oslobodili od neprijateljskih zasjeda. Po Gospodinu.")

Slijedi molitva nad narodom ("Humiliate capita vestra Deo" - "Prignite glave svoje Bogu"):
"Mentes nostras, quaesumus, Domine, lumine tuae claritatis illustra: ut videre possimus, quae agenda sunt; et, quae recta sunt, agere valeamus. Per Dominum."

("Obasjaj naše duše, molimo, Gospodine, svjetlom svoga sjaja, da uzmognemo vidjeti što treba činiti i možemo činiti što je pravo. Po Gospodinu.")

Zatim dolazi Četvrtak u prvom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria V.  Ad sanctum [Laurentium in Paneperna]".

Zborna molitva toga dana:
"Devotionem populi tui, quaesumus, Domine, benignus intende: ut, qui per abstinentiam macerantur in corpore, per fructum boni operis reficiantur in mente. Per Dominum."

("Blago pogledaj, molimo, Gospodine, na odanost svoga naroda da se oni koji se odricanjem tjelesno trape, plodom dobroga djela duhovno okrijepe. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:
("Sacrificia, Domine, quaesumus, propensius ista nos salvent, quae medicinalibus sunt instituta ieiuniis. Per Dominum.")
("Ovi žrtveni prinosi, molimo, Gospodine, koji su potkrijepljeni ljekovitim postovima, neka nas to sigurnije izliječe. Po Gospodinu.") 

Popričesna molitva toga dana:
"Tuorum nos, Domine, largitate donorum, et temporalibus attolle praesidiis, et renova sempiternis. Per Dominum.

("Obiljem nas svojih darova, Gospodine, i uzdiži vremenitom pomoću i obnovi vječnom. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:
"Da, quaesumus, Domine, populis christianis: et, quae profitentur, agnoscere, et caeleste munus diligere, quod frequentant. Per Dominum."

("Daj, molimo, Gospodine, kršćanskom narodu da upozna istine što ih priznaje i da ljubi nebeski dar što ga prima. Po Gospodinu.")

Korizmeni kvatreni petak naveden je abreviacijom "Ad apostol." što označava naziv po postajnoj crkvi: "Statio ad ss. duodecim Apostolos".

Molitva toga dana:
"Esto, Domine, propitius plebi tuae: et, quam tibi facis esse devotam, benígno refove miseratus auxilio. Per Dominum."

("Budi, Gospodine, milostiv svome narodu, i njega koji ti je odan okrijepi milosno blagonaklonom pomoću. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:
"Suscipe, quaesumus, Domine, munera nostris oblata servitiis: et tua propitius dona sanctifica. Per Dominum."

("Primi, molimo, Gospodine, darove našom službom prikazane i milostivo posveti svoje darove. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:
"Per huius, Domine, operationem mysterii, et vitia nostra purgentur, et iusta desideria compleantur. Per Dominum."

("Djelovanjem, Gospodine, ovog otajstva očistile se naše mane i ispunile pravedne želje. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:
"Exaudi nos, misericors Deus: et mentibus nostris gratiae tuae lumen ostende. Per Dominum."

("Usliši nas, milosrdni Bože, i pokaži našim dušama svjetlo svoje milosti. Po Gospodinu.")

Korizmenu kvatrenu subotu Splitski sakramentar označava kao "Sabbato in XII lectiones" ("Subota sa XII čitanja).

Zborna molitva toga dana:
"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum."

("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu.")

Iz toga slijedi još jedna molitva (koja, inače, u Misalu iz 1962. dolazi na IV. nedjelju po Bogojavljenju):
"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos pro humana scis fragilitate non posse subsistere, da nobis salutem mentis et corporis, ut ea quae pro peccatis nostris patimur te adiuvante vincamus. Per Dominum."

("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu.")

Secreta korizmene kvatrene subote:
"Praesentibus sacrifíciis, quaesumus, Domine, ieiunia nostra sanctifica: ut, quod observantia nostra profitetur extrinsecus, interius operetur. Per Dominum."

("Po ovim žrtvama, Gospodine, posveti naše postove, da ono što naše odricanje izvana očituje, iznutra proizvede. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva:
"Sanctificationibus tuis, omnipotens Deus, et vitia nostra curentur, et remedia nobis aeterna proveniant. Per Dominum."

("Tvoja otajstva, svemogući Bože, neka izliječe naše mane i donesu nam vječnu pomoć. Po Gospodinu.")

Sad smo prešli na drugu stranicu, koja donosi molitve za drugi korizmeni tjedan.

Fol. 211. vo. - od druge korizmene nedjelje do utorka u drugom tjednu korizme





Zanimljivo je da za drugu korizmenu nedjelju rubrika Splitskog sakramentara kaže: "Die dominica vacat", što bi moglo značiti da se u nekim slučajevima izostavljao misni obrazac te nedjelje. Možda kada na taj dan padne neki drugi blagdan. No, unatoč tome, Splitski sakramentar uredno donosi sve misne molitve te nedjelje.

Zborna molitva toga dana:
"Deus, qui conspicis omni nos virtute destitui: interius exteriusque custodi; ut ab omnibus adversitatibus muniamur in corpore, et a pravis cogitationibus mundemur in mente. Per Dominum."
("Bože, koji vidiš da nas izdaju sve sile, štiti nas iznutra i izvana, da se očuvamo od svake tjelesne nezgode i od zlih misli očistimo. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:
"Sacrificiis praesentibus, Domine, quaesumus, intende placatus: ut et devotioni nostrae proficiant, et saluti. Per Dominum."

("Pogledaj milostivo, molimo, Gospodine, na ovu žrtvu, da bude na korist i našoj vjernosti i našem spasenju. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:
"Supplices te rogamus, omnipotens Deus: ut, quos tuis reficis sacramentis, tibi etiam placitis moribus dignanter deservire concedas. Per Dominum."

("Smjerno te molimo, svemogući Bože, podaj da ti svetim životom služe oni koje krijepiš svojim otajstvima. Po Gospodinu.")

Slijedi ponedjeljak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria II. ad sanctum Clementem".

Zborna molitva toga dana:
"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut familia tua, quae se, affligendo carnem, ab alimentis abstinet; sectando iustitiam, a culpa ieiunet. Per Dominum."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da se tvoja obitelj, koja se tjelesnom pokorom uzdržava od hrane, slijedeći pravednost uzdržava od grijeha. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:
"Haec hostia, Domine, placationis et laudis tua nos protectione dignos efficiat. Per Dominum."
("Ova žrtva, Gospodine, pomirbe i hvale, neka nas učini dostojnima tvoje zaštite. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:
"Haec nos communio, Domine, purget a crimine: et caelestis remedii faciat esse consortes. Per Dominum."
("Neka nas ova pričest, Gospodine, očisti od opačina i učini dionicima nebeske okrepe. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:
"Adesto supplicationibus nostris, omnipotens Deus: et, quibus fiduciam sperandae pietatis indulges; consuetae misericordiae tribue benignus effectum. Per Dominum."

("Milostiv budi, svemogući Bože, našim vapajima i dobrostivo udijeli učinak običajnog milosrđa nama kojima daješ pouzdanje u očinsku dobrotu kojoj se nadamo. Po Gospodinu.")

Sad dolazi utorak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove: "Feria III. ad sanctam Balbinam".

Zborna molitva toga dana:
"Perfice, quaesumus, Domine, benignus in nobis observantiae sanctae subsidium: ut, quae te auctore facienda cognovimus, te operante impleamus. Per Dominum." 

("Usavrši, molimo, Gospodine, u nama dobrostivo svoju pomoć u svetom obdržavanju korizme, da tvojim sudjelovanjem izvršimo što smo po tebi upoznali da nam valja činiti. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:
"Sanctificationem tuam nobis, Domine, his mysteriis operare placatus: quae nos et a terrenis purget vitiis, et ad caelestia dona perducat. Per Dominum."
("Ublažen ovim tajnama izvrši, Gospodine, na nama svoje posvećenje, koje će nas očistiti od zemaljskih mana i dovesti do nebeskih darova. Po Gospodinu.")

Ovdje završava taj sačuvani list Splitskog sakramentara. A sad pogledajmo misne obrasce za te dane u Rimskom misalu iz 1962., posljednjem izdanju tradicionalnog misala.
Uočite da su sve molitve potpuno iste!

Evo, možete redom usporediti gore navedene molitve Splitskog sakramentara sa molitvama u Misalu iz 1962., od popričesne molitve korizmene kvatrene srijede do utorka u drugom tjednu korizme.







 












Ovdje jasno možete vidjeti što znači liturgijski kontinuitet. Molitve su potpuno iste kao Splitskom sakramentaru iz 8. stoljeća. 

Osim gore pokazanoga, sačuvan je još jedan list iz Splitskog sakramentara, a sadrži molitve od četvrtka poslije prve nedjelje muke (Glušnice) do Velikoga utorka. I tu vidimo kontinuitet s tradicionalnim Rimskim misalom. Splitski sakramentar, doduše, pokazuje neke posebnosti kod subote prije Cvjetnice, ali su na sve ostale dane molitve potpuno iste kao u Rimskom misalu iz 1962.


subota, 13. travnja 2019.

Zašto su u katoličkoj državi neprihvatljiva načela "slobode savjesti", "slobode govora" i "vjerske slobode"?

Kardinal Ottaviani, kao predstojnik Svetog Oficija


Nastavljam danas s iznošenjem vrijednih misli iz važne knjige kardinala Alfreda Ottavianija Compendium iuris publici ecclesiastici. Vidjet ćemo kako Ottaviani iznosi tradicionalni nauk Crkve o pitanjima slobodâ, koje liberalne države često proglašavaju vrhovnim načelima: "sloboda savjesti", "sloboda govora" i "sloboda vjere".

Pa recimo odmah da su ti izrazi - "sloboda mišljenja", "sloboda govora", "sloboda izražavanja" - tipičan primjer onoga što bismo mogli nazvati vukovima u ovčjem odijelu. Zvuče pozitivno, a što zapravo znače u stvarnosti? I pornografija, i hule, i svetogrđa, i ono što je radio Frljić... sve se to krije pod "slobodom govora", "slobodom izražavanja", "slobodom savjesti"...

Crkva je odmah prepoznala o čemu se stvarno radi kod tih "sloboda", otkad su se počele promicati za vrijeme Francuske revolucije. Još je papa Pio VI. osudio "slobodu govora" i "vjersku slobodu", a slično su činili i svi pape koje su došli nakon njega, sve do sredine 20. stoljeća.

Kardinal Ottaviani nam pruža izvrsna objašnjenja zašto je Crkva osudila te liberalne ideje. Daje nam i solidne argumente zašto u katoličkoj državi ne može biti mjesta za takve "slobode".

Počinje sa "slobodom savjesti" (Compendium, str. 300.).






Kardinal Ottaviani naziva "slobodu savjesti" izgovorom političara da izbjegnu dužnosti države prema pravoj vjeri.
"Politicorum effugium: libertas conscientiae. - Ad legitimandum indifferentismum, formula illa introducta est quae, sub falso iustitiae et veritatis velamine, abscondit atheismi virus: 'libertas conscientiae sub protectione legis'. Sane non est ambigendum principium libertatis conscientiae habere adspectum quendam veritatis et aequitatis; tamen a laicismi asseclis adhibetur ad denotandam iniquam quandam libertatem seu potius licentiam, cuius praecipuae manifestationes sunt libertas cogitandi, libertas loquendi et libertas cultuum."

("Izgovor političara: sloboda savjesti. - Za legitimiranje indiferentizma, uvedena je ona formula koja pod lažnim zastorom pravde i istine, skriva virus ateizma: 'sloboda savjesti pod zaštitom zakona'. Zasigurno, ne treba sumnjati da načelo slobode savjesti ima određeni privid istine i pravednosti; ali se od pristaša laicizma koristi za označavanje stanovite opake slobode ili bolje rečeno raspuštenosti, čije su poglavite manifestacije: sloboda mišljenja, sloboda govora i sloboda kulta.")

Ottaviani objašnjava u čemu je problem kod "slobode savjesti":
"Profecto si de libertate physica sermo est, verum est principium libertatis conscientiae: Deus enim, liberum hominibus arbitrium conferens, physicam libertatem reliquit accipiendi et agendi bonum ad merendum. Hinc Ecclesia non reluctantibus animis, sed iam edoctis et volentibus religionem infert; quae autem ipsa puniebat in haereticis, facta erant laesiva ordinis publici, societatis iure coercenda. Verum, aliud dici debet de libertate morali; in hoc ordine enim libertas conscientiae non intelligitur legitime nisi in hoc sensu: ut videlicet 'homini ex conscientia officii, Dei voluntatem sequi et iussa facere, nulla re impediente, in civitate liceat. Haec quidem vera, haec digna filiis Dei libertas, quae humanae dignitatem personae honestissime tuetur, est omni vi inuriaque maior' (Leo XIII, enc. Libertas).
Contra, si mens adsentiatur opinionibus falsis, si malum voluntas amplectatur et sibi applicet, non in his hominis arbitrium iura sibi libertatis moralis propria vindicare potest."

("Zacijelo, ako govorimo o fizičkoj slobodi, istinito je načelo slobode savjesti: jer Bog, pružajući ljudima slobodnu volju, ostavlja fizičku slobodu za prihvaćanje i činjenje dobra, i za stjecanje zasluga. Zato Crkva donosi vjeru, ne dušama koje se opiru, nego onima koje su već poučene i koje ju žele; a ono što je kažnjavala u hereticima bila su njihova djela koja su štetna za javni poredak, koja treba suzbijati društvenim pravom. Ali, drugo treba reći o moralnoj slobodi: u tom se redu sloboda savjesti ne može shvaćati legitimno, osim u ovom smislu, da je naime: 'čovjeku dopušteno u državi, iz svijesti o dužnosti, slijediti Božju volju i izvršiti Njegove zapovijedi, ako ga u tome ništa ne sprječava. Ovo je naime istinska sloboda, ovo je sloboda dostojna sinova Božjih, kojom se najčasnije čuva dostojanstvo ljudske osobe, koje je veće od svake sile i povrede' (Leon XIII, enciklika Libertas).
Nasuprot tome, ako um pristaje uz lažna mišljenja, ako volja prigrli zlo i u sebi ga primijeni, ne može si u tome ljudski izbor prisvojiti prava vlastita moralnoj slobodi.")

Dakle, ljudi imaju slobodnu volju kako bi izabrali dobro, a ne zlo. Nitko nema pravo birati zlo. Nitko nema pravo biti lopov, bludnik, svetogrdnik itd.
Nitko nema pravo biti sodomit. Ne postoje "homoseksualna prava" ili "gay prava" (koja u današnje vrijeme izmišljaju ultra-liberali i nameću ih zakonodavstvu država, što je stvarno izvan svake pameti).


Kardinal Ottaviani objašnjava zašto se čovjeku ne može dati apsolutno pravo izbora, nego ga država mora "prikladnim sredstvima" držati u okvirima onoga što je objektivno dobro:
"Et quoniam utraque hominis facultas a perfecto abest, et de facto saepe fit ut mens voluntati proponat quod nequaquam sit reapse bonum, sed habeat adumbratam speciem boni, atque in his voluntas sese applicet, vel etiam voluntas aliquid appetat quod a dictamine ipsius rationis dissideat, aptis est adiumentis, praesidiisque physica libertas hominis munienda, quae cunctos eius motus ad bonum dirigant, et a malo retrahant: secus multum homini libertas noceret arbitrii. Praesidium autem firmissimum est nedum Ecclesia sed et ipsa civitas, quae legibus debet homines dirigere erga omne quod est verum et bonum. Deficeret igitur a suo instituto civitas, si loco adiuvandi homines ad rectum usum propriae libertatis, specie tuendi libertatem ipsam, omnem verae religionis curam negligeret."

("I jer oba ljudska izbora odstupaju od savršenosti, i de facto često se događa da um predlaže volji nešto što nikako nije dobro, ali ima privid dobra, i ovome se pridružuje volja, ili također da volja traži nešto što odstupa od naloga samoga razuma; zato treba prikladnim sredstvima i pripomoćima opasati fizičku slobodu, kojima će se svi njegovi pokreti usmjeravati na dobro, a odvraćati od zla: u suprotnome, čovjeku bi veoma štetila slobodna volja. Najčvršća je ovdje zaštita ne samo Crkva, nego i sama država, koja treba zakonima čovjeka usmjeravati na sve što je istinito i dobro. Odstupila bi, dakle, država od svoje dužnosti kad bi, umjesto da pomaže ljudima da ispravno koriste svoju slobodu, pod prividom zaštite te slobode, zanemarila svaku brigu za pravu vjeru.")

Oblici slobode savjesti koje su napose promicali laicisti jesu: sloboda mišljenja, sloboda govora i vjerska sloboda. Danas se u liberalnim državama Zapada ove stvari uzimaju zdravo za gotovo. Malo tko propituje što je problematično u tim "slobodama".


Evo što kardinal Ottaviani kaže o "slobodi mišljenja":
"Libertas cogitandi. - Hac formula asseritur libertas conscientiae in ordine speculativo, seu in aestimatione rei cognitae, ita ut libera relinquenda sit mens quae sibi subiective conscia sit se veritatem esse assecutam, neque teneatur assentire veritati obiectivae ibi propositae. Aut intellectus humanus ab ipsa natura ordinatur ad veritatem incognitam investigandam et ad cognitam amplectendam. Si decipitur et percipit falsum, non est ei ius et vera facultas adhaerendi falso, ideoque ipsi ius non est exigendi ut eius modum cogitandi ceteri revereantur."

("Sloboda mišljenja. - Ovom se formulom izražava sloboda savjesti u spekulativnom redu, ili u procjeni spoznate stvari, tako da um ostavlja slobodnim da slijedi ono što svojom subjektivnom samosvješću smatra istinom, i da ne treba pristati na objektivnu istinu koja se ondje predlaže. Ali ljudski je razum od same naravi usmjeren na istraživanje nepoznate istine i na prihvaćanje spoznate istine. Ako se prevari i primi neistinu, nije njegovo pravo i istinski izbor da prihvati neistinu, i zato on nema pravo tražiti da drugi poštuju njegov način mišljenja.")

Dakle, nitko nema "pravo" na kriva mišljenja. Ako je objektivna istina A, ne može netko reći: "Ja ću baš misliti B!" Ne možeš reći da je to tvoje "pravo"!

Što "sloboda mišljenja" znači u praksi?
"In ordine autem practico libertas cogitandi secumfert etiam plenam libertatem agendi, cum dictet mens iudicio suo practico, facienda et omittenda. Iamvero si liberi essemus in iudicando, tales essemus et in operando, quia illud semper ageremus quod iustum semper putaremus; esset autem iniuria coarctare externam libertatem, recognoscendo ius ad internam: Neque minus irrationabilis est postulatio quod quisque semper iudicio suo inniti debeat in conscientia sibi efformanda, et nullius iudicium habendum sit ut auctoritativum. Criteria enim veritatis nedum interna sunt sed et externa, et officium naturale est sese conformare veritati cognitae, sive cognita sit mediis intrinsecis, sive extrinsecis, praesertim ubi intervenit auctoritas Dei revelantis."

("U praktičnom redu, sloboda mišljenja sa sobom nosi također i punu slobodu činjenja, budući da um nalaže svojom praktičnom prosudbom, što treba činiti i propustiti. Naime, ako smo slobodni u mišljenju, takvi smo i u činjenju, jer ćemo uvijek činiti ono što smatramo pravim; bila bi naime povreda ograničiti vanjsku slobodu, a priznavati pravo na unutarnju: jer bi u tome bilo nasilje nad savješću, silom tražiti da se netko suprotstavlja nalogu svoje savjesti. Nije ništa manje nerazuman zahtjev da se svatko uvijek treba držati vlastite prosudbe u formiranju svoje savjesti, i da ne treba ničiji sud držati kao autoritativan. Kriteriji naime istine nisu samo unutarnji, nego i vanjski, i naravna je dužnost oblikovati se prema spoznatoj istini, bilo da je spoznata unutarnjim sredstvima, bilo vanjskima, posebno tamo gdje intervenira autoritet Boga koji objavljuje.")

Sve dosad rečeno, kardinal Ottaviani sažima u sljedeće pravilo:
"Quae omnia hac sententia perstringuntur: Status mentis verum apprehendentis est legitimus, necessarius et verendus; status autem mentis errantis est illegitimus et dissipandus, et praesertim in ordine sociali iura sibi vindicare nequit, maxime quando, vi erroris, subtrahit se auctori suo, negans ei illud obsequii tributum quod mens ipsa debet."

("Sve se ovo sažima u ovoj rečenici: Stanje uma koji prihvaća istinu jest legitimno, nužno i vrijedno poštovanja; a stanje uma koji je u zabludi je nelegitimno i treba ga suzbijati, i pogotovo u društvenom redu ne može sebi prisvajati prava, a naročito onda kada, silom svoje zablude, odstupa od svog Stvoritelja, uskraćujući mu onu obveznu poslušnost na koju je sam um dužan.")

Dolazimo sada do pitanja "slobode govora" o kojemu kardinal Ottaviani govori na str. 302.-303.




Ideja "slobode govora" postaje posebno problematična kad poprimi značenje da novine mogu pisati što god žele, ili da mogu nesmetano rušiti vjeru i ćudoređe, širiti malodušje i nastranosti... Mi kao katolici takvu "slobodu govora" ne smijemo prihvatiti. Zato kardinal Ottaviani odmah ističe:
"Libertas loquendi. - Hac formula comprehenditur etiam libertas typicae impressionis (libertà di stampa); verum si id ad sensum laicistarum intelligatur, non est minus impia, falsa et absurda quam libertas cogitandi. Quoniam enim non omnia in se vera et honesta sunt, officium est non solum recte iudicandi, sed etiam, a fortiori, ea tantum dicendi, defendendi ac propagandi quae recta et vera sunt; verba sane et scripta non sunt nisi expressiones aut signa cogitationum. Insuper homo tenetur accipere omnia quae ex revelatione sibi sufficienter proposita sunt: contra eadem loqui aut scribere esset impium et irreligiosum. Absurdum autem esset constituere in imperantibus officium ut vereantur libertatem loquendi et scribendi, etiam cum falsa aut inhonesta vulgantur: quod sane in maximam vergeret plebium perniciem, attentis hominum moribus ad cupiditates pronis et attenta vulgi incapacitate detegendi omnes pravorum captiones dialecticas."

("Sloboda govora. - Ovom formulom obuhvaća se također i sloboda tiskanja (sloboda tiska); no, ako se shvaća u smislu u kojem to čine laicisti, nije ništa manje opaka, lažna i apsurdna od slobode mišljenja. Kako, naime, nije sve u sebi istinito i časno, dužnost je ne samo ispravno prosuđivati, nego također a fortiori, samo ono govoriti, braniti i promicati što je ispravno i istinito; jer i pisane riječi nisu drugo nego izrazi ili znakovi misli. Osim toga, čovjek je dužan prihvatiti sve što mu je dovoljno iz objave postavljeno; a govoriti i pisati protiv toga je opako i nevjernički. Naime, bilo bi apsurdno postaviti vladajućima dužnost da poštuju slobodu govora i pisanja, kad se također šire i lažne i nečasne priče, što svakako predstavlja ogromnu opasnost za narod, kad se uzme u obzir ponašanje ljudi koji su skloni požudama, i kad se pogleda nesposobnost puka da prepozna sve dijalektičke zamke opakih ljudi.")

A sada dolazimo do vjerske slobode, ili kako je zove Ottaviani, "slobode kulta". Evo kako objašnjava što liberali pod time misle:
"Libertas cultuum est facultas quam Status singulis civibus impertitur externis et placitis actibus Deum colendi, dum publice omnes cultus, lege civili, iuribus et facultatibus aequiparantur, ita ut nullus anteferantur alteri, ne catholicus quidem in societate catholici civibus constante. Hoc modo, inquiunt, Status, neutralitatem inter contentiones religiosas servando, nullius civis conscientiae vim seu offensionem infert. Hunc autem spectant omnia argumenta contra indifferentismum religiosum atque contra novissimum liberalisum catholicum adducta..."

("Sloboda kulta je dopuštenje koje država daje građanima da štuju Boga vanjskim i ugodnim djelima, dok se javno svi kultovi građanskim zakonom izjednačuju u pravima i obvezama, tako da se nijedan ne stavlja ispred drugoga, čak ni katolički u društvu koje se sastoji od katoličkih građana. Na taj način, kažu, država držeći neutralnost u vjerskim prepirkama, ne nanosi savjesti nijednog građanina nasilje ili uvredu. No, ovdje spadaju svi argumenti izneseni protiv vjerskog indiferentizma i protiv suvremenog katoličkog liberalizma...")

Nakon toga, kardinal Ottaviani objašnjava zašto u državi treba biti samo jedna vjera:
"Sicut in omnibus veritas quaerenda est, sic maxime in divinis rebus; et sicut errori veritatem aequiparare, insipientis est, sic falsis religionibus veram parem facere. Porro cultus est actus reverentiae Deo exhibitus. At vero, Deus actibus contrariis coli nequit. Unicus igitur debet esse civitatis cultus, ille scilicet quo se Deus coli voluit. Nec regendae civitatis utilis et sapiens ratio est illa qua omnibus cultibus libera aperiatur via: est enim aditum dare plenum dissensionibus et civium luctis."

("Kao što u svemu treba tražiti istinu, tako najviše u vjerskim stvarima; i kao što je obilježje bezumnika da izjednačava zabludu sa istinom, tako je i kod izjednačavanja lažnih religija sa istinitom religijom. Nadalje, kult je čin štovanja koje se iskazuje Bogu. A Bog ne želi da ga se štuje protivnim činima. Stoga treba biti jedan kult u državi: onaj naime, kojim Bog želi da ga se štuje. I nije koristan i mudar način upravljanja državom onaj kojim se svim kultovima otvara slobodan put: jer to znači dati pun prolaz neslogama i sukobima građana.")

Napokon, Ottaviani spominje i kako je katolička vjera bila izvor europskog jedinstva, posebno u vrijeme zajedničke borbe protiv muhamedanskih osvajanja. S druge strane, "vjerska raznolikost" i nejedinstvo, često su bili uzroci ratova i sukoba između europskih naroda.
"In Europa vero unitas religionis primum iuris publici fundamentum diu est habita, quo europea unitas exorta, atque contra saracenos viguit praecipue et confirmata est. Ubi vero dissensiones religiosae exortae, ibi atrocissima quoque bella, quibus denuo confirmatum est optimum esse civitatis status in fovenda cultus unitate. Ceterum ipsa libertas cultuum et susceptio officialis omnium religionum fidem pietatemque ludibrio exponit, indifferentismum iuvat et atheismum denique promovet."

("U Europi je, naime, jedinstvo vjere dugo držano za prvi temelj javnoga prava, iz kojega je poteklo europsko jedinstvo, a posebno se iskazalo i potvrdilo u borbi protiv Saracena. A gdje su došle vjerske nesloge, tamo su došli i strahoviti ratovi, po čemu je iznova potvrđeno da je najbolje stanje države u podupiranju jedinstva kulta. Uostalom, sama sloboda kulta i službeno prihvaćanje svih religija, izlaže ruglu vjeru i pobožnost, pomaže indiferentizmu i naposljetku promiče ateizam.")

Na kraju, evo jedno moje razmišljenje o značenju ovih pitanja za suvremenu situaciju u Hrvatskoj. Vidjeli smo danas, iz riječi kardinala Ottavianija, da liberalna načela apsolutne "slobode savjesti", "slobode govora" i "slobode vjere" nikako nisu dobri temelji na kojem se može graditi moralno društvo.
Nikako ne bi bilo dobro da katolici u zemljama kao što je Hrvatska, padnu u zamku da se počnu ponašati kao nekakva ugrožena manjina, koja traži za sebe "slobodu savjesti".

Nije dobro što se, na primjer, neki pro-obiteljski aktivisti više zalažu za "slobodu govora", nego za afirmaciju katoličkog identiteta u Hrvatskoj.
Nažalost, ima nešto u šaljivoj izreci: "Yesterday's liberalism is today's conservatism" ("Jučerašnji liberalizam je današnji konzervativizam").

Načela "slobode govora", "slobode savjesti", "slobode vjere"... Sve su to načela liberalizma, principi "Prosvjetiteljstva" i Francuske revolucije. To nisu katolička načela! 
Štoviše, pape su jednoglasno osuđivali te ideje sve do 1960-ih.

Zašto onda danas imamo "konzervativce" kojima su puna usta "slobode govora" i "vjerske slobode"? Izgleda da su se oni pomirili s time da će država biti sekularna, pa gledaju kako da sebi osiguraju prostor za djelovanje. Drugim riječima, bore se za mrvice koje im je liberalni establishment spreman baciti sa stola.

A za to stvarno nema potrebe. Hrvatska nije ni SAD, ni Velika Britanija, ni Njemačka... Ne možete njihov "konzervativizam" uvoziti u Hrvatsku. Umjesto da tražite kompromis s liberalizmom i rupe u liberalnim zakonima, radije radite na svrgavanju liberalizma i ukidanju štetnih zakonskih odredbi.

Hrvatska je katolička zemlja. Katolici su većina. Ne samo da se u zemljama poput Hrvatske isplati boriti za katoličko društvo i KATOLIČKU DRŽAVU, nego je to i dužnost (ako gledamo po starom nauku koji izlaže kardinal Ottaviani).

četvrtak, 11. travnja 2019.

Ovdje je trebalo uništiti krivu filozofiju, ovdje je trebalo razoriti poganske kultove



Često se danas čuje da se nema smisla boriti za katolički društveni poredak, jer naizgled kao da "nema nikakvih izgleda da će to biti ostvareno". Pa kažu ljudi, na primjer: "to nema šanse", "to ne može proći", "današnji ljudi to ne žele", "ljude zanima uživanje i neće nikome dati da im to oduzme", "Zar misliš da će prihvatiti da im netko oduzme slobodu?" itd., itd.

I doista, ljudski gledano, ne vide se tu nikakvi izgledi uspjeha. Iz tog malodušja dolazi jedan od glavnih argumenata modernista za "prilagodbu Crkve svijetu".
Ono kao: "Ne može Crkva promijeniti svijet i zato se treba prilagoditi svijetu, kako bi izbjegla sukob s društvom". Budući da je mnogim modernistima glavni cilj udoban život i kakvo-takvo društveno priznanje, oni će pod svaku cijenu izbjegavati sve što bi ih moglo dovesti u sukob s trenutnim lijevo-liberalnim konsenzusom "mainstream medija" ili u sukob s drugim religijama. Taj konformizam oblikuje i njihovu liberalnu "teologiju", koju već desetljećima prenose na mlađe naraštaje.

Međutim, iskreni vjernici ne smiju se dati zavesti tim pričama o izgledima.
Razmislite kakve su šanse imali apostoli da prošire Crkvu po Rimskom Carstvu. Koliko bi prosječnih ljudi, koji su tada živjeli, reklo da će za par stoljeća poganstvo biti uništeno, a kršćanstvo postati jedinom religijom Carstva?
Ljudski gledajući, apostoli nisu imali nikakve šanse! A ipak, borili su se i pobijedili.
Sjetimo se što kaže Sveto pismo:
"Lako se može dogoditi da i šačica ljudi ukliješti mnoštvo. A Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom. Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost." (1 Mak 3, 18-19)

Zamislite kako je Rim izgledao u trenutku kada je tamo došao sv. Petar. Sve je bilo puno poganskih hramova, širile su se razne poganske religije iz svih dijelova Carstva, a osim toga bilo je i raznih filozofskih pravaca koji su promicali svjetonazor potpuno suprotan od kršćanskog pogleda na svijet.
Sv. Petar je morao poraziti sve te krive filozofije i razne lažne religije. Zamislite koji teret za jednog čovjeka!

Toga su se katolici stoljećima prisjećali na blagdan Katedre sv. Petra u Rimu. Naime, u rimskom obredu se tradicionalno razlikuju dva blagdana katedre sv. Petra: Katedra sv. Petra u Rimu (18. siječnja) i Katedra sv. Petra u Antiohiji (22. veljače). Tako je bilo sve do liturgijskih reformi početkom 1960-ih, kad je (s objašnjenjem uklanjanja "viška blagdana" i "pretjeranih ponavljanja"), ukinut blagdan Katedre sv. Petra u Rimu.

Čitanja u tradicionalnom časoslovu na blagdan Katedre sv. Petra u Rimu baš govore o našoj današnjoj temi. Čitanja II. nokturna uzeta su iz propovijedi pape sv. Leona Velikoga; izvatci koji govore o izazovima s kojima se suočio sv. Petar kad je ušao u Rim.
 
Pogledajte kako u V. čitanju sv. Leon Veliki govori o hrabrosti sv. Petra u borbi za obraćenje Rima:
"Hic conculcandae philosophiae opiniones, hic dissolvendae erant terrenae sapientiae vanitates, hic confutandi daemonum cultus, hic omnium sacrilegiorum impietas destruenda, ubi diligentissima superstitione habebatur collectum quidquid usquam fuerat vanis erroribus institutum. Ad hanc ergo urbem tu, beatissime Petre Apostole, venire non metuis, et consorte gloriae tuae Paulo Apostolo, aliarum adhuc ecclesiarum ordinationibus occupato, silvam istam frementium bestiarum, et turbulentissimae profunditatis oceanum, constantior quam cum supra mare gradereris, ingrederis."

("Ovdje je trebalo zgaziti filozofska mišljenja, ovdje je trebalo uništiti ispraznosti zemaljske mudrosti, ovdje je trebalo razoriti kultove demona, ovdje je trebalo uništiti opakost svetogrđa, gdje je pomnjivim praznovjerjem bilo saklupljeno što god je ikada bilo uvedeno ispraznim zabludama. U ovaj se naime grad, ti preblaženi Petre Apostole, nisi bojao doći, i dok je sudionik tvoje slave Pavao Apostol bio još zauzet uređenjem drugih crkvi, ulaziš u ovu šumu ričućih zvijeri, i oceanom najnemirnije dubine hodaš smjelije nego kad si hodao po moru.")

Rimski brevijar iz 1906. god, ZIMSKI DIO, str. 506.

nedjelja, 7. travnja 2019.

Odnos katoličke države prema nekatoličkim religijama: zabraniti ili tolerirati?



Prošli tjedan naveo sam što je kardinal Alfredo Ottaviani pisao o odnosima Crkve i države u djelu Compendium iuris publici ecclesiastici (izdanje iz 1954. god.). Ima još puno toga važnoga u toj knjizi, pa ću to nastojati malo-pomalo iznijeti na ovom blogu.
Postoji stvarna potreba za tim, jer je danas široko rašireno neznanje o tim temama.

Danas ću navesti kako kardinal Ottaviani iznosi nauk Crkve o odnosu katoličke države prema nekatoličkim religijama.

Ali, prvo da ponešto kažemo o teološkim temeljima stajališta Crkve o tim pitanjima.
Što Sveto pismo kaže o ovoj temi? Starozavjetnom izabranom narodu, koji je praslika Crkve, Bog je izričito naredio da u svojoj zemlji ne tolerira nikakve druge religije:
"Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene." (Izl 23, 33)

"Sravnite sa zemljom sva mjesta na kojima su narodi koje ćete protjerati iskazivali štovanje svojim bogovima, nalazila se ona na visokim brdima, na humovima ili pod kakvim zelenim drvetom. Porušite njihove žrtvenike, porazbijajte njihove stupove, spalite im ašere; smrvite kipove njihovih bogova, zatrite im imena s onih mjesta." (Pnz 12, 2-3)

Logično je stoga da su i kršćani, čim su postali većina u Rimskom Carstvu, u 4. stoljeću, porušili poganske hramove i iskorijenili svaki trag poganskih religija. Car Teodozije je proglasio katoličku vjeru jedinom dopuštenom vjerom u Carstvu. I kasnije, nakon seobe naroda i pokrštenja germanskih i slavenskih naroda, u novim su europskim državama vladari, uglavnom, vodili tu istu politiku.

To je politika koja ima teološko utemeljenje.
Po pitanju odnosa katoličkih vladara prema nevjernicima, sv. Toma Akvinski razlikuje različite vrste nevjernika. Tako zastupa djelomičnu toleranciju prema židovima, dok u načelu zagovara netoleranciju prema drugim vrstama nevjernika, osim u okolnostima kad bi to bilo nezgodno (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 11.).

S druge strane, sv. Toma se zalaže za potpunu netoleranciju prema krivovjercima, hereticima (krštene osobe koje negiraju jednu ili više istina katoličke vjere), pozivajući se na riječi sv. Pavla:
"S krivovjercem nakon prvoga i drugoga upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)

Protiv njih sv. Toma zagovara i akciju svjetovnih vlasti (Summ. the., II-II, q. 11., a. 3.).


Pogledajmo sada što kardinal Ottaviani piše o ovoj temi.
Kao i sv. Toma, i Ottaviani gleda na različite situacije u kojoj se nalaze države, posebice na sastav stanovništva, pa prema tome i mogućnost zabrane ili tolerancije lažnih religija.

U normalnim okolnostima, katolička država treba zabraniti lažne religije (ili kako ih Ottaviani naziva, "heterodoksne kultove" - "cultus heterodoxorum").

Kardinal Ottaviani navodi četiri razloga za zabranu (Compendium, str. 306.):
"In linea enim principali, quod applicandum est quoties regularis rerum condicio obtinet, vel sine gravibus reipublicae incommodis instaurari potest, nihil magis evidens est quam civilium imperantium, in societate catholica, obligatio circa heterodoxorum cultuum prohibitionem.
Hoc enim gravissimum officium descendit:
a) ex obligatione societatis civilis suscipiendi veram religionem;
b) ex officio Status tuendi civium bona, nedum materialia, sed potissimum moralia et spiritualia;
c) ex officio fovendi et protegendi Ecclesiam quo tenentur principes christiani, vi subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem, sicut infra explicabitur (p. 352 ss.);
d) ex ipsa utilitate Status, propterea quod, fovendo unice veram religionem et prohibendo falsos cultus, principes seu civitatis rector pacem socialem tuetur quae servatur unitate religiosa, et publicam moralitatem promovet, quae praxi vitae christianae summopere provehitur."

("U prvoj naime liniji, što treba primjenjivati kad god to dopuštaju redovite prilike, ili ako se može uvesti bez teških neprilika za državu, ništa nije više očito od obveze građanskih vlastodržaca u katoličkom društvu, oko zabrane heterodoksnih kultova.
Ova, naime, najvažnija dužnost proistječe:
a) iz obveze građanskog društva da prihvati pravu vjeru;
b) iz dužnosti države da se brine za dobro građana, ne samo materijalno, nego posebice moralno i duhovno;
c) iz dužnosti podupiranja i zaštite Crkve na koju su obvezni kršćanski vladari, silom neizravne podložnosti svjetovnog poretka duhovnom poretku, kako će dolje biti objašnjeno (p. 352 ss);
d) iz same koristi države, zato što podupirući jedinu pravu vjeru i zabranjujući lažne kultove, vladar ili upravitelj države brani društveni mir, koji se održava vjerskim jedinstvom, i promiče javni moral, koji se praksom kršćanskog života veoma uzdiže.")

To vrijedi za redovite prilike, to jest, za normalno, uobičajeno, stanje stvari.
No, katolička država se može naći u situaciji da je prisiljena tolerirati nazočnost pripadnika lažnih religija na svom teritoriju.

Ottaviani u poglavlju "De tolerantia falsorum cultuum" ("O toleranciji lažnih kultova") iznosi pravila o postupanju države u takvim situacijama.





Kao što vidite, Ottaviani na početku objašnjava pravo značenje tolerancije (veoma različito od onoga što liberali razumijevaju pod tim pojmom).
"Tolerantia est ea animi dispositio qua patienter ferimus, varias ob rationes, ea quae nobis adversa seu molesta sunt, nobisque non probantur. Dicimus enim ea a nobis tolerari quae dum prohibere vel declinare aut non possumus aut non debemus propter graves causas, non resistendo admittimus, licet nostro iudicio probari nequeant. Etenim sunt quaedam rationes quae in omni rerum ordine permissionem mali cohonestant: videlicet magni alicuius aut adipiscendi boni aut prohibendi mali maioris causa."

("Tolerancija je ono raspoloženje volje kojim strpljivo podnosimo, zbog raznih razloga, ono što nam je protivno ili teško, i ne odobravamo ga. Kažemo, naime, da ono toleriramo što ne možemo zabraniti niti izbjeći, ili ne možemo ili ne trebamo zbog važnih razloga, pa dopuštamo ne odupirući se, premda se po našem sudu ne može odobriti. Jer doista ima nekih razloga koji u svakom stanju stvari počašćuju dopuštanje zla: dakako, iz razloga kako bi se postiglo neko veliko dobro ili spriječilo veće zlo.")

Nakon toga, Ottaviani detaljnije objašnjava razliku između ovakvog shvaćanja tolerancije i vjerskog indiferentizma koji promiču liberali.
"Comparatur indifferentismus religiosus cum tolerantia cultuum. - Qui indifferentismum religiosum in politicis sequuntur, ii, quamvis de tolerantia privata saepe loquantur, tamen falsos cultus non simpliciter tolerant, sed insuper talem legum dispositionem promovent qua pluribus vel omnibus cultibus tum religionis exercitium tum certa iurium civilium ac politicorum mensura plenaque libertas tribuitur."

("Uspoređuje se vjerski indiferentizam s tolerancijom kultova. - Oni koji slijede vjerski indiferentizam u politici, premda često govore o privatnoj toleranciji, ipak lažne kultove ne samo toleriraju, nego ih također promiču takvim zakonskim mogućnostima, kojima se mnogim ili svim kultovima daje kako pravo izražavanja vjere, tako i određena mjera građanskih i političkih prava, te puna sloboda.")

Dakle, to liberalno ponašanje nije puka tolerancija, nego indiferentno dopuštanje svih vjera po principu "jednakosti svih religija".
Ottaviani jasno povlači liniju između liberalne "vjerske slobode" i pragmatične tolerancije, koja uvijek ima u vidu razliku između prave vjere i lažnih religija.
"Sed tolerantia dici nequit quae indifferenter se habet ad verum et falsum, ad bonum et ad malum; neque quis dicitur tolerare aliquid si illud protegat, foveat atque tueatur: neque veritas, sicut falsitas, dici potest toleranda. Ceterum, ut diximus, tolerantia formaliter sumpta semper in negativo consistit, atque aliena ab omni adprobatione aut positivo favore dicenda est.
1. Quare si licet quandoque, ut videbimus, falsos cultus tolerare, numquam tamen eos licet ita accipere ut intendunt indifferentistae et liberales; nefas enim est cooperare propagationi erroris, et augere pericula salutis spiritalis subditorum, specie libertatis fovendae. Huc spectat argumenta contra indifferentismum adducta (n. 170., 3°).
2. Imo, in regulari statu catholicae societatis nec tolerantiae politicae est locus, sed tunc tantum, cum sunt rationes quae tolerantiam iustificent; ceterum licet hae, hodie praesertim, frequentius dentur, tamen semper praeter regularem statum rei christianae verificantur."

("Ali, ne može se nazvati tolerancijom, ono što se indiferentno odnosi prema istinitome i lažnome, prema dobru i zlu; niti se kaže da netko tolerira nešto što štiti, podržava i brani; niti se može reći da se istina treba tolerirati poput laži. Uostalom, kao što smo rekli, tolerancija uzeta formalno uvijek se sastoji u negativnom postupanju, i treba reći da joj je strano svako odobravanje ili pozitivno podržavanje [lažnih religija].
1. Zbog toga, ako je i dopušteno, kao što ćemo vidjeti, tolerirati lažne kultove, nikada ih nije dopušteno tako prihvatiti kao što namjeravaju indiferentisti i liberali; opačina je, naime, sudjelovati u promicanju zablude, i povećavati opasnost za duhovno spasenje podložnika, pod izlikom podržavanja slobode. Ovdje spadaju argumenti izneseni protiv indiferentizma (n. 170., 3°).
2. Štoviše, u redovnom stanju katoličkog društva nema mjesta ni za političku toleranciju, nego samo onda kad postoje razlozi koji opravdavaju toleranciju; uostalom, iako se oni posebice danas često javljaju, ipak uvijek se primijenjuju mimo redovitog stanja kršćanskog poretka.")

Dakle, u redovitom, uobičajenom stanju stvari, nema mjesta za toleranciju lažnih religija! Tolerancija dolazi u obzir samo u iznimnim okolnostima, kad bi, primjerice, pokušaj suzbijanja neke nekatoličke religije izazvao veće sukobe i nemire koji bi ugrozili državu.

Nadalje, Ottaviani ukazuje na činjenicu da su se pape držali ovih načela pri sklapanju konkordata s katoličkim državama, te na Syllabus pape bl. Pija IX. koji je osudio kao zabludu mišljenje da država treba dati slobodu svim religijama.
"Unde patet quam falso et quam perniciose liberales asserant civitati in admittendis religionibus nullum esse positum limitem, dummodo ex his nulla reipublicae infensa agnoscatur, aut in sua actione noxia evadat. Quare Summi Pontifices, ineuntes Concordata cum catholicis nationibus, generatim stipulati sunt quoque civilem tuitionem unitatis religionis catholicae, exclusis ceteris cultibus. In Syllabo autem sequentes propositiones reprobatae sunt: 'Aetate hac nostra non amplius expedit religionem catholicam haberi tanquam unicam Status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis'. - Itemque: 'Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut omnibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere'."

("Odatle je očito kako lažno i kako pogubno liberali tvrde da državi u prihvaćanju religija ne treba postavljati nikakve granice, dok god se od toga ne prepoznaje opasnost za državu, ili iz njezinog djelovanja ne izađe šteta. Zato su vrhovni prvosvećenici, sklapajući konkordate s katoličkim nacijama, općenito ugovarali građansku zaštitu katoličke vjere, isključivši ostale kultove. Naime, u Silabu [Syllabus pape Pija IX.] sljedeće su postavke osuđene: 'U ovo naše vrijeme nije više primjereno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, isključivši sve ostale kultove'. - Isto tako i: 'Odatle je pohvalno u nekim pokrajinama katoličkog imena određeno zakonom, da se svima koji se tamo useljavaju dopušta javno izvršavanje njihovog vlastitog kulta'.")

Ovo o useljenicima je danas posebno aktualno, kad modernisti govore da muslimanskim imigrantima u Europi treba dati punu vjersku slobodu, da grade đamije i javno iskazuju lažni muhamedanski nauk. A upravo je to mišljenje o nekatoličkim imigrantima izričito osudio bl. Pio IX. u Syllabusu.

S druge strane, u okolnostima kad je tolerancija dopuštena, treba voditi računa o onome što je pisao papa Leon XIII. u enciklici Immortale Dei. Također treba obratiti pozornost na mišljenja odobrenih katoličkih teologa o ovim pitanjima.

Tolerancija je svakako jedno vrlo složeno pitanje. Ottaviani navodi čitavu gradaciju slučajeva i uvjeta - što, kako i gdje - bi ona mogla biti dopuštena.

Zaustavimo se sad malo i istaknimo: Sve ovo o čemu smo dosada pričali, odnosi se na katoličke države. Ali, što sa nekatoličkim državama?

Zemlje u kojima su katolici manjina, jedini su slučaj kad i Crkva traži od države da prizna jednakost (paritet) religija. Ali ne svih religija bez iznimke, nego samo da prizna jednakost Katoličkoj Crkvi, koja joj je potrebna da nesmetano djeluje u toj zemlji.

Ottaviani piše o ovoj temi u poglavlju "Paritas cultuum" (str. 313.):
"Sed sunt nationes in quibus catholici sunt fere pari numero cum heterodoxa aliqua confessione, vel minorem civium partem constituunt; ibi Ecclesia, quousque tabernacula sua ulterius non extenderent propter foecundam suam activitatem, interim contenta est paritate cultuum, nisi ipsa iam possideat meliorem conditionem iuridicam: est quidem haec condicio adhuc indecora pro Ecclesia, sicut dedecus est pro veritate eodem modo tractari ac falsitas, sed multa motiva sunt quae adigunt eam ut tali condicione contenta sit potius quam acre bellum moveat contra hanc societatis civilis inevitabilem condicionem; dummodo vera paritate gaudeat religio catholica iuxta regulas mox explicandas. Imo hanc paritatem ipsa omni studio et contentione consequi nititur, ubi falsus cultus ita de facto iam obtinet ut lege fundamentali habeatur tamquam cultus dominans aut tamquam religio Status, et a maiore civium parte adhibeatur."

("Ali ima nacija u kojima su katolici jedva jednaki brojem nekoj heterodoksnoj konfesiji, ili čine manji dio građana; ondje je Crkva, sve dok ne proširi svoje šatore, radi svoje plodne djelatnosti, u međuvremenu zadovoljna paritetom kultova, osim ako već ima bolji pravni položaj: ovaj je položaj, doduše, veoma neprimjeren za Crkvu, kao što je pogrda za istinu, ako se prema njoj odnosi kao i prema laži, ali ima mnogo motiva koji je potiču da bude prije zadovoljna takvim položajem, nego da pokreće teški rat protiv ovog neizbježnog položaja u građanskom društvu; dok god katolička vjera uživa pravi paritet prema pravilima koja će ubrzo biti objašnjena. Štoviše, ovaj paritet ona nastoji postići svim silama i trudom, tamo gdje je lažni kult tako prevladao da se temeljnim zakonom drži kao dominanti kult ili religija države, i obuhvaća veći dio građana.")

Po ovome možemo vidjeti da Crkva zapravo ima dvostruka mjerila. Kad su katolici većina u nekoj zemlji, traži da se katolička vjera proglasi državnom vjerom, i da vlasti suzbijaju djelatnost nekatoličkih religija. A kad su katolici manjina, traži od vlasti da im priznaju ravnopravnost, koju sama nikada ne bi priznala drugim religijama.
Dakle, dvostruki kriteriji.
 
U fusnoti ispod teksta, kardinal Ottaviani to objašnjava ovim riječima:
"Dices fortasse: 'ergo Ecclesia duo pondera habet et duas mensuras, quia ubi ipsa dominatur, vult ut coerceantur dissidentes, ubi autem minoritatem civium constituit, non fert ut ipsa habeatur in inferiori condicione iuridica'. Aperte respondendum est reapse esse adhibenda duo pondera, duasque mensuras, pro diversitate iurium et meritorum. In hac vero exigentia, unice Ecclesia catholica logice se gerit, ipsa duntaxat audienda est, propter motiva credibilitatis et publici boni quae pro eadem semper existunt: quod si ita non se gereret Ecclesia, non deberet profiteri unam dumtaxat esse religionem legitimam, eamque catholicam, reliquas falsas, ideoque aliam atque aliam mensuram esse pro veritate aut pro falsitate adhibendam."

("Reći ćeš možda: 'Dakle, Crkva ima dvije vage i dvije mjere, jer tamo gdje ona dominira, želi da se spriječe protivnici, a tamo gdje čini manjinu građana, ne podnosi da ju se drži u podređenom pravnom položaju'. Treba otvoreno odgovoriti da zaista treba imati dvije vage i dvije mjere, radi razlike prava i zasluga. U ovim potrebama, samo se Katolička Crkva ponaša logično: samo nju treba slušati, zbog razloga vjerojatnosti i javnoga dobra koja za nju uvijek postoje: jer kad se Crkva tako ne bi ponašala, ne bi trebala ispovijedati da je samo jedna vjera legitimna, i da je to katolička vjera, a da su druge lažne, i stoga treba primijeniti jednu mjeru za istinu, a drugu za laž.")

To možemo usporediti s onime što je sv. Augustin pisao o razlikama između pravednih i nepravednih progona. Kad nevjernici progone Crkvu, to je nepravedni progon (i žrtve tog progona su mučenici). Ali kad, primjerice, Crkva "progoni" heretike - to je pravedan progon! Jer, ne mogu za laž vrijediti isti kriteriji kao za istinu. Nepravedno je progoniti istinu, ali je pravedno i dobro - progoniti laž!
Ako vas zanima više o toj temi, riječi sv. Augustina naveo sam u ovom tekstu.



Bl. Ivan Merz: "Svako društvo koje se postavilo na stajalište interkonfesionalizma, stavilo se svjesno ili nesvjesno u službu masona"



Bl. Ivan Merz je često govorio protiv interkonfesionalizma i interkonfesionalnih organizacija. Tako je u svom dnevniku, u ožujku 1926., napisao ove riječi:
"Strahovita opasnost prijeti omladini u udruženjima interkonfesionalnim. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu da proigra svrhu radi koje je stvorena. Kad bi samo biskupi svom odvažnošću upozorili na tu najveću opasnost!"

O ovoj je temi Merz vrlo opširno pisao u članku "Interkonfesionalizam", koji možete vidjeti u drugom svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza (Zagreb, 2011., str. 80-98.). Urednici su na početku stavili sljedeću napomenu:
Ovaj je članak bl. Ivan Merz objavio u četiri nastavka u Katoličkom listu. U dogovoru s Uredništvom nije ga potpisao, pa je Uredništvo stalo iza cijeloga članka i njegova sadržaja. Članak je objavljen pod nešto izmijenjenim naslovom kao posebno tiskana brošura. Na vanjskim koricama stoji naslov: HRVATSKO SOKOLSTVO S KATOLIČKOG STAJALIŠTA. (Interkonfesionalizam). Nadbiskupska tiskara, Zagreb 1924./1925. Nutarnja naslovna stranica pak glasi: INTERKONFESIONALIZAM. (Ili: Smije li svjesni katolik biti u »Hrvatskom Sokolu«?). Tisak Nadbiskupske tiskare u Zagrebu, 1924. Glasilo Hrvatskoga sokolskog saveza u br. 12 od 1924., na str. 888. odmah se kritički osvrnulo na ovaj niz članaka. U svojemu kritičkom osvrtu bez potpisa autora pojedine navode u članku nazivaju »floskulama jednog zagrižljivog katoličkog askete«. Očito je da su doznali da je članak napisao bl. Merz, premda ga nisu spomenuli imenom. Bl. Ivan Merz sa svoje strane odmah im je odgovorio na ovu njihovu kritiku i osobnu uvredu člankom »Na adresu Hrvatskog sokola« koji je objavljen u Katoličkom listu br. 2 od 15. siječnja 1925. na str. 20–21. Ovoga puta Merz se potpisao pseudonimom »Orao«, kao što je imao običaj i druge članke tako potpisivati.

Iako je članak napisan prije svega protiv interkonfesionalnog stava organizacije "Hrvatski sokol" (koja je bila konkurencija katoličkoj organizaciji Hrvatski orao), ono se jednako odnosi na sve interkonfesionalne organizacije. Vrlo je korisno pročitati taj tekst, jer daje važna upozorenja protiv liberalnog interkonfesionalizma.

Prenosim dio članka, koji mi se čini osobito važnim (str 89.-98.).










petak, 29. ožujka 2019.

Udžbenik kardinala Ottavianija: "Odvajanje Crkve i države je opako, nerazumno i nepravedno"



Kardinala Alfreda Ottavianija pamti katolički svijet kao predstojnika Svetoga oficija u turbulentnom razdoblju 1960-ih, kad je kao glas pravovjerja nastojao sačuvati crkveni nauk neokaljanim, nasuprot sve većoj poplavi modernističko-protestantskih hereza.
Taj je veliki kardinal doista učinio sve što je mogao kako bi spriječio djelatnost modernističkih trovača. Nije on kriv što su mu kripto-modernisti u kuriji radili iza leđa i potkopavali njegova nastojanja. Najpoznatiji primjer je onaj iz 1962., kad je kardinal Ottaviani stavio pod cenzuru modernističkog kolovođu Karla Rahnera, zabranivši mu da javno govori, a samo par mjeseci kasnije Rahner dolazi kao peritus na Drugi vatikanski koncil!

Kardinala Ottavianija pamtimo i po protivljenju liturgijskim reformama i uvođenju novog obreda mise. Iako već star i fizički onemoćao, učinio je sve što je mogao da se sačuva cjeloviti katolički nauk i liturgiju.

Vrijeme je da katolici ponovno otkriju pisanu ostavštinu ovog velikog kardinala.
Iz njegovih se knjiga može mnogo toga naučiti. Što mislite zašto su ga pape stavili na čelo Svetog oficija? Zbog njegove velike učenosti i čvrstog pravovjerja.

Ottaviani je bio istaknuti stručnjak i profesor javnog crkvenog prava. Iz njegovih su knjiga učile generacije bogoslova. U svojim djelima posebnu pozornost posvećuje odnosu Crkve i države. To je bila njegova specijalnost; tema koju je istraživao i poznavao do najmanjih detalja.

Najznačajnije je njegovo kapitalno djelo Institutiones iuris publici ecclesiastici.
A kako bi olakšao učenje studentima teologije, Ottaviani je napisao i jedan kraći i pregledniji udžbenik Compendium iuris publici ecclesiastici, gdje je na vrlo zanimljiv način iznio ovu zahtjevnu materiju. Udžbenik je, naravno, na latinskom jeziku. U ono su vrijeme u Rimu svi teološku udžbenici i sva predavanja bili na latinskom.

Imamo IV. izdanje Compendiuma iz 1954. godine.




Knjiga je stvarno odlična. Obrađuje ove teme: ljudska društva, što čini Crkvu savršenim društvom, odnosi između savršenih društava, autoritet i vlast; zatim, o naravi i vlasti Crkve, o odnosima države i Crkve, o položaju Crkve u različitim tipovima država, o konkordatima, a dodatak na kraju knjige govori o Katoličkoj akciji i aktivizmu laika.

Danas ćemo vidjeti što kardinal Ottaviani piše u tom udžbeniku o liberalnom konceptu odvojenosti Crkve i države. Ta je tema obrađena na str. 315.-334.

Nakon što je teoretski obradio takav tip uređenja države, iznio mišljenja i stavove njezinih liberalnih promicatelja i njihove "argumente", daje nam pravi katolički odgovor na liberalne tvrdnje.
Ottaviani temelji svoj odgovor na Svetom pismu, papinskim dokumentima i zdravom razumu. Odgovor sažima ova jednostavna rečenica:
"Separatio Ecclesiae a statu est omnino reprobanda"
("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti")

Evo kako Ottaviani objašnjava svoj stav o sustavu odvojenosti Crkve i države:
"Separatio Ecclesiae a Statu est omnino reprobanda. - Huiusmodi namque systema in ordine theoretico cum erroneis principiis ita cohaeret ut in suis praesuppositis, in suis consequentiis et in integro suo complexu falsissimum evadat; in ordine vero practico, cum vera et genuina libertate Ecclesiae per se componi nequit. Summi Pontifices sane solidissimis argumentis separationem Ecclesiae a Statu, ut systema doctrinale, reprobarunt tamquam impium, irrationale et iniustum; ac ut systema practicum tunc tantum tolerarunt cum, in determinatis adiunctis, maiora mala secus Ecclesiae imminerent..."

("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti. - Ovakav se naime sistem u teoretskom redu toliko pridržava zabludničkih načela da se u svojim pretpostavkama, u svojim posljedicama i u cijelom svom kompleksu pokazuje veoma pogrešnim; a u praktičnom redu ne može se po sebi slagati s istinskom i pravom slobodom Crkve. Vrhovni prvosvećenici zaista su s najčvršćim argumentima odbacili odvojenost Crkve od države, kao doktrinalni sistem - kao opak, nerazuman i nepravedan; a kao praktički sistem, toleriraju ga samo onda kad bi u određenim situacijama, u protivnom, Crkvi prijetila veća zla...")





Dakle, pape su odbacili sustav odvojenosti Crkve i države kao "opak, nerazuman i nepravedan" ("impium, irrationale et iniustum"). Ottaviani detaljno objašnjava što čini taj sustav opakim, a što nerazumnim i nepravednim.


Zašto je opako odvajanje Crkve i države? Ottaviani navodi dva razloga. Prvi razlog je to što je ideološki temelj sustava odvajanja Crkve i države: liberalni indiferentizam.
"Impium dicitur hoc systema: a) est enim eius fundamentum in illis ipsis principiis quae sunt velut cardines indifferentismi et atheismi statalis; et alienum prorsus facit civilem societatem ab illa pietate qua, et ipsa, Deum publice colere debet, vero adhibito cultu veraeque Ecclesiae sacro ministerio.
[Leo XIII., Humanum genus, 20 apr. 1884.]: 'Revera humani generis societas, ad quam sumus natura facti, a Deo constituta est naturae parente; ab Eoque tamquam a principio et fonte tota vis et perennitas manet innumerabilium, quibus illa abundat, bonorum. Igitur, quemadmodum singuli pie Deum sancteque colere ipsa naturae voce admonentur, propterea quod vitam et bona quae comitantur vitae a Deo accepimus, sic eandem ob causam populi et civitates. Idcirco qui solutam omnis religionis officio civilem communitatem volunt, perspicuum est non iniuste solum sed etiam indocte absurdeque facere.'
Hinc etiam Pius X primam hanc affert rationem reprobandi ac damnandi legem gallicam separationis: 'quod maxime afficit iniuria Deum, quem sollemniter eiurat, principio declarans rempublicam cuiusvis religiosi cultus expertem' [s. Pius X, Vehementer nos, 11. febr. 1906.]

("Kaže se da je taj sistem opak: a) jer je njegov temelj u istim onim principima koji su poput stožera indiferentizma i državnog ateizma; i potpuno otuđuje građansko društvo od one pobožnosti kojom je i samo dužno javno štovati Boga, prihvativši istinsko štovanje i sveto služenje instinite Crkve.
[Leon XIII, Humanum genus, 20. travnja 1884.]: 'Uistinu, društvo ljudskoga roda, za koje smo po naravi načinjeni, ustanovljeno je od Boga, utemeljitelja naravi, i od Njega kao od početka i izvora dolazi sva snaga i održivost nebrojenih dobara, kojima ono obiluje. Stoga, kao što se i glasom same naravi potiču pojedinci da pobožno i sveto štuju Boga, jer smo od Boga primili život i dobra koja prate život, tako iz istog razloga to trebaju činiti i narodi i države. Zbog toga, oni koji žele da građansko društvo bude lišeno svake vjerske dužnosti, očito je da postupaju ne samo nepravedno, nego također i neuko i apsurdno.'
Odatle također i Pio X. izvodi onaj prvi razlog za odbacivanje i osudu francuskog zakona o odvojenosti: 'jer nanosi najveću uvredu Bogu, koga se svečano odriče, načelno proglašavajući da je republika izuzeta od svakog vjerskog štovanja' [sv. Pio X., Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")

Drugi razlog zašto je opak sustav odvojenosti Crkve i države nalazi se u činjenici da se protivi Božjoj uredbi i uređenju međuljudskih odnosa.
"Est insuper impium quia contradicit Dei sapientissimae dispositioni; si enim ambae societates a Deo sunt, ab ipso certe ordinatae sunt ac sapientissima lege concordi colligatione consociatae, eodem sane modo ac cetera omnia 'quae sunt, a Deo ordinata sunt' [Rom. 13, 1]; hinc non magis erit in principium facultate Ecclesiam a Statu divellere, quam ceteras ordinis naturalis vel supernaturalis leges infringere, ac ordinem a Deo statutum pervertere."

("Opak je, nadalje, jer se suprotstavlja premudroj uredbi Božjoj; jer ako su oba društva [Crkva i država] od Boga, od njega su uređena i premudrim zakonom udružena ["consociatae"] složnom svezom, istim dakako načinom kako su i sve ostale [vlasti]: 'koje postoje, od Boga su postavljene' [Rim 13, 1]; odatle nije ništa više u ovlastima vladara da Crkvu odvoje od države, nego da prekrše ostale zakone naravnoga i nadnaravnoga reda, i da izokrenu red koji je Bog postavio.")

Nadalje, Ottaviani kaže da je odvajanje Crkve i države - nerazumno. Zašto je nerazumno? Navode se tri razloga.
"Irrationabile autem et absurdum dicitur systema separationis Ecclesiae a Statu: a) primo quidem quia naturae et destinationis hominum inadaequatam habet rationem, separando bonum cuiusque civis a bono eiusdem qua fidelis. Sane, verum civium bonum non intelligitur nisi illud quod cum eorumdem suprema destinatione congruit; ideoque nequit Status, civium bonum prosequendo, ab eorumdem bono qua fidelium praescindere; quo fit ut non possit pariter praescindere ab ea societate cui bonum civium spirituale procurare directe commissum est."

("Nerazumnim se, naime, i apsurdnim naziva sistem odvojenosti Crkve od države: a) prvo zato što naravi i svrsi ljudi daje neprimjeren razlog, odvajajući dobro nekog građanina od njegovog dobra kao vjernika. Zasigurno, pod pravim dobrom građana ne može se razumijevati nego ono što se slaže s njihovim vrhovnim ciljem; i stoga ne može država, tražeći dobro građana, odsjeći ih od njihova dobra kao vjernika, što će biti da se ne može istodobno odsjeći od onog društva kome je povjereno da se izravno brine za duhovno dobro građana.")

Drugi razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države:
"Preterea est irrationale quia impedit quominus ipsum civitatis bonum temporale in sua plenitudine obtineatur, imo etiam maximum importat civili societati detrimentum. Haec enim florere aut stare diu, posthabita religione, quae summa dux ac magistra adest homini ad iura et officia sancte custodienda, non potest [Leo XIII, Annum ingressi, 19. martii 1902.]."

("Osim toga, nerazumno je jer spriječava da se i samo vremenito dobro države postigne u njegovoj punini, štoviše, nanosi također ogromnu štetu građanskom društvu. Ono, naime, ne može dugo cvjetati ili stajati, zapostavivši vjeru, koja pristoji čovjeku kao vrhovna voditeljica i učiteljica u svetom čuvanju prava i dužnosti [Leon XIII., Annum ingressi, 19. ožujka 1902.].")

Treći razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države objašnjava što je krivo u modernističkoj paroli "Slobodna Crkva u slobodnoj državi":
"Est denique irrationale quia dum utriusque societatis independentiam ab invicem et libertatem asserit, simul tamen dependentiam Ecclesiae a Statu praesupponit. Formula: 'Ecclesia libera in libero Statu' adstruit quidem ius libertatis Ecclesiae coram Statu, sed determinationem sphaerae activitatis Ecclesiae, intra quam haec libere agere valeat, Statui reservat; at vero, ius libere agendi Ecclesiae competens commetiri debemus ex eius fine, circa quem Status se incompetentem declarat; igitur legibus civilibus non potest determinari intra quos limites agere Ecclesia debeat pro fine suo ne exorbitet a sua potestate. Quod si Status, spreto infallibili magisterio Ecclesiae, nolit hac super re exclusivum eiusdem iudicium admittere, ex altera parte saltem sibi nequit addicere facultatem iudicium unilaterale imponendi."

("Naposljetku je i nerazumno, jer dok navodi neovisnost i slobodu obaju društava, istovremeno pretpostavlja ovisnost Crkve i države. Formula: 'Slobodna Crkva u slobodnoj državi', doduše, ističe pravo slobode Crkve pred državom, ali ostavlja državi da odredi sferu aktivnosti Crkve, unutar koje bi mogla slobodno djelovati, no pravo slobodnog djelovanja Crkve trebamo izvesti iz njezinog cilja, oko kojega se država proglašava nekompetentom; stoga se građanskim zakonima ne može odrediti unutar kojih granica treba djelovati Crkva za ostvarenje svog cilja, da ne prekorači svoje ovlasti. Jer ako država, odbacivši nepogrešivo učiteljstvo Crkve, ne želi u ovoj stvari prihvatiti njezinu presudu, s druge strane sebi ne može prisvojiti ovlast da svoju presudu jednostrano nameće.")

Osim što je sustav odvajanja Crkve i države opak i nerazuman, on je i nepravedan. Zašto je nepravedan?
"Iniustum denique diximus systema separationis Ecclesiae a Statu quia, ut libertati conscientiae aliorum consulat, credentium conscientiam offendit... Equidem mos geritur impiorum placitis qui nullum publicum cultum Deo exhibendum nullamque Ecclesiam a Statu suscipiendam esse contendunt, at simul hoc modo illorum fidelium laedunt conscientiam qui iuxta proprie religionis propriaeque persuasionis dictamina, vellent satisfacere officio sanctissimo, quo ligantur, publice quoque et socialiter colendi Deum qua auctorem et supremum moderatorem omnium rerum publicarum, atque praebendi Ecclesiae illa auxilia quae dumtaxat socialiter, prout in Statu sunt collecti, valent impertiri, v.gr. auxilium vis coactivae pro executione sententiarum ecclesiasticorum."

("Napokon, kažemo da je nepravedan sistem odvojenosti Crkve od države, jer dok se brine za slobodu savjesti drugih, vrijeđa savjest vjernika... Doista, ugađa se volji opakih koji nastoje da se ne iskazuje nikakvo javno štovanje Bogu i da nikakva Crkva ne bude prihvaćena od države, ali na taj način istovremeno vrijeđaju savjest onih vjernika koji prema pravilima vlastite religije i vlastitog uvjerenja, žele zadovoljiti presvetoj dužnosti kojom su obvezani javno i skupno ["društveno", "socialiter"] štovati Boga kao utemeljitelja i vrhovnog upravitelja svih javnih stvari, te pružiti Crkvi one pomoći koje mogu dati samo skupno, kao okupljeni u državu, npr. pomoć prisile za izvršenje crkvenih presuda.")

Ottaviani zaključuje ovo poglavlje navodeći kako su pape osudili sustav odvojenosti Crkve i države:
"Nihil mirum est igitur si separationis systema ab omnibus Romanis Pontificibus qui inde a Gregorio XVI gubernacula Ecclesiae susceperunt damnatum et reprobatum est, tamquam impudentissimae libertatis commentum et discordiae principium, item tamquam systema penitus erroneum, absurdum et perniciosum.
De rationibus rei sacrae reique civilis distrahendis, iam Gregorius XVI scribebat: 'Neque laetiora et religioni et principatui ominari possemus ex eorum votis, qui Ecclesiam a regno separari, mutuamque imperii cum sacerdotio concordiam abrumpi discupiunt. Constat quippe, pertimesci ab impudentissimae libertatis amatoribus concordiam illam, quae semper rei et civili fausta extitit et salutaris' [Mirari, 15. aug. 1832.].
Pius IX damnavit sequentem propositionem: 'Ecclesia a Statu, Statusque ab Ecclesia seiungendus est' [Syllabus, prop. 55.].
Et Leo XIII, describens systema separationis, quod a principio libertatis conscientiae deducitur: 'Ex quo perniciosum illud gignitur consectarium civitatis Ecclesiaeque rationes dissociari oportere. Sed haec quam absurde dicantur, haud difficulter intelligitur' [litt. enc. Libertas].
Pius X vero: 'Civitatis rationes a rationibus Ecclesiae segregari oportere, profecto falsissima, maximeque perniciosa sententia est' [Vehementer nos, 11. febr. 1906.]."

("Ništa stoga ne čudi da je sistem odvojenosti osuđen i odbačen od svih rimskih prvosvećenika koji su još od Grgura XVI. upravljali Crkvom, kao izum najopakije slobode i razdora u načelima; štoviše, kao potpuno zabludjeli sistem, apsurdan i opasan.
O pravilima razdora između svetoga i građanskoga, već je Grgur XVI pisao: 'I ne možemo očekivati sretnija vremena ni vjeri ni vlasti od želja onih koji nastoje odvojiti Crkvu od kraljevstva, žele raskinuti međusobnu slogu vlasti i svećenstva. Očito je, naime, da se ljubitelji najbesramnije slobode boje one sloge koja je uvijek bila povoljna i spasonosna i svetoj i građanskoj stvari.' [Mirari, 15. kolovoza 1832.]
Pio IX osudio je sljedeću postavku: 'Treba odvojiti Crkvu od države, i državu od Crkve' [Syllabus, prop. 55.].
I Leon XIII, opisujući sustav odvojenosti koji se izvodi iz principa slobode savjesti: 'Iz koga se rađa ono pogubno mišljenje da treba odijeliti načela države i Crkve. Ali nije teško shvatiti koliko je ovo apsurdno.' [enciklika Libertas, 20. lipnja 1888.]
A Pio X.: 'Da treba odvojiti načela države od načela Crkve, zacijelo je najlažljivije i najpogubnije mišljenje' [Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")

Vidjeli smo gore da se kao filozofski i ideološki temelj odvajanja Crkve i države navodi vjerski indiferentizam. Ottaviani je detaljno obradio taj pojam, u dijelu knjige gdje govori o zabludama u odnosima države prema vjeri. Tu razlikuje četiri zablude: državni ateizam, naturalizam, indiferentizam i "katolički liberalizam".





Nas zanima što Ottaviani kaže o indiferentizmu. Za njega je indiferentizam potpuno jednak ateizmu.
"Verum, indifferentismi sectatores, innixi falso supposito non satis constare quaenam sit vera religio, neque ullum haberi supremum iudicem competentem cuius sit rem controversam hanc dirimere, dicunt practice relinquendam esse libertatem cogitandi et colendi Deum prout singulis civibus placeat: quae libertas conscientiae, inquiunt, non servaretur, si Status uni tantum religioni determinatae adhaereret. Opportunius esse concludunt Statum aeque esse affectum erga omnes religiones, omnibusque tribuere protectionem, ut omnes simul suum tributum conferant in bonum publicae tranquilitatis et moralitatis.
Sed primum omnium, eaedem rationes quae contra atheismum statalem et naturalismum adductae sunt, aeque urgent contra indifferentismum politicum. Vetat iustitia, vetat ratio societatem nedum atheam esse, sed etiam, quod in theismum recideret erga varias religiones pari modo affectam, eademque singulis iura promiscue largiri. Cum enim sit unius religionis necessaria in civitate professio, dictat ratio eam esse profitendam quae unice vera est. Equidem qui indifferentismum in rebus religiosis profitetur, speculative verum et falsum aeque accipiendum, atque practice virtutem et vitium indifferenter esse sequenda tenet."

("Doista, sljedbenici indiferentizma, upirući se na krivu pretpostavku da nije dovoljno očito koja je istinita religija, i da nema nikakvog vrhovnog suca nadležnog da riješi taj prijepor, kažu da treba praktično prepustiti slobodu mišljenja i štovanja Boga kako se kojem građaninu sviđa: a ta se sloboda savjesti, kažu, ne bi čuvala kad bi država prijanjala uz samo jednu određenu religiju. Prikladnije je, zaključuju, da država jednako postupa prema svim religijama, svima pruža zaštitu, kako bi sve zajedno dale svoj doprinos za dobro javnoga mira i morala.
Ali prije svega, isti razlozi koji su izneseni protiv državnog ateizma i naturalizma, jednako govore i protiv političkog indiferentizma. Zabranjuje pravda, zabranjuje razum, ne samo da društvo bude ateističko, nego također da upadne u teizam koji jednako prihvaća sve religije i jednaka prava daje svima bez razlike. Budući da je nužno ispovijedanje jedne religije u državi, razum nalaže da se ispovijeda ona religija koja je jedina istinita. Doista, oni koji u vjerskim stvarima ispovijedaju indiferentizam, spekulativno drže da treba jednako prihvatiti istinito i lažno, i praktički da se krepost i opačina mogu bez razlike slijediti.")

Ottaviani ističe da sama pravednost jasno govori protiv indiferentizma:
"Iustitia autem vetat damnum civibus inferre quod ex indifferentismo statali certissime provenit: Status enim aeque se habendo erga omnes religiones, ideoque et erga falsas sectas, indigne agit contra bonum populi cum magistros falsitatis et erroris promoveat, ipsisque facultatem tribuat malum praebendi subditis, et in periculo cives constituat amittendi supremum bonum omnium, ita removens cardinalem moralitatis socialis..."

("Pravda naime zabranjuje nanositi štetu građanima, koja bi sigurno došla od državnog indiferentizma. Jer država koja se jednako odnosi prema svim religijama, pa tako i prema lažnim sektama, nedostojno radi protiv dobra naroda, kad promovira učitelje laži i zablude, i daje im mogućnost da pružaju zlo njenim podložnicima, i stavlja građane u opasnost da izgube vrhovno dobro svih, tako uklanjajući srž društvenog morala...")

U isti rang s indiferentizmom, Ottaviani stavlja i "katolički liberalizam". U osnovi, to je modernizam. Pažljivo pročitajte kako ga opisuje, jer ćete ovdje lako prepoznati mnoge današnje prelate i teologe:
"Non minus periculosi sunt hodierni 'liberalismi catholici' errores, qui sub specie obsequii erga democratiam capitiose ledunt principia catholica de officiis Status erga Ecclesiam. Sane percipiunt difficultates quae suis doctrinis opponuntur ex magisterio Ecclesiae, praesertim ex Romanorum Pontificum Encyclicis hoc super argumento datis: quibus se expedire conantur asserendo in Encyclicis Litteris distinguendam esse partem permanentem ab ea parte quae mutabilis est, secundum temporum et historiae vicissitudines. Hinc asseverant doctrinam anteactis temporibus a theologis et a Romanis Pontificibus pro exactae aetatis circumstantiis historicis propositam habendam esse nunc obsoletam, prout anachronisticam et cum hodierno statu democratici conceptu inconciliabilem. Equidem ut principium fundamentale ponunt homines, sive in errore sint, sive in veritate, pari iure ubique pollere. Hinc deducunt in hodierno statu democratico, et etiam catholico, omnes religiosas societates singulosve cives pari iure tum quoad exercitium nedum privatum sed et publicum proprii cultus, tum etiam quad doctrinae propagationem omnino frui debere. Describunt, autem, statum confessionalem obscuris coloribus, ex quibusdam anteriorum temporum excessibus, ideoque ipsum pro nostra aetate inconceptibile autumant, quasi reditum ad mediae aetatis violentias; statum, autem, qui sua officia adimpleret, publice profitendo et protegendo religionem catholicam, spretui exponunt, eum vocando 'clericalem', prouti anticatholici usui habent."

("Nisu ništa manje opasne zablude današnjeg 'katoličkog liberalizma', koje pod prividom uslužnosti prema demokraciji, zavodljivo povrjeđuju katolička načela o dužnostima države prema Crkvi. Zasigurno, poznaju teškoće koje se njihovim naucima suprotstavljaju iz učiteljstva Crkve, napose iz enciklika rimskih prvosvećenika koje su dane o ovoj temi: iz čega se oni pokušavaju izvući tvrdeći da u enciklikama treba razlikovati stalan dio od dijela koji je promijenljiv, prema izmjenama vremena i povijesti. Odatle tvrde da je sada zastario nauk prijašnjih vremena, koji su iznijeli teolozi i rimski prvosvećenici za okolnosti točnog povijesnog razdoblja, kao anakronističan i nepomirljiv s današnjim konceptom demokratske države. Štoviše, kao temeljno načelo stavljaju da ljudi moraju posvuda uživati jednaka prava, bez obzira jesu li u zabludi ili u istini. Iz toga izvode da u današnjoj demokratskoj državi, i također u katoličkoj, sve vjerske zajednice i svi građani trebaju imati posve ista prava, kako u iskazivanju vlastitog kulta, ne samo privatnog nego i javnog, tako i u širenju svog nauka. A konfesionalnu državu opisuju tamnim bojama, iz nekih ekscesa prijašnjih vremena, i zato kažu da je ona nezamisliva za naše vrijeme, kao povratak na nasilja Srednjeg vijeka; a državu koja ispunjava svoje dužnosti javno ispovijedajući i štiteći katoličku vjeru, izvrgavaju preziru, nazivajući je 'klerikalnom', kao što običavaju činiti antikatolici.")

U fusnoti ispod teksta, kardinal Ottaviani konkretno navodi tko su ti promicatelji liberalizma, te njihova sporna djela. Među njima i poznata imena: Maritain, Congar, Pribilla, Murray, Leclercq...




Kao što vjerojatno znate, kardinal Ottaviani je kao tadašnji podtajnik Svetoga oficija osobno kaznio neke od ovdje navedenih modernista. Ušutkao je Murrayja 1954., zabranivši mu da govori i piše o "vjerskoj slobodi". I Congar je u ono vrijeme bio pod kaznama, a neke njegove knjige su zabranjene.

Kako se onda moglo dogoditi da ti kažnjeni "teolozi" dobiju toliki utjecaj kasnije, tijekom 1960-ih?
Svi su ti liberali sudjelovali na Drugom vatikanskom koncilu i znatno utjecali na njegove dokumente, posebno na "Dignitatis humanae", "Nostra aetate" i "Gaudium et spes".
U njima se iznose stavovi koji su dijametralno suprotni od onoga što je kardinal Ottaviani desetljećima poučavao studente o odnosima Crkve i države.

Ako pitate zašto se sve to dogodilo na II. vatikanskom koncilu, odgovor je jednostavan. Zato što su mnogi biskupi bili zahvaćeni liberalizmom još prije Koncila. Oni to nisu javno govorili (da ne bi bili sumnjivi Rimu), ali su u sebi nosili potpuno liberalna uvjerenja: čitali liberalne knjige, članke i novine, i upijali njihov sadržaj.
To je izašlo na vidjelo na II. vatikanskom koncilu.

Jednostavno rečeno, okolina u kojoj su živjeli djelovala je na njihova razmišljanja. Poznato je da je većina liberalnih biskupa došla iz zemalja u kojima su katolici manjina ili žive izmiješano s protestantima: Njemačka, Nizozemska, SAD, Kanada... Pitanje je jesu li ti ljudi ikada uopće prihvatili katolički nauk o odnosu Crkve i države.

Nije se smjelo dopustiti da oni nametnu svoje stavove cijelom katoličkom svijetu. A nametnuli su liberalizam velikom dijelu katolika, koji toga uopće nisu svjesni.

Mi zato moramo danas raditi na ponovnom upoznavanju i uzdignuću pravog i čistog katoličkog nauka. U tome nam veliku pomoć mogu pružiti knjige kardinala Ottavianija. Predlažem stoga svim svećenicima i teolozima, koji čitaju ovaj blog, da malo potraže po starim ladicama i ormarima knjige ovoga velikog kardinala. Znam da ih ima na KBF-u, jer se na njih upućuje u pojedinim djelima naših starijih teologa.

Danas je velika pomoć i internet. Ottavianijev Compendium možete preuzeti ovdje: Compendium iuris publici ecclesiastici