petak, 13. srpnja 2018.

Novi "lex orandi": Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila




Bonaventura Duda i Jerko Fućak priredili su hrvatski prijevod novog lekcionara. Dakle, čitanja koja se i danas čitaju na Novus Ordo misama u Hrvatskoj njihovo su djelo.

Zanimljivo je stoga vidjeti neka njihova promišljanja o novoj liturgiji, čiji su oni bili ne samo prevoditelji, nego i gorljivi promicatelji.
Jučer sam naišao na Fućakov članak Povijest nastanka novih liturgijskih knjiga, objavljen u Bogoslovskoj smotri u ožujku 1973. godine.

U njemu Fućak objašnjava kako su nastale liturgijske knjige novoga obreda, s posebnim osvrtom na nastanak novog lekcionara i novog časoslova.

Govoreći o nastanku novog lekcionara, Fućak opisuje što su sve sastavljači uzeli u obzir, pa tako kaže:
"U proljeće 1964. povjereno je jednoj od 4 radnih grupa Vijeća da pripravi reviziju misnog lekcionara. Ta se grupa službeno zvala Coetus IX, a u njoj su bili okupljeni liturgičari, bibličari, katehetičari i pastoralisti cijeloga svijeta. Njihov se posao odvijao u više etapa.
1. Sistematski pregled odlomaka koji su se dosad čitali u misi. To je obuhvaćalo cjelovit studij latinske liturgije od 6-12. st. zatim ispitivanje liturgijskih knjiga 15 istočnih obreda i lekcionara svih reformiranih crkava od 16. st. do danas."

Pazite, ovdje se otvoreno govori da su se sastavljači novog lekcionara konzultirali i sa raskolnicima i krivovjercima. Zamislite kakav je posao bio ispitati "lekcionare svih reformiranih crkava od 16. st. do danas".
Pa, postoje na tisuće protestantskih sekti diljem svijeta. Zar je Vijeće ispitivalo lekcionare svih tih sekti?

Što se tiče izbora biblijskih odlomaka koji će biti uvršteni u novi lekcionar, Fućak kaže:
"U srpnju 1967. Vijeće objavljuje pro manuscripto nacrt novoga lekcionara pod naslovom Ordo lectionum pro dominicis, feriis et festis Sanctorum. Taj nacrt (474. str.) poslan je na konzultacije svim Biskupskim konferencijama svijeta, svim sudionicima Prve biskupske sinode i 800 stručnjaka bibličara, katehetičara, pastoralista, koje su predložile Biskupske konferencije svega svijeta.
Oko 800 osoba ili tijela poslalo je svoje opaske na taj nacrt. Dobiveno je tako oko 400 općih opasaka i oko 7000 cedulja glede samog teksta lekcionara. Na temelju tih opaski i prijedloga radna je grupa potpuno preradila svoj prvi nacrt: izbacila je odveć teške tekstove, dodala neke važne odlomke, bolje porazdijelila retke u njima, preuredila čitanja korizmenih nedjelja i po kojega općeg blagdana."

Što znači ovo: "izbacila odveć teške tekstove"?
Koji su to dijelovi Svetoga pisma koje su ovi "stručnjaci" smatrali "odveć teškima"?
Ako usporedite čitanja u tradicionalnom obredu sa čitanjima u novom obredu, odmah će vam postati jasno da se radi o dijelovima Biblije koji govore o grozoti grijeha, kao i o činjenici da grijeh zaslužuje kaznu.

Najpoznatiji primjer je to što su iz novog lekcionara izostavljene one riječi sv. Pavla koje govore o kazni koja prijeti ljudima koji se nedostojno i svetogrdno pričešćuju:
"Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela." (1 Kor 11, 27-29)

U tradicionalnom obredu te se riječi čitaju na Veliki četvrtak i na Tijelovo, te u zavjetnim misama o Presvetom Sakramentu. A u novom obredu se ne čitaju nikada. Uopće ih nema u novom lekcionaru!


Izgleda da je Fućak u novom lekcionaru vidio i mogućnost da se odbaci Vulgata, dakako, iz ekumenskih razloga:
"Otvara se zatim mogućnost prevođenja iz izvornih tekstova, a ne samo iz Vulgate, što ima svoje veliko ekumensko značenje." 
Jasno, Vulgata je, kao i tradicionalna liturgija, prepreka ekumenizmu. Samo što je on izgleda zaboravio da je Vulgata za katolike autentičan i autoritativan tekst Svetoga pisma, a ne mazoretski tekstovi koje on smatra "izvornikom".


U drugom dijelu članka, Fućak govori o nastanku novog časoslova. Novi časoslov je uveden 1971. god., to jest, dvije godine nakon uvođenja novog obreda mise.

Upravo zapanjuje s kakvim se neprimjerenim izrazima Fućak obrušava na tradicionalni časoslov (kao i na cijelu tradicionalnu liturgiju).
Za njega je novi časoslov i dokumenti koji su ga uveli:
"garancija da se u liturgiji neće ponoviti ona rigidnost i beživotnost kakva je tipična za potridentinsku protureformaciju"

Malo prije toga pretenciozno izjavljuje:
"Tako je novi Časoslov doista kolektivno djelo, koje i po broju suradnika i po važnosti stvorenih načela daleko nadmašuje Brevijar i Pija V. i Pija X."

A koja su to "načela" novog časoslova, kojima je toliko oduševljen Fućak, možda najbolje otkriva ova misao:
"Samo ime, napokon, upućuje na to da je Časoslov liturgija, a ne pravo ni pravna obveza. Tu nam treba osobito mnogo učiti i obraćati se. Treba ga uzeti ne rigidno, ne artificijelno, nego životno i po smislu."

I onda se mi pitamo zašto pola današnjih svećenika uopće ne moli časoslov. Evo vam odgovora. Ovakvi članci, kao ovaj Fućakov, proširili su glas da časoslov "nije pravna obveza".

A sad dolazimo do onog dijela Fućakovog članka, koji me i potaknuo da napišem ovaj tekst. To je dio članka gdje Fućak objašnjava kako bi se trebao moliti novi časoslov:
"Način recitiranja, na primjer. Taj bi morao biti što sličniji modernom umjetničkom recitalu, koji tekstu daje život, a riječi svu njezinu silinu i doživljajnost. Nikako to ne bi smio biti obezosobljeno i beživotno ponavljanje obrazaca "recto tono", kako god ono bilo za zajednicu možda najlakše i koliko god davalo dojam njezine jedinstvenosti. Jer, bila bi to jedinstvenost mrtvila, a ne života. Obilno se valja okoristiti i mogućnošću da psalam i koji drugi dio Riječi pročita pojedinac onako kako je on u sebi čuje, jer ona u svačijem srcu odjekuje na njegov način, pa tako do drugoga dolazi izražajnija, te se u zajednici snažnije doživljava."

Vidite li vi ovo? Ovo je čisti subjektivizam, koji osobnim doživljajima daje prednost pred objektivnom stvarnošću.
A ono što Fućak malo kasnije govori već izgleda kao otvoreni poziv na improvizaciju i zloupotrebe:
"I neće uvijek biti potrebno, pa ni uputno, pjevati cio himan, nego samo ono i onoliko koliko je potrebno za pravo "uštimavanje" zajednice. Bit će stoga bolje pjevati dvije kitice koje svi znaju nego sve što većina možda ne zna, pa ono "napikavanje" raštima i ono što je prvim kiticama možda postignuto... Molitvu Časoslova treba osvježivati i prikladnim izborom pojedinih njegovih dijelova. I obilno se služiti mogućnostima koje u tom pogledu daje Uredba Časoslova. Uz pozivnik (invitatorium) mogu se umjesto Ps 95. uzeti i Pss 100., 67. i 24. Čitanja se, a tako i psalmi, mogu prilagoditi zajednici, njezinim potrebama, prilikama i prigodama u kojima se nalazi. Umjesto predviđenih psalama mogu se u tu svrhu uzeti psalmi iz drugih dana, pa i iz drugih časova. Sve to, dakako, ne smije biti hirovito, nego po smislu. Stoga treba taj smisao neprestano tumačiti i sebi i zajednici koja moli."

Kad sam ovo pročitao, odmah mi se javila u glavi misao: "Pa da... Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila."
Fućak jasno daje do znanja da takve improvizacije omogućuju same rubrike novog časoslova i on potiče ljude da se tim mogućnostima koriste: "obilno se služiti mogućnostima koje u tom pogledu daje Uredba Časoslova".

Dakle, improvizacije nisu nastale same od sebe. Nije za njih kriv ni Fućak, ni Duda, niti Šagi, niti bilo tko u Hrvatskoj. Njihov su uzrok same rubrike nove liturgije - i, zapravo, sama konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o liturgiji "Sacrosanctum Concilium".
Pisao sam o tome u tekstu: Kako je "Sacrosanctum Concilium" relativizirao časoslov.


utorak, 10. srpnja 2018.

Obred krunjenja katoličkog kralja - odraz nauka Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti




Među raznim obredima koje možete vidjeti u starom Rimskom pontifikalu, ističe se jedan koji na najbolji i najljepši način odražava stoljetni nauk Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti: obred krunjenja kralja.

Ovdje imate originalno izdanje Rimskog pontifikala koje je 1572. godine objavio sveti papa Pio V.: Pontificale Romanum. U tom pontifikalu imate nekoliko obreda za krunjenje različitih vrsta monarha: za krunjenje cara od strane pape, za krunjenje carice, za blagoslov i krunjenje kralja, za blagoslov i krunjenje kraljice...

Iznijet ću danas glavne značajke obreda krunjenja i blagoslova kralja ("De benedictione et coronatione regis"), jer se održao i u kasnijim izdanjima Rimskog pontifikala, sve do 20. stoljeća. Ako pažljivo pročitate što govore molitve u tom obredu, lako ćete shvatiti nauk Crkve o državi i državnoj vlasti

Krenimo redom...
Na početku rubrike govore o tome gdje se i kada krunidba treba obaviti, što sve treba pripremiti, tko sve treba doći itd.




Svi biskupi kraljevstva moraju se okupiti u mjestu krunidbe. Krunjenje se obavlja u nedjelju, a budući kralj se treba pripremiti trodnevnim postom (u srijedu, petak i subotu) prije te nedjelje. Kralj se mora i ispovijediti, kako bi mogao primiti sv. pričest na sv. misi koja se služi povodom krunjenja.

Obred se obavlja u metropolitanskoj ili katedralnoj crkvi. Na glavni oltar treba staviti mač, krunu i žezlo koje će primiti budući kralj.

Na početku obreda, kralj odjeven u vojnu odoru ("vestibus militaribus indutus") sa svojom pratnjom dolazi do crkve. Kad stigne blizu prezbiterija, dolaze mu ususret dva biskupa i vode ga metropolitu.

Prvi od biskupa, koji je vodio kralja, stane i kaže metropolitu:
"Reverendissime pater, postulat sancta mater Ecclesia, ut praesentem egregium militem ad dignitatem regiam sublevetis."

("Prečasni oče, moli sveta majka Crkva, da ovdje nazočnog sjajnog viteza uzdignete na kraljevsko dostojanstvo.")

Zatim upita metropolit:
"Scitis illum esse dignum et utilem ad hanc dignitatem?"
("Znate li da je on dostojan i koristan za ovo dostojanstvo?")

A ovaj odgovara:
"Et novimus et credimus eum esse dignum et utilem Ecclesiae Dei, et ad regimen hujus regni."
("I znamo i vjerujemo da je on dostojan i koristan Crkvi Božjoj, i za vladanje ovim kraljevstvom.")

Metropolit kaže: "Deo gratias." ("Bogu hvala.")






Zatim kralj sjedne između dvojice biskupa koji su ga doveli, a metropolit, koji će kruniti kralja, kaže:
"Cum hodie per manus nostras, optime princeps, qui Christi Salvatoris nostri vice in hac re fungimur quamvis indigni sacram unctionem, et Regni insignia sis suscepturus; bene est, ut te prius de onere, ad quod destinaris, moneamus. Regiam hodie suscipis dignitatem, et regendi fideles populos commissos curam sumis. Praeclarum sane inter mortales locum, sed discriminis, laboris, atque anxietatis plenum. Verum, si consideraveris, quod omnis potestas a Domino Deo est, per quem reges regnant, et legum conditores justa decernunt (Prov. 8, 15); tu quoque de grege tibi commisso ipsi Deo rationem es redditurus. 
Primum, pietatem servabis, Dominum Deum tuum tota mente ac puro corde coles; christianam religionem ac fidem catholicam, quam ab incunabulis professus es, ad finem usque inviolatam retinebis, eamque contra omnes adversantes pro viribus defendes. Ecclesiarum praelatis, ac reliquis sacerdotibus condignam reverentiam exhibebis. Ecclesiasticam libertatem non conculcabis. Justitiam, sine qua nulla societas diu consistere potest, erga omnes inconcusse administrabis, bonis praemia, noxiis debitas poenas retribuendo. Viduas, pupillos, pauperes, ac debiles ab omni oppressione defendes. Omnibus te adeuntibus benignum, mansuetum, atque affabilem, pro regia tua dignitate te praebebis. Et ita te geres, ut non ad tuam, sed totius populi utilitatem regnare praemiumque benefactorum tuorum, non in terris, sed in caelo exspectare videaris. Quod ipse praestare dignetur, qui vivit et regnat Deus, in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Budući da ćeš danas, izvrsni vladaru, po našim rukama - koji u ovoj stvari, iako nedostojni, obavljamo mjesto Krista Spasitelja našega - primiti sveto pomazanje i znakove Kraljevstva; dobro je da te prvo upozorimo o teretu za koji se određuješ. Danas ćeš primiti kraljevsko dostojanstvo i prihvatiti brigu vladanja nad vjernim narodima koji su ti povjereni. Zasigurno, sjajno mjesto među smrtnicima, ali puno opasnosti, rada i tjeskoba. Doista, ako promisliš da je svaka vlast od Gospodina Boga, po kojemu kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju (Izr 8, 15); i ti ćeš samome Bogu položiti račun za stado koje ti je povjereno.
Prvo, čuvat ćeš pobožnost: Gospodina Boga tvoga štovat ćeš svom svojom dušom i čistoga srca, kršćansku religiju i katoličku vjeru, koju ispovijedaš još od kolijevke, sačuvat ćeš neokaljanu sve do kraja, i branit ćeš je koliko možeš protiv svih protivnika. Iskazivat ćeš dostojnu čast prelatima crkava i ostalim svećenicima. Nećeš gaziti crkvenu slobodu. Pravdu, bez koje nijedno društvo ne može dugo opstati, prema svima ćeš postojano iskazivati, uzvraćajući dobrima nagradom, a zlima zasluženim kaznama. Branit ćeš udovice, siročad, siromašne i slabe od svakoga tlačenja. Svima koji ti pristupaju iskazat ćeš se blagim, poniznim i uljudnim po tvojoj kraljevskoj časti. I tako ćeš se ponašati da se vidi da ne očekuješ vlastitu, nego korist cijeloga naroda i nagradu tvojih dobročinitelja, ne na zemlji, nego na nebu. Koju neka ti se udostoji podati Bog koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. R. Amen.")

Budući kralj prilazi metropolitu i pred njim klečeći govori sljedeću ispovijest:
"Ego N. Deo annuente, futurus rex N. profiteor, et promitto coram Deo et angelis ejus deinceps legem, justitiam et pacem Ecclesiae Dei, populoque mihi subjecto pro posse et nosse, facere ac servare, salvo condigno misericordiae Dei respectu, sicut in consilio fidelium meorum melius potero invenire. Pontificibus quoque Ecclesiarum Dei, condignum et canonicum honorem exhibere; atque ea, quae ab imperatoribus, et regibus ecclesiis collata, et reddita sunt, inviolabiliter observare. Abbatibus, comitibus et vasaliis meis congruum honorem, secundum consilium fidelium meorum praestare."

("Ja N., po Božjem dopuštenju, budući kralj N. ispovijedam i obećavam pred Bogom i njegovim anđelima da ću odsada činiti i čuvati zakon, pravdu i mir Crkvi Božjoj i narodu koji mi je podložan, koliko mogu i znam, bez povrede onoga što se dostojno odnosi na milosrđe Božje, koliko bolje uspijem pronaći u savjetu mojih vjernih. Da ću nadalje prvosvećenicima Crkava Božjih iskazivati dostojnu i kanonsku čast, i da ću čuvati nepovrijeđenim ono što su carevi i kraljevi dodijelili i uzvratili crkvama. I da ću iskazivati prikladnu čast mojim opatima, knezovima i vazalima, prema savjetu mojih vjernih.")

Zatim rukama dotičući evanđelistar (koji otvoren ispred njega drži metropolit), nastavi:
"Sic me Deus adjuvet et haec sancta Dei evangelia"
("Tako mi Bog pomogao i ova sveta Božja evanđelja.")




Nakon te ispovijesti, kralj nastavlja klečati, a metropolit skinuvši mitru, ustane i glasno kaže sljedeću molitvu (koju istodobno recitiraju i ostali biskupi):
"Oremus.
Omnipotens sempiterne Deus, Creator omnium, Imperator Angelorum, Rex regum, et Dominus dominantium, qui Abraham fidelem servum tuum de hostibus triumphare fecisti, Moysi, et Josue populo tuo praelatis multiplicem victoriam tribuisti, humilemque David puerum tuum regni fastigio sublimasti, et Salomonem sapientiae pacisque ineffabili munere ditasti, respice, quaesumus, Domine, ad preces humilitatis nostrae, et super hunc famulum tuum N. quem supplici devotione in Regem elegimus, benedictionum tuarum dona multiplica, eumque dexterae tuae potentia semper, et ubique circumda; quatenus praedicti Abrahae fidelitate firmatus, Moysi mansuetudine fretus, Josue fortitudine munitus, David humilitate exaltatus, Salomonis sapientia decoratus, tibi in omnibus complaceat, et per tramitem justitiae inoffenso gressu semper incedat; tuae quoque protectionis galea munitus, et scuto insuperabili jugiter protectus, armisque coelestibus circumdatus, optabilis de hostibus sanctae crucis Christi victoriae triumphum feliciter capiat, terroremque suae potentiae illis inferat, et pacem tibi militantibus laetanter reportet. Per Christum Dominum nostrum, qui virtute sanctae crucis tartara destruxit, regnoque diaboli superato, ad coelos victor ascendit, in quo potestas omnis, regnique consistit victoria, qui est gloria humilium, et vita salusque populorum, qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Pomolimo se.
Svemogući vječni Bože, Stvoritelju svega, vladaru anđela, Kralju kraljeva i Gospodare gospodara, koji si učinio da tvoj vjerni sluga Abraham pobijedi neprijatelje, Mojsiju i Jošui vođama tvoga naroda udijelio si mnogostruke pobjede, i poniznoga Davida slugu tvoga uzdigao si na kraljevsku službu, i Salomona si obdario neiskazanim darovima mudrosti i mira; pogledaj, molimo, Gospodine, da na molitve naše poniznosti i ovome tvome sluzi N., koga smo smjernom pobožnošću izabrali za kralja, umnožiš darove tvojih blagoslova, i da ga snagom tvoje desnice uvijek i svugdje štitiš, da osnažen vjernošću spomenutoga Abrahama, pouzdanjem Mojsijeve krotkosti, ojačan jakošću Jošue, uzdignut Davidovom poniznošću, ukrašen Salomonovom mudrošću, tebi u svemu ugađa i da nepovrijeđenim korakom uvijek hoda stazom pravednosti, utvrđen kacigom tvoje zaštite i stalno obranjen nesavladivim štitom, okružen nebeskim oružjem, neka postigne pobjednički trijumf nad neprijateljima svetoga križa Kristova, i neka im utjera strah svoje sile, i sretno donese mir onima koji vojuju za tebe. Po Kristu Gospodinu našemu, koji je snagom svetoga križa uništio tartar i svladavši đavlovo kraljevstvo, uzašao kao pobjednik na nebesa, u kome je sadržana svaka vlast i pobjeda kraljevstva, koji je slava poniznih i život i spasenje narodima, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Zatim se kralj prostre na zemlju, i počinje pjevanje Litanija svih svetih.
Litanije imaju neke posebne molitve (molitva blagoslova za kralja...). 






Slijedi mazanje katekumenskim uljem, uz propisane molitve...





Zatim se služi sv. misa. Nakon što se otpjeva gradual, jedan od poslužitelja uzima mač s oltara i dodaje ga metropolitu. 
Metropolit izvlači mač iz korica i predaje ga kralju, govoreći: 
"Accipe gladium de super altari sumptum per nostras manus, licet indignas, vice tamen, et auctoritate sanctorum Apostolorum consecratas, tibi regaliter concessum, nostraeque benedictionis officio in defensionem sanctae Dei Ecclesiae divinitus ordinatum: et memor esto ejus, de quo psalmista prophetavit, dicens: 'Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime' (Psal. 44, 4): ut in hoc per eumdem vim aequitatis exerceas, molem iniquitatis potenter destruas, et sanctam Dei Ecclesiam, ejusque fideles propugnes, ac protegas; nec minus sub fide falsos, quam christiani nominis hostes exsecreris, ac dispergas: viduas, et pupillos clementer adjuves ac defendas; desolata restaures, restaurata conserves: ulciscaris injusta, confirmes bene disposita; quatenus haec agendo, virtutum triumpho gloriosus, justitiaeque cultor egregius, cum mundi Salvatore sine fine regnare merearis. Qui cum Deo Patre, et Spiritu Sancto vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Primi mač uzet sa žrtvenika po našim rukama, iako nedostojnima, no posvećenima za mjesto i vlast svetih apostola, tebi kraljevski dodijeljen i, službom našega blagoslova, božanski određen za obranu svete Božje Crkve: i sjeti se Onoga o kome psalmist prorokuje govoreći: 'Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni' (Psal. 44, 4): da u ovome po njemu izvršavaš silu pravde, odlučno uništavaš teret bezakonja, i braniš i štitiš svetu Božju Crkvu i njene vjernike; i ništa manje da progoniš i tjeraš lažne vjernike kao i neprijatelje kršćanskoga imena; milostivo pomažeš i braniš udovice i siročad, uništeno obnavljaš, obnovljeno sačuvaš, kažnjavaš nepravdu, potvrđuješ ono što je dobro uređeno; kako bi ovo čineći, slavan pobjedom zasluga i kao sjajni štovatelj pravde, zaslužio bez kraja vladati sa Spasiteljem svijeta. Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")





Nakon toga, poslužitelji vrate mač u korice, a metropolit opaše kralja mačem, govoreći:
"Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime; et attende quod sancti non in gladio, sed per fidem vicerunt regna."

("Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni; i promotri da su sveci ne u maču, nego po vjeri pobijedili kraljevstva.")


 


Zatim kralj ustane i izvadi mač iz korica i njime "muževno zamaše" ("viriliter vibrat"), onda ga vrati u korice i još jednom poklekne pred metropolitom.
Slijedi krunjenje. Svi biskupi zajedno uzimaju krunu s oltara. Metropolit stavlja krunu na kraljevu glavu, govoreći:
"Accipe coronam regni, quae, licet ab indignis, episcoporum tamen manibus capiti tuo imponitur. In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, quam sanctitatis gloriam, et honorem, et opus fortitudinis, significare intelligas, et per hanc te participem ministerii nostri non ignores. Ita ut sicut nos in interioribus pastores, rectoresque animarum intelligimur, ita et tu in exterioribus verus Dei cultor, strenuusque contra omnes adversitates Ecclesiae Christi defensor assistas, regnique tibi a Deo dati, et per officium nostrae benedictionis in vice Apostolorum, omniumque Sanctorum, regimini tuo commissi utilis exsecutor, proficuusque regnator semper appareas; ut inter gloriosos athletas, virtutum gemmis ornatus, et praemio sempiternae felicitatis coronatus cum Redemptore, ac Salvatore nostro Jesu Christo, cujus nomen, vicemque gestare crederis, sine fine glorieris. Qui vivit, et imperat Deus cum Patre, et Spiritu Sancto in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Primi krunu kraljevstva, koja se, premda od nedostojnih, ipak rukama biskupa stavlja na tvoju glavu. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; kojom ćeš razumjeti da označava slavu svetosti i časti i djelo jakosti, i po njoj znaj da si dionik naše službe. Tako kao što se mi razumijemo kao unutarnji pastiri i upravitelji duša, tako i ti u izvanjskome stojiš kao pravi štovatelj Boga i snažni branitelj Crkve Kristove protiv svih nevolja, i korisni izvršitelj vladanja koje ti je povjereno po službi našega blagoslova namjesto apostola i svih svetih, i da se uvijek pokažeš kao uspješan vladar; da među slavnim borcima, ukrašen draguljima zasluga i okrunjen nagradom vječne sreće bez kraja vladaš s Otkupiteljem i Spasiteljem našim Isusom Kristom, u čije ime i mjesto vjeruješ da vladaš. Koji živi i kraljuje Bog s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. R. Amen.")


  


Zatim metropolit predaje kralju žezlo, govoreći:
"Accipe virgam virtutis, ac veritatis, qua intelligas te obnoxium mulcere pios, terrere reprobos, errantes viam docere, lapsis manum porrigere, disperdere superbos, et revelare humiles; et aperiat tibi ostium Jesus Christus Dominus noster, qui de semetipso ait: 'Ego sum ostium: per me si quis introierit, salvabitur' (Ioan. 10, 9); qui est clavis David, et sceptrum domus Israel, qui aperit, et nemo claudit; claudit, et nemo aperit. Sitque tibi ductor, qui educit vinctum de domo carceris, sedentem in tenebris, et umbra mortis: et in omnibus sequi merearis eum, de quo David propheta cecinit: 'Sedes tua, Deus, in saeculum saeculi: virga directionis, virga regni tui' (Psal. 44, 7), et imitando ipsum, diligas justitiam, et odio habeas iniquitatem, quia propterea unxit te Deus, Deus tuus, et exemplum illius, quem ante saecula unxerat oleo exsultationis, prae participibus suis, Jesum Christum Dominum nostrum, qui cum eo vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Uzmi štap snage i istine, kojim spoznaj da si obvezan obradovati pobožne, zadati strah zlima, zabludjele vratiti na put, palima pružiti ruku, progoniti ohole i uzdignuti ponizne; i otvorit će ti se vrata: Isus Krist, naš Gospodin, koji je o sebi rekao: 'Ja sam vrata: korza me tko uđe, spasit će se' (Iv 10, 9), koji je ključ Davidov i žezlo doma Izraelova, koji otvara i nitko ne zatvara, zatvara i nitko ne otvara. I neka ti bude vođa, koji oslobađa iz kuće tamnice zarobljenika koji sjedi u tmini i sjeni smrtnoj; i da u svemu zaslužiš slijediti Onoga o kome prorok David pjeva: 'Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova: žezlo je pravde, žezlo tvoga kraljevstva' (Psal. 44, 7), i da nasljedujući njega ljubiš pravdu i mrziš bezakonje, jer zato te pomazao Bog, Bog tvoj, i primjer onoga koga je prije vjekova pomazao uljem radosti pred drugovima njegovim: Isusa Krista Gospodina našega, koji s njime živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")





Ovdje ću stati. Rimski pontifikal u nastavku obreda krunjenja donosi još vrijednih molitava, ali i ove koje sam dosad stavio sasvim su dovoljne da shvatite o čemu govorim. Mislim da ste iz svih ovih molitava mogli dobro vidjeti što znači biti katolički kralj: upravitelj i vladar katoličke države.


A sada pređimo na jedan primjer iz prakse. Najpoznatije krunjenje u hrvatskoj povijesti je krunjenje kralja Zvonimira 1076. godine.


Krunidba kralja Zvonimira

Ferdo Quiquerez – Krunidba hrvatskog kralja Zvonimira


Ova je krunidba značajna, jer je tekst Zvonimirove krunidbene povelje sačuvan do danas. Prije nego što navedem što smatram važnim u toj ispravi, trebamo prvo reći kako je njezin tekst sačuvan.

Ispravu je prvo kardinal Deusdedit unio u svoju "Collectio canonum" (oko 1086. godine).  Odatle ju je prepisao Cencius (kasniji papa Honorije III.) u "Liber censuum", 1192. godine.

Veliki crkveni povjesničar Baronius prvi je tiskom objavio tu ispravu 1605. godine u Annales ecclesiastici (tom. XI., str. 494.-495.).





Ovdje vrijedi spomenuti da su tada u Rimu očito smatrali Zvonimirovu krunidbu vrlo važnim povjesnim događajem, o čemu svjedoči poznata zidna slika u Vatikanu, koja je nastala negdje između 1610. i 1614. godine.
To je najstariji slikovni prikaz Zvonimirove krunidbe...


Više o ovoj slici možete vidjeti u članku: Milan Ivanišević - Barokna prosudba Zvonimirova krunjenja


Natpis na slici glasi:
"Demetrius, Croatiae et Dalmatiae dux, a Gregorio VII. pont(ifice) max(imo) per legatum regali titulo auctus, annuum censum b. Petro se soluturum promittit."

("Dmitar, knez Hrvatske i Dalmacije, od Grgura VII. vrhovnog svećenika preko poslanika obdaren kraljevskim naslovom, obećaje godišnje davanje bl. Petru.")

Ta je slika dokaz da je isprava, kako je objavljena u Baroniusovom djelu, privukla pozornost viših krugova u Rimu. Do te mjere da su dali izraditi veliku sliku događaja o kojem ta isprava govori.

Nakon Baroniusa, tekst Zvonimirove krunidbene povelje ponovno su tiskali u svojim djelima razni svjetovni i crkveni povjesničari koji su se bavili prošlošću Hrvatske: Lucius, Farlati, Kukuljević-Sakcinski, Rački, a kasnije i mnogi povjesničari u 20. stoljeću.

A sad dolazimo do samoga teksta povelje. U njoj kralj Zvonimir iskazuje svoju privrženost papi sv. Grguru VII., čiji ga je poslanik - Gebizon - okrunio za kralja.

Navest ću ovdje samo ono iz te isprave što se tiče naše današnje teme. Dakle, ono što nam nešto može reći o obredu krunjenja, kao i o cijeloj teološko-filozofskoj pozadini na kojoj se temelji.

Zvonimir počinje ispravu ovim riječima:
"In nomine sanctae et individuae Trinitatis. Anno dominicae incarnationis MLXXVI., indictione XIII., mense octobri. Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, a te, domine Gebizo, ex Apostolicae Sedis legatione domini nostri papae Gregorii potestatem obtinens in Salonitana basilica sancti Petri sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmatinorumque regni regimine per vexillum, ensem, sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex..."

("U ime svetog i nerazdjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI.,indikcije XIV., mjeseca listopada. Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalmacije, primajući vlast od tebe, gospodine Gebizone, od poslanstva Apostolske Stolice gospodina našega pape Grgura, u solinskoj bazilici svetoga Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavoga klera i naroda za vladanje kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca, po zastavi, maču, žezlu i kruni uveden i postavljen kraljem...")


Ovdje vidimo sve one elemente koji se navode u obredu krunjenja u Rimskom pontifikalu: mač, žezlo i kruna. Zvonimir još spominje i zastavu ("vexillum").
U nastavku isprave slijedi prisega papinskome legatu kao predstavniku Svete Stolice:
"...tibi devoveo, spondeo et polliceor me incommutabiliter completurum omnia, quae mihi tua reverenda iniungit sanctitas, videlicet ut in omnibus et per omnia Apostolicae Sedi fidem observem; et quicquid hoc in regno tam Apostolica Sedes quam sui legati sanxerunt aut sanxerint, irrevincibiliter custodiam..."

("...tebi se zavjetujem, obvezujem i obećavam da ću nepromjenjivo ispuniti sve što mi naloži tvoja poštovana svetost: to jest, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost Apostolskoj Stolici, i što god su u ovome kraljevstvu tako Apostolska Stolica kako i njezini poslanici odredili ili će odrediti, neopozivo ću čuvati...")

I zatim se detaljno navode te preuzete obveze: da će braniti crkve i sve ono što im pripada; da će štititi siromahe, udovice i siročad; da će u svemu biti pravedan itd.

Sjetimo se da je to bilo vrijeme obnove crkvenog života koju je provodio sv. Grgur VII.
U tom su kontekstu posebno zanimljive ove Zvonimirove riječi:
"vitae episcoporum, presbyterorum, diaconorum subdiaconorumque, ut caste et regulariter vivant, provideam"
("brinut ću se za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i po pravilu žive")
Radi se o tome da bi bez državne zaštite, biskupi, svećenici, đakoni i podđakoni mogli biti izloženi smetnjama zlonamjernih ljudi, pa onda ne bi mogli točno obavljati sve svoje dužnosti, kako se od njih očekuje.

Možda je najzanimljivije ono što Zvonimir obećava o ženidbama u svom kraljevstvu:
"parentelae illicitam copulam destruens legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam et constitutam corrumpi non permittam"

Povjesničarka Nada Klaić je te riječi prevela ovako:
"poništavajući nedopuštenu vezu među rođacima, ustanovit ću zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, a ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači"

Ja to ne bih tako preveo. Mislim da bi tu rečenicu trebalo podijeliti na tri dijela.

Prvi dio: "parentelae illicitam copulam destruens", govori o tome da će suzbijati veze koje ne poštuju stupnjeve srodstva koje Crkva određuje kao zapreku za sklapanje ženidbe. Štoviše, Zvonimir kaže da će ih "uništavati" ("destruens"). To bi moglo značiti da će istupiti državnom silom protiv onih koji ne poštuju ženidbene zakone Crkve.

Drugi dio: "legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam", govori o tri stvari vezane uz vjenčanje: "dos" (miraz), "anulus" (prsten) i "benedictio sacerdotis" ("blagoslov svećenika"). Zvonimir kaže da će podržavati brakove koji sadrže te elemente.

Treći dio: "constitutam corrumpi non permittam", Nada Klaić je prevela: "ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači".
Ja bih to prije preveo: "neću dopustiti da se razvrgne". Riječ je o zabrani razvoda braka.

Kralj Zvonimir govori "non permittam" - "neću dopustiti"! Po odlučnosti tih riječi možemo zaključiti da će koristiti državnu prisilu protiv onih koji se žele razvesti.

To je ispravan (i uobičajen) stav za pravu katoličku vlast. Podsjećam vas da se sve do Drugoga vatikanskog koncila jasno govorilo da je katoliku zabranjeno glasovati za političku stranku koja odobrava razvod braka ili podržava zakone koji to omogućuju (a to su, nažalost, danas sve stranke u RH).


nedjelja, 8. srpnja 2018.

"Čuvajte se lažnih proroka" (Mt 7, 15)

Obrazac za VII. nedjelju po Duhovima - Missale Romanum, 1620. god., str. 337.



Danas je VII. nedjelja po Duhovima, kad se u evanđelju čitaju i ove riječi:
"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati." (Mt 7, 15-20)

Kako tumačiti ove riječi?
Na kraju standardnih izdanja Katekizma Tridentskog koncila obično se nalaze upute za propovijed za sve nedjelje i važnije blagdane u godini. Od svećenika se očekivalo da se u propovijedanju vode tim uputama (a ne da svatko propovijeda što god želi ili što mu padne na pamet, kao danas).

Ovdje imamo jedan primjerak Katekizma Tridentskog koncila, koji je 1858. tiskala Kongregacija za širenje vjere.
Prva uputa za VII. nedjelju po Duhovima kaže:
"Attendite a falsis prophetis (Matth. 7, 15). Hic cavendum praecipitur ab haereticis. Quis vero censendus sit haereticus habes p. 60. Quo modo autem hi cum in Ecclesia non sint, ab ea puniri possint, habes ibidem et p. 61., 65. Quibus autem artibus hi falsi prophetae utantur ad impia sua dogmata diffundenda, habes p. 3., 4., 5."

("Čuvajte se lažnih proroka (Mt 7, 15). Ovdje se određuje da se treba čuvati heretika. A koga treba smatrati heretikom imaš na str. 60. Na koji način oni, premda nisu u Crkvi, mogu biti od nje kažnjeni, imaš na istom mjestu i na str. 61., 65. A kojim se spletkama koriste ovi lažni proroci za širenje svojih opakih učenja, imaš na str. 3., 4., 5.")

Kao što vidite, upućuje se na stranice u Katekizmu koje govore o ovoj temi.
Skupio sam neka od tih mjesta iz Katekizma, i stavljam ih ovdje pred vas.

Na str. 60. nalazi se pitanje koji su ljudi izvan Crkve: "Quinam Ecclesiae militantis finibus non contineantur" ("Koji ljudi nisu obuhvaćeni granicama vojujuće Crkve?"):
"Ex quo fit tria tantummodo hominum genera ab ea excludantur: primo, infideles, deinde haeretici et schismatici, postremo excommunicati. Ethnici quidem, quod in Ecclesia numquam fuerunt, neque eam umquam cognoverunt, nec ullius sacramenti in populi christiani societate facti sunt; haeretici vero atque schismatici, quia ab Ecclesia desciverunt; neque enim illi magis ad Ecclesiam spectant, quam transfugae ad exercitum pertineant, a quo defecerunt. Non negandum tamen, quin in Ecclesiae potestate sint, ut qui ab ea in iudicium vocentur, puniantur et anathemate damnentur. Postremo etiam excommunicati, quod Ecclesiae iudicio ab ea exclusi, ad illius communionem non pertineant, donec resipiscant."

("Iz čega proizlazi da su svega tri vrste ljudi od nje isključeni: prvo, nevjernici, zatim, heretici i raskolnici, naposljetku, izopćenici. Pogani, naime, jer nikada nisu bili u Crkvi, niti su je ikada poznavali, niti su bilo kojim sakramentom ušli u zajedništvo kršćanskoga puka; a heretici i raskolnici jer su se odmetnuli od Crkve, i oni više ne pripadaju Crkvi kao što ni pobjeglice [dezerteri] ne pripadaju vojsci od koje su odstupili. Ali, ne može se nijekati, da su u vlasti Crkve, da one koje prizove na sud, budu od nje kažnjeni i osuđeni anatemom. Naposljetku, također i izopćenici, koji su presudom Crkve od nje isključeni, ne pripadaju njenom zajedništvu, dok se ne obrate.")


Na str. 64.-65., govori se o nezabludivosti i nepogrješivosti Katoličke Crkve, što ju razlikuje od heretičkih i raskolničkih sekti (koje također sebe nazivaju "crkvama") koje tonu u nebrojenim zabludama:
"quemadmodum haec una Ecclesia errare non potest in fidei ac morum disciplina tradenda, cum a Spiritu Sancto gubernetur, ita ceteras omnes quae sibi 'ecclesiae' nomen arrogant, ut quae diaboli spiritu ducantur, in doctrinae et morum perniciosissimis erroribus versari necesse est."

("kao što ova jedna Crkva ne može pogriješiti u prenošenju nauka vjere i običaja, jer je vođena od Duha Svetoga, tako sve druge koje sebi prisvajaju ime "crkve", kako ih vodi đavolski duh, nužno je da se nalaze u najpogubnijim zabludama nauka i običaja.")

Ove činjenice uvijek su bile polazna točka pogleda Crkve prema raznim krivovjerskim i raskolničkim sektama.
No, dokument II. vatikanskog koncila "Unitatis redintegratio" zaokrenuo je drugim putem. Revolucija se dogodila već time što su krivovjerci i raskolnici nazvani "odvojenom braćom".

Razni drugi epiteti koji su od tada (u vokabularu "aggiornamenta") pripisivani protestantskim krivovjercima samo su povećavali opću zbunjenost: "drugi kršćani", "kršćani na drugačiji način", "druge kršćanske crkve", "kršćanska braća iz drugih konfesija" i slično.

To je tipičan primjer stavljanja ovčjeg runa na grabežljive vukove. Zbog takvih stvari, mnogi obični vjernici više nisu vidjeli opasnost u protestantskom krivovjerju. Treba li nas onda čuditi naglo širenje protestantskih sekti po Južnoj Americi zadnjih 30-ak godina? To su plodovi ekumenizma.
A problem još povećavaju grupacije koje katolike protestantiziraju "iznutra", npr. "karizmatici" i "neokatekumeni".

Što se tiče svetogrđa koja ovih dana guraju njemački biskupi s navodnim ciljem da "pomognu" supružnicima u miješanim brakovima, trebalo bi prvo postaviti jedno pitanje o kojemu izgleda svi šute.
Zašto je njemački kler uopće dopustio da se sklope toliki miješani brakovi, koji uopće ne ispunjavaju uvjete koje postavlja kanonsko pravo?
 
Zapravo, svih ovih problema ne bi ni bilo da je ostao na snazi stari Zakonik kanonskog prava, koji je propisivao da župnici moraju aktivno odvraćati ljude od sklapanja mješovitih ženidbi.


Treba samo pročitati kanone 1060.-1065. Zakonika kanonskog prava 1917.







utorak, 3. srpnja 2018.

Sada ćete razumjeti zašto je obred posvete oltara trajao gotovo tri sata




Propovijed bl. Alojzija Stepinca kod blagoslova kripte i posvete oltara u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 24. listopada 1937.


Oltar – ljestve Jakovljeve

Mojsije pripovijeda u prvoj knjizi Postanka: »I dođe Jakob na jedno mjesto. I ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo. I uze kamen na onom mjestu i metnu ga sebi pod glavu i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo. I gle, anđeli Božji po njima se penjahu i silažahu. I gle na vrhu stajaše Gospodin i reče: 'Ja sam Gospodin Bog Abrahama, oca tvojega, i Bog Isakov. Tu zemlju, na kojoj spavaš, tebi ću dati i sjemenu tvojemu. I sjemena će tvoja biti kao praha na zemlji te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug. I svi narodi na zemlji blagoslovit će se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo ja sam s tobom. I čuvat ću te, kudgod pođeš. I dovesti ću te natrag u zemlju ovu, jer te neću ostaviti, doklegod ne učinim, što rekoh.'

A kad se Jakob probudi od sna, reče: »'Zaista je Gospodin na ovom mjestu, a ja nisam znao.' I uplaši se i reče: »Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je zaista kuća Božja i ovo su vrata nebeska. I usta Jakob u jutro rano i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.« (Post 28, 11–18).

Sada ćete razumjeti zašto je obred posvete oltara trajao gotovo tri sata. Ujedno ćete shvatiti, zašto biskup prema obredniku moli nad oltarom, da bude kao one Jakobove ljestve i kao onaj kamen pod njegovom glavom. Prije svega Jakob je označio ono mjesto kao sveto. Tako je sveto ovo mjesto oltara. Tu će stolovati sam Bog, Spasitelj Isus Krist pod skromnim prilikama kruha. Tu će se svaki dan obnavljati njegova krvna žrtva na križu nekrvnim načinom. Tu će on stolovati sa svojim božanstvom i čovječanstvom, pravi živi Bog. Iz toga slijedi, da moramo pristupati ovom svetom mjestu s najvećim počitanjem i strahom. Kad se Bog Mojsiju pokazao u gorućem grmu, zabranio mu je da bliže pristupi, i reče mu: Ne idi ovamo! Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto, gdje stojiš, sveta zemlja (Izl 3, 3–5). Ovdje na oltaru ne će se Gospodin pokazivati samo u gorućem grmu, nego s pravim svojim božanskim bićem, pa zato i mi moramo držati ovo mjesto svetim i k njemu pristupati puni svetoga straha i pobožnosti. To osobito vrijedi danas, kada toliki ljudi pod utjecajem bezbožnoga komunizma pokazuju toliko bezbožnosti prema našim oltarima i crkvama. Gotovo svaki dan moramo slušati, kako su oni došli do tolike podivljalosti, pa provaljuju u osamljene seoske crkve, odnose iz njih svetohraništa i kaleže, oskvrnjuju svete hostije i na taj način očituju svoju paklensku mržnju prema svetinji oltara.

Sveta žrtva, koja će se na ovom oltaru Bogu prikazivati, bit će ljestve, po kojima će svaki dan sam Bog, sam Spasitelj silaziti s neba na zemlju i ujedno će preko tih ljestava uznositi naše molbe i naše uzdahe na nebo.

Bog je Jakoba obilno blagoslovio. Tako će preko ovoga svetoga oltara dati i nama blagoslov na nebu i na zemlji. On je spreman dati nam sve ono, što nam je potrebno za dušu i tijelo. Tu je kao zalog njegovo obećanje, koje će sigurno ispuniti. On je jedini naš vjerni prijatelj, koji će nas nakon ovoga teškoga života uvesti u vječni raj, odakle nas je grijeh istjerao van.

Tako će biti ovaj oltar za nas besprekidan izvor milosti i dobara za dušu i tijelo. Te će milosti i ta dobra dobiti osobito svi prijatelji i dobročinitelji ovoga hrvatskoga narodnoga svetišta posvećenog Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Ovdje neka se razvija posebna pobožnost i posebna svetost u dušama svih vjernika. Ova kripta pokazuje, da će ovo svetište biti na ponos i diku našoj Katoličkoj crkvi. To je najveće svetište, koje se gradi u gradu Zagrebu.

[Tekst propovijedi je objavljen u listu Hrvatska straža, 26. listopada 1937., br. 244., str. 4–5.]

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 189.–190.




O glavnim značajkama tradicionalnog obreda posvete oltara možete čitati u tekstu isusovca Miroslava Vanina Ideja i svetost oltara objavljenom u časopisu "Život" u lipnju 1928. godine.




 







Vratimo se sada malo na gornju fotografiju izvornog izgleda kapele Majke Božje Lurdske iz 1936. godine. Prvi i izvorni izgled.



Nažalost, nakon Drugoga vatikanskog koncila ni ovo lijepo mjesto nije bilo pošteđeno radikalnih "reformskih zahvata"... Tako da "moderni oltar" više ne izgleda kao katolički žrtvenik.




utorak, 26. lipnja 2018.

Vjeronauk - središnja točka borbe protiv besramnosti

Ljeto je postalo najpogubniji dio godine za javni moral. I u gradu i na selu, na svakom koraku: sablažnjivi prizori golotinje. Najžalosnije je to što znate da je ogromna većina tih ljudi prošla vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi (na vjeronauk u Hrvatskoj ide 90% djece).

Zar im na vjeronauku nitko ništa nije rekao o pristojnom odijevanju i o sablazni nepristojnog odijevanja? Pa, nekada se to učilo na vjeronauku.

Vjeronauk je, u neku ruku, bio središnja točka borbe protiv besramnosti.
Mislim, ne trebamo ići ne znam koliko daleko u prošlost: dovoljno je pogledati udžbenike za vjeronauk iz 1970-ih.

Evo, na primjer, udžbenik I. Pavića "Radosna vijest" koji je izdao Nadbiskupki ordinarijat u Rijeci 1972. godine.





U tom udžbeniku jedno poglavlje nosi naziv: "BUDI STIDLJIV I ČIST", a u njemu, između ostaloga, piše:
"Odjeća, na primjer, ne pomaže čovjeku samo da se zaštiti od hladnoće i žege, već i zato da se obrani od bestidnih pogleda drugih osoba... Takav osjećaj nazivamo stid ili sram. Bog je taj osjećaj usadio u našu narav, koja je zbog istočnoga grijeha sklona na zlo. Stoga, ako smo stidljivi, lakše ćemo čuvati i sebe i druge od grijeha nečistoće.
Grijehe nečistoće zabranjuje šesta Božja zapovijed koja glasi: Ne sagriješi bludno!
Drago dijete! Čuvaj se pokvarenih ljudi, bile to odrasle osobe ili slabo odgojena djeca, jer te mogu zavesti na grijeh! Budi uvijek stidljiv, da drugima ne daš povoda za zle misli."

Spomenuto je da je ljudska narav, zbog istočnog grijeha, sklona na zlo. O tome su također djeca učila u poglavlju na str. 24.





Zbog činjenice što je ljudska narav oslabljena istočnim grijehom i postala sklona na zlo, čovjeku je puno lakše sagriješiti (grijeh mu je privlačan, ugodan...), nego se suzdržavati od grijeha.
A to u praksi znači: ako stavite ljude u prigodu da učine neki grijeh, vjerojatno će ih 90% odlučiti da učine taj grijeh. Upravo zbog toga je tako važno izbjegavanje grešnih prigoda, i učenje mladeži da izbjegavaju grešne prigode.
U ovim ljetnim mjesecima, kad golotinja zavlada ulicama - i obična šetnja ulicom za većinu ljudi postaje grešnom prigodom.


Ovo je pouka iz udžbenika o VI. Božjoj zapovijedi (str. 145.):






Udžbenik ima i ispit savjesti na str. 151.-152., a tu se pod grijesima protiv šeste Božje zapovijedi navodi i "besramno pokazivanje" (a tu spada i nemoralna odjeća).





I molitvenici iz 1970-ih još su uvijek imali ispite savjesti sa pitanjem o odijevanju...




Da! Sve su to grijesi! - za koje se treba pokajati, reći ih na ispovijedi i čvrsto odlučiti da ih nikada više neće ponoviti!

Nažalost, danas ne samo da se o tome ne uči na vjeronauku, nego se mladeži servira modernistički YouCat u kojem se na više mjesta pojavljuju i slike nedostojno odjevenih djevojaka (valjda da se pokaže kako je ta knjižica "bliska mladima"), a još se i na kojekakvim "susretima mladih" tolerira svakakvo odijevanje.

Pastoral mladih bi možda trebao opet otkriti što su bl. Ivan Merz i Marica Stanković pisali o mladenačkoj čistoći.
Marica Stanković je izložila cijeli jedan "dress code" za katoličke djevojke u svojoj poznatoj knjizi Mladost vedrine.


subota, 23. lipnja 2018.

Zašto su protestanti uništavali oltare i zamjenjivali ih običnim stolovima?

"Beeldenstorm" - kalvinisti uništavaju oltare, svete slike, kipove i vitraje (1566. god.)


U sklopu protestantske "reformacije" (tj. deformacije) devastirane su tisuće crkava, uništeni bezbrojni oltari, svete slike i kipovi. Protestanti, posebice kalvinisti, oživjeli su staru herezu ikonoklazma.

Njihov je bijes naročito bio usmjeren protiv starih oltara. Rušili su žrtvenike, jer su oni bili jedan od  pokazatelja katoličkog pravovjerja. Naime, žrtvenik je jedan od dokaza da je sv. misa stvarna žrtva. Tako da je protestantska borba protiv starih oltara zapravo bila borba protiv misne žrtve.


O tome je pisao sv. Robert Bellarmin u 3. tomu De controversiis (De Missa, l. V., c. 16.), u poglavlju gdje je dokazao da je Crkva uvijek imala žrtvenike, a da se protestanti (koje zove "adversarii" - "protivnici") boreći protiv oltara, ustvari bore protiv cjelokupne otačke predaje o misnoj žrtvi i žrtveniku:
"Alterum caput unde agnosci potest sententia veterum patrum, sumitur ex ritu altarium erigendorum ad huius sacrificii celebrationem. Nam altaria non consuevisse erigi nisi ad sacrificia proprie dicta, adversarii non negant. Nam ideo Calvinus lib. 4. Institut. cap. 18. §12. ita loquitur de differentia sacramenti eucharistiae et sacrificii proprie dicti: 'Mensam', inquit, 'nobis dedit, in qua epulemur, non altare, super quod offeratur victima'. Et Petrus martir lib. cont. Gardinerum par. 3. in responsione ad obiectum 16. pag. 710. scribit, nullum esse debere altare in Ecclesia. Et denique non alia caussa est, cur hoc tempore adversarii altaria ubique demoliantur, et pro altaribus mensas conviviales subsistuant, nisi quod intelligant altaria signa esse evidentissima sacrificii proprie dicti."

("Drugo vrelo, odakle se može spoznati stajalište starih otaca, vidi se iz običaja podizanja žrtvenika za služenje ove žrtve. Naime, ni protivnici ne negiraju da se žrtvenici ne običavaju graditi osim za žrtvu u pravom smislu riječi. Zato Calvin ovako govori u lib. 4. Institut. cap. 18. §12. o razlici sakramenta euharistije od žrtve u pravom smislu: 'Stol nam je dao', kaže, 'na kojem se hranimo, a ne žrtvenik na kojem se prinosi žrtva'. I Petar mučenik [Petar Vermigli] u knjizi contra Gardinerum par. 3 u odgovoru na prigovor 16., str. 710. piše da u Crkvi ne smije biti nikakvog žrtvenika. I prema tome, nema drugoga razloga zašto u ovo vrijeme protivnici posvuda uništavaju žrtvenike, a umjesto žrtvenika postavljaju gozbene stolove, nego zato što razumiju da su žrtvenici najočitiji znak žrtve u pravom smislu riječi.")


Nakon toga Bellarmin navodi pojedina mjesta iz djela starih kršćanskih pisaca koja govore o žrtvenicima. Već je u prethodnim poglavljima dokazao na temelju Svetoga pisma i spisa otaca da je sv. misa stvarna žrtva, a ovdje dodaje daljni dokaz iz vjekovne upotrebe žrtvenika: 
"Quare si veteres patres ad Eucharistiam celebrandam altaria semper habuisse demonstrare poterimus, demonstratum simul erit Eucharistiam ex eorum sententia sacrificium esse vere ac proprie dictum. Ac primum in canonibus apostolorum 3. et 4. aperta est mentio altaris ad Eucharistiam offerendam erecti. Dionysius quoque cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae altaris meminerit. Tertullianus in lib. De poenitentia inter alia signa humilitatis poenitentium numerat presbyteris advolvi, aris Dei aggeniculari, et in lib. De oratione in ultimis verbis: 'Solemnior', inquit, 'erit statio tua, si et ad aram Dei steteris'. Cyprianus lib. 1. epist. 9. iubet ut non offeratur sacrificium pro quodam christiano defuncto, qui reliquerat presbyterum rerum temporalium procuratorem et caussam reddit, quia non est dignus ut pro illo sacrificetur, qui sacerdotem Dei ab altari abstraxit. Eusebius lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. multa dicit de altari Ecclesiae. Optatus Milevitanus lib. 6. contra Parmenianum: 'Quid est', inquit, 'tam sacrilegum, quam altaria Dei, in quibus aliquando et vos obtulistis, frangere?' Et ibidem altare esse dicit sedem Corporis Christi... S. Antonius, ut in eius vita scribit Athanasius, cum praevidit futuram haeresim Arianam, videre sibi visus est, feroces quosdam mulos calcibus evertentes Christi altaria."

("Zato ako uspijemo dokazati da su stari oci uvijek imali žrtvenike za celebriranje Euharistije, bit će istovremeno dokazano da je Euharistija po njihovom stajalištu žrtva istinita i u pravom smislu riječi. Pa, prvo u apostolskim kanonima 3. i 4. otvoreno se spominje žrtvenik podignut za prikazivanje Euharistije. I Dionizije spominje žrtvenike, cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae. Tertulijan u knjizi De poenitentia među ostalim znakovima poniznosti pokornika ubraja bacanje ničice pred svećenika, poklecanje pred žrtvenikom Božjim, i u knjizi De oratione među zadnjim riječima kaže: 'Svečanije će biti tvoje stajanje ako stojiš kod žrtvenika Božjega'. Ciprijan u lib. 1., epist. 9. naređuje da se ne prinosi žrtva za onog pokojnog kršćanina, koji je postavio svećenika za upravitelja vremenitih stvari i navodi kao razlog: da taj nije dostojan da se za njega žrtvuje, koji je svećenika Božjega odvukao od žrtvenika. Euzebije u lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. mnogo govori o žrtveniku Crkve. Optat Milevitanski u lib. 6. contra Parmenianum kaže: 'Što li je toliko svetogrdno kao razbijati žrtvenike Božje na kojima ste i vi nekada prikazivali?' I na istom mjestu kaže da je žrtvenik sjedište Tijela Kristova... Kad je sv. Antun [Pustinjak] predvidio da će se u budućnosti pojaviti arijansko krivovjerje, kako piše Atanazije u njegovom životopisu, činilo mu se da vidi nekakve divlje mazge kako kopitima ruše žrtvenike Kristove.")

Zadržimo se malo kod ovog zadnjeg primjera, koji je inače dosta poznat.
Sv. Antun Pustinjak je prorekao da će se pojaviti arijansko krivovjerje, dvije godine prije nastanka te hereze, u viziji u kojoj je vidio divlje mazge kako kopitima udaraju i ruše oltar.

Potražio sam među djelima sv. Atanazija životopis sv. Antuna Pustinjaka, da prenesem njegove točne riječi o ovoj poznatoj viziji. Stavaljam ih iz Evagrijevog prijevoda na latinski jezik, koji je nastao još u 4. stoljeću, a inače je kroz stoljeća bio najraširenija verzija životopisa sv. Antuna Pustinjaka.
Evagrijev prijevod spominje još i sv. Jeronim (De viris illustribus, cap. 125.): "Vitam beati Antonii de Graeco Athanasii in nostram sermonem transtulit" ("Život blaženoga Antuna je iz Atanazijevog grčkog preveo u naš govor").

Evo kako se opisuje viđenje sv. Antuna (Vita beati Antonii Abbatis, cap. 51.):
"Cum enim fratribus circa se sedentibus operaretur, intente fixit oculos in coelum, gemens atque suspirans; et post aliquantum spatium revelationis incoeptae nimio dolore contremuit; et statim fixis genibus ante Dei vultum provolutus oravit, ut clementia sua futurum scelus averteret. Succedunt orationi lacrymae, metus ingens invadit praesentes, obsecrant ut tantae calamitatis exponeret visionem. Singultus occupant vocem, lingua fletibus praepeditur, et in medio conatu sermo gemitu interrumpitur. Vix tamen cum vociferatione luctuosa ait: 'Melius est, o filioli, impendens piaculum cita morte lucrari'. Sic incipiens rursum lacrymis vincitur, et inter aegra suspiria tandem pectori commodans vocem: 'Magnum', inquit, 'quoddam et universis saeculis inauditum imminet nefas. Magno fides catholica turbine subvertetur, et homines iumentis similes Christi sancta diripient. Vidi enim altare Domini mulorum circumdatum multitudine qui crebris calcium ictibus omnia dissipabant. Haec est causa gemituum meorum quos audistis.' Et facta est vox Domini dicens: 'Abominabitur altarium meum'. Nec mora, visionem sequitur effectus; nam post annos duos saeva Arianorum irrupit insania."

("Kad je, naime, radio s braćom koja su sjedila oko njega, pozorno je upro oči prema nebu, jecajući i uzdišući, a nakon nekog vremena, poslije početka objave, stao se tresti od boli, i odmah je pohitio klečeći moliti pred licem Božjim da svojom milošću odvrati nadolazeći zločin. Molitvu su slijedile suze, velik je strah obuzeo prisutne; molili su ga da im pripovijedi to viđenje tolike opasnosti. Jecanje mu je obuzimalo glas, plač je sputavao jezik i hroptanje je prekidalo pokušaje govora. Ipak je jedva usred teških uzdisaja svladao glas: 'Bilo bi bolje, dječice, umrijeti nego doživjeti nadolazeću nedaću'. Tako je počeo, ali je potom svladan suzama, i usred bolnih jecaja ipak uspio pustiti glas iz prsiju: 'Veliki', rekao je, 'i u svim vjekovima nečuveni zločin prijeti. Velikim će se metežom potkopavati katolička vjera, i ljudi će poput goveda rastrgati svetinje Kristove. Vidio sam, naime, kako je žrtvenik Gospodnji okružen mnoštvom mazgi, koje su čestim udarcima kopitima sve uništavale. To je uzrok mojih jecaja koje ste čuli.' I čuo se glas Gospodnji kako govori: 'Oskvrnut će moj žrtvenik'.  Bez zadrške, viđenje je slijedilo djelovanje: naime, nakon dvije godine izbilo je divlje arijansko ludovanje.")

Eto... A povijest se, nažalost, ponovila... U 16. stoljeću kad su protestanti razbijali žrtvenike, i u 1960-ima i 70-ima - nakon uvođenja Novus Orda - kad su modernisti, poput svojih protestantskih uzora, uništavali stare žrtvenike i zamjenjivali ih običnim stolovima.


A sad ću vam otkriti zašto sam uopće odlučio napisati ovaj tekst. Neki dan sam naišao na jedan članak Zvonka Pažina na portalu "Vjera i djela", gdje dotični tvrdi:
 "U počecima su se kršćani okupljali oko stola koji je bio u običnoj kući. Bio je to stol za blagovanje. Osim toga, kršćani su se u početku čuvali toga da se njihova vjera poistovjećuje s poganskom. Kršćani, naime, nisu imali ni hrama, ni svećenika ni žrtvenika..."

Ovo su upravo one krive tvrdnje koje je pobio sv. Robert Bellarmin na gore navedenom mjestu, gdje je iz starokršćanskih spisa dokazao da su kršćani uvijek imali žrtvenike.
I sad pazite, nastavnici na današnjim KBF-ovima zastupaju i šire teze protiv kojih su se crkveni naučitelji poput Bellarmina tako žestoko borili. A ovo je samo jedan primjer... Gotovo u svakom Pažinovom članku mogao bih naći jedan ovakav problem.

I što se sad događa? Mladi svećenici se sjete da im je neki profesor rekao: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika" - i onda takve ili slične stvari ponavljaju u propovijedima, na sablazan vjernika.

No, pitajmo se: Što li uče studente teologije ljudi koji su se otvoreno suprotstavili zahtjevu pape Benedikta XVI. da se u novom misalu točno prevedu riječi "pro multis" ("za mnoge") ili koji žele još novih euharistijskih molitava, npr. poseban kanon "za misu s djecom" (Z. Pažin - Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala)?

Uopće ne bih obraćao pozornost na Pažinova pisanja da se ne radi o nekome tko utječe na odgoj budućih svećenika. Svjedoci smo tome da mladi svećenici, u velikom dijelu, imaju veoma slabo znanje.

A zašto nas to čudi ako imaju profesore koji se dive dekadentnom njemačkom "modelu vjerskog života" i koji govore stvari tipa: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika"? 
A u toj tezi se, usput budi rečeno, zapravo radi o lošoj interpretaciji riječi poganina Cecilija iz dijaloga Minucija Feliksa "Octavius".

No, i to je razjasnio Bellarmin na kraju gore navedenog poglavlja:
"Sed forte obiiciet aliquis Minutium Felicem, qui in dialogo qui inscribitur Octavius, inducit Caecilium ethnicum ita loquentem cum Octavo christiano: 'Cur nullas aras habent (christiani) nulla templa, nulla simulacra?' Sed facilis est solutio: Nam christiani illis temporibus duplici de caussa cavebant; ne ulli ethnici interessent in sacris nostris. Primum, quia non erant idonei ad tanta mysteria intuenda. Deinde, ob metum persequutorum, propter quam caussam etiam frequenter in cryptis et cavernis vel certe in privatis domibus furtim rem divinam facere cogebantur..."

("Ali, možda će netko predbaciti Minucija Feliksa, koji u dijalogu koji se naziva Octavius, uvodi poganina Cecilija koji ovako govori s kršćaninom Oktavijem: 'Zašto nikakve žrtvenike nemaju (kršćani), nikakve hramove, nikakve slike?' No, jednostavno je rješenje: Naime, kršćani su se u onim vremenima najopreznije čuvali iz dva razloga, da ne bi bilo koji pogani prisustvovali našim svetinjama. Prvo, jer nisu dostojni da gledaju tolika otajstva. Zatim, zbog straha od progonitelja, iz kojeg su razloga također često bili prisiljeni skrovito obavljati svete obrede u kriptama i špiljama i zasigurno u privatnim kućama...")

Dakle, ako pogani poput Cecilija nisu bili svjesni da kršćani imaju žrtvenike, to je bilo zato što su kršćani u tajnosti obavljali svete obrede u vremenima progona.
Pogledajte samo koliko je Bellarmin gore nabrojao svjedočanstava o kršćanskim žrtvenicima iz najranijih vremena.

I samo Sveto pismo daje svjedočanstvo tome. Sv. Pavao jasno kaže: "imamo žrtvenik":
"Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora."
(Heb 13, 10)

Upravo su to mjesto često navodili katolički pisci protureformacije kad su se suprotstavljali protestantskim ikonoklastima i rušiteljima oltara.

Na primjer, isusovac Franjo Coster (Enchiridion controversiarum nostri temporis, s.339.)
"In Epistola ad Haebreos, cap. 13. 'Habemus altare de quo edere non habent potestatem, qui tabernaculo deserviunt'. Satis manifeste dicitur in Ecclesia esse altaria, atque de illo altari aliquos edere, nimirum christianos, non autem illos qui tabernaculo deserviunt, id est, qui adhuc in Iudaismo legem observant, necdum conversi ad fidem. Si habemus altare, ergo et sacrificium, quae duo inter se sic referuntur, ut non possit esse altare, nisi propter sacrificium."

("U Poslanici Hebrejima, glava 13.: 'Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora'. Sasvim se očito kaže da u Crkvi ima žrtvenika, i da sa tog žrtvenika neki jedu, dakako kršćani, ali ne oni koji služe šatoru, to jest, koji još obdržavaju zakon u židovstvu, i nisu se još obratili na vjeru. Ako imamo žrtvenik, onda imamo i žrtvu, koji se međusobno tako odnose, da ne može biti žrtvenika, osim zbog žrtve.")

Treba čitati katoličke pisce iz vremena protureformacije. Kad ih čitate, zapravo shvatite da su oni pobijajući protestantske zablude, istodobno velikim dijelom pobili i zablude današnjih modernista. Jer modernizam i nije ništa drugo nego jedna nova verzija protestantizma.

Nije slučajno da su modernisti uništavali oltare i devastirali crkve, poput kalvinista iz 16. stoljeća. To je potpuno isti mentalitet, kojem je u središtu duhovnog života anarhični subjektivizam, a glavno pravilo molitve i liturgije: improvizacija.
Sjetimo se kako su opustošili hrvatske crkve: Pokoncilska devastacija crkava.



četvrtak, 21. lipnja 2018.

Nauk mladoga misnika




Fra Petar Knežević (1701.-1768.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih franjevaca 18. stoljeća. Djelovao je u Sinju, Makarskoj i Visovcu, a ostao je čuven kao skladatelj i pjesnik. Napisao je više djela duhovna i poučna sadržaja.

Knežević je 1766. objavio djelo Nauk mladoga misnika, priručnik za celebriranje sv. mise. Tu se veoma uredno i pregledno objašnjavaju rubrike (tradicionalnoga) Rimskoga misala.

Knjižica precizno izlaže pravila što i kako svećenik treba postupati na sv. misi.
Da navedem samo nekoliko primjera s početka, koji govore poklecanjima i naklonima...

"Pokloni od kolina, koje misnik ima činit na sv. Misi:
1. Vazda kad se prođe ili dođe prid oltar gdi je sv. Sakramenat.
2. Kad sađe prid oltar za počet svetu misu gdi je sv. Sakramenat.
3. Svagdi kad se nađe u pištuli ili vanđelju zabiliženo: 'Ovdi se poklekne'.
4. U Virovanju na riči: 'i upućen jest'.
5. Svaki put posli posvećenja tičući u [h]ostiju pokloni se prija i posli kolinom.
6. Na svarhi vanđelja sv. Ivana, govoreći: 'i Rič put' etc.
7. Kad se dolazi ili odlazi sride oltara, a sv. Sakramenat prikazan.
8. Kad se prolazi izprid oltara na komu je misnik posvetio.
9. Na riči: 'priklonite kolina' na misah 4. Vrimena."





"Prignutja niska spo tila:
1.Kad se dili misnik iz sakrištije u carkvu obučen za misu govoriti.
2. Kad dođe prid koji mu drago oltar gdi nije sv. Sakramenat
3. Kad se dili sride oltara k strani od pištule, za otvorit Misal.
4. Kad se povrati na sridu i sađe prid oltar za počet misu.
5. Kad prid Vanđelje govori: 'očisti sarce moje' etc.
6. Na riči: 'Te igitur', t.j. 'Tebe ubo' etc.
7. Posli dignutja Tila i Karvi na riči: 'Te supplices', t.j. 'priložno te molimo' etc.
8. Kad se pričešćuje.
10. Posli pričešćenja, kad se dili govoriti posli komunion.
11. Po svarsi mise sašavši prid oltar za diliti se.
12. Kad se dođe u sakrištiju gdi se svlači, križu."






"Prignutja s rameni:
1. Na riči:'Deus tu conversus'.
2. Na riči: 'Oramus te Domine per merita', 'Molimo te Gospodine za' etc.
3. Na riči: 'Suscipe sancta Trinitas'; 'Primi sveta Trojice'.
4. Na riči: 'in spiritu humilitatis', t.j. 'u duše smerenija' etc.
5. Na riči: 'svet do blagoslovljen' etc.
6. Na Jaganjče Božji i na Pokoj vičnji od martvi, i na tri molitve slideće.
7. Na Gospodine nisam dostojan."



"Prignutja samo glavom:
1. Vazda kad se govori Slava Ocu.
2. Na riči: Bogu, 'Klanjamo se tebi', 'fale uzdajemo', Isuse Karste, 'primi molenjah našah'.
3. Vazda kad se reče: 'pomolimo se' i kad se u molitvi imenuje Isus, ili svetoga od koga je Misa, tad se pokloni pram misalom.
4. Kad se ime Marijino spomene, papino, i uspomena se čini koga svetoga.
5. U Virovanju kad se reče: 'u jednoga Boga', Isukarsta, 'poklanjamo se'.
6. Na Slava Ocu od pisme umivanja na srid oltara križu.
7. Na riči 'Bogu našemu', 'fale uzdajmo' u prefacionu.
8. Na obedvi uspomene.
9. Na riči prija posvićenja: 'tebi fale uzdajemo'.
10. Kad se govori 'po Isukarstu Gospodinu našemu'.
11. Kad se govori u Korizmu prid molitvu: 'Priklonite glave vaše Bogu'.
12. Na molitvi kad se hoće da blagosov dade govoreći 'svemogući Bog'."






Nakon toga Knežević govori o držanju ruku svećenika na misi, kad treba raširiti ruke, sklopiti ruke, kad se treba prekrižiti itd.
A zatim redom izlaže sva pravila što i kako svećenik treba postupati na sv. misi, i posebna pravila za zavjetne mise, mise za pokojne itd.

Sve nam ovo pokazuje da se i u našim krajevima stoljećima pazilo na točno izvršavanje rubrika. Kao i u drugim katoličkim zemljama, i u Hrvatskoj je bilo priručnika koji su služili kao pomoć svećenicima u obavljanju njihove uzvišene zadaće.
Kneževićev "Nauk mladoga misnika" je tome svjedok, kao i kasniji priručnici poput Gjanićeva: Priručnika za vršenje službe Božje po propisima rimskoga obreda (1919.).