Bilo je poželjno da se podigne vojska katoličke mladeži

Od sredine 19. stoljeća postalo je očito da se crkvena hijerarhija neće moći sama oduprijeti sve većoj navali sekularizacije, liberalizma i neprekidnog rovarenja otvorenih i prikrivenih neprijatelja Crkve. Počela se, stoga, uviđati potreba da se katolički laici angažiraju u obrani Crkve i kršćanskog poretka u društvu. Inicijativa za tu akciju došla je od samih laika, koji su se s tim ciljem počeli sve više okupljati i organizirati.

Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1867., u Bologni je osnovano Društvo talijanske katoličke mladeži. Tu udrugu možemo smatrati početkom organiziranog katoličkog pokreta u Europi.

Društvo je osnovano na izrazito antiliberalnim temeljima, kao podrška papi u vremenima sukoba s talijanskim sekularnim vlastima. U tim teškim vremenima, svježe ujedinjena Kraljevina Italija otimala je teritorij Papinske Države i sve više sužavala papinu mogućnost djelovanja. Osim toga, raznim je nepravednim zakonima onemogućavala normalno djelovanje Crkve, dok je istovremeno dala punu slobodu nekatoličkim zajednicama: židovima, protestantima itd.

Mladi katolici shvatili su da nešto moraju poduzeti, pa su se počeli organizirati u spomenutom Društvu, kao svojevrsnom obrambenom bedemu Crkve.

Papa bl. Pio IX. odobrio je pravila Društva u breveu Dum filii Belial, 2. svibnja 1868.

U tom dokumentu, blaženi Pio IX. piše: 

"Dum filii Belial tenebrosa consortia sua in religiosae civilisque societatis exitium propagare nituntur, praesertim inter iuvenes: optandum sane erat, ut catholicus iuvenum coetus exurgeret, qui religionis vexillum extollens, impietati grassanti se obiiceret, eiusque frangeret impetum."

("Dok sinovi Belijalovi nastoje promicati svoje mračne skupštine na propast vjerskog i građanskog društva, osobito među mladima, bilo je svakako poželjno da se podigne četa katoličke mladeži, koja će se, uzdižući zastavu vjere, suprotstaviti navali bezbožnosti i slomiti njegov napad.")

 

Pio IX. otvoreno potiče mlade katolike da hrabro uđu u borbu:

"Pergite itaque alacriter incoepto vestro, superno hoc auxilio freti, et alios aliosque vobis adsciscere conamini, ut densius agmen agmen validiusque compacti christiani nominis hostes per arma iustitiae a dextris et a sinistris facilius profligare possitis."

("Nastavite stoga živahno ono što ste započeli, uzdajući se u višnju pomoć, i nastojte pridobiti i druge da vam se pridruže: da čvršćim zbijanjem redova i snažnije združeni, po oružju pravde zdesna i lijeva, lakše uzmognete poraziti neprijatelje kršćanskoga imena.")

Kao što su nekoć pape dijelili potpuni oprost vojnicima koji su se pridružili križarskoj vojni, tako je papa Pio IX. podijelio potpuni oprost mladićima koji se pridruže Društvu katoličke mladeži, uz uobičajene uvjete:

"...omnibus et singulis huic Societati addictis, qui vere poenitentes et sacra communione refecti pro haeresum extirpatione et Sanctae Matris Ecclesiae exaltatione oraverint, plenariam concedimus indulgentiam in die ingressus uniuscuiusque in Societatem, in diebus festis vel infra octavas Sanctissimae Virginis sine labe conceptae ac S. Petri Apostoli Patronum Societatis, nec non in festis ipsius Beatae Mariae Virginis sub titulo Auxilium Christianorum et Cathedrae Romanae eiusdem Apostolorum Principis, in die quoque constituendo ad expiandas defunctorum sodalium, et eorum animas qui impensius Ecclesiae causam propugnarunt: ac demum concedimus peculiaribus Societatis Consiliis seu Circulis, ut singulorum sodales in proprium cuiusque Circuli Patronorum festis eiusdem indulgentiae beneficio frui valeant. Has porro indulgentias omnes animabus quoque Christifidelium, quae Deo in caritate coniunctae ex hac vita migraverint, per modum suffragii applicari posse in Domino indulgemus..."

("...svima i svakome tko se pridruži ovom Društvu, koji uistinu pokajani i okrijepljeni svetom pričešću, mole za iskorijenje krivovjerja i uzvišenje svete Majke Crkve, udijeljujemo potpuni oprost: na dan ulaska svakog člana u Društvo, na blagdane ili unutar osmina Presvete Djevice bez grijeha začete i sv. Petra Apostola, zaštitnika Društva, također na blagdane iste Blažene Djevice Marije pod naslovom Pomoćnice kršćana i rimske katedre istoga Apostolskog poglavara, a također i na dan koji je ustanovljen za molitvu za pokojne članove i duše onih koji su se izdašnije borili za Crkvu; i povrh toga, udijeljujemo pojedinim savjetima Društva ili krugovima, da članovi svakoga od njih mogu uživati povlasticu istog oprosta na blagdane zaštitnika pojedinog kruga. Nadalje, dopuštamo u Gospodinu da se svi ovi oprosti mogu namijeniti per modum suffragii za duše Kristovih vjernika, koje su, združene s Bogom po ljubavi, prešle iz ovog svijeta.")

Značajni su i govori koje je papa Pio IX. držao katoličkoj mladeži tijekom raznih prigoda. U tim se govorima može dobro vidjeti odnos Pija IX. prema građanskom društvu: kako detektira probleme i koje lijekove predlaže za njihovo rješavanje.

Kad se slavio zlatni svećenički jubilej Pija IX. 1869. godine, Sveti otac primio je predstavnike katoličke mladeži na posebnu audijenciju. Tom je prigodom, između ostaloga, rekao:

"Dunque, miei cari giovani, voi siete con me ed io sono con voi: noi dobbiamo combattere contro l'errore, presentarci ai nemici, e procurare di mettere fuori dal loro cuore il veleno, e preservarne quelli che pur ne sono illesi: dobbiamo altresì abbracciare e trarre alla causa di Dio coloro che non sono ancora abbastanza decisi pel bene e pel vero."

("Dakle, moji dragi mladi, vi ste sa mnom i ja sam s vama: mi se trebamo boriti protiv zablude, pokazati se neprijateljima, i pobrinuti se da izbacimo otrov iz njihovog srca, i očuvati one koji su još netaknuti; trebamo također prigrliti i privući Božjoj stvari one koji se još nisu posve odlučili za dobro i za istinito.")

Posebno bih istaknuo govor Pija IX. na Bogojavljenje, 6. siječnja 1875., predstavnicima katoličkih društava. U završnom blagoslovu, Pio IX. spominje u čemu je razlika između nove ujedinjene Italije i stare Italije:

"...questa penisola, che, quand' era divisa in più Stati, era unita colla fede, ma ora che si dice politicamente unita, è seminata di templi protestanti, di scuole eterodosse, e di altre simili instituzioni, che hanno missione di dividere l'Italia nella fede, nel culto, nella religione, per dar luogo alle instituzioni di Satana, il quale entra volontieri a regnare, ma ha per simbolo il Nullus ordo e il Sempiternus horror!"

("...ovaj poluotok, koji dok je bio podijeljen na više država, bio je ujedinjen vjerom, ali sada dok se naziva politički ujedinjenim, rasijan je protestantskim hramovima, krivovjernim školama i drugim sličnim ustanovama, koje imaju misiju da podijele Italiju u vjeri, u kultu, u religiji, kako bi dale mjesto ustanovama Sotone, koji rado ulazi da zavlada, ali ima za svoj simbol Nullus ordo i Sempiternus horror!")

Sveta Stolica protivila se ujedinjenju Italije, jer se to ujedinjenje provodilo otimanjem teritorija Papinske Države, ali i zbog činjenice što je talijanski nacionalistički pokret bio pod vodstvom liberalnih, antiklerikalnih i masonskih elemenata.

Pri tome treba istaknuti da papa nije bio protiv same ideje talijanske nacije. Ali, jedinstvo jednog naroda ne znači da on mora biti pod jednom državnom vlašću. Vidimo kako Pio IX. ističe da je daleko važnije da narod bude ujedinjen u jednoj katoličkoj vjeri, nego da bude pod jednom državnom birokracijom (a bez jedinstvene vjere). 

Ne treba miješati domoljublje i etatizam.

Kakav je bio stav bl. Pija IX. prema Italiji možda se najbolje vidi u njegovom govoru na audijenciji 21. lipnja 1872. predstavnicima biskupija i katoličke mladeži:

"Il Papa e sempre lo stesso: ho benedetto l'Italia e la benedico anche adesso; ma non benedico quei professori e quei maestri d'iniquita, che col consenso di chi puo, tentano di corrompere il cuore, di guastare la mente alla gioventu incauta. No, questi non possono essere oggetto delle benedizioni del Papa...

Benedico l'Italia, ma non benedico gli usurpatori della Chiesa e nemici di Dio; non benedico gli spogliatori dei Tempi, i bestemmiatori e i profanatori delle sante immagini; no, non posso benedire né questi sacrileghi, né quelli che o poca o niuna cura si prendono per comprimerli nei limiti dei loro doveri.

Benedico l'Italia, e i Vescovi che ultimamente sono stati inviati alle loro residenze. Oh come l'Italia in questa occasione si è mostrata veramente figlia della fede, senza la quale non si può piacere a Dio, e della quale chi è privo sarà condannato: Qui non crediderit condemnabitur."

("Papa je uvijek isti: blagoslovio sam Italiju i blagoslivljam je i sada; ali ne blagoslivljam ove profesore i ove učitelje bezakonja, koji s pristankom onih koji mogu, pokušavaju pokvariti srce, oplijeniti dušu neopreznoj mladeži. Ne, takvi ne mogu biti objekt papina blagoslova...

Blagoslivljam Italiju, ali ne blagoslivljam uzurpatore Crkve i neprijatelje Božje; ne blagoslivljam pustošitelje hramova, hulitelje i oskvrnitelje svetih slika: ne, ne mogu blagosloviti ni ta svetogrđa, ni one koji se malo ili nimalo ne brinu da se zadrže u granicama svojih dužnosti.

Blagoslivljam Italiju i biskupe koji su nedavno poslani u svoje rezidencije. O, kako se Italija u toj prilici pokazala kao istinska kćer vjere, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu, i onaj tko je lišen vjere, bit će osuđen: Qui non crediderit condemnabitur [Tko ne uzvjeruje, osudit će se - Mk 16, 16].")

I nasljednik Pija IX. na papinskoj stolici, Leon XIII., izrekao je i napisao mnoge značajne riječi u dokumentima i govorima predstavnicima katoličke mladeži. S druge strane, Društvo talijanske katoličke mladeži uvijek je spremno slušalo i promicalo papinski nauk u društvu.

Kad je papa Leon XIII. objavio encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustavu država (1885. god.), u kojoj iznosi katolički nauk o odnosu Crkve i države, Društvo talijanske katoličke mladeži poslalo mu je pismo podrške i izjavilo svoju apsolutnu podložnost prema tom nepogrešivom nauku Svete Stolice.

Predstavnici katoličke mladeži istaknuli su pismu podrške da je taj dokument svečana potvrda da Crkva Kristova nikada ne mijenja božanski nauk i da ga uvijek zna čudesno primijeniti na konkretne životne prilike.

 

Papa Leon XIII. odgovorio je Društvu katoličke mladeži pismom od 16. siječnja 1886.

 

 

 

U svom pismu, papa Leon XIII. na početku ističe koliko mu znači podrška mladih katolika:

"Non miranda nec inopinata, sed tamen periucunda Nobis fuit animi vestri recens declaratio. Iis enim cognitis, quae non multo ante docueramus de civitatum constitutione christiana, consilium sponte cepistis Nobis studiose confirmare docilem, uti oportet, ad praecepta Sedis Apostolicae voluntatem; idque epistolis compluribus, in quibus oratio quidem varia, sed una mens apparet omnium vestrum eademque sententia. Istam in amplectendis doctrinis catholicis concordem nec timidam alacritatem, sicut apprime congruit cum instituto societatis vestrae, ita vobis singulis gloriosam maximeque salutarem putatote, his praesertim temporibus difficillimis, cum tam multi ex aequalibus vestris, natura fortasse boni, bene etiam saepe instituti, sensim tamen a praepostero quodam, malo magistro officii, pudore vinci sese debilitarique patiuntur."

("Nije nam neobična, ni nenadana, ali nam je vrlo ugodna nedavna izjava o vašem stajalištu. Naime, spoznavši ono što smo nedugo prije naučavali o kršćanskom ustavu država, spontano ste odlučili potvrditi svoju poučljivu, kako i treba, volju za vršenje zapovijedi Apostolske Stolice; i to brojnim pismima, u kojima je govor, doduše, raznolik, ali se javlja jedno mišljenje i isto stajalište svih vas. Ovu složnu, a ne bojažljivu, hitrost u prihvaćanju katoličkih nauka, kao što je osobito prikladno ustanovi vašeg društva, tako je smatrajte slavnom i najviše spasonosnom za svakoga od vas, posebno u ovim vremenima kad si mnogi od vaših vršnjaka, koji su po naravi možda dobri, a često i dobro odgojeni, ipak dopuštaju da budu malo pomalo svladani i oslabljeni od opakog srama, koji je loš učitelj.")

Ovdje je važno uočiti da papa Leon XIII. izričito potvrđuje da je ono što je iznio o kršćanskom ustroju država u enciklici Immortale Dei doista službeni nauk Crkve. Papa je pohvalio ove mlade ljude, jer su bespogovorno prihvatili taj nauk, te očekuje od njih da pridobe i druge mlade.

Papa Leon XIII. potom ističe da se u katoličkom nauku nalazi spas i za pojedince, i za države:

"Omnium enim tam privatorum hominum quam civitatum continetur in catholica religione salus..."

("Svima, naime, kako privatnim ljudima, tako i državama, spasenje je sadržano u katoličkoj vjeri...")

I u drugim prigodama, papa Leon XIII. slao je Društvu talijanske katoličke mladeži pisma, poruke i upute za rad.

Evo, primjerice, kako govori u pismu od 4. prosinca 1886., u kojem poziva mlade katolike da ustraju u svojoj borbi.

"Vos autem in omnibus ceptis vestris pergite, ut instituistis, non modo obedienter, verum etiam amanter libentissimeque Ecclesiam sequi, certissimam eamdemque hominum generi datam divinitus ducem. Eius vos auspiciis magisterioque oportet adversus quaslibet opinionum fallacias vitiorumque invitamenta invictum animum gerere: nominatim vero consilia et operam vestram fidenter opponere consociationibus hominum non honestis, quibus iam omnia redundant. Illae quidem quo tendant, quid moliantur, nemo dubitat: earumque propterea debetis non solum contagia vitare, sed nefarios conatus, quantum in vobis est, a communibus rebus animose defendere."

("A vi u svemu što ste započeli, nastavite kao što ste odlučili: da ne samo poslušno, nego i s ljubavlju i najradosnije slijedite Crkvu, najsigurniju voditeljicu, i to božanski danu ljudskom rodu. Pod njezinim zapovjedništvom i učiteljstvom trebate iskazati nepobjedivi stav protiv svih zamamnih lažnih mišljenja i opačina: a napose trebate vaše odluke i djela pouzdano suprotstaviti udruženjima nečasnih ljudi, koja su već sve preplavila. Naime, neka nitko ne dvoji o onome čemu one smjeraju, što pokušavaju; zato ste dužni ne samo izbjegavati njihov zli primjer, nego i srčano braniti, koliko možete, opće interese od njihovih opakih pokušaja.")

Ovdje je i više nego jasno da Leon XIII. postavlja katoličkoj mladeži kao zadatak borbu protiv liberalnih udruženja, a posebice protiv masonerije (koju je upravo papa Leon XIII. osudio u enciklici Humanum genus).

 

Na kraju ovog kratkog osvrta, vratio bih se opet na govor Pija IX. na blagdan Bogojavljenja 1875. godine. Taj govor donosi toliko važnih misli, da bismo samo njemu mogli posvetiti cijeli jedan tekst. Tamo možete vidjeti kako jedan papa izričito govori o sukobu Svete Stolice s idejama Francuske revolucije.

 

Pio IX. se u jednom trenutku prisjetio borbe svojih prethodnika na Petrovoj stolici protiv Revolucije.

"Ora mi piace di farvi osservare che l'anno 1875, che comincia, segna il centenario della elezione di Pio VI, mio glorioso predecessore, il quale terminò il suo Pontificato vittima della grande rivoluzione dell' 89 e de' suoi falsi principii.

Seguì Pio VII, verso il quale rivolse le sue ire ingiuste un Potente del secolo. Due Pontefici successori, brevemente, ma santamente tennero il governo della Chiesa di Gesù Christo.

Venne quindi Gregorio XVI, il quale trovò in grande agitazione i nemici del trono e dell'altare, e li trovò possessori di una parte dello Stato della Chiesa."

("Sada želim da uočite da se godine 1875., koja počinje, obilježava stogodišnjica izbora Pija VI., mog slavnog prethodnika, koji je završio svoj pontifikat kao žrtva velike revolucije iz '89. i njezinih lažnih načela.

Slijedio je Pio VII, prema kojemu je jedan svjetski silnik [Napoleon] okrenuo svoj nepravedni gnjev. Dvojica papa, koji su slijedili, kratko su, ali sveto, držali upravu Crkve Isusa Krista.

Zatim je došao Grgur XVI., koji je neprijatelje prijestolja i oltara zatekao u velikoj uzrujanosti, i zatekao ih kao posjednike dijela Crkvene države.")

Dakle, imamo cijeli niz papa, koji su bili u teškoj i neprekidnoj borbi protiv Revolucije. To je nasljeđe, koje nas obvezuje... da i mi nastavimo njihovim putem. Tek sada vidite razmjere izdaje modernista, koji se klanjaju Revoluciji i usvajaju njezina liberalna načela. Modernisti su izdali Crkvu i pridružili se njezinim neprijateljima.

Ipak, bl. Pio IX. pruža nam u svom govoru i riječi ohrabrenja:

"Tutto questo però deve a tutti i buoni ispirare coraggio, giacchè le vicende passate dimostrano abbastanza che la Chiesa, permettendolo Dio, è continuamente assalita, ma vinta mai. I suoi persecutori periscono, la Chiesa resta, e resta col suo divin Fondatore. Egli resta, e mentre quelli come logora veste si gettano lontano, Gesù per contrario si mantiene in eterno: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient."

 

("Sve ovo, međutim, treba u svima dobrima nadahnuti hrabrost, jer prošli događaji dovoljno pokazuju da je Crkva, po Božjem dopuštenju, neprestano napadana, ali nikad poražena. Njezini progonitelji propadaju, Crkva ostaje i ostaje sa svojim božanskim Utemeljiteljem. On ostaje, i dok se oni kao istrošene haljine bacaju; a Isus, naprotiv, ostaje zauvijek: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient [Oni će propasti, a ti ćeš ostati, i svi će ostarjeti kao odjeća; a ti si uvijek isti i tvoje godine neće isteći - Psal. 101, 27-28].")

 

Ako imate vremena (i ako znate jezik) prelistajte malo pisma i govore bl. Pija IX. Društvu talijanske katoličke mladeži.

Modernističke improvizacije i nevaljani sakramenti

 

U zadnje vrijeme, vjernike šokiraju otkrića nevaljanih krštenja, koja se javljaju kao posljedica modernističkog igranja s obredima u nemalom broju postkoncilskih župa zapadnog svijeta. Dakako, to povlači i pitanje valjanosti ostalih sakramenata kod dotičnih osoba, jer tko nije valjano kršten, ne može primiti ni ostale sakramente. Takva osoba zapravo uopće nije kršćanin.

Zapanjujuće je da mediji ovim skandalima ne pridaju veću pozornost, jer je ovdje riječ o većoj pogibelji, nego, primjerice, kod slučajeva zlostavljanja klerika ili financijskih malverzacija. Međutim, to nije iznenađenje s obzirom da urednici medija (pa i "vjerskih" medija) imaju većinom posve prizemni, ovozemaljski, materijalni pogled na život. Mislim pritom na izvjesnu nesposobnost da bilo koje pitanje sagledaju u svjetlu nadnaravne vjere, pa ih tako ne zanima pitanje vječnog spasenja duša.

No, pogledajmo uzroke problema...

U nedavno otkrivenim slučajevima nevaljanih krštenja, svećenici su u improviziranju kršili formu sakramenta, govoreći: "Mi te krstimo...", umjesto: "Ja te krstim..."

I sad se postavlja pitanje: Zašto su to činili? Što ih je potaknulo da govore baš: "Mi te krstimo", umjesto "Ja te krstim..."?

Odgovor se krije u cjelokupnoj koncepciji, mentalitetu, svjetonazoru koji stoji iza novog obreda krštenja, uvedenog u liturgijskim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. To ćete uvidjeti jedino ako usporedite novi obred krštenja i tradicionalni obred krštenja.

U tradicionalnom obredu krštenja, naglasak je na čišćenju krštenika od istočnog grijeha i oslobođenju od đavolske vlasti pod kojom se nalazi svaki čovjek koji nije kršten. To se dobro se vidi u egzorcizmima u tradicionalnom obredu krštenja. I to je naglašavala cjelokupna kršćanska tradicija. Pogledajte samo kako o važnosti egzorcizma kod krštenja pišu sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura...

Za razliku od toga, u novom obredu krštenja naglasak je na primanju novog člana u zajednicu. Zato se u novom obredu potiče da se krštenje obavlja za vrijeme nedjeljne mise. U mnogo slučajeva, to nalikuje na obred dobrodošlice, koji priređuje zajednica. Nije čudo da je to u mnogima izazvalo mišljenje da je krštenje čin cijele zajednice.

Upravo je to potaknulo one nesretnike da govore: "Mi te krstimo..." umjesto "Ja te krstim..."

No, postoji još jedan faktor u ovoj tragediji. To je pitanje teološke naobrazbe modernog klera. U modernom kurikulumu zanemaruje se pravi nauk Crkve o sakramentima.

Nauk Katoličke Crkve o sakramentima definiran je na Tridentskom koncilu. Tko ne poznaje dekrete i kanone Tridentskoga koncila, ne može imati ispravno shvaćanje sakramenata.

No, danas se na modernističkim učilištima razne nebulozne i sumnjive teorije stavljaju ispred nauka Crkve. Nije neobično da oni koji prolaze kroz takvu "formaciju", razvijaju potpuno kriva stajališta. Mnogi su od njih pali u (davno osuđene) protestantske zablude.

Uostalom, i sama praksa improviziranja i mijenjanja sakramentalne forme potekla je iz protestantizma. To je jedan od glavnih razloga zašto je nevaljana većina sakramenata kod protestanata.

Martin Luther je učio da uopće nije bitno kakvim se riječima netko koristi prilikom dijeljenja krštenja.

Do kakve apsurdnosti vodi taj Lutherov nauk, dobro je opisao sv. Robert Bellarmin u III. svesku De controversiis (De sacramentis in genere, lib. I., cap. 21.):

"At nostro tempore Martinus Lutherus, haereticorum omnium audacissimus, novam haeresim excogitavit, videlicet non requiri certa verba in sacramentis. Sic enim loquitur in libro De captivitate Babylonica, cap. de baptismo: Quocumque modo tradatur baptismus, modo non in nomine hominis, sed in nomine Domini tradatur, vere salvum facit. Immo non dubitem, si quis in nomine Domini suscipiat, etiamsi impius minister non det in nomine Domini, vere baptizatum esse in nomine Domini. Haec ille.

Itaque secundum Lutherum si quis dicit: Ego te baptizo in nomine Lutheri et Catharinae uxoris eius, vel etiam in nomine diaboli, erit verus baptismus, modo qui suscipit, accipiat in nomine Domini."

("Ali u našem je vremenu Martin Luther, najdrskiji od svih heretika, izmislio novu herezu: naime, da nisu potrebne točno određene riječi u sakramentima. Ovako on piše u svojoj knjizi O babilonskom sužanjstvu, poglavlje o krštenju: Na koji god način se predaje krštenje, dok god nije u ime čovjeka, već se daje u ime Gospodnje, doista spašava. Nadalje, ne sumnjam da ako netko prima [krštenje] u ime Gospodnje, pa makar ga opaki djelitelj nije dao u ime Gospodnje, da je doista kršten u ime Gospodnje. To on kaže.

I tako bi prema Lutheru, ako netko kaže: Ja te krstim u ime Luthera i njegove žene Katarine, ili čak u ime đavla, to bilo pravo krštenje, dok god ga onaj koji prima, primi u ime Gospodnje.")

 

Iz ovog razloga, mnoga su protestantska krštenja nevaljana ili barem sumnjiva. Zato je kod protestanata, koji se žele obratiti na katoličku vjeru, potrebno istražiti je li njihovo krštenje bilo valjano.

 

Prof. Ivan Bujanović o tome ovako piše u svom teološkom udžbeniku Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve iz 1895. godine (str. 184.):

"Protestanti su, istina, zadržali katoličku formu, ali buduć da oni uče, da čovjeka opravdava sama vjera, ne drže mnogo do sakramenata i za to ne paze ni na formu, pa su kasnije stali u pojedinim svojim općinama i drugom formom krstiti. Tako n. pr. kažu da se sada u Hamburgu krsti: u ime oca i sina i kršćanskog duha t. j. u ime kršćanske općine. Tako i Rongiani, koji kao i Socinijani krst drže za pusti obred, krste u ime Boga i u ime općine. Zato crkva danas najprije strogo ispituje krst podijeljen u protestantskim vjerskim općinama, pa ako nije sigurno dokazano, da je podijeljen: u ime Oca i Sina i Duha Svetog naregjuje, da se barem uvjetno iznovice podijeli."

 

Uočite zapanjujuću sličnost između protestantskih zabluda i današnjih modernističkih zabluda - gdje se krštenje obavlja u ime zajednice.

 

Zbog čestih slučajeva nevaljanih krštenja kod krivovjeraca, tradicionalni Rimski obrednik predviđa za njih isti postupak krštenja kao i za židove, muhamedance i ostale nevjernike. Ukoliko se kod nekog krivovjerca utvrdi da nije bio valjano kršten, i on će se morati prilikom primanja krštenja javno odreći krivovjerja, jednako kao i židovi i muhamedanci svoje nevjere.

 

Rimski obrednik iz 1929. god.

Danas se, na žalost, (zbog modernističkog "ekumenizma") prestalo s ispitivanjem valjanosti krštenja protestanata. Zato se, primjerice, u Americi događa da u Crkvu ulaze ljudi iz pojedinih protestantskih sekti, koji uopće nemaju valjano krštenje. Ako tome pridodate ljude koje su neodgovorni modernisti nevaljano krstili, onda to zaista postaje veliki problem.

 

Kako riješiti taj problem? Nitko iz novotarskog kampa ne predlaže nikakva rješenja, jer oni u svemu tome uopće ne vide nikakav problem. Jednostavno rečeno: nije ih briga ni za valjanost sakramenata, ni spasenje duša.

No, kome je doista stalo do spasenja duša i tko dobro promotri uzroke i posljedice navedenog problema, može doći do samo jednog zaključka: Jedino rješenje jest potpuni povratak tradicionalnom crkvenom nauku i tradicionalnim obredima Crkve.

 

Poglavar svih duša koje imaju biti primljene u raj

8. svibnja tradicionalno se slavi blagdan ukazanja sv. Mihaela Arkanđela. To je jedan od onih blagdana koji su početkom 1960-ih uklonjeni iz općeg kalendara s objašnjenjem da nije potrebno dva puta u godini slaviti isti blagdan.

Naime, u rimskom se obredu stoljećima pojedini važni sveci ili događaji obilježavaju s dva blagdana, na primjer: dva blagdana Katedre sv. Petra (18. siječnja i 22. veljače), dva blagdana sv. Stjepana (26. prosinca i 3. kolovoza), dva blagdana sv. Križa (3. svibnja i 14. rujna), dva blagdana Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (petak u I. tjednu Muke i 15. rujna), dva blagdana sv. Ivana Evanđelista (27. prosinca i 6. svibnja), dva blagdana sv. Mihaela Arkanđela (8. svibnja i 29. rujna). 

 

Iako, naravno, u većini ovih slučajeva nije riječ o istim blagdanima, mise su im vrlo slične, često gotovo identične. To je iz nekog razloga smetalo reformatorima iz 1960-ih, koji su htjeli ukinuti ta "dupliciranja blagdana". Pritom se uopće nisu obazirali na činjenicu da su se ti blagdani slavili stoljećima i da su im posvećene mnoge crkve diljem katoličkog svijeta. Izgleda da revolucionare uopće nije brinulo da bi mnoge crkve tako mogle ostati bez svog titulara (npr. crkva Našašća sv. Križa u Vodicama).

No, treba naglasiti da i prema Misalu iz 1962. postoji mogućnost da slavite blagdan ukazanja sv. Mihaela 8. svibnja (i većinu drugih gore spomenutih blagdana), kao misu "pro aliquibus locis" na kraju Misala.

Međutim, danas neću govoriti o misnim molitvama, nego o časoslovu blagdana ukazanja sv. Mihaela, koji donosi neke vrlo važne pouke za život svakog katolika.

 

 

 

Obratite pozornost na treću antifonu:

"Archangele Michael, constitui te principem super omnes animas suscipiendas, alleluja."

 

("Arkanđele Mihaele, postavio sam te poglavarom nad svim dušama koje imaju biti primljene [u raj], aleluja.")

 

Vratit ćemo se na tu antifonu malo kasnije, ali prvo trebamo pogledati što nam kažu čitanja u II. noćnici.

 

 

IV. čitanje govori o razlogu nastanka blagdana ukazanja sv. Mihaela Arkanđela:

"Beatum Michaelem Archangelum saepius hominibus apparuisse, et sacrorum Librorum auctoritate et veteri Sanctorum traditione comprobatur. Quam ob rem multis in locis facti memoria celebratur. Eum, ut olim synagoga Judaeorum, sic nunc custodem et patronum Dei veneratur Ecclesia. Gelasio autem primo, Pontifice maximo, in Apulia in vertice Gargani montis, ad cujus radices incolunt Sipontini, Archangeli Michaelis fuit illustris apparitio."

 

("Blaženi Mihael Arkanđeo često se ukazivao ljudima, što potvrđuje i autoritet Svetoga pisma i drevna predaja svetaca. Iz tog se razloga u mnogim mjestima slavi njihov spomen. Njega, kao što je to nekada činila židovska Sinagoga, tako danas štuje Crkva Božja kao svog čuvara i zaštitnika. A u vrijeme vrhovnog svećenika Gelazija I., u Apuliji, na vrhu planine Gargano, čije podnožje naseljavaju Sipontinci, dogodilo se slavno ukazanje Arkanđela Mihaela.")

 

Izdvojio bih ovu rečenicu:

"Eum, ut olim synagoga Judaeorum, sic nunc custodem et patronum Dei veneratur Ecclesia."

 

("Njega, kao što je to nekada činila židovska Sinagoga, tako danas štuje Crkva Božja kao svog čuvara i zaštitnika.")

 

Dakle, kao što je sv. Mihael Arkanđeo imao posebnu zadaću da čuva starozavjetni izabrani narod, tako je nakon Kristova dolaska dobio posebnu zadaću da čuva novi izabrani narod: Crkvu.

 

Pretkoncilski teolozi ovo su izričito isticali, navodeći kao jedan od argumenata i razna mjesta u liturgiji.

Tako prof. Stjepan Bakšić piše u svom teološkom udžbeniku Bog Stvoritelj (I. svezak, Zagreb 1946., str. 490.-491.):

"Kat. Crkva došla je na mjesto sinagoge, pak joj stoga pripadaju sve povlastice izabranog naroda. Ona stoga imade i svoga anđela čuvara. Zaštitništvo općenite Crkve povjereno je sv. Mihaelu arkanđelu.

Da je tako, dokazuju bogoslovi:

a) odatle, što je ovaj anđeo, bio zaštitnik sinagoge (Dan 10, 21; Otkr 12, 7; Jud 9)

b) iz raznih objava ovog anđela (Martirolog. 8 Maii.; Baronius, Annal. a. 493 n. 42)

c) iz uvjerenja Crkve, koje se očituje u svetkovini i časoslovu 29. rujna. Sv. Toma o tom kaže: 'ona služba (braniti Crkvu) pripada u prvom redu jednom arkanđelu, t. j. Mihaelu, koji je knez Crkve, kao što je bio sinagoge'.

Zato je papa Leo XIII. zapovjedio da svećenici iza sv. mise ovako mole: 'Sveti Mihaele, arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi zaklon; neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo. I ti, vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na upropašćivanje duša, božanskom krepošću u pakao porini'."

 

Treba dobro zapamtiti riječi teologa: Katolička Crkva došla je na mjesto starozavjetne sinagoge, pa joj stoga pripadaju sve povlastice izabranog naroda. Katolička Crkva je novi izabrani narod. 

 

A pripadnost tom novom izabranom narodu ne određuje više podrijetlo po krvi (kao što je to bilo kod starog izabranog naroda), nego krštenje, ispovijedanje prave vjere i podložnost zakonitim crkvenim poglavarima.

 

Već sam o tome pisao na ovom blogu, ali to vrijedi opet ponoviti. Kad god se u liturgiji - u antifonama i psalmima - koriste riječi "Izrael", "Jeruzalem", "Sion": misli se na Katoličku Crkvu, a ne na Židove.

 

Na primjer, kad se u psalmu 128. govori: 

"Saepe expugnaverunt me a juventute mea, dicat nunc Israel. Saepe expugnaverunt me a juventute mea: etenim non potuerunt mihi."

 

("Često su me napadali od moje mladosti, neka sada kaže Izrael. Često su me napadali od moje mladosti: ali me nisu mogli nadvladati.")

...misli se na borbu Crkve s njezinim neprijateljima. 

Ili, primjerice, kad se u psalmu 147. govori: "Lauda, Jerusalem, Dominum: lauda Deum tuum, Sion" ("Hvali, Jeruzaleme, Gospodina; hvali Boga svojega, Sione"), poziva se Crkva da slavi Gospodina.

 

Na kraju istog psalma govori se:

"Qui annuntiat verbum suum Jacob: justitias, et judicia sua Israel. Non fecit taliter omni nationi: et judicia sua non manifestavit eis."

 

("Koji naviješta svoju riječ Jakovu: pravde i sudove svoje Izraelu. Nije tako učinio svakom narodu: i svoje im sudove nije očitovao.")

 

Iz toga možemo vidjeti da je Bog objavio svoju istinu samo Crkvi, a ne budistima, hinduistima, protestantima, muhamedancima i ostalim lažnim religijama.

 

 

No, vratimo se na blagdan ukazanja sv. Mihaela.

Napomenuo sam gore da obratite posebnu pozornost na treću antifonu u Hvalama i Večernjoj:

"Archangele Michael, constitui te principem super omnes animas suscipiendas, alleluja."

 

("Arkanđele Mihaele, postavio sam te poglavarom nad svim dušama koje imaju biti primljene [u raj], aleluja.")

 

Ovdje se vidi još jedna velika i važna uloga sv. Mihaela Arkanđela.

Prof. Bakšić o tome govori na navedenom mjestu:

"Time je također u vezi, što se on u liturgiji naziva ψυχοπόμπος - koji vodi ili prati duše, constitutus super omnes animas suscipiendas (officium, 3. Antiph. Laud.). Stoga se u prikazanju kod mrtvačke mise kaže: Signifer sanctus Michael repraesentet eas in lucem sanctam..."

 

Očito je stoga koliko je svakome od nas potrebno da ponovno probudimo štovanje sv. Mihaela Arkanđela, koji prati i čuva svetu Crkvu, te vodi kršćanske duše u raj. 

 

Blagdan zaštite sv. Josipa

 

Prije liturgijskih reformi iz 1955. godine, u srijedu nakon II. nedjelje po Uskrsu slavio se blagdan Zaštite sv. Josipa. Taj je blagdan posebno isticao ulogu sv. Josipa kao zaštitnika sveopće Crkve.

Dok prvi blagdan sv. Josipa (19. ožujka) više naglašava ulogu sv. Josipa kao Zaručnika Blažene Djevice Marije i glave Svete Obitelji, ovaj drugi blagdan isticao je zaštitu sv. Josipa nad Crkvom, koja se osobito u doba europskih revolucija našla pod sve većim napadima neprijatelja vjere.

 

U pozadini nastanka blagdana je proglašenje sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve od strane pape bl. Pija IX. nakon brojnih molbi kardinala i biskupa izraženih na Prvom vatikanskom koncilu.

 

Za razumijevanje povijesnog konteksta, navodim riječi prof. Stjepana Bakšića u knjizi Sv. Josip - Katoličko bogoslovlje o svrhunaravnom dostojanstvu i štovanju sv. Josipa iz 1939. godine (str. 73.-74.):

"No u ovu svrhu, da se naime odredi, vrijednost i veličina religioznog štovanja sv. Josipa, potrebno je još nešto spomenuti i objasniti. Naime, da je sv. Josip zaštitnik sv. Crkve i da je takvim od pape Pija IX. svečano proglašen. To se je zbilo dekretom 'Quemadmodum Deus', koji je izdao ovaj veliki štovalac sv. Josipa preko kongregacije obreda dne 8. decembra god. 1870. I dao svečano proglasiti u svim rimskim crkvama. Na ovaj se dekret isti papa vraća u apostolskom pismu 'Inclytum Patriarcham B. Joseph' dne 7. Jula god. 1871. Papa je u ovom pismu s priznanjem i odobravanjem spomenuo promicanje štovanja sv. Josipa sa strane svojih predšasnika. Upućuje zatim na svoje napore u tom pogledu, a napose spominje proglašenje sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Naglasivši iza toga značenje ovog protektorata sv. Otac se brine za dostojno liturgijsko poštovanje sv. Josipa na temelju ove odlike te kaže: 'I mi sami, nakon što smo po nedokučljivoj odluci Božjoj podignuti na uzvišenu Petrovu stolicu, potaknuti primjerom slavnih naših predšasnika i posebnom pobožnošću, kojom smo od djetinjstva prožeti prema istom svetom patriarhi, proširili smo dekretom od 10. septembra 1847. velikim veseljem svoje duše svetkovinu njegova zaštitništva kao svetkovinu drugog reda na svu Crkvu što se već na više mjesta snagom posebne povlastice ove svete Stolice slavi. Ali u ovo posljednje doba, u kojem je strašan i oduran rat navješten protiv Kristove Crkve, tako je porasla pobožnost vjernika prema sv. Josipu i tako se razvila, da su sa sviju strana došle k nama bezbrojne i pretople molbe, koje su nedavno, dok je zasijedao sveti ekumenski vatikanski koncil, bile obnovljene od skupa sviju vjernika, a što je najvažnije, od premnogih od časne naše braće s. r. c. kardinala i biskupa, i kojima su silno molili, da proglasimo sv. Josipa zaštitnikom katoličke crkve, nebi li u žalosnim ovim vremenima za odstranjenje sviju zala, koja nas sa sviju strana ušle, uspješnije izmolili milosrđe Božje zaslugama i zagovorom sv. Josipa. Mi dakle ganuti ovim molbama, zazvavši Božje rasvjetljenje, držali smo, da moramo udovoljiti tako pobožnim molbama te smo posebnim dekretom naše kongregacije svetih obreda, za koji smo naložili, da se u našim patriarhalnim bazilikama vatikanskoj, lateranskoj i sv. Liberija na dan 8. decembra prošle godine 1870. Bezgrešnog začeća njegove zaručnice objavi, svečano proglasili istog svetog patriarhu Josipa, zaštitnikom katoličke Crkve...' (L. c.). I sada slijede razne odredbe za liturgijsko štovanje sv. Josipa. Sve te odredbe zajedno uzete, daju sv. Josipu u liturgiji prvo mjesto iza njegove zaručnice Majke Božje."

 

U činjenici da je sv. Josip imao dva blagdana I. razreda, pretkoncilski teolozi vidjeli su priznanje Crkve o posebnoj uzvišenosti sv. Josipa u usporedbi s drugim svecima.

Tako prof. Bakšić piše u spomenutoj knjizi (str. 81.):

"No sv. Josipa štuje Crkva još jednom svečanom svetkovinom. To je Zaštita sv. Josipa (patrocinium s. Joseph). Pio XI. pridigao je tu svetkovinu na svetkovinu I-reda s osminom (duplex I. classis cum octava) i propisao ju za cijelu Crkvu. Izuzevši bl. Djevicu Mariju nemamo ni jednog sveca, koji bi imao dvije svetkovine I. reda (duplex I. classis). Tako se evo i po ovim dvijema svetkovinama ukazuje sv. Josip odijeljen i dignut nad sve ostale svece."

 

I sam pogled na ovaj blagdan u Rimskom misalu pokazuje vam s kakvim se pouzdanjem cijela Crkva utječe zaštiti sv. Josipa.

 

Glavna tema misnih antifona je upravo tema zaštite, obrane...Tako ulazna pjesma govori:

"Adjutor et protector noster est Dominus: in eo laetabitur cor nostrum, et in nomine sancto ejus speravimus, alleluja, alleluja. Ps. 79, 2 Qui regis Israël, intende: qui deducis, velut ovem, Joseph.

Glória Patri. Adjutor."

("Pomoćnik i zaštitnik naš je Gospodin: u njemu će se radovati srce naše, i uzdali smo se u njegovo sveto ime, aleluja, aleluja. Ps 79, 2 Čuj, vladaru Izraelov, koji vodiš Josipovo pleme kao stado.

Slava Ocu... Pomoćnik...")

 

Prikazna pjesma govoreći o Jeruzalemu, dakako, misli na svetu Crkvu:

"Lauda, Jerusalem, Dominum: quoniam confortavit seras portarum tuarum, benedixit filiis tuis in te, alleluja, alleluja."

("Hvali, Jeruzaleme, Gospodina, jer je utvrdio prijevornica vrata tvojih; blagoslovio je sinove tvoje u tebi, aleluja, aleluja.")

Razlika između dva blagdana sv. Josipa dobro se vidi u zbornim molitvama. Naime, zborna molitva prvog blagdana - 19. ožujka -  glasi:

"Sanctissimae Genetricis tuae Sponsi, quaesumus, Domine, meritis adjuvemur: ut, quod possibilitas nostra non obtinet, ejus nobis intercessione donetur: Qui vivis..."

("Molimo, Gospodine, da nam pomognu zasluge Zaručnika presvete tvoje Majke, te njegovim zagovorom zadobijemo što ne možemo postići svojom slabošću: Koji živiš...")

A zborna molitva blagdana zaštite sv. Josipa je ona ista koja se moli na kraju Litanija sv. Josipa:

"Deus, qui ineffabili providentia beatum Joseph sanctissimae Genitricis tuae sponsum eligere dignatus es: praesta, quaesumus; ut quem protectorem veneramur in terris, intercessorem habere mereamur in caelis: Qui vivis..."

("Bože, koji si se neiskazanom providnošću udostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao zaštitnika častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš...")

 

Na kraju vas želim podsjetiti i na molitvu za zaštitu sv. Josipa. Evo, jedan primjer iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše iz 1946. godine.