ponedjeljak, 13. lipnja 2022.

Vjera je sigurna

 

Sv. Bernard jedan je od onih crkvenih naučitelja u čijim djelima često imate dojam kao da piše baš za ova današnja vremena. Prije gotovo tisuću godina, sv. Bernard borio se protiv mnogih zabluda, koje i danas predstavljaju veliki problem.

Kad čitate optužbe sv. Bernarda protiv Petra Abelarda, imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

Te su optužbe sačuvane u pismu sv. Bernarda papi Inocentu II. (1140. god.). Možete ga pronaći u: Migne, Patrologia latina 182, 1054-1072.

Na početku pisma, sv. Bernard podsjeća papu da je njegova dužnost suzbijati "kvaritelje vjere":
"Tempus est ut vestrum agnoscatis, Pater amantissime, principatum; probetis zelum, ministerium honoretis. In eo plane Petri impletis vicem, cujus tenetis et sedem, si vestra admonitione corda in fide fluctuantia confirmatis, si vestra auctoritate conteritis fidei corruptores."

("Vrijeme je da prepoznate, preljubljeni oče, vaše poglavarstvo, da dokažete gorljivost, počastite službu. Upravo ćete u tome ispuniti Petrovo mjesto, čiju stolicu držite, ako vašom opomenom utvrdite srca koja lutaju u vjeri; ako vašim autoritetom slomite kvaritelje vjere.")

Sv. Bernard predstavlja Abelarda kao čovjeka koji oživljuje već davno osuđena krivovjerja, a još im dodaje i nova:
"Habemus in Francia novum de veteri magistro theologum, qui ab ineunte aetate sua in arte dialectica lusit, et nunc in Scripturis sanctis insanit. Olim damnata et sopita dogmata, tam sua videlicet, quam aliena, suscitare conatur, insuper et nova addit.

("Imamo u Francuskoj novog teologa od starog učitelja, koji se od svoje najranije mladosti igra u dijalektičkom umijeću i sad je počeo ludovati protiv Svetoga pisma. Pokušava podići nekoć osuđena i uspavana učenja, kako svoja, tako i tuđa, a još k tome dodaje i nova.")

Sv. Bernard detaljno opisuje Abelardova kriva učenja i bilo bi preopširno da ih sva navodim u ovom tekstu.

No, moram prenijeti dio gdje se sv. Bernard obračunava s Abelardovom tvrdnjom da je vjera samo mišljenje (aestimatio – procjena, vaganje...):
"…fidem definit aestimationem. Quasi cuique in ea sentire et loqui quae libeat liceat; aut pendeant sub incerto in vagis ac variis opinionibus nostrae fidei sacramenta, et non magis certa veritate subsistant. Nonne si fluctuat fides, inanis est et spes nostra? Stulti ergo martyres nostri, sustinentes tam acerba propter incerta, nec dubitantes sub dubio remunerationis praemio durum per exitum diuturnum inire exsilium. Sed absit ut putemus in fide vel spe nostra aliquid, ut is putat, dubia aestimatione pendulum; et non magis totum quod in ea est, certa ac solida veritate subnixum, oraculis et miraculis divinitus persuasum, stabilitum et consecratum partu Virginis, sanguine Redemptoris, gloria resurgentis. Testimonia ista credibilia facta sunt nimis. Si quo minus, ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus."

("…vjeru definira kao mišljenje. Kao da je svakome dopušteno o njoj misliti i govoriti što hoće; ili da otajstva naše vjere ovise o nesigurnosti u lutajućim i raznolikim mišljenjima, a ne da stoje u sigurnoj istini. Ako se koleba vjera, zar onda nije isprazna i naša nada? Onda su ludi naši mučenici, koji su toliko toga pretrpjeli radi nesigurnih stvari, i jer nisu dvojili da zbog dvojbene nagrade po teškom izlasku uđu u dugotrajno progonstvo. Ali, daleko bilo od nas da mislimo, kao što ovaj misli, da u našoj vjeri i nadi bilo što ovisi o dvojbenim mišljenjima, a ne da se sve ono što je u njoj sadržano oslanja na sigurnu i čvrstu istinu, koja je božanski predložena propovijedima i čudima, učvršćena i posvećena porodom Djevice, Krvlju Otkupitelja, slavom Uskrsloga. Ova su svjedočanstva vrlo vjerodostojna [Ps 92, 5].")

Naša vjera je posve sigurna, kako nastavlja sv. Bernard:
"…ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus. Quomodo ergo fidem quis audet dicere aestimationem, nisi qui Spiritum istum nondum accepit, quive Evangelium aut ignoret, aut fabulam putet? Scio cui credidi, et certus sum, clamat Apostolus (II Tim. I, 12): et tu mihi subsibilas, Fides est aestimatio? Tu mihi ambiguum garris, quo nihil est certius."

("…napokon i sam Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja [Rim 8, 16]. Kako se, dakle, netko usuđuje nazvati vjeru mišljenjem, osim onoga tko još nije primio ovog Duha, i tko ili ne poznaje Evanđelje, ili ga smatra bajkom? Znam kome sam povjerovao, siguran sam, kliče Apostol (2 Tim 1, 12); a ti meni podvaljuješ: Vjera je mišljenje? Ti meni tvrdiš da je dvojbeno ono od čega ništa nije sigurnije?")

Pruživši ukratko dokaze iz riječi sv. Augustina i sv. Pavla, sv. Bernard napokon zaključuje:
"Non licet tibi in fide putare, vel disputare pro libitu; non hac illacque vagari per inania opinionum, per devia errorum."

("Nije ti dopušteno o vjeri misliti ili raspravljati kako ti se prohtje; niti lutati ovdje-ondje po ispraznim mišljenjima, po stranputicama zabluda.")

A zašto?
"Non est enim fides aestimatio, sed certitudo."
("Jer vjera nije mišljenje, nego sigurnost.")

Eto, tako nas uči sv. Bernard... Dok nam danas modernisti govore "izađite iz svojih sigurnosti", "napustite svoje sigurnosti" i sl. Time potkopavaju same temelje vjere. To je jedan od glavnih razloga zašto je Zapad danas duhovno opustošen. 
Tko bi htio biti član zajednice u kojoj nije sigurno što se uopće vjeruje? 
Zajednice gdje se danas vjeruje jedno, a sutra nešto sasvim suprotno? 
Tko bi se mogao žrtvovati za takvu "religiju"?
 
Sv. Bernard dobro navodi primjer mučenika. Zar su oni prolili krv samo za nekakvo nesigurno mišljenje, koje je možda istina, a možda i nije? Tako misle modernisti.

Nažalost, takvo relativističko stajalište, koje vjeru smatra samo nekakvim "mišljenjem", ugrađeno je u ustave i zakone mnogih modernih država. Tako i Ustav RH govori o vjerskoj slobodi nakon članaka o slobodi mišljenja i izražavanja misli.
 
Očito je da je za pisce Ustava vjera samo nekakvo mišljenje nekih ljudi.
 
No, izgleda da u tu zamku često upadaju i neki dobronamjerni ljudi, koji ne razumiju o čemu se ovdje radi.
 
Evo, jedan primjer. Kad god se u javnom prostoru pojavi neka blasfemija, oni koji to žele suzbiti koriste se argumentacijom: "vrijeđaju se osjećaji vjernika". Kao da je glavni problem u tome što se vrijeđaju "osjećaji vjernika", a ne u tome što se vrijeđa Boga.

Dakle, cijela stvar se gleda antropocentristički. No, razlog tome je što su zakoni tako napisani. Liberalni zakoni ne zabranjuju vrijeđanje Boga, ali zabranjuju vrijeđanje osjećaja ljudi.

Zakone su pisali političari koji smatraju da je vjera puko mišljenje, osjećaj, privatno uvjerenje... A tome sekundiraju modernistički pseudoteolozi koji više-manje dijele ista subjektivistička stajališta.

Treba stoga jasno i glasno reći: vjera nije nečije privatno mišljenje. Istine katoličke vjere su objektivna istina, koja postoji neovisno o mišljenjima i osjećajima ljudi. Zato ih ne može mijenjati nijedan čovjek.
 
 
Ono što je sv. Bernard rekao Abelardu prije gotovo tisuću godina, moglo bi se danas reći svakom modernističkom "teologu":
"Tu vero de tuo nobis tradis, et quod a nemine accepisti. Qui loquitur mendacium, de proprio loquitur (Joan. VIII, 44). Tibi proinde sint, quae tua sunt. Ego prophetas et apostolos audio, obedio Evangelio, sed non Evangelio secundum Petrum. Tu novum nobis condis Evangelium? Quintum Ecclesia evangelistam non recipit."

("Ti nama predaješ svoje i ono što ni od koga nisi primio. Tko govori laž, govori od sebe (Iv 8, 44). Neka, dakle, tebi ostane ono što je tvoje. Ja slušam proroke i apostole, poslušan sam Evanđelju, ali ne evanđelju po Petru [Abelardu]. Zar ti nama stvaraš novo evanđelje? Crkva ne prihvaća petog evanđelista.")
 
Simptomatično je da danas djeca u školskim udžbenicima uče o Petru Abelardu, ali ne uče o sv. Bernardu.
 
Inače, očita antikatolička tendencija, naslijeđena još iz vremena komunizma, vidi se u tome što se u današnjim udžbenicima iz povijesti i filozofije ističe kao heroje sve ljude koji su bili u sukobu s Crkvom: Huss, Luther, de Dominis itd. A ne uči se, primjerice, o sv. Vinku Fererskom, sv. Piju V., sv. Petru Kaniziju, sv. Alfonzu Liguoriju.

Zato mi moramo učiniti sve što možemo da današnjoj generaciji pružimo prave uzore, jer to neće dobiti u školi.
 
 

ponedjeljak, 6. lipnja 2022.

SADAŠNJOST, A NE PROŠLOST

 

Spasenje mnogih duša ovisi o dobrim svećenicima. Ključno je pitanje, ne samo našeg vremena, nago i svakog vremena u cijeloj povijesti Crkve: Kako dobiti dobre svećenike?

Upravo zbog činjenice što su se tim pitanjem bavili najveći umovi u povijesti Crkve, kod njih treba potražiti odgovor na to pitanje. Ako se igdje treba konzultirati sa stoljetnim iskustvom Crkve, onda je to posebice u ovom pitanju.

Papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus upozorava biskupe o važnosti svećeničke formacije:
"Cum autem, Venerabiles Fratres, vestram sapientiam minime fugiat idoneos Ecclesiae ministros nonnisi ex optime institutis clericis fieri posse magnamque vim in recta horum institutione ad reliquum vitae cursum inesse pergite omnes episcopalis vestri zeli nervos in id potissimum intendere, ut adolescentes clerici vel a teneris annis tum ad pietatem solidamque virtutem tum ad litteras severioresque disciplinas, praesertim sacras, rite informentur.

("Budući da vašoj mudrosti, časna braćo, nipošto nije izmaklo da se prikladni službenici Crkve ne mogu dobiti nikako drugačije nego od izvrsno odgojenih klerika, i da treba upotrijebiti najveće snage za njihov ispravni odgoj, kako bi dobro protekao ostatak njihova života; uprite sve sile svoje biskupske gorljivosti najviše na to: da se mladi klerici već od najranijih godina pravilno obrazuju, kako za pobožnost i solidne kreposti, tako i za učenost i strože discipline, osobito svete.")

A kako će to postići, blaženi Pio IX. objašnjava u nastavku:
"Quare Vobis nihil antiquius, nihil potius esse debet, quam omni opera, sollertia, industria clericorum Seminaria ex Tridentinorum Patrum praescripto instituere, si nondum existunt, atque instituta, si opus fuerit, amplificare, eaque optimis moderatoribus, et magistris instruere, ac intentissimo studio continenter advigilare, ut inibi iuniores clerici in timore Domini, et ecclesiastica disciplina sancte, religioseque educentur, et sacris potissimum scientiis iuxta catholicam doctrinam ab omni prorsus cuiusque erroris periculo alienis, et Ecclesiae traditionibus, et sanctorum Patrum scriptis, sacrisque caereminiis, ritibus sedulo, ac penitus excolantur, quo habere possitis navos atque industrios operarios, qui ecclesiastico spiritu praediti, ac studiis recte instituti valeant in tempore dominicum agrum diligenter excolere, ac strenue proeliari proelia Domini."

("Zato vam ne smije biti ništa važnije, ništa bitnije, nego svim nastojanjem, vještinom, trudom ustanoviti klerička sjemeništa prema propisu tridentinskih otaca, ako još ne postoje, a ona koja su ustanovljena proširiti i opkrbiti ih najboljim upraviteljima i učiteljima, te najvećim trudom neprekidno bdjeti da se ondje mlađi klerici sveto i pobožno odgajaju u strahu Gospodnjem i crkvenoj disciplini, i naročito u svetim znanostima prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje.")

Ovo nam treba danas. Tradicionalna formacija nije nikakav eksperiment. Ona je prokušana stoljetnim iskustvom i potvrđena na tisućama primjera.

To je formacija koja nam je dala bl. Alojzija Stepinca, biskupa Josipa Langa, Antuna Mahnića, Josipa Stadlera, sv. Leopolda Mandića, fra Antu Antića, fra Vendelina Vošnjaka i tolike druge svete svećenike.
 
Ne trebaju nam modernistički eksperimenti.
 
Dosta je bilo modernističkih eksperimenata, koji su već uništili cijelu jednu generaciju svećenika nakon Drugoga vatikanskog koncila.


Čitam prekjučer ono predavanje "Nesretni životi svećenika koji žive bez Boga započinju neprimjetno", koje su prenijeli portali... Autor u njemu nabraja redom skandale, sablazni, perverzije i užase, koje su modernisti počinili, ali istovremeno odbija prepoznati da su novotarije jedan od glavnih uzroka ovoga stanja.
 
Ne bih uopće komentirao to predavanje da se autor na jednom mjestu nije "okomio" na tradicionaliste. Inače, ne volim baš koristiti termin "tradicionalisti", ali u ovom ću tekstu napraviti iznimku.
 
Jednostavno moram prokomentirati ovaj pasus:
"Svećenici i bogoslovi u 21. st., koji „uzdišu“ za slavnom, trijumfalnom prošlošću kada je Crkva imala snagu, bogatstvo i ugled, bježe od boli koju im stvaraju prazne i zapuštene Crkve. Umjesto da zasučemo rukave, tražimo svjetlo Božje i damo se na put osobne svetosti, tražeći nove načine da evangeliziramo bezbožnu Europu, bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti. Kao i liberalizam, i to je stranputica i bijeg od križa."
 
Ovdje su iznesene tri teze ili optužbe protiv tradicionalista, na koje treba odgovoriti:
1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled
2) Bježe od križa
3) Žele se vratiti u prošlost.
 
Pa, krenimo redom...
 
 
1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled
 
Što se tiče prve teze, čak i kad bi bila istina da se tradicionalisti žele vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo, snagu i ugled, to ne bi bilo ništa loše.
 
Naime, i ta su vremena bila u Božjem planu.
Prorok Izaija ovako prorokuje o Crkvi:
"Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit’ se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati." (Iz 60, 5)

"Zidine će tvoje obnoviti stranci i kraljevi njihovi služit će ti. U svojoj srdžbi ja sam te udario, al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah. Vrata će tvoja biti otvorena svagda, ni danju ni noću neće se zatvarati, da propuste k tebi bogatstva naroda s kraljevima koji ih vode. Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti. K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega svetišta, podnožje će moje proslaviti!" 
(Iz 60, 10-13)
To se proročanstvo ponavlja u knjizi Otkrivenja:
"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast narodâ." (Otk 21, 24-26)

Prema tome, i vremena u kojima je Crkva imala snagu i ugled bila su u savršenom skladu s Božjim planom. Izričito su najavljena u samom Svetom pismu.

To nije bilo nikakvo skretanje od pravog puta, kako bi to danas htjeli prikazati modernisti.

A bogatstvo o kome se govori: nije nekakvo privatno bogatstvo ovog ili onog pojedinca, nego prvenstveno bogatstvo hrama Božjega. Ono je u službi uzvišenosti liturgije i doziva čovjeku u misli višnji nebeski dvor, gdje anđeli bez prestanka slave i hvale Gospodina Boga.

Tradicionalisti ne teže za osobnim bogatstvom i ugledom. Većina njih živi vrlo skromno. Uostalom, oni su danas na marginama društva, za razliku od modernista, koji su već odavno pripadnici društvenog establišmenta u sekularno-liberalnom sustavu.

Kad biste uzeli vremena da malo bolje proučite što tradicionalni katolici zaista govore i pišu, vidjeli biste da oni kao uzore ističu upravo pape, koji nisu imali ni bogatstvo, ni ugled u svijetu, ali se nisu pokoravali svijetu. Nisu odstupali ni milimetra od nauka Crkve, unatoč svim opasnostima i prijetnjama svjetskih moćnika.
 
Papa Pio VI. umro je u zarobljeništvu u revolucionarnoj Francuskoj, jer se odbio pokoriti idejama Francuske revolucije, kao što su "sloboda, jednakost, bratstvo" i "prava čovjeka" (ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).
 
Bl. Pio IX. i sv. Pio X. bili su u neprekidnom sukobu s državnim vlastima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim državama, jer su odbijali prihvatiti liberalne ideje o odvajanju Crkve i države, "slobodi za sve religije" i "jednakosti svih religija" (opet, sve ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).
 
Spomenuti pape nisu bili nikakvi konformisti. Borili su se za potpunu čistoću katoličkog nauka protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve. Bili su spremni i umrijeti u toj borbi.
Ono što mi danas zovemo "tradicionalizmom" zapravo nije ništa drugo, nego nastavak te katoličke borbe.
 
 
2) "Bijeg od križa"
 
Druga teza kaže: "bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti... i to je stranputica i bijeg od križa."

Upravo suprotno! Tradicionalni obredi ističu vrijednost i važnost križa daleko više nego novi obred. 

Poznato je kakve žrtve moraju podnositi svećenici koji žele služiti tradicionalni obred mise, koji su redovito izloženi šikaniranju. Čak i obični vjernici, koji žele ići na tradicionalnu misu, moraju se pripraviti na križ i velike žrtve - jer do tradicionalne mise mogu doći najčešće samo u udaljenim lokacijama i u najnezgodnijim terminima.
 
S druge strane, bijeg od križa i konformizam možete vidjeti najviše kod modernih pripadnika "postkoncilskih struktura".
Zanimljivo je da su oni, koji se zdušno zalažu za koncept "odvajanja Crkve i države", spremni podložiti se svakom nalogu sekularnih državnih vlasti. To se najbolje vidjelo u vremenu COVID-epidemije, kad su po nalogu državnih vlasti zabranili javne sv. mise, pa čak i sakrament koji je najnužniji za samo spasenje duša: sv. krštenje.

Vidimo i kako se pokoravaju sekularnim vlastima u prihvaćanju liberalnih "vrijednosti", pa čak i najbrutalnijeg kršenja naravnog zakona poput sodomije, a u nekim slučajevima čak i pobačaja.
 
Ako pod "bijegom od križa" mislite na izbjegavanje svega što traži određenu žrtvu, što bismo onda mogli reći o reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila? Jedno od glavnih obilježja tih reformi bilo je ukidanje svega onoga što od ljudi traži određenu žrtvu, tj. svega što su autori reforme proglasili "suviše tegotnim". Iz novih obreda su uklonjeni gotovo svi pokornički elementi, ukinut je obvezni post na kvatre i uočnice velikih blagdana, predpričesni post je sveden na samo sat vremena, novi časoslov je drastično skraćen i izmijenjen... Pa i moderne verzije križnoga puta uopće ne nalikuju na pokoru.


3) "Bijeg u prošlost"
 
Na kraju, moram također prokomentirati čestu optužbe da je tradicionalizam "bijeg u prošlost".
 
Raščistimo napokon jednu stvar. 
Kad mi ističemo dokumente poput Pascendi dominici gregis sv. Pija X., ili enciklike Ad beatissimi Apostolorum Benedikta XV., ili Ubi arcano Pija XI., onda mi ne govorimo o prošlosti, nego o sadašnjosti. Ti su dokumenti još uvijek na snazi! 
Nikada nisu bili ukinuti. Oni jednako obvezuju današnje katolike, kao i one prije 50 ili 100 godina.
 
To nije prošlost, nego sadašnjost!

Pape u njima ne iznose nekakva svoja privatna mišljenja, nego govore ex cathedra, kao učitelji vjere i morala za cijelu Crkvu.

Druga je stvar što se mnogi današnji klerici ponašaju kao da ih se ti dokumenti ništa ne tiču. Kao da je Drugi vatikanski koncil poništio sve prijašnje koncile i cjelokupni dotadašnji nauk Crkve.


Sve to ima odraz u široj populaciji. Ljudi su zbunjeni. Oni koji su prošli kroz "moderni vjeronauk" ne znaju ni osnove stvari.

Zato se i pojavljuju ovakva pitanja na Bitno.net-u.



 
Evo, vam jedne od posljedica modernog ekumenizma. Čovjek uopće ne zna prepoznati da je protestantizam krivovjerje. Kako će se onda čuvati njegovih pogubnih utjecaja?

Protestantizam je krivovjerje, jednako kao i arijanizam, nestorijanizam, pelagijanizam itd. 
Pitanje smije li katolik slušati protestantsku glazbu isto je kao: Smije li katolik slušati arijansku glazbu, nestorijansku glazbu, manihejsku glazbu...?

Međutim, modernisti danas ugošćuju i stare krivovjerce s istoka poput nestorijanaca i monofizita, kao i krivovjerce sa zapada (luterane, kalviniste...), pa im valjda i ostale razine "suradnje" ne smetaju.
 
I opet se vraćamo na pitanje svećeničke formacije. Nije ista stvar prolaze li svećenici pravu katoličku formaciju ili pak nekakvu međureligijsku i "ekumensku" formaciju.
 
Treba se vratiti svećeničkoj formaciji o kojoj govori papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus, koju sam citirao na početku ovoga teksta. 
 
Kako kaže blaženi papa, svećenici se trebaju formirati: "prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje."

 

subota, 28. svibnja 2022.

31. svibnja - blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice

 
Papa Pio XII. odredio je da se na posljednji dan Marijina mjeseca svibnja slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice. Tako je ostalo u tradicionalnom rimskom obredu do danas. U ovom blagdanu slavimo Majku Božju kao pravu Kraljicu neba i zemlje.

Pio XII. uveo je blagdan Marije Kraljice enciklikom Ad Caeli Reginam, 1954. godine. 
U toj enciklici papa iznosi crkveni nauk o kraljevskom dostojanstvu Majke Božje na temelju Svetoga pisma, crkvenih otaca, liturgije, uvjerenja pobožnoga puka i općenito cjelokupne svete Tradicije.

Pri tome, Pio XII. izričito naglašava da ne uvodi nikakav novi nauk, nego izlaže ono što Crkva vjeruje od pradavnih vremena:
"Qua de re non novam veritatem credendam christiano populo proponere volumus, cum reapse titulus atque argumenta, quibus regalis Mariae dignitas innititur, iam sint quovis tempore luculenter expressa, iamque in Ecclesiae documentis habeantur antiquitus tradita, et in sacrae liturgiae libris."

("O toj stvari ne želimo predložiti na vjerovanje kršćanskom puku novu istinu, jer su zbilja naslov i dokazi, na kojima se osniva Marijino kraljevsko dostojanstvo, već odlično iskazani u svim vremenima, i već su od starine sadržani u dokumentima Crkve i u knjigama svete liturgije.")

Pio XII. dokazuje da je vjerovanje kršćanskoga puka o Majci Božjoj kao Kraljici utemeljeno je na Svetom pismu:
"Christianorum populus, cum, elapsis etiam temporibus non sine ratione crederet illam, de qua Filius Altissimi natus est, qui regnabit in domo Iacob in aeternum (Luc. I, 32), Princeps pacis (Isai. IX, 6), Rex regum et Dominus dominantium (Apoc. XIX, 16), prae aliis omnibus, a Deo creatis, singularia accepisse gratiae privilegia, cumque consideraret arctam necessitudinem interesse inter matrem et prolem, regiam excellentiam Dei Genetrici super omnia facile agnovit.
Quamobrem mirum non est iam antiquos Ecclesiae scriptores, verbis innixos S. Gabrielis Archangeli, qui Mariae Filium praedixit regnaturum esse in aeternum (Luc. I, 32, 33) verbisque Elisabeth, quae eam reverenter salutando celebravit Matrem Domini mei (Luc. I, 43), Mariam appellasse Matrem Regis, Matrem Domini, haud obscure significantes eam ex regia Filii sui dignitate praecipuam quandam habuisse celsitudinem acque praestantiam."

("Kršćanski puk, dok je ne bez razloga i u prošlim vremenima vjerovao da je ona od koje je rođen Sin Svevišnjega, koji će kraljevati u domu Jakovljevu dovijeka (Lk 1, 32), Knez mira (Iz 9, 6), Kralj kraljeva i Gospodar gospodara (Otk 19, 16), primila osobite povlastice milosti, prije svih ostalih bića stvorenih od Boga; kad promisli kako je uska veza nužnosti između majke i djeteta, vrlo će lako priznati Bogorodici kraljevsko dostojanstvo.
Zbog toga, nije čudno da su već stariji crkveni pisci, oslanjajući se na riječi sv. Gabrijela Arkanđela, koji je prorekao da će Sin Marije kraljevati zauvijek (Lk 1, 32-33), i na riječi Elizabete, koja ju je, pozdravljajući sa štovanjem, slavila kao Majku moga Gospodina (Lk 1, 43), nazivali Mariju Majkom Kralja, Majkom Gospodina, nimalo skriveno naznačujući da je ona iz kraljevskog dostojanstva svoga Sina imala određenu osobitu uzvišenost i izvrsnost.")

Zatim Pio XII. pokazuje kako su na tim temeljima crkveni pisci slavili Marijino kraljevsko dostojanstvo, zaključujući sa sv. Alfonzom:
"Quapropter S. Alfonsus De Ligorio omnia superiorum saeculorum testimonia amplexus, haec piissime scribit: Quoniam Maria Virgo ad tam excelsam dignitatem evecta fuit, ut regum Regis Mater esset, idcirco iure meritoque Ecclesia eam Reginae titulo decoravit (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). Sacra vero liturgia, quae doctrinae a maioribus traditae et a christiano populo creditae est veluti fidele speculum, per omnis aetatis decursum, sive in Oriente, sive, in Occidente, caelestis Reginae laudes cecinit perenniterque canit.

("Zbog toga je sv. Alfonz Liguori, obuhvativši sva svjedočanstva prethodnih stoljeća, najpobožnije napisao ovo: Budući da je Djevica Marija uzdignuta na tako visoko dostojanstvo, da bude Majka Kralja kraljeva, zato ju je Crkva s pravom i zasluženo uresila naslovom Kraljice (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). A sveta liturgija, koja je kao vjerno zrcalo nauka, koji su stariji predali i koji kršćanski puk vjeruje, kroz sve je vjekove, bilo na Istoku, bilo na Zapadu, pjevala hvale nebeskoj Kraljici i vječno ih pjeva.")

Pio XII. navodi kao dokaze molitve, pjesme i himne: Salve Regina, Ave, Regina coelorum, Regina coeli laetare, u kojima katolici jasno nazivaju Blaženu Djevicu Mariju Kraljicom, te razne antifone na sv. Misi i u časoslovu, koji slave Marijino kraljevsko dostojanstvo.
 
Sve je to bio razlog da se uvede posebni blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice.
 
Papa Pio XII. u samim riječima ustanovljenja ovog blagdana određuje da se toga dana obnavlja posveta ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Marijinu:
"...Apostolica Nostra Potestate decernimus et instituimus festum Mariae Reginae, quod toto terrarum orbe quotannis die XXXI mensis Maii est celebrandum. Itemque id iubemus ut eodem die humani generis consecratio Immaculato Cordi Beatae Virginis Mariae iteretur. In hoc enim magna spes nititur, fore ut felix oriatur aevum, religionis triumpho et christiana pace serenum."

("...našom apostolskom vlašću određujemo i ustanovljujemo blagdan Marije Kraljice, koji se ima po cijeloj zemlji svake godine slaviti 31. dana mjeseca svibnja. Isto tako, zapovijedamo da se istoga dana ponavlja posvećenje ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Blažene Djevice Marije. U nj se, naime, upire velika nada da će svanuti sretno doba, vedro pobjedom vjere i kršćanskim mirom.")
 
Iz ovih se riječi dobro vidi sva važnost blagdana Marije Kraljice i posvećenja ljudi Bezgrješnom Srcu Marijinu.


Blagdan Marije Kraljice uveden je u liturgijske knjige rimskoga obreda 1955. godine kao dvostruki blagdan II. razreda (Duplex II classis).
 
 

 
U zbornoj molitvi, Crkva moli da pod zaštitom Marije Kraljice postigne i mir u sadašnjosti, i nebesku slavu u budućnosti:
"Concede nobis, quaesumus, Domine: ut, qui solemnitatem beatae Mariae Virginis Reginae nostrae celebramus; ejus muniti praesidio, pacem in praesenti et gloriam in futuro consequi mereamur. Per Dominum."

("Podaj nam, molimo, Gospodine, da mi koji slavimo svetkovinu Blažene Marije Djevice naše Kraljice, osigurani njezinom zaštitom zaslužimo postići mir u sadašnjosti i slavu u budućnosti. Po Gospodinu.")
 
Crkva primijenjuje na Majku Božju riječi iz starozavjetne knjige Crkvenice, koja se čita u poslanici:
"In omni terra steti; et in omni populo, et in omni gente primatum habui, et omnium excellentium et humilium corda virtute calcavi. Qui audit me, non confundetur, et qui operantur in me, non peccabunt; qui elucidant me, vitam aeternam habebunt."

("Zaustavila sam se u svakom kraju i kod svakoga plemena, preuzela sam vodstvo svakog naroda i dobrotom sam osvojila srca sviju, velikih i malenih. Tko mene sluša, neće se postidjeti, tko mene nasljeduje neće griješiti, a koji me slave, postići će vječni život.")
 
U tim je riječima Svetoga pisma sadržana sva važnost štovanja Majke Božje za duhovni život pojedinca, kao i za borbu za vječno spasenje duša.

Vidimo da se prije toga ističe i Marijino kraljevsko dostojanstvo: "in omni gente primatum habui" - "u svakom sam narodu imala prvenstvo". Mislim da se tu ističe poglavarstvo Majke Božje nad katoličkim narodima.
 
To se poglavarstvo treba povezati s kraljevskom vlašću Krista Kralja o kojoj govori Evanđelje na sv. Misi blagdana Marije Kraljice.
 
 

 
Evanđelje je o navještenju sv. Gabrijela Arkanđela radosne vijesti Blaženoj Djevici Mariji, kao što je to i u većini drugih Gospinih blagdana u tradicionalnom rimskom obredu.

Međutim, ovdje je poseban naglasak na zadnjim riječima sv. Gabrijela Arkanđela:
"Hic erit magnus, et Filius Altissimi vocabitur, et dabit illi Dominus Deus sedem David patris ejus: et regnabit in domo Jacob in aeternum, et regni ejus non erit finis."
 
("On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega, i Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida, i kraljevat će domom Jakovljevim dovijeka, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.")
 
Naglašava se, dakle, kraljevska vlast Krista Kralja. A Majci Božjoj, kao Majci Krista Kralja, s punim pravom pripada naslov Kraljice.
 
Kršćanski puk je uvijek duboko osjećao ove vjerske istine. Zato se od najstarijih vremena Majka Božja prikazuje u umjetnosti kao Kraljica.
 
I sam papa Pio XII. u enciklici Ad Caeli Reginam kao jedan od dokaza općeg uvjerenja kršćanskoga puka navodi i kršćansku umjetnost (slikarstvo i kiparstvo), koja slavi kraljevsku čast Majke Božje.
 
Sigurno ćete se sad sjetiti velikih umjetničkih djela iz renesanse i baroka.
 
No, ja sam se sjetio sličice koja se često pojavljuje kod naslovnice starijih izdanja Rimskoga brevijara (još prije vremena Pija XII.).
Na toj je slici prikazana Majka Božja kao Kraljica pokraj Krista Kralja. Ispod njih nalaze se apostoli, mučenici, pape, djevice i svi sveti.
 
 

 

Gledajući te slike mogli bismo zajedno s papom Pijom XII. uskliknuti:
"Glorientur itaque omnes christifideles se Deiparae Virginis imperio subici, quae et regali gaudet potestate et materno flagrat amore."

("Neka se svi Kristovi vjernici hvale time da su podložni vlasti Bogorodice Djevice, koja se raduje i kraljevskom vlašću i plamti majčinskom ljubavlju.")
 
Blagdan Marije Kraljice kod nas Hrvata lijepo se povezuje s blagdanom Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba.

Naime, 31. svibnja 1731. veliki je požar poharao Zagreb. Usred vatre, čudesno je ostala neoštećena slika Majke Božje, koja se nekada nalazila na gradskim vratima. 
 
I slika Majke Božje od Kamenitih vrata prikazuje Mariju kao Kraljicu. Sjedi na prijestolju, na glavi ima krunu, a u ruci drži žezlo.
 
Štovanjem te slike, stari je Zagreb uvijek pokazivao da priznaje Marijinu kraljevsku vlast, a time i vlast Krista Kralja.

Hrvati su Marijin narod. Majku Božju s pravom nazivamo Kraljicom Hrvata.

Još u 17. stoljeću, pavlin Andrija Eggerer nazvao je našu zemlju: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko kraljevstvo").
 
No, ako Hrvatska i danas doista želi biti Marijino kraljevstvo, u njoj ne smije biti bezbožnih zakona, javnih sablazni i bezobzirnog kršenja osnovnih moralnih načela.
 
Katolička vjera mora opet biti priznata kao službena državna vjera Hrvatske, kao što je bila u vremenu kad je Eggerer napisao gore spomenute riječi.
 
Svi zakoni koji su protivni katoličkoj vjeri, moraju smjesta biti ukinuti.
Udruge i mediji, koji svjesno i planski šire protuvjersku (čak i protunaravnu) propagandu, moraju odmah biti zabranjeni.
 
Tako treba biti na razini države. Na razini pak mjesne zajednice, župe i obitelji, treba napokon stati na kraj kršenju osnovnih pravila ćudoređa. Ne smiju se trpjeti nezakonite (bludne) "veze", nečedno odjevanje, psovka, prostote... Ne smije se trpjeti lutanja u pitanjima vjere i morala. Svemu tome treba napokon stati na kraj.
 
Samo ako se provedu sve ove mjere, moći ćemo Hrvatsku opet nazvati Marijinim kraljevstvom.


ponedjeljak, 23. svibnja 2022.

Bilo je poželjno da se podigne vojska katoličke mladeži


Od sredine 19. stoljeća postalo je očito da se crkvena hijerarhija neće moći sama oduprijeti sve većoj navali sekularizacije, liberalizma i neprekidnog rovarenja otvorenih i prikrivenih neprijatelja Crkve. Počela se, stoga, uviđati potreba da se katolički laici angažiraju u obrani Crkve i kršćanskog poretka u društvu. Inicijativa za tu akciju došla je od samih laika, koji su se s tim ciljem počeli sve više okupljati i organizirati.

Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1867., u Bologni je osnovano Društvo talijanske katoličke mladeži. Tu udrugu možemo smatrati početkom organiziranog katoličkog pokreta u Europi.

Društvo je osnovano na izrazito antiliberalnim temeljima, kao podrška papi u vremenima sukoba s talijanskim sekularnim vlastima. U tim teškim vremenima, svježe ujedinjena Kraljevina Italija otimala je teritorij Papinske Države i sve više sužavala papinu mogućnost djelovanja. Osim toga, raznim je nepravednim zakonima onemogućavala normalno djelovanje Crkve, dok je istovremeno dala punu slobodu nekatoličkim zajednicama: židovima, protestantima itd.

Mladi katolici shvatili su da nešto moraju poduzeti, pa su se počeli organizirati u spomenutom Društvu, kao svojevrsnom obrambenom bedemu Crkve.

Papa bl. Pio IX. odobrio je pravila Društva u breveu Dum filii Belial, 2. svibnja 1868.
U tom dokumentu, blaženi Pio IX. piše: 
"Dum filii Belial tenebrosa consortia sua in religiosae civilisque societatis exitium propagare nituntur, praesertim inter iuvenes: optandum sane erat, ut catholicus iuvenum coetus exurgeret, qui religionis vexillum extollens, impietati grassanti se obiiceret, eiusque frangeret impetum."

("Dok sinovi Belijalovi nastoje promicati svoje mračne skupštine na propast vjerskog i građanskog društva, osobito među mladima, bilo je svakako poželjno da se podigne četa katoličke mladeži, koja će se, uzdižući zastavu vjere, suprotstaviti navali bezbožnosti i slomiti njegov napad.")
 
Pio IX. otvoreno potiče mlade katolike da hrabro uđu u borbu:
"Pergite itaque alacriter incoepto vestro, superno hoc auxilio freti, et alios aliosque vobis adsciscere conamini, ut densius agmen agmen validiusque compacti christiani nominis hostes per arma iustitiae a dextris et a sinistris facilius profligare possitis."

("Nastavite stoga živahno ono što ste započeli, uzdajući se u višnju pomoć, i nastojte pridobiti i druge da vam se pridruže: da čvršćim zbijanjem redova i snažnije združeni, po oružju pravde zdesna i lijeva, lakše uzmognete poraziti neprijatelje kršćanskoga imena.")

Kao što su nekoć pape dijelili potpuni oprost vojnicima koji su se pridružili križarskoj vojni, tako je papa Pio IX. podijelio potpuni oprost mladićima koji se pridruže Društvu katoličke mladeži, uz uobičajene uvjete:
"...omnibus et singulis huic Societati addictis, qui vere poenitentes et sacra communione refecti pro haeresum extirpatione et Sanctae Matris Ecclesiae exaltatione oraverint, plenariam concedimus indulgentiam in die ingressus uniuscuiusque in Societatem, in diebus festis vel infra octavas Sanctissimae Virginis sine labe conceptae ac S. Petri Apostoli Patronum Societatis, nec non in festis ipsius Beatae Mariae Virginis sub titulo Auxilium Christianorum et Cathedrae Romanae eiusdem Apostolorum Principis, in die quoque constituendo ad expiandas defunctorum sodalium, et eorum animas qui impensius Ecclesiae causam propugnarunt: ac demum concedimus peculiaribus Societatis Consiliis seu Circulis, ut singulorum sodales in proprium cuiusque Circuli Patronorum festis eiusdem indulgentiae beneficio frui valeant. Has porro indulgentias omnes animabus quoque Christifidelium, quae Deo in caritate coniunctae ex hac vita migraverint, per modum suffragii applicari posse in Domino indulgemus..."

("...svima i svakome tko se pridruži ovom Društvu, koji uistinu pokajani i okrijepljeni svetom pričešću, mole za iskorijenje krivovjerja i uzvišenje svete Majke Crkve, udijeljujemo potpuni oprost: na dan ulaska svakog člana u Društvo, na blagdane ili unutar osmina Presvete Djevice bez grijeha začete i sv. Petra Apostola, zaštitnika Društva, također na blagdane iste Blažene Djevice Marije pod naslovom Pomoćnice kršćana i rimske katedre istoga Apostolskog poglavara, a također i na dan koji je ustanovljen za molitvu za pokojne članove i duše onih koji su se izdašnije borili za Crkvu; i povrh toga, udijeljujemo pojedinim savjetima Društva ili krugovima, da članovi svakoga od njih mogu uživati povlasticu istog oprosta na blagdane zaštitnika pojedinog kruga. Nadalje, dopuštamo u Gospodinu da se svi ovi oprosti mogu namijeniti per modum suffragii za duše Kristovih vjernika, koje su, združene s Bogom po ljubavi, prešle iz ovog svijeta.")

Značajni su i govori koje je papa Pio IX. držao katoličkoj mladeži tijekom raznih prigoda. U tim se govorima može dobro vidjeti odnos Pija IX. prema građanskom društvu: kako detektira probleme i koje lijekove predlaže za njihovo rješavanje.

Kad se slavio zlatni svećenički jubilej Pija IX. 1869. godine, Sveti otac primio je predstavnike katoličke mladeži na posebnu audijenciju. Tom je prigodom, između ostaloga, rekao:
"Dunque, miei cari giovani, voi siete con me ed io sono con voi: noi dobbiamo combattere contro l'errore, presentarci ai nemici, e procurare di mettere fuori dal loro cuore il veleno, e preservarne quelli che pur ne sono illesi: dobbiamo altresì abbracciare e trarre alla causa di Dio coloro che non sono ancora abbastanza decisi pel bene e pel vero."

("Dakle, moji dragi mladi, vi ste sa mnom i ja sam s vama: mi se trebamo boriti protiv zablude, pokazati se neprijateljima, i pobrinuti se da izbacimo otrov iz njihovog srca, i očuvati one koji su još netaknuti; trebamo također prigrliti i privući Božjoj stvari one koji se još nisu posve odlučili za dobro i za istinito.")

Posebno bih istaknuo govor Pija IX. na Bogojavljenje, 6. siječnja 1875., predstavnicima katoličkih društava. U završnom blagoslovu, Pio IX. spominje u čemu je razlika između nove ujedinjene Italije i stare Italije:
"...questa penisola, che, quand' era divisa in più Stati, era unita colla fede, ma ora che si dice politicamente unita, è seminata di templi protestanti, di scuole eterodosse, e di altre simili instituzioni, che hanno missione di dividere l'Italia nella fede, nel culto, nella religione, per dar luogo alle instituzioni di Satana, il quale entra volontieri a regnare, ma ha per simbolo il Nullus ordo e il Sempiternus horror!"

("...ovaj poluotok, koji dok je bio podijeljen na više država, bio je ujedinjen vjerom, ali sada dok se naziva politički ujedinjenim, rasijan je protestantskim hramovima, krivovjernim školama i drugim sličnim ustanovama, koje imaju misiju da podijele Italiju u vjeri, u kultu, u religiji, kako bi dale mjesto ustanovama Sotone, koji rado ulazi da zavlada, ali ima za svoj simbol Nullus ordo i Sempiternus horror!")

Sveta Stolica protivila se ujedinjenju Italije, jer se to ujedinjenje provodilo otimanjem teritorija Papinske Države, ali i zbog činjenice što je talijanski nacionalistički pokret bio pod vodstvom liberalnih, antiklerikalnih i masonskih elemenata.

Pri tome treba istaknuti da papa nije bio protiv same ideje talijanske nacije. Ali, jedinstvo jednog naroda ne znači da on mora biti pod jednom državnom vlašću. Vidimo kako Pio IX. ističe da je daleko važnije da narod bude ujedinjen u jednoj katoličkoj vjeri, nego da bude pod jednom državnom birokracijom (a bez jedinstvene vjere). 
Ne treba miješati domoljublje i etatizam.

Kakav je bio stav bl. Pija IX. prema Italiji možda se najbolje vidi u njegovom govoru na audijenciji 21. lipnja 1872. predstavnicima biskupija i katoličke mladeži:
"Il Papa e sempre lo stesso: ho benedetto l'Italia e la benedico anche adesso; ma non benedico quei professori e quei maestri d'iniquita, che col consenso di chi puo, tentano di corrompere il cuore, di guastare la mente alla gioventu incauta. No, questi non possono essere oggetto delle benedizioni del Papa...
Benedico l'Italia, ma non benedico gli usurpatori della Chiesa e nemici di Dio; non benedico gli spogliatori dei Tempi, i bestemmiatori e i profanatori delle sante immagini; no, non posso benedire questi sacrileghi, quelli che o poca o niuna cura si prendono per comprimerli nei limiti dei loro doveri.
Benedico l'Italia, e i Vescovi che ultimamente sono stati inviati alle loro residenze. Oh come l'Italia in questa occasione si è mostrata veramente figlia della fede, senza la quale non si può piacere a Dio, e della quale chi è privo sarà condannato: Qui non crediderit condemnabitur."

("Papa je uvijek isti: blagoslovio sam Italiju i blagoslivljam je i sada; ali ne blagoslivljam ove profesore i ove učitelje bezakonja, koji s pristankom onih koji mogu, pokušavaju pokvariti srce, oplijeniti dušu neopreznoj mladeži. Ne, takvi ne mogu biti objekt papina blagoslova...
Blagoslivljam Italiju, ali ne blagoslivljam uzurpatore Crkve i neprijatelje Božje; ne blagoslivljam pustošitelje hramova, hulitelje i oskvrnitelje svetih slika: ne, ne mogu blagosloviti ni ta svetogrđa, ni one koji se malo ili nimalo ne brinu da se zadrže u granicama svojih dužnosti.
Blagoslivljam Italiju i biskupe koji su nedavno poslani u svoje rezidencije. O, kako se Italija u toj prilici pokazala kao istinska kćer vjere, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu, i onaj tko je lišen vjere, bit će osuđen: Qui non crediderit condemnabitur [Tko ne uzvjeruje, osudit će se - Mk 16, 16].")

I nasljednik Pija IX. na papinskoj stolici, Leon XIII., izrekao je i napisao mnoge značajne riječi u dokumentima i govorima predstavnicima katoličke mladeži. S druge strane, Društvo talijanske katoličke mladeži uvijek je spremno slušalo i promicalo papinski nauk u društvu.


Kad je papa Leon XIII. objavio encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustavu država (1885. god.), u kojoj iznosi katolički nauk o odnosu Crkve i države, Društvo talijanske katoličke mladeži poslalo mu je pismo podrške i izjavilo svoju apsolutnu podložnost prema tom nepogrešivom nauku Svete Stolice.

Predstavnici katoličke mladeži istaknuli su pismu podrške da je taj dokument svečana potvrda da Crkva Kristova nikada ne mijenja božanski nauk i da ga uvijek zna čudesno primijeniti na konkretne životne prilike.
 
Papa Leon XIII. odgovorio je Društvu katoličke mladeži pismom od 16. siječnja 1886.
 
 


 

U svom pismu, papa Leon XIII. na početku ističe koliko mu znači podrška mladih katolika:
"Non miranda nec inopinata, sed tamen periucunda Nobis fuit animi vestri recens declaratio. Iis enim cognitis, quae non multo ante docueramus de civitatum constitutione christiana, consilium sponte cepistis Nobis studiose confirmare docilem, uti oportet, ad praecepta Sedis Apostolicae voluntatem; idque epistolis compluribus, in quibus oratio quidem varia, sed una mens apparet omnium vestrum eademque sententia. Istam in amplectendis doctrinis catholicis concordem nec timidam alacritatem, sicut apprime congruit cum instituto societatis vestrae, ita vobis singulis gloriosam maximeque salutarem putatote, his praesertim temporibus difficillimis, cum tam multi ex aequalibus vestris, natura fortasse boni, bene etiam saepe instituti, sensim tamen a praepostero quodam, malo magistro officii, pudore vinci sese debilitarique patiuntur."

("Nije nam neobična, ni nenadana, ali nam je vrlo ugodna nedavna izjava o vašem stajalištu. Naime, spoznavši ono što smo nedugo prije naučavali o kršćanskom ustavu država, spontano ste odlučili potvrditi svoju poučljivu, kako i treba, volju za vršenje zapovijedi Apostolske Stolice; i to brojnim pismima, u kojima je govor, doduše, raznolik, ali se javlja jedno mišljenje i isto stajalište svih vas. Ovu složnu, a ne bojažljivu, hitrost u prihvaćanju katoličkih nauka, kao što je osobito prikladno ustanovi vašeg društva, tako je smatrajte slavnom i najviše spasonosnom za svakoga od vas, posebno u ovim vremenima kad si mnogi od vaših vršnjaka, koji su po naravi možda dobri, a često i dobro odgojeni, ipak dopuštaju da budu malo pomalo svladani i oslabljeni od opakog srama, koji je loš učitelj.")

Ovdje je važno uočiti da papa Leon XIII. izričito potvrđuje da je ono što je iznio o kršćanskom ustroju država u enciklici Immortale Dei doista službeni nauk Crkve. Papa je pohvalio ove mlade ljude, jer su bespogovorno prihvatili taj nauk, te očekuje od njih da pridobe i druge mlade.

Papa Leon XIII. potom ističe da se u katoličkom nauku nalazi spas i za pojedince, i za države:
"Omnium enim tam privatorum hominum quam civitatum continetur in catholica religione salus..."

("Svima, naime, kako privatnim ljudima, tako i državama, spasenje je sadržano u katoličkoj vjeri...")

I u drugim prigodama, papa Leon XIII. slao je Društvu talijanske katoličke mladeži pisma, poruke i upute za rad.

Evo, primjerice, kako govori u pismu od 4. prosinca 1886., u kojem poziva mlade katolike da ustraju u svojoj borbi.
"Vos autem in omnibus ceptis vestris pergite, ut instituistis, non modo obedienter, verum etiam amanter libentissimeque Ecclesiam sequi, certissimam eamdemque hominum generi datam divinitus ducem. Eius vos auspiciis magisterioque oportet adversus quaslibet opinionum fallacias vitiorumque invitamenta invictum animum gerere: nominatim vero consilia et operam vestram fidenter opponere consociationibus hominum non honestis, quibus iam omnia redundant. Illae quidem quo tendant, quid moliantur, nemo dubitat: earumque propterea debetis non solum contagia vitare, sed nefarios conatus, quantum in vobis est, a communibus rebus animose defendere."

("A vi u svemu što ste započeli, nastavite kao što ste odlučili: da ne samo poslušno, nego i s ljubavlju i najradosnije slijedite Crkvu, najsigurniju voditeljicu, i to božanski danu ljudskom rodu. Pod njezinim zapovjedništvom i učiteljstvom trebate iskazati nepobjedivi stav protiv svih zamamnih lažnih mišljenja i opačina: a napose trebate vaše odluke i djela pouzdano suprotstaviti udruženjima nečasnih ljudi, koja su već sve preplavila. Naime, neka nitko ne dvoji o onome čemu one smjeraju, što pokušavaju; zato ste dužni ne samo izbjegavati njihov zli primjer, nego i srčano braniti, koliko možete, opće interese od njihovih opakih pokušaja.")

Ovdje je i više nego jasno da Leon XIII. postavlja katoličkoj mladeži kao zadatak borbu protiv liberalnih udruženja, a posebice protiv masonerije (koju je upravo papa Leon XIII. osudio u enciklici Humanum genus).
 



Na kraju ovog kratkog osvrta, vratio bih se opet na govor Pija IX. na blagdan Bogojavljenja 1875. godine. Taj govor donosi toliko važnih misli, da bismo samo njemu mogli posvetiti cijeli jedan tekst. Tamo možete vidjeti kako jedan papa izričito govori o sukobu Svete Stolice s idejama Francuske revolucije.
 
Pio IX. se u jednom trenutku prisjetio borbe svojih prethodnika na Petrovoj stolici protiv Revolucije.
"Ora mi piace di farvi osservare che l'anno 1875, che comincia, segna il centenario della elezione di Pio VI, mio glorioso predecessore, il quale terminò il suo Pontificato vittima della grande rivoluzione dell' 89 e de' suoi falsi principii.
Seguì Pio VII, verso il quale rivolse le sue ire ingiuste un Potente del secolo. Due Pontefici successori, brevemente, ma santamente tennero il governo della Chiesa di Gesù Christo.
Venne quindi Gregorio XVI, il quale trovò in grande agitazione i nemici del trono e dell'altare, e li trovò possessori di una parte dello Stato della Chiesa."

("Sada želim da uočite da se godine 1875., koja počinje, obilježava stogodišnjica izbora Pija VI., mog slavnog prethodnika, koji je završio svoj pontifikat kao žrtva velike revolucije iz '89. i njezinih lažnih načela.
Slijedio je Pio VII, prema kojemu je jedan svjetski silnik [Napoleon] okrenuo svoj nepravedni gnjev. Dvojica papa, koji su slijedili, kratko su, ali sveto, držali upravu Crkve Isusa Krista.
Zatim je došao Grgur XVI., koji je neprijatelje prijestolja i oltara zatekao u velikoj uzrujanosti, i zatekao ih kao posjednike dijela Crkvene države.")

Dakle, imamo cijeli niz papa, koji su bili u teškoj i neprekidnoj borbi protiv Revolucije. To je nasljeđe, koje nas obvezuje... da i mi nastavimo njihovim putem. Tek sada vidite razmjere izdaje modernista, koji se klanjaju Revoluciji i usvajaju njezina liberalna načela. Modernisti su izdali Crkvu i pridružili se njezinim neprijateljima.

Ipak, bl. Pio IX. pruža nam u svom govoru i riječi ohrabrenja:
"Tutto questo però deve a tutti i buoni ispirare coraggio, giacchè le vicende passate dimostrano abbastanza che la Chiesa, permettendolo Dio, è continuamente assalita, ma vinta mai. I suoi persecutori periscono, la Chiesa resta, e resta col suo divin Fondatore. Egli resta, e mentre quelli come logora veste si gettano lontano, Gesù per contrario si mantiene in eterno: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient."
 
("Sve ovo, međutim, treba u svima dobrima nadahnuti hrabrost, jer prošli događaji dovoljno pokazuju da je Crkva, po Božjem dopuštenju, neprestano napadana, ali nikad poražena. Njezini progonitelji propadaju, Crkva ostaje i ostaje sa svojim božanskim Utemeljiteljem. On ostaje, i dok se oni kao istrošene haljine bacaju; a Isus, naprotiv, ostaje zauvijek: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient [Oni će propasti, a ti ćeš ostati, i svi će ostarjeti kao odjeća; a ti si uvijek isti i tvoje godine neće isteći - Psal. 101, 27-28].")
 
Ako imate vremena (i ako znate jezik) prelistajte malo pisma i govore bl. Pija IX. Društvu talijanske katoličke mladeži.