"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9)

Prošla nedjelja, u tradicinalnom obredu VIII. nedjelja po Duhovima, donosi jedan iznimno važan odlomak iz evanđelja po Luki (16, 1-9), kojeg su često citirali crkveni naučitelji u tumačenju nauka Crkve o velikom broju raznih tema (posebni sud, čistilište, milostinja i pomoć siromasima, općinstvo svetih, štovanje svetaca itd.).
Dakako, ne mogu ovdje detaljno govoriti o svim tim temama. Ograničit ću se samo na ono što nam to čitanje kaže o pomoći dušama u čistilištu.

Pogledajmo prvo kojim riječima završava taj evanđeoski odlomak:

"Facite vobis amicos de mammona iniquitatis: ut, cum defeceritis, recipiant vos in aeterna tabernacula."

Hrvatski lekcionar iz 1940. god. prevodi ovako:

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove."

Uočite razliku prema modernom postkoncilskom prijevodu (Duda-Fućak):

"Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore."

Vidite li tu razliku? Iz starih prijevoda, koji slijede Vulgatu, jasno je da se "defeceritis" odnosi na ljude (tj. na trenutak kad će ljudi klonuti, dakle, umrijeti), dok se po novim prijevodima (koji slijede grčki: ὅταν ἐκλίπῃ) ta riječ odnosi na bogatstvo ("kad ga nestane"), a ne na ljude.

To je samo jedan primjer zašto je nužno poznavati latinsku Vulgatu, kako biste razumjeli tumačenja crkvenih naučitelja, i naravno, i čitanja u tradicionalnoj liturgiji i njihove prijevode.

U fra Radićevom Misalu za sve dane u godini (Makarska, 1967.), spomenuta evanđeoska rečenica prevedena je ovako:

"Stičite sebi prijetelje prolaznim bogatstvom, da vas, kad umrete, prime u svoje vječne stanove."

Dobro, sad se pitajmo: Kako to ljudi stječu prijatelje bogatstvom? Dakako, tako što im daju nešto od svoga bogatstva. Ako si čovjeku u nevolji poklonio određenu svotu novaca, stekao si prijatelja, koji će i tebi pomoći kad se nađeš u nekoj neprilici.

Katekizam Tridentskog koncila preporučuje župnicima da na VIII. nedjelju po Duhovima propovijedaju, između ostaloga, o koristi milostinje siromasima:

"Ideo divites a Deo bonis cumulantur, ut pauperibus ea errogent"
("Zato su bogati obdareni dobrima od Boga, kako bi ih udijelili siromasima")

U crkvenoj tradiciji se kod ovog evanđelja naročito ističe jedna vrsta siromaha kojima treba pomoći, a to su siromašne duše u čistilištu.
Sve što uložiš na pomoć dušama u čistilištu (molitve, post, milostinja), tebi će se obilno vratiti. Kad od svog imetka daješ za služenje svetih misa za duše u čistilištu, stječeš prijatelje među tim dušama, koje će jednoga dana pomoći i tebi da lakše dođeš u raj.
U tom su smislu mnogi sveci tumačili ovo evanđelje.


Evo primjer iz 8. propovijedi sv. Vinka Fererskog o VIII. nedjelji po Duhovima:

"Et ideo poteritis vobis facere amicos de istis divitiis, scilicet parentes et afines et caeteros mortuos, pro eis bona faciendo, faciendo dicere Missas: et ita secundum hunc intellectum intelligitur praesens verbum: 'Facite vobis amicos', scilicet mortuos et animas Purgatorii, 'de mammona iniquitatis', scilicet formaliter. Et ideo caveant illi, qui habent adimplere testamenta, ut non tardent adimplere: quia animae Purgatorii quotidie clamant: 'Iustitia Domine!' Et non dubitetis... quod non audiat tales clamores contra tales: quia imo audit. Et ideo ad hoc habetur Lucae 18, 7-8: 'Deus autem non faciet vindictam electorum suorum clamantium ad se die ac nocte et patientiam habebit in illis? Dico vobis, quia cito faciet vindictam illorum'."

("I stoga možete steći prijatelje od ovoga bogatstva, to jest roditelje i rodbinu i ostale mrtve, kad im činite dobro, brinuvši se da se za njih govore Mise: i tako se prema tom smislu razumije ova riječ: 'Stecite si prijatelje', to jest, mrtve i duše u čistilištu, 'od nepravedna bogatstva', dakako formalno. I zato neka paze oni koji imaju ispuniti oporuke, da ne otežu s ispunjenjem, jer duše čistilišta svakodnevno vapiju: 'Pravda, Gospodine!' I nemojte sumnjati... da će čuti ove vapaje protiv onih: jer će ih svakako čuti. I stoga o tome ima u Luki 18, 7-8: 'Neće li onda Bog osvetiti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu, i odgađat će ih? Kažem vam, da će brzo učiniti osvetu za njih'.")

Pri tome, sv. Vinko Fererski smatra da se u evanđelju koristi termin "nepravedno bogatstvo" iz razloga što svako bogatstvo na neki način veže čovjeka za ovaj svijet.
Želi se reći da nećeš prenijeti svoj imetak preko groba. Zato je bolje da ga iskoristiš dok imaš vremena za činjenje dobra, naročito za pomoć siromasima i dušama u čistilištu.

Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana

Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):

"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")

Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:

"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:

"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:

"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.

Čestit život i nastojanje oko dobrih djela najbolja je obrana protiv modernizma

Kad čovjek čita kako sv. Robert Bellarmin opisuje profil ljudi koji su u 16. stoljeću otpali od katoličke vjere i prešli na protestantsko krivovjerje, ne može se oteti dojmu kao da opisuje današnje moderniste.

U svom poznatom govoru studentima (koji se obično tiskao na početku IV. toma Controversia christianae fidei), Bellarmin naglašava kako je protestantizam u biti prizemni "tjelesni" nauk, koji traže lascivni ljudi, jer ukida svako mrtvljenje tijela, poput posta, uzdržavanja, celibata...

"Tales omnino sunt haeretici Lutherani, homines ventri addicti, hostes jejuniorum, continentiae inimici: et ea de causa nec possunt recte vivendo per viam mandatorum incedere: neque pennis contemplationis, sese ad res coelestes ac divinas intuendas erigere."

("Takvi su posve heretici luterani, ljudi odani trbuhu, protivnici postova, neprijatelji uzdržljivosti: i iz tog razloga ne mogu ispravnim životom ići po putu zapovijedi, niti se mogu krilima razmatranja uzdignuti do promatranja nebeskih i božanskih stvari.")

Doista, kad malo promotrite, primijetit ćete da su protestantski "reformatori" ukinuli sve ono što je malo "teže" u kršćanstvu, to jest, sve ono što od čovjeka zahtijeva određeni trud i požrtvovnost: postovi, ispovijed, pokora, nerazrješivost ženidbe itd.
Zato su duhovno lijeni ljudi prelazili na protestantizam, jer im je obećavao lagan put do spasenja: otpuštenje grijeha bez ispovijedi, mogućnost da se razvedu od svoje žene, da ne trebaju postiti, da ne trebaju činiti pokoru itd. To je bio mamac koji je privlačio ljude u protestantizam. No, to je moglo biti privlačno samo ljudima koji nikada ni nisu ozbiljno shvaćali obveze, koje pred njih stavlja kršćanska vjera.
Iskrenim vjernicima, koji su savjesno obavljali svoje vjerske dužnosti, nije padalo na pamet da prelaze u protestantske sekte.

Sv. Robert Bellarmin upravo to naglašava u svom govoru:

"Lutherana etenim secta cum tota carnalis sit, non facile viros bonos et in quorum animis vivet ac floret religio et pietas, fallere potest: et raro aut nunquam fortasse contigit, ut Ecclesia Catholica deserta ad Lutheranos transfugerit, qui non antea corrupte et perdite inter catholicos vixerit. Cum areae ventilari incipiunt, non frumenta, sed paleae, vento abripiente separantur ab area. Ita prorsus cum Ecclesia per ethnicorum persecutiones vel haereticorum deceptiones Deo permitente, cribratur, aut ventilatur a Sathana: non viri sancti et graves, sed improbi, leves, curiosi, lascivi ab Ecclesia avolantes ad ethnicos haereticosque transfugiunt, nec fere solet accidere, ut ante circa fidem aliquis naufrageret, quam naufrage coeperit circa mores."

("Luteranska naime sekta, budući da je čitava tjelesna, ne može lako prevariti dobre ljude i one u čijim dušama živi i cvjeta vjera i pobožnost: i rijetko se ili gotovo nikada nije dogodilo, da je netko napustivši Katoličku Crkvu pobjegao kod luterana, a da nije već prije živio pokvareno i naopako među katolicima. Kad vjetar počne vijati gumnom, ne odvaja se pšenica, nego se pljeva, koju vjetar odnosi, odvaja od gumna. Upravo je tako kada, po Božjem dopuštenju, Sotona rešeta ili pustoši Crkvu preko poganskih progona ili prijevara heretika: tada se ne odvajaju sveti i snažni ljudi, nego opaki, neprokušani, znatiželjni i pohotni odlaze od Crkve i prelaze poganima i hereticima, i nije se gotovo nikada dogodilo da je netko prije doživio brodolom oko vjere, tko se nije prije počeo lomiti oko običaja.")

Zato Bellarmin zaključuje da je pobožan i predan vjerski život najbolji lijek protiv protestantizma:

"Quare ut hoc tempore improba vita gradus quidam est ad haeresim Lutheranam, sic etiam contra pestem eandem antidotum praesentissimum atque optimum erit innocentia vitae, et studium operum bonorum."

("Zbog toga, kako je u ovo vrijeme opak život svojevrsna stepenica prema luteranskom krivovjerju, tako će protiv te kuge najizvrsniji i najbolji lijek biti nevinost života i nastojanje oko dobrih djela.")

Napominjem da se pod dobrim djelima ovdje prvenstveno misli na ona tri dobra djela, koja se posebno ističu u katoličkom nauku: molitva, post i milostinja, prema Tob 12, 8: "Bona est oratio cum jejunio, et eleemosyna magis quam thesauros auri recondere."

Pitanje odnosa prema tim djelima, lijepo pokazuje i teološke stavove pojedinca i skupine. Duhovni i ćudoredni život pojedinca uvijek nalazi odraz u njegovom svjetonazoru.

Danas možemo povući paralele između protestantizma i modernizma. Kao nekada protestanti, tako danas modernisti žele ukinuti sve ono što je u kršćanstvu "teško": pokoru, ispovijed, postove, celibat, nerazrješivost ženidbe itd.
Poznato je da modernisti ni sami ne vode nikakav ozbiljan duhovni život.
Profil prosječnog modernističkog svećenika u zapadnoj Europi, nažalost, odaje osobu koja ne ispunjava obvezu molitve časoslova, gotovo se nikada ne ispovijeda, ne posti, ne čini pokoru, ne moli... Štoviše, još se zalaže za potpuno ukidanje onih malih ostataka pobožnosti, koji su još ponegdje ostali.

Dakako, nije to od jučer...
Biskup Josip Lang je dobro opisao moderniste još početkom 20. stoljeća:

"Na praktičkom polju idu ovi modernisti za tim, da naobrazbu i uzgoj mladih teologa u biskupskim seminarijima dobije slobodniji smjer; onda: da se utjecaj višega klera u Crkvi umanji, a nižega klera i svjetovnjaka povisi, da se Indeks zabranjenih knjiga odstrani, jednako i beženstvo svećenika. Tako hoće modernisti i pristaše modernizma, da posvuda popravljaju i reformiraju, ali samo ob onoj reformi ne će ništa da znaju, koja je za nas najvažnija: O reformi samoga sebe."

Biskup Lang se odlučno borio protiv modernističkih utjecaja, posebice protiv "reformskog" žutog pokreta početkom 1920-ih.
Ako pitate odakle je sluzi Božjemu dolazila snaga da se bori protiv nepobožnih "reformatora", odgovor je u njegovom dubokom duhovnom životu. Kod svih gorljivih i revnih pastira primijećujemo iskreno pobožan život. Drugim riječima, njihov život je bio sušta suprotnost od lijenog i komfornog životnog stila modernističkih "reformatora".

Ovako duhovni život biskupa Langa opisuje p. Josip Vrbanek u knjižici Biskup Lang (Zagreb 1944., str. 24.-25.):

"Razmatranje je obavljao dnevno po jedan sat prije sv. Mise. Pohod Presvetomu činio je barem dva puta dnevno, osim sv. Mise i kora. Križni put je obavljao svakog petka, a i češće u franjevačkoj crkvi. Krunicu BI. Gospe izmolio je svaki dan cielu, a k tome Zlatnu krunicu i više litanija. Za klanjanje svećenika klanjaoca služio se djelima sv. Alfonza, bl. Eymarda i 'Iskricama ljubavi'. Sudeći po zanesenosti u molitvi, kako ga je češće promatrala nećakinja Marija i još u sjemeništu sluga Ludvig, te po njegovom zanosu, kojim je govorio o Gospodinu Bogu, opravdano se može zaključiti, da se uzvinuo do vrhunca običnog tieka molitve."

Osim toga, biskup Lang je poticao sve ukućane s kojima je živio na dublji duhovni život:

"Uz ostale molitve pobožnih kršćana, što ih je sa svojima obavljao, sabrao bi sve ukućane i služkinje na zajedničku večernju molitvu: Zlatnu krunicu Srdca Isusova, barem po jedne litanije, obavio bi izpit savjesti i pobudio pokajanje. Ako je tko bio i umoran, potjerao je njegov mili glas pospanost i svi su rado izdržali. Sam bi pak ostao u molitvi i radu redovito do 11 sati, a ustajao bi već prije pet. Za jelo se nije nikada brinuo. Sestri bi kazao: 'Za jelo me nemoj nikada pitati. Što ćete mi dati, to ću uzeti'. Toga se držao i u najtežoj bolesti. Mesa je vrlo malo jeo, a u sriedu, petak i subotu nikada."

Navedimo ovdje još tri primjera gorljivih pastira, koji pokazuju kako je pravovjerje uvijek usko vezano s dubokim duhovnim i molitvenim životom.

Prvo primjer vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Njegov nasljednik, nadbiskup Ivan Ev. Šarić ovako opisuje Stadlerov molitveni život:

"Dan i noć radio je nadbiskup Stadler. Ali dok je radio, nije ni za čas zaboravio na onu svetoga Psalmista: 'Nisi Dominus aedificaverit domum, in vanum laboraverunt, qui aedificant eam.' (Ps 126, 1) - Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.

Nadbiskup je naš u svome radu podizao oči i srce k Nebu. On je dozivao s Neba na svoj rad pomoć Božju. On je radio i Bogu se svome jednako molio. On, čovjek rada, bio je i čovjek molitve. Rano bi ustajao, i ljeti i zimi u 5 sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Jedva se je otkidao od oltara Presvetoga Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici.

Kad bi onda uzeo svoj jednostavni zajutrak, prihvatio bi za časoslov da i njega pobožno izmoli, prije nego se dade sav na posao. I svoj bi posao započinjao i opet i opet s molitvom. Mogu po duši reći, kad god bih došao Nadbiskupu, zatekao bih ga gotovo uvijek gdje kleči na klecalu pred Propelom. I jedanput mi je izmaknula riječ: 'Preuzvišeni! Vi se uvijek molite Bogu.' A on mi odvrati sa Psalmistom: 'Adiutorium nostrum in nomine Domini, qui fecit coelum et terram.' (Ps 123, 8) - Pomoć je naša u imenu Gospodnjem, koji stvori nebo i zemlju.

I više bi puta sišao kroz dan u kapelicu, da se pokloni Isusu, Bogu, Spasu svojemu. I kad god bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. I kad bi se svratio kući, opet bi pohodio Presveto. Prije večere bio bi na zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici. Iza večere, izmolio bi u sobi sve tri krunice u čast Kraljice svete Krunice. Tako su mu prolazili dani u radu i molitvi."

Drugi primjer je bl. Alojzije Stepinac.

O duhovnom životu bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, bilježi župnik vlč. Vraneković u svom dnevniku:

"Časoslov je molio redovito pred Presvetim, dok je mogao. Radi bolesti je kasnije molio časoslov šetajući dvorištem i zatim bi otišao u župnu crkvu da obavi sat i pol klanjanje pred Presvetim. U pokladne se dane zadržavao u klanjanju pred izloženim svetotajstvom i puna tri sata."

Treći primjer je fra Ante Antić.
O Antićevom dnevnom redu možemo pročitati sljedeće (N. Faranetić, Svjetlo u tami, Split 1969., str. 25.):

"Pogledajmo njegov dnevni red! On je uključivao 2 sata razmatranja, 1 sat duhovnog štiva, molenje cijelog ružarija, križnog puta, brevijara, zatim službu magistra i neprekidnu službu vjernicima. Nikada nije ispuštao svoje redovničke i svećeničke dužnosti pod isprikom da ga posao zove ili da mora raditi za bližnjega. Ako je preko dana bio toliko zaokupljen ljudima, onda je ostajala noć. Nikada nije legao dok ne bi obavio sve svoje molitvene dužnosti. I nikada ga nisi mogao vidjeti nestrpljiva, nemirna; još je tako mnogo onih koje treba savjetovati. Znao je da će sve obaviti i ništa propustiti. Imao je mnogo pokornika iz svih staleža i teško je bilo uvijek pogoditi pravu riječ, ali fra Ante je to znao. Prije svih dužnosti bila je jedna - dužnost prema Bogu."

Što, dakle, vidimo u svim ovim lijepim primjerima? Vidimo kako su ti pastiri revno obavljali sve pobožnosti i molitve, od onih velikih i strogo obvezujućih (časoslov), pa sve do najmanjih i najkraćih, poput strelovitih molitvica i čina vjere, ufanja i ljubavi.
Ništa nisu propuštali!

I to je upravo stav kakav je danas toliko potreban kod pastira. Živ duhovni život odraz je žive vjere. To je najbolja obrana od modernizma.

Naravno, to zahtjeva i trud, i napor, i samoodricanje... Potrebna je volja da sebe "prisile" na takav život.

Ovdje je vrlo korisna pouka za razmatranje u molitveniku za zagrebačke sjemeništarce iz 1944. god. Sursum corda - molitvenik za sjemeništarce (str. 26.):

 

Još primjera postkoncilske devastacije naših crkava

Možda se sjećate mog posta iz prosinca 2017. "Postkoncilska devastacija crkava - 10 primjera". Tada su navedeni neki primjeri devastacije naših crkava, poglavito uništavanja starih oltara, pod egidom prilagodbe crkvenih prostora novoj liturgiji.
U međuvremenu, na internetu su se pojavili i neki drugi primjeri (neki su već navedeni na ovom blogu), pa ih je dobro zabilježiti u jednom postu.

Gotovo je nemoguće dokumentirati sve takve slučajeve, jer je skoro 90% naših crkava nasilno "modernizirano" u postkoncilskim godinama, na ovaj ili onaj način.
Sljedeće slučajeve navodim samo radi primjera, da se vidi kolika je razlika između tradicionalnog izgleda naših crkava i "modernih preinaka" motiviranih novim obredom.


1. PRIMJER: Crkva sv. Lovre u Požegi - Glavni oltar iz 19. stoljeća

A sada pogledajte što je napravljeno u takozvanoj "obnovi"...

2. PRIMJER: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru - glavni oltar (prije II. vatikanskog koncila)

A danas izgleda ovako...

3. PRIMJER: Kapelica nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu (izvorni izgled)
Ovaj sam primjer već jednom naveo, ali ga treba spomenuti i ovdje..

A ovako izgleda nakon postkoncilskog "preuređenja"

4. PRIMJER: Crkva sv. Marka Križevčanina u Zagrebu - izvorni izgled

U postkoncilskom "preuređenju", uklonjeni su svi oltari (i glavni i pobočni), pričesna ograda, a svetohranište je stavljeno u stranu.

5. PRIMJER: Crkva Marije Pomoćnice na Knežiji (Zagreb) - izvorni izgled

A ovako je "osuvremenjena" u postkoncilskim godinama...

Ova dva zadnja primjera su naročito zanimljivi, jer je riječ o crkvama koje su izgrađene u doba bl. Alojzija Stepinca. Gotovo sve crkve koje je je izgradio bl. Alojzije Stepinac u Zagrebu, devastirane su u postkoncilskom razdoblju: crkva sv. Marka Križevčanina, crkva Marije Pomoćnice, crkva sv. Nikole Tavelića na Kustošiji, crkva sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi... U svima su uklonjeni i glavni i pobočni oltari, skinute pričesne ograde, maknute propovjedaonice, a da ne govorimo u unošenju raznih oblika "moderne umjetnosti"...

Ono što su modernisti radili po našim crkvama nakon uvođenja novog obreda, doista se može usporediti s onime što su protestanti radili po crkvama u 16. stoljeću. Očito su ih vodila ista načela i isti način razmišljanja.
O tome možete čitati ovdje: Zašto su protestanti uništavali oltare i zamjenjivali ih običnim stolovima?

Dužnosti države prema Crkvi

Tijekom proteklih nešto više od mjesec dana, u više sam navrata navodio izvatke iz knjige kardinala Alfreda Ottavianija Compendium iuris publici ecclesiastici. To je, podsjećam, udžbenik za javno crkveno pravo.

Danas nastavljam s iznošenjem važnih dijelova te knjige. Vidjet ćemo neke važne aspekte odnosa Crkve i države, s posebnim naglaskom na dužnosti države prema Crkvi.
Naglašavam da kardinal Ottaviani ne iznosi tek nekakva svoja privatna mišljenja, nego nauk Crkve, temeljen na Svetom pismu i Tradiciji Crkve, posebice na papinskim dokumentima. Nauk koji je svima bio jasan, sve dok nije došla opća pomutnja, zbunjenost i nesigurnost 1960-ih, otkad mnogima više nije jasno što Crkva naučava o tim pitanjima.

Važno je stoga pogledati kako su te teme obrađene kod jednog od najistaknutijih kanonista i jednog od najvećih kardinala 20. stoljeća. Ottaviani piše otvorenošću i jasnoćom kakva se danas rijetko susreće. On se ne boji zamjeriti ni vlastodršcima, ni javnom mnijenju, niti pripadnicima raznih ideologija. Njegov je vrhovni kriterij istina, a jedini cilj: osigurati Crkvi onaj položaj u državi, koji joj pripada po pravu i pravdi.

Kako bismo razumjeli dužnosti države prema Crkvi, moramo prvo upoznati jedno načelo, koje je temelj tog nauka: načelo neizravne podređenost države prema Crkvi ("subordinatio indirecta status ad Ecclesiam").

Kardinal Ottaviani objašnjava to načelo sljedećim riječima:

"Licet Ecclesia et Status duae societates sint in suo ordine supremae et independentes, excellentior tamen et ordine praestantior seu superior est Ecclesia. Descendit haec veritas ex consideratione finis utriusque societatis: Ecclesia supernaturale bonum prosequitur et procurat fidelibus, cum finis eius sit cultus supremi Dei, sanctificatio animarum et fidelium superna beatitudo; Status vero naturalia commoda praestat, videlicet iurium tuitionem, naturalis vitae sufficientiam ac terrenam aliqualem beatitatem (n. 152.). Quanto igitur antecellunt spiritualia temporalibus, tanto Ecclesia praestantiorem finem prosequitur; ideoque tanto maioribus intervallis ab invicem distant utriusque societatis media, iura ac potestas."

("Iako su Crkva i država dva društva, koja su u svom redu vrhovna i neovisna, Crkva je izvrsnija i u poretku odličnija ili viša. Dolazi ova istina iz promišljanja o cilju [svrsi] obaju društava: Crkva traži i brine se za nadnaravno dobro vjernika, jer joj je cilj štovanje Boga, posvećenje duša i nebesko blaženstvo vjernika; a država pruža naravne koristi, to jest, zaštitu prava, sredstva za održavanje naravnoga života i određeno zemaljsko blaženstvo (n. 152.). Koliko stoga prednjači duhovno dobro pred vremenitim, toliko Crkva slijedi izvrsniji cilj; i zato su toliko većim razmacima međusobno udaljena sredstva, prava i vlast obaju društava.")

Iz te razlike u svrsi Crkve i svrsi države, izvodi se njihov odnos. Budući da je svrha Crkve nebeska i neprolazna, a svrha države zemaljska i prolazna, ono što je prolazno mora biti podređeno onome što je neprolazno, zemaljsko mora biti podređeno nebeskome, vremenito vječnome, svjetovno duhovnome - to jest, država mora biti podređena Crkvi.

No, ta podređenost nije izravna, nego neizravna. Bilo je u povijesti Crkve i onih koji su podržavali teoriju o izravnoj podređenosti države prema Crkvi, no ipak je prevladavajući konsenzus da je ta podređenost neizravna. Naročito, od vremena sv. Roberta Bellarmina i Francisca Suareza, koji su taj nauk vrlo detaljno objasnili.

Ovako kardinal Ottaviani govori o tome:

"Subordinatio indirecta finis temporalis ad finem spiritualem. - Atqui si tale est discrimen inter finem Ecclesiae et finem Status, quaedam relatio subordinationis inter eos existere necesse est. Certe quidem non est subordinatio directa; ipsa namque excellentia finis spiritualis supra terrenum et temporalem finem tanta est, ut inferioritas boni temporalis dicat prorsus improportionem respectu spiritualis boni; ideoque temporalia nequeunt dici media ad directe consequendum supremum spirituale bonum; quae relatio medii sane omnino requiritur ut detur subordinatio directa. Quoniam autem aliqua subordinatio certe adesse debet temporalium ad spiritualia, sicut omnia inferiora si non directe saltem indirecte ad superiora ordinantur, sequitur esse ponendam dependentiam indirectam."

("Neizravna podređenost zemaljskog cilja prema duhovnom cilju. No ipak, ako je tolika razlika između cilja Crkve i cilja države, nužno je da između njih postoji određeni odnos podređenosti. Naime, sigurno nije izravna podređenost; i sama izvrsnost duhovnog cilja nad zemaljskim i vremenitim ciljem tolika je, da inferiornost vremenitoga dobra govori o nerazmjernosti u odnosu na duhovno dobro; i zato se zemaljske stvari ne mogu nazvati sredstvima za izravno postizanje vrhovnog duhovnog dobra, koji bi se odnos posredstva svakako tražio kod izravne podređenosti. No, kako određena podređenost vremenitoga prema duhovnome sigurno mora postojati, kao što se sve ono što je niže određuje prema višemu - ako ne izravno, onda barem neizravno - slijedi da treba postaviti neizravnu ovisnost.")

Još to Ottaviani kasnije objašnjava u detalje. No, već je ovo dovoljno da shvatimo ono što ćemo u nastavku vidjeti o dužnostima države prema Crkvi.

Prva tema kojom se tu bavimo je pitanje obuhvata, opsega, neizravne vlasti Crkve. To je u prošlosti bio veoma tvrd orah za pojedine političare, koji su se žalili da je nemoguće utvrditi granicu neizravne vlasti Crkve, i da to stvara nejasnu situaciju u državi.

Ottaviani, naprotiv, odgovara ovako:

"Adversarii Ecclesiae saepe, oppugnantes catholicam assertionem subordinationis indirectae Status, seu potestatis indirectae Ecclesiae in temporalibus, aiunt se non posse admittere talem potestatem eo vel magis quod difficile esset praevidere quousque pertingerent Ecclesiae exigentiae mediante hac 'indefinita' potestate. Atqui, ex iam dictis patet quam nitide definiantur legitima, ex hoc potestatis titulo, Ecclesiae requisita (n. 207 s.). Id melius patebit circumscribendo orbem officiorum Status vi subordinationis indirectae.
Ostensum est quidem (p. 353) dependentiam indirectam duo potissimum secumfere: 1° quod inferior non impediat superiorem; 2° imo quod adiuvet superiorem in quantum haec, ad perfectiorem consecutionem sui finis alterius societatis auxilio indigeat; ex his duobus est ratio officiorum Status, vi subordinationis indirectae."

("Protivnici Crkve često, boreći se protiv katoličke tvrdnje o neizravnoj podređenosti države, ili neizravne vlasti Crkve u vremenitoj sferi, govore da ne mogu priznati takvu vlast, tim više što je teško predvidjeti dokle se protežu potrebe Crkve i, njihovim posredstvom, ta 'nedefinirana' vlast. No ipak, iz već rečenoga očito je kako se jasno definiraju legitimni zahtjevi Crkve, iz tog naslova vlasti (n. 207 s). Ovo će biti jasnije kad opišemo krug dužnosti države, silom neizravne podređenosti.
Pokazano je naime (p. 353.) da neizravna ovisnost nosi posebno dvoje: 1° da niži ne sprječava višega; 2° dapače, da pomaže višemu ukoliko je ta pomoć potrebna drugom društvu za savršenije postizanje njezinoga cilja; od ovoga dvoje dolazi uzrok dužnosti države, silom neizravne podređenosti.")

Dakle, imamo dvije velike dužnosti države prema Crkvi: a) dužnost da ne sprječava djelatnost Crkve; b) dužnost da pomaže i brani Crkvu.
Prva velika dužnost države prema Crkvi jest dužnost da ne sprječava Crkvu u njezinom djelovanju ("officium status non impendiendi Ecclesiam").

Ova se dužnost izvodi neposredno iz podređenosti vremenite svrhe duhovnoj svrsi:

"Hoc quidem directe consequitur ex subordinatione finis temporalis ad finem spiritualem, necnon ex absoluta necessitate finis spiritualis, qua fit ut bonum temporale tunc tantum sit appetibile cum non avertat homines a fine absolute supremo, ad quem omnes facti et destinati sumus. Haec veritas pluribus Sacrae Scripturae locis directe comprobatur: nam doctrina de curando bono spirituali prescindendo a quocumque damno temporali, immo hoc etiam subeundo, pluries traditur in sacris litteris. Quam rem exemplo confirmarunt Apostoli, qui cum disseminare evangelium prohiberentur (quod timerentur ex praedicatione apostolica magna civitati incommoda) responderunt constanter et unanimiter: 'Oportet oboedire Deo magis quam hominibus' (Act. 5, 29)."

("Ovo, naime, izravno slijedi iz podređenosti vremenitoga cilja duhovnome cilju, također iz apsolutne nužnosti duhovnoga cilja, što će biti da vremenito dobro treba tražiti samo onda kad ne odvraća ljude od apsolutno vrhovnog cilja, za koji smo svi stvoreni i namijenjeni. Ova se istina izravno dokazuje mnogim mjestima Svetoga pisma: naime, nauk o brizi za duhovno dobro, odvajajući se od bilo kakve vremenite štete, dapače, ovu i podnoseći, često se iznosi u Svetome pismu. Tu su stvar apostoli primjerom potvrdili: kad im je zabranjeno da šire evanđelje (jer se strahovalo da će apostolsko propovijedanje izazvati velike neprilike gradu) odgovorili su postojano i jednoglasno: 'Treba se pokoravati Bogu više nego ljudima' (Dj 5, 29)."

Ovo se prije svega odnosi na zakonodavstvo države. Zakoni ne smiju biti u suprotnosti s vjerom i kanonima Crkve.

"Sequitur ergo. 1° quod legislatio civilis ita est condenda et confirmanda ut non contradicat legislationi canonicae; secus leges civiles opponerentur bono civium spirituali, et si Status eas urgeret, tyrannicae ageret et principes se suo iure privaret.
Cavere igitur debent civitatum rectores in condendis legibus:
a) ne ius naturale aut divinum laedant;
b) ne de materiis spiritualibus vel spiritualibus inseparabiliter adnexis agant, quia in his non sunt competentes (n. 201);
c) ne ius positivum Ecclesiae, conditum circa temporalia quae separabiliter adnexa sunt spiritualibus vel ad finem spiritualem habent indirectam colligationem, quomodocumque laedant."

("Slijedi dakle. 1° da građansko zakonodavstvo treba tako donositi i potvrđivati da se ne protivi kanonskom zakonodavstvu; u suprotnom bi građanski zakoni bili protivni duhovnom dobra građana, a ako bi ih država nametala, postupila bi tiranski i vladari bi se lišili svoga prava.
Stoga upravitelji država trebaju paziti u donošenju zakona:
a) da ne povrijede naravni ili božanski zakon;
b) da se ne bave duhovnim stvarima ili stvarima koje se neodvojivo tiču duhovnoga, jer za to nisu nadležni (n. 201.);
c) da ni na koji način ne povrijeđuju pozitivno pravo Crkve, ustanovljeno oko vremenitih stvari koje su odvojeno pridružene duhovnima ili imaju neizravnu vezu.")

Zatim kardinal Ottaviani govori o situaciji kad dođe do sukoba između državnog zakona i crkvenog zakona:

"Sequitur 2° quod in conflictu inter legem civilem et ecclesiasticam, haec praevalere debet. Est applicatio principii iam alibi declarati (n. 50.), necnon doctrinae subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Quare si leges civiles impedimento fiant observationi legum ecclesiasticarum vel quomodocumque obstaculo fiant bono spirituali, et Status ad invitationem Ecclesiae nolit eas abrogare aut reformare, poterit Ecclesia non solum declarare subditos ab omni obligatione servandi huiusmodi leges solutos, sed etiam poenis cogere principes aut civitatum rectores ut leges suas reforment aut alias condant."

("Slijedi 2° da u sukobu između građanskog i crkvenog zakona, ovaj posljednji treba prevladati. To je primjena načela već drugdje iznesenoga (n. 50.), a također nauk o neizravnoj podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Stoga, ako građanski zakoni postanu zapreka za obdržavanje crkvenih zakona ili na bilo koji način postanu prepreka za duhovno dobro, a država ih ne želi ukinuti ili promijeniti na poziv Crkve, ne samo da bi Crkva mogla proglasiti podložnike slobodnima od obveze da se pridržavaju takvih zakona, nego bi također mogla i kaznama siliti vladare ili upravitelje država da promijene svoje zakone ili da donesu druge.")

Eto vam odgovora na pitanje što biskupi moraju učiniti kad vlastodršci donose zakone koji su nespojivi s katoličkom vjerom. Ovdje jasno vidimo da oni moraju iskoristiti sredstva koja imaju na raspolaganju (uključujući i kazne propisane kanonskim pravom) kako bi političare "prisilili" da ne donose zakone koji su protivni vjeri.

Dužnost države da brani Crkvu

Drugu veliku skupinu obveza države prema Crkvi čini dužnost države da štiti Crkvu i pomaže joj u vremenitim potrebama ("officium protegendi Ecclesiam eique subministrandi in temporalibus necessaria").
 

Što se tiče dužnosti da pomaže Crkvi u vremenitim potrebama, kardinal Ottaviani piše ovako:

"Societas civilis tenetur in necessariis adiuvare ecclesiasticam, ideoque temporalia seu media sui ordinis eidem subministrare. Est applicatio principii generalis relationum inter societates formaliter tantum distinctas (n. 49), et subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Non solum igitur id suadet ipsum interesse Status (plenum enim societatis civilis bonum sine morum probitate et religionis ac cultus prosperitate obtineri nullimode potest, cfr. n. 170), sed etiam deducitur ex ipsa origine, destinatione et iuridica condicione reipublicae. His enim officiis tenetur civitas primo erga Deum, quo auctore coaluit et cuius nutu conservatur ac bonis augetur (n. 170). Quemadmodum igitur universa creata glorificationi Dei inservire debent, ita etiam civitas; id sane praestabit fovendo publicum cultum ac religionem tuendo. Insuper idem debent civitatum rectores ipsis subditis suis. Horum enim bonum temporale non qualecumque debet procurare civitas, sed quod maxime proprium est et aptum homini; atque vera hominis bona inservire debent saltem indirecte ad ultimum eius felicitatem; ideoque ad bonum animae et religionis conducere debent."

("Građansko društvo je dužno pomagati crkvenom društvu u potrebama, i stoga mu pružati vremenita dobra ili sredstva svoga reda. To je primjena općeg načela odnosa između društava koja su samo formalno odvojena (n. 49.), i neizravne podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Ne samo da to sugerira i sam interes države (jer se potpuno dobro građanskoga društva nikako ne može postići bez čestitih običaja i napretka vjere i štovanja, cfr. n. 170), nego se također izvodi iz samog podrijetla, svrhe i pravnog položaja države. Ovim je službama, naime, država obvezna prije svega prema Bogu, po čijoj se odredbi kao utemeljitelja razvila, sačuvala i umnaža u dobrima (n. 170). Stoga, kao što je sve stvorenje dužno služiti slavljenju Boga, tako je također dužna i država; a to će pružiti podržavajući javno štovanje i braneći vjeru. Nadalje, to su upravitelji država dužni i samim svojim podložnicima. Za njihovo se, naime, vremenito dobro ne može država brinuti bilo kako, nego onako kako je najviše vlastito i prikladno čovjeku; a istinska dobra čovjeka trebaju barem neizravno služiti njegovoj konačnoj sreći; i zato trebaju voditi dobru duše i vjere.")

Kardinal Ottaviani jasno daje do znanja da je ovaj nauk utemeljen na Svetom pismu:

"Quare, si reges et principes in S. Scriptura vocantur Deo 'ministri regni sui' [Sap. 6, 5] qui custodire debent legem iustitiae et 'secundum voluntatem Dei ambulare', primum ipsorum officium erit 'facere iudicium et iustitiam' et esse 'ultores irae Dei' [Rom. 13, 4] in favorem dilectae a Deo Ecclesiae, propter quam Christus tradidit semetipsum. Unde etiam praedixerat Spiritus Sanctus, loquens ad Ecclesiam: 'Et erunt reges nutritii tui et reginae nutrices tuae: vultu in terram demisso adorabunt te, et pulverem pedum tuorum lingent' [Isa. 49, 23]."

("Zato, ako se kraljevi i vladari nazivaju od Boga u Sv. Pismu 'službenici kraljevstva njegova' [Mudr 6, 5] koji su dužni čuvati zakon pravde i 'hodati prema Božjoj volji', prva će njihova dužnost biti 'činiti pravo i pravdu' i biti 'osvetnici gnjeva Božjega' [Rim 13, 4] u korist ljubljene od Boga Crkve, zbog koje je Krist predao samoga sebe. Zato je također prorekao Duh Sveti, govoreći Crkvi: 'I kraljevi će biti hranitelji tvoji i kraljice tvoje hraniteljice: licem pognutim prema zemlji, klanjat će ti se, i lizat će prah tvojih nogu' [Iz 49, 23].")

Isto potvrđuje i iz spisa svetih otaca i crkvenih naučitelja:

"Porro Patres et Doctores Ecclesiae, itemque Pontifices et Concilia, uno ore fuerunt semper in monendis principibus de hoc ipsorum gravissimo officio tuendi et protegendi Ecclesiam eidemque praestandi necessarias vires ac facultates temporales. Principum autem catholicorum, eorum praesertim quorum praeclara ac decora praedicantur facinora in bonum reipublicae, magna fuit laus decusque insigne omni ope et contentione adniti ut pacatam et prosperam matri suae Ecclesiae procurarent vitam [Augustinus, Epist. 185 ad Bonifacium]."

("Nadalje, oci i naučitelji Crkve, a isto tako i prvosvećenici i koncili, jednim su ustima uvijek opominjali vladare o ovoj njihovoj najvažnijoj dužnosti da štite i brane Crkvu i da joj pružaju nužne snage i vremenite potrepštine. A katoličkim vladarima, naročito onima o čijim se divnim i sjajnim djelima propovijeda u dobru države, velika je bila dika i istaknuti ures da se svim silama trude da osiguraju miran i sretan život svojoj majci Crkvi [sv. Augustin, Epist. 185. ad Bonifacium].")

Država je dužna u određenim situacijama pružiti Crkvi i pomoć fizičke sile. Posebice kad je potrebna fizička sila kako bi se suzbili napadi neprijatelja Crkve. Vlast u takvim slučajevima djeluje kao "svjetovna ruka" Crkve ("brachium saeculare").

Kardinal Ottaviani govoreći o tom aspektu državne zaštite Crkve, jasno razlikuje onu zaštitu koju liberalne države pružaju svim religijama od posebne (specifične) zaštite koju katoličke države pružaju Crkvi.

"De auxilio vis armatae seu de brachio saeculari. - Quod sit in Statu officium materialis vis adhibendae ad compescendos eos qui perturbent liberum exercitium religionis et praedicationis, nempe ad impediendum ne adversariorum violentias patiantur qui catholicam tuentur veritatem et cultum divinum promovent, nullum esse potest dubium; imo propter ipsam funcionem tuitionis iurium et libertatum quam Status recognoscunt liberales, praescindendo etiam a legitimis Ecclesiae exigentiis iure publico ecclesiastico fundatis, constitutiones hodiernae Civitatum generatim spondent tuitionem cuiusque ecclesiae (ideoque catholicae quoque) pro libertate et cultus exercitio.
Verum, in Statu catholico aliud quoque Ecclesia exigit: quod videlicet vis materialis publica adhibeatur quotiescumque necessaria sit ad removenda multiplicis generis impedimenta, quae ipsam Ecclesiae vitam internam afficere possunt, idest et quae pacem, disciplinam et securitatem eius internam atque rectam et ordinatam ipsorum fidelium directionem in bonum salutis aeternae praepedire possunt."

("O pomoći oružane sile ili o svjetovnoj ruci. - Da država ima dužnost upotrebe materijalne sile za suzbijanje onih koji uznemiruju slobodno obdržavanje vjere i propovijedanja - naime, kako bi se spriječilo da trpe nasilja protivnika oni koji brane katoličku istinu i promiču božanski kult - ne može biti nikakve sumnje, dapače, zbog same dužnosti zaštite prava i sloboda koje priznaju liberalne države, također i odvajajući se od legitimnih traženja Crkve utemeljenih na javnom crkvenom pravu, današnji ustavi država općenito obećavaju zaštitu bilo koje crkve (stoga i katoličke) za slobodu i izvršavanje kulta.
Ali, u katoličkoj državi Crkva traži nešto drugo: da se, naime, javna materijalna prislila upotrijebi kad god je nužna za uklanjanje prepreka raznih vrsta, koje mogu zahvatiti i sam unutarnji život Crkve, to jest, i one koje bi mogli zapriječiti njezin unutarnji mir, stegu i sigurnost, te ispravan i pravilan smjer samih vjernika u dobru vječnoga spasenja.")

Što to znači? To znači da državnu prisilu treba upotrijebiti i protiv raznih sekti, koje pokušavaju zavesti vjernike, kao i protiv raznih organizacija, pokreta i skupina koje ruše ćudoređe i ugrožavaju duše.

Iz svih ovih Ottavianijevih citata vidimo koliko su ozbiljne dužnosti države prema Crkvi. Nažalost, današnji političari ne samo da se ne drže tih obveza, nego se ponašaju dijametralno suprotno.

No, zašto je i danas važno poznavati sve ove dužnosti države prema Crkvi?
Zato što nauk o dužnostima države prema Crkvi nikada nije bio ukinut. Nije ga ukinuo čak ni Drugi vatikanski koncil!

Štoviše, u dokumentu Dignitatis humanae izričito piše da se ostavlja netaknutim tradicionalni nauk o dužnosti države prema Crkvi:

"integram reliquit traditionalem doctrinam catholicam de morali hominum ac societatum officio erga veram religionem et unicam Christi Ecclesiam"

("ostavlja cjelovitim tradicionalni katolički nauk o moralnoj dužnosti ljudi i društava prema istinitoj vjeri i jedinoj Kristovoj Crkvi")

Možemo raspravljati jesu li ove riječi stavljene u Dignitatis humanae samo kao mamac da navedu konzervativne biskupe da glasuju za taj dokument...
Znamo da se od 1960-ih pa sve do današnjih dokumenata poput Amoris laetitiae, "mijenjanje nauka" provodilo na vrlo lukav način. Napišu na početku dokumenta da se ništa ne mijenja, ali u nastavku stave velik broj dvosmislenih izričaja, koji omogućuju netradicionalna tumačenja. I onda sve to u praksi redovito tumače suprotno tradicionalnom nauku.

Podsjetimo kako se dokument Dignitatis humanae provodio u praksi: "Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.

Šibenski evanđelistar iz 11. st. i doktrinarni autoritet tradicionalne liturgije

Šibenski evanđelistar iz 11. stoljeća čuva se u riznici šibenske katedrale. Koristio se u posebno svečanim prigodama sve do 20. stoljeća (zapravo, sve do liturgijskih promjena iz 1960-ih).
Njegova je starost dobro određena u članku Anđelka Badurine Evanđelistar iz 11. stoljeća temeljitom analizom prisutnih blagdana:

"Liturgijska godina ovdje počinje s Badnjakom (In vigilia Nativitatis, f Ov), a ne s prvom nedjeljom adventa, a ovo potonje je postalo opća praksa tek nakon 10. stoljeća. Isto tako za nedjelje koje prethode Božiću nije upotrebljen termin "Adventus", nego termin "ante nativitatem". Na dan Božića su uz vigiliju naznačene još tri mise, i to "In canto gallorum", "In primo mane" i "In sancto die Nativitatis" (f1r-2v), što je postalo opća praksa u 10. stoljeću, dok je u Rimu postojala već od 7. stoljeća. Ima blagdan sv. Silvestra pape. Ima blagdan Uzašašća s vigilijom (f 107-108), koji je uveden u 7. stoljeću, ali nema oktave ovog blagdana koja je uvedena u općoj Crkvi u 12. stoljeću." 

Čovjeka nekako raduje kad vidi u ovoj staroj liturgijskoj knjizi ista čitanja, koja i mi danas imamo. Ovdje se na jednoj strani vidi evanđelje za Veliku subotu, a na drugoj evanđelje Uskrsa.

Evanđelje Velike subote (Mt 28, 1-7):

"Vespere autem sabbati, quae lucescit in prima sabbati, venit Maria Magdalene et altera Maria videre sepulcrum. Et ecce, terraemotus factus est magnus. Angelus enim Domini descendit de coelo: et accedens revolvit lapidem, et sedebat super eum: erat autem aspectus eius sicut fulgur: et vestimentum eius sicut nix. Prae timore autem eius exterriti sunt custodes, et facti sunt velut mortui. Respondens autem Angelus, dixit mulieribus: Nolite timere vos: scio enim, quod Jesum, qui crucifixus est, quaeritis: non est hic: surrexit enim, sicut dixit. Venite, et videte locum, ubi positus erat Dominus. Et cito euntes, dicite discipulis eius, quia surrexit: et ecce, praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis. Ecce, praedíxi vobis."

Evanđelje za Uskrs (Mk 16, 1-7):

"In illo tempore: Maria Magdalene et Maria Jacobi et Salome emerunt aromata, ut venientes ungerent Jesum. Et valde mane una sabbatorum, veniunt ad monumentum, orto iam sole. Et dicebant ad invicem: Quis revolvet nobis lapidem ab ostio monumenti? Et respicientes viderunt revolutum lapidem. Erat quippe magnus valde. Et introeuntes in monumentum viderunt iuvenem sedentem in dextris, coopertum stola candida, et obstupuerunt. Qui dicit illis: Nolite expavescere: Jesum quaeritis Nazarenum, crucifixum: surrexit, non est hic, ecce locus, ubi posuerunt eum. Sed ite, dicite discipulis eius et Petro, quia praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis, sicut dixit vobis."

I inače, tko god pogleda čitanja za nedjelje i blagdane prisutne u Šibenskom evanđelistaru, uočit će, uglavnom, ista čitanja kao u tradicionalnim misalima (sve do Misala iz 1962.).

To nam nešto govori o starosti tradicionalnoga lekcionara, o stoljetnom kontinuitetu čitanja u (tradicionalnom) rimskom obredu. Budući da je lekcionar tradicionalnog obreda toliko star, on ima izvjesni autoritet za utvrđivanje i dokazivanje vjere Crkve.
U nastavku ćemo malo o tome progovoriti...

Doktrinarni autoritet tradicionalne liturgije

Da tradicionalna liturgija ima značajan dokrinarni autoritet, uvjerit će se svatko tko barem prolista Summu theologiae sv. Tome Akvinskoga. Sv. Toma na više mjesta navodi molitve i geste iz tradicionalne liturgije kao argumente za dokazivanje vjerskih istina.

Kako je tradicionalna liturgija stara stoljećima, njezine riječi, geste, izrazi, molitve... pokazuju što Crkva vjeruje. Istinita je izreka: Lex orandi, lex credendi. Tko želi istražiti što Crkva doista vjeruje, neka pogleda što kažu molitve i čitanja u tradicionalnoj liturgiji.

Koliki je autoritet tradicionalnog lekcionara (izbora i rasporeda biblijskih čitanja u tradicionalnoj liturgiji), najbolje ćete vidjeti ako uzmete i proučite prvi svezak Bellarminovih Controversia, koji govori o Svetome pismu.

Sv. Robert Bellarmin tamo pobija zablude protestanata koji (sluganski slijedeći židove-talmudiste) odbacuju starozavjetne knjige Tobije, Judite, knjige o Makabejcima, dijelove knjige Daniela itd.

U dokazivanju da te biblijske knjige doista pripadaju Svetome pismu, Bellarmin se poziva na činjenicu da se te knjige čitaju u liturgiji, i da su se uvijek čitale u liturgiji, kao i na činjenicu da su ih sveti oci često citirali u svojim djelima.
Dakle, autoritet je tradicionalne liturgije toliki da se uzima u obzir u dokazivanju ovako važnog pitanja.

Tako Bellarmin dokazuje autentičnost dijelova knjige sv. Daniela (koje židovi i protestanti odbaciju): himan triju mladića, događanja o Suzani i kako je Daniel ubio zmaja. U svom argumentu, Bellarmin detaljno navodi gdje se u liturgiji nalaze ti dijelovi Svetoga pisma, ističući njihovu starost (De verbo Dei, lib. I., cap. 9.):

"...certum est, has omnes partes Danielis vere esse canonicas, quod probatur primo ex Concilio tridentino et usu Ecclesiae; quod argumentum apud Driedonem caeterosque catholicos magnam vim habere debet. Concilium sess. 4. iubet recipi libros sacros cum omnibus suis partibus prout in Ecclesia catholica legi consueverunt: hymnus autem trium puerorum legitur, cum in missa in sabbatho quatuor temporum, tum omnibus diebus festis in precibus officii matutini; historia Susannae legitur tota in missa in sabbatho ante dominicam quartam quadragesimae; denique historia draconis interfecti legitur in missa feriae tertiae post dominicam quintam quadragesimae. Neque solum hoc tempore, sed etiam ante annos 1200. legebantur in Ecclesia istae omnes partes Danielis, ut Ruffinus testatur..."

("...sigurno je da su svi ovi dijelovi Daniela zaista kanonski, što se dokazuje iz Tridentskoga koncila i običaja Crkve; koji bi argument kod Driedona i drugih katolika trebao imati veliku snagu. Koncil na 4. sjednici naređuje da se prihvate svete knjige sa svim njihovim dijelovima kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi: naime, himan triju mladića čita se, kako u misi na subotu kvatri, tako i na sve blagdane u molitvama jutarnje službe; povijest Suzane čita se cijela u misi na subotu prije četvrte korizmene nedjelje; naposljetku, povijest o ubijenom zmaju čita se na misi utorka nakon pete korizmene nedjelje. I ne samo u današnje vrijeme, nego su se također i prije 1200 godina čitali u Crkvi svi ovi dijelovi Daniela, kako svjedoči Rufin...")

Razmislimo malo o značaju tradicionalnog lekcionara. Svako čitanje, i po smještaju, i po opsegu, točno odražava stoljetnu vjeru Crkve. Ništa u lekcionaru nije slučajno!

Nažalost, liturgijski reformatori iz 1960-ih odlučili su odbaciti ovaj drevni lekcionar rimske liturgije, i na njegovo mjesto uvesti jedan potpuno novi, drugačiji, lekcionar: u cijelosti umjetno sastavljen.
Ovaj drastičan potez se opravdavao izgovorom da vjernicima treba pružiti "obilniji stol biblijskih čitanja", to jest, da treba staviti veća, opširnija, čitanja (pogledaj Sacrosanctum Concilium, 35.).

No, kako je novi lekcionar umjetno izrađen u uredima i odborima u kasnim 1960-ima, on nema onaj doktrinarni autoritet koji ima tradicionalni lekcionar. Drugim riječima, novi lekcionar ne može služiti za dokazivanje vjere Crkve, kao što je mogao tradicionalni lekcionar. I to, iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što ne nosi onaj pečat starosti i drevnosti, koji nosi tradicionalni lekcionar.

Drugo, novi lekcionar je izrađen s "ekumenskim obzirima". Njegovi su se sastavljači konzultirali s lekcionarima krivovjerskih i raskolničkih zajednica, što nikada nisu ni skrivali.
Više o tome ovdje: Novi "lex orandi": Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila.

Zar nije moglo ostati ovako?

Crkvica sv. Martina u Splitu sadrži vrlo značajne spomenike iz ranije hrvatske povijesti. Kapelica je smještena u šupljini zida Dioklecijanove palače. Nalazi se unutar nekadašnjeg uskog stražarskog prolaza iznad zidova Zlatnih vrata. Crkvica je poznata po oltarnoj pregradi iz 9. stoljeća, kao i po drugim starim dijelovima, koji sadrže drevne i vrijedne natpise.
U kasnijim je stoljećima kapela došla u vlasništvo sestara dominikanki.


Natpis na arhitravu ulaznih vrata u crkvicu glasi (po čitanju don Frane Bulića):

"Rex benedicte Deus, laudis decus imperi virtusque! Hanc ecclesiam constituit sub honorem beati Martini, humiliter haec atque potens presbyter Dominicus. Salve, pater Martine, tibi per nostri pectoris antra coli."

("Blagoslovljeni Kralju Bože, Tebi slava, čast i moć! Ovu je crkvu utemeljio na čast Blaženog Martina, skromno i prema svojim sredstvima svećenik Dominik. Zdravo, oče Martine, dopusti da te iz dubine duše i srca štujemo u ovoj špiljskoj rupici.")

Središnji prostor crkvice podijeljen je na dva dijela oltarnom pregradom na prostor oko oltara namijenjen kleru i lađu namijenjenoj laicima. Na zabatu oltarne pregrade, nalazi se natpis s posvetom crkve Majci Božjoj, sv. Grguru Velikom i sv. Martinu:

"Hoc in templo patrocinia in honorem beati Martini ac Genetricis Dei Mariae san(c)tique Gregorii pape"

("U ovom su hramu zaštite na čast blaženoga Martina i Bogorodice Marije i svetoga Grgura pape")

Vidjeli smo već gore da je ovu crkvu utemeljio svećenik imenom Dominik. Smatra se da je to onaj isti svećenik Dominik, koji je pored svećenika Martina, potpisan kao kapelan kneza Trpimira u Trpimirovoj darovnici iz 852. godine.

Crkvica sv. Martina je dugo bila zapuštena. Otkrio ju je 1890. godine don Frane Bulić tijekom istraživačkih radova u Dioklecijanovoj palači. On se svim srcem založio za njezinu obnovu i ponovno stavljanje u liturgijsku fuknkciju. Kapelica je uređena 1898.-1899. god. Tom prilikom postavljen je novi oltar i novi pločnik.

Evo, kako don Frane Bulić opisuje popravak i uređenje kapele, u svom članku iz 1919. godine o Crkvici sv. Martina:

"Ovu ovako staru crkvicu trebalo je popraviti, urediti i povratiti svojoj prvobitnoj svrsi, što su i časne sestrice Dominikanke željele, pa da s vremenom ne bude opet zapuštena. I ona bi g. 1898/99. popravljena na državni trošak te sada služi Dominikankama kao kućna kapelica. Popravak je bio ograničen na uzdržanje crkvice i na pridodatak onih predmeta, koji su neophodno bili potrebiti za vršenje službe Božje. Pošto nije bilo oltara, bi napravljen novi od mramora sa šiljastim učelkom u stilu IX. vijeka, a u njegovom trokutu bi postavljena nova slika sv. Martina, biskupa Tourskoga, sa svojim atributom, guskom. Na sam oltar bi postavljena jedna starinska slika Majke Božje, pošto je do tada opstojeća slika na platnu sv. Martina na konju bila sasvim trošna."

Složit ćete se da je bila vrlo lijepo uređena.  Na tom je oltaru don Frane Bulić služio svoju dijamantnu misu.

Dobro pogledajte oltar, zidove, pločnik...

Dostojno i lijepo, zar ne? E pa, neki ljudi su smatrali da sve to treba skinuti (kao što su činili i u drugim crkvama tijekom postkoncilskih "renovacija"). 
U nizu "preuređenja", maknuto je doslovno sve što je tamo postavljeno u Bulićevo vrijeme za dostojno služenje sv. mise.

Pogledate li sadašnji izgled kapelice, vidjet ćete da je to nešto sasvim drugo. 

I sad se postavlja pitanje: Zašto? Zašto je uklonjeno sve što je stavljeno tijekom obnove u Bulićevo vrijeme (oltar, pločnik, postaje križnoga puta...)?
Zašto je to učinjeno? Neki će možda kao razlog navesti želju renovatora da daju crkvici arhaičan izgled. Ali, to je učinjeno na posve umjetan način, zapostavivši glavnu svrhu crkve.
Svrha svake crkve i kapele jest u tome da se što dostojnije služi sveta misna žrtva, a ne da se pokazuje ovome ili onome.

Molitve za papu, biskupa i svjetovne vladare na kraju hvalospjeva "Exsultet"

Jedan od najvažnijih dijelova liturgijskih obreda Velike subote je hvalospjev "Exsultet", koji je dobio ime po početnim riječima: "Exsultet iam angelica turba caelorum" ("Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela").
I u taj su hvalospjev uvedene velike izmjene tijekom liturgijskih reformi sredinom 20. stoljeća, kako u njegov sadržaj, tako i u njegovu ulogu u obredima Velike subote.

Neću ih sve nabrajati, nego ću samo skrenuti vašu pozornost na jedan detalj.
U tradicionalnom obredu, Exsultet završava molitvom za papu, biskupa i svjetovnog vladara.

U Misalu sv. Pija V. iz 1570., taj završetak glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine: ut nos famulos tuos, omnemque clerum, et devotissimum populum: una cum beatissimo Papa nostro N., et Antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis, assidua protectione regere, gubernare et conservare digneris. Respice etiam ad devotissimum Imperatorem nostrum N., cujus tu, Deus, desiderii vota praenoscens, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, tranquillum perpetuae pacis accommoda: et coelestem victoriam cum omni populo suo. Per eundem Dominum..."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš u ovim uskrsnim radostima ravnati postojanom zaštitom, upravljati i sačuvati. Pogledaj također na pobožnoga Cara našega N., čije želje ti znadeš, darom svoje neizrecive blagosti i milosrđa, podaj mu smirenost vječnoga mira i nebesku pobjedu zajedno sa čitavim njegovim pukom. Po istom Gospodinu...")

Budući da u 20. stoljeću više nije bilo cara, ovu zadnju prošnju je papa Pio XII. promijenio ovako:

"Respice etiam ad eos, qui nos in potestate regunt, et, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, dirige cogitationes eorum ad iustitiam et pacem, ut de terrena operositate ad caelestem patriam perveniant cum omni populo tuo."

("Pogledaj također na one koji nad nama upravljaju na vlasti, i neizrecivim darom svoga smilovanja i dobrote upućuj njihove misli na pravdu i mir, da po zemaljskom djelovanju stignu u nebesku domovinu sa cijelim tvojim pukom.") 

Ako pogledate stare (predtridentinske) mjesne misale, primijetit ćete da se nije nužno molilo samo za cara (bilo cara Svetoga Rimskog Carstva, bilo bizantskoga cara), nego da se molilo i za lokalne kraljeve.

U Zagrebačkom misalu iz 1511. na tom se mjestu molilo za ugarsko-hrvatskog kralja (i kraljicu!), a car se nije ni spominjao.
Ovako glasi verzija iz Zagrebačkog misala:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum Papa nostro N., et gloriosissimo rege nostro N., et regina nostra N., necnon et antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis conservare digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s Papom našim N., i preslavnim kraljem našim N., i kraljicom našom N., također i s biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš sačuvati u ovim uskrsnim radostima.")  

Imamo također i jedan primjer iz daleko starijih vremena: iz vremena hrvatskog kralja Zvonimira.
U čuvenom Osorskom evanđelistaru iz 1082. god. nalazi se jedna od najstarijih verzija hvalospjeva Exsultet u našim krajevima.

Početak hvalospjeva Exsultet u Osorskom evanđelistaru

Osorski evanđelistar je napisao jedan redovnik u tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Nikole. Kao vrijeme nastanka te vrijedne knjige, istraživači navode razdoblje između Uskrsa 1081. i 20. veljače 1082.

Zanimljivo je da se u osorskom Exsultetu, moli i za cara i za kralja. Moli se također i za opata samostana, kao i za cijelu samostansku zajednicu. Zaključak tog vazmenog hvalospjeva pokazuje slične karakteristike koje smo već vidjeli u tradicionalnim misalima, a glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum beatissimo Papa nostro N., et antistite N., et abbate nostro N., cum omni congregatione beatissimi Nicolai, presentis vitae, quiete concessa gaudiis facias perfrui sempiternis. Memento etiam, Domine, famuli tui imperatoris nostri N., cum omni exercitu suo, et famuli tui regi(s) nostri, cum populo christiano qui tibi offerunt hoc sacrificium laudis, praemia aeterna largire digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas svoje sluge, sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom N., i opatom našim N., sa svom zajednicom preblaženoga Nikole, udijelivši mir u sadašnjem životu, podaš vječne radosti. Spomeni se također, Gospodine, sluge svoga cara našega N., sa svom njegovom vojskom, i sluge tvoga kralja našega, sa kršćanskim pukom, onima koji ti prinose ovu žrtvu hvale, udostojiš udijeliti vječnu nagradu.")

Vidimo, dakle, koliko je stara tradicija da se na kraju Exsulteta moli za papu, biskupa, te svjetovne vladare. Zato bi bilo zanimljivo čuti koje je opravdanje sastavljača postkoncilske "nove liturgije" za izbacivanje tih prošnji iz nove verzije Exsulteta.
Zašto, na primjer, nije mogla ostati verzija molitve za svjetovne vladare, koju je Pio XII. odredio u 1950-ih?
Zašto su "reformatori" baš sve morali ukloniti? Što su oni time mislili postići?

LITURGIJSKI KONTINUITET - od Splitskog sakramentara iz 8. st. do Rimskog misala iz 1962.

Nalazimo se na kraju korizme. Ako ste imali priliku sudjelovati u tradicionalnim misama u obične dane u tjednu tijekom korizme, mogli ste se uvjeriti kako su molitve lijepe i prikladne. Govore o pokori, zadovoljštini za grijehe, postu, odricanju, mrtvljenju tijela... O duhovnoj borbi protiv svijeta, tijela i đavla.

Možda niste znali koliko su te molitve zapravo stare. Kolika se već stoljeća mole u našoj Hrvatskoj?

Među najstarijim sačuvanim dijelovima misnih knjiga na prostoru Hrvatske ističu se ulomci iz drevnog Splitskog sakramentara iz 8. stoljeća (nemojte ga miješati sa Splitskim evanđelistarom, koji također pripada najstarijim vremenima). U tim se ulomcima nalaze upravo misne molitve za korizmeno vrijeme.
Riječ je o dva lista koja su sačuvana, jer su u kasnijim stoljećima dodani u splitski misal iz 12. stoljeća; gdje se nalaze se na fol. 211. i 214. Njihova je starost utvrđena paleografskim istraživanjima.

Pogledat ćemo danas misne obrasce na jednom od tih listova. Kao i u svim starim sakramentarima, i Splitski sakramentar za pojedine dane donosi zbornu molitvu (oratio), prikaznu molitvu (zvana "secreta", "tajna molitva" - jer se u tradicionalnom obredu moli tiho) i popričesnu molitvu (postcommunio). U ono su vrijeme ostali elementi misnog obrasca još uvijek bili u posebnim knjigama: poslanice u epistolaru, evanđelja u evanđelistaru, a ulazna pjesma, gradual, zavlaka, aleluja i pričesna pjesma u antifonaru.
U sakramentarima su bile one molitve koje je svećenik sam molio.

Pogledajmo sad molitve prve sačuvane stranice Splitskog sakramentara...

Fol. 211. ro - Od korizmene kvatrene strijede do kvatrene subote

Ova stranica počinje popričesnom molitvom korizmene kvatrene srijede:

"Tui, Domine, perceptione sacramenti, et a nostris mundemur occultis, et ab hostium liberemur insidiis. Per Dominum."

("Primanjem tvoga otajstva, Gospodine, očistili se od naših tajnih grijeha i oslobodili od neprijateljskih zasjeda. Po Gospodinu.")

Slijedi molitva nad narodom ("Humiliate capita vestra Deo" - "Prignite glave svoje Bogu"):

"Mentes nostras, quaesumus, Domine, lumine tuae claritatis illustra: ut videre possimus, quae agenda sunt; et, quae recta sunt, agere valeamus. Per Dominum."

("Obasjaj naše duše, molimo, Gospodine, svjetlom svoga sjaja, da uzmognemo vidjeti što treba činiti i možemo činiti što je pravo. Po Gospodinu.")

Zatim dolazi Četvrtak u prvom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria V.  Ad sanctum [Laurentium in Paneperna]".

Zborna molitva toga dana:

"Devotionem populi tui, quaesumus, Domine, benignus intende: ut, qui per abstinentiam macerantur in corpore, per fructum boni operis reficiantur in mente. Per Dominum."

("Blago pogledaj, molimo, Gospodine, na odanost svoga naroda da se oni koji se odricanjem tjelesno trape, plodom dobroga djela duhovno okrijepe. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

("Sacrificia, Domine, quaesumus, propensius ista nos salvent, quae medicinalibus sunt instituta ieiuniis. Per Dominum.")

("Ovi žrtveni prinosi, molimo, Gospodine, koji su potkrijepljeni ljekovitim postovima, neka nas to sigurnije izliječe. Po Gospodinu.") 

Popričesna molitva toga dana:

"Tuorum nos, Domine, largitate donorum, et temporalibus attolle praesidiis, et renova sempiternis. Per Dominum.

("Obiljem nas svojih darova, Gospodine, i uzdiži vremenitom pomoću i obnovi vječnom. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Da, quaesumus, Domine, populis christianis: et, quae profitentur, agnoscere, et caeleste munus diligere, quod frequentant. Per Dominum."

("Daj, molimo, Gospodine, kršćanskom narodu da upozna istine što ih priznaje i da ljubi nebeski dar što ga prima. Po Gospodinu.")

Korizmeni kvatreni petak naveden je abreviacijom "Ad apostol." što označava naziv po postajnoj crkvi: "Statio ad ss. duodecim Apostolos".

Molitva toga dana:

"Esto, Domine, propitius plebi tuae: et, quam tibi facis esse devotam, benígno refove miseratus auxilio. Per Dominum."

("Budi, Gospodine, milostiv svome narodu, i njega koji ti je odan okrijepi milosno blagonaklonom pomoću. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Suscipe, quaesumus, Domine, munera nostris oblata servitiis: et tua propitius dona sanctifica. Per Dominum."

("Primi, molimo, Gospodine, darove našom službom prikazane i milostivo posveti svoje darove. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Per huius, Domine, operationem mysterii, et vitia nostra purgentur, et iusta desideria compleantur. Per Dominum."

("Djelovanjem, Gospodine, ovog otajstva očistile se naše mane i ispunile pravedne želje. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Exaudi nos, misericors Deus: et mentibus nostris gratiae tuae lumen ostende. Per Dominum."

("Usliši nas, milosrdni Bože, i pokaži našim dušama svjetlo svoje milosti. Po Gospodinu.")

Korizmenu kvatrenu subotu Splitski sakramentar označava kao "Sabbato in XII lectiones" ("Subota sa XII čitanja).

Zborna molitva toga dana:

"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum."

("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu.")

Iz toga slijedi još jedna molitva (koja, inače, u Misalu iz 1962. dolazi na IV. nedjelju po Bogojavljenju):

"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos pro humana scis fragilitate non posse subsistere, da nobis salutem mentis et corporis, ut ea quae pro peccatis nostris patimur te adiuvante vincamus. Per Dominum."

("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu.")

Secreta korizmene kvatrene subote:

"Praesentibus sacrifíciis, quaesumus, Domine, ieiunia nostra sanctifica: ut, quod observantia nostra profitetur extrinsecus, interius operetur. Per Dominum."

("Po ovim žrtvama, Gospodine, posveti naše postove, da ono što naše odricanje izvana očituje, iznutra proizvede. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva:

"Sanctificationibus tuis, omnipotens Deus, et vitia nostra curentur, et remedia nobis aeterna proveniant. Per Dominum."

("Tvoja otajstva, svemogući Bože, neka izliječe naše mane i donesu nam vječnu pomoć. Po Gospodinu.")

Sad smo prešli na drugu stranicu, koja donosi molitve za drugi korizmeni tjedan.

Fol. 211. vo. - od druge korizmene nedjelje do utorka u drugom tjednu korizme

Zanimljivo je da za drugu korizmenu nedjelju rubrika Splitskog sakramentara kaže: "Die dominica vacat", što bi moglo značiti da se u nekim slučajevima izostavljao misni obrazac te nedjelje. Možda kada na taj dan padne neki drugi blagdan. No, unatoč tome, Splitski sakramentar uredno donosi sve misne molitve te nedjelje.

Zborna molitva toga dana:

"Deus, qui conspicis omni nos virtute destitui: interius exteriusque custodi; ut ab omnibus adversitatibus muniamur in corpore, et a pravis cogitationibus mundemur in mente. Per Dominum."

("Bože, koji vidiš da nas izdaju sve sile, štiti nas iznutra i izvana, da se očuvamo od svake tjelesne nezgode i od zlih misli očistimo. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Sacrificiis praesentibus, Domine, quaesumus, intende placatus: ut et devotioni nostrae proficiant, et saluti. Per Dominum."

("Pogledaj milostivo, molimo, Gospodine, na ovu žrtvu, da bude na korist i našoj vjernosti i našem spasenju. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Supplices te rogamus, omnipotens Deus: ut, quos tuis reficis sacramentis, tibi etiam placitis moribus dignanter deservire concedas. Per Dominum."

("Smjerno te molimo, svemogući Bože, podaj da ti svetim životom služe oni koje krijepiš svojim otajstvima. Po Gospodinu.")

Slijedi ponedjeljak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria II. ad sanctum Clementem".

Zborna molitva toga dana:

"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut familia tua, quae se, affligendo carnem, ab alimentis abstinet; sectando iustitiam, a culpa ieiunet. Per Dominum."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da se tvoja obitelj, koja se tjelesnom pokorom uzdržava od hrane, slijedeći pravednost uzdržava od grijeha. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Haec hostia, Domine, placationis et laudis tua nos protectione dignos efficiat. Per Dominum."
("Ova žrtva, Gospodine, pomirbe i hvale, neka nas učini dostojnima tvoje zaštite. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Haec nos communio, Domine, purget a crimine: et caelestis remedii faciat esse consortes. Per Dominum."

("Neka nas ova pričest, Gospodine, očisti od opačina i učini dionicima nebeske okrepe. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Adesto supplicationibus nostris, omnipotens Deus: et, quibus fiduciam sperandae pietatis indulges; consuetae misericordiae tribue benignus effectum. Per Dominum."

("Milostiv budi, svemogući Bože, našim vapajima i dobrostivo udijeli učinak običajnog milosrđa nama kojima daješ pouzdanje u očinsku dobrotu kojoj se nadamo. Po Gospodinu.")

Sad dolazi utorak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove: "Feria III. ad sanctam Balbinam".

Zborna molitva toga dana:

"Perfice, quaesumus, Domine, benignus in nobis observantiae sanctae subsidium: ut, quae te auctore facienda cognovimus, te operante impleamus. Per Dominum." 

("Usavrši, molimo, Gospodine, u nama dobrostivo svoju pomoć u svetom obdržavanju korizme, da tvojim sudjelovanjem izvršimo što smo po tebi upoznali da nam valja činiti. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Sanctificationem tuam nobis, Domine, his mysteriis operare placatus: quae nos et a terrenis purget vitiis, et ad caelestia dona perducat. Per Dominum."

("Ublažen ovim tajnama izvrši, Gospodine, na nama svoje posvećenje, koje će nas očistiti od zemaljskih mana i dovesti do nebeskih darova. Po Gospodinu.")

Ovdje završava taj sačuvani list Splitskog sakramentara. A sad pogledajmo misne obrasce za te dane u Rimskom misalu iz 1962., posljednjem izdanju tradicionalnog misala.
Uočite da su sve molitve potpuno iste!

Evo, možete redom usporediti gore navedene molitve Splitskog sakramentara sa molitvama u Misalu iz 1962., od popričesne molitve korizmene kvatrene srijede do utorka u drugom tjednu korizme.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovdje jasno možete vidjeti što znači liturgijski kontinuitet. Molitve su potpuno iste kao Splitskom sakramentaru iz 8. stoljeća. 

Osim gore pokazanoga, sačuvan je još jedan list iz Splitskog sakramentara, a sadrži molitve od četvrtka poslije prve nedjelje muke (Glušnice) do Velikoga utorka. I tu vidimo kontinuitet s tradicionalnim Rimskim misalom. Splitski sakramentar, doduše, pokazuje neke posebnosti kod subote prije Cvjetnice, ali su na sve ostale dane molitve potpuno iste kao u Rimskom misalu iz 1962.