srijeda, 8. travnja 2020.

Pokora je životna nužnost za kršćanina



Nadovezao bih se malo na svoj prošli tekst, da neke stvari budu jasnije i da možda ne bi ostale neke nejasnoće. Mislim da bi na sva eventualna pitanja najbolji odgovor bila propovijed bl. Alojzija Stepinca na nedjelju za mir, u Katedrali 24. studenoga 1940.

U toj propovijedi, bl. Alojzije otvoreno govori da su griješni ljudi zaslužili Božju kaznu:
"Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: 'Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!' (Lk 13, 1-5). O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod! Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno? Bog naš nije 'Bog meteža, nego mira' (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: 'Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!' (Iz 1, 20). A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo?" 

Zatim nabraja opačine koje izazivaju kazne Božje: pobačaji, priležništva, psovke, nemar za sv. misu, prijevare, klevete, oholost, tlačenje siromaha, nevjera...

Bl. Alojzije daje rješenje:
"Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: 'Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!' (Lk 13, 15)
Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: 'A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!' (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.
Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači 'srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!' (Ps 50, 19) 
Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47) Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen 'na svijećnjak, da svijetli svima'. (Mt 5, 15). 
Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!
Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.
Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju!"

Inače, važno je shvatiti da ono što smo vidjeli da sveci govore o dobrovoljnom prihvaćanju kazni kao zadovoljštine za grijehe nisu samo njihova privatna mišljenja, nego službeni nauk Crkve.

Crkva službeno naučavajući na Tridentskom koncilu o nužnosti zadovoljštine za grijehe, govori također i o blagodatima i uzvišenosti dobrovoljnog trpljenja za grijehe
(Trident. kon., sess. XIV., cap. 8.):
"Accedit ad haec, quod dum satisfaciendo patimur pro peccatis, Christo Jesu, qui pro peccatis nostris satisfecit, ex quo omnis nostra sufficientia est [II. Cor. 3, 5] conformes efficimur, certissimam quoque inde arrham habentes, quod si compatimur, et conglorificabimur [Rom. 8, 17]."

("Dodajmo ovome, da dok čineći zadovoljštinu trpimo za grijehe, postajemo suobličeni Kristu Isusu, koji je zadovoljio za naše grijehe, od koga dolazi sva naša sposobnost [2 Kor 3, 5], imajući odatle najsigurniji zalog da ako zajedno trpimo, zajedno ćemo se i proslaviti [Rim 8, 17].")

Tridentski koncil izričito naučava da dobrovoljnim prihvaćanjem vremenitih bičeva čovjek može zadovoljiti za grijehe (sess. XIV., cap. 9.):
"Docet preterea, tantam esse divinae munificentiae largitatem, ut non solum poenis, sponte a nobis pro vindicando peccato susceptis, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositis, sed etiam, quod maximum amoris argumentis est, temporalibus flagellis a Deo inflictis et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Jesum Christum satisfacere valeamus."

("Naučava osim toga [Koncil], da je tolika darežljivost božanskoga dobročinstva, da ne samo kaznama koje su od nas dobrovoljno prihvaćene, ili naložene od svećenika prema mjeri grijeha, nego također, što je najveći argument ljubavi, vremenitim bičevima nametnutima od Boga, a od nas strpljivo podnesenima, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")

Taj je crkveni nauk jasno vidljiv i u liturgiji i obredniku. Pogledate li Rimski obrednik iz 1929., vidjet ćete da na nekoliko mjesta potiče svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje teškoće kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.

Tu se ističe obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik, str. 137.-139.), gdje rubrika izričito traži da svećenik pouči bolesnika:
"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."

Zanimljivo je iznova pročitati napomene rubrika u cijelosti...





Sve što ovdje vidimo u rubrikama vrlo je slično uvjetima koje su inače pape davali za potpuni oprost na smrtnom času. Ako pogledate Enchiridion indulgentiarum iz 1952. primijetit ćete da su Pape za priličan broj djela dali potpuni oprost na smrtnom času, ali uvijek pod uvjetom da umirući:
"mortem tanquam peccati stipendium de manu Domini patienter susceperint"
("strpljivo prime smrt iz ruke Gospodnje kao plaću za grijeh")

I sad se postavlja pitanje, zašto se o ovim važnim stvarima danas gotovo uopće ne govori? Zašto se o ovome šuti? Što se to promijenilo u "modernom društvu" i pogledu na ova pitanja? Što mislite?
Pa evo, i jedan poznati profesor, bivši dekan KBF-a u Đakovu, prije desetak dana u intervjuu izjavljuje:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni. Neki to smatraju cinizmom, nedostojnim Boga. To je za mene samo pokazatelj poganskoga duha, duha koji se udaljio od Svetoga pisma! Rekao bih: tko kaže da Bog ne kažnjava, taj je poganin! Pa čitajte povijest izraelskoga naroda, čitajte psalme, proroka Ezekiela, Jeremiju, Tužaljke, Novi zavjet, Poslanicu Hebrejima, crkvene oce! Ne mogu vjerovati što sve ovih tjedana biskupi i svećenici govore, a što, vjerujte mi, nema gotovo nikakve veze s vjerom, a u većini slučajeva radi se o poganskoj misli."

Ne bih se složio da je nevoljkost modernih pastira da govore o kazni rezultat "poganske misli". Puno bi točnije bilo reći da je to utjecaj "prosvjetiteljstva". Takve stavove nisu inspirirali toliko poganski mislioci iz antike, nego "prosvjetiteljski" autori: Voltaire, Rousseau, Hume... i cijela plejada zavedenih im sljedbenika. Njihov je utjecaj uvijek bio lako uočljiv i kod "teoloških modernista".

No, da se vratim na ovu rečenicu iz intervjua:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni."

Pa, barem bi to trebalo biti jasno. Reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila, labavljenje formacije u sjemeništima, dokidanje i nestanak klasičnog teološkog obrazovanja, uz istodobno širenje "nove teologije" po fakultetima, rezultirale su upravo time: velikim brojem pastira koji se ne usude ni govoriti o "teškim temama" poput Božje kazne.

Jedan od glavnih uzroka ovakvoga stanja je i novi obred mise koji je uveden 1969. godine. Ako usporedite molitve u tradicionalnom obredu sa onima u novom obredu, odmah ćete primijetiti da su iz novog obreda sustavno i smišljeno uklonjene ili marginalizirane molitve u kojima se spominje Božja kazna.

Na primjer, ako pogledate samo zborne molitve, naći ćete da u tradicionalnom obredu tijekom crkvene godine dolazi barem šest zbornih molitava koje jasno govore da grijeh izaziva Božju kaznu, da ljudi zasluženo trpe zbog svojih grijeha, te da je potrebna pokora kako bi se te kazne otklonile.

Evo, da ih navedemo... 
Na IV. nedjelju po Bogojavljenju molitva glasi:
"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos, pro humana scis fragilitate non posse subsistere: da nobis salutem mentis et corporis; ut ea, quae pro peccatis nostris patimur, te adiuvante vincamus. Per Dominum..."

("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe, svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu...")

Na Sedamdesetnicu molitva glasi:
"Preces populi tui, quaesumus, Domine, clementer exaudi: ut, qui iuste pro peccatis nostris affligimur, pro tui nominis gloria misericorditer liberemur. Per Dominum..."

("Molitve puka svojega, molimo, Gospodine, milostivo usliši da mi koji s pravom trpimo zbog svojih grijeha, milosrdno budemo oslobođeni na slavu tvojeg imena. Po Gospodinu...")

Na četvrtak nakon Čiste srijede:
"Deus, qui culpa offenderis, paenitentia placaris: preces populi tui supplicantis propitius respice; et flagella tuae iracundiae, quae pro peccatis nostris meremur, averte. Per Dominum..."

("Bože, koga grijeh vrijeđa a pokora ublažuje, pogledaj milostivo ponizne molbe puka svoga i odvrati bičeve srdžbe svoje koje za grijehe svoje zaslužujemo. Po Gospodinu...")

Na subotu korizmenih kvatri molitva glasi:
"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum..."

("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu...")

Na IV. korizmenu nedjelju (Laetare) molitva glasi:
"Concede, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui ex merito nostrae actionis affligimur, tuae gratiae consolatione respiremus. Per Dominum..."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni tvojom milošću. Po Gospodinu...")

Na Veliku srijedu prva molitva glasi:
"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nostris excessibus incessanter affligimur, per unigeniti Fílii tui passionem liberemur: qui tecum vivit et regnat..."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da nas koji se neprestano mučimo radi svojih prestupaka oslobodi muka jedinorođenoga Sina tvoga: koji s tobom živi i kraljuje...")

Neke od tih molitava ušle su i u Litanije svih svetih, kao i u obične pučke pobožnosti. Pape su za njih podijelili i određene oproste. Prema tome, te su molitve svakako stoljećima bile važan dio života Crkve. U liturgiji su prisutne više od 1500 godina.

S kojim su onda pravom liturgijski reformatori 1960-ih uklanjali te molitve iz novog obreda mise? No, to je tek vrh ledene sante. Postoje još deseci drugih molitava, zaziva i gesti u tradicionalnoj liturgiji kojima se izražava pokora i kajanje za grijeh, a koje su posve uklonjene iz nove liturgije.

Da navedem samo jedan primjer takve geste. U tradicionalnom časoslovu, molitelj svaki put kad moli kompletorij (posljednji čas u danu) načini znak križa na prsima govoreći stih Psalma 84.:
"Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis."
("Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.")

Ta je gesta ušla također i u Mali oficij Blažene Djevice Marije.

 

subota, 4. travnja 2020.

Epidemija je i kazna, i opomena, i prilika za popravak i zadovoljštinu


Velike epidemije možemo promatrati iz mnogo različitih kutova. Kada dođu takve kušnje, često se otkriju skrivene namjere i karakteri pojedinih ljudi, pa i cijelih naroda. Na muci se poznaju junaci - kaže naš narod.

Tradicija Crkve nas uči kako trebamo gledati na takve situacije, a njezino dvotisućljetno iskustvo poučava nas kako se ponašati u tim iznimnim vremenima.

U vrijeme velike epidemije u Rimskom Carstvu od oko 249. do 262. godine, sv. Ciprijan u djelu De mortalitate objašnjava zašto se kršćanin ne treba bojati smrti.
Kršćanin, koji se nalazi u stanju posvetne milosti, trebao bi s radošću gledati na smrt, kao na oslobođenje od svijeta i put u nebesku domovinu. To je ono što razlikuje položaj kršćana od ostalih ljudi. Prema tome, nipošto nije ista pozicija kršćanina i nevjernika.

Tko bi se zaista trebao bojati smrti? Nevjernici, nekršteni pogani, židovi, heretici, i ostali koji nisu u stanju posvetne milosti.

Zato sv. Ciprijan u spomenutom djelu govori:
"Mori plane timeat, sed qui ex aqua et Spiritu non renatus, gehennae ignibus mancipatur; mori timeat qui non Christi cruce et passione censetur; mori timeat qui secundum mortem de hac morte transibit; mori timeat quem de saeculo recedentem perennibus poenis aeterna flamma torquebit; mori timeat cui hoc mora longiore confertur, ut cruciatus ejus et gemitus interim differatur: multi ex nostris in hac mortalitate moriuntur, hoc est multi ex nostris de saeculo liberantur. Mortalitas ista ut Judaeis et Gentilibus et Christi hostibus pestis est, ita Dei servis salutaris excessus est. Hoc quod sine ullo discrimine generis humani cum injustis moriuntur et justi, non est quod putetis bonis et malis interitum esse communem. Ad refrigerium justi vocantur, ad supplicium rapiuntur injusti: datur velocius tutela fidentibus, perfidis poena."

("Smrti se zaista treba bojati, ali onaj koji se, nepreporođen iz vode i Duha, predaje ognjevima pakla; neka se boji umrijeti onaj koji nije dionik Kristova križa i muke; neka se boji umrijeti tko po smrti prelazi iz ove smrti; neka se boji umrijeti onaj koga će po izlasku iz svijeta mučiti vječni plamenovi neprolaznim mukama; neka se boji umrijeti kome ovo odugovlačenje daje da se njegove muke i jecaji odgađaju. Mnogi od naših umiru u ovom pomoru, to jest, mnogi od naših se oslobađaju od svijeta. Kao što je ovaj pomor kazna židovima i poganima i neprijateljima Kristovim, tako je Božjim slugama spasonosni izlazak. A to što bez ikakve razlike ljudskoga roda umiru s nepravednicima i pravednici, nije da mislite kako je i dobrima i zlima zajednički svršetak. Pravednici se pozivaju u osvježenje, a nepravednici se grabe na kazne: dat će se brzo pravednicima zakrilje, a nevjernicima kazna.")

To je jedna vrlo važna misao za početak ovoga članka, u kojem ćemo pogledati problem bolesti i epidemija iz više različitih kutova. Tekst sam podijelio na tri dijela.
U prvom ćemo vidjeti što nas liturgija Crkve uči o epidemijama na primjeru zavjetne mise pro vitanda mortalitate, koja je predviđena za vrijeme epidemija i pomora.
U drugom dijelu, vidjet ćemo jedan primjer epidemije iz hrvatske povijesti: kuga u Splitu 1348. godine.
U trećem dijelu pogledat ćemo ukratko što nas uče sveci o suočavanju s bolestima, posebice s onom posljednjom bolesti na samrti.


1) Pouke mise pro vitanda mortalitate



Obrazac mise "pro vitanda mortalitate" sastavio je papa Klement VI. u vrijeme velike kuge 1349. godine. Ta se misa stoljećima služila u vremenima kuge i drugih teških epidemija. Naći ćete je među zavjetnim misama u svim standardnim izdanjima tradicionalnog Rimskog misala, sve do posljednjeg izdanja iz 1962. godine.

Staro pravilo kaže: Lex orandi, lex credendi.
Što nas, dakle, liturgija Crkve uči o epidemijama?
Prvo, uči nas da je epidemija kazna Božja za grijehe čovječanstva.

U misi pro vitanda mortalitate, čita se iz II. knjige o kraljevima (prema Vulgati), kako je Gospodin poslao kugu u Izrael, da bi kaznio grijeh kralja Davida.
"In diebus illis: Immisit Dominus pestilentiam in Israel, de mane usque ad tempus constitutum, et mortui sunt ex populo, a Dan usque ad Bersabe, septuaginta millia virorum. Cumque extendisset manum suam Angelus Domini super Jerusalem, ut disperderet eam, misertus est Dominus super afflictione, et ait Angelo percutienti populum: 'Sufficit: nunc contine manum tuam.' Erat autem Angelus Domini juxta aream Areuna Jebusaei. Dixitque David ad Dominum, cum vidisset Angelum caedentem populum: 'Ego sum qui peccavi, ego inique egi: isti, qui oves sunt, quid fecerunt? Vertatur, obsecro, manus tua contra me, et contra domum patris mei.' Venit autem Gad propheta ad David in die illa, et dixit ei: 'Ascende, constitue altare Domino in area Areuna Jebusaei.' Et ascendit David juxta sermonem Gad, quem praeceperat ei Dominus. Et aedificavit altare Domino, et obtulit holocausta et pacifica: et propitiatus est Dominus terrae, et cohibita est plaga ab Israel."

("U one dane: posla Gospodin kugu na Izrael, od jutra do određenoga vremena, i pomrlo je iz naroda, od Dana do Bersabe, sedamdeset tisuća ljudi. I kad je pružio anđeo svoju ruku na Jeruzalem, da ga uništi, tada se smilovao Gospodin zbog trpljenja, i zapovijedi anđelu, koji je ubijao narod: 'Dosta! Povuci sada ruku svoju!' Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune. I rekao je David Gospodinu, kad je vidio anđela kako udara narod: 'Ja sam onaj koji je sagriješio, ja sam učinio bezakonje. A ovi, koji su ovce, što su učinili? Neka se okrene, molim te, ruka tvoja protiv mene, i protiv doma oca mojega.' Došao je prorok Gad onoga dana Davidu i rekao mu: 'Uziđi i podigni žrtvenik Gospodinu na gumnu Jebusejina Araune.' I uzišao je David, prema poruci Gadovoj, kako mu je Gospodin zapovjedio. David podigne tamo žrtvenik Gospodinu i prinese žrtve paljenice i pomirnice. Tada se Gospodin smilovao zemlji, i prestade kuga u Izraelu.")

U zbornoj molitvi se ističe da su takve kazne poziv ljudima na pokoru za grijehe:
"Deus, qui non mortem, sed paenitentiam desideras peccatorum: populum tuum ad te revertentem propitius respice; ut, dum tibi devotus exsistit, iracundiae tuae flagella ab eo clementer amoveas. Per Dominum..."

("Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grešnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš. Po Gospodinu...")

Drugo što možemo naučiti jest koliko je važna sveta misna žrtva da se otklone takve kazne. Ako su već Davidove žrtve bile dovoljne da isprose Božje milosrđe i prestanak kuge u Izraelu, koliko onda više sveta misna žrtva?

Misna molitva kaže da su kazne epidemije poziv na pokoru. Kad pogledate carstvo grijeha u kojem grca današnje čovječanstvo, možete biti sretni da ga nije pogodila još teža epidemija. Doista, kad usporedite sadašnju epidemiju virusa COVID-19 sa prijašnjim epidemijama, morat ćete priznati da je sadašnja zaraza prilično blaga.
To ćemo vidjeti na jednom primjeru iz hrvatske povijesti...



2) Kuga u Splitu 1348. godine



Jedan od značajnijih izvora za hrvatsku povijest 14. stoljeća je splitski rukopis pod nazivom Summa historiarum tabula a Cutheis de gestis civium Spalatinorum. Prvi put ga je objavio Ivan Lucius (Lučić) u svom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae 1666. god., na str. 381.-386. Ovdje ću citirati nekoliko izvadaka prema tom izdanju...

Prvo poglavlje Summae historiarum govori o kugi u Splitu u prosincu 1348. godine. Evo kako se opisuje početak širenja zaraze: 
"Deinde incipit haec rabiosa pestis per universum mundum discurrendo in miserabiles homines lethaliter desaevire et vires ipsorum debilitare, ita sicut apparebat alicui homini aliquod signum glandis, vel carbunculi in aliqua parte sui corporis cum caliditate febris et ille nullam spem habebat amplius in hoc mundo vivendi. Sed primo statim devote de peccatis suis et contrito corde faciens confessionem sacerdoti et recommendens animam suam Deo, et condens testamentum protinus die tertia, vel quarta spiritum exhalabat; et reliqui homines, qui erant sani videntes tam necem terribilem, et multos in brevi spatio mori, inscii hujus pestilentiae prae timore maximo efficiebantur quasi exanimes et amentes, de simili casu timentes, et putantes mundi finem adesse..."

("Zatim je počela ova divlja kuga, prolazeći po cijelome svijetu, smrtosno hvatati jadne ljude i slabiti njihove snage: čim bi se pojavila kojemu čovjeku neka naznaka ožiljka ili opekline na nekom dijelu tijela zajedno s vrućicom, i takav više nikakve nade ne bi imao da će još živjeti na ovome svijetu. Već bi odmah pobožno, raskajanog srca, obavio ispovijed svojih grijeha svećeniku i preporučujući svoju dušu Bogu, i načinivši oporuku, odmah bi nakon tri ili četiri dana ispustio duh; a ostali ljudi, koji su bili zdravi, vidjevši tako strašnu pogibiju, te da mnogi umiru u kratkom vremenu, nesvjesni ove kuge, od velikog su straha postali kao bezumni ili izvan sebe, bojeći se slične sudbine, i misleći da je došao kraj svijeta...")

Vidimo da su se, unatoč općem strahu i panici, zaraženi ljudi ipak ispovijedali. Nisu im bili uskraćeni sakramenti (kao što to danas rade modernisti diljem svijeta).
Pri tome trebamo biti svjesni da je tada strah morao biti veći nego danas, jer nije bilo razvijene medicinske pomoći, kao u današnje vrijeme.

Pogledajte samo dio ozračja u kugom zaraženom Splitu:
"O quam magnus ululatus et ploratus hominum extollebatur ad Coelum, currebant hinc, et inde unusquisque suos caros attinentes, et proximos plorando, qui mortui erant, et gradiebantur atris vestibus induti vultus gerentes humi moerore depressos. Nesciebant miseri quid potius eligerent, vel cadavera sepelirent, vel soli fugerent a longe, ne inficerentur a tali lethifero morbo contagioso, et singuli euntes per sacros aedes manus suas elevantes ad Caelum supplicantesque Deo gratias agebant, et aliqui ipsorum, fugiebant procul, et a longe per diversa loca oberantes, et dimittebant multa cadavera suorum propinquorum jacentia in domibus, et in templis inhumata... Mares etiam et faeminas, senes et parvulos protinus saeva lues communiter necebat, et nulli aetati hominum parcere volebat, separabat filios et filias a parentibus, et e converso, germanos, et fratres a fratribus et omnes caros a caris, similiter maritos a consortibus et uxores a viris legitimis omnino disgregabat sine aliqua pietate."

("O kako se velika vika i plač ljudi uzdizao prema nebu, trčali su ovdje i ondje, držeći svoje voljene, i oplakujući bližnje koji su umrli, i hodali su odjenuti u crnoj odjeći, tužnim licem pognutim prema zemlji. Nisu znali jadnici što da prije izaberu: da pokopaju trupla ili da sami pobjegnu daleko, da se ne zaraze takvom smrtonosnom zaraznom bolešću, i pojedini su išli po svetim crkvama podižući svoje ruke prema nebu i moleći zahvaljivali Bogu: i neki su od njih, bježeći daleko i lutajući po udaljenim mjestima, ostavljali mnoga trupla svojih bližnjih da leže nepokopana u kućama i hramovima, i nije bilo nikoga da ih pokopa... Muškarce također i žene, starce i djecu odmah je zajedno ubijala divlja zaraza, i nijednu ljudsku dob nije htjela poštedjeti, odvajala je sinove i kćeri od roditelja, i obratno, rođake i braću od braće, i sve voljene od voljenih, slično supruge od supruga, i žene od zakonitih muževa posve odvajala bez ikakve milosti.")

Za pisca tih redaka nije bilo nikakve sumnje da je epidemija kazna za grijehe, zajedno s ratovima i glađu u ono vrijeme:
"quatuor autem cladibus antedictis videlicet, Epidimiae, fame, fera et ferro, tota illa Provincia Dalmatiae et Croatiae multis annis ex divino iudicio flagellata, poenam fuorum peccatorum mediocriter non pertransiverunt"

("četirima, naime, spomenutim pošastima, to jest, epidemije, gladi, zvijeri i željeza, cijela je ova pokrajina Dalmacije i Hrvatske mnogo godina bičevana po božanskoj odredbi, kaznu za svoje grijehe nisu lako prošli")  

Ovdje je važno da shvatimo koliko su kazne koje vidimo u današnje vrijeme blage u usporedbi s kaznama nekih prijašnjih vremena. Može li se uopće uspoređivati tadašnja kuga sa današnjim virusom COVID-19?
Čovjek koji bi obolio od kuge, u pravilu bi od toga i umro. Izliječenja su bila iznimno rijetka. S druge strane, velika većina ljudi koja oboli od virusa COVID-19, nakon tjedan-dva ozdravi. A mnogi uopće nemaju nikakve simptome.

No, sigurno je da svaka bolest predstavlja veliku muku za čovjeka. Pogledat ćemo ukratko neke koristi koje čovjek može izvući iz takve situacije.


3) Ni najmanji bakcil ne miče se bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje

Svi veliki učitelji duhovnog života govore kako bolesti treba podnositi strpljivo, te bez mrmljanja i žaljenja. Svi se slažu da tako podnesene patnje donose višestruke koristi vjerniku. Naročito se ističe da strpljivo podnošenje bolesti koristi kao zadovoljština za grijehe. Lakše je trpjeti na ovome svijetu, nego nakon smrti u čistilištu. Bolje je pretrpjeti malu kaznu na ovome svijetu, nego desetljećima gorjeti u čistilišnom ognju.

Sv. Robert Bellarmin je napisao osam dugačkih i opširnih propovijedi o nevoljama i patnjama. U četvrtoj propovijedi, govoreći o koristima koje imamo od nesreća i patnja na ovome svijetu, opisuje kako dobrovoljno trpljenje umanjuje kazne koje bismo nakon smrti trebali pretrpjeti u čistilištu:
"Quid preterea tribulatio? Minuit cruciatum, quem post hanc vitam in purgatorio luere deberemus. Accipe similitudinem. Si duo socii tabernam simul ingrediantur, et uterque usque ad satietatem comedat et bibat, deinde ad vesperam, cum est hora solvendi, alter clam inde se subducens, deserat sodalem suum, num is, qui solus manet, totum solvere non cogetur? Cogetur sane, etiam si pallium in taberna relinquere deberet: Sic etiam, auditores, animus et corpus socii quidem sunt, simul ingrediunt et bibunt: et quamquam animus superbiendo, corpus luxuriando peccant, simul tamen debitum peccatorum contrahunt: verum mortis vespera adveniente, cum iam est hora solvendi, aliter sociorum, corpus videlicet, deserti sodalem suum, atque ab eo fugiens sub terram in sepulchro se abscondit: porro animus solus rapitur continuo ad carcerem, et vingula purgatorii, ibique severissime excipitur et flagellatur, nec ante dimittitur quam et pro se et pro socio usque ad ultimum quadrantem satisfecerit. Ne igitur nobis id contingat, quid facit Deus? Tribulationem aliquam permittit super nos venire quae corpus cogat, etiam si nolit, solvere partem suam, antequam ab animo per mortem separetur. Quod vero Deus ita cogat, magnum beneficium. Nam omnino debita solvenda sunt. Non est quod quisquam se decipiat. Sordes multas contraxisti? Purgari debes. Comedisti et bibisti? Solvere debes. Cum delectatione peccasti? Cum dolore puniri debes."

("Čemu, osim toga, nevolja? Umanjuje mučenje, koje bismo nakon ovoga života morali podnijeti u čistilištu. Uzmi primjer. Ako dva suradnika istovremeno uđu u gostionicu, i obojica jedu i piju do sitosti, a zatim navečer, kad dođe čas da plate, jedan se potajno išuljavši, napusti svog ortaka: zar neće onaj koji je ostao biti prisiljen da sam isplati cijeli dug? Bit će svakako prisiljen, pa makar morao svoju kabanicu ostaviti u gostionici. Tako su također, slušatelji, i duša i tijelo suradnici, zajedno ulaze i piju: i premda duša griješi po oholosti, a tijelo po bludnosti, zajedno sabiru dug za grijehe. No, kad dođe večer smrti, dok je već došao čas isplate, jedan od suradnika - dakako, tijelo - napušta svog suradnika, i bježeći od njega, sakrije se pod zemlju u grob: i tako se ugrabi samo duša u zatvor, u okove čistilišta, i tamo se najstrože muči i bičuje, i ne pušta se prije nego što isplati do posljednjega novčića - i za sebe i za svog suradnika. Kako nam se, dakle, ovo ne bi dogodilo, što čini Bog? Dopušta da nam dođe neka nevolja, koja prisiljava tijelo, čak i kad ono to neće, da isplati svoj dio, prije nego što se po smrti odvoji od duše. A to što Bog tako prisiljava tijelo, veliko je dobročinstvo. Naime, dugove treba isplatiti u cijelosti. Neka se nitko ne zavarava. Skupio si mnoge ljage? Trebaš se očistiti. Jeo si i pio? Dužan si platiti. Griješio si s uživanjem? Trebaš biti kažnjen s boli.")

Čitajte u djelima svetaca koliko pišu o potrebi strpljivosti u bolesti i prihvaćanju iste kao kazne za grijehe. Bilo bi suvišno ovdje nabrajati sva ta mjesta, jer nema praktički nijednoga velikog učitelja duhovnog života koji o tome nije govorio.

Ne smijemo također zaboraviti da čovjek može dobrovoljno trpjeti i za grijehe drugih ljudi, ako svoje boli prikaže kao zadovoljštinu za grijehe bližnjih.

O ovoj vrsti trpljenja govorio je naročito naš bl. Ivan Merz, koji je u trpljenju vidio važno sredstvo za širenje kraljevstva Božjega. Mnogi su se ovih dana s pravom sjetili Merzova pisma učiteljici Miri Majetić (21. veljače 1928.), pa ću i ja prenijeti one čuvene riječi iz tog pisma:
"A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke - jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove toga trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova."

Jednako je važno što Merz govori u pismu svom teško bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću :
"Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike Mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katol. pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge."

Mislim da je posebno važno što Merz govori: "nema slučaja", nema slučajnosti, ništa se ne događa slučajno, ili sasvim konkretno: "ni najmanji bakcil se ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje".

No, kako kod bolesnika postići takav pozitivan stav prema bolesti i patnji? U tome pomažu brojne molitve, koje su sastavili sveci kroz stoljeća.

Sv. Alfonz Liguori u svom priručniku za ispovjednike navodi velik broj lijepih strelovitih molitava, koje bi ispovjednici trebali sugerirati bolesnicima i umirućima. Posebno je dojmljiva ova za predanje u volju Božju:
"Semper fiat voluntas tua. Volo tantum quod tu vis. Volo pati quantum tu vis. Volo mori quando tu vis."

("Neka uvijek bude Tvoja volja. Želim samo ono što Ti želiš. Želim trpjeti koliko Ti želiš. Želim umrijeti kada Ti želiš.")

Oni kojih se to tiče bi svakako trebali pogledati i ostale molitve koje sv. Alfonz navodi. Treba iskoristiti sva sredstva koja se pružaju kako bi i bolest postala blagoslovljena prilika za posvećenje.


subota, 28. ožujka 2020.

28. ožujka - Sv. Ivan Kapistran



U tradicionalnom obredu, 28. ožujka slavi se spomen sv. Ivana Kapistrana.
U ovim teškim trenucima za naš narod, trebali bismo se sjetiti tog velikog sveca, koji se istaknuo ne samo u uzornom obavljanju dužnosti svećenika, redovnika, inkvizitora i vojskovođe, nego također i u brizi za siromašne i bolesne. Nikada on nije odbijao bolesnike, niti se brinuo za vlastito zdravlje kad je u pitanju borba za spasenje duša. Nije se ustručavao pristupiti kužnima. A i sam je umro od bolesti u Iloku nakon slavne pobjede nad Turcima kod Beograda 1456. godine.

Ipak, najvažnija stvar koju možemo naučiti od sv. Ivana Kapistrana jest koliko moramo cijeniti našu katoličku vjeru. Koliko se moramo boriti za nju, i paziti da ne uspiju pokušaji onih koji je žele iskriviti i nagrditi.

Trebamo se sjetiti evanđeoske prispodobe o blagu skrivenom na njivi:
"Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."
(Mt 13, 44)

U svom govoru stanovnicima Leipziga, sv. Ivan Kapistran tumači da je to blago - katolička vjera:
"Thesaurus ille est veritas fidei catholicae. Catholicus dicitur ille qui in nullo errat, unde interpretatur universalis.")

("To blago je istina katoličke vjere. Katolikom se naziva onaj koji ni u čemu ne zabludjeva, stoga se prevodi kao sveopći.") 

Katolik je onaj koji ne drži nijednu zabludu. Dakle, onaj koji ima čistu i cjelovitu katoličku vjeru. Ovo sv. Ivan Kapistran argumentira s jedne strane riječima sv. Jakova Apostola: "tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega" (Jak 2, 10). S druge strane, poznatom izrekom kanonskoga prava (kako je donose ondašnji izvori Corpus iuris canonici): "Dubius in fide infidelis est".

Spojivši to dvoje, sv. Ivan Kapistran govori:
"qui in uno erraverit omnium est reus et de uno articulo dubius haereticus est."
("tko u jednome zabludi, krivac je svega; i sumnjiv o jednome članku, krivovjerac je.") 

Druga evanđeoska prispodoba koje se ovdje trebamo sjetiti je ona o ribarskoj mreži:
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)

U spomenutoj propovijedi, sv. Ivan Kapistran ovako tumači tu prispodobu:
"Item simile est regnum coelorum sagenae missae in mari et ex omni genere piscium congreganti. Sagena illa est sancta Mater Ecclesia quae congregat ex omni genere piscium quia non claudit gremium ad eam currenti. Ideo etiam Salvator noster dixit: 'Eum qui venit ad me non eiiciam foras' (Ioan. 6, 37) et ad Romanos (1, 14): non est discretio Graeci et barbari apud Deum qui nullius personae est acceptor, ut dicit Petrus (Act. 10, 34). Quam cum educentes et secus littus sedentes elegerunt bonos in vasa sua, malos autem foras miserunt. Boni enim manent dumtaxat in participatione Ecclesiae, sm. illud Psal. CXVIII: 'Particeps ego sum omnium timentium te et custodientium mandata tua'. Malos autem foras miserunt: ad unitatem Ecclesiae non venientes foras mittunt, quia extra Ecclesiam Catholicam nulli est salus. Ideo qui se non vult conformare ut filius Ecclesiae Romanae haereticus est et extra eam censendus est."

("Isto tako, kraljevstvo je nebesko slično mreži bačenoj u more i koja zahvaća svakovrsne ribe. Ta mreža je sveta Majka Crkva, koja skuplja ribe svake vrste, jer ne zatvara krilo onome koji joj pristiže. Zato je također i naš Spasitelj rekao: 'onoga tko dođe k meni neću izbaciti van' (Iv 6, 37), i u poslanici Rimljanima (1, 14), nema razlikovanja Grka i barbara kod Boga, koji nije pristran, kako kaže Petar (Dj 10, 34). Kad izvuku [mrežu], sjednu na obali i skupe dobre u svoje posude, a loše izbace van. Naime, dobri ostaju barem u dioništvu Crkve, prema onoj Psalma 118.: 'Ja sam dionik svih koji te se boje i koji čuvaju tvoje zapovijedi'. A zle su izbacili van: one koji ne dolaze jedinstvu Crkve, bacaju van, jer izvan Katoličke Crkve nikome nema spasenja. Zato onaj koji se ne želi prilagoditi kao sin Rimske Crkve, krivovjerac je i treba smatrati da je izvan nje.")

Sv. Ivan Kapistran je u svoje vrijeme posebno vojevao protiv husita. Husiti su držali slične zablude kao kasnije protestantski krivovjerci (koji i danas govore da im je Jan Huss "prethodnik"). Njihovo je središte bilo u Češkoj odakle su se nastojali širiti po srednjoj Europi.

Zahvaljujući učinkovitoj reakciji katoličke strane (i crkvenih i svjetovnih vlasti), husitski se krivovjerci uglavnom nisu uspjeli proširiti izvan Češke.  
Sv. Ivan Kapistran je propovijedao protiv husita po cijeloj srednjoj Europi, a uspio je i mnoge Čehe vratiti u krilo Katoličke Crkve. U jednom svom pismu, 10. listopada 1451., sv. Ivan piše:
"...quum haec sit voluntas Dei ut et Boemis, qui ab obedientia sanctae Romanae Ecclesiae recesserunt, verbum Dei evangelizem, ad eripiendos illos a Satanae faucibus quibus quotidie praeda fiunt. Illorum quidem multa millia a diaboli servitute liberavimus, divina gratia opitulante..."

("...jer je to volja Božja, da i Česima, koji su odstupili od poslušnosti svetoj Rimskoj Crkvi, navijestim riječ Božju, da ih istrgne iz ždrijela Sotone, kome su svakodnevno lovina. Već smo mnoge tisuće njih oslobodili od đavolskog ropstva, uz pomoć Božje milosti...")

Mislim da je ovo važno istaknuti. Zadatak je crkvenih pastira da budno čuvaju cjelovitost i čistoću katoličke vjere. Od koga da je čuvaju? Pa, od svih onih koje je žele mijenjati, olabaviti, razvodniti, zaprljati...

Osim dužnosti čuvanja katoličke vjere, pastiri imaju i dužnost da šire tu vjeru po cijelome svijetu. Bez katoličke vjere nema spasenja.

Sv. Ivan Kapistran kaže u pismu papi Kalikstu III., 21. lipnja 1455.:
"divina dispositio te, Pater Sancte, elegerit in verum Christi vicarium pro sancta fide Catholica non tantum conservanda, verum et adaugenda"
("božanska uredba je tebe, Sveti Oče, izabrala za pravog Kristovog namjesnika, ne samo za očuvanje katoličke vjere, već i za njezino širenje")

Stoljećima se smatralo da je jedan od glavnih zadataka papa - proširenje katoličke vjere po cijelom svijetu - u sve zemlje i narode.

Eto, to su neke stvari o kojima možemo razmišljati na blagdan sv. Ivana Kapistrana.

Trebamo također moliti zagovor tog velikog sveca. I to ne samo danas, nego i inače u našim pobožnostima.
Trebamo reći s pouzdanjem: Sv. Ivane Kapistrane, moli za nas.

I dodati, primjerice, iduću molitvu (iz molitvenika Serafsko cvijeće, 1959. god., str. 510.):



utorak, 24. ožujka 2020.

Moramo nastojati da i čitav narod kao cjelina bude dobar



Potres u Zagrebu podsjetio me na jednu propovijed mons. Janka Penića, koja bi mogla biti vrlo korisna za razumijevanje nedavnih zbivanja. Penić je bio kanonik, dugogodišnji propovjednik u zagrebačkoj katedrali, te rektor zagrebačkog bogoslovskog sjemeništa tijekom 1950-ih i 1960-ih.

Penić u propovijedi na IX. nedjelju po Duhovima, 1941. godine, govori zašto Božje kazne pogađaju narode. Naime, na IX. nedjelju po Duhovima u tradicionalnoj misi čita se sljedeće evanđelje (Lk 19, 41-47):
"U ono vrijeme kad se Isus približio Jeruzalemu, ugleda grad i zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti znao, i to u ovaj dan što ti donosi mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će dani, kada će te tvoji neprijatelji okružiti opkopom, opkolit će te i pritisnuti sa svih strana. Satrt će tebe i tvoju djecu u tebi i neće u tebi ostaviti ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao vremena svojega pohoda! A kad uđe u hram, stade izgoniti iz hrama prodavače i kupce, i reče im: Pisano je: Moj dom, dom je molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku spilju. I svaki je dan naučavao u hramu."

Tumačeći evanđelje, mons. Penić objašnjava zašto kazne pogađaju i kolektivitete (obitelji i narode), a ne samo pojedince. Njegova je argumentacija sljedeća: Bog nema potrebe uvijek kazniti pojedinca na ovome svijetu, jer ga može još teže kazniti na drugome svijetu (muke u čistilištu i u paklu).

Ali, kad su u pitanju obitelji i narodi - kao kolektiviteti, kao skupine - one moraju primiti ili nagradu ili kaznu na ovome svijetu, zato što na drugome svijetu nema obitelji i naroda u onom smislu u kojem postoje na ovome svijetu.

Naime, znamo po Kristovim riječima da na drugome svijetu nema ni ženidbe ni obitelji:
"Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." (Lk 20, 34-36)

"Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu."
(Mt 22, 30)

Dakle, ženidba i obitelj pripadaju ovome svijetu (potrebne su radi rađanja djece).
Na drugome svijetu nema obitelji u zemaljskom smislu, kao što nema naroda kao skupina kako ih shvaćamo na ovome svijetu.
Zbog tog razloga, kaže mons. Penić, obitelji i narodi moraju svu svoju nagradu i kaznu primiti već na ovome svijetu.

Evo cijele Penićeve propovijedi (preneseno iz: Janko Penić, Sabrana djela I., Zagreb 1976., str. 70.-71.).





Eto, tako je propovijedao mons. Penić 1941. godine. A tako su propovijedali i ostali pastiri prije Drugoga vatikanskog koncila. Pogledate li propovijedi bl. Alojzija Stepinaca (a i svih drugih biskupa u ono vrijeme), vidjet ćete da su vrlo često govorili o kaznama koje pogađaju cijele narode i države. Njihove su pouke čvrsto utemeljene na Svetome pismu i dvotisućljetnoj tradiciji Crkve.

Ovdje bih također htio naglasiti da kazne često imaju različite učinke na različite ljude. Ono što je jednom čovjeku kazna, drugome čovjeku može biti veliki blagoslov.

Primjer vam je pokolj betlehemske dječice. To je bila kazna roditeljima te djece, jer nisu primili Svetu Obitelj kad se Krist trebao roditi. S druge strane, to je bio najveći blagoslov za samu tu dječicu, jer su umrijevši za Krista, postigli vječno spasenje (krštenje u krvi).

Tako to tumači sv. Vinko Fererski u svojoj snažnoj propovijedi na blagdan Nevine dječice (Sermo 15. in festo SS. Innocentum), gdje kaže:
"Deus habet istud in sua providentia, quod nunquam dimittat peccatum impunitum, quia vel punitur in hoc mundo, vel in alio mundo, vel in utroque. Sicut enim non dimittit aliquod bonum irremuneratum, quia vel hic, vel in alio mundo, vel utrobique remunerat, et dicunt doctores quod in punitionibus poenitentia correspondet culpae... Videamus patres et matres Innocentum, in quo peccaverunt contra Deum. Nonne in hoc, quod noluerunt hospitio recipere Virginem gravidam nec Joseph sponsum, nec etiam post nativitatem visis tot miraculis noluerunt recipere filium Dei et Matrem et Joseph, ne Herodi regi displicerent. Ideo Deus provocavit contra eos Herodem etc. 'Quia per qua quis peccat per haec et torquetur' (Sap. 11, 17).

("Bog ima ovo u svojoj providnosti, da nikada ne ostavlja grijeh nekažnjenim, jer ga ili kažnjava na ovome svijetu, ili na drugome svijetu, ili na oba. Kao što ne ostavlja nijedno dobro nenagrađenim, jer ga ili ovdje, ili na drugome svijetu, ili na oba nagrađuje, i kažu naučitelji da u kažnjavanju pokora odgovara kazni... Pogledajmo očeve i majke nevine dječice, u čemu su sagriješili protiv Boga. Zar ne u tome, što nisu htjeli primiti u svratiše trudnu Djevicu, ni zaručnika Josipa, niti su nakon rođenja, vidjevši tolika čudesa, željeli primiti Sina Božjega i Majku i Josipa, kako se ne bi zamjerili kralju Herodu. Zato je Bog izazvao protiv njih Heroda itd. 'Jer po čemu netko sagriješi, po tome će se i mučiti' (Mudr 11, 17).")

Malo kasnije sv. Vinko odgovara onima koji bi možda prigovorili takvom tumačenju:
"Diceret aliquis subtilis: Et quae justitia Dei fuit, ex peccatis parentum punire filios? Et numquid diceret Scriptura: 'Filius non portaret iniquitatem patris, et pater non portabit iniqitatem filii?' (Ez. 18, 20). Respondeo, quod patres fuerunt puniti et non filii. Primo, propter crepicordium de morte filiorum. Secundo, quia multi patres volentes filios defendere, mortui sunt, vel fuerunt damnati ex suis peccatis, filii autem non fuerunt puniti. Declaretur per similitudinem de male induto, cui rex motus compassione facit dilacerare illam malam tunicam, quam portat, ut post eum induat de serico, vel de auro, licet displiceat ei, et tristetur quando tunica dilaceratur, tamen quando videt se optime indutum, gaudet, nunquid dicetur hoc punitio? Ita est de carne. Non est nisi unus saccus, sed post induti sunt scarlatta gloriae. Ideo non filii dicuntur puniti sed patres. Ideo Apostolus: 'Oportet corruptibile hoc induere incorruptionem, et mortale hoc induere immortalitatem' (I. Cor. 15, 53). Vel de rege, qui facit destruere domum ruinosam rustico, et post dat illi castrum, non dicitur hoc punitio sed remuneratio. Idem de corporibus SS. Innocentum. Domus erant ruinosae, quibus destructis per martyrium dedit castrum paradisi in Christi ascensione. Ideo poterant dicere SS. Innocentes: 'Scimus quoniam, si terrestris domus nostra hujus habitationis dissolvatur, quod aedificationem ex Deo habemus, domum non manufactam, sad aeternam in caelis.' (II. Cor. 5, 1)"

("Reći će netko suptilan: A što je bila Božja pravda, kazniti sinove za grijehe roditelja? I zar ne kaže Pismo: 'Sin neće nositi bezakonje očevo, i otac neće nositi bezakonje sina' (Ez 18, 20). Odgovaram, da su bili kažnjeni roditelji, a ne sinovi. Prvo, slomom srca zbog smrti sinova. Drugo, jer su mnogi očevi koji su htjeli obraniti svoje sinove, smrtno stradali, ili su bili osuđeni zbog svojih grijeha, ali sinovi nisu bili kažnjeni. To se očituje po sličnosti sa čovjekom koji je loše odjeven, i kome kralj iz sažaljenja čini da mu razderu tu otrcanu odjeću koju nosi, kako bi ga kasnije odjenuo u odjeću od svile ili od zlata; iako će biti žalostan dok se razdire njegova odjeća, kada vidi da je kasnije izvrsno odjenut, može li se reći da je to kažnjavanje? Tako je i kod tijela. Ono nije nego jedna vreća, ali kasnije su odjenuti u skrlet slave. Zato se ne kaže da su sinovi kažnjeni, nego očevi. Stoga kaže Apostol: 'Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.' (1 Kor 15, 53). Ili o kralju koji dade srušiti seljaku ruševnu kuću, i nakon toga mu dade tvrđavu; ne kaže se da je to kazna, nego nagrada. Isto se može reći o tijelima svete nevine dječice. Bila su ruševne kuće, kojima je nakon uništenja po mučeništvu, dao tvrđavu raja u Kristovom uzašašću. Zato su mogla reći sveta nevina djeca: 'Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima' (2 Kor 5, 1)."

Kazne na ovome svijetu su također i poziv ljudima na obraćenje i pokoru. Najgore bi bilo da i nakon ovih nevolja sve ostane isto: da se ljudi ne obrate.
To vrijedi za cijelu državu. Najgore bi bilo da i nakon svih ovih upozorenja, državne vlasti i dalje zadrže sve one odvratne i nemoralne zakone: koji dopuštaju pobačaj, civilni brak; zakone koji su dali sva moguća prava izvanbračnim zajednicama (priležništvu) i ozakonili čak protuprirodne sodomske "veze".
Da ne govorimo sad o općenitim problemima liberalno-sekularističkih temelja Ustava RH.

Kako na općoj razini, tako i na razini pojedinaca: Najgore bi bilo kada se ljudi ne bi obratili nakon svega što su vidjeli i doživjeli.
Nažalost, izgleda da stvari idu u tom smjeru. Nije prošlo ni dva dana od potresa, a mnogi ljudi nastavljaju po starome: psovači i dalje psuju, bludnici i dalje bludniče, a modernisti i dalje šire svoje zablude.

Mogli ste vidjeti ovih dana kako se modernisti iz petnih žila trude ne bi li nekako dokazali da epidemija i potres nisu Božje kazne. Tako su se uhvatili one rečenice iz nedjeljnog evanđelja u novom obredu: "tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" (Iv 9, 2)
No, da su oni čitali sv. Tomu Akvinskoga, onda bi znali da je sva njihova mišljenja oborio već sv. Toma  u svojoj Summi theologiae, I-II, q. 87.
Neću se na tome zadržavati.


Na kraju, ponešto i o nesreći koja je zadesila zagrebačke crkve. Naime, u potresu su stradale gotovo sve značajnije zagrebačke crkve.

Ne bih se usudio govoriti zašto je baš njih pogodila ova nesreća. Međutim, dopustite mi da konstatiram neke stvari. Sve su te crkve na razne načine bile desakralizirane, pa i oskvrnute, u zadnjim godinama.

Upotrebljavane su za stvari koje su apsolutno nespojive sa svetim prostorom. Korištene su za koncerte, pa i one posve svjetovne prirode; u njima su marširali turisti konstantno ometajući vjernike koji su pokušavali moliti, čak i kad je bilo izloženo Presveto!

U crkvi sv. Franje na Kaptolu su iz godine u godinu bili organizirani sinkretistički međureligijski skupovi, na koje su dovlačeni predstavnici muhamedanaca, i raznih krivovjerskih sekti. Za vrijeme svjetske molitvene osmine, po svim su navedenim crkvama organizirane "ekumenske molitve" sa protestantskim krivovjercima i istočnim raskolnicima.

A što reći o općem odnosu prema crkvenom prostoru? Mnogi u svom modernizmu uopće više nisu vidjeli razliku između svetoga i profanoga. Po crkvama su šetali bez ikakvog poštovanja, brbljali, smijuljili se, pričali na mobitel,  hodali ravnodušno ispred svetohraništa...

Mislite li da su sve to sitnice? 
Pogledajte ovaj događaj iz života sluge Božjega fra Ante Antića:
"Trebalo se dogovoriti, pa su na hodniku, pred vratima samostanske kućne kapelice neko vrijeme razgovarala tri oca: Antić, M. i A. Završio dogovor.
- A sada, braćo moja - pođimo u kapelicu pa izmolimo tri Zdravomarije kao zadovoljštinu za ovaj nered. Nismo smjeli tu pred vratima kapelice glasno razgovarati. Možda smo uvrijedili Gospodina."
(A. Katalinić, Dobri otac Antić: treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 127.)

Ako je već i samo glasnije razgovaranje pred kapelicom nešto za što treba dati zadovoljštinu, koliko onda više sva ona profaniziranja koja sam gore nabrojao?

Upućujem vas na tekst: Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?



 

subota, 21. ožujka 2020.

Red ljubavi (Ordo caritatis)




Od najstarijih vremena Crkva nas uči da u našoj ljubavi mora postojati određeni red, prema riječima Pjesme nad pjesmama (2, 4): "ordinavit in me caritatem" ("uredio je u meni ljubav"). O tom poretku ljubavi ("ordo caritatis" ili "ordo dilectionis") nalazimo vrlo razvijena i detaljna učenja već kod svetih otaca.

Sv. Augustin u svom klasičnom djelu De doctrina christiana (lib. I., cap. 27.) donosi poglavlje pod nazivom "Ordo dilectionis", u kojem kaže:
"Ille autem iuste et sancte vivit, qui rerum integer aestimator est: ipse est autem, qui ordinatam dilectionem habet, ne aut diligat, quod non est diligendum, aut non diligat, quod est diligendum, aut amplius diligat, quod minus est diligendum, aut aeque diligat, quod vel minus vel amplius diligendum est, aut minus vel amplius, quod aeque diligendum est. Omnis peccator, in quantum pecator est, non est diligendus; et omnis homo, inquantum homo est, diligendus est propter Deum, Deus vero propter seipsum. Et si Deus omni homine amplius diligendus est, amplius quisque debet Deum diligere, quam seipsum. Item amplius alius homo diligendus est, quam corpus nostrum: quia propter Deum omnia ista diligenda sunt..."

("Onaj, naime, živi pravedno i sveto, koji je razborit procjenitelj stvari: a to je onaj, koji ima uređenu ljubav, da niti ljubi ono što ne treba ljubiti, niti propušta ljubiti ono što treba ljubiti, niti da više ljubi ono što treba manje ljubiti, niti da jednako ljubi ono što treba ljubiti manje ili više, ili da više ili manje ljubi ono što treba jednako ljubiti. Svakoga grešnika, utoliko što je grešnik, ne treba ljubiti; a svakoga čovjeka, utoliko što je čovjek, treba ljubiti radi Boga. A Boga treba ljubiti radi njega samoga. I ako Boga treba ljubiti više od svakoga čovjeka, svatko treba više ljubiti Boga nego samoga sebe. Isto tako, više treba ljubiti svakoga čovjeka, nego svoje tijelo: jer radi Boga treba ljubiti sve to...")

Vidimo, dakle, da u našoj ljubavi mora postojati poredak: da ne bismo više ljubili ono što treba manje ljubiti, a manje ljubili ono što treba više ljubiti.

Sv. Toma Akvinski raspravljajući o redu ljubavi u svojoj Summi theologiae (II-II, q. 26.) u člancima iznosi i objašnjava sljedeće zaključke:
1. postoji određeni poredak u ljubavi;
2. trebamo ljubiti Boga više nego bližnjega;
3. trebamo ljubiti Boga više nego sami sebe;
4. trebamo ljubiti sebe više nego bližnjega;
5. trebamo ljubiti bližnjega (što se tiče spasenja duše) više nego vlastito tijelo;
6. neke bližnje moramo ljubiti više nego druge (ne smijemo jednako ljubiti sve ljude);
7. trebamo ljubiti više one s kojima smo bliže vezani, nego druge ljude (pa makar oni bili bolji od njih);
8. trebamo više ljubiti one s kojima smo u krvnom srodstvu, nego one s kojima nismo; trebamo također više ljubiti svoje sugrađane i sunarodnjake, nego druge ljude;
9. čovjek treba više ljubiti svoje roditelje, nego djecu;
10. treba više ljubiti oca, nego majku;
11. treba ljubiti više roditelje, nego suprugu;
12. na poseban način čovjek ljubi one kojima čini dobro;
13. poredak ljubavi će na određeni način ostati i u nebeskoj domovini.


Zadržao bih se malo na 5. članku, gdje sv. Toma objašnjava kako moramo više ljubiti spasenje bližnjega, nego svoje vlastito tijelo. To znači da onaj koji potpuno ljubi bližnjega, treba biti spreman izložiti i svoje tjelesno zdravlje radi vječnoga spasenja bližnjega, barem u situacijama kad je to dužan.

Ovako govori sv. Toma (II-II, q. 26., a. 5.):
"Consociatio autem in plena participatione beatitudinis, quae est ratio diligendi proximum, est maior ratio diligendi quam participatio beatitudinis per redundantiam, quae est ratio diligendi proprium corpus. Et ideo proximum, quantum ad salutem animae, magis debemus diligere quam proprium corpus."

("Zajedništvo, naime, u punom dioništvu blaženstva, što je razlog ljubavi prema bližnjemu, veći je razlog za ljubav nego dioništvo blaženstva po obilju, što je razlog ljubljenja vlastitoga tijela. I zato bližnjega, što se tiče spasenja duše, trebamo više ljubiti nego vlastito tijelo.")

To ne znači da se vjernik uvijek treba izlagati fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega, nego samo u situacijama kad je to dužan. Zato sv. Toma u istom članku, u trećem odgovoru, kaže:
"Et ideo non est de necessitate caritatis quod homo proprium corpus exponat pro salute proximi, nisi in casu quod tenetur eius saluti providere. Sed quod aliquis sponte ad hoc se offerat, pertinet ad perfectionem caritatis."

("I stoga nije nužno po ljubavi da čovjek izlaže vlastito tijelo za spasenje bližnjega, osim u slučaju kad je dužan brinuti za njegovo spasenje. Ali, što se netko dobrovoljno za to ponudi, spada u savršenstvo ljubavi.")

Oni koji teže savršenstvu (a to bi barem trebali biti svećenici i redovnici) trebali bi biti spremni izložiti se i fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega.

Što nam to govori u kontekstu mjera koje su nedavno donesene zbog epidemije COVID-19? Iako su mnoge mjere sasvim opravdane, neke nikako ne možete opravdati. Na primjer, nikako ne možete opravdati odgode podjele sakramenta krštenja navodnom "ljubavlju prema bližnjemu".

Sakrament krštenja je apsolutno potreban čovjeku za vječno spasenje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5). 
Odgađanje tog sakramenta vrlo je opasno.
Tko će biti odgovoran ako netko zbog takvih mjera umre bez krštenja?

Upravo je u vrijeme velike smrtnosti, široka dostupnost sakramenata potrebna još više nego prije.
Pa, čak i u vrijeme kad nema velikih opasnosti od pogibelji, treba uvijek nastojati da se krštenje podijeli što prije. Dakle, i u redovitim okolnostima, Crkva je uvijek naučavala da djecu treba što prije krstiti, zbog opasnosti da umru bez krštenja.

Spomenimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (561.-563.):
561. P. Kada treba odnijeti djecu u crkvu da se krste?
O. Djecu treba odnijeti u crkvu da se krste što je prije moguće.
562. P. Zašto se treba žuriti da se djeca krste?
O. Treba se žuriti krstiti djecu jer djeca u toj dobi mogu lako umrijeti, a ako nisu krštena ne mogu se spasiti.
563. P. Griješe li očevi i majke ako zbog njihova nemara umru njihova djeca bez krštenja ili ako odgađaju njihovo krštenje?
O. Očevi i majke koji zbog nemara ne krste djecu, pa se dogodi da bez krštenja umru, teško griješe i tada kad dugo odgađaju krštenje, jer na taj način izlažu djecu opasnosti da umru bez krštenja.

Prije se o tome itekako vodilo računa. Uvijek mi pada na pamet primjer bana Josipa Jelačića, koji je rođen 16. listopada 1801. i već istoga dana kršten u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Ako griješe roditelji koji dugo odgađaju krštenje svoje djece, koliko više griješe pastiri koji mjesecima odgađaju podjelu sakramenata?
No, to je tema za sebe. Vraćam se sada na temu ovoga teksta: red ljubavi.

O poretku ljubavi posebno su detaljno pisali moralni teolozi u raspravama o bogoslovskoj kreposti ljubavi. Pogledajmo stoga što o tome kaže najveći moralni teolog svih vremena: sv. Alfonz Liguori.

Sv. Alfonz ovako piše o redu ljubavi (Theologia moralis, lib.5., t. 5., cap. 2, ad. 1.):
"Ordine charitatis quisque tenetur post Deum diligere: 1. seipsum, secundum bona spiritualia. 2. Proximum, quoad eadem bona. 3. Seipsum, quoad bona corporalia. 4. Proximum, quoad eadem. 5. Denique seipsum, et deinde proximum quoad bona externa."

("Po redu ljubavi, svatko je dužan poslije Boga ljubiti: 1. samoga sebe, u odnosu na duhovna dobra. 2. Bližnjega, što se tiče istih dobara. 3. Sebe samoga, što se tiče tjelesnih dobara. 4. Bližnjega što se tiče istih dobara. 5. Napokon, sebe, a zatim bližnjega, što se tiče vanjskih dobara.")

Vidimo da na toj ljestvici opet duhovna dobra (to jest, vječno spasenje) stoje ispred tjelesnih i zemaljskih dobara.
Dakako, na vrhu je ljubav prema Bogu:
"Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" (Mk 12, 30)

Ta zapovijed obvezuje svakog čovjeka, i griješi onaj tko je zanemaruje. Griješi čovjek koji ljubi bilo koga ili bilo što više nego Boga.

Sv. Alfonz Liguori navodi među grijesima protiv ljubavi:
"Mortaliter peccat etiam, si quis amet Deum amore appretiative seu aestimative minore, quam creaturas."

("Smrtno griješi također, ako netko manje ljubi Boga estimativno ili aprecijativno, nego stvorenja.")

Nitko ne smije više ljubiti stvorenja, nego njihovog Stvoritelja. Ako se možda pitate zašto to toliko naglašavam, otkrit ću vam razlog - a to je ujedno i razlog zašto sam odlučio napisati ovaj tekst.

Prije nekoliko mjeseci, čini mi se u prosincu 2019., vidio sam da je na Facebooku netko napisao u komentaru da više voli svoju obitelj, nego Boga. Šokiralo me je da netko (tko se izjašnjava kao vjernik) može otvoreno reći takvo što.

Sigurno je i ta osoba čula u nekom trenutku svog života što Gospodin govori u Evanđelju:
"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Evanđelje je tako jasno po tom pitanju, da jednostavno ne može biti jasnije. Kako je onda moguće da neki samozvani "kršćani" ne drže do prve i najveće zapovijedi: zapovijedi ljubavi?

Ali, koliko god nas to šokiralo, nažalost, ne bi nas trebalo čuditi. Pa, pogledajte kakve se sve zbunjujuće poruke šalju preko "moderne vjerske literature", a i iz usta modernih propovjednika.

Na primjer, jedan je župnik iz okolice Splita u siječnju objavio na Facebooku sljedeću poruku...



Mislim stvarno... Kakve su ovo poruke? Ne samo da su zbunjujuće, nego su i potpuno krive. Kako uopće mogu pisati ovakve stvari?

A sad razmislite koliko sličnih poruka kola među vjernicima...

No, razlozi zašto je u današnje vrijeme toliko "ohladnjela ljubav mnogih" (Mt 24, 12), mnogo su dublji i kompleksniji. Jedan od njih je i u novoj liturgiji, koja je uvedena nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Kako da se ljudi pouče ljubavi prema Bogu, kad vide kako se u novom obredu mise postupa sa Presvetim Sakramentom? Ili, kad vide kako moderni redovnici u civilnoj odjeći ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa, a da niti ne pokleknu?

Moramo također biti svjesni da je ljubav Božji dar. Mi moramo neprekidno moliti Boga da nam daruje bogoslovsku krepost ljubavi, kao i kreposti vjere i ufanja. 
Kad pobliže proučite tradicionalnu liturgiju, primijetit ćete upravo velik broj molitava za dar ljubavi.

S druge strane, u novoj liturgiji je na različite načine smanjen broj tih molitava: bilo potpunim uklanjanjem, bilo davanjem svećenicima opcija da uzmu druge molitve (što oni uvelike koriste).

Zar nas onda čudi ova hladnoća koju gledamo posvuda?


Što nam je činiti u ovakvoj situaciji? Pa svakako trebamo svi opet početi moliti za dar prave i savršene ljubavi.
Evo, za tu su svrhu vrlo pogodne litanije Presvetoga Imena Isusova. Završna molitva tih litanija uzeta je iz liturgije. To je izvorno zborna molitva za II. nedjelju po Duhovima:
"Sancti nominis tui, Domine, timorem pariter et amorem fac nos habere perpetuum: quia numquam tua gubernatione destituis, quos in soliditate tuae dilectionis instituis."

("Daj nam, Gospodine, da se tvojega svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ.")

Osim litanija i drugih molitava, trebao bi svatko od nas nastojati svakodnevno obnoviti čin vjere, ufanja i ljubavi. Dakako, po nekom od tradicionalnih obrazaca, poput ovoga (molitvenik: Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god.).






nedjelja, 15. ožujka 2020.

Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine



Na internetu je dostupan Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine. Ta zbirka sadrži molitve i pobožnosti, koje su pape obdarili oprostima od 16. stoljeća, pa sve do 1950-ih. Radi se o službenom vatikanskom izdanju, a ne tek o nekom običnom molitveniku.

Preporučio bih osobito svećenicima i redovnicima (a i svima koji znaju latinski jezik) da iskoriste ovo ogromno blago koje im se nudi iz riznice Crkve. Posebice je duhovnim osobama potrebno da, uz službene molitve časoslova, njeguju i druge pobožnosti i molitve koje su iznjedrila stoljeća katoličke tradicije, i koje su pape obdarili obilnim oprostima.

Bio bi veoma ozbiljan propust kada biste ostali ravnodušni prema tom blagu, jer: "Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega tražiti." (Lk 12, 48)

Knjigu možete preuzeti ovdje: Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine.





Ako vas baš zanimaju prijevodi nekih molitava na hrvatski, mogu reći da za određeni dio molitava iz Enchiridiona možete pronaći prijevode u pojedinim (predkoncilskim) molitvenicima. Dakako, ako se dobro potrudite, i ako znate što tražite, jer su prijevodi razasuti po desecima različitih molitvenika. Trebalo bi to skupiti na jedno mjesto.

Na primjer, molitva Duhu Svetom za Katoličku Crkvu, koju je papa Leon XIII. 1889. god. obdario oprostom (Enchiridion, str. 190.).





Prijevod te molitve možete vidjeti u molitveniku Katolički đak iz 1926. na str. 555.
To je druga molitva ispod.



Dakako, i ovaj prvi zaziv možete naći u Enchiridionu.
Inače, smatram da su baš u današnje vrijeme izrazito potrebne molitve koje su pape preporučili u vrijeme one velike katoličke borbe protiv liberalizma i modernizma krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Moramo biti svjesni da ta faza u povijesti još nije završila. Štoviše, borba protiv liberalno-modernističkog krivovjerja trebala bi danas biti još žešća nego u vrijeme sv. Pija X.

Naime, danas modernisti nisu tek nekakva skupina opskurnih teoretičara, kao početkom 20. stoljeća, nego jedna razgranata mreža koja se proširila na sve strane svijeta. Danas modernisti drže u svojim rukama većinu teoloških fakulteta i ogroman broj biskupskih stolica. I oni aktivno zlorabe svoje položaje kako bi nametali stvari koje su protivne katoličkoj vjeri i štetne za spasenje duša.

U takvoj situaciji, ne vidim što bismo drugo mogli učiniti, nego uzeti i iskoristiti blago molitava iz crkvene tradicije, posebice onih iz vremena bl. Pija IX., Leona XIII., sv. Pija X i Pija XI.
Kad pobliže pogledate te molitve, shvatit ćete da je u njima sadržano sve ono za što bismo i mi danas trebali moliti.

subota, 22. veljače 2020.

Manipuliranje citatima svetaca


Mnogo je načina na koji se danas iskrivljuju riječi svetaca: od pogrešnih ili nespretnih prijevoda, preko interpretacija neukih osoba, vađenja iz konteksta, pa sve do namjernih i smišljenih manipulacija - na granici falsificiranja.

Na internetu je vrlo često manipuliranje citatima svetaca. Pri tome je najgore kad dobronamjerni, ali neuki ljudi, ne uspijevaju prepoznati manipulaciju, nego dalje prenose pojedine takave citat.

To obično djeluje na ovaj način. Netko prvi izvuče rečenicu (ili dio rečenice) nekog sveca i postavi je u kontekst koji je nerijetko potpuno suprotan njenom izvornom kontekstu. Zatim se drugi ljudi "navuku", pa dalje prenose tu misao... I to onda doslovno traje godinama.

Navest ću jedan primjer, koji dobro oslikava cijelu ovu situaciju. Prije nekoliko godina vidio sam da su na portalu Bitno.net citirali misao sv. Roberta Bellarmina:
"S ljubavlju nijedan čovjek nije izgubljen i bez nje nijedan nije spašen."
Odmah sam prepoznao o čemu je riječ, jer ta misao potječe iz jedne od meni najdražih Bellarminovih knjiga: De ascensione mentis in Deum. Sličnu je misao Bellarmin izrekao također i u svom katekizmu.

Naravno, oni na Bitno.netu nisu napomenuli odakle je misao uzeta (a vjerojatno ne znaju). Pitam se iz kojih su je izvora oni uopće preuzeli... Mislim, nema nikakve sumnje da nitko od Bitno.net-ovih novinara ne čita Bellarmina.

No, izgleda da ta rečenica - ovako istrgnuta iz konteksta - kola već duže vremena internetom.
Evo je, primjerice, na Facebook stranici udruge Betlehem još 2013. godine.




Ili na Facebook profilu portala "Mladi katolici" 2017. godine.



Neki dan je isti citat prenio i jedan svećenik na svom Facebook profilu...



U čemu je, dakle, problem s tim citatom? Problem je u tome što čovjek koji gleda tu rečenicu tako izvučenu iz konteksta uopće ne može shvatiti o čemu je sv. Robert Bellarmin stvarno govorio.

Naime, ta se rečenica nalazi na kraju 13. dijela Bellarminove knjige De ascensione mentis in Deum (grad. 13., cap. 5.) gdje se govori o dubini mudrosti Božje na primjeru predestinacije i reprobacije.
Govoreći s jedne strane, o primjerima tolikih ljudi koji su tijekom svog života dugo ustrajali u dobrim djelima, ali na kraju života posrnuli u grijeh i propali u pakao; a s druge strane, o onima koji su cijeli život živjeli u grijehu, a tek se na kraju obratili (i na kraju spasili) - ukazuje s kolikom se pažnjom i oprezom, pa i strahom, treba čovjek brinuti za svoje spasenje, navodeći riječi sv. Pavla: "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).

Nakon toga dolazi pasus u kojem se nalazi gore spomenuta misao o ljubavi. Evo točno cijelog pasusa u izvorniku da shvatite kontekst:
"Tu vero, anima mea, his omnibus consideratis, 'satage ut certam facias per bona opera vocationem et electionem tuam', ut apostolus Petrus te monet in epistola sua posteriore [II. Petr. 1, 10]. Quae autem sint opera bona quae certam faciunt vocationem et electionem docet apostolus Ioannes cum ait: 'Filioli mei, non diligamus verbo neque lingua sed opere et veritate' [I. Ioan. 3, 18]. Charitas enim est cum qua nemo damnatur et sine qua nemo salvatur; charitas autem per opera demonstratur, cum quis videlicet non spe retributionis temporalis vel ex affectu inordinato ad creaturam, sed ex intimo et puro amore Dei et proximi vel eleemosynas pauperibus elargitur vel inimicis condonat injurias. Et quoniam non satis est incipere, sed 'Qui perseveraverit usque in finem hic salvus erit' [Matth. 10, 22], ideo dicit Apostolus 'satagite', quod est anxie et sollicite ac diligentissime incumbere in negotium salutis aeternae. Et vere, si quod est probabile argumentum electionis divinae, illud est cum homo sollicitus de salute magis quam de ulla re alia non cessat orare Deum pro dono verae poenitentiae et verae humilitatis et perfectae charitatis et perseverantiae usque in finem; neque sola oratione contentus 'regnum Dei et justitiam ejus' [Matth. 6, 33], ut Salvator admonuit, totis viribus quaerere et invenire contendit."

("A ti, dušo moja, promotrivši sve ovo, 'trudi se da po dobrim djelima učiniš sigurnim svoj poziv i izabranje' [2 Pt 1, 10], kako te opominje apostol Petar u svojoj drugoj poslanici. A koja su to dobra djela koja čine sigurnim poziv i izabranje naučava apostol Ivan: 'Dječice moja, ne ljubimo riječju niti jezikom, nego djelom i istinom' [1 Iv 3, 18]. 
Ljubav je naime, ona s kojom se nitko ne osuđuje, i bez koje se nitko ne spašava; a ljubav se pokazuje po djelima, to jest, kada netko - ne iz nade za zemaljskom nagradom ili iz neuredne sklonosti prema stvorenjima, nego iz unutarnje i čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu - ili dijeli milostinju siromasima ili oprašta uvrede neprijateljima. I jer nije dovoljno tek započeti, nego: 'Tko ustraje do kraja, taj će biti spašen' [Mt 10, 22], stoga kaže Apostol 'trudite se', što znači tjeskobno i pozorno i vrlo pažljivo nastojati oko rada za vječno spasenje. I zaista, ako postoji koje vjerojatno očitovanje Božjeg izabranja, to je kad čovjek brinući se za spasenje više nego za ikakvu drugu stvar, ne prestaje moliti Boga za dar prave pokore, i prave poniznosti, i savršene ljubavi, i ustrajnosti sve do kraja; i ne zadovoljavajući se samo molitvom, svim silama nastoji tražiti i pronaći 'kraljevstvo Božje i pravdu njegovu' [Mt 6, 33], kao što opominje Spasitelj.")

I što sad kažete... kad vidite gornju misao u njenom stvarnom kontekstu?

Evo tog pasusa u originalnom izdanju De ascensione mentis in Deum iz 1615. godine.





Važno je također naglasiti da sv. Robert Bellarmin govoreći o ljubavi, misli na bogoslovsku krepost ljubavi, a ne na ono što današnji svijet smatra pod pojmom "ljubavi".

Dakle, ako gledamo bogoslovsku krepost ljubavi, potpuno nam je jasno zašto Bellarmin kaže da se bez ljubavi nitko ne spašava, a s njom nitko ne osuđuje. Naime, u katoličkoj se teologiji uvijek naglašavalo da je ljubav blisko povezana s posvetnom milošću. Toliko povezana, da se gubitkom posvetne milosti, gubi i krepost ljubavi. Nijedan čovjek koji se nalazi u stanju smrtnoga grijeha NEMA LJUBAV. S druge strane, svi koji nalaze u stanju posvetne milosti imaju i krepost ljubavi (dakako, u različitim količinama, prema stupnju svetosti svakoga pojedinoga od njih).

Bez poznavanja ovog konteksta, ne može se shvatiti Bellarminova misao o ljubavi. Po tome vidite koliki je promašaj bilo izvlačenje onih riječi iz konteksta... I onda ono prenošenje po Facebooku...

Je li to učinjeno namjerno? Ne znam. 
Nije tolika tragedija da neupućeni vjernici ne prepoznaju takve manipulacije sa citatima svetaca. Ali jest tragedija da to svećenici ne prepoznaju, ili da čak aktivno sudjeluju u širenju takvih citata.

Nažalost, to je često pokazatelj slabog obrazovanja novog klera koji je prošao razvodnjenu i "moderniziranu" postkoncilsku formaciju.
Kako će netko tko nikada nije čitao djela crkvenih naučitelja u njihovom izvorniku, prepoznati manipuliranje njihovim citatima? 

No, najgore od svega jest kad vidite da se citatima svetaca manipulira čak i u današnjoj službenoj literaturi, koja se koristi na teološkim fakultetima.

Mene ne čudi što modernisti iskrivljuju riječi svetaca. Ta oni iskrivljuju i riječi samoga Gospodina našega Isusa Krista! Gdje onda neće iskrivljavati i riječi njegovih svetaca!?

Mogli bismo o tome raspravljati naširoko. O toj temi bi se mogle napisati i cijele knjige. Problem manipulacija u modernističkoj pseudoteologiji dotaknuo sam djelomično na početku ovog teksta: Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?