Pokora nije samo "znak želje za popravkom"

Zagrebački nadbiskup kard. Juraj Haulik u poslanici kleru svoje nadbiskupije od 19. siječnja 1851., povodom jubilejskog oprosta, detaljno propisuje kako će svećenici pripremiti puk za primanje potpunog oprosta. Jedna misao iz te poslanice posebno je vrijedna naše pažnje: naime, da je za primanje oprosta doista potrebno biti prožet pokorničkim duhom.

Kardinal Haulik naglašava kako samo primanje potpunog oprosta ne oslobađa čovjeka od obveze da i inače živi pokorničkim životom i nastoji što češće vršiti pokornička djela (citiram prema knjizi: Georgii Haulik, Selectiores encyclicae literae, tom. III., 1853., str. 11.):

"Patere porro, ad impetrandam Indulgentiae gratiam necessarium esse genuinum poenitentiae, et praestandae satisfactionis zelum: siquidem Ecclesia per Indulgentiae concessionem in nobis nequaquam exstinguere intendat Deo pro peccatis nostris satisfaciendi zelum, sed succurrere velit imbecillitati eorum, qui toto corde satisfacere desiderantes, ac prompte, quae suae patiuntur vires, in hunc scopum conferentes, ex fragilitate, viriumque tenuitate deficiunt. Patere proinde Indulgentias iis tantum evadere utiles, qui quantum possunt, se per bona opera exercent, nequaquam autem incuriis, frigidis, ac remissis, qui festina Confessione et sacrae Communionis sumptione, paucarumque precum persolutione, se pro cunctis anteactae suae vitae aberrationibus, et praevaricationibus divinae justitiae satisfecisse arbitrantur. Hinc opinionem illam, quasi non debeat quisque, praeter praescripta fine impetrandae Indulgentiae, opera pia, aliis etiam, quae in sua sunt potestate posita, vacare, aut plane indulgere possit praevaricationibus quibuscunque, et obtentu hoc novis conscientiam suam peccatis maculare, tanquam erroneam atque adeo Ecclesiae Catholicae sensui adversam, et impiam esse reputandam."

("Očito je nadalje, da je za stjecanje milosti oprosta nužna iskrena revnost za pokoru i pružanje zadovoljštine; naime, Crkva pružajući oproste nipošto ne želi u nama ugasiti gorljivost da Bogu damo zadovoljštinu za naše grijehe, već želi pomoći slabosti onih, koji svim srcem žele zadovoljiti, i spremno to nastoje koliko mogu svojim snagama, ali zbog krhkosti i slabosti ne uspijevaju. Očito je iz toga, da će oprosti biti korisni samo onima, koji se, koliko mogu, trude oko dobrih djela, a nipošto nemarnim, hladnim i raspuštenim ljudima, koji misle da će brzom ispovijeđu i primanjem svete pričesti i izmolivši nešto malo molitava, zadovoljiti božanskoj pravdi za sva skretanja i prijestupe svoga dotadašnjeg života. Zato treba smatrati pogrešnim i protivnim shvaćanju Katoličke Crkve, te opakim, ono mišljenje kao da ne treba svatko, osim propisanih djela za stjecanje oprosta, vršiti i druga pobožna djela prema svojim mogućnostima, i kao da može i dalje kaljati svoju savjest novim grijesima.")

Kardinal Haulik potiče svećenike da objašnjavaju vjernicima kako su kršćani iz prvih stoljeća Crkve vršili stroge pokore za svoje grijehe. Ta je pouka potreba današnjim vjernicima kako bi shvatili koliko su zapravo male i lake današnje pokore.

"Exponite, quam severa fuerit primis temporibus reconciliationis disciplina, quomodo vel in unum grave peccatum lapsi, fidelium communione privati, longo saepe annorum decursu ad Ecclesiae foras, sacco induti ac cinere conspersi, ingredientium fidelium deprecati fuerint misericordiam, ac nonnisi per gradus, sensim ac sensim, ad Ecclesiam rursus, ad communionem subin precum, tandem ad mysteriorum et sacramentorum participationem sint admissi! Nunc quidem mutata esse tempora, numerum peccantium in dies augeri, vere poenitentium magis magisque imminui; sed apud aeternum vindicem malorum non dari mutationem, nec vicissitudinis obumbrationem: exosum semper ei esse peccatum, eumque nisi pro his, quantum in nobis est, satisfacere adnisi fuerimus, condignas de nobis in alio mundo desumpturum poenas, donec ad ultimum obulum expungantur debita nostra."

("Izložite kako je bila stroga disciplina pomirenja u prvim vremenima; kako su čak i oni koji su pali u jedan teški grijeh, lišeni zajedništva vjernika, često morali dugi niz godina pred vratima crkve, odijeveni u vreću i posuti pepelom, moliti milosrđe od vjernika koji su ulazili, i ne drukčije, nego su postepeno bili primani u crkvu, malo po malo, u zajedništvo molitve, a onda u dioništvo otajstava i sakramenata! No, sada su se vremena promijenila, svakodnevno se povećava broj grešnika, dok se sve više i više smanjuje broj istinskih pokornika; ali kod vječnog Suca nema promjene u kažnjavanju zla, niti sjenke mijene: uvijek mu je grijeh mrzak, i ako se za njega ne trudimo zadovoljiti koliko možemo, dat će nam prikladne kazne na drugom svijetu, dok se naši dugovi ne isplate do posljednjega novčića.")

Zašto je o ovome potrebno govoriti? Jer, nažalost, danas ni mnogi dušobrižnici više ne vode računa o ovim istinama.
Što bi kardinal Haulik rekao za današnji vjeronauk, gdje djeci i mladima nude "Youcat" koji neozbiljno (i šaljivo) banalizira pojam pokore?

Pogledajte što su u "Youcatu" napisali o pokori koju svećenik određuje u ispovijedi...

Klaus Dick [et al.], "Youcat - Update! Ispovijedi se!", Split, 2014.

Dakle, prema "Youcatu" cijela pokora se svodi na to da: "svećenik daje uglavnom malu molitvu, kao znak želje za popravkom".
Nevjerojatno! Insinuira se da pokora koju određuje svećenik u ispovijedi nema nikakve veze s kaznom, nego da je samo "znak želje za popravkom".

To je protivno nauku Crkve! Tridentski koncil izričito opominje svećenike da imaju na umu da pokore koje određuju u ispovijedi nisu samo poziv na novi život, nego i kazna za grijehe: "odmazda i prijekor" ("vindicta et castigatio").

Crkva je udarila anatemom protestantsko krivovjerno mišljenje da čovjeku nisu potrebna pokornička djela (poput postova, molitava i milostinja), nego da je dovoljna promjena života, kao da je sam novi život najbolja pokora (Trident. koncil, sess.  XIV., can. 13.).

Danas imate situacije da mladi ljudi (koje su cijeli život indoktrinirali modernističkim i protestantskim zabludama) ako jednoga dana i uspiju otkriti pravi nauk Crkve, ostaju začuđeni jer vide nešto o čemu im nitko nikada nije govorio. Nekima se onda čini da je nauk Crkve prestrog, jer gledaju iz perspektive onog razvodnjenog i modernističkog svjetonazora u kojem su odgojeni.

Vrlo je važno točno poučavati mlade o katoličkom nauku, i to od najranijeg djetinjstva. Pa tako i o nauku Crkve o pokori i zadovoljštini za grijehe.


Da ne ulazim sad u detalje (jer sam o ovim temama već više puta pisao), upućujem vas na poglavlje o zadovoljštini u Kniewaldovom fakultetskom udžbeniku za ispovjednike iz 1943. godine: Pastirsko bogoslovlje - svezak II. - Ispovjednik.

Credere credenda, petere petenda

Svima vam je poznato načelo "Lex orandi, lex credendi". Krenimo korak dalje, pa recimo da se to načelo može izraziti na malo drugačiji, ali još jasniji način, riječima: "Credere credenda, petere petenda". Vjerovati u ono što smo dužni vjerovati, moliti za ono za što smo dužni moliti.

Naša katolička vjera traži da vjerujemo u točno određene istine, a isto tako, i da molimo za točno određene stvari.

Uvijek su to tijekom stoljeća isticali katolički kateheti.
Na primjer, p. Leonard de Vaux SJ u svojoj knjizi "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina") iz 1685. godine, koja je služila kao vjerska puka katoličkim vojnicima tijekom Bečkog rata, u prvoj vježbi kršćanske pobožnosti za vojnike piše:

"Evangelium Jesu Christi, praedicatum ab Apostolis, in universo mundo: et traditum ab ipsomet Christo, Ecclesiae suae militanti, quam acquisivit Sanguine suo; ut sit omnium fidelium Mater et Magistra veritatis. His quinque practicis principiis comprehenditur; videlicet:
1. Credere credenda.
2. Recipere recipienda.
3. Petere petenda.
4. Facere facienda.
5. Expectare expectanda.
Hoc est summarium Doctrinae Evangelicae, ab initio mundi absconditae sapientibus et prudentibus saeculi hujus tenebrosi in maligno positi, et revelatae parvulis..."

("Evanđelje Isusa Krista, propovijedano od apostola po cijelome svijetu, i predano od samoga Krista njegovoj vojujućoj Crkvi, koju je stekao svojom Krvlju, da bude svim vjernicima Majka i Učiteljica istine. Sažeto je u ovih pet praktičnih načela, naime:
1. Vjerovati ono što se treba vjerovati.
2. Prihvatiti ono što se treba prihvatiti.
3. Moliti ono što se treba moliti.
4. Činiti ono što treba činiti.
5. Nadati se onome čemu se treba nadati.
To je sažetak evanđeoskog nauka, od početka svijeta skrivenog mudrima i umnima ovoga mračnoga svijeta koji je postavljen u zlo; a objavljenog malenima...")

Zadržat ću se danas na načelu "petere petenda" - moliti za ono za što treba moliti.
Dakle, kao katolici trebamo moliti za ono što smo dužni moliti, a ne za bilo što. To mnogi vjernici danas ne razumiju, uslijed zbunjenosti koja je nastala bujanjem "novih vjerskih pokreta" nakon Drugoga vatikanskog koncila.
U tim novim "pokretima" (od "karizmatskih" do socijalnih i ekoloških) često se provlače teme koje nikakve veze nemaju s katoličkom vjerom, pa se tako i izmišljaju molitve u kojima se moli za stvari koje su u najmanju ruku bespredmetne, a nerijetko i potpuno nespojive s katoličkom vjerom.

Zato je važno odgovoriti na pitanje: Za što bi pravi katolik trebao moliti?

Odgovor ćemo naći u Katekizmu Tridentskoga koncila, u IV. dijelu o molitvi, u 4. poglavlju koje i nosi naslov "De iis quae petenda sunt" ("O onome što treba moliti").

Katekizam Tridentskoga koncila - izdanje iz 1905. god.

Na početku Katekizam upozorava pastire da vjernicima daju općenitu opomenu da mole samo za ono što je dostojno i časno:

"...satis hic erit fideles universe illud admonere, ut quae justa, quaeve honesta sint, a Deo petant homines; ne, si contra, quam deceat, aliquid postularint, illo responso repellantur: 'Nescitis quid petatis' (Matth. 20, 22)."

("...dovoljno će biti ovdje općenito opomenuti vjernike, da ljudi mole od Boga ono što je pravedno i časno; da ne bi bili odbijeni, ako bi tražili nešto protivno dostojnome, ovim odgovorom: 'Ne znate što ištete' (Mt 20, 22).")

Prvo treba moliti za ono što nas najviše združuje s Bogom, dakle, za ono što se tiče spasenja naših duša:

"Quare primum optatum, ac desiderium nostrum ad eam regulam dirigemus, ut ad Deum, qui summum est bonum, summum studium, desideriumque referatur. Deinde cupiemus ea, quae cum Deo nos maxime conjungant; quae vero nos inde sejungant, aut causam aliquam asserant disjunctionis, ab omni studio et cupiditate nostra removenda sunt."

("Zato usmjerimo prvo našu molbu i traženje na ono pravilo koje se odnosi na Boga, koji je vrhovno dobro, usmjeri najveće nastojanje i želja. Zatim tražimo ono što nas najviše združuje s Bogom, a ono što nas odatle odvaja, ili uzrokuje bilo kakav razlog odvajanja, treba ukloniti od svakog našeg nastojanja i želje.")

Zato nam glavne molitve nikako ne smiju biti usmjerene na zemaljske stvari.

"Nam haec corporis, quae vocant et externa bona, ut sanitas, robur, pulchritudo, divitiae, honores et gloria, quia facultatem, ac materiam saepe dant peccato (quare fit, ut non omnino pie, aut salubriter petantur) erit illorum petitio his praescribenda finibus, ut haec vitae commoda postulentur necessitatis causa: precandi quae ratio refertur ad Deum."

("Naime, ova tjelesna, kako ih zovu, i vanjska dobra, poput zdravlja, snage, ljepote, bogatstva, časti i slave, jer često daju priliku i materiju za grijeh (zato će ispasti, da se ne mole baš posve pobožno ili spasonosno) treba njihovu molbu ograničiti ovim međama: da se za te životne potrebe moli iz razloga nužnosti, a taj razlog molitve treba se usmjeriti na Boga.")

U idućem poglavlju, Katekizam Tridentskog koncila govori o ljudima za koje trebamo moliti. Treba moliti za sve ljude. Prvo za pastire, crkvene velikodostojnike. Zatim za svjetovne vladare. Onda trebamo moliti i za naše neprijatelje, kao i za neprijatelje Crkve.

Kad molimo za neprijatelje Crkve, molimo za njihovo obraćenje. Konkretno, molimo za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova.
Katekizam Tridentskoga koncila ističe da je to običaj koji potječe od apostola:

"Illud etiam s. Augustini testimonio celebratum est, hanc esse consuetudinem acceptam ab Apostolis, pro iis, qui ab Ecclesia sunt alieni, preces et vota faciendi, ut infidelibus donetur fides, ut idolorum cultores ab impietatis errore liberentur, ut Judaei discussa animorum caligine, lucem veritatis accipiant, ut haeretici redeuntes ad sanitatem catholicae doctrinae praeceptis erudiantur, ut schismatici, a qua desciverunt sanctissimae parentis Ecclesiae communione, cum ea iterum verae charitatis nodo juncti copulentur."

("Ovo je također razglašeno svjedočanstvom sv. Augustina, da je to običaj primljen od apostola: činiti molitve i zavjete za one koji su izvan Crkve: da se nevjernicima daruje vjera, da se štovatelji idola oslobode od zablude opakosti; da Židovi odbacivši tamu duša, prihvate svjetlo istine; da se krivovjerci, vrativši se zdravom katoličkom nauku, pouče u zapovijedima; da se raskolnici opet združe vezom ljubavi sa zajedništvom presvete roditeljice Crkve, od kojega su odstupili.")

Napokon, Katekizam ističe i da molitve za duše u čistilištu potječu od apostola:

"Preces autem, quae pro mortuis fiunt, ut ab igne Purgatorii liberentur, ex Apostolorum doctrina fluxerunt: qua de re satis dictum est, cum de sacrificio Missae loqueremur."

("Molitve naime, koje se drže za mrtve, da se oslobode od ognja čistilišta, potekle su iz nauka apostola: o kojoj je stvari dovoljno rečeno, kad smo govorili o misnoj žrtvi.")

Može se primijetiti da je sve to za što bismo trebali moliti sadržano u tradicionalnoj liturgiji. Nijedna od liturgijskih molitava nije suvišna ili nepotrebna. Sve su izrazito potrebne, i to cijelom čovječanstvu.
Ovdje moramo također primijetiti koliko su molitve u novom obredu manjkave i razvodnjene.

Evo, vidjeli smo da Katekizam Tridentskoga koncila (pozivajući se na sv. Augustina) ističe da molitve za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova potječu od apostola.
S kojim su onda pravom neoreformatori uklonili sve takve molitve iz nove liturgije?

I zašto nitko u Hrvatskoj o tome ne govori? Zar teolozi to ne znaju?
Ne preostaje nam onda drugo, nego apelirati da svi teolozi, koji su u mogućnosti, pažljivo čitaju Katekizam Tridentskoga koncila.

"Sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem" (Br 31, 23)

Prikaz čistilišta na oltaru sv. anđela u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu

Jučer je bio Dušnji dan - dan molitve i misne žrtve za duše koje trpe u čistilištu.
Kao i proteklih nekoliko godina, i ove ste godine mogli vidjeti kako moderni "vjerski mediji", govoreći o Dušnom danu, pričaju o svemu i svačemu, samo ne o dušama koje trpe u čistilištu. Ako su tu i tamo ponegdje sramežljivo spomenuli čistilište, gotovo ništa nisu pisali o trpljenju siromašnih duša, a još manje o razlozima tog trpljenja.

S pravom se pitamo: Kako je došlo do tako slabog govora o tim važnim temama u suvremenim "vjerskim medijima", ali i u propovijedima mnogih modernih svećenika. Jasno, sad bi neki odgovorili navodeći "uobičajene razloge" koji se inače navode kao uzroci posvemašne razvodnjenosti i nevoljkosti da se govori o "teškim temama"...
Prije svega, želja da se ne zamjere ljudima koji ne žive u skladu s vjerom, i slično.
No, problem je dublje prirode. Modernističko obrazovanje na fakultetima u mladim teolozima proizvodi relativistički stav na svim područjima. A i novi katekizam, koji zbunjujuće i izrazito netradicionalno piše o ovim temama. Na ove se temelje potom nadograđuje daljnja relativizacija, čije manifestacije vidimo posvuda.


U takvoj situaciji poznavanje izvora postaje važnije nego ikada prije. I kad govorimo o trpljenju duša u čistilištu, najbolje bi bilo da jednostavno prenosimo ono što o njemu piše u Svetome pismu i u djelima svetih otaca i crkvenih naučitelja.

Već sam pisao na ovom blogu o čistilišnom ognju, pa neću ponavljati što sam naveo u prošlim tekstovima. Danas pak moram navesti riječi pape sv. Grgura Velikoga o jednom važnom pitanju: Za koje se grijehe dolazi u čistilište?

Podsjetimo se prvo da čovjek koji umre u stanju smrtnog grijeha ne ide u čistilište, nego u pakao.
Da bi netko uopće došao u čistilište, mora umrijeti u stanju posvetne milosti. Svi koji se nalaze u čistilištu, umrli su u stanju posvetne milosti - dakle, bez smrtnoga grijeha. U čistilištu se trpi za lake grijehe i za vremenite kazne od prethodno oproštenih smrtnih grijeha.


Sv. Grgur Veliki govori da čistilišni oganj postoji za čišćenje lakih grijeha, prije Posljednjega suda (Dijalozi, lib. IV., cap. 39.):

"de quibusdam levibus culpis esse ante iudicium purgatorius ignis credendus est"
("treba vjerovati da za pojedine lake grijehe postoji prije Suda čistilišni oganj")

U nastavku, sv. Grgur izričito naglašava da se tu radi o čišćenju malih i vrlo lakih grijeha ("parvis minimisque peccatis"), što zaključuje iz Pavlove I. poslanice Korinćanima:

"Sed tamen, ut praedixi, hoc de parvis minimisque peccatis fieri posse credendus est, sicut est assiduus otiosus sermo, immoderatus risus, vel peccatum curae rei familiaris, quae vix sine culpa vel ab ipsis agitur, qui culpam qualiter declinare debeant sciunt; aut in non gravibus rebus error ignorantiae, quae cuncta etiam post mortem gravant, si adhuc in hac vita, positis minime fuerint relaxata. Nam cum Paulus dicat Christum esse fundamentum, atque subiungat: 'Si quis superaedificaverit super hoc fundamentum, aurum, argentum, lapides pretiosas, ligna, fenum, stipulam; uniuscuiusque opus quale sit ignis probabit; si cuius opus manserit quod superaedificavit, mercedem accipiet; si cuius opus arserit, detrimentum patietur; ipse autem salvus erit, sic tamen quasi per ignem' (I. Cor. 3, 12-15). Quamvis hoc de igne tribulationis in hac nobis vita adhibitio possit intelligi, tamen siquis hoc de igne futurae purgationis accipiat, pensandum sollicite est quia illum per ignem dixit posse salvari, non qui super hoc fundamentum, ferrum, aes, vel plumbum aedificat, id est peccata maiora, et idcirco duriora, et tunc iam insolubilia; sed ligna, fenum, stipulam, id est peccata minima atque levissima, quae ignis facile consumat."

("Ali naime, kao što sam rekao, treba vjerovati da to može biti kod malih i vrlo lakih grijeha, poput neprekidnog bezrazložnog govorenja, neumjerenog smijanja, ili grijeha brige za obiteljske stvari, koja se jedva može obavljati bez grijeha, čak i od onih koji znaju kako trebaju izbjegavati grijeh; ili pak zabluda neznanja u stvarima koje nisu teške: sve to opterećuje čovjeka i nakon smrti, ako nije bilo otpušteno u ovome životu. Naime, kad Pavao kaže da je Krist temelj, i dodaje: 'Naziđuje li tko na ovom temelju zlato, srebro, drago kamenje, drvo, sijeno, slamu... I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj' (1 Kor 3, 12-15). Iako se ovo može shvatiti o ognju nevolje koje nas pogađaju u ovom životu, ali ako netko ovo uzme o ognju budućeg čišćenja, treba pažljivo razabrati da kaže kako se onaj može spasiti po ognju - ne koji nadograđuje na taj temelj željezo, mjed ili olovo, to jest velike grijehe, i stoga teže i tada [nakon smrti] već neotpustive - nego drvo, sjeno, slamu, to jest, male i vrlo lake grijehe, koje oganj lako pregori.")

Cijela IV. knjiga Dijaloga sv. Grgura Velikoga trebala bi biti obvezna literatura za svakog teologa koji želi shvatiti katolički nauk o čistilištu, ali i općenito o posljednjim stvarima.

Vidjeli smo kako sv. Grgur jasno iz riječi Svetoga pisma iznosi nauk o grijesima za koje se ide u čistilište. Isto su vidjeli i drugi sveci na mnogim mjestima u Svetome pismu.

Tako, na primjer, sv. Bernardin Sienski prepoznaje čistilište u riječima Knjige brojeva (Br 31, 23):

"omne quod potest transire per flammas igne purgabitur"
("sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem")

Nije slučajnost da u liturgiji Crkva moli da se pokojnicima podari "mjesto rashlade" ("locus refrigerii"). U kanonu mise, svećenik moli u spomenu za mrtve:

"Ipsis, Domine, et omnibus in Christo quiescentibus locum refrigerii, lucis et pacis ut indulgeas, deprecamur."
("Njima, Gospodine, i svima koji u Kristu počivaju molimo da podaš mjesto rashlade, svjetlosti i mira.")

I taj termin dolazi iz Svetoga pisma. To ćete primijetiti jedino ako čitate latinsku Vulgatu. Naime, u Psalmu 65. čitamo:

"Transivimus per ignem et aquam, et eduxisti nos in refrigerium."
("Prešli smo kroz oganj i vodu, i izveo si nas u rashladu.")

Isti izraz vidjet ćete u molitvi za godišnjicu smrti, gdje se moli da pokojnicima bude podaren "refrigerii sedes" - "stan rashlade". Ili "stan okrepe", kako je prevedeno u Vlašićevom Oficiju za mrtve.

Krist - Kralj društva

Blagdan Krista Kralja u Rimskom misalu iz 1962. godine

Bl. Ivan Merz je 1926.  napisao jedan zanimljiv tekst o vlasti Krista Kralja nad ljudskim društvom. Ima vrlo vrijednih misli od kojih posebno treba istaknuti ovu: "Nije dosta da mi priznajemo Krista Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora da postane Kraljem i cijeloga javnog života; on je Bog i Gospodar svega."

To bi trebala biti polazna točka za katoličke organizacije. Konkretno, Merz je pisao taj članak za članice ženske grane orlovske organizacije, kojima poručuje da trebaju razmišljati ovako: "Mi smo članice vojujuće Crkve - Ecclesiae militantis - svaka je kršćanka vojnik, a poglavito ona koja ratuje pod zastavom katoličkih udruženja. Zato je naša dužnost da posvuda postanemo apostolkama Kristova kraljevstva naglašujući da katolkinja ne može biti članicom onih udruženja gdje se Krist ne priznaje Kraljem."


Evo tog teksta u 6. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza (Zagreb, 2015., str 353.-356.):

A sad pogledajmo cijeli članak objavljen listu Za vjeru i dom.
Iz 2. sveska Sabranih djela bl. Ivana Merza (str. 281.-282.).

"Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka" (1 Iv 2, 17)

Misa za blagdan sv. Franje Asiškoga u franjevačkom misalu (Missale Romano-Seraphicum) iz 1844. godine

Blagdan sv. Franje (4. listopada) dobra je prigoda da progovorimo o jednom važnom aspektu tradicionalnih molitava Crkve, koji je u (postkoncilskom) novom obredu u potpunosti izbrisan. Govorimo o onoj tako čestoj molitvi u našoj Tradiciji: da kao vjernici preziremo zemaljsko, a težimo za nebeskim.

U tradicionalnom obredu, zborna molitva na blagdan sv. Franje glasi:

"Deus, qui Ecclesiam tuam beati Francisci meritis fetu novae prolis amplificas: tribue nobis; ex eius imitatione, terrena despicere, et caelestium donorum semper participatione gaudere. Per Dominum..."

("Bože, koji Crkvu svoju zaslugama blaženoga Franje umnažaš novim potomstvom; udijeli nam da po njegovu primjeru zemaljsko preziremo i vazda se radujemo što smo dionici nebeskih darova. Po Gospodinu...")

Ovo je veoma česta molba u tradicionalnom rimskom obredu. Naći ćete ju u različitim oblicima, i u misama "de tempore", i u svetačkim misama. Evo, primjerice, popričesna molitva na spomendan našega sv. Nikole Tavelića glasi:

"Fulciat nos, quaesumus Domine, iuge gratiae tuae praesidium; ut, imitantes beatum Nicolaum martyrem tuum, discamus terena cuncta pro tui nominis amore despicere, et exoptare caelestia. Per Dominum..."

("Neka nas utvrdi, molimo Gospodine, obrana tvoje nepresušne milosti; da nasljedujući blaženoga Nikolu mučenika tvoga, učimo za ljubav tvoga imena prezirati sve što je zemaljsko i tražiti nebesko. Po Gospodinu...")

Da navedemo još jedan primjer, popričesna molitva na dan sv. Ćirila i Metoda (7. srpnja) glasi:

"Quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nobis munera dignaris praebere caelestia, intercedentibus sanctis tuis Cyrillo et Methodio, despicere terrena concedas. Per Dominum..."

("Molimo, svemogući Bože, da ti, koji si se udostojao dati nam nebeske darove, dadeš po zagovoru svetih svojih Ćirila i Metoda da preziremo zemaljsko. Po Gospodinu...")

Mogao bih ovdje navesti još barem desetak sličnih primjera iz tradicionalnog Rimskog misala. No, tijekom postkoncilske liturgijske reforme sve su takve molitve uklonjene iz novog misala. Reformatorima je očito smetala molba da preziremo zemaljsko. To nimalo ne čudi, kad znamo da su modernisti zaljubljeni u ovaj svijet i u ovozemaljsko, pa im nikako nisu odgovarale tradicionalne molitve.

Većina je tih starih molitava ili u potpunosti izbrisana ili pak izmijenjena tako da odgovara "modernom vremenu". Najpoznatiji primjer je popričesna molitva 2. nedjelje došašća.

U tradicionalnom obredu popričesna molitva 2. nedjelje došašća glasi:

"Repleti cibo spiritualis alimoniae, supplices te, Domine, deprecamur: ut hujus participatione mysterii, doceas nos terrena despicere et amare caelestia. Per Dominum..."

("Nasićeni duhovnom hranom smjerno te molimo, Gospodine, da nas učešćem u ovom otajstvu naučiš prezirati što je zemaljsko, a ljubiti što je nebesko. Po Gospodinu...")

A ovako je izmijenjena u novom obredu:

"Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti."

Ovim izmjenama, novo-reformatori su okrenuli leđa i Svetome pismu i cijeloj dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve. 

Naime, izraz "prezirati zemaljsko" izričito koriste sveti oci i crkveni naučitelji bezbroj puta, kad govore o zahtjevima kršćanskog života.

Tako sv. Augustin u svojim razmatranjima (Meditationes, cap. 1.) moli za dar da može: "terrena calcare, coelestia sitire" ("pregaziti zemaljsko, žeđati za nebeskim").

Sv. Grgur Veliki navodi preziranje svijeta i odijeljenost od svjetovnih stvari kao svojevrstan uvjet za dostojno prinošenje svete misne žrtve, pa i za općenitu uspješnost molitve i pobožnosti (Dijalozi, lib. IV., cap. 58.):

"Debemus itaque praesens saeculum velquia iam conspicimus defluxisse, tota mente contemnere, quotidiana Deo lacrymarum sacrificia, quotidianas carnis eius et sanguinis hostias immolere. Haec namque singulariter victima ab aeterno interitu animam salvat, quae illam nobis mortem Unigeniti per mysterium reparat, qui licet resurgens a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur (Rom. 6, 9), tamen in semetipso immortaliter atque incorruptibiliter vivens, pro nobis iterum in hoc mysterio sacrae oblationis immolatur."

("Dužni smo stoga ovaj svijet svom dušom prezirati, osobito zato što već vidimo da iščezava, [i] svakodnevno Bogu žrtve suzâ, svakodnevne žrtve njegova Tijela i Krvi žrtvovati. Ova naime osobita žrtva spašava dušu od vječne propasti, jer nam obnavlja smrt Jedinorođenca po otajstvu, koji premda uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, i smrt više njime ne gospoduje (Rim 6, 9), ipak sam u sebi besmrtno i neraspadljivo živeći, za nas se opet žrtvuje u ovom otajstvu svetoga prinosa.")

Sv. Grgur Veliki govoreći o konkretnim primjerima svetih ljudi u svojim Dijalozima, uvijek ističe njihovu odijeljenost od svijeta i prezir prema ovozemaljskom. Na primjer o sv. Konstanciju Ankonskom piše ovako (Dijalozi, lib. I., cap. 5.):

"Iuxta eam namque civitatem ecclesia beati martyris Stephani sita est, in qua vir vitae venerabilis, Constantius nomine, mansionarii functus officio deserviebat: cuius sanctitatis opinio sese ad notitiam hominum longe lateque tetenderat, quia idem vir funditus terrena despiciens, toto annisu mentis ad sola coelestia flagrabat."

("Pokraj toga se naime grada [Ancona, op. A.C.] nalazi crkva blaženoga mučenika Stjepana, u kojoj je posluživao muž časnoga života, imenom Konstancije, u službi sakristana: čiji se glas o svetosti proširio nadaleko i naširoko u mišljenju ljudi, jer je taj muž stubokom prezirući zemaljsko, svim snagama duše gorio samo za nebesko.")

Ovo je inače, po sv. Grguru, karakteristika svih svetaca (Moralium in Job, l. 26., c. 17.):

"Mentes quippe sanctorum transitoria cuncta despiciunt" 
("Duše naime svetih preziru sve što je prolazno")

Da je to istinski stav Crkve, vidimo i po tome što u tradicionalnom časoslovu na blagdane svetaca-ispovjednika (priznavalaca) u drugoj večernjoj antifona za Magnificat glasi:

"Hic vir despiciens mundum et terrena, triumphans, divitias caelo condidit ore, manu."
("Ovaj je muž prezirući svijet i zemaljsko, pobjeđujući stekao bogatstvo na nebu ustima, rukom.")

Rimski brevijar iz 1942. godine

Kroz mnoga stoljeća, u kršćanskoj je literaturi preziranje svijeta jedna od glavnih tema. O njoj su pisane čitave rasprave. Spomenimo, na primjer, djelo pape Inocenta III. iz njegovih kardinalskih dana De contemptu mundi (De miseria conditionis humanae).
Bilo bi suvišno nabrajati koliko se o istoj temi pisalo i u popularnoj duhovnoj literaturi. Dovoljno je spomenuti djelo Tome Kempenca De imitatione Christi.

Moramo također istaknuti da je takav, da tako kažemo, radikalan otklon od svijeta itekako utemeljen na Svetome pismu, koje kaže:  

"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)

"Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4)

"Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)

Na kraju krajeva, to i jest jedan od glavnih razloga za celibat klerika: da klerici i redovnici ne budu privezani uz zemaljsko, uz zemaljske želje i brige, koje ženidba uvijek nosi sa sobom.
Sjetimo se što kaže sv. Pavao:

"Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen." (1 Kor 7, 32-33)

Naravno, od običnih vjernika-laika se ne očekuje onaj stupanj odijeljenosti od svijeta, koji se očekuje od klerika i redovnika. Međutim, svi kršćani bez iznimke moraju više ljubiti nebesko, nego zemaljsko. Moraju daleko više ljubiti vječni život, nego prolazni zemaljski život. Moraju više raditi za spasenje svojih duša, nego za bilo kakve zemaljske uspjehe.

"sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!" (Fil 2, 12)

Svim vjernicima upravo u tome može biti uzor sv. Franjo. U čemu je veličina sv. Franje?
On je rođen i odrastao u bogatoj obitelji. Dobrovoljno je napustio svo to bogatstvo i prigrlio pokornički život u krajnjem siromaštvu.

To je upravo suprotno od ovozemaljske logike. Ljudi bježe od siromaštva. Evo, i svi ovi imigranti iseljavaju iz siromašnih zemalja i odlaze u najbogatije zemlje Zapada. Bježe iz siromaštva u bogatstvo.

A sv. Franjo je učinio upravo suprotno! On je iz bogatstva pobjegao u siromaštvo. On je doista prezreo bogatstvo. Prezreo je ovozemaljsko. Prezreo je sve ono što ovaj svijet ljubi: novac, časti, strasti i užitke.

I zato dolikuje da baš na blagdan sv. Franje molimo na sv. misi "da po njegovom primjeru preziremo zemaljsko".

Želiš li tradicije pravovjernih otaca prihvatiti, naučavati i obdržavati?

U tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja vidimo mnogo elemenata kojima je svrha osigurati da će novoposvećeni biskup propovijedati samo pravovjerni i čisti katolički nauk, ne mijenjajući u njemu ništa. To je tema koja se proteže kroz cijeli obred: od prisege na početku obreda (gdje, između ostalog, priseže da će svim silama obdržavati i činiti da drugi obdržavaju pravila svetih otaca i apostolske odredbe) do prvog stavljanja mitre na glavu novoposvećenog biskupa, kad konsekrator moli da novi biskup bude snažan borac protiv protivnika istine.

Možemo to povezati s temom mog prošlog teksta o nepromjenjivosti nauka Crkve.
Jamci te nepromjenjivosti trebali bi biti upravo biskupi, koji - kao nasljednici apostola - trebaju budno paziti da apostolski nauk i nasljeđe ostanu cjeloviti, čisti i nepovrijeđeni. Biskupi stoga imaju posebnu dužnost da se bore protiv krivovjerja i krivovjeraca.

Pogledajmo samo nekoliko primjera kako se ta dužnost očituje u tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja...
U ispitivanju budućeg biskupa na početku obreda, već treći upit glasi:

"Vis traditiones orthodoxorum Patrum, ac Decretales sanctae et Apostolicae Sedis constitutiones veneranter suscipere, docere, ac servare?"  R. "Volo."

("Želiš li tradicije pravovjernih Otaca, i dekrete i uredbe svete i Apostolske Stolice s poštovanjem prihvatiti, naučavati i obdržavati?" R. "Želim.")

Jedan od idućih upita glasi:

"Credis sanctam, catholicam, et apostolicam, unam esse veram Ecclesiam, in qua unum datur verum baptisma, et vera omnium remissio peccatorum?"  R. "Credo."

("Vjeruješ li da je sveta, katolička i apostolska Crkva jedna prava Crkva, u kojoj se daje jedno pravo krštenje, i pravo otpuštenje grijeha?" R."Vjerujem.")

Nakon toga slijedi upit:

"Anathematizas etiam omnem haeresim, extollentem se adversus hanc sanctam Ecclesiam catholicam?"  R."Anathematizo."

("Proklinješ li usto svako krivovjerje, koje se podiže protiv te svete Crkve katoličke? R. "Proklinjem.")

Pri kraju obreda, kad se novoposvećenom biskupu prvi put stavlja mitra na glavu, konsekrator moli:

"Imponimus, Domine, capiti hujus Antistitis et agonistae tui galeam munitionis et salutis, quatenus decorata facie, et armato capite, cornibus utriusque Testamenti terribilis appareat adversariis veritatis..."

("Postavljamo, Gospodine, glavi ovoga predstojnika i borca tvoga kacigu obrane i spasenja, da se urešenog lica i oružane glave, rogovima oba Zavjeta pojavi strašan protivnicima istine, i da bude snažan borac protiv njih...")

Imajući sve ovo u vidu, postaje nam jasno koliko je današnja situacija zapravo neprirodna i nenormalna, kad se na sinodama (koje su zaredale nakon II. vatikanskog koncila), pojedini biskupi pojavljuju kao revolucionari koji žele uvesti "nove nauke".
To je protivno samoj prirodi biskupske službe! Biskupi bi trebali biti čuvari crkvenog nauka i borci za njegovo očuvanje. Upravo bi se oni trebali boriti protiv novotara i "revolucionara". To je tako jasno izraženo u tradicionalnom obredu.

Možda su baš zato postkoncilski reformatori, izmišljajući nove obrede, uklonili iz novog obreda biskupskog ređenja sva gore spomenuta obilježja, ili ih razvodnili do neprepoznatljivosti.
I tako smo sad na Zapadu dobili biskupe koji misle da nisu čuvari crkvenog nauka, nego njegovi vlasnici, koji ga mogu po volji mijenjati i "prilagođavati".

A kad kod modernista počne pomama za novotarijama, tu nećete vidjeti kraja. Pogotovo kad se u sve umiješaju liberalni "stručnjaci", periti, kao "sive eminencije".

Sv. Vinko Lerinski je prije više od 1500 godina dobro opisao takve novotare u svom Commonitoriumu:

"...mirari satis nequeo tantam quorumdam hominum vesaniam, tantam excaecatae mentis impietatem, tantam postremo errandi libidinem ut contenti non sint tradita semel et accepta antiquitus credendi regula, sed nova ac nova in diem quaerant, semperque aliquid gestiant Religioni addere, mutare, detrahere; quasi non coeleste dogma sit quod semel revelatum esse sufficiat, sed terrena institutio, quae aliter perfici nisi assidua emendatione, imo potius reprehensione non possit, cum divina clament oracula: 'Ne transferas terminos quos posuerunt patres tui' (Prov. 22, 28); et: 'Super judicantem ne judices' (Eccle. 8, 14); et: 'Scirdentem sepem mordebit eum serpens' (Eccle. 10, 8), et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?"

("...ne mogu se dosta načuditi tolikom bezumlju nekih ljudi, tolikoj opakosti zaslijepljenog uma, tolikoj napokon pomami za zabludama; da nisu zadovoljni sa od starine jednom predanim i prihvaćenim pravilom vjerovanja, nego svakodnevno traže novo i novo, i uvijek priželjkuju nešto dodati vjeri, izmijeniti, oduzeti; kao da nije nebeska dogma koja je jednom objavljena dovoljna, nego zemaljska uredba, koja se ne može drugačije usavršiti osim temeljitim popravkom, štoviše, pobijanjem, dok božanske riječi kliču: 'Ne pomiči stare međe koje su postavili oci tvoji' (Izr 22, 28); i: 'Ne parniči se sa sucem' (Crkv. 8, 14); i 'Tko obara ogradu, ugrist će ga zmija' (Crkv. 10, 8), i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?")

Evo, tako sude najveći umovi kršćanske prošlosti o onima koji trče za novotarijama.
Dužnost je biskupa da uči narod pravovjerni katolički nauk, a ne nekakav "svoj nauk".
Kako kaže Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. 7., 2.):

"Nam cum episcopi et sacerdotes, tanquam Dei interpretes et internuntii quidam sint, qui eius nomine divinam legem et vitae praecepta homines edocent..."

("Naime, jer su biskupi i svećenici, kao određeni Božji tumači i poslanici, koji u njegovo ime uče ljude božanski zakon i zapovijedi života...")

U starom se poretku posebno isticalo da biskupi trebaju paziti na opomene koje sv. Pavao upućuje u poslanicama Titu i Timoteju. A koje su to opomene?
Pa, između ostaloga, sv. Pavao piše Titu:

"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)

Dok Timoteju piše: Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20).

Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"

U svojoj duhovnoj oporuci (Mojim dragim dijecezanima, 28. svibnja 1957.), bl. Alojzije Stepinac naglašava vjernost Crkvi, i pritom ističe da Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk:

"To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola."

Naš je sveti kardinal, dakle, smatrao važnim obilježjem Katoličke Crkve to što ona nikada nije izmijenila svoj nauk "ni za slovce", ili kako kaže druga verzija oporuke: "ni za dlaku".
To nije prvi put da je bl. Alojzije Stepinac govorio o ovoj temi. U svojoj korizmenoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali 12. ožujka 1940., Stepinac kaže:

"Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli."

A ovo, po riječima blaženika, opravdava borbu Crkve protiv zabluda, kao i isključenje zabludjelih iz crkvenog zajedništva:

"I mi vidimo, da je ona [Katolička Crkva] bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola. Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli."

I doista, kad malo pogledate djela svetih otaca iz prvih stoljeća Crkve, vidjet ćete da su oni uvijek isticali kako oni samo brane ono što je Crkva uvijek vjerovala, tj. ono što je primila od apostola. Naglašavali su da ne uvode ništa novoga, nego da samo brane ono staro: stalno i nepromjenjivo učenje Crkve.

Tako sv. Atanazije u svom pismu svim biskupima svijeta, napisanom 341. godine, kaže:

Οὐ γὰρ νῦν κανόνες καὶ τὐποι ταῖς ἐκκλησίαις ἐδόθησαν, ἀλλ’ ἐκ τῶν πατέρων ἡμῶν καλῶς καὶ βεβαίως παρεδόθησαν, οὐδὲ νῦν ἡ πίστις ῆρξατο, ἀλλ’ ἐκ τοῦ Κυρίου διὰ τῶν μαθητῶν εἰς ἡμᾶς διαβέβεκεν. Ἰν οὖν μὴ τὰ ἐξ ἀρχαίων μέχρις ἡμῶν τηρηθέντα ἐν ταῖς ἐκκλησίαις ἐν ταῖς νῦν ἡμέραις παραπόληται, καὶ τὰ πιστευθέντα ἡμῖν ζητηθῇ παρ᾽ ἡμῶν κινἡθητε, ἀδελφοὶ, ὧς οἰκονόμοι μυστηρίων θεοῦ τυγχάνοντες, καὶ ταῦτα ὑφ' ἐτέρων ἀρπαζόμενα θεωροῦντες.

("Nisu, naime, tek sada kanoni i uredbe dani Crkvama, nego su nam ispravno i čvrsto predani od otaca, niti je sada počela vjera, već je od Gospodina preko učenika stigla sve do nas. Da ne bi stoga ono što je od starih sačuvano u Crkvama sve do nas, sada u ovim danima propalo, i da se ne bi o onome što nam je povjereno ponavljala razlaganja, ohrabrite se, braćo, kao upravitelji otajstava Božjih [1 Kor 4, 1] kad opazite da ih drugi žele rastrgati.")

Inače, u djelima sv. Atanazija nalazi se jednostavna metoda kojom možeš lako oboriti sve zablude. Ako čuješ neku novotariju, dovoljno je samo ustvrditi da takvo što Crkva nikada nije naučavala, ili da toga nema u djelima svetih otaca, i nova zabluda bit će osporena.

Τοῦτο μόνον ἀποκρίνασθαι πρὸς τὰ τοιαῦτα καὶ εἶπειν ἀρχεἶ ὅτε οὖκ ἐςί ταῦτα τῆς Καθολικῆς Εκκλησίας οὐδὲ ταῦτα πατέρες ἐφρόνεσαν.

("Samo je to dovoljno odgovoriti na ovo i potrebno reći: da takvo što nije od Katoličke Crkve, niti su tako oci shvaćali.")

Ovo je jednoglasan stav svih svetih otaca, kako istočnih, tako i zapadnih. To je stav cjelokupne katoličke Tradicije.
Od zapadnih pisaca dovoljno je spomenuti sv. Vinka Lerinskog, kome je središnja tema u čuvenom Commonitorium-u: kako razlikovati istine katoličke vjere od heretičkih novotarija.

Sv. Vinko na jednom mjestu proročki ustvrđuje što bi se dogodilo kad bi se novotarije počele miješati sa stoljetnim naukom Crkve:

"...si novitia veteribus, extranea domesticis, et profana sacratis admisceri coeperint, proserpat hic mos in universum necesse est ut nihil posthac apud Ecclesiam relinquatur intactum, nihil illibatum, nihil integrum, nihil immaculatum, sed sit ibidem deinceps impiorum ac turpium errorum lupanar ubi erat antea castae et incorruptae sacrarium veritatis. Sed avertat hoc a suorum mentibus nefas divina pietas...

Christi vero Ecclesia, sedula et cauta depositorum apud se dogmatum custos, nihil in his unquam permutat, nihil minuit, nihil addit, non amputat necessaria, non apponit superflua, non amittit sua, non usurpat aliena; sed omni industria hoc unum studet ut vetera fideliter sapienterque tractando, si qua sunt illa antiquitus informata et inchoata, accuret et poliat; si qua jam expressa et enucleata consolidet, firmet; si qua jam confirmata et definita, custodiat; denique quid unquam aliud Conciliorum decretis enisa est nisi ut quod antea simpliciter credebatur, hoc idem postea diligentius crederetur, quod antea lentius praedicabatur, hoc idem postea instantius praedicaretur, quod antea securius colebatur, hoc idem postea sollicitiùs excoleretur?"

("...ako se počnu miješati novotarije sa starim, tuđinsko s domaćim i profano sa svetim, progmizat će taj običaj u cjelinu, i onda je nužno da poslije toga ništa u Crkvi ne bi ostalo netaknuto, ništa nepovrijeđeno, ništa cjelovito, ništa neoskvrnjeno, nego bi ondje ubuduće bilo bludilište opakih zabluda, gdje je prije bilo svetište čiste i neoskvrnjene istine. Ali neka božanska blagost otkloni taj zločin od duša svojih...

A Kristova Crkva, brižna i pažljiva čuvarica poklada dogmi, koje su kod nje, neka nikada ništa u njima ne mijenja, ništa ne umanjuje, ništa ne dodaje; neka ne otkida ono što je nužno, neka ne dodaje viška, neka ne gubi svoje, neka ne prisvaja tuđe; nego neka se svom marljivošću trudi samo oko toga da vjerno i mudro tumačeći starine, ako je nešto nekada oblikovano i započeto, pomnjivo pazi i njeguje; ako je već objašnjeno i izloženo, potvrdi [i] učvrsti; ako je već potvrđeno i definirano, neka to čuva; jer naposljetku, što je ikada drugo izraženo dekretima koncilâ, ako ne ono što se prije jednostavno vjerovalo, da se to isto kasnije izraženije vjeruje; što se prije tiše propovijedalo, da se to isto kasnije intenzivnije propovijeda; što se prije skrivenije štovalo, da se to isto kasnije brižljivije štuje?")

Dakle, vidimo da se već u ono vrijeme isticalo da ni koncili nisu donijeli nikakve nove nauke, nego su samo jasnije izrazili ono što je Crkva uvijek vjerovala.
Stvarno, kad pogledate odredbe pojedinih koncila, vidjet ćete da su svi (osim Drugoga vatikanskog koncila) naglašavali da govore u skladu s vjekovnim naukom Crkve i učenjima svetih otaca.

Iz svega navedenog, možete i sami zaključiti koliko su opasne modernističke teorije o "evoluciji nauka", "evoluciji dogmi", koje ionako služe samo kao maska za uvođenje novotarija i raznih nevješto prikrivenih podvala koje, u najmanju ruku, nemaju nikakve veze s katoličkom vjerom. Ne može netko samovoljno uvoditi u Crkvu "nove nauke", kao što ne može mijenjati već postojeća, svečano definirana učenja.

Uostalom, Prvi vatikanski koncil u konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.) jasno kaže:

"Neque enim fidei doctrina quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tanquam divinum depositum Christi sponsae tradita, fideliter custodienda et infallibiliter declaranda. Hinc sacrorum dogmatum is sensus perpetuo est retinendus, quem semel declaravit sancta mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu, altioris intelligentiae specie et nomine, recedendum."

("Niti je nauk vjere, koga je Bog objavio, podložan ljudskoj dosjetljivosti da ga usavršuje poput filozofskog iznašašća, nego je kao božanski poklad predan Zaručnici Kristovoj, da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže. Odatle, zauvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi, koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i ne smije se nikada odstupiti od tog smisla, pod prividom i imenom više spoznaje.")

Ta konstitucija u 3. kanonu o vjeri i razumu, izričito osuđuje one koji bi se usudili dogmama dati netradicionalna tumačenja:

"Si quis dixerit, fieri posse ut dogmatibus ab Ecclesia propositis, aliquando secundum progressum scientiae sensus tribuendus sit alius ab eo quem intellexit et intelligit Ecclesia, anathema sit."

("Ako netko kaže da može biti da se dogmama, koje su izražene od Crkve, jednom treba u skladu s napretkom znanosti dati drugačiji smisao od onoga kako ga je Crkva razumjela i razumije, neka bude proklet.")

Crkva je, dakle, jasno osudila ideje o "evoluciji nauka i dogmi". A upravo su te ideje temelj teološkog modernizma. Modernisti žele "vjeru" koja se stalno mijenja. Oni žele nekakvu fluidnu i nestabilnu "vjeru", koja bi se stalno prilagođavala mjestu i vremenu, a zapravo ljudskim strastima i grijesima.

Papa sv. Pio X. u enciklici Pascendi dominici gregis na poseban način osuđuje upravo te ideje o "evoluciji nauka" kao lukavštinu modernista kojom ruše vjeru:

"Sophismatum profecto coacervatio infinita, quae religionem omnem pessumdat ac delet! Evolvi tamen ac mutari dogma non posse solum sed optare, et modernistae ipsi perfecte affirmant et ex eorum sententiis aperte consequitur."

("Zaista, bezgranična gomila sofizama, koja svu vjeru upropaštava i razara! Ne samo da dogma može evoluirati i mijenjati se, nego mora - to tvrde sami modernisti, i to iz njihovih tvrdnji očito slijedi.")

I danas kod modernista možete čuti tu "bezgraničnu gomilu sofizama" (kako ju je nazvao sv. Pio X.). Koriste se svakom lukavštinom kako bi izmijenili nauk Crkve. Danas je situacija još daleko gora, nego u vrijeme sv. Pija X., jer su modernisti zauzeli ogroman broj visokih položaja u crkvenoj hijerarhiji, i još neprekidno promiču svoje istomišljenike. Zato je danas daleko teže braniti istinski nauk Crkve, nego što je to bilo ikada prije.

Međutim, kako današnji modernisti u stvari samo ponavljaju zablude koje je Crkva već davno osudila, uopće nije teško oboriti njihove "argumente". Dovoljno je samo malo pretražiti ladice i pogledati stare teološke knjige.

Jedan od najpoznatijih teologa prve polovice 20. stoljeća, kardinal Louis Billot SJ, napisao je knjigu De immutabilitate Traditionis contra modernam haeresim evolutionismi ("O nepromjenjivosti Tradicije protiv moderne hereze evolucionizma").

Preporučio bih svakom svećeniku da pročita tu knjigu. Ona može poslužiti kao dobra dekontaminacija svakome tko je prošao modernističku indoktrinaciju, pa i nehotice usvojio modernistička stajališta.

Knjigu možete preuzeti na internetu: De immutabilitate Traditionis.

Bez obzira što mislili o Billotu, morate priznati da je u knjizi maestralno razorio "argumente" modernista. Knjigu je započeo citirajući gore spomenute odredbe Prvoga vatikanskog koncila, koje osuđuje ideje o mijenjanju smisla vjerskih dogmi. Identificirao je izvore modernističkih krivih nauka u Kantovoj filozofiji, i ostalim skretanjima svjetovne filozofije, koja su modernisti pokušali unijeti u crkveni nauk.

Navest ću samo dva citata iz knjige koji mi se čine posebno važnima. 

Billot je dobro primijetio da kod modernista više uopće nije jasno dolazi li nauk vjere od Boga ili od ljudi. Jer, ako ljudi mogu samo tako mijenjati nauk Crkve, kako bi to htjeli modernisti, onda se očito radi o ozbiljnoj konfuziji ideja (str. 109.):

"Vix sane intelligitur qua hallucinatione capti, neocritici nostri sese serio transfigurent in reformatores theologiae et promotores altioris intelligentiae dogmatis catholici, dum apud eos eousque crescit confusio idearum, ut nesciunt amplius dicere an doctrina fidei a Deo sit, vel ab hominibus."

("Jedva se doista razumije kojom halucinacijom obuzeti, naši se neokritičari ozbiljno preobražavaju u reformatore teologije i promicatelje više spoznaje katoličke dogme, dok kod njih do te razine raste konfuzija ideja, da više ne znaju reći je li nauk vjere od Boga ili od ljudi.")

Evo što Billot zaključuje o onima koji su protiv tradicionalnog nauka Crkve (str. 39.):

"Qui ergo sub quovis praetextu contra traditionem Ecclesiae insurgit, novis sensibus adinventis, iste desiit esse fidelis, et a tranquillo portu divinae veritatis in tempestuosum mare humanarum opinionum reiicitur."

("Tko dakle, pod kojim god izgovorom, ustaje protiv tradicije Crkve, iznašavši nova shvaćanja, taj prestaje biti vjernik, i odbacuje se iz mirne luke božanske istine u uzburkano more ljudskih mišljenja.")

Mislim da ove riječi najbolje opisuju što se dogodilo s modernistima: oni slijede svoja, ljudska mišljenja, a ne božansku istinu koju je Crkva stoljećima naučavala.