Još primjera postkoncilske devastacije naših crkava

Možda se sjećate mog posta iz prosinca 2017. "Postkoncilska devastacija crkava - 10 primjera". Tada su navedeni neki primjeri devastacije naših crkava, poglavito uništavanja starih oltara, pod egidom prilagodbe crkvenih prostora novoj liturgiji.
U međuvremenu, na internetu su se pojavili i neki drugi primjeri (neki su već navedeni na ovom blogu), pa ih je dobro zabilježiti u jednom postu.

Gotovo je nemoguće dokumentirati sve takve slučajeve, jer je skoro 90% naših crkava nasilno "modernizirano" u postkoncilskim godinama, na ovaj ili onaj način.
Sljedeće slučajeve navodim samo radi primjera, da se vidi kolika je razlika između tradicionalnog izgleda naših crkava i "modernih preinaka" motiviranih novim obredom.


1. PRIMJER: Crkva sv. Lovre u Požegi - Glavni oltar iz 19. stoljeća

A sada pogledajte što je napravljeno u takozvanoj "obnovi"...

2. PRIMJER: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru - glavni oltar (prije II. vatikanskog koncila)

A danas izgleda ovako...

3. PRIMJER: Kapelica nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu (izvorni izgled)
Ovaj sam primjer već jednom naveo, ali ga treba spomenuti i ovdje..

A ovako izgleda nakon postkoncilskog "preuređenja"

4. PRIMJER: Crkva sv. Marka Križevčanina u Zagrebu - izvorni izgled

U postkoncilskom "preuređenju", uklonjeni su svi oltari (i glavni i pobočni), pričesna ograda, a svetohranište je stavljeno u stranu.

5. PRIMJER: Crkva Marije Pomoćnice na Knežiji (Zagreb) - izvorni izgled

A ovako je "osuvremenjena" u postkoncilskim godinama...

Ova dva zadnja primjera su naročito zanimljivi, jer je riječ o crkvama koje su izgrađene u doba bl. Alojzija Stepinca. Gotovo sve crkve koje je je izgradio bl. Alojzije Stepinac u Zagrebu, devastirane su u postkoncilskom razdoblju: crkva sv. Marka Križevčanina, crkva Marije Pomoćnice, crkva sv. Nikole Tavelića na Kustošiji, crkva sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi... U svima su uklonjeni i glavni i pobočni oltari, skinute pričesne ograde, maknute propovjedaonice, a da ne govorimo u unošenju raznih oblika "moderne umjetnosti"...

Ono što su modernisti radili po našim crkvama nakon uvođenja novog obreda, doista se može usporediti s onime što su protestanti radili po crkvama u 16. stoljeću. Očito su ih vodila ista načela i isti način razmišljanja.
O tome možete čitati ovdje: Zašto su protestanti uništavali oltare i zamjenjivali ih običnim stolovima?

Dužnosti države prema Crkvi

Tijekom proteklih nešto više od mjesec dana, u više sam navrata navodio izvatke iz knjige kardinala Alfreda Ottavianija Compendium iuris publici ecclesiastici. To je, podsjećam, udžbenik za javno crkveno pravo.

Danas nastavljam s iznošenjem važnih dijelova te knjige. Vidjet ćemo neke važne aspekte odnosa Crkve i države, s posebnim naglaskom na dužnosti države prema Crkvi.
Naglašavam da kardinal Ottaviani ne iznosi tek nekakva svoja privatna mišljenja, nego nauk Crkve, temeljen na Svetom pismu i Tradiciji Crkve, posebice na papinskim dokumentima. Nauk koji je svima bio jasan, sve dok nije došla opća pomutnja, zbunjenost i nesigurnost 1960-ih, otkad mnogima više nije jasno što Crkva naučava o tim pitanjima.

Važno je stoga pogledati kako su te teme obrađene kod jednog od najistaknutijih kanonista i jednog od najvećih kardinala 20. stoljeća. Ottaviani piše otvorenošću i jasnoćom kakva se danas rijetko susreće. On se ne boji zamjeriti ni vlastodršcima, ni javnom mnijenju, niti pripadnicima raznih ideologija. Njegov je vrhovni kriterij istina, a jedini cilj: osigurati Crkvi onaj položaj u državi, koji joj pripada po pravu i pravdi.

Kako bismo razumjeli dužnosti države prema Crkvi, moramo prvo upoznati jedno načelo, koje je temelj tog nauka: načelo neizravne podređenost države prema Crkvi ("subordinatio indirecta status ad Ecclesiam").

Kardinal Ottaviani objašnjava to načelo sljedećim riječima:

"Licet Ecclesia et Status duae societates sint in suo ordine supremae et independentes, excellentior tamen et ordine praestantior seu superior est Ecclesia. Descendit haec veritas ex consideratione finis utriusque societatis: Ecclesia supernaturale bonum prosequitur et procurat fidelibus, cum finis eius sit cultus supremi Dei, sanctificatio animarum et fidelium superna beatitudo; Status vero naturalia commoda praestat, videlicet iurium tuitionem, naturalis vitae sufficientiam ac terrenam aliqualem beatitatem (n. 152.). Quanto igitur antecellunt spiritualia temporalibus, tanto Ecclesia praestantiorem finem prosequitur; ideoque tanto maioribus intervallis ab invicem distant utriusque societatis media, iura ac potestas."

("Iako su Crkva i država dva društva, koja su u svom redu vrhovna i neovisna, Crkva je izvrsnija i u poretku odličnija ili viša. Dolazi ova istina iz promišljanja o cilju [svrsi] obaju društava: Crkva traži i brine se za nadnaravno dobro vjernika, jer joj je cilj štovanje Boga, posvećenje duša i nebesko blaženstvo vjernika; a država pruža naravne koristi, to jest, zaštitu prava, sredstva za održavanje naravnoga života i određeno zemaljsko blaženstvo (n. 152.). Koliko stoga prednjači duhovno dobro pred vremenitim, toliko Crkva slijedi izvrsniji cilj; i zato su toliko većim razmacima međusobno udaljena sredstva, prava i vlast obaju društava.")

Iz te razlike u svrsi Crkve i svrsi države, izvodi se njihov odnos. Budući da je svrha Crkve nebeska i neprolazna, a svrha države zemaljska i prolazna, ono što je prolazno mora biti podređeno onome što je neprolazno, zemaljsko mora biti podređeno nebeskome, vremenito vječnome, svjetovno duhovnome - to jest, država mora biti podređena Crkvi.

No, ta podređenost nije izravna, nego neizravna. Bilo je u povijesti Crkve i onih koji su podržavali teoriju o izravnoj podređenosti države prema Crkvi, no ipak je prevladavajući konsenzus da je ta podređenost neizravna. Naročito, od vremena sv. Roberta Bellarmina i Francisca Suareza, koji su taj nauk vrlo detaljno objasnili.

Ovako kardinal Ottaviani govori o tome:

"Subordinatio indirecta finis temporalis ad finem spiritualem. - Atqui si tale est discrimen inter finem Ecclesiae et finem Status, quaedam relatio subordinationis inter eos existere necesse est. Certe quidem non est subordinatio directa; ipsa namque excellentia finis spiritualis supra terrenum et temporalem finem tanta est, ut inferioritas boni temporalis dicat prorsus improportionem respectu spiritualis boni; ideoque temporalia nequeunt dici media ad directe consequendum supremum spirituale bonum; quae relatio medii sane omnino requiritur ut detur subordinatio directa. Quoniam autem aliqua subordinatio certe adesse debet temporalium ad spiritualia, sicut omnia inferiora si non directe saltem indirecte ad superiora ordinantur, sequitur esse ponendam dependentiam indirectam."

("Neizravna podređenost zemaljskog cilja prema duhovnom cilju. No ipak, ako je tolika razlika između cilja Crkve i cilja države, nužno je da između njih postoji određeni odnos podređenosti. Naime, sigurno nije izravna podređenost; i sama izvrsnost duhovnog cilja nad zemaljskim i vremenitim ciljem tolika je, da inferiornost vremenitoga dobra govori o nerazmjernosti u odnosu na duhovno dobro; i zato se zemaljske stvari ne mogu nazvati sredstvima za izravno postizanje vrhovnog duhovnog dobra, koji bi se odnos posredstva svakako tražio kod izravne podređenosti. No, kako određena podređenost vremenitoga prema duhovnome sigurno mora postojati, kao što se sve ono što je niže određuje prema višemu - ako ne izravno, onda barem neizravno - slijedi da treba postaviti neizravnu ovisnost.")

Još to Ottaviani kasnije objašnjava u detalje. No, već je ovo dovoljno da shvatimo ono što ćemo u nastavku vidjeti o dužnostima države prema Crkvi.

Prva tema kojom se tu bavimo je pitanje obuhvata, opsega, neizravne vlasti Crkve. To je u prošlosti bio veoma tvrd orah za pojedine političare, koji su se žalili da je nemoguće utvrditi granicu neizravne vlasti Crkve, i da to stvara nejasnu situaciju u državi.

Ottaviani, naprotiv, odgovara ovako:

"Adversarii Ecclesiae saepe, oppugnantes catholicam assertionem subordinationis indirectae Status, seu potestatis indirectae Ecclesiae in temporalibus, aiunt se non posse admittere talem potestatem eo vel magis quod difficile esset praevidere quousque pertingerent Ecclesiae exigentiae mediante hac 'indefinita' potestate. Atqui, ex iam dictis patet quam nitide definiantur legitima, ex hoc potestatis titulo, Ecclesiae requisita (n. 207 s.). Id melius patebit circumscribendo orbem officiorum Status vi subordinationis indirectae.
Ostensum est quidem (p. 353) dependentiam indirectam duo potissimum secumfere: 1° quod inferior non impediat superiorem; 2° imo quod adiuvet superiorem in quantum haec, ad perfectiorem consecutionem sui finis alterius societatis auxilio indigeat; ex his duobus est ratio officiorum Status, vi subordinationis indirectae."

("Protivnici Crkve često, boreći se protiv katoličke tvrdnje o neizravnoj podređenosti države, ili neizravne vlasti Crkve u vremenitoj sferi, govore da ne mogu priznati takvu vlast, tim više što je teško predvidjeti dokle se protežu potrebe Crkve i, njihovim posredstvom, ta 'nedefinirana' vlast. No ipak, iz već rečenoga očito je kako se jasno definiraju legitimni zahtjevi Crkve, iz tog naslova vlasti (n. 207 s). Ovo će biti jasnije kad opišemo krug dužnosti države, silom neizravne podređenosti.
Pokazano je naime (p. 353.) da neizravna ovisnost nosi posebno dvoje: 1° da niži ne sprječava višega; 2° dapače, da pomaže višemu ukoliko je ta pomoć potrebna drugom društvu za savršenije postizanje njezinoga cilja; od ovoga dvoje dolazi uzrok dužnosti države, silom neizravne podređenosti.")

Dakle, imamo dvije velike dužnosti države prema Crkvi: a) dužnost da ne sprječava djelatnost Crkve; b) dužnost da pomaže i brani Crkvu.
Prva velika dužnost države prema Crkvi jest dužnost da ne sprječava Crkvu u njezinom djelovanju ("officium status non impendiendi Ecclesiam").

Ova se dužnost izvodi neposredno iz podređenosti vremenite svrhe duhovnoj svrsi:

"Hoc quidem directe consequitur ex subordinatione finis temporalis ad finem spiritualem, necnon ex absoluta necessitate finis spiritualis, qua fit ut bonum temporale tunc tantum sit appetibile cum non avertat homines a fine absolute supremo, ad quem omnes facti et destinati sumus. Haec veritas pluribus Sacrae Scripturae locis directe comprobatur: nam doctrina de curando bono spirituali prescindendo a quocumque damno temporali, immo hoc etiam subeundo, pluries traditur in sacris litteris. Quam rem exemplo confirmarunt Apostoli, qui cum disseminare evangelium prohiberentur (quod timerentur ex praedicatione apostolica magna civitati incommoda) responderunt constanter et unanimiter: 'Oportet oboedire Deo magis quam hominibus' (Act. 5, 29)."

("Ovo, naime, izravno slijedi iz podređenosti vremenitoga cilja duhovnome cilju, također iz apsolutne nužnosti duhovnoga cilja, što će biti da vremenito dobro treba tražiti samo onda kad ne odvraća ljude od apsolutno vrhovnog cilja, za koji smo svi stvoreni i namijenjeni. Ova se istina izravno dokazuje mnogim mjestima Svetoga pisma: naime, nauk o brizi za duhovno dobro, odvajajući se od bilo kakve vremenite štete, dapače, ovu i podnoseći, često se iznosi u Svetome pismu. Tu su stvar apostoli primjerom potvrdili: kad im je zabranjeno da šire evanđelje (jer se strahovalo da će apostolsko propovijedanje izazvati velike neprilike gradu) odgovorili su postojano i jednoglasno: 'Treba se pokoravati Bogu više nego ljudima' (Dj 5, 29)."

Ovo se prije svega odnosi na zakonodavstvo države. Zakoni ne smiju biti u suprotnosti s vjerom i kanonima Crkve.

"Sequitur ergo. 1° quod legislatio civilis ita est condenda et confirmanda ut non contradicat legislationi canonicae; secus leges civiles opponerentur bono civium spirituali, et si Status eas urgeret, tyrannicae ageret et principes se suo iure privaret.
Cavere igitur debent civitatum rectores in condendis legibus:
a) ne ius naturale aut divinum laedant;
b) ne de materiis spiritualibus vel spiritualibus inseparabiliter adnexis agant, quia in his non sunt competentes (n. 201);
c) ne ius positivum Ecclesiae, conditum circa temporalia quae separabiliter adnexa sunt spiritualibus vel ad finem spiritualem habent indirectam colligationem, quomodocumque laedant."

("Slijedi dakle. 1° da građansko zakonodavstvo treba tako donositi i potvrđivati da se ne protivi kanonskom zakonodavstvu; u suprotnom bi građanski zakoni bili protivni duhovnom dobra građana, a ako bi ih država nametala, postupila bi tiranski i vladari bi se lišili svoga prava.
Stoga upravitelji država trebaju paziti u donošenju zakona:
a) da ne povrijede naravni ili božanski zakon;
b) da se ne bave duhovnim stvarima ili stvarima koje se neodvojivo tiču duhovnoga, jer za to nisu nadležni (n. 201.);
c) da ni na koji način ne povrijeđuju pozitivno pravo Crkve, ustanovljeno oko vremenitih stvari koje su odvojeno pridružene duhovnima ili imaju neizravnu vezu.")

Zatim kardinal Ottaviani govori o situaciji kad dođe do sukoba između državnog zakona i crkvenog zakona:

"Sequitur 2° quod in conflictu inter legem civilem et ecclesiasticam, haec praevalere debet. Est applicatio principii iam alibi declarati (n. 50.), necnon doctrinae subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Quare si leges civiles impedimento fiant observationi legum ecclesiasticarum vel quomodocumque obstaculo fiant bono spirituali, et Status ad invitationem Ecclesiae nolit eas abrogare aut reformare, poterit Ecclesia non solum declarare subditos ab omni obligatione servandi huiusmodi leges solutos, sed etiam poenis cogere principes aut civitatum rectores ut leges suas reforment aut alias condant."

("Slijedi 2° da u sukobu između građanskog i crkvenog zakona, ovaj posljednji treba prevladati. To je primjena načela već drugdje iznesenoga (n. 50.), a također nauk o neizravnoj podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Stoga, ako građanski zakoni postanu zapreka za obdržavanje crkvenih zakona ili na bilo koji način postanu prepreka za duhovno dobro, a država ih ne želi ukinuti ili promijeniti na poziv Crkve, ne samo da bi Crkva mogla proglasiti podložnike slobodnima od obveze da se pridržavaju takvih zakona, nego bi također mogla i kaznama siliti vladare ili upravitelje država da promijene svoje zakone ili da donesu druge.")

Eto vam odgovora na pitanje što biskupi moraju učiniti kad vlastodršci donose zakone koji su nespojivi s katoličkom vjerom. Ovdje jasno vidimo da oni moraju iskoristiti sredstva koja imaju na raspolaganju (uključujući i kazne propisane kanonskim pravom) kako bi političare "prisilili" da ne donose zakone koji su protivni vjeri.

Dužnost države da brani Crkvu

Drugu veliku skupinu obveza države prema Crkvi čini dužnost države da štiti Crkvu i pomaže joj u vremenitim potrebama ("officium protegendi Ecclesiam eique subministrandi in temporalibus necessaria").
 

Što se tiče dužnosti da pomaže Crkvi u vremenitim potrebama, kardinal Ottaviani piše ovako:

"Societas civilis tenetur in necessariis adiuvare ecclesiasticam, ideoque temporalia seu media sui ordinis eidem subministrare. Est applicatio principii generalis relationum inter societates formaliter tantum distinctas (n. 49), et subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem. Non solum igitur id suadet ipsum interesse Status (plenum enim societatis civilis bonum sine morum probitate et religionis ac cultus prosperitate obtineri nullimode potest, cfr. n. 170), sed etiam deducitur ex ipsa origine, destinatione et iuridica condicione reipublicae. His enim officiis tenetur civitas primo erga Deum, quo auctore coaluit et cuius nutu conservatur ac bonis augetur (n. 170). Quemadmodum igitur universa creata glorificationi Dei inservire debent, ita etiam civitas; id sane praestabit fovendo publicum cultum ac religionem tuendo. Insuper idem debent civitatum rectores ipsis subditis suis. Horum enim bonum temporale non qualecumque debet procurare civitas, sed quod maxime proprium est et aptum homini; atque vera hominis bona inservire debent saltem indirecte ad ultimum eius felicitatem; ideoque ad bonum animae et religionis conducere debent."

("Građansko društvo je dužno pomagati crkvenom društvu u potrebama, i stoga mu pružati vremenita dobra ili sredstva svoga reda. To je primjena općeg načela odnosa između društava koja su samo formalno odvojena (n. 49.), i neizravne podređenosti vremenitoga poretka prema duhovnom poretku. Ne samo da to sugerira i sam interes države (jer se potpuno dobro građanskoga društva nikako ne može postići bez čestitih običaja i napretka vjere i štovanja, cfr. n. 170), nego se također izvodi iz samog podrijetla, svrhe i pravnog položaja države. Ovim je službama, naime, država obvezna prije svega prema Bogu, po čijoj se odredbi kao utemeljitelja razvila, sačuvala i umnaža u dobrima (n. 170). Stoga, kao što je sve stvorenje dužno služiti slavljenju Boga, tako je također dužna i država; a to će pružiti podržavajući javno štovanje i braneći vjeru. Nadalje, to su upravitelji država dužni i samim svojim podložnicima. Za njihovo se, naime, vremenito dobro ne može država brinuti bilo kako, nego onako kako je najviše vlastito i prikladno čovjeku; a istinska dobra čovjeka trebaju barem neizravno služiti njegovoj konačnoj sreći; i zato trebaju voditi dobru duše i vjere.")

Kardinal Ottaviani jasno daje do znanja da je ovaj nauk utemeljen na Svetom pismu:

"Quare, si reges et principes in S. Scriptura vocantur Deo 'ministri regni sui' [Sap. 6, 5] qui custodire debent legem iustitiae et 'secundum voluntatem Dei ambulare', primum ipsorum officium erit 'facere iudicium et iustitiam' et esse 'ultores irae Dei' [Rom. 13, 4] in favorem dilectae a Deo Ecclesiae, propter quam Christus tradidit semetipsum. Unde etiam praedixerat Spiritus Sanctus, loquens ad Ecclesiam: 'Et erunt reges nutritii tui et reginae nutrices tuae: vultu in terram demisso adorabunt te, et pulverem pedum tuorum lingent' [Isa. 49, 23]."

("Zato, ako se kraljevi i vladari nazivaju od Boga u Sv. Pismu 'službenici kraljevstva njegova' [Mudr 6, 5] koji su dužni čuvati zakon pravde i 'hodati prema Božjoj volji', prva će njihova dužnost biti 'činiti pravo i pravdu' i biti 'osvetnici gnjeva Božjega' [Rim 13, 4] u korist ljubljene od Boga Crkve, zbog koje je Krist predao samoga sebe. Zato je također prorekao Duh Sveti, govoreći Crkvi: 'I kraljevi će biti hranitelji tvoji i kraljice tvoje hraniteljice: licem pognutim prema zemlji, klanjat će ti se, i lizat će prah tvojih nogu' [Iz 49, 23].")

Isto potvrđuje i iz spisa svetih otaca i crkvenih naučitelja:

"Porro Patres et Doctores Ecclesiae, itemque Pontifices et Concilia, uno ore fuerunt semper in monendis principibus de hoc ipsorum gravissimo officio tuendi et protegendi Ecclesiam eidemque praestandi necessarias vires ac facultates temporales. Principum autem catholicorum, eorum praesertim quorum praeclara ac decora praedicantur facinora in bonum reipublicae, magna fuit laus decusque insigne omni ope et contentione adniti ut pacatam et prosperam matri suae Ecclesiae procurarent vitam [Augustinus, Epist. 185 ad Bonifacium]."

("Nadalje, oci i naučitelji Crkve, a isto tako i prvosvećenici i koncili, jednim su ustima uvijek opominjali vladare o ovoj njihovoj najvažnijoj dužnosti da štite i brane Crkvu i da joj pružaju nužne snage i vremenite potrepštine. A katoličkim vladarima, naročito onima o čijim se divnim i sjajnim djelima propovijeda u dobru države, velika je bila dika i istaknuti ures da se svim silama trude da osiguraju miran i sretan život svojoj majci Crkvi [sv. Augustin, Epist. 185. ad Bonifacium].")

Država je dužna u određenim situacijama pružiti Crkvi i pomoć fizičke sile. Posebice kad je potrebna fizička sila kako bi se suzbili napadi neprijatelja Crkve. Vlast u takvim slučajevima djeluje kao "svjetovna ruka" Crkve ("brachium saeculare").

Kardinal Ottaviani govoreći o tom aspektu državne zaštite Crkve, jasno razlikuje onu zaštitu koju liberalne države pružaju svim religijama od posebne (specifične) zaštite koju katoličke države pružaju Crkvi.

"De auxilio vis armatae seu de brachio saeculari. - Quod sit in Statu officium materialis vis adhibendae ad compescendos eos qui perturbent liberum exercitium religionis et praedicationis, nempe ad impediendum ne adversariorum violentias patiantur qui catholicam tuentur veritatem et cultum divinum promovent, nullum esse potest dubium; imo propter ipsam funcionem tuitionis iurium et libertatum quam Status recognoscunt liberales, praescindendo etiam a legitimis Ecclesiae exigentiis iure publico ecclesiastico fundatis, constitutiones hodiernae Civitatum generatim spondent tuitionem cuiusque ecclesiae (ideoque catholicae quoque) pro libertate et cultus exercitio.
Verum, in Statu catholico aliud quoque Ecclesia exigit: quod videlicet vis materialis publica adhibeatur quotiescumque necessaria sit ad removenda multiplicis generis impedimenta, quae ipsam Ecclesiae vitam internam afficere possunt, idest et quae pacem, disciplinam et securitatem eius internam atque rectam et ordinatam ipsorum fidelium directionem in bonum salutis aeternae praepedire possunt."

("O pomoći oružane sile ili o svjetovnoj ruci. - Da država ima dužnost upotrebe materijalne sile za suzbijanje onih koji uznemiruju slobodno obdržavanje vjere i propovijedanja - naime, kako bi se spriječilo da trpe nasilja protivnika oni koji brane katoličku istinu i promiču božanski kult - ne može biti nikakve sumnje, dapače, zbog same dužnosti zaštite prava i sloboda koje priznaju liberalne države, također i odvajajući se od legitimnih traženja Crkve utemeljenih na javnom crkvenom pravu, današnji ustavi država općenito obećavaju zaštitu bilo koje crkve (stoga i katoličke) za slobodu i izvršavanje kulta.
Ali, u katoličkoj državi Crkva traži nešto drugo: da se, naime, javna materijalna prislila upotrijebi kad god je nužna za uklanjanje prepreka raznih vrsta, koje mogu zahvatiti i sam unutarnji život Crkve, to jest, i one koje bi mogli zapriječiti njezin unutarnji mir, stegu i sigurnost, te ispravan i pravilan smjer samih vjernika u dobru vječnoga spasenja.")

Što to znači? To znači da državnu prisilu treba upotrijebiti i protiv raznih sekti, koje pokušavaju zavesti vjernike, kao i protiv raznih organizacija, pokreta i skupina koje ruše ćudoređe i ugrožavaju duše.

Iz svih ovih Ottavianijevih citata vidimo koliko su ozbiljne dužnosti države prema Crkvi. Nažalost, današnji političari ne samo da se ne drže tih obveza, nego se ponašaju dijametralno suprotno.

No, zašto je i danas važno poznavati sve ove dužnosti države prema Crkvi?
Zato što nauk o dužnostima države prema Crkvi nikada nije bio ukinut. Nije ga ukinuo čak ni Drugi vatikanski koncil!

Štoviše, u dokumentu Dignitatis humanae izričito piše da se ostavlja netaknutim tradicionalni nauk o dužnosti države prema Crkvi:

"integram reliquit traditionalem doctrinam catholicam de morali hominum ac societatum officio erga veram religionem et unicam Christi Ecclesiam"

("ostavlja cjelovitim tradicionalni katolički nauk o moralnoj dužnosti ljudi i društava prema istinitoj vjeri i jedinoj Kristovoj Crkvi")

Možemo raspravljati jesu li ove riječi stavljene u Dignitatis humanae samo kao mamac da navedu konzervativne biskupe da glasuju za taj dokument...
Znamo da se od 1960-ih pa sve do današnjih dokumenata poput Amoris laetitiae, "mijenjanje nauka" provodilo na vrlo lukav način. Napišu na početku dokumenta da se ništa ne mijenja, ali u nastavku stave velik broj dvosmislenih izričaja, koji omogućuju netradicionalna tumačenja. I onda sve to u praksi redovito tumače suprotno tradicionalnom nauku.

Podsjetimo kako se dokument Dignitatis humanae provodio u praksi: "Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.

Šibenski evanđelistar iz 11. st. i doktrinarni autoritet tradicionalne liturgije

Šibenski evanđelistar iz 11. stoljeća čuva se u riznici šibenske katedrale. Koristio se u posebno svečanim prigodama sve do 20. stoljeća (zapravo, sve do liturgijskih promjena iz 1960-ih).
Njegova je starost dobro određena u članku Anđelka Badurine Evanđelistar iz 11. stoljeća temeljitom analizom prisutnih blagdana:

"Liturgijska godina ovdje počinje s Badnjakom (In vigilia Nativitatis, f Ov), a ne s prvom nedjeljom adventa, a ovo potonje je postalo opća praksa tek nakon 10. stoljeća. Isto tako za nedjelje koje prethode Božiću nije upotrebljen termin "Adventus", nego termin "ante nativitatem". Na dan Božića su uz vigiliju naznačene još tri mise, i to "In canto gallorum", "In primo mane" i "In sancto die Nativitatis" (f1r-2v), što je postalo opća praksa u 10. stoljeću, dok je u Rimu postojala već od 7. stoljeća. Ima blagdan sv. Silvestra pape. Ima blagdan Uzašašća s vigilijom (f 107-108), koji je uveden u 7. stoljeću, ali nema oktave ovog blagdana koja je uvedena u općoj Crkvi u 12. stoljeću." 

Čovjeka nekako raduje kad vidi u ovoj staroj liturgijskoj knjizi ista čitanja, koja i mi danas imamo. Ovdje se na jednoj strani vidi evanđelje za Veliku subotu, a na drugoj evanđelje Uskrsa.

Evanđelje Velike subote (Mt 28, 1-7):

"Vespere autem sabbati, quae lucescit in prima sabbati, venit Maria Magdalene et altera Maria videre sepulcrum. Et ecce, terraemotus factus est magnus. Angelus enim Domini descendit de coelo: et accedens revolvit lapidem, et sedebat super eum: erat autem aspectus eius sicut fulgur: et vestimentum eius sicut nix. Prae timore autem eius exterriti sunt custodes, et facti sunt velut mortui. Respondens autem Angelus, dixit mulieribus: Nolite timere vos: scio enim, quod Jesum, qui crucifixus est, quaeritis: non est hic: surrexit enim, sicut dixit. Venite, et videte locum, ubi positus erat Dominus. Et cito euntes, dicite discipulis eius, quia surrexit: et ecce, praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis. Ecce, praedíxi vobis."

Evanđelje za Uskrs (Mk 16, 1-7):

"In illo tempore: Maria Magdalene et Maria Jacobi et Salome emerunt aromata, ut venientes ungerent Jesum. Et valde mane una sabbatorum, veniunt ad monumentum, orto iam sole. Et dicebant ad invicem: Quis revolvet nobis lapidem ab ostio monumenti? Et respicientes viderunt revolutum lapidem. Erat quippe magnus valde. Et introeuntes in monumentum viderunt iuvenem sedentem in dextris, coopertum stola candida, et obstupuerunt. Qui dicit illis: Nolite expavescere: Jesum quaeritis Nazarenum, crucifixum: surrexit, non est hic, ecce locus, ubi posuerunt eum. Sed ite, dicite discipulis eius et Petro, quia praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis, sicut dixit vobis."

I inače, tko god pogleda čitanja za nedjelje i blagdane prisutne u Šibenskom evanđelistaru, uočit će, uglavnom, ista čitanja kao u tradicionalnim misalima (sve do Misala iz 1962.).

To nam nešto govori o starosti tradicionalnoga lekcionara, o stoljetnom kontinuitetu čitanja u (tradicionalnom) rimskom obredu. Budući da je lekcionar tradicionalnog obreda toliko star, on ima izvjesni autoritet za utvrđivanje i dokazivanje vjere Crkve.
U nastavku ćemo malo o tome progovoriti...

Doktrinarni autoritet tradicionalne liturgije

Da tradicionalna liturgija ima značajan dokrinarni autoritet, uvjerit će se svatko tko barem prolista Summu theologiae sv. Tome Akvinskoga. Sv. Toma na više mjesta navodi molitve i geste iz tradicionalne liturgije kao argumente za dokazivanje vjerskih istina.

Kako je tradicionalna liturgija stara stoljećima, njezine riječi, geste, izrazi, molitve... pokazuju što Crkva vjeruje. Istinita je izreka: Lex orandi, lex credendi. Tko želi istražiti što Crkva doista vjeruje, neka pogleda što kažu molitve i čitanja u tradicionalnoj liturgiji.

Koliki je autoritet tradicionalnog lekcionara (izbora i rasporeda biblijskih čitanja u tradicionalnoj liturgiji), najbolje ćete vidjeti ako uzmete i proučite prvi svezak Bellarminovih Controversia, koji govori o Svetome pismu.

Sv. Robert Bellarmin tamo pobija zablude protestanata koji (sluganski slijedeći židove-talmudiste) odbacuju starozavjetne knjige Tobije, Judite, knjige o Makabejcima, dijelove knjige Daniela itd.

U dokazivanju da te biblijske knjige doista pripadaju Svetome pismu, Bellarmin se poziva na činjenicu da se te knjige čitaju u liturgiji, i da su se uvijek čitale u liturgiji, kao i na činjenicu da su ih sveti oci često citirali u svojim djelima.
Dakle, autoritet je tradicionalne liturgije toliki da se uzima u obzir u dokazivanju ovako važnog pitanja.

Tako Bellarmin dokazuje autentičnost dijelova knjige sv. Daniela (koje židovi i protestanti odbaciju): himan triju mladića, događanja o Suzani i kako je Daniel ubio zmaja. U svom argumentu, Bellarmin detaljno navodi gdje se u liturgiji nalaze ti dijelovi Svetoga pisma, ističući njihovu starost (De verbo Dei, lib. I., cap. 9.):

"...certum est, has omnes partes Danielis vere esse canonicas, quod probatur primo ex Concilio tridentino et usu Ecclesiae; quod argumentum apud Driedonem caeterosque catholicos magnam vim habere debet. Concilium sess. 4. iubet recipi libros sacros cum omnibus suis partibus prout in Ecclesia catholica legi consueverunt: hymnus autem trium puerorum legitur, cum in missa in sabbatho quatuor temporum, tum omnibus diebus festis in precibus officii matutini; historia Susannae legitur tota in missa in sabbatho ante dominicam quartam quadragesimae; denique historia draconis interfecti legitur in missa feriae tertiae post dominicam quintam quadragesimae. Neque solum hoc tempore, sed etiam ante annos 1200. legebantur in Ecclesia istae omnes partes Danielis, ut Ruffinus testatur..."

("...sigurno je da su svi ovi dijelovi Daniela zaista kanonski, što se dokazuje iz Tridentskoga koncila i običaja Crkve; koji bi argument kod Driedona i drugih katolika trebao imati veliku snagu. Koncil na 4. sjednici naređuje da se prihvate svete knjige sa svim njihovim dijelovima kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi: naime, himan triju mladića čita se, kako u misi na subotu kvatri, tako i na sve blagdane u molitvama jutarnje službe; povijest Suzane čita se cijela u misi na subotu prije četvrte korizmene nedjelje; naposljetku, povijest o ubijenom zmaju čita se na misi utorka nakon pete korizmene nedjelje. I ne samo u današnje vrijeme, nego su se također i prije 1200 godina čitali u Crkvi svi ovi dijelovi Daniela, kako svjedoči Rufin...")

Razmislimo malo o značaju tradicionalnog lekcionara. Svako čitanje, i po smještaju, i po opsegu, točno odražava stoljetnu vjeru Crkve. Ništa u lekcionaru nije slučajno!

Nažalost, liturgijski reformatori iz 1960-ih odlučili su odbaciti ovaj drevni lekcionar rimske liturgije, i na njegovo mjesto uvesti jedan potpuno novi, drugačiji, lekcionar: u cijelosti umjetno sastavljen.
Ovaj drastičan potez se opravdavao izgovorom da vjernicima treba pružiti "obilniji stol biblijskih čitanja", to jest, da treba staviti veća, opširnija, čitanja (pogledaj Sacrosanctum Concilium, 35.).

No, kako je novi lekcionar umjetno izrađen u uredima i odborima u kasnim 1960-ima, on nema onaj doktrinarni autoritet koji ima tradicionalni lekcionar. Drugim riječima, novi lekcionar ne može služiti za dokazivanje vjere Crkve, kao što je mogao tradicionalni lekcionar. I to, iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što ne nosi onaj pečat starosti i drevnosti, koji nosi tradicionalni lekcionar.

Drugo, novi lekcionar je izrađen s "ekumenskim obzirima". Njegovi su se sastavljači konzultirali s lekcionarima krivovjerskih i raskolničkih zajednica, što nikada nisu ni skrivali.
Više o tome ovdje: Novi "lex orandi": Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila.

Zar nije moglo ostati ovako?

Crkvica sv. Martina u Splitu sadrži vrlo značajne spomenike iz ranije hrvatske povijesti. Kapelica je smještena u šupljini zida Dioklecijanove palače. Nalazi se unutar nekadašnjeg uskog stražarskog prolaza iznad zidova Zlatnih vrata. Crkvica je poznata po oltarnoj pregradi iz 9. stoljeća, kao i po drugim starim dijelovima, koji sadrže drevne i vrijedne natpise.
U kasnijim je stoljećima kapela došla u vlasništvo sestara dominikanki.


Natpis na arhitravu ulaznih vrata u crkvicu glasi (po čitanju don Frane Bulića):

"Rex benedicte Deus, laudis decus imperi virtusque! Hanc ecclesiam constituit sub honorem beati Martini, humiliter haec atque potens presbyter Dominicus. Salve, pater Martine, tibi per nostri pectoris antra coli."

("Blagoslovljeni Kralju Bože, Tebi slava, čast i moć! Ovu je crkvu utemeljio na čast Blaženog Martina, skromno i prema svojim sredstvima svećenik Dominik. Zdravo, oče Martine, dopusti da te iz dubine duše i srca štujemo u ovoj špiljskoj rupici.")

Središnji prostor crkvice podijeljen je na dva dijela oltarnom pregradom na prostor oko oltara namijenjen kleru i lađu namijenjenoj laicima. Na zabatu oltarne pregrade, nalazi se natpis s posvetom crkve Majci Božjoj, sv. Grguru Velikom i sv. Martinu:

"Hoc in templo patrocinia in honorem beati Martini ac Genetricis Dei Mariae san(c)tique Gregorii pape"

("U ovom su hramu zaštite na čast blaženoga Martina i Bogorodice Marije i svetoga Grgura pape")

Vidjeli smo već gore da je ovu crkvu utemeljio svećenik imenom Dominik. Smatra se da je to onaj isti svećenik Dominik, koji je pored svećenika Martina, potpisan kao kapelan kneza Trpimira u Trpimirovoj darovnici iz 852. godine.

Crkvica sv. Martina je dugo bila zapuštena. Otkrio ju je 1890. godine don Frane Bulić tijekom istraživačkih radova u Dioklecijanovoj palači. On se svim srcem založio za njezinu obnovu i ponovno stavljanje u liturgijsku fuknkciju. Kapelica je uređena 1898.-1899. god. Tom prilikom postavljen je novi oltar i novi pločnik.

Evo, kako don Frane Bulić opisuje popravak i uređenje kapele, u svom članku iz 1919. godine o Crkvici sv. Martina:

"Ovu ovako staru crkvicu trebalo je popraviti, urediti i povratiti svojoj prvobitnoj svrsi, što su i časne sestrice Dominikanke željele, pa da s vremenom ne bude opet zapuštena. I ona bi g. 1898/99. popravljena na državni trošak te sada služi Dominikankama kao kućna kapelica. Popravak je bio ograničen na uzdržanje crkvice i na pridodatak onih predmeta, koji su neophodno bili potrebiti za vršenje službe Božje. Pošto nije bilo oltara, bi napravljen novi od mramora sa šiljastim učelkom u stilu IX. vijeka, a u njegovom trokutu bi postavljena nova slika sv. Martina, biskupa Tourskoga, sa svojim atributom, guskom. Na sam oltar bi postavljena jedna starinska slika Majke Božje, pošto je do tada opstojeća slika na platnu sv. Martina na konju bila sasvim trošna."

Složit ćete se da je bila vrlo lijepo uređena.  Na tom je oltaru don Frane Bulić služio svoju dijamantnu misu.

Dobro pogledajte oltar, zidove, pločnik...

Dostojno i lijepo, zar ne? E pa, neki ljudi su smatrali da sve to treba skinuti (kao što su činili i u drugim crkvama tijekom postkoncilskih "renovacija"). 
U nizu "preuređenja", maknuto je doslovno sve što je tamo postavljeno u Bulićevo vrijeme za dostojno služenje sv. mise.

Pogledate li sadašnji izgled kapelice, vidjet ćete da je to nešto sasvim drugo. 

I sad se postavlja pitanje: Zašto? Zašto je uklonjeno sve što je stavljeno tijekom obnove u Bulićevo vrijeme (oltar, pločnik, postaje križnoga puta...)?
Zašto je to učinjeno? Neki će možda kao razlog navesti želju renovatora da daju crkvici arhaičan izgled. Ali, to je učinjeno na posve umjetan način, zapostavivši glavnu svrhu crkve.
Svrha svake crkve i kapele jest u tome da se što dostojnije služi sveta misna žrtva, a ne da se pokazuje ovome ili onome.

Molitve za papu, biskupa i svjetovne vladare na kraju hvalospjeva "Exsultet"

Jedan od najvažnijih dijelova liturgijskih obreda Velike subote je hvalospjev "Exsultet", koji je dobio ime po početnim riječima: "Exsultet iam angelica turba caelorum" ("Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela").
I u taj su hvalospjev uvedene velike izmjene tijekom liturgijskih reformi sredinom 20. stoljeća, kako u njegov sadržaj, tako i u njegovu ulogu u obredima Velike subote.

Neću ih sve nabrajati, nego ću samo skrenuti vašu pozornost na jedan detalj.
U tradicionalnom obredu, Exsultet završava molitvom za papu, biskupa i svjetovnog vladara.

U Misalu sv. Pija V. iz 1570., taj završetak glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine: ut nos famulos tuos, omnemque clerum, et devotissimum populum: una cum beatissimo Papa nostro N., et Antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis, assidua protectione regere, gubernare et conservare digneris. Respice etiam ad devotissimum Imperatorem nostrum N., cujus tu, Deus, desiderii vota praenoscens, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, tranquillum perpetuae pacis accommoda: et coelestem victoriam cum omni populo suo. Per eundem Dominum..."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš u ovim uskrsnim radostima ravnati postojanom zaštitom, upravljati i sačuvati. Pogledaj također na pobožnoga Cara našega N., čije želje ti znadeš, darom svoje neizrecive blagosti i milosrđa, podaj mu smirenost vječnoga mira i nebesku pobjedu zajedno sa čitavim njegovim pukom. Po istom Gospodinu...")

Budući da u 20. stoljeću više nije bilo cara, ovu zadnju prošnju je papa Pio XII. promijenio ovako:

"Respice etiam ad eos, qui nos in potestate regunt, et, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, dirige cogitationes eorum ad iustitiam et pacem, ut de terrena operositate ad caelestem patriam perveniant cum omni populo tuo."

("Pogledaj također na one koji nad nama upravljaju na vlasti, i neizrecivim darom svoga smilovanja i dobrote upućuj njihove misli na pravdu i mir, da po zemaljskom djelovanju stignu u nebesku domovinu sa cijelim tvojim pukom.") 

Ako pogledate stare (predtridentinske) mjesne misale, primijetit ćete da se nije nužno molilo samo za cara (bilo cara Svetoga Rimskog Carstva, bilo bizantskoga cara), nego da se molilo i za lokalne kraljeve.

U Zagrebačkom misalu iz 1511. na tom se mjestu molilo za ugarsko-hrvatskog kralja (i kraljicu!), a car se nije ni spominjao.
Ovako glasi verzija iz Zagrebačkog misala:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum Papa nostro N., et gloriosissimo rege nostro N., et regina nostra N., necnon et antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis conservare digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s Papom našim N., i preslavnim kraljem našim N., i kraljicom našom N., također i s biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš sačuvati u ovim uskrsnim radostima.")  

Imamo također i jedan primjer iz daleko starijih vremena: iz vremena hrvatskog kralja Zvonimira.
U čuvenom Osorskom evanđelistaru iz 1082. god. nalazi se jedna od najstarijih verzija hvalospjeva Exsultet u našim krajevima.

Početak hvalospjeva Exsultet u Osorskom evanđelistaru

Osorski evanđelistar je napisao jedan redovnik u tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Nikole. Kao vrijeme nastanka te vrijedne knjige, istraživači navode razdoblje između Uskrsa 1081. i 20. veljače 1082.

Zanimljivo je da se u osorskom Exsultetu, moli i za cara i za kralja. Moli se također i za opata samostana, kao i za cijelu samostansku zajednicu. Zaključak tog vazmenog hvalospjeva pokazuje slične karakteristike koje smo već vidjeli u tradicionalnim misalima, a glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum beatissimo Papa nostro N., et antistite N., et abbate nostro N., cum omni congregatione beatissimi Nicolai, presentis vitae, quiete concessa gaudiis facias perfrui sempiternis. Memento etiam, Domine, famuli tui imperatoris nostri N., cum omni exercitu suo, et famuli tui regi(s) nostri, cum populo christiano qui tibi offerunt hoc sacrificium laudis, praemia aeterna largire digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas svoje sluge, sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom N., i opatom našim N., sa svom zajednicom preblaženoga Nikole, udijelivši mir u sadašnjem životu, podaš vječne radosti. Spomeni se također, Gospodine, sluge svoga cara našega N., sa svom njegovom vojskom, i sluge tvoga kralja našega, sa kršćanskim pukom, onima koji ti prinose ovu žrtvu hvale, udostojiš udijeliti vječnu nagradu.")

Vidimo, dakle, koliko je stara tradicija da se na kraju Exsulteta moli za papu, biskupa, te svjetovne vladare. Zato bi bilo zanimljivo čuti koje je opravdanje sastavljača postkoncilske "nove liturgije" za izbacivanje tih prošnji iz nove verzije Exsulteta.
Zašto, na primjer, nije mogla ostati verzija molitve za svjetovne vladare, koju je Pio XII. odredio u 1950-ih?
Zašto su "reformatori" baš sve morali ukloniti? Što su oni time mislili postići?

LITURGIJSKI KONTINUITET - od Splitskog sakramentara iz 8. st. do Rimskog misala iz 1962.

Nalazimo se na kraju korizme. Ako ste imali priliku sudjelovati u tradicionalnim misama u obične dane u tjednu tijekom korizme, mogli ste se uvjeriti kako su molitve lijepe i prikladne. Govore o pokori, zadovoljštini za grijehe, postu, odricanju, mrtvljenju tijela... O duhovnoj borbi protiv svijeta, tijela i đavla.

Možda niste znali koliko su te molitve zapravo stare. Kolika se već stoljeća mole u našoj Hrvatskoj?

Među najstarijim sačuvanim dijelovima misnih knjiga na prostoru Hrvatske ističu se ulomci iz drevnog Splitskog sakramentara iz 8. stoljeća (nemojte ga miješati sa Splitskim evanđelistarom, koji također pripada najstarijim vremenima). U tim se ulomcima nalaze upravo misne molitve za korizmeno vrijeme.
Riječ je o dva lista koja su sačuvana, jer su u kasnijim stoljećima dodani u splitski misal iz 12. stoljeća; gdje se nalaze se na fol. 211. i 214. Njihova je starost utvrđena paleografskim istraživanjima.

Pogledat ćemo danas misne obrasce na jednom od tih listova. Kao i u svim starim sakramentarima, i Splitski sakramentar za pojedine dane donosi zbornu molitvu (oratio), prikaznu molitvu (zvana "secreta", "tajna molitva" - jer se u tradicionalnom obredu moli tiho) i popričesnu molitvu (postcommunio). U ono su vrijeme ostali elementi misnog obrasca još uvijek bili u posebnim knjigama: poslanice u epistolaru, evanđelja u evanđelistaru, a ulazna pjesma, gradual, zavlaka, aleluja i pričesna pjesma u antifonaru.
U sakramentarima su bile one molitve koje je svećenik sam molio.

Pogledajmo sad molitve prve sačuvane stranice Splitskog sakramentara...

Fol. 211. ro - Od korizmene kvatrene strijede do kvatrene subote

Ova stranica počinje popričesnom molitvom korizmene kvatrene srijede:

"Tui, Domine, perceptione sacramenti, et a nostris mundemur occultis, et ab hostium liberemur insidiis. Per Dominum."

("Primanjem tvoga otajstva, Gospodine, očistili se od naših tajnih grijeha i oslobodili od neprijateljskih zasjeda. Po Gospodinu.")

Slijedi molitva nad narodom ("Humiliate capita vestra Deo" - "Prignite glave svoje Bogu"):

"Mentes nostras, quaesumus, Domine, lumine tuae claritatis illustra: ut videre possimus, quae agenda sunt; et, quae recta sunt, agere valeamus. Per Dominum."

("Obasjaj naše duše, molimo, Gospodine, svjetlom svoga sjaja, da uzmognemo vidjeti što treba činiti i možemo činiti što je pravo. Po Gospodinu.")

Zatim dolazi Četvrtak u prvom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria V.  Ad sanctum [Laurentium in Paneperna]".

Zborna molitva toga dana:

"Devotionem populi tui, quaesumus, Domine, benignus intende: ut, qui per abstinentiam macerantur in corpore, per fructum boni operis reficiantur in mente. Per Dominum."

("Blago pogledaj, molimo, Gospodine, na odanost svoga naroda da se oni koji se odricanjem tjelesno trape, plodom dobroga djela duhovno okrijepe. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

("Sacrificia, Domine, quaesumus, propensius ista nos salvent, quae medicinalibus sunt instituta ieiuniis. Per Dominum.")

("Ovi žrtveni prinosi, molimo, Gospodine, koji su potkrijepljeni ljekovitim postovima, neka nas to sigurnije izliječe. Po Gospodinu.") 

Popričesna molitva toga dana:

"Tuorum nos, Domine, largitate donorum, et temporalibus attolle praesidiis, et renova sempiternis. Per Dominum.

("Obiljem nas svojih darova, Gospodine, i uzdiži vremenitom pomoću i obnovi vječnom. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Da, quaesumus, Domine, populis christianis: et, quae profitentur, agnoscere, et caeleste munus diligere, quod frequentant. Per Dominum."

("Daj, molimo, Gospodine, kršćanskom narodu da upozna istine što ih priznaje i da ljubi nebeski dar što ga prima. Po Gospodinu.")

Korizmeni kvatreni petak naveden je abreviacijom "Ad apostol." što označava naziv po postajnoj crkvi: "Statio ad ss. duodecim Apostolos".

Molitva toga dana:

"Esto, Domine, propitius plebi tuae: et, quam tibi facis esse devotam, benígno refove miseratus auxilio. Per Dominum."

("Budi, Gospodine, milostiv svome narodu, i njega koji ti je odan okrijepi milosno blagonaklonom pomoću. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Suscipe, quaesumus, Domine, munera nostris oblata servitiis: et tua propitius dona sanctifica. Per Dominum."

("Primi, molimo, Gospodine, darove našom službom prikazane i milostivo posveti svoje darove. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Per huius, Domine, operationem mysterii, et vitia nostra purgentur, et iusta desideria compleantur. Per Dominum."

("Djelovanjem, Gospodine, ovog otajstva očistile se naše mane i ispunile pravedne želje. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Exaudi nos, misericors Deus: et mentibus nostris gratiae tuae lumen ostende. Per Dominum."

("Usliši nas, milosrdni Bože, i pokaži našim dušama svjetlo svoje milosti. Po Gospodinu.")

Korizmenu kvatrenu subotu Splitski sakramentar označava kao "Sabbato in XII lectiones" ("Subota sa XII čitanja).

Zborna molitva toga dana:

"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum."

("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu.")

Iz toga slijedi još jedna molitva (koja, inače, u Misalu iz 1962. dolazi na IV. nedjelju po Bogojavljenju):

"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos pro humana scis fragilitate non posse subsistere, da nobis salutem mentis et corporis, ut ea quae pro peccatis nostris patimur te adiuvante vincamus. Per Dominum."

("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu.")

Secreta korizmene kvatrene subote:

"Praesentibus sacrifíciis, quaesumus, Domine, ieiunia nostra sanctifica: ut, quod observantia nostra profitetur extrinsecus, interius operetur. Per Dominum."

("Po ovim žrtvama, Gospodine, posveti naše postove, da ono što naše odricanje izvana očituje, iznutra proizvede. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva:

"Sanctificationibus tuis, omnipotens Deus, et vitia nostra curentur, et remedia nobis aeterna proveniant. Per Dominum."

("Tvoja otajstva, svemogući Bože, neka izliječe naše mane i donesu nam vječnu pomoć. Po Gospodinu.")

Sad smo prešli na drugu stranicu, koja donosi molitve za drugi korizmeni tjedan.

Fol. 211. vo. - od druge korizmene nedjelje do utorka u drugom tjednu korizme

Zanimljivo je da za drugu korizmenu nedjelju rubrika Splitskog sakramentara kaže: "Die dominica vacat", što bi moglo značiti da se u nekim slučajevima izostavljao misni obrazac te nedjelje. Možda kada na taj dan padne neki drugi blagdan. No, unatoč tome, Splitski sakramentar uredno donosi sve misne molitve te nedjelje.

Zborna molitva toga dana:

"Deus, qui conspicis omni nos virtute destitui: interius exteriusque custodi; ut ab omnibus adversitatibus muniamur in corpore, et a pravis cogitationibus mundemur in mente. Per Dominum."

("Bože, koji vidiš da nas izdaju sve sile, štiti nas iznutra i izvana, da se očuvamo od svake tjelesne nezgode i od zlih misli očistimo. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Sacrificiis praesentibus, Domine, quaesumus, intende placatus: ut et devotioni nostrae proficiant, et saluti. Per Dominum."

("Pogledaj milostivo, molimo, Gospodine, na ovu žrtvu, da bude na korist i našoj vjernosti i našem spasenju. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Supplices te rogamus, omnipotens Deus: ut, quos tuis reficis sacramentis, tibi etiam placitis moribus dignanter deservire concedas. Per Dominum."

("Smjerno te molimo, svemogući Bože, podaj da ti svetim životom služe oni koje krijepiš svojim otajstvima. Po Gospodinu.")

Slijedi ponedjeljak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove po postajnoj crkvi: "Feria II. ad sanctum Clementem".

Zborna molitva toga dana:

"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut familia tua, quae se, affligendo carnem, ab alimentis abstinet; sectando iustitiam, a culpa ieiunet. Per Dominum."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da se tvoja obitelj, koja se tjelesnom pokorom uzdržava od hrane, slijedeći pravednost uzdržava od grijeha. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Haec hostia, Domine, placationis et laudis tua nos protectione dignos efficiat. Per Dominum."
("Ova žrtva, Gospodine, pomirbe i hvale, neka nas učini dostojnima tvoje zaštite. Po Gospodinu.")

Popričesna molitva toga dana:

"Haec nos communio, Domine, purget a crimine: et caelestis remedii faciat esse consortes. Per Dominum."

("Neka nas ova pričest, Gospodine, očisti od opačina i učini dionicima nebeske okrepe. Po Gospodinu.")

Molitva nad narodom:

"Adesto supplicationibus nostris, omnipotens Deus: et, quibus fiduciam sperandae pietatis indulges; consuetae misericordiae tribue benignus effectum. Per Dominum."

("Milostiv budi, svemogući Bože, našim vapajima i dobrostivo udijeli učinak običajnog milosrđa nama kojima daješ pouzdanje u očinsku dobrotu kojoj se nadamo. Po Gospodinu.")

Sad dolazi utorak u drugom tjednu korizme, koji Splitski sakramentar zove: "Feria III. ad sanctam Balbinam".

Zborna molitva toga dana:

"Perfice, quaesumus, Domine, benignus in nobis observantiae sanctae subsidium: ut, quae te auctore facienda cognovimus, te operante impleamus. Per Dominum." 

("Usavrši, molimo, Gospodine, u nama dobrostivo svoju pomoć u svetom obdržavanju korizme, da tvojim sudjelovanjem izvršimo što smo po tebi upoznali da nam valja činiti. Po Gospodinu.")

Secreta toga dana:

"Sanctificationem tuam nobis, Domine, his mysteriis operare placatus: quae nos et a terrenis purget vitiis, et ad caelestia dona perducat. Per Dominum."

("Ublažen ovim tajnama izvrši, Gospodine, na nama svoje posvećenje, koje će nas očistiti od zemaljskih mana i dovesti do nebeskih darova. Po Gospodinu.")

Ovdje završava taj sačuvani list Splitskog sakramentara. A sad pogledajmo misne obrasce za te dane u Rimskom misalu iz 1962., posljednjem izdanju tradicionalnog misala.
Uočite da su sve molitve potpuno iste!

Evo, možete redom usporediti gore navedene molitve Splitskog sakramentara sa molitvama u Misalu iz 1962., od popričesne molitve korizmene kvatrene srijede do utorka u drugom tjednu korizme.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovdje jasno možete vidjeti što znači liturgijski kontinuitet. Molitve su potpuno iste kao Splitskom sakramentaru iz 8. stoljeća. 

Osim gore pokazanoga, sačuvan je još jedan list iz Splitskog sakramentara, a sadrži molitve od četvrtka poslije prve nedjelje muke (Glušnice) do Velikoga utorka. I tu vidimo kontinuitet s tradicionalnim Rimskim misalom. Splitski sakramentar, doduše, pokazuje neke posebnosti kod subote prije Cvjetnice, ali su na sve ostale dane molitve potpuno iste kao u Rimskom misalu iz 1962.

Zašto su u katoličkoj državi neprihvatljiva načela "slobode savjesti", "slobode govora" i "vjerske slobode"?

Kardinal Ottaviani, kao predstojnik Svetog Oficija

Nastavljam danas s iznošenjem vrijednih misli iz važne knjige kardinala Alfreda Ottavianija Compendium iuris publici ecclesiastici. Vidjet ćemo kako Ottaviani iznosi tradicionalni nauk Crkve o pitanjima slobodâ, koje liberalne države često proglašavaju vrhovnim načelima: "sloboda savjesti", "sloboda govora" i "sloboda vjere".

Pa recimo odmah da su ti izrazi - "sloboda mišljenja", "sloboda govora", "sloboda izražavanja" - tipičan primjer onoga što bismo mogli nazvati vukovima u ovčjem odijelu. Zvuče pozitivno, a što zapravo znače u stvarnosti? I pornografija, i hule, i svetogrđa, i ono što je radio Frljić... sve se to krije pod "slobodom govora", "slobodom izražavanja", "slobodom savjesti"...

Crkva je odmah prepoznala o čemu se stvarno radi kod tih "sloboda", otkad su se počele promicati za vrijeme Francuske revolucije. Još je papa Pio VI. osudio "slobodu govora" i "vjersku slobodu", a slično su činili i svi pape koje su došli nakon njega, sve do sredine 20. stoljeća.

Kardinal Ottaviani nam pruža izvrsna objašnjenja zašto je Crkva osudila te liberalne ideje. Daje nam i solidne argumente zašto u katoličkoj državi ne može biti mjesta za takve "slobode".

Počinje sa "slobodom savjesti" (Compendium, str. 300.).

Kardinal Ottaviani naziva "slobodu savjesti" izgovorom političara da izbjegnu dužnosti države prema pravoj vjeri.

"Politicorum effugium: libertas conscientiae. - Ad legitimandum indifferentismum, formula illa introducta est quae, sub falso iustitiae et veritatis velamine, abscondit atheismi virus: 'libertas conscientiae sub protectione legis'. Sane non est ambigendum principium libertatis conscientiae habere adspectum quendam veritatis et aequitatis; tamen a laicismi asseclis adhibetur ad denotandam iniquam quandam libertatem seu potius licentiam, cuius praecipuae manifestationes sunt libertas cogitandi, libertas loquendi et libertas cultuum."

("Izgovor političara: sloboda savjesti. - Za legitimiranje indiferentizma, uvedena je ona formula koja pod lažnim zastorom pravde i istine, skriva virus ateizma: 'sloboda savjesti pod zaštitom zakona'. Zasigurno, ne treba sumnjati da načelo slobode savjesti ima određeni privid istine i pravednosti; ali se od pristaša laicizma koristi za označavanje stanovite opake slobode ili bolje rečeno raspuštenosti, čije su poglavite manifestacije: sloboda mišljenja, sloboda govora i sloboda kulta.")

Ottaviani objašnjava u čemu je problem kod "slobode savjesti":

"Profecto si de libertate physica sermo est, verum est principium libertatis conscientiae: Deus enim, liberum hominibus arbitrium conferens, physicam libertatem reliquit accipiendi et agendi bonum ad merendum. Hinc Ecclesia non reluctantibus animis, sed iam edoctis et volentibus religionem infert; quae autem ipsa puniebat in haereticis, facta erant laesiva ordinis publici, societatis iure coercenda. Verum, aliud dici debet de libertate morali; in hoc ordine enim libertas conscientiae non intelligitur legitime nisi in hoc sensu: ut videlicet 'homini ex conscientia officii, Dei voluntatem sequi et iussa facere, nulla re impediente, in civitate liceat. Haec quidem vera, haec digna filiis Dei libertas, quae humanae dignitatem personae honestissime tuetur, est omni vi inuriaque maior' (Leo XIII, enc. Libertas).
Contra, si mens adsentiatur opinionibus falsis, si malum voluntas amplectatur et sibi applicet, non in his hominis arbitrium iura sibi libertatis moralis propria vindicare potest."

("Zacijelo, ako govorimo o fizičkoj slobodi, istinito je načelo slobode savjesti: jer Bog, pružajući ljudima slobodnu volju, ostavlja fizičku slobodu za prihvaćanje i činjenje dobra, i za stjecanje zasluga. Zato Crkva donosi vjeru, ne dušama koje se opiru, nego onima koje su već poučene i koje ju žele; a ono što je kažnjavala u hereticima bila su njihova djela koja su štetna za javni poredak, koja treba suzbijati društvenim pravom. Ali, drugo treba reći o moralnoj slobodi: u tom se redu sloboda savjesti ne može shvaćati legitimno, osim u ovom smislu, da je naime: 'čovjeku dopušteno u državi, iz svijesti o dužnosti, slijediti Božju volju i izvršiti Njegove zapovijedi, ako ga u tome ništa ne sprječava. Ovo je naime istinska sloboda, ovo je sloboda dostojna sinova Božjih, kojom se najčasnije čuva dostojanstvo ljudske osobe, koje je veće od svake sile i povrede' (Leon XIII, enciklika Libertas).
Nasuprot tome, ako um pristaje uz lažna mišljenja, ako volja prigrli zlo i u sebi ga primijeni, ne može si u tome ljudski izbor prisvojiti prava vlastita moralnoj slobodi.")

Dakle, ljudi imaju slobodnu volju kako bi izabrali dobro, a ne zlo. Nitko nema pravo birati zlo. Nitko nema pravo biti lopov, bludnik, svetogrdnik itd.
Nitko nema pravo biti sodomit. Ne postoje "homoseksualna prava" ili "gay prava" (koja u današnje vrijeme izmišljaju ultra-liberali i nameću ih zakonodavstvu država, što je stvarno izvan svake pameti).


Kardinal Ottaviani objašnjava zašto se čovjeku ne može dati apsolutno pravo izbora, nego ga država mora "prikladnim sredstvima" držati u okvirima onoga što je objektivno dobro:

"Et quoniam utraque hominis facultas a perfecto abest, et de facto saepe fit ut mens voluntati proponat quod nequaquam sit reapse bonum, sed habeat adumbratam speciem boni, atque in his voluntas sese applicet, vel etiam voluntas aliquid appetat quod a dictamine ipsius rationis dissideat, aptis est adiumentis, praesidiisque physica libertas hominis munienda, quae cunctos eius motus ad bonum dirigant, et a malo retrahant: secus multum homini libertas noceret arbitrii. Praesidium autem firmissimum est nedum Ecclesia sed et ipsa civitas, quae legibus debet homines dirigere erga omne quod est verum et bonum. Deficeret igitur a suo instituto civitas, si loco adiuvandi homines ad rectum usum propriae libertatis, specie tuendi libertatem ipsam, omnem verae religionis curam negligeret."

("I jer oba ljudska izbora odstupaju od savršenosti, i de facto često se događa da um predlaže volji nešto što nikako nije dobro, ali ima privid dobra, i ovome se pridružuje volja, ili također da volja traži nešto što odstupa od naloga samoga razuma; zato treba prikladnim sredstvima i pripomoćima opasati fizičku slobodu, kojima će se svi njegovi pokreti usmjeravati na dobro, a odvraćati od zla: u suprotnome, čovjeku bi veoma štetila slobodna volja. Najčvršća je ovdje zaštita ne samo Crkva, nego i sama država, koja treba zakonima čovjeka usmjeravati na sve što je istinito i dobro. Odstupila bi, dakle, država od svoje dužnosti kad bi, umjesto da pomaže ljudima da ispravno koriste svoju slobodu, pod prividom zaštite te slobode, zanemarila svaku brigu za pravu vjeru.")

Oblici slobode savjesti koje su napose promicali laicisti jesu: sloboda mišljenja, sloboda govora i vjerska sloboda. Danas se u liberalnim državama Zapada ove stvari uzimaju zdravo za gotovo. Malo tko propituje što je problematično u tim "slobodama".


Evo što kardinal Ottaviani kaže o "slobodi mišljenja":

"Libertas cogitandi. - Hac formula asseritur libertas conscientiae in ordine speculativo, seu in aestimatione rei cognitae, ita ut libera relinquenda sit mens quae sibi subiective conscia sit se veritatem esse assecutam, neque teneatur assentire veritati obiectivae ibi propositae. Aut intellectus humanus ab ipsa natura ordinatur ad veritatem incognitam investigandam et ad cognitam amplectendam. Si decipitur et percipit falsum, non est ei ius et vera facultas adhaerendi falso, ideoque ipsi ius non est exigendi ut eius modum cogitandi ceteri revereantur."

("Sloboda mišljenja. - Ovom se formulom izražava sloboda savjesti u spekulativnom redu, ili u procjeni spoznate stvari, tako da um ostavlja slobodnim da slijedi ono što svojom subjektivnom samosvješću smatra istinom, i da ne treba pristati na objektivnu istinu koja se ondje predlaže. Ali ljudski je razum od same naravi usmjeren na istraživanje nepoznate istine i na prihvaćanje spoznate istine. Ako se prevari i primi neistinu, nije njegovo pravo i istinski izbor da prihvati neistinu, i zato on nema pravo tražiti da drugi poštuju njegov način mišljenja.")

Dakle, nitko nema "pravo" na kriva mišljenja. Ako je objektivna istina A, ne može netko reći: "Ja ću baš misliti B!" Ne možeš reći da je to tvoje "pravo"!

Što "sloboda mišljenja" znači u praksi?

"In ordine autem practico libertas cogitandi secumfert etiam plenam libertatem agendi, cum dictet mens iudicio suo practico, facienda et omittenda. Iamvero si liberi essemus in iudicando, tales essemus et in operando, quia illud semper ageremus quod iustum semper putaremus; esset autem iniuria coarctare externam libertatem, recognoscendo ius ad internam: Neque minus irrationabilis est postulatio quod quisque semper iudicio suo inniti debeat in conscientia sibi efformanda, et nullius iudicium habendum sit ut auctoritativum. Criteria enim veritatis nedum interna sunt sed et externa, et officium naturale est sese conformare veritati cognitae, sive cognita sit mediis intrinsecis, sive extrinsecis, praesertim ubi intervenit auctoritas Dei revelantis."

("U praktičnom redu, sloboda mišljenja sa sobom nosi također i punu slobodu činjenja, budući da um nalaže svojom praktičnom prosudbom, što treba činiti i propustiti. Naime, ako smo slobodni u mišljenju, takvi smo i u činjenju, jer ćemo uvijek činiti ono što smatramo pravim; bila bi naime povreda ograničiti vanjsku slobodu, a priznavati pravo na unutarnju: jer bi u tome bilo nasilje nad savješću, silom tražiti da se netko suprotstavlja nalogu svoje savjesti. Nije ništa manje nerazuman zahtjev da se svatko uvijek treba držati vlastite prosudbe u formiranju svoje savjesti, i da ne treba ničiji sud držati kao autoritativan. Kriteriji naime istine nisu samo unutarnji, nego i vanjski, i naravna je dužnost oblikovati se prema spoznatoj istini, bilo da je spoznata unutarnjim sredstvima, bilo vanjskima, posebno tamo gdje intervenira autoritet Boga koji objavljuje.")

Sve dosad rečeno, kardinal Ottaviani sažima u sljedeće pravilo:

"Quae omnia hac sententia perstringuntur: Status mentis verum apprehendentis est legitimus, necessarius et verendus; status autem mentis errantis est illegitimus et dissipandus, et praesertim in ordine sociali iura sibi vindicare nequit, maxime quando, vi erroris, subtrahit se auctori suo, negans ei illud obsequii tributum quod mens ipsa debet."

("Sve se ovo sažima u ovoj rečenici: Stanje uma koji prihvaća istinu jest legitimno, nužno i vrijedno poštovanja; a stanje uma koji je u zabludi je nelegitimno i treba ga suzbijati, i pogotovo u društvenom redu ne može sebi prisvajati prava, a naročito onda kada, silom svoje zablude, odstupa od svog Stvoritelja, uskraćujući mu onu obveznu poslušnost na koju je sam um dužan.")

Dolazimo sada do pitanja "slobode govora" o kojemu kardinal Ottaviani govori na str. 302.-303.

Ideja "slobode govora" postaje posebno problematična kad poprimi značenje da novine mogu pisati što god žele, ili da mogu nesmetano rušiti vjeru i ćudoređe, širiti malodušje i nastranosti... Mi kao katolici takvu "slobodu govora" ne smijemo prihvatiti. Zato kardinal Ottaviani odmah ističe:

"Libertas loquendi. - Hac formula comprehenditur etiam libertas typicae impressionis (libertà di stampa); verum si id ad sensum laicistarum intelligatur, non est minus impia, falsa et absurda quam libertas cogitandi. Quoniam enim non omnia in se vera et honesta sunt, officium est non solum recte iudicandi, sed etiam, a fortiori, ea tantum dicendi, defendendi ac propagandi quae recta et vera sunt; verba sane et scripta non sunt nisi expressiones aut signa cogitationum. Insuper homo tenetur accipere omnia quae ex revelatione sibi sufficienter proposita sunt: contra eadem loqui aut scribere esset impium et irreligiosum. Absurdum autem esset constituere in imperantibus officium ut vereantur libertatem loquendi et scribendi, etiam cum falsa aut inhonesta vulgantur: quod sane in maximam vergeret plebium perniciem, attentis hominum moribus ad cupiditates pronis et attenta vulgi incapacitate detegendi omnes pravorum captiones dialecticas."

("Sloboda govora. - Ovom formulom obuhvaća se također i sloboda tiskanja (sloboda tiska); no, ako se shvaća u smislu u kojem to čine laicisti, nije ništa manje opaka, lažna i apsurdna od slobode mišljenja. Kako, naime, nije sve u sebi istinito i časno, dužnost je ne samo ispravno prosuđivati, nego također a fortiori, samo ono govoriti, braniti i promicati što je ispravno i istinito; jer i pisane riječi nisu drugo nego izrazi ili znakovi misli. Osim toga, čovjek je dužan prihvatiti sve što mu je dovoljno iz objave postavljeno; a govoriti i pisati protiv toga je opako i nevjernički. Naime, bilo bi apsurdno postaviti vladajućima dužnost da poštuju slobodu govora i pisanja, kad se također šire i lažne i nečasne priče, što svakako predstavlja ogromnu opasnost za narod, kad se uzme u obzir ponašanje ljudi koji su skloni požudama, i kad se pogleda nesposobnost puka da prepozna sve dijalektičke zamke opakih ljudi.")

A sada dolazimo do vjerske slobode, ili kako je zove Ottaviani, "slobode kulta". Evo kako objašnjava što liberali pod time misle:

"Libertas cultuum est facultas quam Status singulis civibus impertitur externis et placitis actibus Deum colendi, dum publice omnes cultus, lege civili, iuribus et facultatibus aequiparantur, ita ut nullus anteferantur alteri, ne catholicus quidem in societate catholici civibus constante. Hoc modo, inquiunt, Status, neutralitatem inter contentiones religiosas servando, nullius civis conscientiae vim seu offensionem infert. Hunc autem spectant omnia argumenta contra indifferentismum religiosum atque contra novissimum liberalisum catholicum adducta..."

("Sloboda kulta je dopuštenje koje država daje građanima da štuju Boga vanjskim i ugodnim djelima, dok se javno svi kultovi građanskim zakonom izjednačuju u pravima i obvezama, tako da se nijedan ne stavlja ispred drugoga, čak ni katolički u društvu koje se sastoji od katoličkih građana. Na taj način, kažu, država držeći neutralnost u vjerskim prepirkama, ne nanosi savjesti nijednog građanina nasilje ili uvredu. No, ovdje spadaju svi argumenti izneseni protiv vjerskog indiferentizma i protiv suvremenog katoličkog liberalizma...")

Nakon toga, kardinal Ottaviani objašnjava zašto u državi treba biti samo jedna vjera:

"Sicut in omnibus veritas quaerenda est, sic maxime in divinis rebus; et sicut errori veritatem aequiparare, insipientis est, sic falsis religionibus veram parem facere. Porro cultus est actus reverentiae Deo exhibitus. At vero, Deus actibus contrariis coli nequit. Unicus igitur debet esse civitatis cultus, ille scilicet quo se Deus coli voluit. Nec regendae civitatis utilis et sapiens ratio est illa qua omnibus cultibus libera aperiatur via: est enim aditum dare plenum dissensionibus et civium luctis."

("Kao što u svemu treba tražiti istinu, tako najviše u vjerskim stvarima; i kao što je obilježje bezumnika da izjednačava zabludu sa istinom, tako je i kod izjednačavanja lažnih religija sa istinitom religijom. Nadalje, kult je čin štovanja koje se iskazuje Bogu. A Bog ne želi da ga se štuje protivnim činima. Stoga treba biti jedan kult u državi: onaj naime, kojim Bog želi da ga se štuje. I nije koristan i mudar način upravljanja državom onaj kojim se svim kultovima otvara slobodan put: jer to znači dati pun prolaz neslogama i sukobima građana.")

Napokon, Ottaviani spominje i kako je katolička vjera bila izvor europskog jedinstva, posebno u vrijeme zajedničke borbe protiv muhamedanskih osvajanja. S druge strane, "vjerska raznolikost" i nejedinstvo, često su bili uzroci ratova i sukoba između europskih naroda.

"In Europa vero unitas religionis primum iuris publici fundamentum diu est habita, quo europea unitas exorta, atque contra saracenos viguit praecipue et confirmata est. Ubi vero dissensiones religiosae exortae, ibi atrocissima quoque bella, quibus denuo confirmatum est optimum esse civitatis status in fovenda cultus unitate. Ceterum ipsa libertas cultuum et susceptio officialis omnium religionum fidem pietatemque ludibrio exponit, indifferentismum iuvat et atheismum denique promovet."

("U Europi je, naime, jedinstvo vjere dugo držano za prvi temelj javnoga prava, iz kojega je poteklo europsko jedinstvo, a posebno se iskazalo i potvrdilo u borbi protiv Saracena. A gdje su došle vjerske nesloge, tamo su došli i strahoviti ratovi, po čemu je iznova potvrđeno da je najbolje stanje države u podupiranju jedinstva kulta. Uostalom, sama sloboda kulta i službeno prihvaćanje svih religija, izlaže ruglu vjeru i pobožnost, pomaže indiferentizmu i naposljetku promiče ateizam.")

Na kraju, evo jedno moje razmišljenje o značenju ovih pitanja za suvremenu situaciju u Hrvatskoj. Vidjeli smo danas, iz riječi kardinala Ottavianija, da liberalna načela apsolutne "slobode savjesti", "slobode govora" i "slobode vjere" nikako nisu dobri temelji na kojem se može graditi moralno društvo.
Nikako ne bi bilo dobro da katolici u zemljama kao što je Hrvatska, padnu u zamku da se počnu ponašati kao nekakva ugrožena manjina, koja traži za sebe "slobodu savjesti".

Nije dobro što se, na primjer, neki pro-obiteljski aktivisti više zalažu za "slobodu govora", nego za afirmaciju katoličkog identiteta u Hrvatskoj.
Nažalost, ima nešto u šaljivoj izreci: "Yesterday's liberalism is today's conservatism" ("Jučerašnji liberalizam je današnji konzervativizam").

Načela "slobode govora", "slobode savjesti", "slobode vjere"... Sve su to načela liberalizma, principi "Prosvjetiteljstva" i Francuske revolucije. To nisu katolička načela! 
Štoviše, pape su jednoglasno osuđivali te ideje sve do 1960-ih.

Zašto onda danas imamo "konzervativce" kojima su puna usta "slobode govora" i "vjerske slobode"? Izgleda da su se oni pomirili s time da će država biti sekularna, pa gledaju kako da sebi osiguraju prostor za djelovanje. Drugim riječima, bore se za mrvice koje im je liberalni establishment spreman baciti sa stola.

A za to stvarno nema potrebe. Hrvatska nije ni SAD, ni Velika Britanija, ni Njemačka... Ne možete njihov "konzervativizam" uvoziti u Hrvatsku. Umjesto da tražite kompromis s liberalizmom i rupe u liberalnim zakonima, radije radite na svrgavanju liberalizma i ukidanju štetnih zakonskih odredbi.

Hrvatska je katolička zemlja. Katolici su većina. Ne samo da se u zemljama poput Hrvatske isplati boriti za katoličko društvo i KATOLIČKU DRŽAVU, nego je to i dužnost (ako gledamo po starom nauku koji izlaže kardinal Ottaviani).