Loši prijevodi crkvenih himana - odraz nezgodnosti korištenja narodnih jezika u liturgiji

Već godinama upozoravam na ovom blogu da su neki prijevodi crkvenih himana p. Milana Pavelića, koji se često koriste u liturgiji u Hrvatskoj, jako loše (zapravo, neispravno) prevedeni. To nije mala stvar, nego zaista veliki problem.

Pojedine neispravnosti u Pavelićevim prijevodima primijetio je već bl. Ivan Merz u članku Himan djevica iz 1925. godine (Sabrana djela I., str. 237.), u vezi himna Jesu corona virginum, koji se moli u večernjoj na blagdane svetih djevica. 

Nezadovoljan Pavelićevim prijevodom, bl. Ivan Merz donosi svoj vlastiti prijevod tog himna, uz ovu napomenu:

"Budući da je sv. liturgija riznica kršćanskog nauka, i prijevod liturgijskih tekstova mora do u sitnice odgovarati originalu. Stoga nakon ovih nota donosimo jedan nešto izmijenjeni prijevod toga himna koji nije tako jezično dotjeran kao gornji, ali više odgovara latinskom originalu."

Možda se sjećate da sam 2016. napisao tekst pod nazivom "I najbolji prijevod je samo prijevod", gdje sam, između ostaloga, upozorio da je Pavelićev prijevod euharistijskog himna sv. Tome Akvinskoga Tantum ergo (Divnoj dakle) vrlo nezgodno izrađen. 

Ja nisam ni prvi, ni posljednji, koji je to primijetio.

Odnedavno su na internetu dostupni stari brojevi liturgijskog časopisa Služba Božja, gdje možete vidjeti upite pojedinih tadašnjih svećenika, koji iznose na vidjelo slabosti, pa i dogmatsku neispravnost Pavelićevog prijevoda.

Tako 1962. u Službi Božjoj (Vol. 2 No. 3, 1962.) F. S. Milovanov iznosi sljedeće primjedbe o Pavelićevom prijevodu Divnoj dakle...

 

I u Pavelićevom prijevodu euharistijskog himna Adoro te devote (Klanjam ti se smjerno) nalazi se dosta problematičnih i nezgodno prevedenih stvari.

U Službi Božjoj (Vol. 1 No. 6, 1961.) postavljeno je pitanje i u vezi tog himna...

 

 

Treba reći da je i sam p. Milan Pavelić bio svjestan raznih prigovora protiv pojedinih svojih prijevoda crkvenih himana. Tako u predgovoru Crkvenim himnima (Zagreb, 1945. str. 10.) piše:

"Evo najopravdanijega između svih prigovora: čemu su ti prijevodi bili toliko mijenjani? Čemu su se upravo osobitiji i više upotrebljavani himni i po par puta sad ovako sad onako prevodili? Očito je, po čemu je došlo do neprilike: ovi prijevodi nisu bili namijenjeni za službenu crkvenu porabu, a kad su neki uzeti u nju, tražene su s kompetentnih strana promjene, doslovniji prijevod. Tu je glavni razlog mijenjanju i novim prijevodima, od čega su nastale neugodnosti, kojih ne koristi pretresati."

Vidimo da i sam Pavelić ističe da njegovi prijevodi nisu bili izvorno namijenjeni za službenu crkvenu upotrebu. 

Napominjem da ne treba odbaciti sve Pavelićeve prijevode crkvenih himana. Pavelić je neke himne zaista izvrsno preveo (npr. himan o anđelima Christe sanctorum decus angelorum). Međutim, neki mu prijevodi jednostavno nisu dobro uspjeli. Nažalost, u tu kategoriju spadaju prijevodi Divnoj dakle i Klanjam ti se smjerno.

Jasno, oni koji smatraju da i dalje treba koristiti Pavelićev prijevod Divnoj dakle, pozvat će se na to da se taj prijevod nalazi u hrvatskom prijevodu Rimskog obrednika iz 1929. godine (kao što su se pozvali urednici časopisa Služba Božja u odgovoru na primjedbe F. S. Milovanova).

Međutim, treba reći da upotreba prijevoda Obrednika iz 1929. nikada nije bila apsolutno obvezna za sve hrvatske svećenike.

Podsjećam na ono što piše D. Kniewald u Liturgici (Zagreb, 1937., str. 29.):

"Na osnovu je ovog načelnog dopuštenja 1929. u Zagrebu objelodanjen Rimski Obrednik u novom hrvatskom prijevodu, odobren dekretom SRC od 19. II. 1930. Ovim je dekretom određeno da se čitav kler, kojemu je dopušten hrvatski jezik u RO, imade služiti ovim prijevodom. Budući da se to na različite načine tumačilo, odgovorila je SRC na upit sarajevskog nadbiskupa dra I. E. Šarića ad I., da odnosni svećenici nisu dužni u obredima upotrebljavati hrvatski jezik, ali ako se njime služe, valja da se služe samo ovim prijevodom."

Prema tome, uvijek su mogli hrvatski svećenici u obredima koristiti latinski izvornik Rimskog obrednika. Nije postojala apsolutna obveza da koriste prijevod obrednika iz 1929. godine.

Mislim da je samo po sebi očito da prijevod ne može biti važniji izvornika. Prijevodi su promjenjivi, a izvornik uvijek ostaje isti.

Zašto se onda, primjerice, euharistijski blagoslov ne bi obavljao na latinskom jeziku?

A protivnike bih samo pitao: Čemu konstantno forsiranje narodnog jezika u obredima, i to unatoč spoznaji da su mnogi prijevodi obrednih tekstova loši, nekvalitetni, pa čak i dogmatski neispravni?

Uostalom, nijedan prijevod ne može iskazati svu ljepotu latinskih izvornika crkvenih himana.

Smatram da bi se najvažniji himni - kao Tantum ergo, Adoro te devote, Veni Creator, Te Deum laudamus - trebali uvijek pjevati na latinskom jeziku. Štoviše, smatram da bi ih vjernici trebali znati napamet, da ih mogu i sami moliti kao privatne molitve.

Vjera je sigurna

 

Sv. Bernard jedan je od onih crkvenih naučitelja u čijim djelima često imate dojam kao da piše baš za ova današnja vremena. Prije gotovo tisuću godina, sv. Bernard borio se protiv mnogih zabluda, koje i danas predstavljaju veliki problem.

Kad čitate optužbe sv. Bernarda protiv Petra Abelarda, imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

Te su optužbe sačuvane u pismu sv. Bernarda papi Inocentu II. (1140. god.). Možete ga pronaći u: Migne, Patrologia latina 182, 1054-1072.

Na početku pisma, sv. Bernard podsjeća papu da je njegova dužnost suzbijati "kvaritelje vjere":

"Tempus est ut vestrum agnoscatis, Pater amantissime, principatum; probetis zelum, ministerium honoretis. In eo plane Petri impletis vicem, cujus tenetis et sedem, si vestra admonitione corda in fide fluctuantia confirmatis, si vestra auctoritate conteritis fidei corruptores."

("Vrijeme je da prepoznate, preljubljeni oče, vaše poglavarstvo, da dokažete gorljivost, počastite službu. Upravo ćete u tome ispuniti Petrovo mjesto, čiju stolicu držite, ako vašom opomenom utvrdite srca koja lutaju u vjeri; ako vašim autoritetom slomite kvaritelje vjere.")

Sv. Bernard predstavlja Abelarda kao čovjeka koji oživljuje već davno osuđena krivovjerja, a još im dodaje i nova:

"Habemus in Francia novum de veteri magistro theologum, qui ab ineunte aetate sua in arte dialectica lusit, et nunc in Scripturis sanctis insanit. Olim damnata et sopita dogmata, tam sua videlicet, quam aliena, suscitare conatur, insuper et nova addit.

("Imamo u Francuskoj novog teologa od starog učitelja, koji se od svoje najranije mladosti igra u dijalektičkom umijeću i sad je počeo ludovati protiv Svetoga pisma. Pokušava podići nekoć osuđena i uspavana učenja, kako svoja, tako i tuđa, a još k tome dodaje i nova.")

Sv. Bernard detaljno opisuje Abelardova kriva učenja i bilo bi preopširno da ih sva navodim u ovom tekstu.

No, moram prenijeti dio gdje se sv. Bernard obračunava s Abelardovom tvrdnjom da je vjera samo mišljenje (aestimatio – procjena, vaganje...):

"…fidem definit aestimationem. Quasi cuique in ea sentire et loqui quae libeat liceat; aut pendeant sub incerto in vagis ac variis opinionibus nostrae fidei sacramenta, et non magis certa veritate subsistant. Nonne si fluctuat fides, inanis est et spes nostra? Stulti ergo martyres nostri, sustinentes tam acerba propter incerta, nec dubitantes sub dubio remunerationis praemio durum per exitum diuturnum inire exsilium. Sed absit ut putemus in fide vel spe nostra aliquid, ut is putat, dubia aestimatione pendulum; et non magis totum quod in ea est, certa ac solida veritate subnixum, oraculis et miraculis divinitus persuasum, stabilitum et consecratum partu Virginis, sanguine Redemptoris, gloria resurgentis. Testimonia ista credibilia facta sunt nimis. Si quo minus, ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus."

("…vjeru definira kao mišljenje. Kao da je svakome dopušteno o njoj misliti i govoriti što hoće; ili da otajstva naše vjere ovise o nesigurnosti u lutajućim i raznolikim mišljenjima, a ne da stoje u sigurnoj istini. Ako se koleba vjera, zar onda nije isprazna i naša nada? Onda su ludi naši mučenici, koji su toliko toga pretrpjeli radi nesigurnih stvari, i jer nisu dvojili da zbog dvojbene nagrade po teškom izlasku uđu u dugotrajno progonstvo. Ali, daleko bilo od nas da mislimo, kao što ovaj misli, da u našoj vjeri i nadi bilo što ovisi o dvojbenim mišljenjima, a ne da se sve ono što je u njoj sadržano oslanja na sigurnu i čvrstu istinu, koja je božanski predložena propovijedima i čudima, učvršćena i posvećena porodom Djevice, Krvlju Otkupitelja, slavom Uskrsloga. Ova su svjedočanstva vrlo vjerodostojna [Ps 92, 5].")

Naša vjera je posve sigurna, kako nastavlja sv. Bernard:

"…ipse postremo Spiritus reddit testimonium spiritui nostro, quod filii Dei sumus. Quomodo ergo fidem quis audet dicere aestimationem, nisi qui Spiritum istum nondum accepit, quive Evangelium aut ignoret, aut fabulam putet? Scio cui credidi, et certus sum, clamat Apostolus (II Tim. I, 12): et tu mihi subsibilas, Fides est aestimatio? Tu mihi ambiguum garris, quo nihil est certius."

("…napokon i sam Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja [Rim 8, 16]. Kako se, dakle, netko usuđuje nazvati vjeru mišljenjem, osim onoga tko još nije primio ovog Duha, i tko ili ne poznaje Evanđelje, ili ga smatra bajkom? Znam kome sam povjerovao, siguran sam, kliče Apostol (2 Tim 1, 12); a ti meni podvaljuješ: Vjera je mišljenje? Ti meni tvrdiš da je dvojbeno ono od čega ništa nije sigurnije?")

Pruživši ukratko dokaze iz riječi sv. Augustina i sv. Pavla, sv. Bernard napokon zaključuje:

"Non licet tibi in fide putare, vel disputare pro libitu; non hac illacque vagari per inania opinionum, per devia errorum."

("Nije ti dopušteno o vjeri misliti ili raspravljati kako ti se prohtje; niti lutati ovdje-ondje po ispraznim mišljenjima, po stranputicama zabluda.")

A zašto?

"Non est enim fides aestimatio, sed certitudo."

("Jer vjera nije mišljenje, nego sigurnost.")

Eto, tako nas uči sv. Bernard... Dok nam danas modernisti govore "izađite iz svojih sigurnosti", "napustite svoje sigurnosti" i sl. Time potkopavaju same temelje vjere. To je jedan od glavnih razloga zašto je Zapad danas duhovno opustošen. 

Tko bi htio biti član zajednice u kojoj nije sigurno što se uopće vjeruje? 

Zajednice gdje se danas vjeruje jedno, a sutra nešto sasvim suprotno? 

Tko bi se mogao žrtvovati za takvu "religiju"?

 

Sv. Bernard dobro navodi primjer mučenika. Zar su oni prolili krv samo za nekakvo nesigurno mišljenje, koje je možda istina, a možda i nije? Tako misle modernisti.

Nažalost, takvo relativističko stajalište, koje vjeru smatra samo nekakvim "mišljenjem", ugrađeno je u ustave i zakone mnogih modernih država. Tako i Ustav RH govori o vjerskoj slobodi nakon članaka o slobodi mišljenja i izražavanja misli.

 

Očito je da je za pisce Ustava vjera samo nekakvo mišljenje nekih ljudi.

 

No, izgleda da u tu zamku često upadaju i neki dobronamjerni ljudi, koji ne razumiju o čemu se ovdje radi.

 

Evo, jedan primjer. Kad god se u javnom prostoru pojavi neka blasfemija, oni koji to žele suzbiti koriste se argumentacijom: "vrijeđaju se osjećaji vjernika". Kao da je glavni problem u tome što se vrijeđaju "osjećaji vjernika", a ne u tome što se vrijeđa Boga.

Dakle, cijela stvar se gleda antropocentristički. No, razlog tome je što su zakoni tako napisani. Liberalni zakoni ne zabranjuju vrijeđanje Boga, ali zabranjuju vrijeđanje osjećaja ljudi.

Zakone su pisali političari koji smatraju da je vjera puko mišljenje, osjećaj, privatno uvjerenje... A tome sekundiraju modernistički pseudoteolozi koji više-manje dijele ista subjektivistička stajališta.

Treba stoga jasno i glasno reći: vjera nije nečije privatno mišljenje. Istine katoličke vjere su objektivna istina, koja postoji neovisno o mišljenjima i osjećajima ljudi. Zato ih ne može mijenjati nijedan čovjek.

 

 

Ono što je sv. Bernard rekao Abelardu prije gotovo tisuću godina, moglo bi se danas reći svakom modernističkom "teologu":

"Tu vero de tuo nobis tradis, et quod a nemine accepisti. Qui loquitur mendacium, de proprio loquitur (Joan. VIII, 44). Tibi proinde sint, quae tua sunt. Ego prophetas et apostolos audio, obedio Evangelio, sed non Evangelio secundum Petrum. Tu novum nobis condis Evangelium? Quintum Ecclesia evangelistam non recipit."

("Ti nama predaješ svoje i ono što ni od koga nisi primio. Tko govori laž, govori od sebe (Iv 8, 44). Neka, dakle, tebi ostane ono što je tvoje. Ja slušam proroke i apostole, poslušan sam Evanđelju, ali ne evanđelju po Petru [Abelardu]. Zar ti nama stvaraš novo evanđelje? Crkva ne prihvaća petog evanđelista.")

 

Simptomatično je da danas djeca u školskim udžbenicima uče o Petru Abelardu, ali ne uče o sv. Bernardu.

 

Inače, očita antikatolička tendencija, naslijeđena još iz vremena komunizma, vidi se u tome što se u današnjim udžbenicima iz povijesti i filozofije ističe kao heroje sve ljude koji su bili u sukobu s Crkvom: Huss, Luther, de Dominis itd. A ne uči se, primjerice, o sv. Vinku Fererskom, sv. Piju V., sv. Petru Kaniziju, sv. Alfonzu Liguoriju.

Zato mi moramo učiniti sve što možemo da današnjoj generaciji pružimo prave uzore, jer to neće dobiti u školi.

 

 

SADAŠNJOST, A NE PROŠLOST

 

Spasenje mnogih duša ovisi o dobrim svećenicima. Ključno je pitanje, ne samo našeg vremena, nago i svakog vremena u cijeloj povijesti Crkve: Kako dobiti dobre svećenike?

Upravo zbog činjenice što su se tim pitanjem bavili najveći umovi u povijesti Crkve, kod njih treba potražiti odgovor na to pitanje. Ako se igdje treba konzultirati sa stoljetnim iskustvom Crkve, onda je to posebice u ovom pitanju.

Papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus upozorava biskupe o važnosti svećeničke formacije:

"Cum autem, Venerabiles Fratres, vestram sapientiam minime fugiat idoneos Ecclesiae ministros nonnisi ex optime institutis clericis fieri posse magnamque vim in recta horum institutione ad reliquum vitae cursum inesse pergite omnes episcopalis vestri zeli nervos in id potissimum intendere, ut adolescentes clerici vel a teneris annis tum ad pietatem solidamque virtutem tum ad litteras severioresque disciplinas, praesertim sacras, rite informentur.

("Budući da vašoj mudrosti, časna braćo, nipošto nije izmaklo da se prikladni službenici Crkve ne mogu dobiti nikako drugačije nego od izvrsno odgojenih klerika, i da treba upotrijebiti najveće snage za njihov ispravni odgoj, kako bi dobro protekao ostatak njihova života; uprite sve sile svoje biskupske gorljivosti najviše na to: da se mladi klerici već od najranijih godina pravilno obrazuju, kako za pobožnost i solidne kreposti, tako i za učenost i strože discipline, osobito svete.")

A kako će to postići, blaženi Pio IX. objašnjava u nastavku:

"Quare Vobis nihil antiquius, nihil potius esse debet, quam omni opera, sollertia, industria clericorum Seminaria ex Tridentinorum Patrum praescripto instituere, si nondum existunt, atque instituta, si opus fuerit, amplificare, eaque optimis moderatoribus, et magistris instruere, ac intentissimo studio continenter advigilare, ut inibi iuniores clerici in timore Domini, et ecclesiastica disciplina sancte, religioseque educentur, et sacris potissimum scientiis iuxta catholicam doctrinam ab omni prorsus cuiusque erroris periculo alienis, et Ecclesiae traditionibus, et sanctorum Patrum scriptis, sacrisque caereminiis, ritibus sedulo, ac penitus excolantur, quo habere possitis navos atque industrios operarios, qui ecclesiastico spiritu praediti, ac studiis recte instituti valeant in tempore dominicum agrum diligenter excolere, ac strenue proeliari proelia Domini."

("Zato vam ne smije biti ništa važnije, ništa bitnije, nego svim nastojanjem, vještinom, trudom ustanoviti klerička sjemeništa prema propisu tridentinskih otaca, ako još ne postoje, a ona koja su ustanovljena proširiti i opkrbiti ih najboljim upraviteljima i učiteljima, te najvećim trudom neprekidno bdjeti da se ondje mlađi klerici sveto i pobožno odgajaju u strahu Gospodnjem i crkvenoj disciplini, i naročito u svetim znanostima prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje.")

Ovo nam treba danas. Tradicionalna formacija nije nikakav eksperiment. Ona je prokušana stoljetnim iskustvom i potvrđena na tisućama primjera.

To je formacija koja nam je dala bl. Alojzija Stepinca, biskupa Josipa Langa, Antuna Mahnića, Josipa Stadlera, sv. Leopolda Mandića, fra Antu Antića, fra Vendelina Vošnjaka i tolike druge svete svećenike.

 

Ne trebaju nam modernistički eksperimenti.

 

Dosta je bilo modernističkih eksperimenata, koji su već uništili cijelu jednu generaciju svećenika nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Čitam prekjučer ono predavanje "Nesretni životi svećenika koji žive bez Boga započinju neprimjetno", koje su prenijeli portali... Autor u njemu nabraja redom skandale, sablazni, perverzije i užase, koje su modernisti počinili, ali istovremeno odbija prepoznati da su novotarije jedan od glavnih uzroka ovoga stanja.

 

Ne bih uopće komentirao to predavanje da se autor na jednom mjestu nije "okomio" na tradicionaliste. Inače, ne volim baš koristiti termin "tradicionalisti", ali u ovom ću tekstu napraviti iznimku.

 

Jednostavno moram prokomentirati ovaj pasus:

"Svećenici i bogoslovi u 21. st., koji „uzdišu“ za slavnom, trijumfalnom prošlošću kada je Crkva imala snagu, bogatstvo i ugled, bježe od boli koju im stvaraju prazne i zapuštene Crkve. Umjesto da zasučemo rukave, tražimo svjetlo Božje i damo se na put osobne svetosti, tražeći nove načine da evangeliziramo bezbožnu Europu, bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti. Kao i liberalizam, i to je stranputica i bijeg od križa."

 

Ovdje su iznesene tri teze ili optužbe protiv tradicionalista, na koje treba odgovoriti:

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

2) Bježe od križa

3) Žele se vratiti u prošlost.

 

Pa, krenimo redom...

 

 

1) Žele se vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo i ugled

 

Što se tiče prve teze, čak i kad bi bila istina da se tradicionalisti žele vratiti u vremena kad je Crkva imala bogatstvo, snagu i ugled, to ne bi bilo ništa loše.

 

Naime, i ta su vremena bila u Božjem planu.

Prorok Izaija ovako prorokuje o Crkvi:

"Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit’ se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati." (Iz 60, 5)

"Zidine će tvoje obnoviti stranci i kraljevi njihovi služit će ti. U svojoj srdžbi ja sam te udario, al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah. Vrata će tvoja biti otvorena svagda, ni danju ni noću neće se zatvarati, da propuste k tebi bogatstva naroda s kraljevima koji ih vode. Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti. K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega svetišta, podnožje će moje proslaviti!" 

(Iz 60, 10-13)

To se proročanstvo ponavlja u knjizi Otkrivenja:

"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. U nj će se donijeti slava i čast narodâ." (Otk 21, 24-26)

Prema tome, i vremena u kojima je Crkva imala snagu i ugled bila su u savršenom skladu s Božjim planom. Izričito su najavljena u samom Svetom pismu.

To nije bilo nikakvo skretanje od pravog puta, kako bi to danas htjeli prikazati modernisti.

A bogatstvo o kome se govori: nije nekakvo privatno bogatstvo ovog ili onog pojedinca, nego prvenstveno bogatstvo hrama Božjega. Ono je u službi uzvišenosti liturgije i doziva čovjeku u misli višnji nebeski dvor, gdje anđeli bez prestanka slave i hvale Gospodina Boga.

Tradicionalisti ne teže za osobnim bogatstvom i ugledom. Većina njih živi vrlo skromno. Uostalom, oni su danas na marginama društva, za razliku od modernista, koji su već odavno pripadnici društvenog establišmenta u sekularno-liberalnom sustavu.

Kad biste uzeli vremena da malo bolje proučite što tradicionalni katolici zaista govore i pišu, vidjeli biste da oni kao uzore ističu upravo pape, koji nisu imali ni bogatstvo, ni ugled u svijetu, ali se nisu pokoravali svijetu. Nisu odstupali ni milimetra od nauka Crkve, unatoč svim opasnostima i prijetnjama svjetskih moćnika.

 

Papa Pio VI. umro je u zarobljeništvu u revolucionarnoj Francuskoj, jer se odbio pokoriti idejama Francuske revolucije, kao što su "sloboda, jednakost, bratstvo" i "prava čovjeka" (ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Bl. Pio IX. i sv. Pio X. bili su u neprekidnom sukobu s državnim vlastima u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim državama, jer su odbijali prihvatiti liberalne ideje o odvajanju Crkve i države, "slobodi za sve religije" i "jednakosti svih religija" (opet, sve ideje koje današnji modernisti zdušno prihvaćaju).

 

Spomenuti pape nisu bili nikakvi konformisti. Borili su se za potpunu čistoću katoličkog nauka protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve. Bili su spremni i umrijeti u toj borbi.

Ono što mi danas zovemo "tradicionalizmom" zapravo nije ništa drugo, nego nastavak te katoličke borbe.

 

 

2) "Bijeg od križa"

 

Druga teza kaže: "bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti... i to je stranputica i bijeg od križa."

Upravo suprotno! Tradicionalni obredi ističu vrijednost i važnost križa daleko više nego novi obred. 

Poznato je kakve žrtve moraju podnositi svećenici koji žele služiti tradicionalni obred mise, koji su redovito izloženi šikaniranju. Čak i obični vjernici, koji žele ići na tradicionalnu misu, moraju se pripraviti na križ i velike žrtve - jer do tradicionalne mise mogu doći najčešće samo u udaljenim lokacijama i u najnezgodnijim terminima.

 

S druge strane, bijeg od križa i konformizam možete vidjeti najviše kod modernih pripadnika "postkoncilskih struktura".

Zanimljivo je da su oni, koji se zdušno zalažu za koncept "odvajanja Crkve i države", spremni podložiti se svakom nalogu sekularnih državnih vlasti. To se najbolje vidjelo u vremenu COVID-epidemije, kad su po nalogu državnih vlasti zabranili javne sv. mise, pa čak i sakrament koji je najnužniji za samo spasenje duša: sv. krštenje.

Vidimo i kako se pokoravaju sekularnim vlastima u prihvaćanju liberalnih "vrijednosti", pa čak i najbrutalnijeg kršenja naravnog zakona poput sodomije, a u nekim slučajevima čak i pobačaja.

 

Ako pod "bijegom od križa" mislite na izbjegavanje svega što traži određenu žrtvu, što bismo onda mogli reći o reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila? Jedno od glavnih obilježja tih reformi bilo je ukidanje svega onoga što od ljudi traži određenu žrtvu, tj. svega što su autori reforme proglasili "suviše tegotnim". Iz novih obreda su uklonjeni gotovo svi pokornički elementi, ukinut je obvezni post na kvatre i uočnice velikih blagdana, predpričesni post je sveden na samo sat vremena, novi časoslov je drastično skraćen i izmijenjen... Pa i moderne verzije križnoga puta uopće ne nalikuju na pokoru.

3) "Bijeg u prošlost"

 

Na kraju, moram također prokomentirati čestu optužbe da je tradicionalizam "bijeg u prošlost".

 

Raščistimo napokon jednu stvar. 

Kad mi ističemo dokumente poput Pascendi dominici gregis sv. Pija X., ili enciklike Ad beatissimi Apostolorum Benedikta XV., ili Ubi arcano Pija XI., onda mi ne govorimo o prošlosti, nego o sadašnjosti. Ti su dokumenti još uvijek na snazi! 

Nikada nisu bili ukinuti. Oni jednako obvezuju današnje katolike, kao i one prije 50 ili 100 godina.

 

To nije prošlost, nego sadašnjost!

Pape u njima ne iznose nekakva svoja privatna mišljenja, nego govore ex cathedra, kao učitelji vjere i morala za cijelu Crkvu.

Druga je stvar što se mnogi današnji klerici ponašaju kao da ih se ti dokumenti ništa ne tiču. Kao da je Drugi vatikanski koncil poništio sve prijašnje koncile i cjelokupni dotadašnji nauk Crkve.

Sve to ima odraz u široj populaciji. Ljudi su zbunjeni. Oni koji su prošli kroz "moderni vjeronauk" ne znaju ni osnove stvari.

Zato se i pojavljuju ovakva pitanja na Bitno.net-u.

 

Evo, vam jedne od posljedica modernog ekumenizma. Čovjek uopće ne zna prepoznati da je protestantizam krivovjerje. Kako će se onda čuvati njegovih pogubnih utjecaja?

Protestantizam je krivovjerje, jednako kao i arijanizam, nestorijanizam, pelagijanizam itd. 

Pitanje smije li katolik slušati protestantsku glazbu isto je kao: Smije li katolik slušati arijansku glazbu, nestorijansku glazbu, manihejsku glazbu...?

Međutim, modernisti danas ugošćuju i stare krivovjerce s istoka poput nestorijanaca i monofizita, kao i krivovjerce sa zapada (luterane, kalviniste...), pa im valjda i ostale razine "suradnje" ne smetaju.

 

I opet se vraćamo na pitanje svećeničke formacije. Nije ista stvar prolaze li svećenici pravu katoličku formaciju ili pak nekakvu međureligijsku i "ekumensku" formaciju.

 

Treba se vratiti svećeničkoj formaciji o kojoj govori papa bl. Pio IX. u enciklici Qui pluribus, koju sam citirao na početku ovoga teksta. 

 

Kako kaže blaženi papa, svećenici se trebaju formirati: "prema katoličkom nauku, daleko od opasnosti bilo kakve zablude, te da se postojano i potpuno odgajaju u tradicijama Crkve i spisima svetih otaca, i crkvenim ceremonijama i obredima. Time ćete moći dobiti revne i marljive radnike, koji će, obdareni crkvenim duhom i ispravno poučeni naucima, uspjeti u svoje vrijeme pažljivo obrađivati polje Gospodnje i čvrsto vojevati bojeve Gospodnje."

 

31. svibnja - blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice

 

Papa Pio XII. odredio je da se na posljednji dan Marijina mjeseca svibnja slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice. Tako je ostalo u tradicionalnom rimskom obredu do danas. U ovom blagdanu slavimo Majku Božju kao pravu Kraljicu neba i zemlje.

Pio XII. uveo je blagdan Marije Kraljice enciklikom Ad Caeli Reginam, 1954. godine. 

U toj enciklici papa iznosi crkveni nauk o kraljevskom dostojanstvu Majke Božje na temelju Svetoga pisma, crkvenih otaca, liturgije, uvjerenja pobožnoga puka i općenito cjelokupne svete Tradicije.

Pri tome, Pio XII. izričito naglašava da ne uvodi nikakav novi nauk, nego izlaže ono što Crkva vjeruje od pradavnih vremena:

"Qua de re non novam veritatem credendam christiano populo proponere volumus, cum reapse titulus atque argumenta, quibus regalis Mariae dignitas innititur, iam sint quovis tempore luculenter expressa, iamque in Ecclesiae documentis habeantur antiquitus tradita, et in sacrae liturgiae libris."

("O toj stvari ne želimo predložiti na vjerovanje kršćanskom puku novu istinu, jer su zbilja naslov i dokazi, na kojima se osniva Marijino kraljevsko dostojanstvo, već odlično iskazani u svim vremenima, i već su od starine sadržani u dokumentima Crkve i u knjigama svete liturgije.")

Pio XII. dokazuje da je vjerovanje kršćanskoga puka o Majci Božjoj kao Kraljici utemeljeno je na Svetom pismu:

"Christianorum populus, cum, elapsis etiam temporibus non sine ratione crederet illam, de qua Filius Altissimi natus est, qui regnabit in domo Iacob in aeternum (Luc. I, 32), Princeps pacis (Isai. IX, 6), Rex regum et Dominus dominantium (Apoc. XIX, 16), prae aliis omnibus, a Deo creatis, singularia accepisse gratiae privilegia, cumque consideraret arctam necessitudinem interesse inter matrem et prolem, regiam excellentiam Dei Genetrici super omnia facile agnovit.

Quamobrem mirum non est iam antiquos Ecclesiae scriptores, verbis innixos S. Gabrielis Archangeli, qui Mariae Filium praedixit regnaturum esse in aeternum (Luc. I, 32, 33) verbisque Elisabeth, quae eam reverenter salutando celebravit Matrem Domini mei (Luc. I, 43), Mariam appellasse Matrem Regis, Matrem Domini, haud obscure significantes eam ex regia Filii sui dignitate praecipuam quandam habuisse celsitudinem acque praestantiam."

("Kršćanski puk, dok je ne bez razloga i u prošlim vremenima vjerovao da je ona od koje je rođen Sin Svevišnjega, koji će kraljevati u domu Jakovljevu dovijeka (Lk 1, 32), Knez mira (Iz 9, 6), Kralj kraljeva i Gospodar gospodara (Otk 19, 16), primila osobite povlastice milosti, prije svih ostalih bića stvorenih od Boga; kad promisli kako je uska veza nužnosti između majke i djeteta, vrlo će lako priznati Bogorodici kraljevsko dostojanstvo.

Zbog toga, nije čudno da su već stariji crkveni pisci, oslanjajući se na riječi sv. Gabrijela Arkanđela, koji je prorekao da će Sin Marije kraljevati zauvijek (Lk 1, 32-33), i na riječi Elizabete, koja ju je, pozdravljajući sa štovanjem, slavila kao Majku moga Gospodina (Lk 1, 43), nazivali Mariju Majkom Kralja, Majkom Gospodina, nimalo skriveno naznačujući da je ona iz kraljevskog dostojanstva svoga Sina imala određenu osobitu uzvišenost i izvrsnost.")

Zatim Pio XII. pokazuje kako su na tim temeljima crkveni pisci slavili Marijino kraljevsko dostojanstvo, zaključujući sa sv. Alfonzom:

"Quapropter S. Alfonsus De Ligorio omnia superiorum saeculorum testimonia amplexus, haec piissime scribit: Quoniam Maria Virgo ad tam excelsam dignitatem evecta fuit, ut regum Regis Mater esset, idcirco iure meritoque Ecclesia eam Reginae titulo decoravit (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). Sacra vero liturgia, quae doctrinae a maioribus traditae et a christiano populo creditae est veluti fidele speculum, per omnis aetatis decursum, sive in Oriente, sive, in Occidente, caelestis Reginae laudes cecinit perenniterque canit.

("Zbog toga je sv. Alfonz Liguori, obuhvativši sva svjedočanstva prethodnih stoljeća, najpobožnije napisao ovo: Budući da je Djevica Marija uzdignuta na tako visoko dostojanstvo, da bude Majka Kralja kraljeva, zato ju je Crkva s pravom i zasluženo uresila naslovom Kraljice (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). A sveta liturgija, koja je kao vjerno zrcalo nauka, koji su stariji predali i koji kršćanski puk vjeruje, kroz sve je vjekove, bilo na Istoku, bilo na Zapadu, pjevala hvale nebeskoj Kraljici i vječno ih pjeva.")

Pio XII. navodi kao dokaze molitve, pjesme i himne: Salve Regina, Ave, Regina coelorum, Regina coeli laetare, u kojima katolici jasno nazivaju Blaženu Djevicu Mariju Kraljicom, te razne antifone na sv. Misi i u časoslovu, koji slave Marijino kraljevsko dostojanstvo.

 

Sve je to bio razlog da se uvede posebni blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice.

 

Papa Pio XII. u samim riječima ustanovljenja ovog blagdana određuje da se toga dana obnavlja posveta ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Marijinu:

"...Apostolica Nostra Potestate decernimus et instituimus festum Mariae Reginae, quod toto terrarum orbe quotannis die XXXI mensis Maii est celebrandum. Itemque id iubemus ut eodem die humani generis consecratio Immaculato Cordi Beatae Virginis Mariae iteretur. In hoc enim magna spes nititur, fore ut felix oriatur aevum, religionis triumpho et christiana pace serenum."

("...našom apostolskom vlašću određujemo i ustanovljujemo blagdan Marije Kraljice, koji se ima po cijeloj zemlji svake godine slaviti 31. dana mjeseca svibnja. Isto tako, zapovijedamo da se istoga dana ponavlja posvećenje ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Blažene Djevice Marije. U nj se, naime, upire velika nada da će svanuti sretno doba, vedro pobjedom vjere i kršćanskim mirom.")

 

Iz ovih se riječi dobro vidi sva važnost blagdana Marije Kraljice i posvećenja ljudi Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Blagdan Marije Kraljice uveden je u liturgijske knjige rimskoga obreda 1955. godine kao dvostruki blagdan II. razreda (Duplex II classis).

 

 

 

U zbornoj molitvi, Crkva moli da pod zaštitom Marije Kraljice postigne i mir u sadašnjosti, i nebesku slavu u budućnosti:

"Concede nobis, quaesumus, Domine: ut, qui solemnitatem beatae Mariae Virginis Reginae nostrae celebramus; ejus muniti praesidio, pacem in praesenti et gloriam in futuro consequi mereamur. Per Dominum."

("Podaj nam, molimo, Gospodine, da mi koji slavimo svetkovinu Blažene Marije Djevice naše Kraljice, osigurani njezinom zaštitom zaslužimo postići mir u sadašnjosti i slavu u budućnosti. Po Gospodinu.")

 

Crkva primijenjuje na Majku Božju riječi iz starozavjetne knjige Crkvenice, koja se čita u poslanici:

"In omni terra steti; et in omni populo, et in omni gente primatum habui, et omnium excellentium et humilium corda virtute calcavi. Qui audit me, non confundetur, et qui operantur in me, non peccabunt; qui elucidant me, vitam aeternam habebunt."

("Zaustavila sam se u svakom kraju i kod svakoga plemena, preuzela sam vodstvo svakog naroda i dobrotom sam osvojila srca sviju, velikih i malenih. Tko mene sluša, neće se postidjeti, tko mene nasljeduje neće griješiti, a koji me slave, postići će vječni život.")

 

U tim je riječima Svetoga pisma sadržana sva važnost štovanja Majke Božje za duhovni život pojedinca, kao i za borbu za vječno spasenje duša.

Vidimo da se prije toga ističe i Marijino kraljevsko dostojanstvo: "in omni gente primatum habui" - "u svakom sam narodu imala prvenstvo". Mislim da se tu ističe poglavarstvo Majke Božje nad katoličkim narodima.

 

To se poglavarstvo treba povezati s kraljevskom vlašću Krista Kralja o kojoj govori Evanđelje na sv. Misi blagdana Marije Kraljice.

 

 

 

Evanđelje je o navještenju sv. Gabrijela Arkanđela radosne vijesti Blaženoj Djevici Mariji, kao što je to i u većini drugih Gospinih blagdana u tradicionalnom rimskom obredu.

Međutim, ovdje je poseban naglasak na zadnjim riječima sv. Gabrijela Arkanđela:

"Hic erit magnus, et Filius Altissimi vocabitur, et dabit illi Dominus Deus sedem David patris ejus: et regnabit in domo Jacob in aeternum, et regni ejus non erit finis."

 

("On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega, i Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida, i kraljevat će domom Jakovljevim dovijeka, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.")

 

Naglašava se, dakle, kraljevska vlast Krista Kralja. A Majci Božjoj, kao Majci Krista Kralja, s punim pravom pripada naslov Kraljice.

 

Kršćanski puk je uvijek duboko osjećao ove vjerske istine. Zato se od najstarijih vremena Majka Božja prikazuje u umjetnosti kao Kraljica.

 

I sam papa Pio XII. u enciklici Ad Caeli Reginam kao jedan od dokaza općeg uvjerenja kršćanskoga puka navodi i kršćansku umjetnost (slikarstvo i kiparstvo), koja slavi kraljevsku čast Majke Božje.

 

Sigurno ćete se sad sjetiti velikih umjetničkih djela iz renesanse i baroka.

 

No, ja sam se sjetio sličice koja se često pojavljuje kod naslovnice starijih izdanja Rimskoga brevijara (još prije vremena Pija XII.).

Na toj je slici prikazana Majka Božja kao Kraljica pokraj Krista Kralja. Ispod njih nalaze se apostoli, mučenici, pape, djevice i svi sveti.

 

 

 

Gledajući te slike mogli bismo zajedno s papom Pijom XII. uskliknuti:

"Glorientur itaque omnes christifideles se Deiparae Virginis imperio subici, quae et regali gaudet potestate et materno flagrat amore."

("Neka se svi Kristovi vjernici hvale time da su podložni vlasti Bogorodice Djevice, koja se raduje i kraljevskom vlašću i plamti majčinskom ljubavlju.")

 

Blagdan Marije Kraljice kod nas Hrvata lijepo se povezuje s blagdanom Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba.

Naime, 31. svibnja 1731. veliki je požar poharao Zagreb. Usred vatre, čudesno je ostala neoštećena slika Majke Božje, koja se nekada nalazila na gradskim vratima. 

 

I slika Majke Božje od Kamenitih vrata prikazuje Mariju kao Kraljicu. Sjedi na prijestolju, na glavi ima krunu, a u ruci drži žezlo.

 

Štovanjem te slike, stari je Zagreb uvijek pokazivao da priznaje Marijinu kraljevsku vlast, a time i vlast Krista Kralja.

Hrvati su Marijin narod. Majku Božju s pravom nazivamo Kraljicom Hrvata.

Još u 17. stoljeću, pavlin Andrija Eggerer nazvao je našu zemlju: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko kraljevstvo").

 

No, ako Hrvatska i danas doista želi biti Marijino kraljevstvo, u njoj ne smije biti bezbožnih zakona, javnih sablazni i bezobzirnog kršenja osnovnih moralnih načela.

 

Katolička vjera mora opet biti priznata kao službena državna vjera Hrvatske, kao što je bila u vremenu kad je Eggerer napisao gore spomenute riječi.

 

Svi zakoni koji su protivni katoličkoj vjeri, moraju smjesta biti ukinuti.

Udruge i mediji, koji svjesno i planski šire protuvjersku (čak i protunaravnu) propagandu, moraju odmah biti zabranjeni.

 

Tako treba biti na razini države. Na razini pak mjesne zajednice, župe i obitelji, treba napokon stati na kraj kršenju osnovnih pravila ćudoređa. Ne smiju se trpjeti nezakonite (bludne) "veze", nečedno odjevanje, psovka, prostote... Ne smije se trpjeti lutanja u pitanjima vjere i morala. Svemu tome treba napokon stati na kraj.

 

Samo ako se provedu sve ove mjere, moći ćemo Hrvatsku opet nazvati Marijinim kraljevstvom.