utorak, 18. siječnja 2022.

Govor sv. Ambrozija povodom smrti cara Teodozija (In obitu Theodosii)

 

Jučer je bila godišnjica smrti rimskoga cara Teodozija Velikoga, koji je umro u Milanu 17. siječnja 395. Na četrdeseti dan od njegove smrti, milanski biskup sv. Ambrozije održao je svoj čuveni govor De obitu Theodosii (naći ćete ga u: Migne, Patrologia latina, 16, 1385-1406).

U tom govoru sv. Ambrozije hvali državnu politiku cara Teodozija, dajući nam vrlo dobar uvid u stajalište svetih otaca o odnosu Crkve i države, kao i o čitavom nizu drugih tema. Zato ću danas iznijeti nekoliko citata iz tog govora: za razmišljanje čitateljima ovoga bloga.

Car Teodozije proglasio je katoličku vjeru državnom vjerom Rimskoga Carstva. Time je Katolička Crkva ostvarila konačnu pobjedu nad poganskim religijama antičkoga svijeta, ali i veliku pobjedu nad krivovjerskim skupinama poput arijanaca i manihejaca.

Sv. Ambrozije za tu državnu politiku ima samo riječi hvale:

"…et nos celebramus Theodosii quadragesimam, qui imitatus Jacob, supplantavit perfidiam tyrannorum, qui abscondit simulacra gentium; omnes enim cultus idolorum fides ejus abscondit, omnes eorum ceremonias oblitteravit..."
 
("...i mi slavimo Teodozijevu četrdesetnicu, koji je, slijedeći Jakova, smijenio nevjeru tirana; on koji je sakrio kumire pogana: naime, njegova je vjera sakrila sav kult idola, sve je njihove ceremonije iskorijenio...")

 

I na drugom mjestu kaže:

"Quisquis bene hic Domini pascha celebraverit, in lumine perpetuo erit. Quis splendidius celebravit, quam qui sacrilegos removit errores, clausit templa, simulacra destruxit?"
 
("Tko god ovdje dobro proslavi vazam Gospodnji, bit će u vječnom svjetlu. A tko je sjajnije proslavio, nego onaj tko je uklonio svetogrdne zablude, zatvorio hramove, uništio kumire?")

 

Osim državne politike, druga stvar koju možemo naučiti od cara Teodozija je velika vrijednost poniznosti i pokore.

 

VRIJEDNOST POKORE

Kad se danas govori o potrebi kažnjavanja grijeha političara, mnogi se pozivaju na postupak sv. Ambrozija, kad je uskratio sakramente caru Teodoziju i odredio mu javnu pokoru kao kaznu za nasilno gušenje solunske pobune. Međutim, često se prešućuje da je car Teodozije ponizno prihvatio tu javnu pokoru. On je zaista ponizno izvršio tu pokoru i time okajao svoj grijeh.
 
To sv. Ambrozije naročito ističe: 
"Stravit omne, quo utebatur insigne regium, deflevit in Ecclesia publice peccatum suum, quod ei aliorum fraude obrepserat: gemitu et lacrymis oravit veniam. Quod privati erubescunt, non erubuit imperator, publice agere poenitentiam: neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem."

("Svukao je sva kraljevska obilježja, koja je koristio; javno je u Crkvi oplakao svoj grijeh, koji mu se potkrao zbog obmane drugih; jecanjem i suzama molio je oproštenje. Ono što se privatni ljudi srame, car se nije sramio: da javno čini pokoru; i nije kasnije bilo nijednoga dana u kojem se nije kajao za svoju zabludu.")
 
Sv. Ambrozije jasno kaže da je car Teodozije putem poniznosti i pokore došao do spasenja:
"Et ideo quia humilem se praebuit Theodosius imperator, et ubi peccatum obrepsit, veniam postulavit, conversa est anima ejus in requiem suam, sicut habet Scriptura quae dicit: Convertere, anima mea, in requiem tuam; quia Dominus benefecit tibi (Psal. CXIV, 7). Pulchre dicit animae: Convertere, quasi diuturno cujusque operis sudore exercitae, ut a labore convertatur ad requiem. Convertitur equus ad stabulum, ubi cursum impleverit: navis ad portum, ubi ad stationem fidam a fluctuum mole subducitur. Sed quid est, quod ait: In requiem tuam, nisi secundum illud intelligas, quod ait Dominus Jesus: Venite, benedicti Patris mei, haereditate possidete paratum vobis regnum a constitutione mundi (Matth. XXV, 34)."
 
("I zato, jer se car Teodozije pokazao poniznim, i gdje se potkrao grijeh, molio je oproštenje; njegova se duša vratila u svoj pokoj, kao što stoji u Pismu, koje kaže: Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer ti je Gospodin dobro učinio (Ps 94, 7). Lijepo je rekao duši: Vrati se; kao da je iscrpljena nekim dugotrajnim poslom, da se iz napora vrati u pokoj. Konj se vraća u staju, kad dovrši svoj trk; lađa se vraća u luku, gdje se dovodi u sigurno pristanište iz bremena valova. Ali, što je ono što kaže: U svoj pokoj, nego da to razumiješ prema onome što kaže Gospodin Isus: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! (Mt 25, 34).")

Sv. Ambrozije je bio čvrsto uvjeren da je car Teodozije spašen:
"Et ille quidem abiit accipere sibi regnum, quod non deposuit, sed mutavit in tabernacula Christi jure pietatis adscitus, in illam Hierusalem supernam, ubi nunc positus dicit: Sicut audivimus, ita et vidimus in civitate Domini virtutum, in civitate Dei nostri, quam Deus fundavit in aeternum (Psal. XLVII, 9)."
 
("I on je doista otišao primiti kraljevstvo, koje nije odložio, nego zamijenio šatorima Kristovim, primljenima po pravu pobožnosti, onim nebeskim Jeruzalemom, gdje sada govori: Kako smo čuli, tako i vidimo u gradu Gospodina nad vojskama, u gradu Boga našega, koji je Bog utemeljio zauvijek (Ps 47, 9).")

I na drugom mjestu kaže:
"Feriatus his saeculi curis Theodosius se ereptum gaudet, et elevat animam suam, atque ad illam perpetuam dirigit requiem, pulchre sibi consultum asserens, quod eripuerit animam ejus Deus de morte, quam mortem frequenter in hoc saeculi istius lubrico sustinebat, inquietus fluctibus peccatorum: eripuerit etiam oculos ejus a lacrymis (Psal. CXIV, 8); fugiet enim dolor et tristitia et gemitus (Esa. XXXV, 10). Et alibi habemus: Delebit omnem lacrymam ab oculis eorum, et mors non erit amplius, neque luctus, neque clamor, neque dolor (Apoc. XXI, 4)."
 
("Izmučen brigama ovoga svijeta, Teodozije se raduje što je izbavljen, i podiže svoju dušu i usmjerava je u onaj vječni pokoj, proglašujući da mu je lijepo savjetovano: da će mu Bog izbaviti dušu od smrti, koju je smrt često podnosio na ovom svijetu u njegovim opasnostima, nemiran valovima grijeha. Izbavit će također njegove oči od suza (Ps 114, 8); naime, pobjeći će bol i žalost i jecanje (Iz 35, 10). I drugdje imamo: Obrisat će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti (Otk 21, 4).")

I opet, na drugom mjestu ističe:
"In quam festinavit intrare Theodosius, atque ingredi civitatem Hierusalem, de qua dictum est: Et reges terrae ferent gloriam suam in illam (Apoc. XXI, 24). Illa est vera gloria, quae ibi sumitur; illud regnum beatissimum, quod ibi possidetur, ad quod festinabat Apostolus, dicens: Audemus ergo, et consentimus magis peregrinari de corpore, et adesse ad Dominum (II. Cor. V, 8); et ideo connitimur sive absentes, sive praesentes placere illi (II. Cor. V, 9). Absolutus igitur dubio certamine, fruitur nunc augustae memoriae Theodosius luce perpetua, tranquillitate diuturna, et pro iis quae in hoc gessit corpore remunerationis divinae fructibus gratulatur. Ergo quia dilexit augustae memoriae Theodosius Dominum Deum suum, meruit sanctorum consortia."

("U koji je požurio da uđe Teodozije i da uđe u grad Jeruzalem o kome je rečeno: I kraljevi zemlje donosit će u nj slavu svoju (Otk 21, 24). Ovo je prava slava, koja se tamo prima; ovo je preblaženo kraljevstvo, koje se tamo posjeduje; u koje je žurio Apostol govoreći: Puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina (2 Kor 5, 8); i zato se trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni (2 Kor 5, 9). Oslobođen, dakle, neizvjesne borbe, sada Teodozije, uzvišene uspomene, uživa u vječnoj svjetlosti, dugotrajnom miru, i raduje se plodovima Božje nagrade za ono što je činio u ovom tijelu. Dakle, zato što je Teodozije uzvišene uspomene ljubio Gospodina Boga svoga, zaslužio je zajedništvo svetih.")

I kasnije, opet vrlo jasno kaže:
"Manet ergo in lumine Theodosius, et sanctorum coetibus gloriatur."
("Ostaje, dakle, u svjetlosti Teodozije, slavi se u četama svetih.")
 
Napokon, sv. Ambrozije zaključuje:
"Nunc se augustae memoriae Theodosius regnare cognoscit, quando in regno Domini Jesu Christi est, et considerat templum ejus."
 
("Sada Teodozije, uzvišene uspomene, zna da kraljuje, kada je u kraljevstvu Gospodina Isusa Krista, i promatra njegov hram.")

Sv. Ambrozije čak uspoređuje cara Teodozija sa siromahom Lazarom:
"Portavit jugum grave a juventute sua Lazarus pauper, ideo singulariter in sinu Abrahae requiescit, divinae testimonio lectionis (Luc. XVI, 24). Portavit jugum grave Theodosius a juventute, quando insidiabantur ejus saluti, qui patrem ejus triumphatorem occiderant. Portavit jugum grave, quando subiit pietatis exsilium, quando infusis Romano imperio barbaris, suscepit imperium. Portavit jugum grave, ut tyrannos Romano dimoveret imperio: sed quia hic in labore, ibi in requie."

("Nosio je teško breme od svoje mladosti siromah Lazar, i zato je naročito počinuo u krilu Abrahamovu, prema čitanjima božanskoga svjedočanstva (Lk 16, 24). Nosio je teško breme Teodozije od svoje mladosti, kad su vrebali na njegovo spasenje, oni koji su ubili njegova oca pobjednika. Nosio je teško breme, kad je u pobožnosti podnosio progonstvo, kad je primio vlast u vrijeme provale barbara u Rimsko Carstvo. Nosio je teško breme, kako bi maknuo tirane iz Rimskog Carstva. Ali, zato što je ovdje bio u naporima, tamo je u pokoju.")
 
Osim o sv. Teodoziju, sv. Ambrozije u svom govoru daje i vrlo vrijedne podatke o njegovim prethodnicima na rimskom prijestolju.


O caru Konstantinu, sv. Jeleni i pronalasku Križa Gospodnjega

Sv. Ambrozije se prisjetio i prvoga kršćanskog cara Konstantina, ističući njegove zasluge:
"Cui licet baptismatis gratia in ultimis constituto omnia peccata dimiserit, tamen quod primus imperatorum credidit, et post se haereditatem fidei principibus dereliquit, magni meriti locum reperit. Cujus temporibus completum est illud propheticum: In illo die erit, quod super frenum equi, sanctum Domino omnipotenti (Zach. XIV, 20)."

("Iako je njemu tek na samrti milost krštenja otpustila sve grijehe; ipak, jer prvi od careva uzvjerovao i ostavio baštinu vjere carevima nakon sebe, stekao je mjesto velike zasluge. U njegovo se vrijeme ispunilo ono proročanstvo: U onaj dan stajat će nad praporcima konja: povećeno Gospodinu svemogućemu (Zah 14, 20).")

Sv. Ambrozije ovdje vidi ključnu ulogu sv. Jelene, majke cara Konstantina:
"Quod illa sanctae memoriae Helena mater ejus infuso sibi Dei Spiritu revelavit. Beatus Constantinus tali parente, quae imperanti filio divini muneris quaesivit auxilium, quo inter praelia quoque tutus assisteret, et periculum non timeret. Magna femina, quae multo amplius invenit quod imperatori conferret, quam quod ab imperatore acciperet. Anxia mater pro filio, cui regnum orbis Romani cesserat, festinavit Hierosolymam, et scrutata est locum Dominicae passionis."

("To je objavila ona njegova majka Jelena, po Duhu Božjemu koji joj je uliven. Blažen Konstantin s takvom majkom, koja je sinu na vlasti tražila pomoć božanskoga dara, kojim će ostati nepovrijeđen usred bojeva, i neće se bojati opasnosti. Velika žena, koja je pronašla mnogo više što će dati caru, nego što će primiti od cara. Majka, zabrinuta za sina, kome je pripala vlast nad rimskim svijetom, požurila je u Jeruzalem, i potražila je mjesto muke Gospodnje.")

Sv. Ambrozije zatim opisuje pronalazak svetoga Križa:
"Venit ergo Helena, coepit revisere loca sancta, infudit ei Spiritus ut lignum crucis requireret, accessit ad Golgotha, et ait: Ecce locus pugnae, ubi est victoria? Quaero vexillum salutis, et non invenio. Ego, inquit, in regnis, et crux Domini in pulvere? ego in aureis, et in ruinis Christi triumphus? ille adhuc latet, et latet palma vitae aeternae? Quomodo me redemptam arbitror, si redemptio ipsa non cernitur? Video quid egeris, diabole, ut gladius quo peremptus es, obstrueretur. Sed Isaac obstructos ab alienigenis puteos eruderavit, nec latere aquam passus est (Gen. XXVI, 18). Tollatur igitur ruina, ut vita appareat: promatur gladius, quo veri Goliae caput est amputatum (I Reg. XVII, 51): aperiatur humus, ut salus fulgeat (Esai. XLV, 8). Quid egisti, diabole, ut absconderes lignum; nisi ut iterum vincereris? Vicit te Maria, quae genuit triumphatorem, quae sine imminutione virginitatis, edidit eum, qui crucifixus vinceret te, et mortuus subjugaret. Vinceris et hodie, ut mulier tuas insidias deprehendat. Illa quasi sancta Dominum gestavit, ego crucem ejus investigabo: illa generatum docuit, ego resuscitatum: illa fecit ut Deus inter homines videretur, ego ad nostrorum remedium peccatorum divinum de ruinis elevabo vexillum."

("Došla je, dakle, Jelena i počela pretraživati sveta mjesta; Duh joj je ulio da potraži drvo Križa. Pristupila je Golgoti i rekla: Evo mjesta bitke, ali gdje je pobjeda? Tražim zastavu spasenja, i ne nalazim. Zar ću ja, kaže, biti u kraljevstvu, a Križ Gospodnji u prahu? Ja u zlatnini, a Kristova pobjeda u ruševinama? On je još skriven, i skrivena je palma vječnoga života? Kako da se smatram otkupljenom, ako se to otkupljenje ne opaža? Vidim što činiš, đavle, da se sakrije mač kojim si pogubljen. Ali, Izak je iskopao bunare, koje su tuđinci zasuli, i nije trpio da voda bude skrivena (Post 26, 18). Neka se, dakle, ukloni ruševina, da se pojavi život; neka se pokaže mač kojim je odrubljena glava pravoga Golijata (1 Kr 17, 51); neka se rastvori zemlja da zasjaji spasenje (Iz 45, 8). Što si učinio, đavle, time što si sakrio drvo, ako ne to da opet budeš pobijeđen? Pobijedila te Marija, koja je rodila Pobjednika; ona koja je bez umanjenja djevičanstva, rodila onoga koji te raspet pobijedio i mrtav podčinio. Bit ćeš poražen i danas, kad žena zaustavi tvoje zasjede.")

  

Sam pronalazak Križa, sv. Ambrozije ovako opisuje:

"Aperit itaque humum, decutit pulverem: tria patibula confusa reperit, quae ruina contexerat, inimicus absconderat. Sed non potuit oblitterari Christi triumphus. Incerto haeret: haeret, ut mulier; sed certam indaginem Spiritus Sanctus inspirat eo quod duo latrones cum Domino crucifixi fuerint. Quaerit ergo medium lignum. Sed poterat fieri ut patibula inter se ruina confunderet, casus inverteret. Redit ad Evangelii lectionem, invenit quia in medio patibulo praelatus titulus erat: Jesus Nazarenus, Rex Judaeorum (Joan. XIX, 19)."

("Otvorila je, dakle, zemlju, otresla prah: zbunjena našla je tri drva, koje je prekrivala ruševina, neprijatelj skrivao. Ali, nije mogao izbrisati Kristovu pobjedu. Nesigurno je oklijevala, oklijevala je kao žena. Ali, Duh Sveti nadahnuo joj je pažljivo istraživanje toga što su dva razbojnika bila raspeta s Gospodinom. Traži, dakle, drvo koje je bilo u sredini. No, moglo se dogoditi da je ruševina pomiješala drva, da ih je slučaj preokrenuo. Vratila se čitanju Evanđelja; pronašla je da je na središnjem drvetu bio natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski (Iv 19, 19).")


O svetim čavlima kojima je raspet Gospodin:
"Quaesivit clavos, quibus crucifixus est Dominus, et invenit. De uno clavo frenos fieri praecepit, de altero diadema intexuit: unum ad decorem, alterum ad devotionem vertit. Visitata est Maria, ut Evam liberaret: visitata est Helena, ut imperatores redimerentur. Misit itaque filio suo Constantino diadema gemmis insignitum, quas pretiosior ferro innexas crucis redemptionis divinae gemma connecteret. Misit et frenum. Utroque usus est Constantinus, et fidem transmisit ad posteros reges."

("Potražila je čavle, kojima je raspet Gospodin, i pronašla ih je. Dala je da se od jednog čavla izrade praporci, od drugoga je sašila vijence: jedan za ukras, a drugi za pobožnost. Marija je pohođena kako bi oslobodila Evu; pohođena je Jelena, kako bi carevi bili otkupljeni. Poslala je tako svom sinu Konstantinu vijenac istaknut draguljima, koje je povezivao dragocjeniji željezni dragulj božanskoga otkupljenja. Poslala je i praporac. Konstantin je koristio i jedno i drugo, i prenio je vjeru na kasnije kraljeve.")

Od toga je vremena znak križa zasjao i na carskoj kruni:
"Sapienter Helena, quae crucem in capite regnum locavit; ut crux Christi in regibus adoretur. Non insolentia ista, sed pietas est; cum defertur sacrae redemptioni. Bonus itaque clavus Romani imperii, qui totum regit orbem, ac vestit principum frontem; ut sint praedicatores, qui persecutores esse consueverunt. Recte in capite clavus, ut ubi sensus est, ibi sit praesidium. In vertice corona in manibus habena. Corona de cruce, ut fides luceat: habena quoque de cruce, ut potestas regat: sitque justa moderatio non injusta praeceptio. Habeant hoc etiam principes Christi sibi liberalitate concessum, ut ad imitationem Domini dicatur de imperatore Romano: Posuisti in capite ejus coronam de lapide pretioso (Ps. XX, 3)."

("Mudro je Jelena postavila križ na glavu kraljeva; da se klanja križu Kristovu na kraljevima. Nije to bila obijest, nego pobožnost; jer se odaje svetom otkupljenju. Dobar je, dakle, čavao Rimskoga Carstva, koje vlada čitavim svijetom, i pokriva čelo vladara: da budu propovjednicima oni koji su nekada bili progonitelji. Ispravno je čavao stavljen na glavu, gdje je osjećanje, ondje je zaštita. Na tjemenu kruna, a u rukama uzde. Kruna od križa, da vjera zasjaji: i uzde od križa, da vlast kraljuje: neka bude pravedno upravljanje, a ne nepravedna hirovitost. Neka imaju također ono vladari što im je udijeljeno Kristovom darežljivošću; da se po nasljedovanju Gospodina kaže o rimskom caru: Postavio si na glavu njegovu krunu od dragoga kamenja (Ps 20, 3).")

Sv. Ambrozije spominje kako je tadašnje Židove mučilo to što su carevi postali kršćani:
"Ex illo gratulatur Ecclesia, erubescit Judaeus: nec solum erubescit, sed etiam torquetur; quod ipse sibi auctor confusionis est. Dum insultat Christo, confessus est eum regem: dum regem Judaeorum appellavit, sacrilegium suum, qui non credidit, confitetur. Ecce, inquiunt, crucifiximus Jesum; ut christiani, et post mortem resurgant, et mortui regnent. Nos crucifiximus quem reges adorant: quem non adoramus, ipsi adorant. Ecce et clavus in honore est; et quem ad mortem impressimus, remedium salutis est, atque invisibili quadam potestate daemones torquet. Putabamus nos vicisse, sed victos fatemur. Iterum Christus resurrexit, et resurrexisse eum principes agnoverunt. Iterum vivit, qui non videtur. Nunc major nobis contentio, nunc pugna vehementior adversus eum. Cui regna famulantur, cui servit potestas, illum contempsimus, quomodo regibus resistemus? Ferro pedum ejus reges inclinantur."

("U tome se raduje Crkva, a srami se Židov: ne samo da se srami, nego se i muči, jer je sam sebi uzročnik sramote. Dok vrijeđa Krista, priznao ga je za kralja: kad ga je nazvao kraljem židovskim; priznao je svoje svetogrđe, jer nije povjerovao. Evo, kažu, raspeli smo Isusa, kako bi kršćani i uskrsnuli nakon smrti, i mrtvi kraljevali. Mi smo raspeli onoga komu se kraljevi klanjaju. Kome se mi ne klanjamo, oni se klanjaju. Evo, časti se i čavao; i taj koji smo mi zabili radi smrti, lijek je spasenja, i nekakvom nevidljivom vlašću muči demone. Mislili smo da smo pobijedili, ali priznajemo da smo poraženi. Opet je Krist uskrsnuo, i vladari prepoznaju da je uskrsnuo. Opet živi, koji se ne vidi. Sada nam je još veća borba, sada žešći boj protiv njega. Onome kome služe kraljevstva, kome služi vlast, njega smo prezreli: kako ćemo se oduprijeti kraljevima? Kraljevi se prigibaju željezu iz njegovih nogu.")

Danas modernisti govore kao da je slučajno Rimsko Carstvo postalo kršćanskom državom. Kao da to nije bila izvorna namjera prvih kršćana. Štoviše, modernisti tvrde da je to bilo skretanje od prave kršćanske poruke.
Nasuprot tim modernističkim zabludama, sveti su oci i crkveni naučitelji uvijek isticali da je kršćanstvo moralo zavladati Rimskim Carstvom. To se moralo dogoditi, jer je tako prorečeno u Svetom pismu.

Nastanak katoličkih država je prorečen u Svetom pismu. Pogledate samo koliko se u psalmima poziva kraljeve zemlje da služe Bogu: Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom i kličite mu s trepetom (Ps 2, 10-11). Klanjat će mu se svi kraljevi zemlje; svi će mu narodi služiti (Ps 71, 11). I bojat će se narodi imena tvoga, Gospodine, i svi kraljevi zemlje slave tvoje (Ps 101, 16). Slavit će te, Gospodine, svi kraljevi zemlje, jer su čuli sve riječi usta tvojih (Ps 137, 4).

I ne samo da nema ništa lošega u postojanju katoličkih država, nego ispravno vladanje katoličkih vladara donosi im velike zasluge za nebo.
 
Zato sv. Ambrozije ističe:
"Non ergo mentita est prophetia, dicens: Ambulabunt reges in lumine tuo (Esai. LX, 3). Ambulabunt plane ac maxime Gratianus et Theodosius prae caeteris principes, non jam armis militum, sed meritis suis tecti: non purpureum habitum, sed amictum induti gloriae."

("Nije, dakle, lagalo proročanstvo, govoreći: Hodat će kraljevi u tvojoj svjetlosti (Iz 60, 3). Hodat će zaista i ponajviše Gracijan i Teodozije prije svih vladara, sada ne više zaštićeni oružjem vojnika, nego svojim zaslugama: ogrnuti ne purpurnom odjećom, nego ovratnikom slave.")
Dakle, sve što se dogodilo, dogodilo se točno prema proročanstvu Svetoga pisma.
 

O službama za pokojne

Govor sv. Ambrozija In obitu Theodosii vrijedan je izvor i o molitvama za pokojne prvih kršćana. U riječima sv. Ambrozija prepoznat ćete one iste sadržaje, koje i danas nalazimo u tradicionalnom obredu. Prvo, vidimo da se službe za pokojnika obavljaju kroz više dana. Pa, i sam ovaj govor sv. Ambrozije održao je na pokojničkim službama četrdesetoga dana od smrti cara Teodozija. 
 
U vezi toga, sv. Ambrozije kaže:
"...alii tertium diem et trigesimum, alii septimum et quadragesimum observare consueverunt..."
("jedni običavaju obdržavati treći i trideseti dan, a drugi sedmi i četrdeseti...")
 
Podsjećam vas da u rimskoj tradiciji imamo sv. misu i oficij za treći, sedmi i trideseti dan od smrti pokojnika, kao i za godišnjicu smrti.

Sv. Ambrozije izričito koristi riječ Requiem u molitvama a pokojnika, pa tako govori:
"Tu, Domine, custodiens etiam parvulos in hac humilitate salvos facito sperantes in te. Da requiem perfectam servo tuo Theodosio, requiem illam, quam praeparasti sanctis tuis."

("Ti, Gospodine, koji čuvaš također malene u ovoj poniznosti, spasi one koji se uzdaju u tebe. Daj pokoj savršeni tvome sluzi Teodoziju, onaj pokoj koji si pripravio svetima svojim.")

Sv. Ambrozije također pokazuje kolika treba biti naša upornost u molitvi za pokojne koje ljubimo:
"Dilexi eum, et ideo prosequor eum usque ad regionem vivorum, nec deseram, donec fletu et precibus inducam virum, quo sua merita vocant, in montem Domini sanctum: ubi perennis vita, ubi corruptela nulla, nulla contagio, nullus gemitus, nullus dolor, nullum consortium mortuorum; vera regio viventium, ubi mortale hoc induat immortalitatem, et corruptibile hoc induat incorruptionem (I. Cor. 15, 54). Magna requies, quae votum impleat diligentis, pulcherrima promissio."

("Ljubio sam ga, i zato ću ga pratiti sve do zemlje živih, i neću ga napustiti, sve dok plačem i molitvama ne uvedem čovjeka kamo ga zovu njegove zasluge: na svetu goru Gospodnju, gdje je vječni život, gdje nema nikakve propadljivosti, nikakve zaraze, nikakvog jecaja, nikakve boli, nikakvog zajedništva mrtvih; istinska zemlja živih, gdje će se ovo smrtno zaodjenuti u besmrtnost, i ovo propadljivo zaodjenuti u nepropadljivost (1 Kor 15, 54). Veliki pokoj, koji ispunjava želju onoga koji ljubi, najljepše obećanje.")

Napokon, kad pogledate psalme koje sv. Ambrozije citira, primijetit ćete da su to točno oni psalmi koji se mole u Večernjoj za pokojne: Psalam 114., psalam 119...

Ovim kratkim osvrtom na govor sv. Ambrozija povodom smrti cara Teodozija nisam još ni približno iscrpio svo bogatstvo misli velikoga crkvenoga naučitelja, ali nadam se da sam vam barem ukazao na teme o kojima je svetac govorio. Tako ćete barem znati gdje možete potražiti odgovore, kad vam se pojave pitanja o tim temama.


srijeda, 2. lipnja 2021.

Molitve vjernika

 
Budući da je čovjeku za svaku dobru odluku i za svako dobro djelo potrebna Božja milost, on mora cijeloga života moliti za Božju pomoć. Čovjek mora konstantno moliti kako bi i on sam i ostali ljudi primili tu toliko potrebnu milost. Sigurno je da niti ti sam, niti tvoji bližnji, niti vlastodršci, ne možete ni započeti ni ustrajati u dobru bez Božje milosti.

Sv. Pavao zato izričito traži molitve za sve slojeve ljudi u Prvoj poslanici Timoteju:
"Molim dakle prije svega, da se čine prošnje, molitve, zagovori, i zahvaljivanja za sve ljude: za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći." (1 Tim 2, 1-2)
 
Tijekom povijesti Crkve na različite je načine udovoljeno ovoj odredbi. Sve liturgije - i istočne i zapadne - imaju molitve za razne slojeve društva, državne vlasti, te razne potrebe ljudi.
Njima se pridružuju i molitve za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i pogana.
 
Znate li odakle potječe izreka Lex orandi, lex credendi
 
Potječe iz izvora poznatog pod nazivom Indiculus de gratia Dei (cap. 8.), koji donosi odredbe iz vremena pontifikata pape sv. Celestina I. (422.-432.).
Evo, kako glasi to cijelo 8. poglavlje, gdje se prvi put spominje navedeni izraz:
"Praeter has autem beatissimae et Apostolicae Sedis inviolabiles sanctiones, quibus nos piisimi Patres, pestiferae novitatis elatione deiecta, et bonae voluntatis exordia et incrementa probabilium studiorum et in eis usque in finem perseverentiam ad Christi gratiam referre docuerunt, obsecrationum quoque sacerdotalium sacramenta respiciamus, quae ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur, ut legem credendi lex statuat supplicandi. Cum enim sanctarum plebium praesules mandata sibimet legatione fungantur, apud divinam clementiam humani generis agunt causam, et tota secum Ecclesia congemiscente, postulant et precantur, ut infidelibus donetur fides, ut idololatrae ab impietatis suae liberentur erroribus, ut Iudaeis ablato cordis velamine lux veritatis appareat, ut haeretici catholicae fidei perceptione resipiscant, ut schismatici spiritum redivivae caritatis accipiant, ut lapsis paenitentiae remedia conferantur, ut denique catechumenis ad regenerationis sacramenta perductis caelestis misericordiae aula reseretur. Haec autem non perfunctorie neque inaniter a Domino peti rerum ipsarum monstrat effectus: quandoquidem ex omni errorum genere plurimos Deus dignatur attrahere, quos erutos de potestate tenebrarum transferat in regnum Filii caritatis suae (Col 1, 13), et ex vasis irae faciat vasa misericordiae (Rom 9, 22). Quod adeo totum divini operis esse sentitur, ut haec efficienti Deo gratiarum semper actio laudisque confessio pro illuminatione talium vel correctione referatur."
 
("Osim ovih nepovredivih odredaba preblažene i Apostolske Stolice, u kojima su nas najpobožniji oci učili da, odbacivši nadutost kužnih novotarija, treba pripisati Kristovoj milosti i početak dobre volje i rast u trudu oko kreposnih djela i ustrajnost u njima sve do kraja; naime, pogledajmo svećeničke molitve kod otajstava, koje su predane od apostola i jednoglasno se slave u cijelome svijetu i cijeloj Katoličkoj Crkvi, da zakon vjerovanja određuje zakon prošnje. Kada, naime, nadstojnici svetoga puka obavljaju kao poslanici svoje zadatke, pred božanskom blagošću predstavljaju prilike ljudskoga roda, i uz zajedničko jecanje cijele Crkve, mole i prose da se nevjernicima daruje vjera; da se idolopoklonici oslobode od zabluda svoje opakosti; da Židovima sine svjetlo istine, uklonivši zastor sa srdaca; da se heretici pokaju, prihvaćanjem katoličke vjere; da raskolnici prime duh oživljene ljubavi; da se palima udijeli lijek pokore; napokon, da se katekumenima po prilasku sakramentima preporođenja otvore dvori nebeskoga milosrđa. A da ovo nije uzaludno i isprazno moliti od Gospodina pokazuje i sam ishod stvari: kad se Gospodin udostojao mnoge izvući iz svih vrsta zabluda, koje je izbavljene iz vlasti tmina prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje (Kol 1, 13), i od posuda gnjeva načinio posude milosrđa (Rim 9, 22). To sve treba vjerovati da je u potpunosti Božje djelo, da se za prosvjetljenje takvih uvijek iskazuje zahvala i ispovijest hvale Bogu, koji to čini svojom učinkovitom milošću.")

Kao što možete vidjeti, izreka Lex orandi, lex credendi izvorno je direktno povezna s molitvama za obraćenje pogana, židova, heretika, raskolnika...
I što je još važnije, izričito se kaže da te molitve potječu od apostola i da ih Katolička Crkva jednoglasno slavi po cijelome svijetu ("ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur").
 
Prema tome, oni koji ne mole za obraćenje nekatolika nemaju ispravnu molitvu, a time ni ispravnu vjeru. 

Isto možemo reći i o onima koji ne mole da državne vlasti prigrle i čuvaju jedinu pravu vjeru, katoličku vjeru. Naime, molitva za državne vlasti i vlastodršce upravo i jest usmjerena na to da oni priznaju katoličku vjeru i provode njezina načela u državnim zakonima.
 
Dakako, ne mogu se zanemariti ni molitve za razne vremenite potrebe čovjeka poput pogodnog vremena, zemaljskih plodova, zdravlja... Jer je i to Božji dar.
 
Sve navedeno se vrlo jasno vidi u molitvama koje liturgija stavlja pred nas. Oblici i načini na koji se to izražava očituju se na razne načine na Istoku i Zapadu ovisno o liturgijskoj tradiciji pojedinog područja.


Počet ćemo s istočnom liturgijom. Vjerojatno vam je poznat standardan način molitve u grkokatoličkoj liturgiji. Podsjetit ću vas na veliku ekteniju na početku liturgije:
Đakon (ili svećenik): U miru pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za višnji mir i za spasenje duša naših, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za mir svega svijeta, za postojanost svetih Božjih Crkava i sjedinjenje svih, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za ovaj sveti hram i za sve one koji s vjerom, pobožnošću i strahom Božjim ulaze u njega, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega (ime), papu rimskoga, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za metropolita našega gospodina nadbiskupa (ime), i za bogoljubnoga biskupa našega gospodina (ime), za časno svećenstvo, u Kristu đakonstvo, za sav kler i narod, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za ovaj grad, za svaki grad i kraj, i za one koji s vjerom u njima žive, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za pogodno vrijeme, za obilje zemaljskih plodova i za mirna vremena, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za putnike, bolesnike, patnike i uznike, i za njihovo spasenje, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Radi razumijevanja onoga što ću iznijeti u nastavku, treba spomenuti i one prošnje koje se u istočnoj liturgiji mole nakon anafore:
Đakon (ili svećenik): Spomenuvši sve svete, opet i opet, u miru pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Za prinesene i posvećene časne darove, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Da nam čovjekoljubivi Bog naš, primivši ih na svoj sveti, nadnebeski i duhovni žrtvenik kao duhovni miomiris, uzvrati božanskom milošću i darom Svetoga Duha, pomolimo se.
Narod: Gospode, pomiluj.

Da se oslobodimo svake nevolje, srdžbe, opasnosti i tjeskobe, pomolimo se Gospodu.
Narod: Gospode, pomiluj.

Zaštiti, spasi, pomiluj i očuvaj nas, Bože, svojom milošću.
Narod: Gospode, pomiluj.

Da cijeli ovaj dan bude savršen, svet, miran i bez grijeha, prosimo Gospoda.
Narod: Podaj, Gospode.

Anđela mira, vjernog vođu i čuvara duša i tijela naših, prosimo Gospoda.
Narod: Podaj, Gospode.

Oproštenje i otpuštenje grijeha i prijestupa naših, prosimo Gospoda.
Narod: Podaj, Gospode.

Dobra i koristi dušama našim i mir svijetu, prosimo Gospoda.
Narod: Podaj, Gospode.

Da preostalo vrijeme svoga života provedemo u miru i pokajanju, prosimo Gospoda.
Narod: Podaj, Gospode.

Da svršetak našega života bude kršćanski: bez bolova, bez sramote, miran i da damo dobar odgovor na strašnom sudu Kristovom, prosimo.
Narod: Podaj, Gospode.

Izmolivši za jedinstvo vjere i zajedništvo Svetoga Duha, sami sebe i jedan drugoga i sav svoj život Kristu Bogu predajmo.
Narod: Tebi, Gospode.

Ovakav način molitve je jedno vrijeme bio raširen i na Zapadu. Iako se nije ukorijenio u rimskom obredu, dosta je izražen u galikanskom, ambrozijanskom itd.

Najpoznatiji primjer ove molitve su prošnje pape sv. Gelazija (Deprecatio Gelasii). 
 
Alkuin, poznati liturgičar Karla Velikoga, navodi Gelazijeve prošnje u svom djelu Officia per ferias (objavljeno u Patrologia Latina 101, 560-561) pod sljedećim nazivom:
"Deprecatio quam papa Gelasius pro universali Ecclesia constituit canendam esse"
("Prošnja koju je papa Gelazije ustanovio za sveopću Crkvu da se treba pjevati")

Osim kod Alkuina, tekst tih prošnji imamo i u djelima novijih liturgijskih pisaca, koji su ga objavili prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine.
Evo, kako glase... 

 

 
 







U misalu Stowe, koji je napisan u Irskoj u 8. stoljeću, ove molitve nose naziv "Deprecatio sancti Martini pro populo" ("Prošnja svetoga Martina za narod").
 



 
Evo kako glase prošnje iz Stowe misala...




 
Zanimljivo je da se u toj irskoj liturgijskoj knjizi iz 8. stoljeća još uvijek moli "za pobožne careve i svu rimsku vojsku" ("pro piissimis imperatoribus et omni romano exercitu").
Odakle ta prošnja, kad Irska nikada nije bila pod rimskom vlašću?
 
Vrlo jednostavno. Misionari koji su obratili Irce na kršćanstvo, donijeli su sa sobom i svoje liturgijske knjige. Pisac Stowe misala je vjerojatno samo prepisao tekst iz nekog starijeg predloška iz kontinentalne Europe.
 
No, idemo dalje. Spomenuo sam da se navedeni način molitve zadržao u nekim tradicionalnim zapadnim obredima do danas.
 
U ambrozijanskom obredu se na korizmene nedjelje mole ili pjevaju takve molitve.

Evo, primjerice, za četvrtu korizmenu nedjelju iz Ambrozijanskog misala iz 1640. godine.




A evo i prijevoda...


 

 
 
Kao što sam rekao, ovakav oblik molitve ipak se nije ukorijenio u rimskom obredu.
 
Za rimski obred karakterističan oblik molitve vjernika su one prošnje koje su se u tradicionalnom obredu zadržale u liturgiji Velikoga petka.
 
Te molitve, poznate pod nazivom "orationes sollemnes" ("svečane molitve") nekada su se molile na svakoj svetoj misi. U 9. stoljeću molile su se još na Veliku srijedu i Veliki petak. Kasnije su se zadržale samo na Veliki petak.
 
Te molitve glase ovako...
 
 


 





To su, dakle, izvorne molitve vjernika rimskoga obreda.
 
U akademskim krugovima liturgijskog pokreta tijekom 20. stoljeća (koji je u svojoj kasnijoj fazi upao u ono što je papa Pio XII. nazvao "arheologizmom") razvilo se zanimanje za nekadašnje molitve vjernika.
 
I tako se netko od njih dosjetio da bi bilo lijepo vratiti molitve vjernika u svaku misu, a ne da se više mole samo u obredima Velikoga petka.
 
Pod utjecajem takvih, Drugi vatikanski koncil određuje u konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium
"Oratio communis seu fidelium, post Evangelium et homiliam, praesertim diebus dominicis et festis de praecepto, restituatur, ut, populo eam participante, obsecrationes fiant pro sancta Ecclesia, pro iis qui nos in potestate regunt, pro iis qui variis premuntur necessitatibus, ac pro omnibus hominibus totiusque mundi salute."
 
("Zajednička molitva ili molitva vjernika, nakon Evanđelja i propovijedi, osobito na nedjelje i zapovjedane blagdane, neka se obnovi: da se uz sudjelovanje naroda obavljaju prošnje za svetu Crkvu, za one koji nama upravljaju na vlasti, za one koje tište razne potrebe, te za sve ljude i spasenje svega svijeta.")

Međutim, jesu li u liturgijskoj reformi vraćene izvorne molitve vjernika, koje ste mogli gore vidjeti? NE!
Nisu vraćene, nego su uvede potpuno nove molitve, uređene prema "modernim senzibilitetima". Kad pogledate kako izgledaju molitve vjernika u novom obredu mise, onda možete samo ustvrditi da (najblaže rečeno) ni po obliku, ni po sadržaju, uopće ne nalikuju na izvorne molitve vjernika.

To je tipična krakteristika liturgijske reforme iz 1960-ih. Oni javno kažu da vraćaju neki drevni element liturgije, a zapravo uvode novotarije kakvih nikada nije bilo u Crkvi.
 
Dakako, oni nisu odmah 1962. oblikovali molitve vjernika na onaj način kako ih danas imate u novom obredu mise, jer bi tada nesklad s crkvenom tradicijom bio previše očit.

Ispočetka su sastavili molitve vjernika u obliku koji (barem donekle) nalikuje na Gelazijeve prošnje. A i sadržajem su nalikovale na tradicionalne molitve.
To je počelo još neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila, kad su biskupi preporučili da se na sv. misi umjesto ofertorija pjevaju molitve vjernika.
Možete ih vidjeti u molitvenicima iz 1960-ih.
 
Evo, primjer iz molitvenika Biserje sv. Ante (Sarajevo, 1962., str. 349.-351.)
 
 
 

 






Međutim, molitve vjernika u ovom obliku, uglavnom su nestale nakon uvođenja novog obreda mise 1969. godine. Od tada imate molitve vjernika koje su više-manje proizvoljno sastavljene. Ljudi im dodaju i oduzimaju što god žele, gdje god žele i kako god žele. 

Na tom području u novom obredu vlada potpuni nesklad između "lex orandi" i "lex credendi". 
Molitve nerijetko variraju između čudnih, smiješnih, neobičnih, pa sve do otvoreno heretičkih, na koje pravi vjernik ne može reći "Amen".

Mentalitet anarhije vlada već dugi niz godina i u javnim i u privatnim molitvama "modernih vjernika". Kao da čovjek može moliti kako mu god padne na pamet!

Nije problem samo u molitvama vjernika u novoj liturgiji, nego i u modernim molitvenicima. U njima ćete naći velik broj "modernih molitava", koje su sastavili ljudi koji (jednostavno rečeno) nemaju pojma ni o čemu.

Što da vam kažem na kraju ovoga teksta, nego da vam preporučim da izbjegavate te moderne molitvenike?

Nije svejedno kako moliš i što moliš. Drži se stoga tradicionalnih molitvenika i tradicionalnih molitava.