srijeda, 18. listopada 2017.

Molitve za uzvišenje sv. Crkve, iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara

Vlč. Tomo Mikloušić (1767.-1833.)


Prošle godine u nekoliko smo navrata razgovarali na ovom blogu o tome kako je prije 1960-ih uvjet za dobivanje potpunog oprosta bio molitva za uzvišenje svete Crkve, za iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara (kao konkretizacija molitve na nakanu pape).

Danas stavljam pred vas jedan primjer kako su te molitve nekada izgledale.
Uzeo sam ih iz starog zagrebačkog molitvenika za mladež, koji je početkom 19. stoljeća sastavio svećenik iz Jastrebarskog (inače poznati književnik i kulturni djelatnik) Tomo Mikloušić: Liber precum et hymnorum (3. izd., 1815. god.).



1. Molitva za uzvišenje svete Majke Crkve

Omnipotens et misericors Deus, benigno favore prosequere familiam tuam, protege militantem Ecclesiam: memento, Pater, congregationis tuae, quam possedisti ab initio: exorna eam decore sanctitatis, auge gratiarum opibus, illustra haereditatis amplitudine, ut digna appareat Sponso suo tantoque redemptionis pretio. Respice in nos, ejusdem sanctae Matris Ecclesiae filios, associa nobis gentes universas, ut corda omnium te coelestem Patrem cognoscant, laudent ac glorificent, et quem misisti, Christum Jesum Filium tuum, cum Sancto Spiritu, Deum verum, unum et trinum, qui vivis et regnas in saecula. Amen.
Visita, Domine, et perfice vineam tuam electam, quam plantavit dextera tua.
Oremus.
Respice, quaesumus Domine, super hanc familiam tuam pro qua Dominus noster Jesus Christus non dubitavit manibus tradi nocentium, et crucis subire tormentum.
- 2X Pater et Ave

PRIJEVOD:
Svemogući i vječni Bože, blagom naklonošću prati svoju obitelj, zaštiti vojujuću Crkvu; sjeti se, Oče, svoje zajednice koju si posjedovao od početka, ukrasi je uresom svetosti, uvećaj imetkom milosti, proslavi je obiljem nasljedstva, da se dostojna pokaže svom Zaručniku i tolikoj cijeni otkupljenja. Pogledaj na nas, sinove iste Majke, pridruži nam sve narode, da srca svih priznaju, hvale i slave, tebe nebeskog Oca i koga si poslao Krista Isusa Sina tvoga, sa Svetim Duhom, pravoga Boga, koji je jedan [u božanstvu] i troj [u osobama], koji živiš i kraljuješ u vijeke. Amen.
Posjeti, Gospodine, i dovrši svoj izabrani vinograd, koji je posadila desnica tvoja.
Pomolimo se.
Pogledaj, molimo Gospodine, na ovu zajednicu za koju se Gospodin naš Isus Krist nije oklijevao predati u ruke mučiteljima i podnijeti muku križa.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


2. Molitva za iskorijenje krivovjerja

Domine Jesu Christe, pastor bone, confirma nos in vera fide: extirpa haereses et schismata, ut pulsis errorum tenebris veritatis tuae lumen omnes amplectantur, gremioque Ecclesiae adunentur. Respice animas diabolica fraude deceptas, ut pravitate haeretica deposita errantium corda resipiscant et ad sanctae fidei redeant unitatem. Protege, Domine, nos et contra insidias defende eorum, qui veniunt in vestimentis ovium, intrinsecus sunt lupi rapaces. Mane nobiscum, Christe, uti promisisti te nobiscum futurum usque consumationem saeculi. Amen.
Ne tradas bestiis animas confitentes tibi, et animas pauperum tuorum ne obliviscaris in finem.
Oremus.
Ecclesiae tuae, quaesumus Domine, preces placatus admitte, ut destructis adversitatibus, et erroribus universis secura tibi serviat libertate, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Gospodine Isuse Kriste, dobri pastiru, učvrsti nas u pravoj vjeri, iskorijeni krivovjerje i raskole; da svi, odbacivši tmine zabluda, prigrle svjetlo tvoje istine i budu pridruženi krilu Crkve. Pogledaj duše obmanjene đavolskom prevarom, daj da se srca zabludjelih obrate odbacivši heretičku zloću, i da se vrate jedinstvu svete vjere. Zaštiti nas, Gospodine, i obrani od zasjeda onih koji dolaze u ovčjem odijelu, a izunutra su vukovi grabežljivi. Ostani s nama, Kriste, kao što si obećao da ćeš biti s nama do svršetka svijeta. Amen.
Pomolimo se.
Primi umilostivljen, molimo Gospodine, molitve tvoje Crkve, da uništivši sve protivštine i sve zablude, tebi služi u sigurnoj slobodi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo


3. Molitva za slogu kršćanskih vladara

Spiritus alme, Deus charitatis, pacis et unionis, qui diversas gentes in unitate fidei congregasti, largire regi nostro N. et omnibus rectoribus Christianis pacem sanctam et concordiae abundantiam, eorum ministris inspira salutaria consilia, everte benignus cuncta noxia molimina, quae divinae tuae gloriae, sanctae Ecclesiae aut religioni Romano-Catholicae ullatenus adversantur, sed unitis potius animis ad pacis aeternae fruitionem populum sibi subjectum una secum feliciter deducant. Amen.
Fiat pax in virtute tua et abundantia in turribus tuis.
Oremus.
Deus a quo sancta desideria, recta consilia et justa sunt opera, da servis tuis illam, quam mundus dare non potest, pacem, ut et corda nostra mandatis tuis dedita et hostium sublata formidine tempora sint tua protectione tranquilla, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Duše blagi, Bože ljubavi, mira i jedinstva, koji si različite narode skupio u jedinstvu vjere, daruj našemu kralju N. i svim kršćanskim poglavarima sveti mir i obilje sloge, njihovim ministrima nadahni spasonosne savjete, uništi sve štetne pokušaje koji se na bilo koji način protive tvojoj božanskoj slavi, svetoj Crkvi ili rimokatoličkoj vjeri, daj pak da ujedinjenim željama sretno dovedu narod koji im je podložen zajedno sa sobom u uživanje vječnog mira. Amen.
Pomolimo se.
Bože, od koga su svete želje, ispravni savjeti i pravedna djela, daj slugama svojim onaj mir, koji svijet ne može dati, da i srca naša budu zapovijedima tvojim poslušna, i sadašnja vremena, bez straha od neprijatelja, po tvojoj zaštiti mirna, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


4. Prikazanje djela koje je propisano za dobivanje oprosta
(onaj dodatak dolje u zagradi je ako se želi namijeniti oprost za dušu u čistilištu)

Misericordiarum Pater, suscipe has preces et pia opera, ut peccatorum indulgentiam, virtute clavium Ecclesiae hodie concessam, poenarumque temporalium remissionem (quam tui amore adplicari supplico pro NN.) mihi clementer impertiri digneris, per merita vitae, passionis et mortis unigeniti Filii tui, Beatae Virginis Mariae et sanctorum omnium, queis jungo, quidquid ego, divina gratia, boni fecero, malive patienter sustinuero, cum efficaci desiderio Divinae Justitiae pro delictis universis plene satisfaciendi, tibique Deo meo fideliter serviendi. Amen.
- Pater, Ave, Credo.

PRIJEVOD:
Oče milosrđa, primi ove molitve i pobožna djela, da se oproštenje grijeha, snagom ključeva Crkve danas dodijeljenom, i otpuštenje vremenitih kazni (koje tvojom ljubavlju molim da se namijeni za NN.) udostojiš meni milostivo udijeliti, po zaslugama života, muke i smrti jedinorođenoga Sina tvoga, Blažene Djevice Marije i svih svetih, kojima pridružujem štogod ja, Božjom milošću, dobroga učinim i zla koja strpljivo podnesem, sa stvarnom željom da potpuno naknadim Božanskoj Pravdi za sve grijehe, i da tebi Bogu mojemu vjerno služim. Amen.
- Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje


I samo još jedna napomena. Prijevodi su moji. Pa, ako namjeravate moliti ove molitve, molite ih na latinskom izvorniku, a ne prema prijevodima.









nedjelja, 15. listopada 2017.

Fra Lovro Karaula: "Jedna je prava vjera katolička, a sve druge su razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prijevara"



Fra Lovro Karaula (1800.-1875.) najistaknutiji je livanjski franjevac 19. stoljeća. Posebno se angažirao na izgradnji crkvi, župskih kuća i samostana, za što je znao vješto pridobiti pomoć stranih donatora (posebno iz Habsburške Monarhije).

Prilikom blagoslova nove župne crkve u Vidošima 8. prosinca 1856., fra Lovro je izrekao znamenitu propovijed u kojoj je, između ostalog, rekao i ove riječi koje vidite u naslovu.
Cijelu propovijed prenio je Zagrebački katolički list, u dva nastavka 2. i 9. svibnja 1857.

U prvom dijelu propovijedi, opisuje kako je turska okupacija u jednom trenutku dovela skoro do nestanka katoličke vjere u livanjskom kraju:
"Osim ovih mogao bi vam u prste izbrojit još šestdeset i dvije razvaline crkvah kršćanskih i bogomoljnicah u ovoj krajini, koje sve pohara i sa zemljom poravna barbarstvo protivnikah križa Isusova, i ratovi mletački s Turčinom, tako da na svrhi 17. stoljeća, osim jedne male crkvice sv. Petra Apostola u Rapovini, ne bijaše u cijeloj krajini ni crkve, ni kapele, ni župe stalne, ni kuće župske. Kršćani, koji ne htješe turčit se, jedni radi vjere svete izgubiše svoje glave; jedni uskočiše u susjednu Dalmaciju; jedni ostadoše na domaćem ognjištu, ali izgubiše svoja dobra, zemlje i sve svoje imanje, i postadoše turski kmeti i robovi; koji pako vjerom prevrnuše, kao Filipovići, Kositerovići, Firdusovići, Atlagići i drugi premnogi poturice, oni postadoše domaći podkopnici, i najžešći progonitelji bijednih kršćanah."

Malo kasnije fra Lovro podsjeća katolike livanjskog kraja kako im je bilo teško u ono vrijeme naći svećenika i doći do toliko željene svete mise:
"Sad s vami razgovaram, moji dragi varošani livanski! Jeste li već zaboravili Guber, Rapovinu, Drenovu Među, Vrelo Žabljak, Osjećane, Dobro, Planinu Orlovaču, i druga mjesta sat hoda udaljena od Varoša, u koje ste za više stotinah godinah usilovani bili srljati s vašimi zaručnicami i s nejakom dječicom: i po blatu, i po snijegu, i po kiši, i po suncu, za vidjeti samo od želje svoga zakonošu i slišat svetu misu u nedjelje i blagdane zapovjedne? Jeste li već zaboravili, koliko je vaše dječice, netom na svijet rođene, tražeći misnika od nemila do nedraga, da ih krsti, u naručju svojih kumovah i kumah brez svetoga krštenja pomrlo?
Jeste li već zaboravili ono tužno doba, kad ste za najveće blago od ovoga svijeta cijenili, viditi kakogod u godini danah misnika u svojoj kućici, da kradom i čvrsto zatvorenih kućnih i dvorskih vratah, svetu misu reče, i vaše umiruće bolestnike sa svetimi otajstvi pokrjepi, i na put vječnosti opremi?"

Izgradnjom crkve u Vidošima, situacija se mijenja, jer: "stekoste misnike i pastire među vami, stekoste mjesto stalno i kapelicu za slišat sv. misu, i primat sveta otajstva u suhu; stekoste odjeljenu za se župu i župnika", pa zaključuje kako se počinje osjećati katolička prevlast u livanjskom kraju, ali tek nakon stoljetne borbe protiv islama, kojeg fra Lovro zove "nevjera polumjesečna", "pakost polumjesečna" (jer je simbol islama polumjesec):
"Ovo je, kršćani moji, ona divna promjena koja nam svjedoči, da u ovoj krajini od dvadeset i šest godina narod katolički u svemu i po sve, osim zuluma i zulumom stečena bogatstva, mah preuzima polumjesečnom nevjerstvu. Ovo su plodi i otčinskog blagoslova Miletićeva, i truda onih misnikah, koje on još u djetinjstvu svojem apostolskim duhom zadahnu, i svojim pastirskim blagoslovom okrjepi."

Kao što vidimo, fra Lovro ovdje vidi zasluge fra Augustina Miletića.


Najvažnija misao cijele propovijedi fra Lovre Karaule su ove važne riječi:
"Prava i jedina spasonosna vjera na ovome svijetu poznaje se po pravom jedinstvu. Kad bi bilo više pravih vjerah na zemlji, imalo bi i na nebu bit više bogovah: pa i jedan samo Bog tad bi nas uveo u težku i nepodnošljivu dvoumnost, po kojoj vazda bi istraživali, a nikad ne bismo naišli na pravu vjeru. Za ovo sveto jedinstvo Isus je višeput molio Otca svoga nebeskoga ovako: 'Otče! molim te, da svi koje si predao meni, budu jedno.'
Ovo sveto jedinstvo sjajnije je i vidljivije od žarkog sunca, koje nas grije, i vi ga možete lasno poznati u prilici verugah, od kojih prva i temeljna vitica je Isus na nebu, druga vitica je sv. otac papa na zemlji, treća jesu biskupi, četvrta župnici, a peta vitica jesu svi pravovjerni. Ove zlatne vitice spojene su čvrsto sve jedna za drugu božanstvenim kalom jednog vjerovanja i jednog ćudorednog djelovanja, tako da tko od ovih viticah jednu raztrgne, on je izvan svetog jedinstva, on je krivovjerac za života i poslije smrti. Tako isto tko uz ove veruge svete ne penje se na nebo, on strmoglav pada upravo u pakao.
Držite se dakle, sinci, objeručke ovog svetog jedinstva. Jedan pravi Bog na nebu, jedno pravo krštenje i jedna vjera katolička na zemlji, a druge sve jesu razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prevara starih i novih laži-prorokah i laži-zakonošah, koji po prednavještenju Isusovu dođoše kao vuci pokriveni runom ovčijim, obmamiše ludi svijet, i odvukoše čete nebrojene odpadnikah sa sobom zajedno u propast vječnu."

Fra Lovro je za svoje uvjerenje i krv prolio. Ubili su ga muslimani 20. srpnja 1875.
Detalje o njegovoj mučeničkoj smrti neću ovdje iznositi; o tome možete čitati i na drugim stranicama.
Ja ću vam ovdje radije spomenuti nešto drugo... o čemu, na žalost, ne možete danas drugdje čitati.

Kako se izgradnja katoličkih crkava u BiH u 19. stoljeću provodila uz financijsku pomoć katoličkih biskupa Habsburške Monarhije, Francuske itd., ali sama izgradnja crkve nije dovoljna (crkvu treba i urediti - svijećnjaci, slike, kaleži itd.), franjevci su molili da im se pošalju i slike.

Naime, bilo im je nepodnošljivo vidjeti gole bijele zidove bez slika, jer previše podsjećaju na krivovjerja ikonoklazma i protestantizma. Zato su molili da im se pošalju slike, ukazujući da mnoge lijepe slike i uresi stoje diljem Europe, zabačene po kutovima, u prašini... Zašto ih se, prema tome, ne bi poslalo u Bosnu da ukrase zidove siromašnih crkvi?

Tako je konkretno što se tiče crkve u Vidošima, zavapio narod u siječnju 1857. god.:
"...da i ona namami pozornost oka pojedinih obdariteljah i štokojih  pobožnih družbah, zavodah i propagandah europejskih, da ju ukrase uresom crkvenim, da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma."

Čujete li taj glas: "da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma"!!!
Pravome katoliku je nepodnošljivo vidjeti gole zidove, bez svetih slika i kipova!

A pogledajte kako su građene nove crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila. Potpuno suprotno svim stoljetnim katoličkim uzusima: kao nekakve dvorane, golih bijelih zidova, bez svetih slika i kipova, jednom riječju: ikonoklazam (i protestantizacija).
A kako su tek devastirane stare crkve? Razbijani stari oltari i na njihovo mjesto stavljani stolovi. Uklanjane su stare lijepe slike, a umjesto njih stavljana apstraktna "umjetnost"; uklanjani su stari skladni kipovi, a na njihovo mjesto stavljana su nedostojna modernistička djela.


petak, 13. listopada 2017.

Ispit savjesti - nekada i danas (II.)

U jednoj zagrebačkoj župi krajem 1990-ih, u tijeku pripreme za prvu ispovijed i pričest, prvopričesnici su dobili nekakve papiriće koji su trebali predstavljati ispit savjesti. Na tim papirićima nije bilo pitanja, nego su samo napisane neke riječi (pojmovi) povezane crticama. Izgledalo je više kao igra asocijacija, nego kao ispit savjesti.

Njihovi su vjeroučitelji očito zaključili da ne treba djecu "plašiti" ili "mučiti" sa "strogim ispitom savjesti". Nisu ih čak niti naučili čin kajanja, već neku novoizmišljenu molitvu (koja uopće nema elemente koji se traže za pokajanje).
Možemo se pitati (sa strahom!): Koliko je nevaljanih ispovijedi proizašlo iz ovakvog neozbiljnog pristupa. Neozbiljan ispit savjesti i neozbiljno kajanje (bolje rečeno, nedostatak kajanja) rezultiraju nepotpunom ispovijeđu, upitne valjanosti. I onda kad nakon nevaljane ispovijedi pristupaju pričesti: čine svetogrđe!
Dodajmo tome, da su ih svećenik i časna izričito učili da se pričešćuju na ruku. Svećenik koji je inače zaređen 1965. (u vrijeme zaključenja Drugoga vatikanskog koncila) provodio je bez ustručavanja sve revolucionarne novosti.

Ta djeca, tada prvopričesnici, danas imaju oko 27-28 godina. Većina ne ide u crkvu, niti mare previše za vjeru. Pojavit će se u crkvi možda na vjenčanju ili u sličnim prigodama.
To je realnost "vjerskog života" današnje Hrvatske.


Vratimo se sada 150 godina unatrag - u vrijeme kad je zagrebačkom crkvom upravljao veliki kardinal Haulik.
Godine 1862., Zbor duhovne mladeži zagrebačke izdao je molitvenik Duševna okrepa, uz imprimatur kardinala Haulika.

Evo ispit savjesti iz tog molitvenika, uz kratku uvodnu pouku (str. 63.-72.).

















utorak, 10. listopada 2017.

Sekularizacija nije donijela mir

Francuski "prosvjetitelji" zanosili su se idejom da će sekularizacija društva donijeti svijetu mir. Mislili su da će nestankom "vjerskog fanatizma" prestati svi sukobi u društvu. Povijest je pokazala da su bili u krivu.

Da se nadovežem na svoj prethodni tekst... Spomenuto je da je za vrijeme napoleonsko-francuske vladavine u Dalmaciji (1805.-1813.), zaustavljeno nastojanje dalmatinskih biskupa oko obraćenja istočnih raskolnika na katoličku vjeru, te je (po osobnom nalogu Napoleona) osnovana posebna raskolnička "eparhija dalmatinska" (koja je danas u sastavu raskolničke i heretičke "Srpske pravoslavne crkve").

Katolički misionarski duh nije se obnovio ni nakon prestanka francuske vlasti i ulaska Dalmacije u sastav Habsburške Monarhije. Društvo se sve više liberaliziralo. Katolička revnost je utrnula pred vjerskom tolerancijom.

Ali, sve to nije donijelo mir u područjima gdje su katolici i raskolnici živjeli izmiješani. Pogledajte kninski kraj. Je li sekularizacija društva okončala tamošnje sukobe? NE!

Ono što je prije sekularizacije bio vjerski sukob između katolika i raskolnika, nastavio se i kasnije - ali, sada kao nacionalni sukob između Hrvata i Srba. Taj će sukob trajati kontinuirano, s većim ili manjim intenzitetom, sve do Oluje 1995.

Činjenica je da suživota nikada nije bilo. Odnose između dviju zajednica karakterizirale su neprekidne trzavice i napetosti.
Ogledan su primjer: napadi na fra Miju Kotaraša tijekom 1920-ih.

Prije nego što navedem jedan takav slučaj, prvo da upoznam čitatelje s likom i djelom fra Mije Kotaraša.
Ovo je crtica o njemu u zborniku iz 1925. Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.:





U listu Narodna straža od 1. rujna 1923. naišao sam na vijest o jednom srpskom napadu na fra Miju Kotaraša 16. kolovoza 1923.






Kako su u to vrijeme razni režimski listovi krivo izvještavali, pa čak i odobravali napade na fra Miju Kotaraša, on je bio prisiljen slati ispravke i demantije.
U gore navedenom broju Narodne straže objavljen je jedan njegov ispravak poslan listu Dalmatinski radikal (jer ga ovaj nije objavio).



nedjelja, 8. listopada 2017.

Raskolnici, "eparhija dalmatinska" i Napoleon Bonaparte


U vezi mog prošlomjesečnog posta Uvjet za doseljenje, jedan mi je komentator postavio sljedeće pitanje:
"Ovo je prvi put da mi je došla informacija kako su Mlečani uvjetovali dolazak istočnih shizmatika na njihov teritorij samo ako prekinu shizmu.
Jel to razlog zašto su dobili od rimokatolika neke crkve i samostane (manastir na Krki?)?
I zašto se taj uvjet nije ispoštovao?
Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi te da su ga napravili s figom u džepu."

Budući da odgovor na ovo pitanje zahtijeva jedno malo šire objašnjenje, odlučio sam napisati poseban post o toj temi. Prvo ću ukratko izložiti glavne crte odnosa između katoličke crkvene hijerarhije i istočnih raskolnika u Dalmaciji u 18. stoljeću, na primjeru nekadašnje Skradinske biskupije. Nakon toga, opisat ću kako je nastala raskolnička "eparhija dalmatinska".

Na početku, da odgovorim na ovu opasku:
"Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi..."

Uvjet prelaska na katoličku vjeru postavljen je doseljenim raskolnicima, ne toliko voljom Mlečana, nego prvenstveno zbog inzistiranja dalmatinskih biskupa.
Ova tema je vrlo široka, ali ja ću se ovdje ograničiti samo na odnos skradinskih biskupa prema raskolnicima. Na području Skradinske biskupije živjela je najveća koncentracija doseljenih raskolnika, i zato je upravo ona idealna za istraživanje ovog pitanja.

Za one koji ne znaju, Skradinska biskupija je obuhvaćala prostore oko rijeke Krke, a postojala je sve do 1828., kad je ukida papa Leon XII. i priključuje Šibenskoj biskupiji.

Prije nego što pokažemo kako su skradinski biskupi nastupali prema istočnim raskolnicima, trebamo imati u vidu neke stvari. Cijelo područje Skradinske biskupije palo je pod tursku vlast 1522. godine. Čitav taj kraj je razoren i raseljen: domicilno hrvatsko stanovništvo izbjeglo je u priobalje i na otoke. Svjedočanstvo iz prve ruke o tim događajima imate u prvom hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića (napisan 1536., a tiskan 1569.). Zoranić je proputovao cijeli tok rijeke Krke 1520-ih, i u svom romanu opisuje svu tu groznu prazninu opustošenih sela.

S Turcima u te krajeve pristižu i vlaški raskolnici, i tako se u potpunosti promijenila etnička i vjerska slika tog prostora. Za malobrojne preostale katolike brinuli su se franjevci sa Visovca, kojima možemo zahvaliti što je katolička vjera uopće uspjela tamo opstati, pa makar i u tako skučenim okvirima.

Područje Skradinske biskupije je 1683. oslobođeno od Turaka i došlo pod mletačku vlast. Biskup se vraća u Skradin, gradi crkve i općenito nastoji oko obnove katoličkog života.
U sklopu te obnove, skradinski biskupi zahtijevaju da im se podlože i raskolnici grčkog obreda.

Raskolnici su u prethodnim godinama okupirali mnoge izvorno rimokatoličke crkve i pretvorili ih u svoje. Također je istina da su sami dalmatinski biskupi dali raskolnicima neke katoličke crkve na upotrebu. Ali, to su učinili iz jednog jedinog razloga: zato što se očekivalo skoro sjedinjenje vjernika grčkog obreda s Katoličkom Crkvom.
Je li taj optimizam bio neutemeljen?
Uspjeh unije na Žumberku davao je nadu da će uspjeti unija i u drugim našim krajevima. No, to se nije dogodilo. Zašto?
Potkraj Bečkog rata, Hrvatsku (i Ugarsku) zapljusnuo je novi val doseljavanja raskolnika, i to duboko iz same Srbije. Velika skupina Srba pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića dolazi 1690. na prostore južne Ugarske, istočne Slavonije i Srijema. Ovi novi doseljenici nisu htjeli ni čuti za uniju. Štoviše, oni su svim silama radili protiv unije, proganjali su grkokatolike, a 1739. spalili su grkokatolički samostan i biskupsko sjedište u Marči.

U Dalmaciji pak izgledalo je kao da će unija uspjeti.
U nekim je trenucima zapravo bilo nejasno je li unija uspjela ili nije, jer su srpski svećenici znali vrlo lukavo manipulirati situacijom. Poznat je slučaj jednog njihovog monaha koji se, želeći postati biskupom, pred papinim nuncijem odrekao raskola i svih istočnih zabluda, te svečano priznao katoličku vjeru i poslušnost papi. No, nakon što je primio posvećenje za biskupa, otišao je srpskom patrijarhu i pred njim se odrekao svega što je nedugo prije toga ispovijedio pred papinim nuncijem.

Taj slučaj opisuje skradinski arhiđakon Karlo de Rubeis u svom izvješću Kongregaciji za širenje vjere (objavljeno kod Farlatija, Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.):

"Unus ex illis divitiis inhians et ut episcopatum acciperet, ficta fide coram nuncio Apostolico et patriarcha Venetiarum multisque nobilibus viris approbavit quae sancta mater Ecclesia Romana approbat et damnavit quae ipsa damnat, juravitque se in posterum veram summo pontifici, uti totius Ecclesiae capiti et vicario Christi praestare obedientiam. Sed vix ab Archiepiscopo Philadelphiae Venetiis consecratus et in Dalmatia reversus, nescio quo spiritu ductus in Serbliam se recipit; ibique coram patriarcha schismatico in loco dicto de Pech omnia, quae coram Nuncio Apostolico professus est, abjuravit."

("Jedan od njih, težeći za bogatstvom i da uzme episkopat, pretvarajući se, pred apostolskim je nuncijem i patrijarhom Venecije i pred mnogim plemićima odobrio ono što sveta majka Rimska Crkva odobrava i osudio što ona osuđuje, i prisegnuo da će ubuduće iskazivati pravu poslušnost vrhovnom prvosvećeniku, kao glavi cijele Crkve i namjesniku Kristovom. Ali, jedva što je posvećen u Veneciji od filadelfijskog nadbiskupa i vratio se u Dalmaciju, ne znam od kojeg duha potaknut, otišao je u Srbiju i ondje se pred raskolničkim patrijarhom, u mjestu zvanom Peć, odrekao svega što je ispovijedio pred apostolskim nuncijem.")


Što se tiče katoličkih crkvi koje su raskolnici uzurpirali za vrijeme turske vladavine, moramo priznati da je Venecija pomogla da se neke od njih vrate katolicima.
Primjerice, staru crkvu sv. Ivana Krstitelja na Bribiru, koja je prije turske okupacije bila zavjetna crkva Šubića Bribirskih (izgradio ju je ban Pavao Šubić u 13. stoljeću).

O njoj u spomenutom izvješću Kongregaciji za širenje vjere piše Karlo de Rubeis:

"Extat unica abbatia nuncupata sancti Joannis Baptistae in castro Bribir a fratribus Subich comitibus dicti castri erecta, fundisque perpetuis satis provisa, pro quibus olim magistratui decimarum ecclesiasticarum centum viginti quatuor libras monetae Venetae persolvebat. Nunc conflictata malis, bellorumque catastrophas passa, nec fundos nec redditus habet; et vix ecclesiae non exiguae extant vestigia, quae quatuor abhinc annis a schismaticis occupata, Dei gratia cooperante et me instante, auctoritate principis erepta et in antiquum Catholicorum ritum confirmata fuit; in qua singulis annis ad augendum fidelium Catholicorum devotionem et schismaticorum confusionem, magno concursu populi sollemniter Missae celebrantur et indulgentiae a Sancta Sede concessae publicantur."

("Postoji jedna opatija koja se zove svetoga Ivana Krstitelja u utvrdi Bribir, podignuta od braće Šubića, knezova rečene utvrde, podosta nadarena zemljištima, za koja je nekada plaćala magistratu crkvenih desetina sto dvadeset četiri libre mletačke monete. Sada pak udarena zlima i porušena ratnim katastrofama, nema ni zemljište ni prihoda; i jedva da još stoje tragovi crkve, koji su do prije četiri godine bili okupirani od raskolnika, a uz pomoć Božje milosti i na moje inzistiranje, autoritetom vrhovnika izbavljena je i potvrđena u prvobitni katolički obred; u toj se [crkvi] svake godine svečano služe mise uz veliko mnoštvo puka, za povećanje pobožnosti katolika i za pomutnju raskolnika, i proglašavaju se oprosti podijeljeni od Svete Stolice.")


Među skradinskim biskupima koji su se žestoko borili protiv raskolnika, treba istaknuti dvojicu velikana: Ivana Vidovića (1714.-1716., kasnije trogirski biskup 1716.-1721.)
i Mateja Ivaniševića (1717.-1720.).

Kad su raskolnici tražili dozvolu mletačkih vlasti da im se dopusti izgradnja crkve u Skradinu, biskup Ivan Vidović je osobno pisao Senatu Venecije da se to ni pod koju cijenu ne dozvoli. O tome kaže Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.-32.):

"Joannes igitur libello supplici Senatum edocuit quo cogitata et molimina schismaticorum spectarent... si quod petebant impetrarent; quot et quam periculosae discordiae hinc essent oriturae quanta denique pernicia e schismatica contagione gregi Catholico immineret, nisi illorum cupiditas et arrogantia cohibentur."

("Ivan je stoga molbenicom poučio Senat na što smjeraju misli i nastojanja raskolnika... ako dobiju ono što traže, koliki će i kakvi razdori iz toga proizaći, kakva nadalje opasnost prijeti katoličkom stadu od raskolničke zaraze, ako se njihova požuda i arogancija ne obuzdaju.")


Vidovićev nasljednik na biskupskoj stolici, Splićanin Matej Ivanišević bio je jednako nepopustljiv.

Ivanišević još nije ni stigao u Skradin, a već su raskolnici moljakali generalnog providura Angela Ema da im dopusti gradnju crkve u Skradinu. Providur je, međutim, cijelu stvar prepustio biskupu Ivaniševiću, i javio mu da su raskolnici opet obećali podložnost i poslušnost biskupu ("Graecos illos omni asservatione professos esse... se futuros semper episcopi potestate, eique subiectos atque obedientes").
Biskup Ivanišević je prepoznao da raskolnici nemaju iskrene namjere i odbio je dozvoliti gradnju crkve.

Biskup je napisao izvješće Kongregaciji za širenje vjere, koje je u cijelosti objavio Farlati (u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 33.-34.). To izvješće ovako opisuje tadašnje raskolnike nastanjene na području Skradinske biskupije:

"In hac vinea reperiuntur mille octingenti et duodecim de schismaticis, qui a calogeris seu monachis nullam obedientiam Sancti Sedi praestantibus, falsis dogmatibus imbuuntur et habent etiam conventum in ripa positum Titii fluminis, octo millia passurum a civitate Tiniensi..."

("U ovom se vinogradu nalazi tisuću osamsto i dvanaest raskolnika, koji se od kaluđera ili monaha - koji nikakvu poslušnost ne iskazuju Svetoj Stolici - napajaju lažnim naucima; i imaju također konvent koji se nalazi na obali rijeke Krke, osam milja od grada Knina...")


Biskup Ivanišević je u izvješću istaknuo da velika opasnost prijeti katoličkoj vjeri od miješanih brakova između katolika i raskolnika:

"Irrepserat enim promiscuus quidam abusus et licentia sponsalia inter Catholicos et schismaticos contrahendi, quod interdicere tunc praesertim studeo, cum periculum subversionis Catholici conjugis imminere timeo."

("Uvukla se, naime, jedna zajednička zloupotreba i odobravanje da se sklapaju zaruke između katolika i raskolnika, što nastojim zabraniti, naročito onda kad se bojim da postoji opasnost kvarenja katoličkog supružnika.")


Koliko god su se raskolnici trudili da dobiju svog vlastitog biskupa u Dalmaciji, oni to nisu uspjeli za vrijeme cijelog trajanja mletačke vladavine u tom dijelu Hrvatske. Mletačke su vlasti uporno odbijale sve njihove molbe, a ponekad su bile prisiljene i otjerati pojedine osobe koje su se htjele nametnuti kao episkopi.
Tako da su raskolnici grčkog obreda ostali podloženi katoličkim biskupima Dalmacije sve do dolaska Francuza.

Napoleon je 1797. osvojio Veneciju i time dokinuo Mletačku Republiku. Dalmacija je isprva pripala Habsburškoj Monarhiji. To je trajalo par godina, do novog austro-francuskog rata. Mirom u Požunu 1805. Napoleon je dobio Dalmaciju, a francuska vojska je "usput" okupirala i Dubrovnik, te tako dokinula stoljetnu Dubrovačku Republiku.

Francuzi su za civilnog upravitelja Dalmacije postavili Vincenza Dandola, liberalnog talijanskog grofa židovskog podrijetla. Dandolo je promicao liberalne ideje Francuske revolucije, pa tako i vjersku sloboda. Tada su raskolnici u Dalmaciji "oslobođeni" od katoličke dominacije.

Napoleon je osobno naredio da se osnuje "eparhija dalmatinska". Tako su pod okriljem francuske vlasti raskolnici u Dalmaciji prvi put dobili svog biskupa.

Zanimljivo je kako su kasnije, za vrijeme komunizma, prorežimski povjesničari slavili te postupke Francuza: to da su zaustavili "zelotizam katoličkog klera".
Na primjer, ovako piše profesor Ferdo Čulinović:
"U crkvenom pogledu za francuske uprave osjetno je smanjen zelotizam katoličkog visokoga klera. Skradinski biskup nije dopuštao javne crkvene ophode šibenskim pravoslavcima, te je 1806. bila uzaludna i intervencija vlasti. Pošto je jurisdikcija katoličkog biskupa nad pravoslavnim svećenstvom (i pastvom) postala već i oštrim političkim problemom, Napoleon je posebnim aktom od 19. rujna 1808. odlučio: prvo, da "grčko-istočnjaci" ("di Rito Greco") imaju svog episkopa; drugo, da se za Dalmaciju formira jedan grčko-istočni kaptol, odnosno Sinod, te jedan Seminarij, teološki fakultet za obuku klera. Dandolo je odobrio sastav prvog pravoslavnog Sinoda za Dalmaciju, koji je uz vojne svečanosti otvoren 30. studenoga 1808., a prvi pravoslavni episkop (Benedikt Kraljević) ušao je svečano 20. svibnja 1810. u svoju tadašnju rezidenciju, u Šibenik, gdje je obrazovan i Semminario teologico za grčko-istočni kler."

(F. Čulinović, Šibenik od pada Venecije do sloma francuske vlasti 1797.-1813., Šibenik - spomen zbornik, 1976., str. 310.)

Dakle, raskolničku "eparhiju dalmatinsku" je utemeljio sam Napoleon Bonaparte.
Ovdje nije neobično to što je jedan svjetovni vladar osnovao biskupiju (sjetimo se da je Zagrebačku biskupiju osnovao sv. Ladislav Kralj), nego kakav je taj vladar i što su bili njegovi motivi.

Znamo da Napoleon nije bio nikakav vjernik... Papa Pio VII. ga je izopćio iz Crkve (i to baš negdje u ono vrijeme kad je osnovana "eparhija dalmatinska"). Napoleonovi motivi u osnivanju "eparhije dalmatinske" bili su da pridobije istočne raskolnike na svoju stranu, i da oslabi katolicizam u Dalmaciji.


subota, 7. listopada 2017.

Bl. Ivan Merz: "Doba križarskih vojni spada među najljepše stranice povijesti europskih naroda"

Jučer smo vidjeli kako je naš katolički pokret za vrijeme pape Leona XIII. isticao srednjovjekovne križare kao svoje uzore. Takav se stav još povećao za pontifikata sv. Pija X., Benedikta XV. i Pija XI.

Bl. Ivan Merz u svom tekstu Križari novoga vijeka (1928. god.) uzvisuje križare kao uzore katoličkog idealizma i nadnaravnog razmišljanja:
"Bilo je to godine 1096. Papa Urban II. pozivao je kršćane vatrenim govorima i pismima u križarsku vojnu, to jest vojnu na neprijatelja kršćanstva koji je ugnjetavao kršćanske narode u Svetoj zemlji i na Istoku. Propovjednici su išli od mjesta do mjesta, od kraja do kraja, i oduševljavali vladare i narode za veliku misao križarske vojne. I doskora se čitavom Evropom začuo glas: Deus lo volt! - Bog to hoće! - i velikaši, i vitezovi i ljudi iz nižih staleža prišili su na svoje odijelo crveni križ kao znak da će krenuti protiv neprijatelja kršćanstva.
Napori križara bili su neizrecivi. Jedini veliki idealizam kojim su bili prožeti može nam protumačiti njihove žrtve. I unatoč najvećih teškoća, oni su korak za korakom prodirali u neprijateljsku zemlju i osvajali mjesto za mjestom. Nakon što su zarazne bolesti uništile velik dio njihovih četa, a glad i izmorenost uništili njihove sile, čovjek bi pomislio da će podleći neprijatelju. Međutim, nađoše koplje kojim je Longin probio Spasiteljevo srce i ova ih je relikvija tako oduševila da su kod Antiohije (1098.) nametom potukli pet puta jaču vojsku. Nakon što su zauzeli Antiohiju valjalo je još osam punih mjeseci pješačiti prema svetomu gradu - Jeruzalemu. Ponovni napori, bolesti, glad, borbe nisu skršile njihov idealizam. I napokon 6. lipnja 1098. ugledaše zidine svetoga grada Jeruzalema. Zaboraviše na sve svoje napore; zaboraviše da ih je ostalo tek 20.000 - došli su do cilja svojih želja sa svojim oboružanim proštenjem. Ovi ratnici, koji su navikli na borbe i smrt, proplakaše suzama vjere i ljubavi pri pomisli da će stupati nogama po onome tlu gdje je stupao sâm Sin čovječji. Sva je vojska pala ničice kada je ugledala taj grad, a velik dio je preostali put prešao na koljenima.
Pred Jeruzalemom: križari su upotrijebili sva naravna sredstva da se domognu grada. Ipak se nisu dovoljno pouzdavali u svoje sile. Stoga 8. srpnja pođu bosonogi u velikoj procesiji oko grada. Za tjedan dana bio je sveti grad u njihovim rukama. - Križari će ostati u ljudskoj povjesnici znamenom pravoga vrhunaravnog duha.
O srčanosti križara nije potrebno mnogo govoriti.
Njih više nema. Ali križari će ostati u ljudskoj povijesti znamenom pravoga idealizma.
I doba križarskih vojni spada među najljepše stranice povijesti evropskih naroda. To je vijek idealizma, vrhunaravnosti i srčanosti.
Posljedice križarskih vojni bile su neprocjenjive. Križari su otvorili put katoličkim misionarima na Istok i daleki Istok. Sv. Franjo pošao je za križarima i nastanio je u samome Jeruzalemu svoju braću koja su ostala čuvarima sv. groba do današnjega dana. A odatle se kršćanstvo širilo dalje. A sama posljednja križarska vojna svetoga Ljudevita IX. tek je prividno svršila neuspjehom i mirovni ugovor između kršćana i muslimana zajamčio je katoličkim svećenicima slobodu boravka u Tunisu i slobodu da smiju posve otvoreno propovijedati kršćansku vjeru.
Križarske vojne su prema tome postigle svoj bitan cilj: slobodu misionarima u naviještanju riječi Božje nevjercima."

U nastavku članka, Merz uspoređuje orlovsku organizaciju s križarima:
"Katolička Crkva treba danas u Hrvatskoj svoju juriš-četu. U novomu poganskom društvu naše domovine potrebne su čete pune idealizma, vrhunaravnosti i srčanosti koje će Crkvi i svećeniku otvoriti put do indiferentnih ili protivnih narodnih masa. Ta avangarda Crkve kod nas je bez dvojbe, uz mnoge druge katoličke vjerske i svjetovne organizacije, također i Orlovstvo. Orlovstvo na poseban način na sebi oživotvoruje ideal modernoga viteštva i modernih križara, jer Orlovstvo na osobit način i posebno ističe duh heroizma koji je bio značajkom križara. Činjenice su dovoljno dokazale da je taj duh odlučnosti i heroizma orlovskoj manjini često zajamčio neviđene uspjehe. Valja se samo sjetiti nekih naših sletova, prigodom kojih dobismo dojam da je sva okolica i cijeli grad u kojemu se održava slet, katolički."

Blaženikove riječi mogle bi dati dobru lekciju današnjem depresivnom dobu bez idealizma, a naročito modernističkim prelatima koji se besramno obrušavaju na katoličku prošlost, pa tako i na križare. Kao i onima koji se u svom neznanju, zlobi ili lažnom pacifizmu "ispričavaju" muhamedancima za križarske vojne.

petak, 6. listopada 2017.

U boj! U boj!



Iz spomen-knjige Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova (Zagreb, 1901.), koja je nastala u povodu hrvatskog jubilejskog hodočašća u Rim papi Leonu XIII., kojem je tom prigodom predan album sa 160 000 potpisa hrvatske mladeži (koja se posvetila Presvetome Srcu Isusovu), i još zlatno srce u kojem je bilo pohranjeno duhovno cvijeće za svetoga oca: molitve i dobra djela (njih 1 189 500!). Papa Leon XIII je sam izjavio da mu je to bio najdraži dar koji je primio za vrijeme jubileja.

Odabrao sam za danas par stranica iz III. dijela te knjige koji govori borbi
(str. 187.-189.)










Da još samo dodam praktične upute na str. 199.-204.











ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Nismo toliko na vulkanu, koliko na močvarama




Prošlo je 50 godina otkad je Mijo Škvorc napisao svoj ambiciozni plan vjerske obnove Kako probuditi indiferentne? (objavljen u Bogoslovskoj smotri 1967.).
Kad ga danas čitamo pojavljuje nam se samo jedno pitanje u glavi: "Evo, prošlo je 50 godina, a što se promijenilo, osim što je dekadencija još gora nego prije?"

Same Škvorčeve prijedloge za vjersku obnovu ne bih komentirao. Ne sviđa mi se to što nigdje ne spominje pokoru. Možemo li uopće govoriti o vjerskoj obnovi bez pokore?
Pa, ne može biti jedini cilj vjerske obnove da se samo "probude ravnodušni", već bi oni trebali pokorom dati barem kakvu-takvu zadovoljštinu za sve grijehe koje su počinili. Sjetimo se samo kakve su teške pokore određivane povratnicima u prvim stoljećima Crkve (Pouke starih penitencijala, Pokore starih Zagrepčana).

Možda je i najveći problem reformi tijekom i nakon II. vatikanskog koncila to što je ukinuto sve ono što je pokorničko (ukidanje svih postova, napose pretpričesnog posta; pa razvodnjavanje pokajničkih molitava - koje više uopće ne izražavaju pravo kajanje, itd.).

Osim toga, netko bi čitajući Škvorčev plan vjerske obnove mogao pomisliti: "Pa, Škvorc je bio pomoćni zagrebački biskup tijekom 1970-ih i 1980-ih. Zašto nije proveo taj svoj plan u djelo?"

Nitko ne sumnja da je Škvorc imao dobre namjere, ali dobre namjere nisu dovoljne za pravu obnovu. Dosadašnje iskustvo nas je naučilo da ne može biti nikakve katoličke obnove u okvirima NovusOrdo-a i pokoncilskog liberalizma i protestantizacije.
I još kad uzmete u obzir specifične hrvatske okolnosti, gdje su pola profesora na KBF-u bili članovi (ili simpatizeri) udbaškog TDKS-a, vidite da nije bilo previše prostora za nekakvu obnovu.

Iz Škvorčevog teksta ipak treba nešto izdvojiti: njegov opis vjerskog stanja hrvatskog naroda 1967. godine. Vrijedna pouka za sve one koji misle kao da je dekadencija i propadanje naroda počela jučer. Ona je tu već desetljećima...







srijeda, 13. rujna 2017.

Obratili bi se, ali nemaju snage podnijeti muke koje bi uslijedile



Fra Ivan Ančić rođen je u selu Lipa na Duvanjskom polju 11. veljače 1624., a umro u Anconi 24. srpnja 1685. Školovao se u Italiji, a nakon povratka u domovinu djeluje kao župnik u Velikoj, Našicama, Brodu, te u Bosni kao gvardijan u Rami i župnik u Duvnu.
On je vjerojatno do danas najpoznatiji franjevac duvanjskoga kraja. Postao je na neki način i simbol svoga zavičaja.

Njegova djela Svitlost karstjanska i naslađenje duhovno (1679.) i Ogledalo misničko (1681.) pokazuju da duhovna literatura bosanskih franjevaca nije nimalo zaostajala za ondašnjim velikim katoličkim piscima europskog Zapada.

Ančićevo najpoznatije djelo Vrata nebeska i život vični (1678. god.), danas je, kao što vidite, dostupna na internetu. Knjiga je pisana starijim štokavsko-ikavskim narječjem, osim citata raznih katoličkih pisaca koji se redovito navode u latinskom izvorniku.







Vidi se da je Ančić puno čitao. Djelo obiluje citatima svetih otaca: sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Bernarda, pa pape Inocenta III., sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskoga, a napose bl. Dunsa Skota i ostalih franjevačkih pisaca.

Jedna od najvažnijih informacija koju saznajemo u ovoj knjizi jest da je u ono vrijeme bilo mnogo bosanskih muslimana koji su se željeli obratiti na katoličku vjeru, ali se nisu usudili. Obraćenje na katoličku vjeru je u Osmanskom Carstvu značilo automatsku konfiskaciju čitave imovine i mnoge druge neprilike. Još i danas većina islamskih zemalja propisuje smrtnu kaznu za obraćenje na kršćanstvo. I tako ti nesretni ljudi nisu smogli snage da podnesu ovozemaljske muke koje bi ih pogodile da su se oslobodili Muhamedove nevjere. Kako kaže fra Ivan Ančić "nisu imali milosti za podniti muke"
(str. 60.):
"Ova se zgađaju sada većekrat fratrom bosanskim, gdi ji zovu nekaršćenici, i druge mole da im govore: je da bi nad njima Boga molili. Mnozi bi se obratili, ali neimadu te milosti za podniti muke, koje bi im se dale; također tko bi ji karstio i njegovu svemu rodu. A pak i ne razume kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju..."

Da, nažalost, ti ljudi nisu razumjeli "kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju", jer bez krštenja nema spasenja. Pogledajte kršćanske obraćenike u prvim stoljećima Crkve. Oni su vrlo dobro znali da će im  obraćenje na kršćanstvo donijeti ovozemaljske muke, uz veliku mogućnost okrutne smrti. Bili su spremni izgubiti sva ovozemaljska dobra i ovozemaljsku "sreću", kako bi stekli vječni život u raju.

Već na prvoj stranici svoje knjige, Ančić naglašava da vjera traži trpljenje "tuga i nevolja" te "svaki trud, muku i progonstvo", pa ističe da to simbolizira znak križa koji svećenik čini na djetetu prilikom egzorcizma u (tradicionalnom) obredu krštenja:
"Tko oće dobro živiti u Isusu, od potribe mu je podnositi tuge i nevolje zaradi vire i zakona Božjega. Evo riči: 'Crux et tribulatio necessaria est omnibus pie viventibus', jer Isus podnese najprija učeći po usta svetoga Matija Evanđelista na poglavju 19. govoreći: 'tko oće sliditi mene, nek uzme križ svoj i slidi mene', to jest, nek uzme svaki trud, muku i progonstvo, cića ljubavi Božje i radi svoga spasenja. Zato nas uči sveta majka Carkva, kada karstimo, da dici (kako izarnemo đavla iz diteta koji je ulizao po grihu istočnomu, dišući trikrat na njega od strane triju kipa Trojstva nerazdiljnoga, govoreći: 'exi spiritus immunde et da locum Spiritui Sancto Paraclito', 'izađi duše nečisti i daj misto Duhu Svetomu Utišitelju') zlamenje svetoga križa štampamo na čelu onoga koji se karsti; također, na parsi. Na čelu: nek se ne stidi i nek se poznaje od koga je stada; na parse, nek mu je sve Križ u sarcu. Kad dišemo na obraz, izgonimo đavla i mećemo duh Božji, kako u knjiga od naroda učini Gospodin Bog kad udahnu duh u Adama: 'inspiravit spiraculum vitae'; zato i mi činimo, nek ljubi Križ - i ovo je parvo zlamenje vire, zašto zdarže se mnoga otajstva u njemu od vire karstjanske."

Ovdje vas opet podsjećam na prve kršćane. Nijedna ih prepreka nije mogla spriječiti da se obrate na kršćanstvo, jer su znali da bez krštenja nema vječnog spasenja. Kako piše fra Ivan, izvan krštenja nema ni spasenja, ni vjere, ni zakona (str. 16.):
"Niti je izvan karštenja spasenja, ni vire, ni zakona; niti se more Bog naći, ni prid Boga doći. Tko nije najprija karšten, pak ne čini dobri dila, brez koji zaludu je biti karstjanin. Sveti Pavao k Titu: 'confitentur se nosse Deum, factis autem negant' [Tit 1, 16]. Potvarđuje sveti Jakov da vira bez dobri dila umarla je: 'fides sine operibus mortua est' [Jak 2, 26]. Zato je potriba tko oće u raj, da je karšten, paka da čini dili karstjanska, a ne poganska: dila karstjanska zovu se dobra dila..."




Traži se, dakle, krštenje i pokora. Da se izrazimo Ančićevim riječima: Neka nitko ne misli doći u raj bez krštenja i bez pokore! - str. 62.
"Zato ne misli nitko doći u raj brez pokore i brez karštenja. Karštenje nas čisti od griha istočnoga, a pokora od učinjenoga."

I opet kaže na str. 216.: "tko se ne opere karštenjem, nikada neće prid Boga doći."


U dijelu knjige gdje iznosi nauk Crkve o sakramentima, ovako piše o krštenju
(str. 212.):
"Karštenje bi naređeno od Isusa u svetoga Matija evanđelju, poglavju najposlidnjemo, kadano Isus reče: pođite: 'docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.' - učeći sve narode, karsteći njih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Govori Isus: iđite, najprija ji učite viru, zakon i što je karštenje. Isto govori po svetom Ivanu u p. 3. gdi reče: 'Nisi quis renatus fuerit ex aqua et Spiritu Sancto, non potest introire in regnum Dei' [Iv 3, 5]. Pita ga Nikodem Farizeo, tko će u raj ulisti. Odgovara mu Isus: O Nikodeme, nitko ne more u raj ulisti brez karštenja. Zato je potriba svakomu karstiti se vodom i Duhom Svetim: i ovo učite paka ji karstite naučene u mom zakonu, kako sam rekao po Matiju ozgora. Ovo je od razumni, a mali se imadu karstiti udilje kad se rode, da ne bi po nesrići umarli brez karštenja i otišli u pakao, kano iđu svi koji umiraju brez karštenja..."

Čitajući Ančićevu knjigu, primijetio sam da on muslimane zove "poganima". Za njega su pogani svi ljudi koji nisu kršteni. Vrlo oštro govori i o protestantskim hereticima i istočnim raskolnicima. Svi su ovi "cathedra pestilentiae" (Psalm. 1, 1). Ančić kaže da na istom kužnom prijestolju sjede Muhamed, Luther, Calvin i svi drugi "zli i opaki naučitelji". Sve te opake sljedbe su put grijeha. Tako piše na str. 165.-166.:
"Puti su od griha sve slidbe opakih ljudi, kano su svi izvan Isusa: pogani koji se nisu oprali karštenjem svetim; heretici koji su karšteni paki zaode s pravoga puta, kano su luterani, kalviniste, ebionite i mnozi druzi koji ne slide dvanajst članak od vire; šizmatici aliti odpadnici, koji ne darže svetoga oca pape za namisnika Isusova, kome Isus, po svetome Matiju u p. 16. dade svoju oblast: 'quodcunque solveris super terram erit solutum et in coelis et quodcunque ligaveris erit ligatum' [Mt 16, 19]. Što je izvan oblasti papine, ništo nije odrišeno, sve je svezano, sve je na pristolju kužnomu... Na istom pristolju kužnomu sidiše Maumet, Sergio, Martin Luter, Kalvin i svi zli i opaki naučitelji, koji nisu pod pristoljem rimskoga pape."

Sve su ovo imali na umu franjevci, naročito u brizi za umiruće. Naime, bilo je važno pravilo da se u sobu gdje leži katolik na samrti, ne smije puštati osobe koje bi ga mogle navesti na grijeh - pa tako ni muhamedanci, heretici i raskolnici, čija bi nazočnost mogla izazvati sablazan. Ovdje ističe fra Ivan (str. 81.):
"ne valja na čas smarti pušćati da ulaze k boniku očiti grišnici, koji su uda đavaoska, kano su zli aliti u komu proklestvu karstjani očito; drugo, pogani koji nisu oprani od griha istočnoga svetim karštenjem; treće su u proklestvu svi heretici, to jest, stranputnici; šizmatici, to jest, odpadnici..."

To su vrlo važne mjere opreza, jer je čovjek na samrti najslabiji, a napasti su najjače. Stoljetno iskustvo uči Crkvu da posebnu pozornost posveti umirućima, koji se muče u smrtnoj borbi. Zato Ančić piše na str. 79.-80.:
"Neimade čovik veće vojske ni arvanje, nego je na smarti, protiva svojim neprijateljom, govori Merkancio u l. 7. 'potentissimum bellum est animae in egressu a corpore'. Tada đavao, neprijatelj ljudski, svu svoju jakost postavi, sva oružja uzme protiva grišniku; sa svi ga strana obastre."


A kako bismo dočekali sretnu smrt potrebna nam je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. U molitvi Zdravo Marijo na kraju kažemo: "moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše". Evo što o tome kaže fra Ivan Ančić (III., str. 76.):
"Veoma sveta majka Carkva vazda nas uči prositi pomoć od Marije, pomoćnice karstjanske. Zato u prošastomu poglavju zabiliži dva vrimena: jedno sadanje, to jest, da sve udilje molimo, i u pameti, sarcu i usti daržimo, ono sada, da ga nigdi iz usta, pameti i sarca ne bismo ispustili, do one ure od smarti, nego sastavivši ono 'sada i u vrime smarti naše. Amen.' Ovom ričju: 'budi', utvardimo svu našu građu od života umarloga do života vičnjega, vazda govoreći: 'nunc et in hora mortis nostrae. Amen.' Evo riči Jakova Merkancija u l. 7. 'quia licet semper aegemus auxilio, maxime autem in hora mortis nostrae: ideo alia oratio dicitur: tu nos ab hoste protege et mortis hora suscipe'.
O Marija, zaštiti nas i sačuvaj od neprijatelja vazda, pak nas na čas od smarti primi i k Isusu privedi. Jere gdi Marija dođe, daleko đavao pobigne. Dakle, tko želi doći k Bogu, i da mu đavli ne naude, sve udilje neka govori Zdravo Mariju, i ovu drugu: 'Marija, Majko od milosti, Majko od molosarđa, slatka porodice od dobrote: ti nas od neprijatelja zaštiti i na čas od smarti primi.' "





Kako su sretno umrli ljudi koji su imali veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Fra Ivan Ančić u svojoj knjizi navodi, između ostalog, primjere sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole Tolentinskog, sv. Stjepana Kralja i druge preuzete od raznih katoličkih pisaca. Prenosim dio tih svjedočanstava:
"Govori Gaspardus Ruez, otac naučen od reda jezuitskoga, da na 1524. u Burgu, jedna žena, devota Mariji, umri od kuge brez ispovidi; bi ponesena na sud Božji, gdi siđaše Isus i veliko mnoštvo anđela staše. Ona privedena bi od prilipa mladića, u taj čas se prikaza B. D. Marija. Gdi đavao osvađaše umarlu ženu, da je u grihu umarla, zato pravda oće da ju nose u pakao, jere je u grisi; niti odgovara ona, ni anđeo stražanin. Pogleda neboga na Mariju da ju pomoze, a Marija Isusu poče govoriti: 'deh fili, concede ei tempus poenitentiae, per viscera misericordiae tuae, supplico'. O Marijina moguća molitvo! Povrati se duša u tilo, koje jurve biše doneseno u carkvu, da ga metnu u grob, side i poče govoriti: 'ei mihi, vocate confessorem!', 'dajte mi ispovidnika!'. I tako bi doveden ozgora imenovani  Gaspardus, komu se ispovidi, imade milost za tri dni, paka: 'ea hora multis verberibus affecta a daemonibus, ut satisfaceret divinae iustitiae'. Na istu uru, svaršiv svu pokoru, pomoćju blažene Marije otiđe na nebesa, u vična uživanja. Ona biše devota Mariji, kuga ju privari, da se ne more ispoviditi; Marija isprosi da se povrati na svit i ispovidi, i da ju biju đavli, neka pravda imade svoje misto; učini milosarđe, da su svaka zadovoljna: po molbami Marijinim. O Marija, pomozi nas!

Naučitelj Platus govori da u annali male bratje štije se da B. D. M. prikaza se Adulfu, dužđu od Alsačije, koji ostaviv svit, ponizni život svetoga Frančeška sliđaše. A kada dođe na smart, bojaše se i strašiše se umriti; tada mu reče Marija: 'Quid times, fili, aut cur ob imminentem mortem angeris? Veni securus, quoniam filius meus, cui fideliter in sancta religione servisti, dabit tibi coronam gloriae.' Ne boj se, sinko, smarti ni đavla, odi sigur, zašto si virno u svetomu redu služio moga sina Isusa: dat će ti krunu od slave nebeske. I tako odstupi od njega svaki strah ter imade veselje i radost neizmirnu; da udilje poče čutiti vičnje uživanje. I nami po svojoj milosti i po dostojanstvi B. D. Marije, isto dopustio naš prislatki Gospodin Isus na čas od smarti. Amen.

Na istomu mistu se štije, od svetoga Antuna od Padue, da na čas od smarti, rekavši pisne pokorne svetoga kralja Davida i pričestivši se, poče govoriti pisnu Blažene Divice Marije od hvali: O prislavna od divica [O gloriosa virginum] do svarhe. I ukaza mu se B. D. Marija, 'mirae claritatis, consolans eum, quia eius impetratione meruit videre filium Iesum, ante mortem': u jednu priveliku svitlost obučena, pokripljujući ga, ukazujući mu svoga pridobroga sina Isusa, i čineći ga istinita od njegova vičnjega spasenja - koje molimo da i nami, po svomu milosarđu, dopusti. Amen.

Od svetoga Nikole Tolentinčanina (koga sam gledao ruke od lakata u Tolentinu, kano živa čovika) štije se da za šest dana ne progovori prid smart, nego u duhu iznesen na nebesa, slušaše nebeski dvorana prilipe pisne, kojim hvaljahu i proslavljahu Boga; najposlija: 'ultimo vocem elevans, laetans et gestiens', uzdigav glas: 'en Christus, B. V. M. et S. P. Augustinus mihi dicunt, euge, serve bone': reče: 'evo Isus, B. D. Marija Mati njegova i sveti otac Augustin govore mi: Raduj se i veseli se, slugo dobra i virna, ulizi u veselje Gospodina tvoga. Odi za tvoje male trude uživati neizmirna i vičnja dobra; koja prosimo i mi grišnici, je da bi se i nami reklo. Amen.

Također, sveti Stipan, kralj ugarski, na Veliku Gospojinu priporučujući sebe i svoje kraljestvo B. D. M. 'obdormivit in Domino': zaspa u Gospodinu, i otiđe mu duša na nebesa, kadano njegova devota bi uznesena Marija. Onda ga k sebi primi; i od tada bi zazvan oni dan: Velika Gospojina, jere onda su najveće stvari od Boga Mariji učinjene..."


Ančićeva knjiga sadrži vjerojatno najstariju bosansku uputu za ministriranje.
Kažem "bosansku" jer je služila ministrantima koji su ministrirali na misama bosanskih franjevaca. To je, dakako, klasičan rimski obred - s time da se u Confiteoru među svecima spomene i sv. Franjo. Zato je Ančić stavio napomenu kod Confiteora:
"Ime stavlja se svetoga oca Frane u Bosanskoj provinciji, jere ga naredi sveti otac Bonaventura, generalom bivši u Kaptolu Narbone god. 1260." 
Stari su govorili da je ministriranje na svetoj misi - anđeosko djelo.
Same upute sadrže onih 34 odgovora na latinskom, koje ministrant mora naučiti napamet kako bi mogao odgovarati svećeniku (u ime puka).








subota, 9. rujna 2017.

Svako se nasilje može konačno opravdati pozivanjem na "ljudska prava"




Četvrto izdanje vjerskog vodiča Katolički đak, koji je priredio Dragutin Kniewald (uz nemalu pomoć bl. Ivana Merza) dobio je imprimatur i preporuku petorice tadašnjih najvažnijih hrvatskih biskupa...






Prenosim ovdje stranice 74.-89. iz vodiča, koje govore o liberalizmu. Na to su me potaknule već same prve rečenice ovog poglavlja: "Svako se nasilje može konačno opravdati pozivajući se na 'čovječja prava'."