Kakvi nam ljudi trebaju?

U Tominoj Summi theologiae, čitatelju koji se nalazi usred nevolja ovog života, možda najveću utjehu mogu pružiti dijelovi koji govore o zaslugama dobrih djela (I-II, quaes. 114.), te dijelovi koji govore o zadovoljštini za grijehe (Suppl., quaes. 12.-15.).
Zašto baš ti dijelovi? Mnogi vjernici nakon početnog oduševljenja i revnosti, počnu popuštati u molitvi i drugim dobrim djelima - kad im to s vremenom postane zamorno ili "dosadno". Nažalost, mnogi i odustanu od dobrog puta.

Baš zato treba čitati što su istaknuti katolički teolozi, poput sv. Tome Akvinskoga, pisali o zaslugama. Jednostavno rečeno: Što je neko dobro djelo teže, to će imati veće zasluge onaj koji ga izvrši.

Pri tome, zasluge djela ne umanjuje ni to ako je nekome, zbog predanosti, ljubavi i spremnosti volje, na individualnoj razini znatno lakše neko inače teško djelo.
Tako piše sv. Toma (I-II, q. 114., a. 4., ad 2um):

"...opus aliquod potest esse laboriosum et difficile dupliciter. Uno modo ex magnitudine operis. Et sic magnitudo laboris pertinet ad augmentum meriti. Et sic caritas non diminuit laborem, immo facit aggredi opera maxima; 'magna enim operatur, si est', ut Gregorius dicit in quadam homilia. Alio modo ex defectu ipsius operantis, unicuique enim est laboriosum et difficile quod non prompta voluntate facit."

("...neko djelo može biti mučno i teško na dva načina. Jednim načinom zbog veličine djela. I tu se veličina truda tiče povećanja zasluge. I tako ljubav ne umanjuje trud, nego štoviše, potiče na poduzimanje najvećih djela, 'čini velika djela, ako je ima', kako kaže Grgur u jednoj propovijedi. Na drugi način zbog nedostatka onoga koji radi; naime, svakome je mučno i teško ono što ne čini spremne volje.")

Ova misao postaje jasnija, ako pogledamo kako uspoređuje učinak dobrih djela kao zadovoljštine za grijehe, sa njihovom obilježjem stjecanja zasluga (Suppl., q. 15., a. 1., ad 2um):

"sicut in satisfactione consideratur poenalitas, ita et in merito consideratur difficultas. Diminutio autem difficultatis quae est ex parte ipsius actus, diminuit, caeteris paribus, meritum; sed diminutio difficultatis quae est ex promptitudine voluntatis, non diminuit meritum, sed auget; et similiter diminutio poenalitatis ex promptitudine voluntatis, quam facit caritas, non diminuit efficaciam satisfactionis, sed auget."

("kao što se u zadovoljštini gleda na kaznenost [lat. poenalitas], tako se u zasluzi gleda na teškoću. Smanjenje teškoće koja je na strani samog djela, umanjuje zaslugu, ako je sve ostalo jednako; ali smanjenje teškoće do kojeg dolazi zbog spremnosti volje, ne umanjuje zaslugu, nego povećava; i slično, umanjenje kaznenosti zbog spremnosti volje, što čini ljubav, ne umanjuje učinak zadovoljštine, nego povećava.")

Ovo se odnosi prije svega na ona temeljna djela zadovoljštine: molitvu, post i milostinju, o kojima se govori malo dalje (Suppl., q. 15., a. 3.):

"satisfactio debet esse talis per quam aliquid nobis subtrahamus ad honorem Dei. Nos autem non habemus nisi tria bona, scilicet bona animae et bona corporis et bona fortunae, scilicet exteriora. Ex bonis quidem fortunae subtrahamus nobis aliquid per eleemosynam, sed ex bonis corporis per ieiunium, ex bonis autem animae non oportet quod aliquid subtrahamus nobis quantum ad essentiam, vel quantum ad diminuitionem ipsorum, quia per ea efficimur Deo accepti, sed per hoc quod ea submittimus Deo totaliter; et hoc fit per orationem. Competit etiam iste numerus ex parte illa qua satisfactio peccatorum causas excidit, quia radices peccatorum tres ponuntur (I. Ioan. 2, 16); scilicet concupiscentia carnis, concupiscentia oculorum et superbia vitae. Contra concupiscentiam carnis ordinatur ieiunium, contra concupiscentiam oculorum ordinatur eleemosyna, contra superbiam vitae ordinatur oratio, ut Augustinus dicit..."

("zadovoljština treba biti takva da po njoj nešto sebi uskratimo na slavu Božju. A mi nemamo nego tri dobra, to jest, dobra duše i dobra tijela i dobra imetka, dakako vanjskog. Od dobara imetka uskraćujemo si nešto po milostinji, a od dobara tijela preko posta, a od dobara duše nije potrebno da si nešto uskraćujemo što se tiče sućanstva, ili što se tiče njihovog umanjenja, jer po njima postajemo ugodni Bogu, nego po tome da se podložimo Bogu u cijelosti, a to se postiže po molitvi. Prikladan je također ovaj broj [djela zadovoljštine] u onom dijelu kojim zadovoljština uklanja uzroke grijeha, jer se navodi tri uzroka grijeha (1 Iv 2, 16), to jest: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Protiv požude tijela postavlja se post, protiv požude očiju postavlja se milostinja, protiv oholosti života postavlja se molitva, kako kaže Augustin...")

Sve ovo u praksi najbolje možemo vidjeti kod našeg bl. Ivana Merza.
Prof. Đuro Gračanin, koji je studirao u Parizu u isto vrijeme kad i bl. Ivan Merz, opisuje njegov pokornički život (Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza, 1933. god.):

"Bio je, spomenuo sam, nježne dosta konstrukcije. Ipak je svoje tijelo prezirao kao malo tko. Doručkovati često nije htio. Meso je znao ne jesti po čitave mjesece, iako ga je studij vrlo izmarao. Svagda iz ručka – sjećam se dobro – i onda kad bi bile najslađe stvari na kraju, on bi, iz pokore, uzeo malo kruha i sama bi ga jeo. Kad smo mu govorili da to čini iz asketskih razloga, nikad to nije htio priznati, nego je na naše primjedbe većinom šutio. Zadivljivao nas je svojim odricanjem – ljutio je, istina, staru gospođu kod koje smo se hranili, što nije jeo meso, ali nije htio popustiti. Spočetka bi joj govorio: 'Madame, je vous prie ne vous fâchez pas' – 'Gospođo, molim Vas ne ljutite se.' Ali kad se gospođa iz sažaljenja prema njemu nastavila ljutiti, on je šutio, crvenio se kao da je kriv, ali nije se dao skloniti. Na Veliki petak jednostavno je iščeznuo – ostavivši kartu gospođi i ispričavajući se da ga neće biti cio dan. Gospođa je znala što je: on je odlučio taj dan ništa ne jesti. To se, uostalom, događalo skoro svaki mjesec da kroz 24 sata jednom ne bi ništa jeo, samo je to obično spretnije prekrivao.

Svoje nehotične pogrješke – kojih je dakako i on imao – tako je vidljivo popravljao, tako je nemilosrdno iskorjenjivao, da mi je Š. zadivljen, često kad bi na samu bili, govorio: 'Slušaj, ovaj Merz postaje svaki dan savršeniji.' I onda bi mi pripovijedao kojekakve njegove nove mortifikacije, nova mrtvljenja koja je on poduzimao. Gospođa kod koje je stanovao, pripovijedala je da mu je krevet više puta našla neraspravljen: on je, naime, ležao na podu kraj kreveta. A ujutro bi rano ustao i prao se cio u hladnoj vodi. Pri objedu, počeo se bio i na taj način mrtviti da bi prestao jesti onda kad mu je očito najslađe bilo.

Kako je sebe nemilosrdno progonio i okrutno upravo prema sebi postupao, svjedoči nam i ova zgoda. Jednoga ljetnog dana, kad je u Parizu moglo biti 40˚ u hladu) i kad su visoke pariške kuće pohvatale i zatvorile svu tu vrućinu među svoje zidove da je učine još nesnosnijom, i kad je pola pariškoga stanovništva pobjeglo u okolicu da se malo rashladi, Merz je ostao u Parizu. Bio je, naime, tada studirao obraćenje francuskoga pisca Huysmansa i htio je po toj najvećoj žezi proći onim istim putovima koji su se odnosili na neke momente toga obraćenja. Trebalo mu je da što bolje shvati psihološku stranu Huysmansova obraćenja i zato je smatrao potrebnim to zaslužiti jednom ovako velikom žrtvom!

Jednom drugom prilikom, 8. svibnja 1921., išli smo skupa na proslavu Ivane od Arka u Orleans. Kad smo došli tamo sve su sobe po hotelima i privatnim stanovima bile zauzete. Morali smo otići malo izvan grada da u nekoj priprostoj kući prenoćimo. Tamo je, međutim, soba koju su nam ponudili tako strašno neugodno vonjala, da se ni časa nisam mogao u njoj zadržati. I Merzu je taj zadah strašan bio, ali tim strašniji što je on odmah rekao da zna kakve je provenijencije taj zadah. Ipak, on je ostao tamo svladavši svoju odvratnost prema tomu neugodnom vonju. Ovako, gdjegod je mogao, Merz je objeručke prihvaćao mrtvljenja i žrtve koje su mu se pružale.

Ovo su dakako samo izvanredni slučajevi Ivanova mrtvljenja. No u njegovu dnevnom životu tih je mortifikacija bilo daleko više. Ne mogu ne spomenuti posebno jednu od njih; to je štednja vremena. Iako je svojim znancima znao posvećivati dosta vremena, tako da u njegovu susretu s drugima nije bilo ništa ne naravno, ništa ekspeditivno, ništa nasilno užurbano, ipak je vrijeme silno štedio. Iskorištavao je svaku slobodnu minutu. Sjećam se osobito onih časova kad bi kod stola, umorni i satrveni od predavanja, čekali na ručak po nekoliko minuta – a Merz bi vadio svoju bilježnicu s francuskim riječima i učio! Znao je poput svih velikih duhova cijeniti neizmjernu vrijednost bježećih minuta zemaljskoga života i zato ih je uz silne napore i veliko svladavanje iskorištavao.

Koliko je međutim drugih žrtava u drugim područjima Merz činio i doprinosio, to zna samo on i dragi Bog. Po pravilima, koja si je on u Parizu napravio, koja sadržavaju 21 točku, vidi se da je on mnogo toga činio što je ostalo sakriveno našemu pogledu. Zar ne čitamo tamo i ovo: 'Katkad sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.' Jednom sam nehotice, ni ne znajući što mi je u rukama, otvorio prve stranice neke njegove bilježnice – gdje je on valjda zbog vježbe bilježio svoje razne žrtve – one su bile pune poteza."

Bl. Ivan je s istim požrtvovnim duhom radio i kao aktivist katoličkog pokreta. Radio, molio i trpio za pobjedu katolicizma u Hrvatskoj i cijelom svijetu. I drugima je postavio visoke kriterije, što se vidi po vjerskim dužnostima koje je propisao u Zlatnoj knjizi za katoličku mladež, ili po onima koje je želio postaviti novinarima dok je planirao osnivanje katoličkog dnevnog lista.
Kad bismo danas u Hrvatskoj imali barem tisuću ljudi poput bl. Ivana Merza, siguran sam da bi pobjeda katolicizma bila osigurana. 

Ali nažalost, takvi su ljudi iznimno rijetki. Rijetki su čak i među redovnicima. 

Bl. Alojzije Stepinac je to dobro primijetio u nekim svojim propovijedima, gdje ukazuje na problem manjka duha žrtve i pokore u našim samostanima.

Bl. Alojzije kaže u nagovoru sestrama milosrdnicama, na Tijelovo, 8. lipnja 1944.:

"Imao sam više puta prilike da dobijem anonimna pisma iz raznih družba, gdje se sestre tuže na stvari bez ikakvih vrijednosti. Onda mi pada na pamet: 'Draga sestro, loviš muhe po zraku, a mogla bi svijetom vladati!' Njoj je dosta kad joj npr. glavarica reče koju oštriju riječ, a ona - umjesto da ide u svoju ćeliju, da se baci na koljena i da reče: 'Dragi Isuse, i Tvoja je glava bila trnjem okrunjena, pa neka bude ovaj ukor, što sam ga dobila, za obraćenje jedne nesretne žene u javnoj kući, za obraćenje palog svećenika, bezbožnog psovača itd.' - umjesto da ona tako učini, ona lovi muhe. Da se baci u ćeliji ili pred oltarom, donijela bi svojim činom mnogo utjehe Božanskom Srcu Isusovu."

Vrijeme je da svi napokon počnemo razmišljati na način bl. Ivana Merza i bl. Alojzija Stepinca: da usvojimo njihov pogled na svijet. Ali i pogled ostalih svetaca, koji su zasjali tijekom ovih 2000 godina povijesti Crkve. Takvi nam ljudi trebaju.

Sv. Antun Padovanski u propovijedi na Sedamdesetnicu: Krštenje dijeli vjernike od nevjernika

Propovijed sv. Antuna Padovanskog na Sedamdesetnicu, 1228. godine, dugačka je i vrlo bogata vrijednim porukama. Izdvojit ću danas samo nekoliko misli iz te vrlo poučne propovijedi.

No, kako bismo shvatili te pouke, prvo moramo poznavati njihovu liturgijsku pozadinu.
U tradicionalnom časoslovu se na Sedamdesetnicu u matutinu čitaju početna poglavlja Knjige postanka (o stvaranju svijeta i čovjeka). Sv. Antun svoju propovijed na taj dan uvelike temelji na tim čitanjima. Po svom običaju, on tamo opisanim događajima daje i jedno mistično tumačenje, koje omogućuje čovjeku da lakše shvati svoj položaj u svijetu i da djeluje u skladu sa zahtjevima katoličke vjere.

Tako u ovoj propovijedi, između ostaloga, daje nekoliko mističnih tumačenja o onim riječima Knjige postanka:

"I reče Bog: 'Neka bude svod posred voda, i neka rastavi vode od voda!' Tako načini Bog svod, i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom."
(Post 1, 6-7)

Sv. Antun u razdvajanju voda vidi sveto krštenje, koje razdvaja vjernike od nevjernika:

"Secunda die dixit Deus: 'Fiat firmamentum in medio aquarum', id est, baptismus dividens aquas superiores ab aquis inferioribus, id est, fideles ab infidelibus, qui bene dicuntur aquae inferiores, eo quod inferiora petunt et suis lapsibus quotidie deficiunt. Aquae vero superiores significant fideles, qui secundum Apostolum (Col. 3, 1): 'Debent quaerere quae sunt sursum, ubi Christus est in dextera Dei sedens.'."

("Drugoga dana reče Bog: 'Neka bude svod posred voda', to jest, krštenje koje dijeli gornje vode od donjih voda, to jest, vjernike od nevjernika, koji se s pravom nazivaju donje vode, jer traže ono što je nisko, i svojim padovima svakodnevno malakšu. A gornje vode označuju vjernike, koji prema Apostolu (Kol 3, 1): 'Trebaju tražiti što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.'.")

No, kako i sami znate, mnogi vjernici ne žive u skladu sa svojim krštenjem. Mnogi i ne znaju što su dobili krštenjem, i na što ih ono obvezuje, a mnogi za to i ne mare.
Zato sv. Antun malo kasnije kaže i ovo:

"Sed Deus fecit firmamentum baptismi in medio aquarum, 'ut divideret aquas ab aquis'. Sed isti peccatores, ut dicit Isaia (24, 5-6). 'Transgressi sunt leges, mutaverunt ius, dissipaverunt foedus sempiternum, propter hoc maledictio vorabit terram, et peccabunt habitatores eius, ideoque insanient cultores eius, et relinqueruntur homines pauci.'
Leges literae et gratiae transgrediuntur, quia nec legem literae sicut servi, nec legem gratiae sicut filii volunt custodire. 'Mutant ius' naturale, quod est: Quod tibi non vis fieri, alii ne feceris. 'Dissipant foedus sempiternum', quod pepigerunt in baptismo. 'Et ideo maledicto' superbiae 'vorabit terram', id est, terrenos. 'Et peccabunt habitatores eius', peccato avaritiae. Quibus dicitur Apocalypsis (12, 12). 'Vae terrae', id est, qui habitant super terram. 'Et insanient cultores eius', peccato luxuriae, quae est insania et mentis amentia."

("Ali Bog je načinio svod krštenja posred voda, 'da odijeli vode od voda'. No, ovi grešnici, kako kaže Izaija (24, 5-6): 'Prestupiše zakone, promijeniše pravo, razvrgoše Savez vječni: zato će prokletstvo proždirati zemlju, i griješit će stanovnici njezini, i stoga će poludjeti obrađivači njezini, i ostat će malobrojni ljudi.'. Prestupaju i zakone slova i zakone milosti, jer ne žele čuvati ni zakon slova, kao sluge, ni zakon milosti, kao sinovi. 'Mijenjaju pravo' naravi [naravni zakon], što je: Što ne želiš da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugome. 'Razvrgavaju Savez vječni', koji su sklopili na krštenju. 'I zato će prokletstvo' oholosti 'proždirati zemlju', to jest, zemljane. 'I griješit će stanovnici njezini', grijehom pohlepe. Kojima kaže Otkrivenje (12, 12): 'Jao zemlji', to jest, onima koji borave na zemlji. 'I poludjet će obrađivači njezini' grijehom bludnosti, koja je ludost i bezumlje.")

Kao što sam rekao, Sv. Antun u istoj propovijedi daje još nekoliko mističnih tumačenja odvajanja voda od voda u knjizi Postanka. Od njih je posebno dojmljivo ovo:

"Aquae superiores sunt fluenta gratiae, aquae inferiores fluenta concupiscentiae, quae debent esse sub homine. Vel aliter. Mens iusti habet aquas superiores, scilicet rationem quae est vis animae superior, quae semper hominem ad bonum provocat. Habet aquas inferiores, id est, sensualitatem: quae semper tendit ad occasum. Dividit ergo firmamentum confessionis aquas superiores ab inferioribus, ut confitens egressus a Sodomis, ascendens ad montana, non respiciens retro ne cum uxore Loth convertatur in statuam salis, quam animalia, id est, daemonia cum magna aviditate lambendo consumunt. Egressus ergo cum veris Israelitis ex AEgypto, tendens ad terram promissionis non constituat sibi ducem propriam voluntatem ut revertatur ad ollas carnium, et pepones et allia AEgyptiorum, id est, desideria carnalia. Fiat ergo, obsecro, firmamentum in medio aquarum..."

("Gornje vode su tokovi milosti, donje vode su tokovi požude, koje trebaju biti ispod čovjeka. Ili drugačije: duša pravednika ima gornje vode, to jest, razum koji je gornja sila duše, koji uvijek čovjeka poziva na dobro. Ima i niže vode, to jest, sjetilnost: koja uvijek teži prema [grešnoj] prilici. Razdvaja stoga svod ispovijedi gornje vode od donjih, da ispovijedajući se, izlazi iz Sodome, uspinje se na brdo ne obazirući se natrag, da se ne bi poput Lotove žene pretvorio u stup soli, koga bi životinje - to jest, demoni - proždrli ližući s velikom pohlepom. Izašavši zato s pravim Izraelom iz Egipta, dok teži prema obećanoj zemlji, neka si ne postavlja za vođu vlastitu volju, da ga vraća k loncima mesa i lubenicama i češnjaku Egipćana, to jest, tjelesnim požudama. Neka bude, stoga, svod posred voda...")

Eto, toliko materijala za razmišljanje u ovom pretkorizmenom razdoblju.
Propovijed sv. Antuna citirao sam prema sabranim djelima sv. Franje Asiškoga i sv. Antuna Padovanskoga, koja je zajedno objavio J. de la Haye u Parizu, 1641. god., a koja imate ovdje: Sancti Francisci Assisiatis et sancti Antonii Paduani OPERA OMNIA.

Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20)

Ključna poruka sv. Pavla u Prvoj poslanici Timoteju je ono čuveno upozorenje da budno čuva poklad, koji mu je povjeren, kloneći se svega onoga što bi moglo ugroziti poklad vjere.
U Duda-Kaštelanovom prijevodu Biblije to glasi ovako:

"Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječjâ nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili."

U ovom je prijevodu sporno ovo "kloneći se svjetovnoga praznoglasja". Naime, u Vulgati stoji "devitans profanas vocum novitates", što je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić preveo: "kloneći se nevaljalih novotarija u govoru".
Dakle, prema Vulgati, u obrani poklada vjere, trebamo se kloniti novotarija, a ne pukog "praznoglasja".

Ova razlika u prijevodu, nastala je zbog različitog čitanja grčkog teksta, gdje i jedno slovo može činiti veliku razliku. Ako navedenu riječ čitate kao κενοφωνίας, onda možete prevesti kao "praznoglasje". Međutim, ako čitate kao καινοφωνίας (kako su čitali svi stariji crkveni oci), onda je jasno da se na tom mjestu osuđuje "novoglasje", tj. novotarije.

Još je u 17. stoljeću istaknuti tumač Svetoga pisma, isusovac Cornelius a Lapide, objasnio tu razliku, u svojim komentarima poslanica sv. Pavla:

"Graeca iam habet κενοφωνίας, id est vanitates sive inanitates vocum; et ita legit Syrus, OEcumenius et Theophylactus, qui eas vocat mataeologias et vaniloquentias... Verum Chrysostomus, Ambrosius, Augustinus et passim veteres legunt cum nostro Interprete καινοφωνίας, id est novitates vocum."

("Grčki sad ima κενοφωνίας, to jest, ispraznosti ili praznost glasova; i tako čitaju Sirac, Ekumenije i Teofilakt, koji ih zove mateologije i praznoglasja... No, Krizostom, Ambrozije, Augustin i svi stariji bez razlike čitaju s našim Prevoditeljem καινοφωνίας, to jest, novotarije glasova.")

Ponovimo to još jednom: svi stariji crkveni oci čitali su to mjesto jednako onako kako piše u Vulgati: "devitans profanas vocum novitates". Katolički prijevodi Svetoga pisma na narodne jezike, koji slijede Vulgatu, također su jasni o ovom mjestu.

U prijevodu fra Matije Petra Katančića iz početka 19. stoljeća, koji donosi usporedno latinski tekst Vulgate i hrvatski prijevod, na tom mjestu stoji:

"O Timoteo, založeno čuvaj, ugibajući se svitovnim ričih novinam"

Katančićeva Biblija - Novi zavjet, str. 229.

Isto vidimo i u nešto kasnijim prijevodima, koji inače nisu baš strogo slijedili Vulgatu, ali su na važnijim mjestima itekako pazili da se ne bi previše udaljili od nje. 
Tako u prijevodu Novog zavjeta nadbiskupa Ivana Šarića iz 1942. godine, cijelo ovo mjesto glasi:

"O Timoteju, sačuvaj, što ti je povjereno, kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere."

Ivan Ev. Šarić - Novi zavjet, 1942., str. 398.

Uočite, također, da je nadbiskup Šarić, u bilješci ispod teksta, dao važno tumačenje za to mjesto:

"'Sačuvaj što ti je povjereno', t.j. predaju (tradiciju), kojoj si čuvar."

U tom je kontekstu još jasnije na što je mislio sv. Pavao kad nas je upozorio da se klonimo novotarija. Ali, nažalost, to ljudi koji čitaju Duda-Kaštelanov prijevod (koji tako marljivo širi "Kršćanska sadašnjost") uopće neće primijetiti. Tamo piše "kloneći se praznoglasja", umjesto "kloneći se novotarija".

Govorio sam već više puta o problemu "modernih prijevoda Biblije", ali ponovit ću to još jednom. Veliki problem u vezi Duda-Kaštelanovog prijevoda jest jedna čudna sklonost: da su od svih mogućih načina na koji možete prevesti neku riječ, oni prečesto birali onaj izraz koji najmanje odgovara smislu u kojem su to mjesto shvaćali sveti oci (i uopće cijela Crkva kroz cijelu svoju povijest).
Nažalost, prevoditelji "Zagrebačke Biblije" vodili su se primjerom postkoncilskih modernističkih prevoditelja iz Njemačke i Francuske, koji su se trudili izraditi "ekumenske prijevode", to jest, prijevode koji bi bili prihvatljivi i nekatolicima.
Odatle toliko kompromisnih rješenja u tim "modernim prijevodima".

No, što to znači u praksi? Ljudi koji čitaju te prijevode, dobivaju pojam o vjerskim pitanjima koji je nerijetko veoma različit od shvaćanja kakvo je Crkva uvijek držala.

Dovoljno je pogledati ovaj današnji primjer, gdje sv. Pavao upozorava protiv novotarija.
To mjesto je centralni argument sv. Vinku Lerinskom u njegovom čuvenom Commonitoriumu, u kojem iznosi kriterije za razlikovanje katoličke vjere od heretičkih novotarija. Evo kako on piše o tom mjestu iz Pavlove poslanice Timoteju:

"...et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt.' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?
'Devita', inquit, 'prophanas vocum novitates'. Non dixit antiquitates, non dixit vetustates, imo plane quid e contrario sequeretur ostendit. Nam si vitanda est novitas, tenenda est antiquitas; et si prophana est novitas, sacrata est vetustas."

("...i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?
'Kloni se', kaže, 'profanih novotarija u govoru'. Nije rekao starosti, nije rekao drevnosti, nego pokazuje ono što baš naprotiv slijedi. Naime, ako treba izbjegavati novost, onda treba držati starost; i ako je profana novost, posvećena je drevnost.")

Po sv. Vinku Lerinskom, glavni kriterij za razlikovanje katoličke vjere od krivovjerja je to što je katolička vjera stara i nepromijenjena još od vremena apostola, dok su sva krivovjerja došla kao novotarije od strane ljudi koji su željeli mijenjati kršćansku vjeru. Za sv. Vinka Lerinskoga termini novotarija i krivovjerje - praktički su istoznačnice.

I kasnije su katolici zvali krivovjerce "novotarima". Na primjer, čitate li katoličke knjige iz 16. stoljeća, primijetit ćete da protestante vrlo često nazivaju "novotarima" i "novovjercima". Čak i u 20. stoljeću, u nekim ćete teološkim knjigama vidjeti kako se protestante naziva "novotarima". No, ta je praksa naglo prestala za vrijeme Drugog vatikanskog koncila.

Posebno je zanimljivo što su se takve stvari isticale i u popularnoj duhovnoj literaturi, namijenjenoj širim slojevima stanovništva.
Pogledajte, primjerice, jedan argument iz Kniewaldovog vodiča za mladež Katolički đak (1926. god.), kojim objašnjava zašto je nauk Katoličke Crkve apostolski (str. 67.):

Nebeska potvrda istinitosti nauka Crkve

Lurdska ukazanja 1858. godine jedan su od najvažnijih događaja u Crkvi u 19. stoljeću. Njih slavi današnji blagdan. Ta su ukazanja bila potvrda s neba o istinitosti dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, kako ju je svečano definirao papa Pio IX. četiri godine ranije (1854. god.).

Službeni crkveni pogled na ta ukazanja najbolje se vidi u čitanjima današnjeg blagdana u (tradicionalnom) Rimskom brevijaru, kao službenoj crkvenoj knjizi, iz koje su molile stotine tisuća svećenika i redovnika diljem svijeta. Navest ću nekoliko izvadaka iz tih čitanja, prema izdanju Rimskog brevijara iz 1942. godine.


Već na početku IV. čitanja, odmah se ističe povezanost Lurdskih ukazanja s proglašenjem dogme o Bezgrješnom Začeću:

"Anno quarto a dogmatica definitione de immaculato beatae Mariae Virginis Conceptu, ad Gavi fluminis oram prope oppidum Lourdes diecesis Tarbiensis in Gallia, ipsa Virgo in rupis sinu super specum Massabielle puellae cuidam, vernacula lingua Bernadette nuncupatae, pauperrimae quidem sed ingenuae et piae, pluries se conspiciendam obtulit."

("Četvrte godine od dogmatske definicije o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, na obali rijeke Gave blizu gradića Lurda u Tarbskoj biskupiji u Francuskoj, ista se Djevica na rubu pećine iznad spilje Massabielle više puta ukazala jednoj djevojci, koja se pučkim jezikom zove Bernardica, siromašne, doduše, ali plemenite i pobožne.")

Slijedi kratki opis Gospinih poruka, poziva na pokoru i molitvu za grešnike, obavijest o izvoru vode, potrebi da ovdje svećenici podignu kapelicu; i ono ključno, Gospa se predstavila riječima: "Ja sam Bezgrješno Začeće".

"Cum vero tertio apparuisset, puellam ad specum per quindecim dies invitavit. Exinde eam saepius est alloquuta, ac pro peccatoribus orare, terram deosculari, poenitentiamque agere est hortata; deinde imperavit, ut sacerdotibus ediceret, aedificandum ibi esse sacellum, solemnisque supplicationis more illo accedendum. Mandavit insuper ut e fonte, qui sub arena adhuc latebat sed mox erat erupturus, aquam biberet, eaque se abstergeret. Denique die festo Annuntiationis, percontanti enixe puellae illius nomen, cuius aspectu toties dignata fuerat, Virgo, admotis pectori manibus elatisque in caelum oculis, respondit: Immaculata Conceptio ego sum."

("Kad se treći put ukazala, djevojku je pozivala k spilji petnaest dana. Potom joj je često govorila i poticala da moli za grešnike, da poljubi zemlju i čini pokoru; zatim joj je naložila da svećenicima odredi da tamo izgrade kapelicu, kako bi se tamo dolazilo po običaju svečanih prošnji. Naredila je, nadalje, da pije vodu iz izvora, koji se još skrivao pod pijeskom, a koji će uskoro izaći, i da se u njemu opere. Napokon, na blagdan Navještenja, kad ju je djevojka uporno ispitivala o njenom imenu, koju je bila dostojna toliko puta vidjeti, Djevica je stavivši ruke na prsa i podigavši oči prema nebu, odgovorila: Ja sam Bezgrješno Začeće.")

U V. čitanju govori se o širenju hodočašća, i o priznanju autentičnosti ukazanja od strane mjesnog biskupa:

"Perebrescente fama beneficiorum, quae in sacro specu recepisse fideles dicebantur, augebatur in dies hominum concursus, quos loci religio ad specum advocabat. Itaque prodigiorum fama puellaeque candore motus Tarbiensis episcopus, quarto ab enarratis anno, post juridicam factorum inquisitionem, supernaturales esse apparitionis notas sua sententia probavit, cultumque Virginis Immaculatae in eodem specu permisit."

("Kako se širio glas o dobročinstvima koja su, kako se govorilo, u svetoj spilji primili vjernici, svakodnevno je raslo mnoštvo ljudi koje je vjera mjesta privlačila spilji. I tako je tarbski biskup, potaknut glasom o čudima i iskrenošću djevojke, četvrte godine od događanja o kojima se pričalo, nakon pravne istrage o zbivanjima, svojom presudom dokazao da su znamenja ukazanja nadnaravna, i dozvolio štovanje Bezgrješne Djevice u toj spilji.")

U VI. čitanju govori se kako su pape proširili pobožnost prema Majci Božjoj Lurdskoj i poticali hodočašća u Lurdsko svetište:

"Ipsi quoque Romani Pontifices, pro sua erga Immaculatam de Lourdes pietate, sacram aedem donis nobilissimis cumularunt. Pius nonus sacris indulgentiis, archiconfraternitatis privilegio ac minoris basilicae titulo ipsam insignivit; ac Deiparae imaginem ibidem cultam, solemni ritu per legatum suum apostolicum in Gallia, diademate distinctam voluit. Leo vero decimus tertius innumera etiam contulit beneficia, indulgentias ad modum jubilaei vigesimo quinto Apparitionis anno vertente concessit, peregrinationes sua auctoritate verboque provexit, ac solemnem ecclesiae sub titulo Rosarii dedicationem suo nomine peragi curavit. Quorum beneficiorum amplitudinem cumulavit, cum, plurium episcoporum rogatu, solemne festum sub titulo Apparitionis Beatae Mariae Virginis Immaculatae, proprio officio et propria missa celebrandum benigne concessit. Tandem Pius decimus pontifex maximus pro sua erga Deiparam pietate ac plurimorum votis annuens sacrorum antistitum, idem festum ad Ecclesiam universam extendit."

("I sami su rimski prvosvećenici, za svoju pobožnost prema Bezgrješnoj od Lurda, obdarili sveti hram najplemenitijim darovima. Pio Deveti odlikovao ga je svetim oprostima, povlasticom nadbratovštine i naslovom manje bazilike; i sliku Bogorodice koja se ondje štuje dao je uresiti krunom u svečanom obredu po svom apostolskom legatu u Francuskoj. A Leon Trinaesti dodao je i bezbrojne povlastice, podijelio oproste poput jubileja za dvadeset i petu obljetnicu Ukazanja, poticao hodočašća svojim autoritetom i riječju, i pobrinuo se da se u njegovo ime obavi svečana posveta crkve pod naslovom Ružarija. Ovo je mnoštvo povlastica još povećao kad je, na molbu mnogih biskupa, blagohotno udijelio da se svečani blagdan pod naslovom Ukazanja Blažene Marije Djevice Bezgrješne slavi s vlastitim oficijem i vlastitom misom. Napokon, vrhovni je svećenik Pio Deseti, za svoju pobožnost prema Bogorodici i udovoljavajući molbama mnogih svetih velikodostojnika, proširio isti blagdan na cijelu Crkvu.")

Na kraju, Lurdska ukazanja su važna i zato što u njima možemo vidjeti primjer prave, autentične, privatne objave. To se vidi, između ostaloga, po njihovoj izvanrednosti, kratkoći, i nadasve po dogmatskoj jasnoći. Ovo je važno naglasiti zbog razlikovanja autentičnih od neautentičnih privatnih objava.

Kao što znate, u zadnjih par desetljeća širi se ogroman broj privatnih objava, u kojima se promiču mnoge sumnjive stvari, pa čak i otvorene hereze. I to je jedan aspekt današnje vjerske krize: mnogi ljudi imaju tako slabo vjersko znanje, da uopće ne mogu prepoznati tu opasnost. Najgore je kad se među takvima nađu i svećenici. Upravo je šokantna nerazboritost nekih modernih svećenika (pa i biskupa) po tom pitanju.

Kroz cijelu povijest Crkve, uvijek se znalo da je siguran znak neautentičnosti neke privatne objave ako bi se u toj objavi našlo bilo što protivno nauku Crkve (izraženoj u Svetom pismu i katoličkoj Tradiciji). Ili, ako bi navodni "vidioci" koristili svoje navodne objave, kako bi širili prakse protivne katoličkoj vjeri i običajima.

Čak ni čuda nisu siguran znak autentičnosti neke privatne objave, ako se u njoj nalaze stvari protivne vjeri.
Uvijek nam trebaju biti pred očima riječi Svetoga pisma:

"Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjima pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni, i onda ti on rekne: 'Pođimo sad za drugim bogovima kojih dosad ne poznaješ i njima iskazujmo štovanje', nemoj slušati riječi toga proroka, ni sne toga sanjača: ta to vas iskušava Gospodin, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Idite samo za Gospodinom, Bogom svojim; njega se bojte; njegove zapovijedi vršite; njegov glas slušajte; njemu štovanje iskazujte; uz njega se priljubite. A onaj prorok ili sanjač neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospodina, Boga vašega, koji vas je izveo iz zemlje egipatske i otkupio vas iz kuće ropstva. Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Gospodin, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine." (Pnz 13, 2-6)

A da čuda sama po sebi nisu posve siguran znak, vidi se i po ovim Kristovim riječima:

"Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?^' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" (Mt 7, 22-23)

Da ne duljim, o temi razlikovanja autentičnih od neautentičnih privatnih objava opširnije sam pisao ovdje: Utjecaj privatnih objava na crkveni život.

Španjolski konkordat iz 1953. - katolička politika devet godina prije II. vatikanskog koncila

Papa Pio XII. i španjolski ministar Alberto Martín-Artajo, nakon sklapanja Konkordata 1953. god.

Za Španjolski konkordat iz 1953. često se kaže da je bio posljednji klasični konkordat. Iz današnje perspektive, ovaj je konkordat zanimljiv zbog nekoliko razloga. Prvo, jer daje uvid u pitanje kakav je model vjerske politike podržavala Sveta Stolica samo 9 godina prije Drugoga vatikanskog koncila. Drugo, jer pokazuje da papa Pio XII. nije odstupio ni milimetra od tradicionalnog viđenja odnosa države prema katoličkoj vjeri. Treće, jer nam može dati ideju za kakve bi se politike današnji kršćani trebali zalagati.

Nama Hrvatima je Španjolski konkordat zanimljiv, jer ga je bl. Alojzije Stepinac otvoreno pohvalio sa željom da i naš narod jednoga dana dobije nešto slično.


Konkordat je objavljen u Acta Apostolicae Sedis za 1953. god., str. 625.-655.

Kao što vidite, konkordat je pisan usporedno na talijanskom i španjolskom jeziku. Navest ću nekoliko članaka koji daju pogled u uređenje odnosa španjolske države prema vjeri.

Prvi članak Konkordata je najvažniji: njime se određuje da je katolička vjera službena vjera španjolske države. Dikcija je vrlo slična prvom članku talijanskog konkordata iz 1929., ali je španjoski konkordat zapravo još jasniji, jer se poziva na božansko i kanonsko pravo. Glasi ovako:

"Vjera katolička, apostolska, rimska nastavlja biti jedina vjera španjolske nacije, i uživat će prava i povlastice koje joj pripadaju u skladu s božanskim zakonom i kanonskim pravom."

U članku VI. imamo jednu zanimljivu odredbu koja se tiče liturgije:

"U skladu s dopuštenjima vrhovnih svećenika sv. Pija V. i Grgura XIII., španjolski će svećenici svakodnevno uzdizati molitve za Španjolsku i za poglavara države, prema tradicionalnoj formuli i propisima svete liturgije."

U članku 26. određeno je da odgoj i pouka na svim razinama obrazovanja (dakle, od vrtića do sveučilišta) moraju biti u skladu s dogmama i moralom Katoličke Crkve:

"U svim obrazovnim ustanovama, bez obzira na razinu i stupanj, kako u državnim tako i nedržavnim, odgoj će biti u skladu s načelima dogmi i morala Katoličke Crkve."

Isti članak određuje da biskupi bdiju nad poukom u obrazovnim ustanovama, u stvarima koje se tiču "čistoće vjere, dobrih običaja i vjerskog nauka". Čak im se daju ovlasti da zabrane knjige, publikacije ili materijale koji bi mogli biti protivni dogmi ili katoličkom moralu.

U članku 29., španjolska država obvezala se da će dati prostor u medijima za izlaganje i obranu vjerskih istina:

"Država će se pobrinuti da u njezinim ustanovama i službama za formiranje javnog mnijenja, posebno u programu radija i televizije, bude dano prikladno mjesto za izlaganje i obranu vjerskih istina, preko svećenika i redovnika određenih u dogovoru s nadležnim ordinarijem."

Po svemu ovome vidimo da je Konkordat učvrstio Španjolsku kao katoličku državu. Konkordat je dao opća načela djelovanja, a detalji su propisani u španjolskim državnim zakonima (i podzakonskim propisima). Španjolska se posebno isticala po zaštiti obiteljskog morala: bio je dopušten jedino crkveni brak (nije bilo civilnog braka, ni razvoda); pornografija, pobačaj i kontracepcija bili su zabranjeni. Sodomija je bila kazneno djelo.
Cenzura medija je onemogućavala širenje protuvjerskih poruka i sadržaja.
Sve u svemu, uspješno su djelovali mehanizmi koji su potrebni za očuvanje kršćanskog društva.


Španjolski konkordat iz 1953. pohvalio je i bl. Alojzije Stepinac, koji je u ono vrijeme bio u kućnom pritvoru u Krašiću. Stepinac je pročitao tekst Konkordata u Acta Apostolicae Sedis. Ovaj događaj je zabilježio vlč. Josip Vraneković u svom dnevniku, 22. siječnja 1954.:

"Na šetnji: Veseli ga konkordat Španjolske sa Sv. Stolicom. Tekst ugovora čitao je u AAS. 'Bog upravo čuva i nagrađuje Franka. Poštuje Ime Božje - daje Crkvi punu slobodu djelovanja i danas ima uza sebe prvu moralnu i materijalnu silu svijeta: Vatikan i USA. Daj, Bože, da doživim takav konkordat našega naroda - i slobodne naše države sa Sv. Stolicom.' "

Ovaj izvadak iz Vranekovićevog dnevnika je objavljen u službenom glasniku postulature Bl. Alojzije Stepinac za listopad 2011. (br. 3.-4., str. 48.):

Vidimo da je bl. Alojzije Stepinac priželjkivao sličan ugovor za hrvatski narod i oslobođenu (buduću) hrvatsku državu. Nažalost, nije to doživio. A što je još gore, "aggiornamento" iz 1960-ih i 1970-ih dovest će do sekularizacije same Španjolske i promjene Konkordata iz 1953. godine.

Na Drugom vatikanskom koncilu, španjolski su biskupi bili među konzervativnijima, jer su dobro vidjeli da je cilj "vjerske slobode" (koju su promicali "progresivci"): sekularizacija i dokidanje katoličkih država poput Španjolske.

Dan prije nego što je izglasana deklaracija "Dignitatis humanae", španjolski biskup Antonio Pildain y Zapiain poslao je tajništvu Koncila tekst koji počinje riječima (na latinskom):

"Utinam ruat cupola sancti Petri super nos antequam approbemus Declarationem de libertate religiosa..."

("Da se barem sruši kupola svetoga Petra na nas, prije nego što odobrimo Deklaraciju o vjerskoj slobodi...")

Ovaj biskup nije krio svoje razočaranje s usvajanjem "Dignitatis humanae". Otvoreno je rekao jednom drugom biskupu, da ga deklaracija "Dignitatis humanae" prisiljava da propovijeda stvari o vjerskoj slobodi, koje su suprotne onome što je propovijedao tijekom cijeloga svoga života.

U Španjolskoj se nakon II. vatikanskog koncila dogodilo isto što i u drugim (nekadašnjim) katoličkim državama. Postupni proces sekularizacije, poduprt od sve liberalnije crkvene hijerarhije. Kako su stari "konzervativni" bikupi umirali, na njihove su položaje imenovani liberali (koji su djelovali po načelima neomodernističkih ideologa Rahnera, Congara i sličnih).

Konkordat je izmijenjen 1976. i 1979. godine. Sve je ovo pratio proces uvođenja destruktivnih tekovina sekularizma (civilni brak i razvod), kao i legalizacija svega što je bilo zabranjeno za vrijeme katoličke vlasti: kontracepcije, pobačaja, pornografije itd.


U Španjolskoj se dogodilo isto što i u Italiji. Pisao sam o tome u tekstu: "Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.

PRO MULTIS - za mnoge, a ne za sve - OBJAŠNJENJE Tridentskog katekizma

Riječi pretvorbe u tradicionalnom rimskom obredu

Liturgijska revolucija 1969. godine bila je toliko duboka, da je zahvatila čak i riječi pretvorbe (i u izvorniku novog misala, ne samo u prijevodima). Ali, ni to nije bilo dovoljno reformatorima, koji su iskoristili prijevode novoga misala na narodne jezike, kako bi na svoju ruku uvodili razne stvari, kojih nema u izvornom tekstu misala. Iako u latinskom izvorniku novog misala u riječima pretvorbe i dalje piše "pro multis" ("za mnoge"), u nekim prijevodima na narodne jezike, te su riječi pogrešno prevedene kao "za sve ljude". To se dogodilo i u Hrvatskoj, gdje je prijevod novog misala bio povjeren modernistima iz "Kršćanske sadašnjosti".

Može se primijetiti kako rasprave o tom pitanju, iz nekog razloga, zanemaruju činjenicu da Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) daje izričito objašnjenje zašto u riječima pretvorbe piše "za mnoge", a ne "za sve".

Pisci Tridentskog katekizma (među kojima je bilo i dalmatinskih biskupa) kao da su znali da će se jednoga dana pojaviti ljudi koji će pokušati izokrenuti te riječi. Podsjećam da je katekizam objavljen 1566. godine, i predstavlja precizno tumačenje misli Tridentskog koncila.

Prije nego što navedem objašnjenje Tridentskog katekizma, pogledajmo prvo kojim "argumentom" modernisti pokušavaju opravdati svoj krivi prijevod novog misala. Oni se, naime, pozivaju na one riječi sv. Pavla: "Krist je umro za sve" (2 Kor 5, 15).
Ali, to pravovjernim katolicima nikada nije bilo sporno! Da! Krist je doista umro za sve ljude - u smislu, da je njegova muka i smrt više nego dovoljna da zadovolji za sve grijehe svih ljudi, od Adama do posljednjeg čovjeka koji će živjeti na zemlji. Međutim, plodovi Kristove muke se ne primjenjuju neposredno na sve ljude. Kada bi se plodovi Kristove muke neposredno primjenjivali na sve ljude, onda se nitko ne bi trebao krstiti, niti ići na ispovijed, jer bi im grijesi bili izbrisani već samom činjenicom da je Krist za njih umro.
No, Gospodin je odredio da se plodovi njegove muke i smrti primijenjuju preko svetih sakramenata, kako kaže sv. Pavao: "koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni" (Rim 6, 3). Dakle, muka i smrt Kristova nije neposredno opravdala sve ljude, nego samo one ("mnoge") koji su kršteni, i koji se koriste spasonosnim sredstvima koja je on ustanovio. A tako je najavio još prorok Izaija: "Sluga moj pravedni opravdat će mnoge" (Iz 53, 11). Mnoge, a ne sve. A i sam Gospodin kaže:

"Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10, 45)

Gospodin također koristi riječi "za mnoge" pri ustanovi Euharistije (Mt 26, 28; Mk 14, 24). Od ovih činjenica polazi tumačenje koje daje Tridentski katekizam, a koje glasi ovako:

"Sed verba illa quae adduntur: PRO VOBIS ET PRO MULTIS, a Matthaeo (Matth. 26, 28) et Luca (Luc. 22, 30) singula a singulis sumpta sunt, quae tamen sancta Ecclesia, Spiritu Dei instructa, simul coniunxit: pertinent autem ad passionis fructum atque utilitatem declarandam; nam si eius virtutem inspiciamus, pro omnium salute sanguinem a Salvatore effusum esse fatendum erit; si vero fructum quem ex eo homines perceperint, cogitemus, non ad omnes, sed ad multos tantum eam utilitatem pervenire facile intelligemus."

("Ali one riječi koje se dodaju: ZA VAS I ZA MNOGE, uzete su pojedinačno iz Mateja (Mt 26, 28) i Luke (Lk 22, 30), a koje je sveta Crkva, poučena od Duha Božjega, zajedno spojila: te se riječi odnose na plodove i koristi muke; jer ako gledamo na njenu snagu, treba priznati da je Spasitelj prolio krv za sve, ali ako razmišljamo o plodu koji od toga primaju ljudi, lako ćemo shvatiti da on ne dostiže sve, nego samo 'mnoge'.")

Malo kasnije, katekizam precizira da u riječima pretvorbe s punim pravom piše "za mnoge", a ne "za sve":

"Recte ergo factum est ut pro universis non diceretur, cum hoc loco tantummodo de fructibus passionis sermo esset quae salutis fructum delectis solum attulit. Atque huc spectant verba illa Apostoli: 'Christus semel oblatus est ad multorum exhaurienda peccata' (Hebr. 9, 28); et quod Dominus apud Ioannem inquit: 'Ego pro eis rogo; non pro mundo rogo, sed pro eis quos dedisti mihi, quia tui sunt' (Ioan. 17, 9)."

("Pravilno je stoga učinjeno da se ne govori 'za sve', jer se na tom mjestu govori samo o plodovima muke, koje je dodijelio samo izabranima. I ovdje spadaju one riječi Apostola: 'Krist se jednom prinese da oduzme grijehe mnogih' (Heb 9, 28); i što Gospodin kaže kod Ivana: 'Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji' (Iv 17, 9).")

Da bismo ovo shvatili, moramo pogledati što o plodovima muke Kristove kaže sam Tridentski koncil (sess. VI., cap. 3.):

"Verum, etsi ille pro omnibus mortuus est, non omnes tamen mortis eius beneficium recipiunt, sed ii duntaxat quibus meritum passionis eius communicatur. Nam sicut revera homines, nisi ex semine Adae propagati nascerentur, non nascerentur iniusti; cum ea propagatione, per ipsum dum concipiuntur, propriam iniustitiam contrahant: ita nisi in Christo renascerentur, nunquam iustificarentur, cum ea renascentia per meritum passionis eius, gratia qua iusti fiunt, illis tribuatur. Pro hoc beneficio Apostolus gratias nos semper agere hortatur Patri, qui dignos nos fecit in partem sortis sanctorum in lumine et eripuit de potestate tenebrarum transtulitque in regnum Filii dilectionis suae, in quo habemus redemptionem et remissionem peccatorum' (Col. 1, 12-13). "

("Zaista, iako je on umro za sve, ne primaju svi beneficij njegove smrti, nego samo oni na koje je primijenjena zasluga njegove muke. Naime, kad se ljudi ne bi rađali od potomstva Adamova, ne bi se rađali nepravednima; jer tim rađanjem po njemu u trenutku začeća, primaju vlastitu nepravdu: tako ako se ne preporode u Kristu, nikada se neće opravdati, jer se tim preporodom po zasluzi njegove muke, dodijeljuje milost kojom postaju opravdani. Za to nas dobročinstvo Apostol neprekidno potiče da zahvaljujemo Ocu, 'koji nas je učinio dostojnima za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti, i izbavio nas iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje, u kome imamo otkupljene i otpuštenje grijeha' (Kol 1, 12-13). ")

To je na jednostavan način objašnjeno u Katekizmu sv. Pija X.  (■ 112.-114.):

■ 112. P. Za koga je Isus Krist umro?

O. Isus Krist je umro za spasenje svih ljudi, pa je on za sve ljude prikazao zadovoljštinu.

■ 113. P. Ako je Isus Krist umro za spasenje svih ljudi, zašto se svi ne spašavaju?

O. Isus Krist je umro za sve, ali svi se ne spašavaju zato što ga mnogi neće priznati, što ne poštuju njegov zakon, što se ne koriste sredstvima spasenja koja nam je on ostavio.

■ 114. P. Je li dovoljno za naše spasenje da je Isus Krist umro za nas?

O. Da bismo se spasili, nije dovoljno što je Isus Krist umro za nas, nego je potrebno da svakome od nas budu primijenjeni plodovi i zasluge njegove muke i smrti. Ta se primjena najviše događa pomoću svetih sakramenata, koje je sam Isus Krist zato ustanovio. Međutim, mnogo ljudi ili uopće ne prima sakramente ili ih prima nedostojno, pa su sami sebi krivi, ako im smrt Kristova nije korisna za spasenje.

Mislim da je ovo dovoljno da svatko razumije zašto se plodovi Kristove muke ne primijenjuju na sve ljude, nego na neke - na MNOGE o kojima govori Sveto pismo. Zato se u riječima pretvorbe govori za mnoge, a ne za sve.

Na kraju krajeva, tako je Gospodin izričito rekao prilikom ustanove riječi pretvorbe...

Matej 26, 28: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha."

Marko 14, 24: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva."

Lažne religije

Prije nekoliko godina, u časopisu Veritas uredništvo je, odgovarajući na pitanje čitatelja, napisalo sljedeću tvrdnju:

Nazivati "lažnim religijama" pripadnike drugih religija... ne odražava stav Katoličke crkve, nego odražava njegovo nepoznavanje.

Očito je da autor tih riječi nikada nije čitao crkvene dokumente starije od 1960-ih, što je, nažalost, čest slučaj kod današnjeg "modernog klera". Upravo na području odnosa prema nekatoličkim religijama vlada najveći nesklad i diskontinuitet između "modernih učenja" i tradicionalnog nauka Crkve.

Pa evo, za informaciju onima koji to ne znaju, termin "lažna religija" ("falsa religio") izričito koristi Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.), kad govori o nejednakom položaju katolika i nekatolika, i o nužnosti katoličke vjere za spasenje:

"Quocirca minime par est conditio eorum, qui per coeleste fidei donum catholicae veritati adhaeserunt, atque eorum qui ducti opinionibus humanis, falsam religionem sectantur..."

("Zbog toga nipošto nije jednak položaj onih koji su po nebeskom daru vjere prionuli uz katoličku istinu, i onih koji vođeni ljudskim mišljenjima slijede lažnu religiju...")

Nazivati nekatoličke religije "lažnim religijama" itekako je u skladu s Evanđeljem. Upravo Evanđelje upozorava na opasnost od lažnih proroka koji donose krive nauke:

"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15)

"Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." (Mt 24, 11)

Dakle, ako znamo da je Muhamed bio lažni prorok, onda je i religija koju je on osnovao: lažna religija. Logično i očigledno. I ovo je bilo očito svim generacijama katolika sve do Drugoga vatikanskog koncila, u čije su dokumente razni liberalni lobiji progurali svoje teze koje do danas stvaraju zabune i pomutnje. Od svih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, onaj koji najviše stoji u izravnoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve je deklaracija o nekršćanskim religijama "Nostra aetate".

Naime, "Nostra aetate" tvrdi da Crkva gleda s poštovanjem na nekršćanske religije. I sad možemo pitati: Otkad to? Otkad??? Kakvo poštovanje!?
Kakvo poštovanje?, kad se u tradicionalnom obredu krštenja (koji je bio na snazi i za vrijeme II. vatikanskog koncila) traži od krštenika koji dolazi iz neke druge religije: da prezre i zamrzi tu religiju, kao i sve ostale zablude i lažne religije.


Da vas podsjetim što propisuje obred krštenja odraslih (Rimski obrednik 1929., s. 56.):

Toliko o "poštovanju" drugih religija. Zato su pokoncilski reformatori mijenjali sve obrede, kako bi ih uskladili s novootkrivenim "poštovanjem prema nekršćanskim religijama". Zato su izmijenili molitve Velikog petka za obraćenje židova, krivovjeraca, raskolnika i pogana. Zato su uklonili i Atanazijevo vjerovanje iz časoslova, kao i tolike druge molitve.
Nije bilo drugoga načina, nego da iznova sastave nove obrede, "politički korektne".

Na isti je način izmijenjena pouka na teološkim fakultetima. Dovoljno je samo usporediti udžbenike prije Drugoga vatikanskog koncila s onima koji se danas tamo koriste. Pisac u Veritasu koji je napisao tezu koju sam spomenuo na početku, nažalost, vjerojatno dolazi od onih koji ništa drugo i ne poznaju osim modernističkih novotarija.

Sv. Karlo Boromejski - Pravila crkvene umjetnosti i arhitekture

Kao i na mnogim drugim područjima važnima za duhovni život, Sv. Karlo Boromejski je i o temi crkvene umjetnosti i arhitekture dao točne upute, koje su njegovi podređeni morali vjerno slijediti. Te su upute, poznate pod nazivom Instructiones fabricae et supellectilis ecclesiasticae, postale popularne i u drugim dijelovima Europe. Zbog njihovog trajnog i neprolaznog značenja, navest ću danas nekoliko odredaba, koje dobro pokazuju kako bi trebale izgledati naše crkve.

Sv. Karlo u uvodu otkriva svoje motive za davanje ovih uputa. Ovdje, između ostaloga, kaže:

"illud tantum spectavimus, ut et aedificii et ornatus et apparatus ecclesiastici norma et forma certa, cum rationibusque patrum convenienti... induci sedulo curaremus"

("samo smo na to gledali, da pažljivo uvedemo u primjenu sigurno pravilo o crkvenoj izgradnji i uređenju i uresu, prema načelima koja se slažu s ocima")

Malo kasnije, sv. Karlo pojašnjava da je dostojno, lijepo i bogato ukrašavanje crkava zaista tradicija koja potječe od svetih otaca iz najstarijih vremena:

"Porro ingens olim extitit ecclesiarum et structura et multitudo, ut vestigia indicant, quae his temporibus cernuntur: ingens praeterea pretiosaque admodum sacrorum indumentorum et vasorum copia. Calices, candelabra et reliqua eius generis permulta usui ecclesiastico dicata aurea atque argentea, tum vestimenta, vel inaurata, vel auro, argento intecta omnemque denique ecclesiasticum supellectilem, non modo Romae, Jerosolymis, Constantinopoli, sed (quod ad nostram pietatem inflamandam plurimum roboris habere debet) Mediolani tanti fuisse accepimus, ut inde pater patronusque noster sanctissimus Ambrosius satis habuerit, quo aliquando in summa urgentique necessitate, vel captivos redimeret vel pauperes aleret. Libros etiam codicesque sacros auratos et purpura byssoque vestitos, et auro, argento caelatos, ac nonnulos aureis, argentisque litteris, iisque uncialibus, scriptos olim fuisse, ab sancto Hieronymo memoriae proditum est."

("Nadalje, nekada su se crkve veoma isticale i izgradnjom i brojnošću, kao što pokazuju ostaci koji se u ova vremena opažaju; osim toga, bilo je veliko mnoštvo vrlo dragocjenog ruha i posuđa. Kaleži, svjećnjaci i vrlo mnogo ostalih stvari ove vrste, posvećenih crkvenoj upotrebi, zlatnih i srebrnih, kako odijela bilo pozlaćenih bilo prekrivenih zlatom i srebrom, tako i svakog drugog crkvenog namještaja, ne samo u Rimu, Jeruzalemu, Carigradu, nego (što bi trebalo još više zapaliti našu gorljivost) i u Milanu: doznali smo da ih je bilo toliko, da je odatle naš otac i zaštitnik, presveti Ambrozije, imao dovoljno da je mogao katkad, u najvećoj i hitnoj potrebi, odatle otkupljivati zarobljenike i hraniti siromašne. Također je nekada bilo i pozlaćenih knjiga, i svetih kodeksa, i prekrivenih zlatom i srebrom, a nemali broj je bio ispisan zlatnim i srebrnim slovima, što je od svetog Jeronima predano uspomeni.")

Sv. Karlo daje svojim vjernicima detaljne upute za sve pojedinosti izgradnje i uređenja crkve: o mjestu gdje se crkva smije graditi, obliku crkvene zgrade, prozorima, vratima, krovu, o glavnom oltaru, svetohraništu, raspelu, o pobočnim oltarima...

Izdvojio bih neke njegove upute o svetim slikama, u kojima naročito upozorava s kakvom se pažljivošću, preciznošću i ozbiljnim teološkim obzirima trebaju izrađivati:

"...ne imago sacra exprimatur, quae falsum dogma contineat; quaequae periculosi erroris rudibus occasionem prebeat; quaeve Sacrae scripturae vel traditioni Ecclesiae repugnet: sed quae veritati Scripturarum, traditionum, ecclesiasticarumve historiarum matrisque Ecclesiae consuetudini et usui conveniat. Praeterea sacris imaginibus pingendis sculpendisve, sicut nihil falsum, nihil incertum apocriphumve, nihil superstitiosum, nihil insolitum adhiberi debet, ita quidquid profanum, turpe vel obscenum, inhonestum, procacitatemve ostentans omnino caveatur; et quidquid item curiosum, quodque non ad pietatem homines informet, aut quo fidelium mentes oculique offendi possint, prorsus vitetur item."

("...neka se ne izlaže sveta slika, koja bi sadržavala lažan nauk i koja bi mogla neukima dati priliku za zabludu, i koja se protivi Svetom pismu ili tradiciji Crkve, nego ona koja se slaže s istinom Pisama, tradicija i crkvenom poviješću i običajima i uzusima majke Crkve. Osim toga, u slikanju ili rezbarenju svetih slika, kao što ne smije biti ničega lažnoga, ničega nesigurnoga i apokrifnoga, ničega praznovjernog, ničega neuobičajenog; tako neka se posve čuva od bilo čega profanoga, ružnoga ili bestidnoga, nedostojnoga i što pokazuje drskost; neka se isto tako u cijelosti pažljivo izbjegava bilo što neuobičajeno i što ne potiče ljude na pobožnost, ili što bi moglo uvrijediti duše i oči vjernika.")

Ovo sam izdvojio, jer možda nismo dovoljno svjesni koliko je zapravo užasna ona modernistička "umjetnost" u pokoncilskim crkvama. Apstraktne slike i kipovi toliko su daleko od tradicije Crkve, da jednostavno ne mogu biti dalje. Ukratko, izgled "modernih crkava" predstavlja kršenje svake odredbe, koju je god sv. Karlo Boromejski napisao u svojim uputama.
Riječ je o potpunom lomu, odstupanju od katoličke umjetnosti i arhitekture.
Jednostavno rečeno, moderna sakralna umjetnost, uopće nije "sakralna".

I nemojte samo reći da je razlog zašto "moderne crkve" imaju prazne bijele zidove, jer nemaju novaca da se ukrase. Ne radi se o nedostatku novca, nego o ikonoklastičkom mentalitetu, koji je modernizam preuzeo od svojih protestantskih uzora.

Uostalom, pogledajte naše stare crkve u siromašnim selima. Ljepše su uređene, nego one ogromne "moderne crkve" po novim naseljima velikih gradova.

Ili, uzmite, na primjer, crkve koje su izgrađene u BiH u 19. stoljeću. Katolici u BiH nesumnjivo su bili najsiromašniji od svih katolika o tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč tome, izgradili su prekrasne crkve i lijepo ih uredili.

Pa čak i pod turskom vlašću, hrvatski katolici u BiH uspjeli su izgraditi neke dostojne i lijepe crkve.
Pogledajte, na primjer, franjevačku crkvu u Gučoj Gori kod Travnika (izgled krajem 19. stoljeća).

Ili, pogledajte izvorni izgled glavnog oltara sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu. Podignut je u vrijeme kad je bilo znatno manje novca nego danas.

Dakle, nije stvar u novcu, nego u nečem drugom. Riječ je o osjećaju za sveto, koji je usko vezan uz tradicionalnu liturgiju. Što se dogodilo s tim osjećajem nakon liturgijskih reformi II. vatikanskog koncila? Svi su mogli gledati kako je nakon nestanka tradicionalne liturgije, diljem svijeta naglo nestala i katolička umjetnost i arhitektura.
Neka mi netko objasni zašto je nakon II. vatikanskog koncila postalo tako teško izgraditi crkvu koja izgleda katolički?

No, vratimo se malo na upute sv. Karla Boromejskog. Kad bi ih barem pročitali oni koji su odgovorni za izgradnju i uređenje današnjih crkava! Možda bi tek tada uvidjeli kakva je bila pogreška graditi "moderne crkve" u obliku velikih betonskih dvorana, sa praznim bijelim zidovima (veoma slično stilu u kojem protestantske sekte grade svoja okupljališta).

Postoji način da se popravi ova šteta, ali jedino ako se jasno prizna i utvrdi sljedeće tri stvari:
1. da je bila pogreška graditi crkve u "modernističkom stilu"
2. da se napokon prestane graditi takve crkve
3. one crkve koje su, nažalost, već izgrađene u tom stilu, trebalo bi nekako prepraviti, pregraditi ili... nešto učiniti... kako bi izgledale kao normalne katoličke crkve. Preuređenje bi uistinu trebalo biti korijenito i iznutra i izvana.

Klerikalizam

Kad je ustavna kriza u Francuskoj dosegla svoj vrhunac 4. svibnja 1877., vođa ljevice, Leon Gambetta, uzviknuo je usred parlamenta: "Klerikalizam - to je neprijatelj!"
Tim borbenim poklikom počela je nova faza sekularizacije Francuske. Čim je ljevica došla na vlast, škole su sekularizirane, mnoge redovničke zajednice su zabranjene, redovnici prisiljeni da se isele u inozemstvo, a crkvena imovina je konfiscirana. Kulminacija je bila formalna sekularizacija države 1905. donošenjem Zakona o odvajanju Crkve i države.

Sve se ovo činilo pod parolom: "Klerikalizam - to je neprijatelj!". A eto, doživjeli smo ovih dana da liberalni prelati gotovo svakodnevno ponavljaju tu istu parolu.

U Hrvatskoj to (još) nije tako glasno. Mislim da hrvatski narod još uvijek pamti kako su za vrijeme bivše SFRJ, komunisti svoj progon Crkve opravdavali upravo borbom protiv "klerikalizma".

Sjetimo se samo zloglasne knjige Viktora Novaka "Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", koja je trebala poslužiti kao kvazi-intelektualno opravdanje za masovna zatvaranja i smaknuća svećenika u poraću i prvim godinama komunističke Jugoslavije.
Kako? Knjiga je praktički tvrdila da je "klerikalizam" kriv za ustaške zločine, i da su zato svećenici zaslužili da budu kažnjeni.

Zbog našeg povijesnog iskustva, mi Hrvati trebamo biti veoma oprezni, kad čujemo da netko koristi etiketu "klerikalizam". Što se uopće označava tim pojmom? Za političku ljevicu, "klerikalizam" je bilo kakav oblik utjecaja vjere na javne prilike u državi.

Ali, o čemu to govore modernisti kad pričaju protiv "klerikalizma"? Očito je da im je cilj obrnuti ulogu klerika i laika u Crkvi. Kao što i sami govore: oni žele uvesti demokraciju u Crkvu. Na žalost, svojom su propagandom već mnoge naivne ljude naveli na potpuno nekatolička mišljenja. Izgleda da se veoma približavaju pravom krivovjerju, jer gube iz vida odakle dolazi vlast crkvene hijerarhije.


Zato vas podsjećam na jednu točku iz Katekizma sv. Pija X. (■ 190.):

"P. Proizlazi li vlast članova crkvene hijerarhije iz naroda?
O. Vlast crkvene hijerarhije ne proizlazi iz naroda i bilo bi krivovjerje kad bi se to kazalo; ona dolazi jedino od Boga."

Ne može u Crkvi biti demokracije! Sve ono što danas predlažu modernisti, Crkva je već davno osudila. Modernisti pokušavaju relativizirati razliku između klerika i laika. A upravo je ta razlika jedno od temeljnih obilježja katolicizma.

Dobro je to objasnio biskup Antun Mahnić u članku "Naša duhovna organizacija" (Knjiga života, str. 186.-187.):

"Služba za koju sakramenat reda osposobljuje svećenika, trostruka jest: propovijedati riječ Božju, upravljati Crkvom i dijeliti otajstva Božja, napose prikazivati Bogu nekrvnu Žrtvu. Kako se jedino svećenstvo posebnim sakramentom osposobljuje za ovu službu, tako njemu pripada isključivo pravo vršiti poslove koji odgovaraju ovoj službi, dok se laikatu nameće dužnost ovu trostruku vlast svećenstva prepoznati i pokoriti mu se u svem što ono (u opsegu i) uslijed svoje vlasti naredi. U tome se i sastoji karakteristično obilježje, kojim se razlikuje katolicizam od akatolicizma."

Takav klerikalizam je, dakle, obilježje katolicizma. Mahnić malo kasnije piše:

"Svećenstvu je dopala kocka, 'to kleros', da vrši u svijetu službu Božju. Kao takav ima kler vlast nad laikatom, dok su laici bez iznimke dužni kleru, ukoliko vrši svoju misiju, pokoravati se. Klerikalizam je u ovom značenju identičan sa katolicizmom; u tom smislu mora da je svaki katolički laik - klerikalac."

A ovako Mahnić piše o lijevo-liberalnoj borbi protiv "klerikalizma" (onoga što oni pod tim misle):

"Utvarom se 'klerikalizma' liberalizam i framasunstvo služe da katoličke narode plaše, odvraćajući ih od njihovih pastira i duhovnih otaca; dobro znajući, ako se svećenstvo diskreditira kao pohlepno za svjetskom vlašću, da će i vjerni narod na nj zamrziti; te izgubivši pouzdanje u svećenstvo, odmetnut će se od Crkve i vjere. Ovim se putem najprije i najsigurnije dolazi do raskršćanjenja katoličkih naroda i do lajicizacije javnog života. Primjerom nam je Francuska. Bilo je 4. svibnja 1877., kad čuveni sektarac Gambetta u francuskom parlamentu, nakon žestokih navala na Crkvu, iskali sav svoj framasunski gnjev na vjeru i svećenstvo: 'Le cléricalisme, voilà l'ennemi!' 'Klerikalizmom' htjede Gambetta da pogodi Katoličku Crkvu. 'Stoji bezdvojno', tako je kard. Guibert, četiri dana zatim, prosvjedujući reagirao na riječi Gambettine - stoji bezdvojno, da riječi 'klerikalac' i 'ultramontanac' znače čitavu katoličku zajednicu naše zemlje, biskupe, svećenike i vjernike. Zna se kako smo svi uvjereni, da svi ispovijedamo cijelu nauku rimske Crkve. Na katolicizam se dakle cilja riječima: 'Evo neprijatelja'."

Biskup Mahnić je ovo pisao 1916. godine, a isto je i danas. Oni koji se bore protiv "klerikalizma", zapravo se bore protiv katolicizma.

Zašto nismo marljiviji?

Prošli tjedan se navršila 75. godišnjica mučeničke smrti fra Rafaela Kalinića (1910.-1943.). O njegovom životu i radu možete naći puno podataka na internetu, pa neću danas detaljnije o tome pisati.

Dostupna je i knjiga fra Petra Bezine - Fra Rafina duhovna razmišljanja.
U knjizi su objavljeni njegovi duhovni zapisi. To su vrlo osobna razmišljanja, za koja je Kalinić izričito napisao da ne želi da budu objavljena (15. rujna 1941.):

"Nipošto ovome pisanju ne smije biti cilj da ono kasnije (posebno iza tvoje smrti) dođe u tuđe ruke, da to drugi vidi i po tome te hvali i cijeni."

A eto, ovi su zapisi ipak došli u javnost. Tu ima vrlo vrijednih misli i savjeta, na koje svakako trebamo obratiti pozornost. Budući da je Kalinić pisao za sebe, a ne za javnost, logično je da se najveći dio ovih zapisa sastoji od citata na latinskom: iz Svetoga pisma i crkvenih naučitelja.
Po principu: stavi naslov neke teme i onda redom navodi što o toj temi piše u Svetom pismu i djelima crkvenih naučitelja.

Evo, na primjer, za temu: Prilagođenje volji Božjoj

Iz nekih zapisa je očito da je Kalinić naslućivao skoru smrt. Na nekim mjestima navodi imena svećenika (na području Dalmatinske zagore) koje su ubili partizani i četnici. Možda je i on sam mislio da će ga ubiti partizani. No, na kraju su ga ubili Nijemci.

Zbog tih slutnji, a vjerojatno i zbog ranijeg životnog stava, zapisuje (str. 190.):

"Svaki čin koji obavljaš smatraj kao da ga zadnji put u životu obavljaš. Tako misli o svakoj kanonskoj uri u oficiju, o svakoj misi, o svakoj pobožnoj vježbi, o svakom razgovoru i susretaju s bližnjim svojim."

Ranije je već napomenuo da sve treba činiti s dobrom nakanom, a to povezati s one četiri nakane na koje se prikazuje svaka misna žrtva (str. 186.-187.):

"Uopće sve svoje čine posvećuj dobrom nakanom. U tu nakanu unesi, ako je zgodno, sve 4 one ima Missae sacrificium. Ove 4 nakane učini što ranije jutrom. 'Primi, Bože, ovo na slavu Tvoju, a za pokoru grijeha mojih (i onih za koje sam još dužan zadovoljavati)' - to neka ti bude što moguće češći uzdah, i to što promišljeniji i srdačniji."

Nastoji izgovoriti što više strelovitih molitava:

"Iz katekizma o. Bajića ili iz koje druge knjige (molitvenika) ispiši na komad papira dosta strjelovitih molitava, osobito onih s oprostom. Taj papir drži u sobi pred sobom i iz njega čitaj i srčano izgovaraj od vremena do vremena pojedine od napisanih molitvica. One koje ti se čine zgodnije pocrtaj, nauči ih dobro napamet pa ih izgovaraj i izvan sobe."

 
Kao i svi sveci koji su težili savršenosti, Kalinić je imao izoštren osjećaj za izbjegavanje lakih grijeha. Zapisao je 9 kazni koje su posljedica lakih grijeha.

Kalinić je veoma kritičan prema mlakosti, osobito kad je opazi među redovnicima i svećenicima. Izgleda da već počinje primjećivati i naznake modernizma kod nekih profesora. U četvrtak, 19. prosinca 1940., piše:

"O mlakosti. Osobito o onoj kod redovnika i svećenika. Ovdje, valjda, o žalosnom procesu slabog vladanja kod župnika i profesora. Slaba vjera, modernistička nastranjenost. Vladanje svećenika sveučilištaraca. Njihovo podlijeganje. Kaki su iza povratka na predavanje i inače."

Izgleda da mu posebno smeta kod njih taj nedostatak truda oko unutarnje duhovne izgradnje (str. 176.):

"Pa zar nije za nas duhovne osobe sramota da se sinovi ovoga svijeta više od nas trude, da oni više rade za zemlju, nego mi za nebo, da su oni pametniji obzirom na postizavanje zemaljskih probitaka, nego mi nebeskih? A kod nas bi pamet imala više raditi. Više smo učili, bolje smo pamet izoštrili, neusporedivo više razmišljamo, a i propovijedamo o ništetnosti zemaljskih dobara u usporedbi s nebeskima. Zašto onda nismo marljiviji? Zašto onda provoditi toliko vremena u skitanju, igranju, zabavi, čevrljanju, naklapanju...? Zar nismo time na sablazan i svjetovnjacima i braći, osobito mlađoj, redovnicima-svećenicima?"

Kalinić je volio čitati Chaignonovu knjigu "Svećenik na oltaru" (koja je, inače, dostupna na internetu: Svećenik na oltaru). To možemo zaključiti po sljedećem njegovom zapisu (str. 174.):

"Vidi knjigu: Svećenik na oltaru, str. 105. (revnost za spas duša). Ovo (kao i ostali sadržaj ove knjige) često ponovno čitaj."

Kao što vidite, posebno je naglasio poglavlje te knjige koje nosi naslov: "Revnost za spas duša". A što piše u tom poglavlju?

Na kraju, da se vratim malo na knjigu "Fra Rafina duhovna razmišljanja". Ne mogu prešutjeti očite propuste u uređenju te knjige.
Naime, kako Kalinić citira Sveto pismo isključivo prema Vulgati, na latinskom jeziku, urednici su htjeli približiti tekst današnjim čitateljima, stavljajući u bilješke prijevode tih citata. No, što se dogodilo? Na puno mjesta stavili su prijevod prema Bibliji "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelanov prijevod). A kao što znate, taj se prijevod, posebno u Starom zavjetu, znatno razlikuje od Vulgate. Ako su već morali prevoditi Kalinićeve citate, onda su trebali izravno prevesti iz latinskog teksta Vulgate, a ne stavljati "moderni prijevod Biblije" koji slijedi jedan potpuno drugačiji predložak.
Jer ovako pojedine stranice knjige izgledaju stvarno nespretno uređene, kad vidite da Kalinić citira Vulgatu, a urednici stavili u bilješke prijevod "Kršćanske sadašnjosti"...

No, to nije jedini problem. Kalinić često koristi izraze koji su uobičajeni u klasičnoj katoličkoj literaturi, ali koje današnja generacija očito baš i ne razumije.
Tako je, na primjer, na str. 175. napisao:

"Samo pazi da te u pažnji na zahtjeve razboritosti ne prevari prudentia carnis."

I sad, u bilješci ispod teksta termin "prudentia carnis" urednik je preveo kao "razboritost u mesu"!? On je valjda mislio da to ima neke veze s postom.

Što je, dakle, "prudentia carnis"? To je izraz kojim se u poslanici sv. Pavla Rimljanima označava ovozemaljska, tjelesna mudrost kao suprotnost duhovnoj mudrosti.

"Nam prudentia carnis, mors est: prudentia autem spiritus, vita et pax: quoniam sapientia carnis inimica est Deo: legi enim Dei non est subiecta, nec enim potest." (Rim 8, 6-7)

Kod Šarića je taj termin preveden prema Vulgati: "mudrost tijela", a u Bibliji KS kao "težnja tijela" (u grčkom tekstu stoji φρόνημα τῆς σαρκὸς).


Govorimo o terminu koji se često koristi u klasičnoj katoličkoj literaturi.
Sv. Toma Akvinski daje definiciju pojma "prudentia carnis" i raspravlja je li to smrtni grijeh (Summa theologica, II-II, q. 55., a. 1.):

"...prudentia carnis proprie dicitur secundum quod aliquis bona carnis habet ut ultimum finem suae vitae. Manifestum est autem quod hoc est peccatum, per hoc enim homo deordinatur circa ultimum finem, qui non consistit in bonis corporis, sicut supra habitum est. Et ideo prudentia carnis est peccatum."

("...mudrost tijela se kaže prema tome da netko drži tjelesna dobra za konačan cilj svog života. Očito je, naime, da je to grijeh, jer se prema tome čovjek odvaja od konačnog cilja, koji se ne sastoji u tjelesnim dobrima, kao što je gore rečeno. I zato je mudrost tijela grijeh.")

Tužno je da se urednik knjige toga nije sjetio, a on je, inače, bio svećenik koji je zaređen prije II. vatikanskog koncila. No, kad se 50 godina ne koristite tradicionalnom liturgijom i ne čitate tradicionalne knjige, vjerojatno ćete zaboraviti sve što ste učili u sjemeništu.
Očito je da je nastao i intelektualni jaz između postkoncilske generacije i svih predkoncilskih naraštaja.

Kad danas vidite da moderni svećenici ne poznaju klasičnu terminologiju, onda to može značiti samo jedno: ne čitaju klasičnu katoličku literaturu. A ako to ne čitaju, što onda čitaju?

Zbog toga će imati problema s razumijevanjem fra Rafe Kalinića, kao i ostalih predkocilskih autora. Ovdje zapravo vrijedi otprilike ono što sam napisao u tekstu: Zašto modernjaci ne mogu razumjeti crkvene naučitelje?