Zahvalnost za oslobođenje iz zarobljeništva

Francuska vojska uhićuje papu Pija VII.

 
Prošla nedjelja, treća nedjelja u rujnu, podsjeća nas na prvotni dan određen za blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (kao i petak nakon I. nedjelje Muke). Jedan aspekt toga blagdana se danas često zaboravlja, a to je motiv njegova proširenja na cijelu Crkvu: zahvalnost za oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva.

Nevolje uvijek kroz povijest prate vojujuću Crkvu. Te nevolje nerijetko služe kao iskušenje da se vidi tko će ostati vjeran katoličkoj istini, a tko će kukavički pobjeći ili zanijekati istinu kako bi stekao neku sitnu korist.

S druge strane, stoljetno nadvladavanje nevolja i pobjede nad neprijateljima ostavile su dubok trag u katoličkoj liturgiji. Velik broj naših blagdana obilježava te velike pobjede. Prisjetite se samo nedavnog blagdana Uzvišenja svetog Križa.

I mnogi blagdani Blažene Djevice Marije uvedeni su ili prošireni u znak zahvalnosti za Gospinu pomoć u teškim bitkama kršćanstva protiv njegovih neprijatelja. Tako je blagdan Gospe od sv. Krunice (Gospe od Pobjede) uveden u zahvalu za pobjedu nad Turcima kod Lepanta 1571. godine, a blagdan Presvetoga Imena Marijina proširen je u spomen na pobjedu nad Turcima kod Beča 1683. godine.

Isto tako, dva Gospina blagdana na poseban su način vezana uz oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva: blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i blagdan Marije Pomoćnice.

Nakon povratka iz zarobljeništva, papa Pio VII. unio je u Rimski misal blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, koji se prije toga slavio u Redu slugu Blažene Djevice Marije (serviti) i u pojedinim biskupijama.

Motiv se izričito spominje u dekretu Urbis et orbis od 18. rujna 1814., kojim je uveden blagdan:

"Cum in publicis Ecclesiae calamitatibus aucta plurimum fuerit devotio erga BEATISSIMAM VIRGINEM, iuxta Simeonis prophetiam in anima gladio transfixam, cuius commemoratio fit dumtaxat Feria VI. post Dominicam Passionis, dum Ecclesia ob sublimia Redemptionis mysteria, quae eo tempore celebrantur, in tristitia versatur, et luctu; cumque propterea Apostolica Sedes iampridem indulserit, ut in Ordine Servorum B. MARIAE VIRGINIS iterato idem festum solemniter perageretur in Dominica III. Septembris, quod postmodum extendit ad plurimas Provincias, et Dioeceses: hinc Sanctissimus Dominus Noster PIUS VII. Pont. Max. pia devotione motus erga BEATISSIMAM VIRGINEM MARIAM dolore transfixam, accedentibus etiam precibus Sermi Caroli Emmanuelis Sardiniae Regis, ac voto Emi, et Rmi Domini Cardinalis Iulii Mariae de Somalia uti Sacr. Rit. Congregationi Praefecti, suae vocis oraculo in Audientia mihi infrascripto Sub-Promotori Fidei sub hac die benigne impertita, praecepit, ut in posterum in universa Ecclesia ubique terrarum quotannis, recurrente Dominica III. Septembris celebretur festum DOLORUM B. M. V., extendendo ad omnes tam Saeculares, quam Regulares, qui ad horas Canonicas tenentur Officium, et Missam iam concess. Ordini Servor. eiusdem B. M. V. sub ritu dup. mai."

("Budući da je tijekom javnih nevolja Crkve mnogostruko porasla pobožnost prema Preblaženoj Djevici, kojoj je prema Šimunovu proročanstvu mač probo dušu, a čiji se spomen čini samo u petak nakon Nedjelje Muke, dok se Crkva zbog uzvišenih otajstava Otkupljenja, koja se slave u to vrijeme, kreće u žalosti i plaču, i budući da je zbog toga Apostolska Stolica dopustila da se u Redu slugu Blažene Djevice Marije ponovno isti blagdan svečano obilježava na III. nedjelju u rujnu, što je kasnije proširila na mnoge pokrajine i biskupije. Zato je presveti naš gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, potaknut velikom pobožnošću prema Preblaženoj Djevici Mariji probodenoj bolima, a također i po molbama prejasnoga Karla Emanuela, kralja Sardinije, i dobrohotno izraženoj želji uzoritog i prečasnog kardinala Julija Marije della Somaglia, prefekta Svete kongregacije za obrede, koju je izrazio svojim vlastitim glasom meni dolje potpisanom zamjeniku promicatelja vjere, odredio da se ubuduće u cijeloj Crkvi svake godine, kad dođe III. nedjelja rujna, slavi blagdan žalosti Blažene Djevice Marije, proširujući ga na sve kako svjetovne [svećenike], tako i redovničke, koji su obvezni na kanonske časove: oficij i misu već dopuštene Redu slugu Blažene Djevice Marije, po većem dvostrukom obredu...")

 

Papa Pio VII. je odredio da se blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije slavi na treću nedjelju u rujnu. Papa sv. Pio X. premjestit će taj blagdan na 15. rujna, kako se i danas slavi.

Nakon što se vratio iz drugog izbjeglištva, papa Pio VII. ustanovio je blagdan Marije Pomoćnice.

Dekret od 16. rujna 1815., kojim se ustanovljuje taj blagdan, ističe:

"Cum Sanctissimus Dominus NOSTER PIUS VII. Pontifex Maximus validissimum BEATAE MARIAE VIRGINIS auxilium expertus fuerit in multis tribulationibus, aerumnis, angustiis, quas in diutina quinque, et ultra annorum captivitate passus est; Eius intercessioni tribuens felicem suum reditum in Urbem Sanctam, a qua fuerat nefarie avulsus; accito Rmo Cardinali Iulio Maria de Somalia Episcopo Tusculano, suo in Urbe Vicario Generali, et Sacrorum Rituum Congregationi Praefecto, mentem suam esse significavit, ut ad grati animi reddendum perenne testimonium gloriosissimae Virgini, quae insperato Sibi, et populo fideli in auxilium venit, peculiare Festum in eiusdem honorem instituatur peragendum die 24. Maii in aevum memoranda, felici Ipsius ad Petri Sedem signata regressu; et aemulatus Decessorem Suum S. Pium huius nominis V., qui ob insignem Victoriam anno MDLXXI. a Christiana Classe contra Turcas ad Echinadas insulsas Dei Genitricis ope relatam, Litaniis Lauretanis alterum elogium inseri iussit AUXILIUM CHRISTIANORUM; ita et Ipse hoc titulo decorare novum hoc Festum constituit cum Officio, et Missa..."

("Budući da je naš presveti gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, iskusio najmoćniju pomoć Blažene Djevice Marije u mnogim nevoljama, mukama, tjeskobama, koje je podnio u dugotrajnom zarobljeništvu od pet i više godina; pripisujući Njezinom zagovoru svoj sretan povratak u sveti grad, iz kojeg je bio sramotno otet. Pozvavši prečasnog kardinala Julija Mariju della Somaglia, biskupa biskupije Frascati, svoga generalnog vikara u Gradu i prefekta Kongregacije za svete obrede, naznačio je da je njegova nakana kako bi se u vječno svjedočanstvo svoje zahvalnosti preslavnoj Djevici, koja je njemu i vjernom puku nenadano došla u pomoć, ustanovio poseban blagdan u njezinu čast, koji se ima dovijeka slaviti 24. svibnja u spomen na njegov sretan povratak na Petrovu Stolicu. I slijedeći svoga prethodnika sv. Pija ovoga imena V., koji je zbog istaknute pobjede kršćanske mornarice protiv Turaka kod Lepantskog otočja 1571. godine, postignutoj pomoću Bogorodice, naredio da se u Lauretanske litanije unese drugi naslov POMOĆNICE KRŠĆANA; tako je i on s tim naslovom ustanovio ovaj novi blagdan s oficijem i misom...")

Nevolje i muke koje je prošao papa Pio VII. doista su bile velike. Čim je izabran za papu, Pio VII. je znao da ga čekaju velike patnje, gledajući kako je završio njegov prethodnik Pio VI., koji je umro u zarobljeništvu u Francuskoj.

Štoviše, Pio VII. otvoreno je govorio o tim tjeskobama već u svojoj prvoj alokuciji kardinalima 28. ožujka 1800.:

"Quae autem nostra sunt tempora? Exhorrescimus animo, cum officia Supremi Pontificatus perpendimus, et simul temporum nostrorum difficultatem consideramus. Quae praestare debeat Pontifex ad Catholici Gregis custodiam salutemque videmus; qua ratione autem praestare ea possit in tanta hominum licentia, in tanta jurium omnium cum humanorum, tum divinorum conculcatione, in tanto Sacerdotii contemptu, atque in hac Ecclesiae captivitate non videmus. Haec animum nostrum perturbant, haec agitant, haec nos diu noctuque defixos in tanti muneris cogitatione quietos esse non sinunt."

("A kakva su naša vremena? Strahujemo u duši kad pomislimo na službu vrhovnog svećeništva i istovremeno promislimo o teškoćama naših vremena. Vidimo što je dužan pružiti prvosvećenik za zaštitu i spasenje katoličkog stada, ali ne vidimo kako to može pružiti kod tolike razuzdanosti ljudi, kod tolikog gaženja svih prava, kako ljudskih, tako i Božjih, kod tolikog prezira prema svećenstvu, te u ovom zarobljeništvu Crkve. Ove stvari uznemiruju našu dušu, ovo je muči, ovo nam ni danju, ni noću, ne daje mira kod pomisli o tolikoj službi.")

 

Tjeskobna vremena... Ipak, papa Pio VII. znao se čvrsto suprotstaviti Napoleonu i zahtijevati poštivanje Božjeg i crkvenog zakona. Dobar primjer su događaji prije i nakon Napoleonovog krunjenja za francuskog cara. Napoleon je sam htio da papa sudjeluje u obredu krunjenja. Papa Pio VII. je nevoljko pristao, ali je Napoleonu postavio i uvjet: da se crkveno vjenča sa svojom ženom Jozefinom (s kojom je bio samo civilno oženjen).

Nakon krunidbe, Pio VII. je preko svojih poslanika obznanio Napoleonu svojevrsni memorandum u kojem se tražilo da se katolička vjera uvede kao vladajuća u Francuskoj, te ukidanje zakona o razvodu braka, ponovnu uspostavu redovničkih zajednica itd. Međutim, Napoleon je jedino prihvatio povratak gregorijanskog kalendara (koji je za vrijeme Francuske revolucije zamijenjen "revolucionarnim kalendarom"). Sve je ostalo odbio.

No, sukob između pape i Napoleona dosegao je vrhunac 1809. godine Napoleonovim otimanjem teritorija Papinske Države i papinim zarobljeništvom.

Ovdje imamo primjer kako se suprotstaviti svjetovnim vladarima, koji su skrenuli s pravog puta. Treba se čvrsto držati svetih načela, bez obzira kolika bila cijena. 

Nasuprot tome, danas posvuda vidimo kukavičko podilaženje vlastima i usvajanje svjetovnog duha: od bezrezervnog prihvaćanja epidemioloških mjera, pa sve do savijanja vrata pred protuprirodnim ideologijama.

Nestaje smisao za žrtvu, spremnost za žrtvovanje vlastite udobnosti radi viših načela. Jasno je da je takav stav nespremnosti na žrtvu u potpunosti suprotan kršćanskom duhu.

Papa Pio VII. kaže u alokuciji od 23. rujna 1816. (govoreći o misionarima-mučenicima u Kini):

"Inter tot, ac tanta, quae caelestem Christianae religionis originem luculenter ostendunt argumenta, merito, ut exploratum, Venerabiles Fratres, Vobis est, recensetur singularis illa, et ineluctabilis animi fortitudo, qua Christiani evangelica non modi praecepta, sed etiam consilia sequuti, humana omnia despiciunt, inflammatique zelo Fidei propagandae barbaras oras longissimo terrarum, ac marium intervallo dissitas petunt, incredibiles labores exantlant, nullis se periculis terreri sinunt, acerrimorum denique tormentorum vim, mortemque ipsam imperturbato animo patiuntur, quod separari a charitate Christi, et a confitendo, promulgandoque ejus Nomine abduci recusent."

("Između tolikih i takvih argumenata, koji izvrsno pokazuju nebesko podrijetlo kršćanske vjere, zasluženo se, kao što vam je poznato, časna braćo, ubraja i ona posebna i nepobjediva jakost duše, kojom kršćani slijedeći ne samo evanđeoske zapovijedi, nego i savjete, preziru sve što je ljudsko, i zapaljeni gorljivošću za širenje vjere, traže barbarske obale najudaljenijih zemalja i one koje odvaja daleko more, poduzimaju nevjerojatne napore, ne daju se uplašiti nikakvim opasnostima, napokon, mirne duše podnose silu najokrutnijih mučenja i samu smrt, jer se odbijaju odvojiti od ljubavi Kristove, i od ispovijedanja i širenja njegova Imena.")

 

Kad čitate te riječi velikoga pape, počinjete shvaćati da su kršćani prošlih stoljeća znali ne samo trpjeti za vjeru i Božji zakon, nego trpjeti s oduševljenjem, zanosom, gorljivošću. To je možda i ono što najviše razlikuje te kršćane od današnje slabe i beskrvne generacije, koja se lomi pod najmanjim pritiskom. 

Sv. Petar od Arbuesa - hrabri inkvizitor i mučenik

 

17. rujna, Crkva slavi spomendan mučenika sv. Petra Arbuesa, regularnog kanonika i inkvizitora u španjolskoj kraljevini Aragon, koga su ubili Židovi dok je molio matutin u katedrali u Zaragozi (17. rujna 1485.). Blaženim ga je proglasio papa Aleksandar VII. 1664., a svetim papa bl. Pio IX. 1867. godine.

Rimski martirologij za 17. rujna ovako bilježi mučeništvo sv. Petra:

"Caesaraugustae, in Hispania, sancti Petri de Arbues, primi in Aragoniae regno Quaesitoris fidei; quem, a relapsis Iudaeis ob eandem, quam pro munere suo strenue tuebatur, catholicam fidem, immaniter trucidatum, sanctorum Martyrum catalogo Pius Papa Nonus adiunxit.

("U Zaragozi, u Španjolskoj, [mučeništvo] svetoga Petra od Arbuesa, prvog istražitelja vjere u kraljevini Aragon, okrutno ubijenoga od otpalih Židova, jer je po svojoj službi čvrsto branio katoličku vjeru; njega je papa Pio Deveti pridružio katalogu svetih mučenika.")

Papa Pio IX. u apostolskom pismu Maiorem caritatem (29. lipnja 1867.), izdanom u povodu kanonizacije sv. Petra, ovako opisuje njegove kreposti:

"Modestia, temperantia, corporis afflictatione, rerum terrenarum contemptu, psalmodia in choro persolvenda, singularique in Deum et proximum caritate, in sana doctrina clericis tradenda mirabiliter eluxit; omnia omnibus factus."

("Čednošću, umjerenošću, mrtvljenjem tijela, prezirom zemaljskih stvari, obavljanjem dužnosti molitve psalmodije u koru, i osobitom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, u prenošenju zdravog nauka klericima čudesno se isticao; postavši sve svima.")

Zatim papa opisuje okolnosti u kojima je sv. Petar postao glavni inkvizitor Aragona nakon oslobođenja južnih krajeva Španjolske od arapsko-islamske vlasti:

"Interea Ferdinandus rex Catholicus, formidabili exercitu paullo ante ad granatense bellum coacto, cum totam fere Hispaniam Maurorum tyrannide diu oppressam liberasset, illamque catholicae fidei restituisset, Xysto IV atque Innocentio VIII antecessoribus Nostris petiit, ut sacrae Inquisitionis tribunal ad orthodoxam fidem in posterum melius tutandam, atque hebraeorum perfidiam et mahometicam superstitionem penitus ex Hispaniis eradicandas institueretur."

("U međuvremenu je Ferdinand, katolički kralj, koji je nedugo prije toga strašnom vojskom prisiljen na Granadski rat, oslobodivši gotovo cijelu Španjolsku od maurske tiranije, pod kojom je dugo bila pritisnuta, i vratio je katoličkoj vjeri, zatražio od Siksta IV. i Inocenta VIII., naših prethodnika, da se uspostavi sud svete Inkvizicije kako bi se ubuduće bolje štitila prava vjera i iz Španjolske u potpunosti iskorijenila hebrejska nevjera i muhamedansko praznovjerje.")

Sv. Petar je službeno imenovan glavnim inkvizitorom u Aragonu 4. svibnja 1484.

Pio IX. hvali način kojim je sv. Petar obavljao tu službu:

"Maximo animi ardore hic demandatam provinciam suscepit. Totus enim erat, ne ovile Christi ab haereticis atque acatholicis ullo modo impeteretur. In hoc munere eius diligentia, studium, et caritas semper eluxere; monitis enim, hortationibus, ac suasionibus solerter utebatur. Amice cum ipsis loquebatur, patienter eos audiebat, docebat, eorum difficultates enucleabat, eosque non veluti iudex, sed tamquam amantissimus pater excipiebat. Sin autem incassum haec omnia cesissent, ne muneri suo deesset, commisosque sibi christifideles ab haereticis atque heterodoxis tueretur, pervicaces tandem reos puniebat, Deo magis quam hominibus placere studens."

("S najvećim žarom duše prihvatio je povjerenu provinciju. Naime, sav je bio u tome kako ovčinjak Kristov ne bi ugrozili krivovjerci i nekatolici. U toj se službi uvijek isticala njegova pažljivost, trud i ljubav: naime, mudro se često koristio opomenama, poticajima i uvjeravanjima. Prijateljski je s njima razgovarao, strpljivo ih je slušao, poučavao i razjašnjavao njihove poteškoće, i primao ih ne kao sudac, nego kao preljubljeni otac. No, ako bi sve ovo bilo neuspješno, a kako ne bi zakazao u svojoj službi i kako bi obranio povjerene Kristove vjernike od heretika i heterodoksnih, kažnjavao je tvrdokorne kao krivce, nestojeći više ugoditi Bogu, nego ljudima.")

Kao i mnogi drugi sveci, sv. Petar je molio za dar mučeništva. Nije trebao dugo čekati da se to ostvari.

Židovi su skovali urotu kako bi ga ubili:

"Cum enim Iudaei, ceterique catholicae religionis osores perspicerent, inquisitorio tribunali manente tutos esse non posse, in Arbuesium uti rei inopportunae auctorem et scelerum vindicem ira exarserunt, prudentemque virum sibi infensissimum e medio tollere conspirarunt."

("Kad su, naime, Židovi i ostali mrzitelji katoličke vjere opazili da pokraj inkvizicijskog suda ne mogu biti sigurni, planuli su gnjevom protiv Arbuesa kao začetnika ove nevolje i osvetnika zločina, i urotili se da pogube tog razboritog muža, koji ih toliko uznemiruje.")

Židovi su ubili sv. Petra u katedrali u Zaragozi dok su kanonici pjevali invitatorijalni Psalam 94. (koji se moli svakoga dana na početku matutina), što je vrlo znakovito.

Ovdje trebam dati jednu napomenu. U tradicionalnom časoslovu se koristi latinski prijevod psalama sv. Jeronima, koji je priredio na poziv pape sv. Damaza 383. godine (poznat kao Psalterium Gallicanum, jer je najprije uveden u Galiji).

Jedini izuzetak je upravo Psalam 94., za koji se koristi stariji prijevod, tj. prvi prijevod psalama sv. Jeronima (Psalterium Romanum – koji se, inače, u cijelosti koristio u časoslovu samo u crkvi sv. Petra u Rimu).

U tom starijem prijevodu, posljednji stih Psalma 94. glasi ovako:

"Quadraginta annis proximus fui generationi huic, et dixi: Semper hi errant corde, ipsi vero non cognoverunt vias meas: quibus iuravi in ira mea; Si introibunt in requiem meam."

("Četrdest sam godina bio blizu ovom naraštaju i rekoh: Oni uvijek lutaju u srcu, jer oni nisu spoznali moje puteve; kojima sam se zakleo u svojom gnjevu da oni neće ući u moj pokoj.")

To mjesto govori o okorjelosti Židova, koji uvijek lutaju u srcu i ne poznaju pravi smisao i svrhu Staroga zavjeta. 

I upravo dok se pjevao taj stih u pozivnom psalmu u matutinu, Židovi su ubili sv. Petra. 

 

 

Papa Pio IX. ovako opisuje mučeništvo sv. Petra:

"Itaque iudaei, contra illum, uti olim in Christum, consilio inito, magno pretio conduxerunt, ut Arbuesium dolo tenerent, eumque occiderent. Cum frustra Petrum in eius cubiculo necare tentassent, detecti illico sunt; mox metropolitanam ecclesiam tanti facinoris theatrum elegerunt; singulis enim noctibus Vir Dei assurgens una cum canonicis fratribus matutinas horas persolvebat. Omnibus antea bene perspectis, sicarii in templo se abdunt, ac Petrum opperiebantur qui canonicali habitu indutus aliquantulum ante altare orare solebat. Clam sequuntur, et vix ante marmoreum arae maximae septum genua flectit, eo ipso temporis momento, quo canebatur: quadraginta annis proximus fui generationi huic: quibus verbis Iudaeorum pertinacia a Davide arguebatur; Hebraei multos inter ictus lethifero gladio guttur beatissimo viro confodiunt, qui in terram procumbens exclamat: laudatus sit Iesus Christus quia morior propter eius sanctam fidem."

("I tako su Židovi održali vijeće protiv njega, kao nekoć protiv Krista, potkupili su neke velikom cijenom kako bi Arbuesa na prijevaru uhvatili i ubili. Kad su uzalud Petra pokušali ubiti u njegovoj sobi, odmah su otkriveni, pa su ubrzo odabrali metropolitansku crkvu za pozornicu tolikoga zločina. Naime, svake je noći Božji čovjek ustajao kako bi s braćom kanonicima molio jutarnje časove. Prethodno sve dobro pregledavši, razbojnici su pošli u hram i čekali Petra, koji je običavao u kanonskoj odjeći neko vrijeme moliti ispred oltara. Potajno su ga slijedili i tek što je prignuo koljena na mramornu ogradu glavnoga žrtvenika, baš u onom trenutku kad se pjevalo: Četrdeset godina bio sam blizu ovom naraštaju; kojim riječima David prekorava židovsku okorjelost, Hebreji su, među mnogim udarcima, smrtonosnim mačem prerezali grlo preblaženom mužu, koji je pavši na zemlju uzviknuo: Neka je hvaljen Isus Krist, jer umirem za njegovu vjeru.")

Mučeništvo sv. Petra je opomena za sve nas:

"Sancti Petri fortitudo, nostra redarguatio est. Ipse ut Christum coram omnibus confiteretur mortem ipsam oppetiit, ac sanguinem fudit. Quidquid habuit dedit, nihil sibi reliquit, cum vita praelio tam acri cessit. Si corporeis oculis intueamur, victus cecidit, sed aliter coram Deo pensanda res est. Non ista quam vivimus, sed futura, vera vita est, atque ad illam omnes cogitationes oculosque convertere debemus."

("Hrabrost svetog Petra naša je opomena. On je podnio smrt i prolio krv, kako bi ispovjedio Krista pred svima. Dao je sve što je imao, ništa nije ostavio sebi, kad je prepustio život u tako teškom boju. Kad bismo gledali tjelesnim očima, pao je poražen, ali kod Boga se stvari drugačije procjenjuju. Nije ovaj život, kojim živimo, pravi život, nego onaj budući, i trebamo prema njemu okrenuti sve misli i oči.")

Ove riječi pape Pija IX. svojevrsni su zaključak cijelog apostolskog pisma:

"Beatissimus itaque martyr Petrus non minor sed maior fuit in certamine. Athleta Christi forti clypeo armatus insidias, blandimenta superavit, acerrimum hostem vicit. Si Deus pro nobis, quis contra nos? Fremat mundus, populi meditentur inania, principes adversus nos conveniunt in unum, falsis arguant criminibus, custodiis intolerabilibus includant, urant, bestiis subiiciant, si Deus pro nobis, quis contra nos?"

("Preblaženi, dakle, mučenik Petar nije bio manji, nego veći u boju. Borac Kristov naoružan čvrstim štitom, nadvladao je zasjede i laskanja, pobijedio je ogorčenog neprijatelja. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Neka urla svijet, neka narodi smišljaju ispraznosti, neka se zajedno vladari skupljaju protiv nas, optužuju nas za lažne zločine, zatvaraju u nepodnošljive tamnice, spaljuju, bacaju zvijerima; ako je Bog za nas, tko će protiv nas?")

 

A ja bih dodao da ovo mučeništvo ima posebnu pouku baš za ovo današnje vrijeme, kad su modernisti postavili slugansko dodvoravanje židovima na prvo mjesto svoje ljestvice vrijednosti (na drugom mjestu je dodvoravanje protestantima, a na trećem dodvoravanje muhamedancima).

Dodvoravanje svijetu je protivno svim načelima kojima su se vodili sveti mučenici. Smrt svetih mučenika je sama po sebi najveća osuda modernističkog konformizma i puzanja pred nevjernicima, kao i međureligijskog sinkretizma i indiferentizma.

 

Instrukcija Svete Stolice o nečednom odijevanju žena

Papa Pio XI. nazvao je nečedno žensko odijevanje "profanacijom ljudskog tijela". Sveta Stolica je 1930. izdala posebnu Instrukciju o nečednom odijevanju žena, koja govori o dužnostima biskupa, svećenika, roditelja i učitelja u suzbijanju te globalne sablazni.

Ne trebam vam posebno naglašavati da se s problemom sablažnjivog ženskog odijevanja današnji čovjek susreće svaki dan: na ulici, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, a nažalost, i u crkvi.

Zašto je to problem? Zato što to ugrožava spasenje duša. Kako kaže bl. Ivan Merz: "jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće mnoge duše propadaju."

A možemo se pitati zajedno s bl. Alojzijem Stepincem:

"Zar da čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku besmrtnoga Boga, zar da taj čovjek bude rob pijanstva? Zar da taj čovjek bude rob besramne mode, koja, nažalost, često priređuje, napose kod ženskoga svijeta, izložbu ženskoga mesa, a ne ljudske osobe? Zar da taj čovjek bude rob nedopuštenih seksualnih užitaka? Zar da se dade od njih sniziti ispod životinje?"

Ne bih se upuštao u detalje o pitanju što se sve smatra nečednom ženskom odjećom. No, neke osnove su valjda jasne: preuska, prozirna i izazovna odjeća, gole noge, gola leđa, gola ramena – sve je to apsolutno neprihvatljivo, i ne može se nikada opravdati, bez obzira koje je doba godine i kolika je temperatura zraka.

Dakako, u ocjeni nečednosti odjeće veliku ulogu ima i nakana žene prilikom izbora odjeće. Kako kaže prof. Andrija Živković: "Teško griješe žene... kad se kite s namjerom da izazovu strast" (Katoličko moralno bogoslovlje, sv. II., str. 335.).

Tema zadire duboko u područje moralne teologije, a i šire. Ipak, nešto o tome trebaju znati i svećenici i laici. Laici – kako bi znali izbjeći sablazan, a svećenici – kako bi znali u ispovijedi procijeniti što je grijeh i koju pokoru odrediti za nj.

Uostalom, svi zajedno trebaju raditi na iskorijenju kuge sablažnjivog odijevanja, a posebno na uklanjanju pojava nečednosti iz naših crkvi.

Ovu temu trebaju dobro poznavati i katolički aktivisti, koji se bora za obranu i promicanje javnog morala.

Zbog svih tih razloga, odlučio sam prevesti instrukciju Svete Stolice o nečednom odijevanju žena iz 1930. godine, koju prenosim u cijelosti zajedno s latinskim izvornikom.

 

Cijeli dokument možete preuzeti ovdje: INSTRUKCIJA.

 

 

Loši prijevodi crkvenih himana - odraz nezgodnosti korištenja narodnih jezika u liturgiji

Već godinama upozoravam na ovom blogu da su neki prijevodi crkvenih himana p. Milana Pavelića, koji se često koriste u liturgiji u Hrvatskoj, jako loše (zapravo, neispravno) prevedeni. To nije mala stvar, nego zaista veliki problem.

Pojedine neispravnosti u Pavelićevim prijevodima primijetio je već bl. Ivan Merz u članku Himan djevica iz 1925. godine (Sabrana djela I., str. 237.), u vezi himna Jesu corona virginum, koji se moli u večernjoj na blagdane svetih djevica. 

Nezadovoljan Pavelićevim prijevodom, bl. Ivan Merz donosi svoj vlastiti prijevod tog himna, uz ovu napomenu:

"Budući da je sv. liturgija riznica kršćanskog nauka, i prijevod liturgijskih tekstova mora do u sitnice odgovarati originalu. Stoga nakon ovih nota donosimo jedan nešto izmijenjeni prijevod toga himna koji nije tako jezično dotjeran kao gornji, ali više odgovara latinskom originalu."

Možda se sjećate da sam 2016. napisao tekst pod nazivom "I najbolji prijevod je samo prijevod", gdje sam, između ostaloga, upozorio da je Pavelićev prijevod euharistijskog himna sv. Tome Akvinskoga Tantum ergo (Divnoj dakle) vrlo nezgodno izrađen. 

Ja nisam ni prvi, ni posljednji, koji je to primijetio.

Odnedavno su na internetu dostupni stari brojevi liturgijskog časopisa Služba Božja, gdje možete vidjeti upite pojedinih tadašnjih svećenika, koji iznose na vidjelo slabosti, pa i dogmatsku neispravnost Pavelićevog prijevoda.

Tako 1962. u Službi Božjoj (Vol. 2 No. 3, 1962.) F. S. Milovanov iznosi sljedeće primjedbe o Pavelićevom prijevodu Divnoj dakle...

 

I u Pavelićevom prijevodu euharistijskog himna Adoro te devote (Klanjam ti se smjerno) nalazi se dosta problematičnih i nezgodno prevedenih stvari.

U Službi Božjoj (Vol. 1 No. 6, 1961.) postavljeno je pitanje i u vezi tog himna...

 

 

Treba reći da je i sam p. Milan Pavelić bio svjestan raznih prigovora protiv pojedinih svojih prijevoda crkvenih himana. Tako u predgovoru Crkvenim himnima (Zagreb, 1945. str. 10.) piše:

"Evo najopravdanijega između svih prigovora: čemu su ti prijevodi bili toliko mijenjani? Čemu su se upravo osobitiji i više upotrebljavani himni i po par puta sad ovako sad onako prevodili? Očito je, po čemu je došlo do neprilike: ovi prijevodi nisu bili namijenjeni za službenu crkvenu porabu, a kad su neki uzeti u nju, tražene su s kompetentnih strana promjene, doslovniji prijevod. Tu je glavni razlog mijenjanju i novim prijevodima, od čega su nastale neugodnosti, kojih ne koristi pretresati."

Vidimo da i sam Pavelić ističe da njegovi prijevodi nisu bili izvorno namijenjeni za službenu crkvenu upotrebu. 

Napominjem da ne treba odbaciti sve Pavelićeve prijevode crkvenih himana. Pavelić je neke himne zaista izvrsno preveo (npr. himan o anđelima Christe sanctorum decus angelorum). Međutim, neki mu prijevodi jednostavno nisu dobro uspjeli. Nažalost, u tu kategoriju spadaju prijevodi Divnoj dakle i Klanjam ti se smjerno.

Jasno, oni koji smatraju da i dalje treba koristiti Pavelićev prijevod Divnoj dakle, pozvat će se na to da se taj prijevod nalazi u hrvatskom prijevodu Rimskog obrednika iz 1929. godine (kao što su se pozvali urednici časopisa Služba Božja u odgovoru na primjedbe F. S. Milovanova).

Međutim, treba reći da upotreba prijevoda Obrednika iz 1929. nikada nije bila apsolutno obvezna za sve hrvatske svećenike.

Podsjećam na ono što piše D. Kniewald u Liturgici (Zagreb, 1937., str. 29.):

"Na osnovu je ovog načelnog dopuštenja 1929. u Zagrebu objelodanjen Rimski Obrednik u novom hrvatskom prijevodu, odobren dekretom SRC od 19. II. 1930. Ovim je dekretom određeno da se čitav kler, kojemu je dopušten hrvatski jezik u RO, imade služiti ovim prijevodom. Budući da se to na različite načine tumačilo, odgovorila je SRC na upit sarajevskog nadbiskupa dra I. E. Šarića ad I., da odnosni svećenici nisu dužni u obredima upotrebljavati hrvatski jezik, ali ako se njime služe, valja da se služe samo ovim prijevodom."

Prema tome, uvijek su mogli hrvatski svećenici u obredima koristiti latinski izvornik Rimskog obrednika. Nije postojala apsolutna obveza da koriste prijevod obrednika iz 1929. godine.

Mislim da je samo po sebi očito da prijevod ne može biti važniji izvornika. Prijevodi su promjenjivi, a izvornik uvijek ostaje isti.

Zašto se onda, primjerice, euharistijski blagoslov ne bi obavljao na latinskom jeziku?

A protivnike bih samo pitao: Čemu konstantno forsiranje narodnog jezika u obredima, i to unatoč spoznaji da su mnogi prijevodi obrednih tekstova loši, nekvalitetni, pa čak i dogmatski neispravni?

Uostalom, nijedan prijevod ne može iskazati svu ljepotu latinskih izvornika crkvenih himana.

Smatram da bi se najvažniji himni - kao Tantum ergo, Adoro te devote, Veni Creator, Te Deum laudamus - trebali uvijek pjevati na latinskom jeziku. Štoviše, smatram da bi ih vjernici trebali znati napamet, da ih mogu i sami moliti kao privatne molitve.

Vjera je sigurna

 

Sv. Bernard jedan je od onih crkvenih naučitelja u čijim djelima često imate dojam kao da piše baš za ova današnja vremena. Prije gotovo tisuću godina, sv. Bernard borio se protiv mnogih zabluda, koje i danas predstavljaju veliki problem.

Kad čitate optužbe sv. Bernarda protiv Petra Abelarda, imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

Te su optužbe sačuvane u pismu sv. Bernarda papi Inocentu II. (1140. god.). Možete ga pronaći u: Migne, Patrologia latina 182, 1054-1072.

Na početku pisma, sv. Bernard podsjeća papu da je njegova dužnost suzbijati "kvaritelje vjere":

"Tempus est ut vestrum agnoscatis, Pater amantissime, principatum; probetis zelum, ministerium honoretis. In eo plane Petri impletis vicem, cujus tenetis et sedem, si vestra admonitione corda in fide fluctuantia confirmatis, si vestra auctoritate conteritis fidei corruptores."

("Vrijeme je da prepoznate, preljubljeni oče, vaše poglavarstvo, da dokažete gorljivost, počastite službu. Upravo ćete u tome ispuniti Petrovo mjesto, čiju stolicu držite, ako vašom opomenom utvrdite srca koja lutaju u vjeri; ako vašim autoritetom slomite kvaritelje vjere.")

Sv. Bernard predstavlja Abelarda kao čovjeka koji oživljuje već davno osuđena krivovjerja, a još im dodaje i nova:

"Habemus in Francia novum de veteri magistro theologum, qui ab ineunte aetate sua in arte dialectica lusit, et nunc in Scripturis sanctis insanit. Olim damnata et sopita dogmata, tam sua videlicet, quam aliena, suscitare conatur, insuper et nova addit.

("Imamo u Francuskoj novog teologa od starog učitelja, koji se od svoje najranije mladosti igra u dijalektičkom umijeću i sad je počeo ludovati protiv Svetoga pisma. Pokušava podići nekoć osuđena i uspavana učenja, kako svoja, tako i tuđa, a još k tome dodaje i nova.")

Sv. Bernard detaljno opisuje Abelardova kriva učenja i bilo bi preopširno da ih sva navodim u ovom tekstu.

No, moram prenijeti dio gdje se sv. Bernard obračunava s Abelardovom tvrdnjom da je vjera samo mišljenje (aestimatio – procjena, vaganje...):

"…fidem definit aestimationem. Quasi cuique in ea sentire et loqui quae libeat liceat; aut pendeant sub incerto in vagis ac variis opinionibus nostrae fidei sacramenta, et non magis certa veritate subsistant. Nonne si fluctuat fides, inanis est et spes nostra? Stulti ergo martyres nostri, sustinentes tam acerba propter incerta, nec dubitantes sub dubio remunerationis praemio durum per exitum diuturnum inire exsilium. Sed absit ut putemus in fide vel spe nostra aliquid, ut is putat, dubia aestimatione pendulum; et non magis totum quod in ea est, certa ac solida veritate subnixum, oraculis et miraculis divinitus persuasum, stabilitum et consecratum partu Virginis, sanguine Redemptoris, gloria resurgentis. Testimonia ista credibilia facta sunt nimis. Si quo minus, ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus."

("…vjeru definira kao mišljenje. Kao da je svakome dopušteno o njoj misliti i govoriti što hoće; ili da otajstva naše vjere ovise o nesigurnosti u lutajućim i raznolikim mišljenjima, a ne da stoje u sigurnoj istini. Ako se koleba vjera, zar onda nije isprazna i naša nada? Onda su ludi naši mučenici, koji su toliko toga pretrpjeli radi nesigurnih stvari, i jer nisu dvojili da zbog dvojbene nagrade po teškom izlasku uđu u dugotrajno progonstvo. Ali, daleko bilo od nas da mislimo, kao što ovaj misli, da u našoj vjeri i nadi bilo što ovisi o dvojbenim mišljenjima, a ne da se sve ono što je u njoj sadržano oslanja na sigurnu i čvrstu istinu, koja je božanski predložena propovijedima i čudima, učvršćena i posvećena porodom Djevice, Krvlju Otkupitelja, slavom Uskrsloga. Ova su svjedočanstva vrlo vjerodostojna [Ps 92, 5].")

Naša vjera je posve sigurna, kako nastavlja sv. Bernard:

"…ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus. Quomodo ergo fidem quis audet dicere aestimationem, nisi qui Spiritum istum nondum accepit, quive Evangelium aut ignoret, aut fabulam putet? Scio cui credidi, et certus sum, clamat Apostolus (II Tim. I, 12): et tu mihi subsibilas, Fides est aestimatio? Tu mihi ambiguum garris, quo nihil est certius."

("…napokon i sam Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja [Rim 8, 16]. Kako se, dakle, netko usuđuje nazvati vjeru mišljenjem, osim onoga tko još nije primio ovog Duha, i tko ili ne poznaje Evanđelje, ili ga smatra bajkom? Znam kome sam povjerovao, siguran sam, kliče Apostol (2 Tim 1, 12); a ti meni podvaljuješ: Vjera je mišljenje? Ti meni tvrdiš da je dvojbeno ono od čega ništa nije sigurnije?")

Pruživši ukratko dokaze iz riječi sv. Augustina i sv. Pavla, sv. Bernard napokon zaključuje:

"Non licet tibi in fide putare, vel disputare pro libitu; non hac illacque vagari per inania opinionum, per devia errorum."

("Nije ti dopušteno o vjeri misliti ili raspravljati kako ti se prohtje; niti lutati ovdje-ondje po ispraznim mišljenjima, po stranputicama zabluda.")

A zašto?

"Non est enim fides aestimatio, sed certitudo."

("Jer vjera nije mišljenje, nego sigurnost.")

Eto, tako nas uči sv. Bernard... Dok nam danas modernisti govore "izađite iz svojih sigurnosti", "napustite svoje sigurnosti" i sl. Time potkopavaju same temelje vjere. To je jedan od glavnih razloga zašto je Zapad danas duhovno opustošen. 

Tko bi htio biti član zajednice u kojoj nije sigurno što se uopće vjeruje? 

Zajednice gdje se danas vjeruje jedno, a sutra nešto sasvim suprotno? 

Tko bi se mogao žrtvovati za takvu "religiju"?

 

Sv. Bernard dobro navodi primjer mučenika. Zar su oni prolili krv samo za nekakvo nesigurno mišljenje, koje je možda istina, a možda i nije? Tako misle modernisti.

Nažalost, takvo relativističko stajalište, koje vjeru smatra samo nekakvim "mišljenjem", ugrađeno je u ustave i zakone mnogih modernih država. Tako i Ustav RH govori o vjerskoj slobodi nakon članaka o slobodi mišljenja i izražavanja misli.

 

Očito je da je za pisce Ustava vjera samo nekakvo mišljenje nekih ljudi.

 

No, izgleda da u tu zamku često upadaju i neki dobronamjerni ljudi, koji ne razumiju o čemu se ovdje radi.

 

Evo, jedan primjer. Kad god se u javnom prostoru pojavi neka blasfemija, oni koji to žele suzbiti koriste se argumentacijom: "vrijeđaju se osjećaji vjernika". Kao da je glavni problem u tome što se vrijeđaju "osjećaji vjernika", a ne u tome što se vrijeđa Boga.

Dakle, cijela stvar se gleda antropocentristički. No, razlog tome je što su zakoni tako napisani. Liberalni zakoni ne zabranjuju vrijeđanje Boga, ali zabranjuju vrijeđanje osjećaja ljudi.

Zakone su pisali političari koji smatraju da je vjera puko mišljenje, osjećaj, privatno uvjerenje... A tome sekundiraju modernistički pseudoteolozi koji više-manje dijele ista subjektivistička stajališta.

Treba stoga jasno i glasno reći: vjera nije nečije privatno mišljenje. Istine katoličke vjere su objektivna istina, koja postoji neovisno o mišljenjima i osjećajima ljudi. Zato ih ne može mijenjati nijedan čovjek.

 

 

Ono što je sv. Bernard rekao Abelardu prije gotovo tisuću godina, moglo bi se danas reći svakom modernističkom "teologu":

"Tu vero de tuo nobis tradis, et quod a nemine accepisti. Qui loquitur mendacium, de proprio loquitur (Joan. VIII, 44). Tibi proinde sint, quae tua sunt. Ego prophetas et apostolos audio, obedio Evangelio, sed non Evangelio secundum Petrum. Tu novum nobis condis Evangelium? Quintum Ecclesia evangelistam non recipit."

("Ti nama predaješ svoje i ono što ni od koga nisi primio. Tko govori laž, govori od sebe (Iv 8, 44). Neka, dakle, tebi ostane ono što je tvoje. Ja slušam proroke i apostole, poslušan sam Evanđelju, ali ne evanđelju po Petru [Abelardu]. Zar ti nama stvaraš novo evanđelje? Crkva ne prihvaća petog evanđelista.")

 

Simptomatično je da danas djeca u školskim udžbenicima uče o Petru Abelardu, ali ne uče o sv. Bernardu.

 

Inače, očita antikatolička tendencija, naslijeđena još iz vremena komunizma, vidi se u tome što se u današnjim udžbenicima iz povijesti i filozofije ističe kao heroje sve ljude koji su bili u sukobu s Crkvom: Huss, Luther, de Dominis itd. A ne uči se, primjerice, o sv. Vinku Fererskom, sv. Piju V., sv. Petru Kaniziju, sv. Alfonzu Liguoriju.

Zato mi moramo učiniti sve što možemo da današnjoj generaciji pružimo prave uzore, jer to neće dobiti u školi.

 

 

SADAŠNJOST, A NE PROŠLOST

 

Spasenje mnogih duša ovisi o dobrim svećenicima. Ključno je pitanje, ne samo našeg vremena, nago i svakog vremena u cijeloj povijesti Crkve: Kako dobiti dobre svećenike?

Upravo zbog činjenice što su se tim pitanjem bavili najveći umovi u povijesti Crkve, kod njih treba potražiti odgovor na to pitanje. Ako se igdje treba konzultirati sa stoljetnim iskustvom Crkve, onda je to posebice u ovom pitanju.

Papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus upozorava biskupe o važnosti svećeničke formacije:

"Cum autem, Venerabiles Fratres, vestram sapientiam minime fugiat idoneos Ecclesiae ministros nonnisi ex optime institutis clericis fieri posse magnamque vim in recta horum institutione ad reliquum vitae cursum inesse pergite omnes episcopalis vestri zeli nervos in id potissimum intendere, ut adolescentes clerici vel a teneris annis tum ad pietatem solidamque virtutem tum ad litteras severioresque disciplinas, praesertim sacras, rite informentur.

("Budući da vašoj mudrosti, časna braćo, nipošto nije izmaklo da se prikladni službenici Crkve ne mogu dobiti nikako drugačije nego od izvrsno odgojenih klerika, i da treba upotrijebiti najveće snage za njihov ispravni odgoj, kako bi dobro protekao ostatak njihova života; uprite sve sile svoje biskupske gorljivosti najviše na to: da se mladi klerici već od najranijih godina pravilno obrazuju, kako za pobožnost i solidne kreposti, tako i za učenost i strože discipline, osobito svete.")

A kako će to postići, blaženi Pio IX. objašnjava u nastavku:

"Quare Vobis nihil antiquius, nihil potius esse debet, quam omni opera, sollertia, industria clericorum Seminaria ex Tridentinorum Patrum praescripto instituere, si nondum existunt, atque instituta, si opus fuerit, amplificare, eaque optimis moderatoribus, et magistris instruere, ac intentissimo studio continenter advigilare, ut inibi iuniores clerici in timore Domini, et ecclesiastica disciplina sancte, religioseque educentur, et sacris potissimum scientiis iuxta catholicam doctrinam ab omni prorsus cuiusque erroris periculo alienis, et Ecclesiae traditionibus, et sanctorum Patrum scriptis, sacrisque caereminiis, ritibus sedulo, ac penitus excolantur, quo habere possitis navos atque industrios operarios, qui ecclesiastico spiritu praediti, ac studiis recte instituti valeant in tempore dominicum agrum diligenter excolere, ac strenue proeliari proelia Domini."

("Zato vam ne smije biti ništa važnije, ništa bitnije, nego svim nastojanjem, vještinom, trudom ustanoviti klerička sjemeništa prema propisu tridentinskih otaca, ako još ne postoje, a ona koja su ustanovljena proširiti i opkrbiti ih najboljim upraviteljima i učiteljima, te najvećim trudom neprekidno bdjeti da se ondje mlađi klerici sveto i pobožno odgajaju u strahu Gospodnjem i crkvenoj disciplini, i naročito u svetim znanostima prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje.")

Ovo nam treba danas. Tradicionalna formacija nije nikakav eksperiment. Ona je prokušana stoljetnim iskustvom i potvrđena na tisućama primjera.

To je formacija koja nam je dala bl. Alojzija Stepinca, biskupa Josipa Langa, Antuna Mahnića, Josipa Stadlera, sv. Leopolda Mandića, fra Antu Antića, fra Vendelina Vošnjaka i tolike druge svete svećenike.

 

Ne trebaju nam modernistički eksperimenti.

 

Dosta je bilo modernističkih eksperimenata, koji su već uništili cijelu jednu generaciju svećenika nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Čitam prekjučer ono predavanje "Nesretni životi svećenika koji žive bez Boga započinju neprimjetno", koje su prenijeli portali... Autor u njemu nabraja redom skandale, sablazni, perverzije i užase, koje su modernisti počinili, ali istovremeno odbija prepoznati da su novotarije jedan od glavnih uzroka ovoga stanja.

 

Ne bih uopće komentirao to predavanje da se autor na jednom mjestu nije "okomio" na tradicionaliste. Inače, ne volim baš koristiti termin "tradicionalisti", ali u ovom ću tekstu napraviti iznimku.

 

Jednostavno moram prokomentirati ovaj pasus:

"Svećenici i bogoslovi u 21. st., koji „uzdišu“ za slavnom, trijumfalnom prošlošću kada je Crkva imala snagu, bogatstvo i ugled, bježe od boli koju im stvaraju prazne i zapuštene Crkve. Umjesto da zasučemo rukave, tražimo svjetlo Božje i damo se na put osobne svetosti, tražeći nove načine da evangeliziramo bezbožnu Europu, bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti. Kao i liberalizam, i to je stranputica i bijeg od križa."

 

Ovdje su iznesene tri teze ili optužbe protiv tradicionalista, na koje treba odgovoriti:

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

2) Bježe od križa

3) Žele se vratiti u prošlost.

 

Pa, krenimo redom...

 

 

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

 

Što se tiče prve teze, čak i kad bi bila istina da se tradicionalisti žele vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo, snagu i ugled, to ne bi bilo ništa loše.

 

Naime, i ta su vremena bila u Božjem planu.

Prorok Izaija ovako prorokuje o Crkvi:

"Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit’ se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati." (Iz 60, 5)

"Zidine će tvoje obnoviti stranci i kraljevi njihovi služit će ti. U svojoj srdžbi ja sam te udario, al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah. Vrata će tvoja biti otvorena svagda, ni danju ni noću neće se zatvarati, da propuste k tebi bogatstva naroda s kraljevima koji ih vode. Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti. K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega svetišta, podnožje će moje proslaviti!" 

(Iz 60, 10-13)

To se proročanstvo ponavlja u knjizi Otkrivenja:

"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast narodâ." (Otk 21, 24-26)

Prema tome, i vremena u kojima je Crkva imala snagu i ugled bila su u savršenom skladu s Božjim planom. Izričito su najavljena u samom Svetom pismu.

To nije bilo nikakvo skretanje od pravog puta, kako bi to danas htjeli prikazati modernisti.

A bogatstvo o kome se govori: nije nekakvo privatno bogatstvo ovog ili onog pojedinca, nego prvenstveno bogatstvo hrama Božjega. Ono je u službi uzvišenosti liturgije i doziva čovjeku u misli višnji nebeski dvor, gdje anđeli bez prestanka slave i hvale Gospodina Boga.

Tradicionalisti ne teže za osobnim bogatstvom i ugledom. Većina njih živi vrlo skromno. Uostalom, oni su danas na marginama društva, za razliku od modernista, koji su već odavno pripadnici društvenog establišmenta u sekularno-liberalnom sustavu.

Kad biste uzeli vremena da malo bolje proučite što tradicionalni katolici zaista govore i pišu, vidjeli biste da oni kao uzore ističu upravo pape, koji nisu imali ni bogatstvo, ni ugled u svijetu, ali se nisu pokoravali svijetu. Nisu odstupali ni milimetra od nauka Crkve, unatoč svim opasnostima i prijetnjama svjetskih moćnika.

 

Papa Pio VI. umro je u zarobljeništvu u revolucionarnoj Francuskoj, jer se odbio pokoriti idejama Francuske revolucije, kao što su "sloboda, jednakost, bratstvo" i "prava čovjeka" (ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Bl. Pio IX. i sv. Pio X. bili su u neprekidnom sukobu s državnim vlastima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim državama, jer su odbijali prihvatiti liberalne ideje o odvajanju Crkve i države, "slobodi za sve religije" i "jednakosti svih religija" (opet, sve ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Spomenuti pape nisu bili nikakvi konformisti. Borili su se za potpunu čistoću katoličkog nauka protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve. Bili su spremni i umrijeti u toj borbi.

Ono što mi danas zovemo "tradicionalizmom" zapravo nije ništa drugo, nego nastavak te katoličke borbe.

 

 

2) "Bijeg od križa"

 

Druga teza kaže: "bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti... i to je stranputica i bijeg od križa."

Upravo suprotno! Tradicionalni obredi ističu vrijednost i važnost križa daleko više nego novi obred. 

Poznato je kakve žrtve moraju podnositi svećenici koji žele služiti tradicionalni obred mise, koji su redovito izloženi šikaniranju. Čak i obični vjernici, koji žele ići na tradicionalnu misu, moraju se pripraviti na križ i velike žrtve - jer do tradicionalne mise mogu doći najčešće samo u udaljenim lokacijama i u najnezgodnijim terminima.

 

S druge strane, bijeg od križa i konformizam možete vidjeti najviše kod modernih pripadnika "postkoncilskih struktura".

Zanimljivo je da su oni, koji se zdušno zalažu za koncept "odvajanja Crkve i države", spremni podložiti se svakom nalogu sekularnih državnih vlasti. To se najbolje vidjelo u vremenu COVID-epidemije, kad su po nalogu državnih vlasti zabranili javne sv. mise, pa čak i sakrament koji je najnužniji za samo spasenje duša: sv. krštenje.

Vidimo i kako se pokoravaju sekularnim vlastima u prihvaćanju liberalnih "vrijednosti", pa čak i najbrutalnijeg kršenja naravnog zakona poput sodomije, a u nekim slučajevima čak i pobačaja.

 

Ako pod "bijegom od križa" mislite na izbjegavanje svega što traži određenu žrtvu, što bismo onda mogli reći o reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila? Jedno od glavnih obilježja tih reformi bilo je ukidanje svega onoga što od ljudi traži određenu žrtvu, tj. svega što su autori reforme proglasili "suviše tegotnim". Iz novih obreda su uklonjeni gotovo svi pokornički elementi, ukinut je obvezni post na kvatre i uočnice velikih blagdana, predpričesni post je sveden na samo sat vremena, novi časoslov je drastično skraćen i izmijenjen... Pa i moderne verzije križnoga puta uopće ne nalikuju na pokoru.

3) "Bijeg u prošlost"

 

Na kraju, moram također prokomentirati čestu optužbe da je tradicionalizam "bijeg u prošlost".

 

Raščistimo napokon jednu stvar. 

Kad mi ističemo dokumente poput Pascendi dominici gregis sv. Pija X., ili enciklike Ad beatissimi Apostolorum Benedikta XV., ili Ubi arcano Pija XI., onda mi ne govorimo o prošlosti, nego o sadašnjosti. Ti su dokumenti još uvijek na snazi! 

Nikada nisu bili ukinuti. Oni jednako obvezuju današnje katolike, kao i one prije 50 ili 100 godina.

 

To nije prošlost, nego sadašnjost!

Pape u njima ne iznose nekakva svoja privatna mišljenja, nego govore ex cathedra, kao učitelji vjere i morala za cijelu Crkvu.

Druga je stvar što se mnogi današnji klerici ponašaju kao da ih se ti dokumenti ništa ne tiču. Kao da je Drugi vatikanski koncil poništio sve prijašnje koncile i cjelokupni dotadašnji nauk Crkve.

Sve to ima odraz u široj populaciji. Ljudi su zbunjeni. Oni koji su prošli kroz "moderni vjeronauk" ne znaju ni osnove stvari.

Zato se i pojavljuju ovakva pitanja na Bitno.net-u.

 

Evo, vam jedne od posljedica modernog ekumenizma. Čovjek uopće ne zna prepoznati da je protestantizam krivovjerje. Kako će se onda čuvati njegovih pogubnih utjecaja?

Protestantizam je krivovjerje, jednako kao i arijanizam, nestorijanizam, pelagijanizam itd. 

Pitanje smije li katolik slušati protestantsku glazbu isto je kao: Smije li katolik slušati arijansku glazbu, nestorijansku glazbu, manihejsku glazbu...?

Međutim, modernisti danas ugošćuju i stare krivovjerce s istoka poput nestorijanaca i monofizita, kao i krivovjerce sa zapada (luterane, kalviniste...), pa im valjda i ostale razine "suradnje" ne smetaju.

 

I opet se vraćamo na pitanje svećeničke formacije. Nije ista stvar prolaze li svećenici pravu katoličku formaciju ili pak nekakvu međureligijsku i "ekumensku" formaciju.

 

Treba se vratiti svećeničkoj formaciji o kojoj govori papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus, koju sam citirao na početku ovoga teksta. 

 

Kako kaže blaženi papa, svećenici se trebaju formirati: "prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje."