Uzimajući u obzir sve okolnosti (II. dio)

Mnogi grijesi bi bili izbjegnuti, da ljudi jednostavno shvate da svaki grijeh ima za posljedicu kaznu. Nažalost, ima vjernika koji, prije nego što odu na ispovijed (npr. uoči nekog velikog blagdana), računaju u sebi ovako: "Ići ću sutra na ispovijed, pa što onda ako sad još jednom učinim taj i taj grijeh. Ionako ću sve reći na ispovijedi."

Takav način razmišljanja je posljedica nerazumijevanja činjenice da količinsko gomilanje grijeha uzrokuje veće kazne, na ovom i na drugom svijetu. Nije isto je li netko izgovorio jednu psovku ili ih je izgovorio tisuću. Nije isto je li netko jednom gledao pornografiju ili ju je gledao tisuću puta. Nije svejedno je li netko koristio kontracepciju jednom ili 50 puta. Itd., itd.

Svaki pojedini grijeh vuče za sobom kaznu. Vremenita kazna često ostaje i nakon što je sam grijeh oprošten u sakramentalnoj ispovijedi. Koliko bi grijeha bilo izbjegnuto kad bi vjernici toga bili svjesni?

Zašto toga današnji vjernici nisu svjesni? Zato što mnogi "moderni župnici" ne uče narod istine o kaznama koje slijede grijehe.

A župnici bi to morali učiti vjernike, prema izričitom zahtjevu Rimskog katekizma (Katekizam Tridentskog koncila, p. II., c. 5., 65.):

"Docendi enim sunt, duo esse quae peccatum consequuntur, maculam et poenam. Ac quamvis semper, culpa dimissa, simul etiam mortis aeternae supplicium apud inferos constitutum condonetur; tamen non semper contigit, quemadmodum a Tridentina synodo declaratum est, ut Dominus peccatorum reliquias et poenam certo tempore definitam, quae peccatis debetur, remittat."

("Treba ih učiti da ima dvoje što slijedi grijeh: ljaga i kazna. I iako se uvijek s otpuštanjem krivnje [u sakramentalnoj ispovijedi] istodobno otpušta i kazna vječne smrti u paklu, ne događa se uvijek, kako je objavljeno od Tridentskog sabora, da Gospodin otpušta ostatke grijeha i kaznu koja se duguje za grijehe, ograničenu na određeno vrijeme.") 

Dakle, ako nas kršćanski nauk uči da nakon valjane ispovijedi ostaju neke vremenite kazne, logično je da i ljudi koji se nalaze u stanju milosti, moraju s tim računati. Ovdje treba postupiti kako to preporučuju svi veliki sveci: iskoristiti ovaj kratki život za pokoru, kojom se umanjuju kazne koje bismo inače trebali pretrpjeti u čistilištu.


Čitamo kod sv. Bonaventure (Breviloquium, VII., 2.):

"Et quia viri iusti qui sunt in gratia, non sunt digni nisi poena transitoria, et tanto maiori digni sunt poena, quanto maiora commiserunt peccata, et minorem egerunt poenitentiam: hinc est, quod ab igne materiali puniuntur temporaliter, quidam tamen diutius, quidam vero brevius, quidam acerbius, quidam levius, secundum quod reatus exigit offensorum. Necesse enim est, ut dicit egregius doctor Augustinus, quod 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Tanto enim difficilius quis purgatur, quanto medullis cordis eius intimius amor inhaeserat mundanorum."

("I jer pravedni ljudi, koji su u milosti, nisu zaslužili drugu osim prolazne kazne, i dostojni su toliko velike kazne koliko su velike grijehe počinili, i što su manju pokoru izvršili: odavle je, što se vremenito kažnjavaju od materijalnog ognja [u čistilištu] - neki naime duže, a neki kraće, neki strože, a neki lakše, prema onome što traži krivnja njihovih uvreda. Nužno je, naime, kako kaže sjajni učitelj Augustin, da 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Toliko se naime teže netko čisti, koliko je više nutrinom srca prijanjao uz zemaljsko.")

Mako kasnije, spominje se i čime se iskupljuju ti grijesi: djelima zadovoljštine i pokore.
Sv. Bonaventura koristi termin "opera satisfactoria et poenalia".

I sv. Toma Akvinski, kao i mnogi drugi poznati teolozi, kaže da su za zadovljštinu potrebna "opera poenalia" (Summa theologica, IIIs, q. 15., a. 1.).

Kako da to prevedemo? Mi to obično prevodimo kao "pokornička djela", ali latinski termin "opera poenalia" je snažniji i izravniji. "Poena" znači "kazna".
Prema tome, "opera poenalia" bi bilo nešto kao "kažnjenička djela": djela kojima netko sam sebe kažnjava za svoje prošle grijehe.
I sam latinski izraz za pokoru - "poenitentia" - sadrži u korijenu riječ "poena" ("kazna").


Da ne bi bilo nikakve sumnje, Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.) autoritativno naučava da su oblici zadovoljštine za grijehe:

"poenae sponte a nobis pro vindicando peccato susceptae, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositae"

("kazne koje svojevoljno sebi nanosimo [ili primamo] za kažnjavanje grijeha, ili koje svećenik odredi prema mjeri prekršaja")

Eto, zato se nemojte žaliti, ako nešto morate pretrpjeti za svoje grijehe. Sve što se dobrovoljno trpi (ili barem strpljivo) - može biti zadovoljština za grijehe.
Ako vam je teško klečati u crkvi, tim bolje! Ako morate preći dugi i naporan put samo da dođete do crkve gdje se sv. misa služi dostojno - i to je određeni vid pokore. To u neku ruku nalikuje hodočašću u izvornom smislu riječi.
Zatim, i raznorazne neugodnosti: odlazak zubaru, iznenadni pljusak koji ti je smočio novo odijelo, komarci koji ti po noći zuje oko glave, vrućina koja te kuha po ljeti ili hladnoća koja te smrzava po zimi... Dobro, to su neke lake, rekli bismo: svakodnevne stvari.
Srž je u ovome: neugodnošću pokore plaćaš za ugodu koju si nekada osjetio u grijehu.

No, bez obzira kakve neugodnosti trpjeli, treba ih gledati onako kako ih je gledao bl. Alojzije Stepinac:  "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih".

Kako su dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?

Dominikanci su kroz stoljeća bili poznati po dvije značajke: dominikanskom obredu mise i kao vrsni inkvizitori. O dominikanskom obredu mise je više-manje sve poznato, pa neću o tome pričati. Nego, recimo nešto o onoj drugoj značajci: dominikanskoj ulozi u inkviziciji.

Kako su sami dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?
O tome imamo puno izvora, a ja ću navesti samo jedan od njih.

Španjolski dominikanac Alfonz Fernandez napisao je 1618. godine važnu i vrijednu knjigu Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica.

I sam naziv knjige nam nešto govori:

"Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica, contra haereticos, gentiles, Iudaeos et Agarenos"
("Propovjednička borba za Katoličku Crkvu, protiv heretika, pogana, židova i Agarana")

Knjiga daje kronologiju borbe dominikanaca protiv krivovjerja, s posebnim naglaskom na ulozi dominikanaca u inkviziciji, od osnutka reda pa sve do 1616. godine.
Autor opisuje svoju knjigu ovim riječima:

"In qua videre licet validissimos pugiles fidei, foelicissimam manum praedicatoriam e choris castrorum ducis d. Dominici progredientem, tela iacientem ac profligantem numerosam haereticorum, gentilium, Iudaeorum et Agarenorum phalangem, necnon sacrosanctum Inquisitionis officium per cunctas ferme Christiani orbis provincias, fuso etiam sanguine sancitum et alia insuper munia pro Ecclesia egregie patrata."

("U kojoj se može vidjeti snažne borce, najsretniju propovjedničku ruku koja dolazi iz tabora vođe sv. Dominika, koja rastjeruje i obara brojnu falangu heretika, pogana, židova i Agarana, također obavlja presvetu službu inkvizicije po gotovo svim pokrajinama kršćanskog svijeta, posvećene prolijevanjem vlastite krvi, kao i druge dodatne sjajno obavljene dužnosti za Crkvu.")

Ovdje vidimo nešto o čemu se danas uopće ne govori. A to je da su inkvizitori često riskirali vlastiti život u borbi protiv krivovjerja. Naime, nisu inkvizitori uvijek djelovali s potporom svjetovne vlasti, niti uz pratnju policije ili oružanih odreda. Baš naprotiv, često se događalo da jedan inkvizitor bude sam poslan uvesti red u neki kraj nastanjen bijesnim hereticima. Mnogi su inkvizitori ubijeni obavljajući svoju dužnost.
To su bili iznimno hrabri ljudi, koji su bili spremni dati život za obranu katoličke vjere. No, o tome više malo kasnije.


Pogledajmo sad pažljivije naslovnicu knjige. Vidimo dominikanske svece kako gaze po hereticima, poganima, židovima i muhamedancima.

Neka nam dominikanci, koji čitaju ovaj blog, kažu tko su ovi sveci prikazani na slikama.

Gaženje po albigenzima (tj. pobjeda nad albigenzima)...

Gaženje po židovima i Agaranima (muhamedancima), tj. pobjeda nad židovskom okorjelošću i nevjerom, i nad muhamedanskim lažima...

Posebno je indikativna slika, gdje su se pod nogama našli "heretici bilo koje sekte" ("haeretici cuiuscumque sectae"), tj. svi heretici koji god se pojave, bez obzira kojoj sekti pripadali. Protiv svih se treba jednako boriti.

Počeo sam govoriti o tome kako su inkvizitori često riskirali vlastiti život u obavljanju svoje službe. Najbolji primjer vam je dominikanski papa sv. Pio V., koji je prije svog izbora za papu, desetljećima djelovao kao inkvizitor. Njegovo redovničko ime - Mihael Ghislieri - baš je po tome ostalo u trajnom sjećanju.
Evo jedan primjer iz knjige, da vidite s kakvim se sve teškoćama morao nositi u inkvizitorskoj službi (od nerazumijevanja lokalnih klerika do otvorenog protivljenja svjetovnih vlasti):

"Anno Domini millesimo quingentesimo quadragesimo nono, sub Paulo tertio..., Fr. Michael Ghislerius inquisitor Comensis in Lombardia (qui postea ad pontificale fastigium sublimatus, Pius quintus appelatus est) opposuit se quibusdam erroribus qui in Comensi dioecesi a Grisonibus quibusdam Lutheranis disseminabantur Barbasiae praesertim ac Valle Chravenae, quos pagos barbarae ac feroces gentes incolunt. Haec loca strenuus Christi miles aliquoties perlustrabat, quamvis magno vitae discrimine, ut olfaceret haereticorum conventicula et machinamenta. Grisones itaque illi cuidam mercatori Comensis urbis miserant duodecim sarcinas codicum damnatorum, ut istis, per diversa loca distributis universam Italiam contaminarent. Quod ut inquisitor cognovit ad sequestrum sarcinis retineri iubet mercator vero ad vicarium capituli catedrali sede vacante recurrit, cuius authoritate atque permissu, ex sequestro domum suam librorum fasces exportat. Tunc inquisitor vicarium et canonicos, in viam iuris requisivit, quatenus ab aliena messe manum retraherent et cum ei non tantum non morem gererent, sed mortem comminarentur, eos nexu anathematis innodavit, simulque illustrissimis cardinalibus Romae inquisitoribus, rem omnem per literas intimavit, qui causam illam ad suam Congregationem inquisitionis evocarunt eosqie ad se venire iusserunt. Haec ubi Comi audita sunt maxima seditio contra fr. Michaelem inquisitorem orta est, cui cum graviores inuriae inferrentur, illas tamen pro gloria Christi et fidei catholicae defensione summopere gaudens perpetiebatur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto četrdeset devete [1549.], pod Pavlom III..., fr. Mihael Ghislieri, inkvizitor u Comu u Lombardiji (koji je kasnije uzdignut na prvosvećeničku službu, nazvan Pio V.) suprotstavio se nekim herezama koje su u Comskoj biskupiji sijali neki grizonški luterani, osobito u Barbaziji i dolini Chiavenne, koja mjesta naseljavaju barbarski i divlji ljudi. Ova je mjesta snažni Kristov vojnik obilazio, iako u velikoj životnoj opasnosti, kako bi otkrio okupljališta i spletke heretika. Ti su Grizonjani poslali nekom trgovcu u gradu Comu dvanaest tovara osuđenih knjiga, da njima, raširivši ih po raznim mjestima, zaraze čitavu Italiju. Nakon što je inkvizitor to saznao, naredio je poslaniku da zadrži teret, ali se trgovac utekao vikaru katedralnog kaptola, u vrijeme dok je [biskupska] stolica bila ispražnjena, čijim je autoritetom i dopuštenjem, od posrednika odnio svežnjeve knjiga svojoj kući. Tada je inkvizitor po pravu zahtijevao od vikara i kanonika da drže ruke dalje od tuđe žetve, a kad su mu oni ne samo pravili zapreke, nego i prijetili smrću, svezao ih je svezom anateme, i istodobno pismima cijelu stvar povjerio presvjetlim kardinalima inkvizitorima u Rimu, koji su taj predmet prizvali na svoju Kongregaciju inkvizicije i naredili im da dođu. Kad su za ovo čuli u Comu, izbila je velika pobuna protiv fr. Mihaela inkvizitora, kome iako su nanošene najteže uvrede, on ih je s radošću trpio za slavu Kristovu i obranu katoličke vjere.")

A ti kanonici, koji su potajno šurovali s luteranskim krivovjercima, čak su prijavili fr. Mihaela svjetovnim vlastima u Milanu ("da unosi nemire u pokrajinu"), a izgleda da su ga htjeli i ubiti...

"Canonici vero gubernatori Mediolanensis territorii plura de fr. Michaele inquisitore detulere asserentes eum perturbare illius reipublicae pacem, civitatemque sua nimia austeritate et rigore commotam qua propter gubernator Mediolanensis inhibitionis schedulam expedivit, qua causam illam, sub gravioribus poenis evocabat. His tamen inquisitor minitationibus spretis maiori animi contentione Dei negotium procurabat quam ob rem gubernator eum Mediolanum vocavit in ius, ut ad diem crastinum compararet. Hic de inquisitore actum esse canonici existimarunt. Nam cum ille pro regulae praedicatione observantia pedibus iterfaceret et intra brevissimum tempus Mediolanum pervenire deberet, non alio itinere transiturum credebant, quam breviori, quod Barlatinae est (quo in loco trecentis fere antea annis s. Petrus Inquisitor etiam Comensis ab haereticis interemptus martyrii palmam est assecutus) ibi insidias illi praepararunt, ut praetereuntem quidam perditi homines aggrederentur."

("Kanonici su upravitelju milanskog područja iznijeli mnogo toga protiv fr. Mihaela inkvizitora, tvrdeći da on remeti mir te republike i da je grad uznemiren njegovom prevelikom strogošću i tvrdoćom, zbog čega je milanski upravitelj izdao ispravu kojom se to zabranjuje, koja za takvu stvar određuje teške kazne. No, inkvizitor je prezrevši te prijetnje, s još većim žarom nastavio Božji posao, zbog čega ga je milanski upravitelj prizvao na sud: da se sutrašnjega dana mora pojaviti. Tada su kanonici pomislili da je gotovo s inkvizitorom. Naime, kako je on morao po propovjedničkoj reguli putovati pješice i u vrlo kratkom vremenu stići u Milano, nije mogao ići nijednim drugim putem nego najkraćim, a to je Barlassina (gdje je prije skoro tristo godina ubijen sv. Petar Inkvizitor [sv. Petar Veronski] također od comskih heretika, i dosegao palmu mučeništva) gdje su mu pripremali zasjede, da na njega navale pokvareni ljudi dok bude prolazio.")

Ovo je, ponavljam, samo jedan primjer koji pokazuje da ne stoji današnji stereotip koji želi prikazati heretike kao nekakve "bespomoćne žrtve", koje nisu imale šanse protiv "nadmoćnih inkvizitora".
U stvarnosti, inkvizitori su često išli goloruki među heretike, kao ovce među vukove.

Borba se vodila različitim sredstvima, ovisno o mjestu i vremenu.
Što se tiče sv. Pija V., on je i kao papa nastavio svoju beskompromisnu borbu protiv krivovjerja, svim raspoloživim sredstvima.
U knjizi se spominje kako je sv. Pio V. molio kralja Filipa II. da nipošto ne dozvoli slobodu vjere i "slobodu savjesti" u svom kraljevstvu:

"Anno Domini millesimo quingentesimo sexagesimo octavo Pius V., qui adversus haereticos scuta aurea sexcenta millia et quinquaginta, ex redditibus pontificiis atque ex Camera Apostolica consumpsit (non loquimur de thesauris quos adversus Turcas exhausit) regem catholicum Philippum II. admonuit ne, ut aliqui consulebant, libertatem conscientiae in Gallia Belgica permitteret, ostendens gravissimis et evidentibus rationibus politicum et spirituale dominium, simul incedere et quod vix in religione permittebatur aliqua novitas, quin in dominio, et subiectione, non etiam reperiretur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto šezdeset osme [1568.] Pio V. koji je za borbu protiv heretika potrošio šezdeset tisuća i pedeset zlatnika od prvosvećeničkih prihoda i iz apostolske blagajne (ne govorimo o blagu koje je potrošio na borbu protiv Turaka), opomenuo je katoličkog kralja Filipa II. da ne dozvoli slobodu savjesti u galskoj Belgiji, kako su mu neki savjetovali, objašnjavajući najozbiljnijim i očitim razlozima da to jednako ide na političku i duhovnu vlast, i da se ne bi mogla u vjeri dopustiti bilo kakva novotarija, a da se ona istodobno ne nađe i u vlasti i podložnosti.")

A sad da preduhitrim one koji bi opet mogli ispitivati stvari tipa: "Čemu to? Čemu takva borba protiv drugih religija?", odgovaram: To je borba za spasenje duša.
Ako je osnovni cilj inkvizitora bio da obrate nevjernike i heretike na katoličku vjeru, logično je da su od njih tražili da svim srcem odbace krive vjere.

I sam Rimski obrednik, u obredu krštenja odraslih, traži od nevjernika koji se želi krstiti, da zamrzi svoju prijašnju (lažnu) religiju ili zabludu iz koje se želi izbaviti (na isti način kako se od svakog pokornika traži da mrzi svoje prošle grijehe).

Pogledaj Rimski obrednik 1929., str. 28.-29.:

"Apsolutno je inkompatibilno s redovničkim životom da redovnik ide kamo hoće, da radi što hoće i da razgovara s kim hoće"

Prenosim glavni dio članka mons. Čedomila Čekade "Pred problemom koncilske adaptacije redovničkog života" objavljen u listu "Služba Božja" 1969. god., u kojem piše o pokoncilskom posvjetovnječenju redovničkih zajednica.

Ne moramo se složiti sa svime što Čekada ovdje piše. Sigurno će vam zasmetati to što on, kritizirajući revolucionare, ističe isključivo ono što je u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila u skladu s crkvenom tradicijom, dok zatvara oči nad onime što je u tim dokumentima revolucionarno i protivno tradiciji (a u praksi se gotovo jedino to provodilo!).

Ipak, članak je vrijedan jer točno identificira problematične promjene koje su nakon Drugoga vatikanskog koncila uvedene u pravila i konstitucije većine redovničkih zajednica:
- skraćivanje obveznih molitava
- uklanjanje gotovo svih pokorničkih odredaba
- ukidanje obveznih postova
- "relaksacija" redovničke discipline
- dokidanje vremena obvezne šutnje
- dopuštanje civilne odjeće
- ukidanje kontrole ulazaka i izlazaka iz samostana
- isticanje aktivizma u svijetu, na štetu razmatranja i molitve.

Ukratko, sekularizacija i laicizacija! 
Čekada je izgleda mislio da su te promjene samovoljno unesene u redovnička pravila od strane modernističkih poglavara u zapadnim zemljama (a od tamo uvezene i u Hrvatsku). No, te promjene sigurno ne bi mogle biti samo tako uvedene, da to nije barem djelomično bila intencija pisaca dekreta "Perfectae caritatis".  U suprotnom, zašto bi nadležni dopustili takvu sekularizaciju redovničkih pravila?
A pojedine (blage) reakcije na neke radikalne revolucionarne prijedloge modernista (koji bi zapravo uništili redovništvo kao takvo), ne mogu opravdati odobravanje ostalih promjena koje su praktički dokinule disciplinu u redovničkim zajednicama.

...
...

Bog oprašta kazne koje zaslužuju narodi i države, ako u njima ima pravednika koji prikazuju svoja dobra djela kao zadovoljštinu za grijehe tih zajednica

Josip Srebrnić, krčki biskup 1923.-1961.

(Izvor: Glasnik Srca Isusova, prosinac 1940., br. 12.)


Dodatak: Nedavno je postao dostupan još jedan vrijedan stari molitvenik:
Zvončec nebeski - molitvenik svakom kršćaninu potreban (Zagreb, 1929.).
Donosi neke privatne molitve koje vjernici mogu moliti tijekom sv. mise, uz zanimljive ilustracije pojedinih dijelova sv. mise...

Ako budete čuvali pravila, ona će očuvati vas

Sv. Vinko Paulski je nekoliko godina prije svoje smrti uredio pravila svog reda, lazarista (Misijska družba, Congregatio missionis), koja su tiskana u Parizu 1658. godine, pod nazivom: Regulae seu Constitutiones communes Congregationis missionis.

Vrijedi čitati ta pravila, jer sadrže mnogo korisnih pouka koje bi mogle pomoći i drugim crkvenim redovima, pa i laicima.

Prvo želim istaknuti jednu pouku i pravilo koje stoji odmah na početku (cap. 2.) sa svrhom da raščisti odnos kršćana prema svijetu i njegovoj "pameti". Ovo je pravilo važno jer se, nažalost, mnogi danas povode za varljivim trendovima svijeta umjesto da svoj život urede prema nepogrešivom nauku Crkve:

"Ante omnia, stabilire se in hac Veritate singuli conabuntur: doctrinam Christi nunquam posse fallere, quae vero est mundi, semper esse fallacem; cum ipsemet Christus affirmet hanc esse similem domui aedificatae super arenam, suam vero comparari aedificio fundato supra firmam petram. Idcirco, Congregatio semper iuxta ipsius Christi, nunquam vero mundi documenta, agere profitebitur. Ut autem id praestet, ea maxime quae sequuntur, observabit. Cum Christus dixerit: 'Quaerite primum Regnum Dei et iustitiam eius et haec omnia adiicientur vobis' (Matth. 6, 33), unusquisque spiritualia temporalibus, salutem animae corporis sanitati, gloriam Dei mundi vanitati anteferre conabitur. Quinetiam inopiam, infamiam, cruciatus, ipsamque mortem sibi magis, cum b. Paulo eligere statuet, quam separari a charitate Christi (Rom. 8, 35)."

("Prije svega, svi će se nastojati učvrstiti u ovoj Istini: da nauk Kristov nikada ne može prevariti, a nauk koji je od svijeta, uvijek je varljiv, jer je sam Krist potvrdio da je taj sličan kući sagrađenoj na pijesku, a svoj nauk je usporedio građevini na čvrstoj stijeni. Zbog toga će se Družba uvijek očitovati da postupa po uputama samoga Krista, a nikada onima od svijeta. A da to postigne, držat će se najviše onoga što slijedi. Kako je Krist rekao: 'Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu i sve ovo bit će vam nadodano' (Mt 6, 33), svatko će nastojati da stavi duhovno ispred vremenitog, spasenje duše ispred tjelesnog zdravlja, slavu Božju ispred ispraznosti svijeta. Štoviše, odlučit će zajedno s bl. Pavlom prije izabrati oskudicu, pogrdu, mučenje i samu smrt, nego da bude odvojen od ljubavi Kristove (Rim 8, 35). ")

A nešto kasnije, nastavlja se ista misao ovim riječima:

"Cum Christus dixerit: 'Qui vult venire post me, abneget semetipsum et tollat crucem suam quotidie' (Luc. 9, 23). Et b. Paulus in eodem spiritu adiunxerit: 'Si secundum carnem vixeritis, moriemini: si autem spiritu facta carnis mortificaveritis, vivetis' (Rom. 8, 13). Unusquisque in assiduam scilicet propriae voluntatis, propriique iudicii abnegationem sensuum quoque omnium mortificationem incumbere studebit. Immoderato pariter in propinquos amori omnes renunciabunt, iuxta consilium Christi e numero discipulorum suorum eos excludentis qui non oderint patrem et matrem, fratres et sorores (Luc. 14, 26); centumplumque nunc in hoc mundo et in altero vitam aeternam promittentis, si eos propter Evangelium reliquerint (Marc. 10, 29-30). Quibus ostenditur quantum christianae perfectioni impedimentum sint caro et sanguis."

("Kako je Krist rekao: 'Tko želi ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe i neka danomice uzima križ svoj' (Lk 9, 23). I bl. Pavao u istom duhu dodaje: 'Ako živite po tijelu, umrijet ćete, a ako duhom mrtvite tjelesna djela, živjet ćete' (Rim 8, 13). Svatko će, dakle, neprekidno nastojati oko odricanja od vlastite volje i vlastitog suda, te oko mrtvljenja svih sjetila. Jednako tako, svi će se odreći neumjerene ljubavi prema bližnjima, po savjetu Kristovom koji je isključio iz broja svojih učenika one koji ne mrze oca i majku, braću i sestre (Lk 14, 26) i obećao im stostruko već na ovom svijetu i na drugom vječni život, ako ih ostave radi Evanđelja (Mk 10, 30). Čime se pokazuje kolika je prepreka kršćanskom savršenstvu: put i krv.")

Zastao bih malo ovdje. Razmislimo malo o tim riječima. Koliki su samo zbog pretjerane ljubavi i obzira prema rodbini odustali od duhovnog zvanja? Kolika su dobra djela propuštena samo zbog obzira prema ljudima? A također, koliki su naučili činiti zlo gledajući grešan život i loše primjere svojih roditelja i drugih bliskih osoba?
Ili, pogledajte mlade koje loše društvo navodi na grijeh... Čine grijeh samo da bi bili prihvaćeni od takvih "prijatelja".

Katolički nauk nas uči da Gospodina Boga moramo ljubiti više nego bilo kojeg čovjeka. Bližnje moramo ljubiti kao same sebe, ali Boga moramo ljubiti više nego bližnje i više nego sebe - i više nego bilo što drugo na ovom svijetu.
To jasno govorimo u Činu vjere, ufanja i ljubavi.


Sljedeće što bih istaknuo iz regule jest naglasak na štovanju Presvete Euharistije i misne žrtve:

"Ideo nihil erit nobis commendatius, quam ut erga hoc sacramentum et sacrificium, honorem debitum exhibeamus. Quinetiam mente sollicita satagamus, ut ei ab omnibus idem honor et reverentia reddatur. Id quod praestare pro viribus nitemur, praesertim impediendo, quoad fieri poterit, ne circa illud quicquam irreverenter agatur aut dicitur, et sedulo alios docendo, quid de hoc tanto Mysterio credere et quomodo debeant illud honorari."

("Stoga ništa neće biti preporučljivije, nego  da prema tom sakramentu i žrtvi iskazujemo dužnu čast. Štoviše, da se također brižno trudimo da mu svi iskazuju istu čast i štovanje. To ćemo nastojati koliko možemo, osobito sprječavajući, koliko je moguće, da se oko njega ništa nedostojno ne čini ili govori; i pažljivo poučavajući druge što o tom tolikom Otajstvu trebaju vjerovati i kako ga trebaju štovati.")

Regula donosi i upozorenje o opasnosti novotarija:

"Quandoquidem novae aut particulares opiniones plerumque nocent et suis authoribus et sectatoribus, cavebunt omnes et singuli ab huiusmodi novitate et particularitate, imo semper in doctrina, in dictis et in scriptis, quoad fieri poterit, convenient, ita ut iuxta Apostolum, omnes idem sapere et sentire (1. Cor. 1, 10) ac etiam idem dicere possimus."

("Budući da nova ili partikularna mišljenja ponajviše štete i svojim autorima i sljedbenicima, neka se čuvaju svi i svaki od ovakovih novosti i partikularnosti; štoviše, neka se uvijek slažu, koliko mogu, u nauku, u onome što govore i onome što pišu, tako da možemo, prema Apostolu, svi isto misliti i osjećati (1 Kor 1, 10) i također isto govoriti.")

A protiv opasnosti novotarija, najbolji je lijek držanje starih pravila:

"Omnes singulari colent veneratione et amore regulas, seu constitutiones nostras, etiam quae inter ipsos non tanti viderentur momenti; eas omnes spectantes, ut media nobis a Deo ipso tradita ad perfectionem vocationi nostrae congruentem, acquirendam et consequenter animae salutem facilius utiliusque operandam. Quapropter ferventia et generosa saepe concipient desideria illas fideliter observandi. Quod si quae intellectui aut sensui nostro repugnent, in iis continuo nosmetipsos superare ac naturam vincere conabimur recogitantes, iuxta verba Christi, 'Regnum coelorum vim pati et violentes rapere illud' (Matth. 11, 12)."

("Neka svi osobitim štovanjem i ljubavlju poštuju naše regule ili konstitucije, također i one za koje sami smatraju da nisu toliko važne: sve ih trebaju gledati kao sredstva koja su nam predana od samoga Boga za postizanje savršenstva koje dolikuje našem zvanju, i posljedično za lakše i korisnije ostvarenje spasenja duše. Zbog toga njihovo vjerno obdržavanje često potiče gorljive i velikodušne težnje. A ako se kojima opire naš razum ili osjetila, u njima ćemo nastojati postojano nadvladavati sami sebe i pobjeđivati svoju narav, razmišljajući, prema riječima Kristovim, 'Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe' (Mt 11, 12).")

Da. Teško je držati se određenih pravila: svaki dan - cijeli dan. No, sv. Vinko Paulski daje vam u tome najljepši poticaj: "si illas servaveritis, ipsae vos servabunt" ("ako ih budete obdržavali, ona će vas održati"). Ako budete čuvali pravila, ona će vas očuvati.

Može li se pro-obiteljski pokret vratiti svojim korijenima?

Veliki pokret za obranu obitelji, koji se tijekom godina razgranao u brojne organizacije po cijelom svijetu, ima korijene u pontifikatu pape Leona XIII. (1878.-1903.).

Sekularizacija država tijekom 19. stoljeća donijela je niz čimbenika koji od tog vremena, pa sve do danas, ugrožavaju i uništavaju obitelji: profanacija braka ("civilni brak"), razvod braka i "sloboda medija" (što u prijevodu znači da mediji mogu slobodno propagirati seksualni nemoral). Borba protiv tih opasnosti bila je izvorna svrha katoličkog pro-obiteljskog pokreta.

Temelj tog pokreta je enciklika Leona XIII. Arcanum divinae sapientiae (1880.) o kršćanskom braku.
U toj enciklici papa, između ostaloga, objašnjava kako neprijatelji Crkve uvođenjem "civilnog braka" žele lišiti ženidbu svake svetosti:

"Cum vero et familiae et totius humanae societatis in matrimonio fons et origo consistat, illud ipsum iurisdictioni Ecclesiae subesse nullo modo patiuntur; immo deiicere ab omni sanctitate contendunt, et in illarum rerum exiguum sane gyrum compellere, quae auctoribus hominibus institutae sunt, et iure civili populorum reguntur atque administrantur. Unde sequi necesse erat, ut principibus reipublicae ius in connubia omne tribuerent, nullum Ecclesiae esse decernerent; quae si quando potestatem eius generis exercuit, id ipsum esse aut indulgentia principum aut iniuria factum. Sed iam tempus esse inquiunt, ut rempublicam gerunt, iidem sua iura fortiter vindicent, atque omnem coniugiorum rationem arbitrio suo moderari aggrediantur. - Hinc illa nata, quae 'matrimonia civilia' vulgo appellantur; hinc scitae leges de caussis, quae coniugiis impedimento sint; hinc iudiciales sententiae de contractibus coniugalibus..."

("Budući da se izvor i počelo obitelji i cijeloga ljudskog društva nalazi u braku, nikako ne podnose da baš on bude podložan nadležnosti Crkve; štoviše, nastoje ga lišiti svake svetosti, i stjerati u krug onih nevažnih stvari koje su ustanovili ljudi i ravnaju se i upravljaju po građanskom pravu naroda. Iz toga je nužno slijedilo, da su upraviteljima države dodijelili cijelo ženidbeno pravo, i odredili da ono nikako ne pripada Crkvi; koja ako je kada vršila vlast ove vrste, to je činila ili dopuštenjem vladara ili samovoljno. A sad je došlo vrijeme - kažu - da oni koji upravljaju državom odlučno vrate svoje pravo, i smjeste sve ženidbene odredbe pod upravu svojih odluka. - Odavle se rodilo ono što se naziva 'civilnim brakovima'; odavle doneseni zakoni o uzrocima koji su zapreke za ženidbu; odavle sudske odluke o bračnim ugovorima...")

U kršćanskom društvu, ženidba mora biti u isključivoj nadležnosti Crkve:

"Christus igitur, cum ad talem ac tantam excellentiam matrimonia renovavisset, totam ipsorum disciplinam Ecclesiae credidit et commendavit. Quae potestatem in coniugia Christianorum omni cum tempore, tum loco exercuit, atque ita exercuit, ut illam propriam eius esse appareret, nec hominum concessu quaesitam, sed Auctoris sui voluntate divinitus adeptam."

("Krist je stoga, kad je uzdigao ženidbu na takvu i toliku izvrsnost, čitavu njenu stegu povjerio i predao Crkvi. Koja je vlast nad brakovima kršćana vršila kako u svim vremenima, tako i na svim mjestima, i tako je izvršavala da se vidjelo da je to njena vlastita [nadležnost], i ne stečena ljudskim dopuštenjem, nego božanski primljena od svog Utemeljitelja.")

Bitna bračna pitanja ne mogu biti u nadležnosti države, nego samo u nadležnosti Crkve:

"Igitur cum matrimonium sit sua vi, sua natura, sua sponte sacrum, consentaneum est, ut regatur ac temperetur non principum imperio, sed divina auctoritate Ecclesiae, quae rerum sacrarum sola habet magisterium."

("Stoga kako je ženidba po svom djelovanju, po svojoj prirodi, sama po sebi sveta, primjereno je da se ravna i uređuje ne upravom vladara, već božanskom vlašću Crkve, koja jedina ima učiteljstvo nad svetim stvarima.")

Iz ovih razloga, glavni cilj pro-obiteljskih pokreta i katoličkih stranaka (praktički sve do II. vatikanskog koncila) bio je ukidanje "civilnog braka" i povratak ženidbenog prava pod isključivu nadležnost Crkve (kako je bilo prije Francuske revolucije).

"Civilni brak" vuče za sobom još jedno zlo - mogućnost razvoda. Ozakonjenje razvoda je direktna posljedica uvođenja "civilnog braka".

Papa Leon XIII. naziva razvod neprijateljem obitelji i države:

"Et quoniam corruptela morum, facile perspicitur, prosperitati familiarum ac civitatum maxima inimica esse divortia, quae a depravatis populorum moribus nascuntur, ac, teste rerum usu, ad vitiosiores vitae privatae et publicae consuetudines aditum ianuamque patefaciunt."

("I jer za uništenje obitelji i slamanje snaga kraljevina ništa nije tako pogodno kao kvarenje običaja, lako se vidi da su za napredak obitelji i država najveći neprijatelj razvodi, koji se rađaju iz izopačenih običaja naroda i, po svjedočanstvu iskustva, otvaraju prolaz i vrata za još pokvarenija ponašanja u privatnom i javnom životu.")

Ovdje vidimo i zašto pro-obiteljski pokret ne može biti "ekumenski". Protestanti i istočni raskolnici dozvoljavaju razvod braka. A Crkva je svečano osudila i protestantske i istočno-raskolničke hereze po tom pitanju, kako naglašava papa Leon XIII.:

"...quod haeresim deterrimam Protestantium de divortiis et repudiis anathemate percutierit (Trid., sess. XXIV., can. 5. et 7.); quod usitatam Graecis diremptionem matrimoniorum multis modis damnaverit (Concil. Floren., et Instr. Eugenii IV. ad Armenos;  Benedictus XIV. const. Etsi pastoralis, 6. Maii 1742.)..."

("...jer je odvratnu herezu protestanata o razvodima i otpustima udarila anatemom (Tridentski koncil, sess. XXIV., can. 5. i 7.); jer je običajno razvrgnuće brakova kod Grka na mnogo načina osudila (Firentinski koncil i Instrukcija Eugena IV. Armencima; konstitucija Benedikta XIV. Etsi pastoralis od 6. svibnja 1742.)...")

Ponavljam, zbog ovih razloga, pro-obiteljski pokret nikako ne može biti "ekumenski". Varaju se svi oni koji misle da katolici dijele "iste obiteljske vrijednosti" s protestantima i istočnim raskolnicima. Ne dijele!
Jedan od glavnih promašaja današnjih obiteljskih i pro-life pokreta je u tome što pokušavaju uključiti sve religije, a to neizbježno vodi sklapanju neprihvatljivih kompromisa u pitanjima poput razvoda i kontracepcije.


Osim civilnog braka i razvoda, postoji još jedan čimbenik u sekularnom zakonodavstvu koji uvelike destabilizira suvremenu obitelj. To je cijelo ono liberalno inzistiranje na "ravnoparavnosti muškarca i žene" pod svaku cijenu. Riječ je o otvorenom odbacivanju kršćanskog nauka o mužu kao glavi žene i poglavaru obitelji. A ovome možemo pridodati i izmišljena "prava djece" kojima se djecu zapravo potiče na neposlušnost prema roditeljima. Na primjer, međunarodne organizacije kao UNICEF na jedan vrlo podmukli način propagiraju pseudo-prava tipa: "dijete ima pravo odabrati svoju religiju".
Sve se to prodaje pod maskom "ljudskih prava".

U pravu su oni koji kažu da su "ljudska prava" proizvod ljudske oholosti, prisvajanje "prava" na nešto na što zaista nemaš pravo. Da se izrazim posve otvoreno, radi se o rušenju onog ispravog poretka u društvu, o kojem je govorio sv. Robert Bellarmin (u II. svesku De controversiis, odjeljku De laicis, lib. III., cap. 7.):

"...in humana societate debuit esse ordo. Rectus autem ordo postulat, ut inferior a superiore regatur, foemina a viro, iunior a seniore, minus sapiens a sapientiore et minus bonus a meliore"

("...u ljudskom je društvu trebao biti red. A ispravni red traži, da niži bude upravljan od višega, žena od muža, mlađi od starijega, manje mudar od mudrijega, i manje dobar od boljega")

Prava poniznost se sastoji u tome da svatko, bez mrmljanja, prihvati svoj položaj u društvu i da što točnije izvrši svoje staleške dužnosti. Oholost je, naprotiv, odbijanje svog položaja i težnja za nečime što ti ne pripada.

Sveta nazaretska obitelj bila je divan primjer poniznosti. Sam Gospodin se utjelovio kao dijete i bio je poslušan Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu, upravo zato da nauči ljude poniznosti.
Tu trebamo spomenuti da se na blagdan Svete obitelji, u tradicionalnom časoslovu u matutinu, u II. nokturnu, čitaju dijelovi brevea pape Leona XIII. "Neminem fugit" iz 1892., a u III. nokturnu čitaju se dijelovi jedne propovijedi sv. Bernarda koja govori baš o poniznosti i podložnosti.

Tako u 7. čitanju vidimo ove Bernardove riječi:

"Et erat subditus illis (Luc. 2, 51). Quis, quibus? Deus hominibus; Deus, inquam, cui angeli subditi sunt, cui principatus et potestates obediunt, subditus erat Mariae, nec tantum Mariae, sed etiam Ioseph propter Mariam."

("I bio im je podložan (Lk 2, 51). Tko kojima? Bog ljudima; Bog, kažem, kome su podložni anđeli, koga slušaju vrhovništva i vlasti, bio je podložan Mariji, i ne samo Mariji, nego također i Josipu zbog Marije.")

U 8. čitanju, nastavljaju se riječi sv. Bernarda, gdje prekorava ohole ljude:

"Disce, homo, oboedire; disce, terra, subdi; disce, pulvis, obtemperare. De Auctore tuo loquens Evangelista: 'Et erat', inquit, 'subditus illis' - haud dubium quin Mariae et Ioseph. Erubesce, superbe cinis! Deus se humiliat, et tu te exaltes? Deus se hominibus subdit, et tu, dominari gestiens hominibus, tuo te praeponis Auctori?"

("Nauči, čovječe, slušati; nauči, zemljo, biti podložna; nauči, prahu, podrediti se. O Stvoritelju tvome govori evanđelist: 'I bio je', kaže, 'podložan njima' - bez sumnje Mariji i Josipu. Srami se, oholi prahu! Bog se ponizuje, a ti se uzvisuješ? Bog se podlaže ljudima, a ti, želeći dominirati ljudima, stavljaš sebe ispred svog Stvoritelja?")

Zašto današnje pro-obiteljske udruge gotovo posve zanemaruju ovaj aspekt obiteljskog života? Zar ne vide da je uništenje autoriteta i poslušnosti jedan od izvora "krize obitelji"? Čini mi se da oni još nisu proniknuli u čemu je zapravo cijeli taj "napad na obitelj" o kojem stalno govore - što su mu uzroci, a što posljedice.

Nije uvijek bilo tako. Kad čitam publikacije katoličkih intelektualaca i organizacija s početka 20. stoljeća, vidim da su vrlo dobro razumjeli ovaj problem, kao i ostale koje sam naveo u ovom tekstu. Zato još jednom pitam: Može li se današnji pro-obiteljski pokret vratiti svojim korijenima?
Može li se vratiti borbi protiv "civilnog braka", protiv izmišljenih "ljudskih prava", protiv javnog nemorala koji rastače naše društvo?
Zar mislite da je za zaštitu obitelji dovoljno biti samo protiv "dženderizma" i protuprirodnih sodomitskih zajednica? Zar ćete reagirati samo na tu kulminaciju bolesne izopačenosti (koju bi ionako trebalo riješiti mjerama kaznenog prava), a šutjeti na stvari koje su desetljećima utirale put širenju seksualnog nemorala, poput civilnog braka i razvoda?
Pa valjda vam je jasno da ne može biti pravog kršćanskog društva u kojem postoji nešto što se zove "civilni brak".

Učimo od sv. Ivana Bosca

Ima nekoliko odličnih stranica koje vode salezijanci, a na kojima možete pronaći sva pisana djela sv. Ivana Bosca, cijelu njegovu pisanu ostavštinu:
a) http://www.sangiovannibosco.net/
b) http://www.donboscosanto.eu/ 

Svi su spisi u izvorniku. A kako je Don Bosco pisao većinom za mladež nižih slojeva društva, tako je i većina ovih djela na pučkom talijanskom jeziku. Od izvora koji su pisani latinskim jezikom, ističu se pravila salezijanskog reda i neka pisma koja je Don Bosco pisao svojim suradnicima.

Kad bih u ovom mnoštvu spisa morao odabrati jedno djelo, koje cjelovito prikazuje teološku i pastoralnu misao sv. Ivana Bosca, onda bi to bio njegov vodič i molitvenik za mladež: Il giovane provveduto.

Knjižica koja vodi mladog čovjeka kroz borbu protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja, poučava o istinama katoličke vjere, a ujedno služi i kao liturgijski vodič i molitvenik sa svim tradicionalnim molitvama i pobožnostima.

A i sam izgled naslovnice, u brojnim izdanjima te knjižice, dovoljno govori...

 



Čitajući don Boscova poučna djela, moram priznati da sam se iznenadio s kolikim je on protureformacijskim žarom pisao. To je zanimljivo s obzirom da su se već u 19. stoljeću (u jednom dijelu crkvene hijerarhije) počele polako javljati tendencije "smirivanja tenzija" prema protestantima i istočnim raskolnicima. Tako se, na primjer, u Hrvatskoj pojavio jedan Strossmayer, koji je radio kompromise s istočnim raskolnicima.

Nasuprot takvim tendencijama, Don Bosco piše kao da je jedan od pisaca iz vremena vrhunca Protureformacije - izrazito netolerantno prema nekatoličkim religijama.
On uporno dokazuje iz djela u djelo da su sve nekatoličke religije: lažne religije - i da u njima nema spasenja.


Tako u djelu Avvisi ai cattolici (1856. god.) piše:

D. Fuori della Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, si può aver salute?

R. No: fuori di questa Chiesa niuno può salvarsi. Nella maniera, che quelli i quali non furono nell'arca di Noè, perivano nel diluvio, così perisce inevitabilmente colui che muore separato dalla Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, unica Chiesa di Gesù Cristo, sola conservatrice della vera religione.

(D. Može li se izvan Crkve katoličke, apostolske i rimske postići spasenje?

R. Ne: izvan ove Crkve nitko se ne može spasiti. Onako kako su oni koji su bili izvan Noine korablje propali za vrijeme potopa, tako neizbježno propada svatko tko umre odvojen od Crkve katoličke, apostolske, rimske, jedine Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice prave vjere.)

Don Bosco kasnije izričito ponavlja ovaj nauk glede svake pojedine nekatoličke religije. Ovako kaže za protestantske sekte:

D. Noi Cattolici, che cosa diciamo della setta Protestante?

R. Noi Cattolici, seguendo la dottrina infallibile della Chiesa Cattolica, diciamo che i Protestanti se non fanno ritorno alla Chiesa di Gesù Cristo, nella loro setta non possono salvarsi.

(D. Mi katolici što da kažemo o protestantskoj sekti?

R. Mi katolici, slijedeći nepogrešivi nauk Katoličke Crkve, kažemo da ako se protestanti ne vrate u Crkvu Isusa Krista, u svojoj se sekti ne mogu spasiti.)

Don Bosco govori također i o tome što oni moraju konkretno učiniti kako bi se spasili:

D. I Protestanti che cosa devono fare per salvarsi?

R. Devono rinunziare ai loro errori, entrare nella Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, da cui un tempo si separarono, unirsi al Vicario di Gesù Cristo, che è il Papa, da cui chi si ostina di vivere separato, perisce eternamente.

(D. Što protestanti moraju učiniti kako bi se spasili?

R. Moraju se odreći svojih zabluda, ući u Crkvu katoličku, apostolsku, rimsku, od koje su se nekoć odvojili, ujediniti se s namjesnikom Isusa Krista, a to je papa, od koga oni koji ustraju živjeti odvojeno, vječno propadaju.)

A tako govori i za druge inovjerce - na primjer, za židove:

D. Che cosa devono fare gli Ebrei a fine di potersi salvare?

R. Gli Ebrei a fine di potersi salvare devono riconoscere Gesù Cristo per vero Messia, ricevere il Santo Battesimo, quindi osservare i Comandamenti di Dio e della Chiesa.

(D. Što moraju učiniti Židovi kako bi se mogli spasiti?
R. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao pravog Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati zapovijedi Boga i Crkve.)

Koliko je ovo različito od onoga što govore današnji modernistički pseudoteolozi!
Oni cijelo vrijeme ističu samo ono što je "pozitivno u drugim religijama", "ono što nas spaja", "ono što nam je zajedničko"...
Nasuprot tome, sv. Ivan Bosco u svojim djelima uporno ističe baš ono u nekatoličkim religijama što je negativno, "što nas razdvaja"! On iznosi toliko negativnosti o inovjercima, da to obuhvaća cijele pasuse njegovih djela.

Da navedem samo jedan primjer. U djelu Il Cattolico istruito nella sua religione (1853.), govoreći o negativnim obilježjima istočnih raskolnika, ide u takve detalje njihovih negativnih karakteristika da spominje da su nakon pada Carigrada 1453., carigradske patrijarhe birali turski sultani, gledajući koji će im kandidat ponuditi više novca:

"Lo stesso patriarcato di Costantinopoli è affatto dipendente dal gran Sultano, ossia l'Imperatore dei Turchi. Quando muore un patriarca, egli mette tal dignità all'incanto, e chi offre maggior somma diviene il novello patriarca; di maniera che un uomo il più scostumato, purchè sia ricco, può divenire patriarca di Costantinopoli."

("Sama Carigradska patrijaršija je posve ovisna o velikom sultanu, to jest, o turskom caru. Kad umre jedan patrijarh, on stavi takvu ponudu i tko ponudi veću svotu, postane novi patrijarh, tako da jedan vrlo nemoralan čovjek, ako je bogat, može postati carigradskim patrijarhom.")

Podsjećam vas da je to isto o raskolničkim patrijarsima svojedobno govorio i Juraj Križanić (o tome pogledaj Križanić o načinu upravljanja kod istočnih raskolnika).

 
Kad čitamo don Bosca, uvijek trebamo imati na umu da on piše mladima. Sve ono što je gore navedeno, to je don Bosco poučavao mladež. Važno je mlade upozoriti na istinu o nekatoličkim religijama, kako ih ne bi kontakt s inovjercima privukao njihovim zabludama. 

No, to je samo jedna od opasnosti koja prijeti mladim ljudima. Ima i većih opasnosti, kao što su liberalne novine i protuvjerske knjige - a ovdje je don Bosco predložio jednostavnu metodu: baciti takve stvari u vatru. Borba protiv protukršćanskih i nemoralnih medija do uništenja.


Eto, nakon ovog kratkog pregleda, mogu samo reći da je pomalo iznenađujuće to što su salezijanci samo tako na internetu objavili Don Boscova djela. To me čudi, jer ovako svi koji čitaju Don Bosca mogu jasno vidjeti koliko su se današnji salezijanci udaljili od svog utemeljitelja. Čast iznimkama, ali većina današnjih salezijanaca propovijeda stvari koje su dijametralno suprotne od onoga što je govorio i pisao Don Bosco (a on je samo govorio ono što je Crkva uvijek naučavala).

Naravno, nisu oni krivi, nego revolucija iz 1960-ih. Ne možete pomiriti tekstove sv. Ivana Bosca i dokumente II. vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", "Unitatis redintegratio" i "Nostra aetate". Pokušajte ih čitati usporedno, pa sami zaključite ima li tu "kontinuiteta".

Tko ima ljubav, nije mu teško

Onima koji još uvijek dvoje oko prelaska sa NovusOrdo-časoslova na tradicionalni Rimski brevijar, preporučam da čitaju crkvenog naučitelja sv. Petra Damjana.
Nema lakšega načina za riješiti ovu dvojbu. Ovdje se, naravno, obraćam onima koji imaju obvezu molitve časoslova.

Kod sv. Petra Damjana pronaći ćete najljepše poticaje za molitvu tradicionalnog časoslova. Dovoljno je da pročitate njegovo djelo De horis canonicis ("O kanonskim časovima"). Nije dugo; veličine je jednog ovećeg novinskog članka.

Osim solidnog objašnjenja o podrijetlu i svrsi pojedinih časova, pruža poticajan primjer duhovne učinkovitosti časova na primjeru jednog običnog jednostavnog čovjeka, koga ništa nije moglo zaustaviti da svakodnevno posjećuje jedan samostan i sluša kako u njemu redovnici mole časoslov. Takvi jednostavni ljudi mogu biti opomena onima koji su obvezni na časoslov:

"Pudeat ergo prudentiam tuam canonicas horas negligenter omittere, quas et sanctam rusticitatem audis cum tanta gloria celebrare: immo cuius spiritus in amore Dei paulo ferventius inardescit, ad hoc etiam extenditur, ut horas beatae Dei Genetricis audire quotidie non gravetur."

("Neka se stoga srami vaša razboritost da olako propušta kanonske časove, za koje čujete da ih slavi i sveto seljaštvo s takvom slavom: dapače, onaj kome duh malo više gori u ljubavi prema Bogu, također će se proširiti, da mu neće biti teško svakodnevno slušati i časove blažene Bogorodice.")

Vidite već po ovome da je sv. Petar Damjan osobito širio Mali oficij Blažene Djevice Marije. Neki čak smatraju da ga je on osobno sastavio. Ipak, lako se može dokazati da je oficij znatno stariji.

No, činjenica jest da je sv. Petar bio najrevniji promicatelj Malog oficija. Pa će to biti glavna tema mog današnjeg teksta.
U posljednjem poglavlju spomenutog djela, sv. Petar Damjan potiče na molitvu Malog oficija, navodeći sljedeći slučaj:

"Clericus enim quidam multis erat peccatis obnoxius et praecipue carnalis illecebrae foetoris inquinatus: qui tandem languore correptus, atque ad extrema perveniens, tremefactis visceribus expavescere et accusante conscientia, divinum coepit iudicium medullitus formidare: cumque spem in se nullius boni operis inveniret, totum se protinus ad postulandum Beatae Mariae semper Virginis auxilium contulit, et sub eius patrocinium importuna cordis anxietate confugit, huiusmodi fere verbis insistens: 'Non ignoro', inquit, 'o beata Regina mundi, quia te in multis offendi, et castitatis atque virginitatis, cuius tu mater es, ego in meo corpore signaculum violavi: innumeris etiam peccatorum sordibus involutus sum; nec dignus invenior, te totius munditiae principem pollutis labiis invocare: verumtamen, o ianua caeli, fenestra paradisi, vera Mater Dei et hominis, tu mihi testis es quia septies in die laudem dixi tibi, et quamvis peccator, quamvis indignus, omnibus tamen canonicis horis tuae laudis obsequium non fraudavi.' Cumque huiusmodi verba clericus protulisset, decumbenti postmodum piissima Dei Genitrix adstitit, et blande consolata, peccata sibimet dimissa ex largitate divinae misericordiae nuntiavit. Quod tamen nos trepidando proferimus, quia utrum iuxta relationis fidem vere contigerit, ignoramus. Hoc tamen proculdubio novimus, quia quisquis quotidiana praedictis horis officia in eius laudibus frequentare studuerit, adiutricem sibimet, ac patrocinaturam ipsius Iudicis Matrem in die necessitatis acquirit."

("Bio je jedan klerik, krivac mnogih grijeha i naročito okaljan smradom putene pohote: on je napokon prekoren bolešću i stigavši do kraja života, počeo dubinski strahovati od Božjeg suda, dršćućim grudima i optužujuće savjesti; i kad je našao da u sebi nema nikakve nade dobrih djela, sav se dao na moljenje pomoći Blažene Marije vazda Djevice, i pod njenu je obranu pribjegao sa snažnom tjeskobom u srcu, proseći otprilike ovim riječima: 'Nije mi nepoznato', rekao je, 'o blažena Kraljice svijeta, da sam te u mnogome uvrijedio i znamen čistoće i djevičanstva, kome si ti majka, ja sam u svome tijelu okaljao, i počinio sam nebrojene nečistoće grijeha, i nisam dostojan nečistim ustima prizivati tebe, početak svake čistoće; ali zato, o vrata nebeska, prozore raja, istinska Majko Božja i čovječja, ti si mi svjedokinja da sam ti sedam puta na dan govorio hvale, i premda grešnik, premda nedostojan, nisam ti uskratio nijednu službu kanonskih časova tvoje hvale.' Nakon što je klerik izrekao ove riječi, dok je ležao, pristupila mu je preblaga Bogorodica i blago ga utješila i poručila mu da su mu otpušteni grijesi po bogatstvu božanskog milosrđa. No, ipak ovo dršćući govorimo, jer ne znamo je li se to zaista dogodilo prema vjernosti obavijesti. Ali, ovo znamo bez sumnje: da tko god se svakodnevno trudi sudjelovati u spomenutim službama časova na njenu hvalu, u dan potrebe imat će kao pomoćnicu i braniteljicu Majku samoga Suca.")

Još je zanimljiviji događaj koji opisuje u pismu redovnicima u Gamogni (ep. 32.), a koji pokazuje što se događa redovnicima koji svjesno odbijaju moliti Mali oficij:

"Statutum erat atque iam per triennium fere servatum, ut cum horis canonicis quotidie Beatae Mariae semper Virginis officia dicerentur. Erat autem inter eos Gozo, habitu monachus, reprobae quidem vitae, sed dicacis et accurate facundiae. Hic coepit conqueri: 'Satis semperque sufficere quod sanctus praecepit Benedictus, nec novae adinventionis pondus debere superponi, nec nos esse antiquis patribus sanctiores, qui videlicet haec superstitiosa ac supervacua iudicantes, psallendi nobis metam omnemque vivendi regulam praefixerunt; haec sane debere nos esse contentos, ne ab illa incautius declinantes, per anfractus et invia ducamur erronei.' Quid plura? Contra Reginam mundi praeliari visus est et confecit. Ad hoc nimirum fratres versuta machinatione pellexit, ut solitas Beatae Mariae laudes ulterius non offerent. Sed, o divinum iudicium a nostrae pravitatis intuitu non dormiens! Mox enim adversus praefatum monasterium tot adversitatum grandines, tot undique bellorum atque conflictuum tempestates, ut ipsis quotidie monachis minaces gladii necis exitium intentarent. Fiunt undique depredationes atque rapinae, conflagrantur cum segetibus areae, familiares ac servi sancti loci crudeliter trucidantur, et non iam imago mortis, sed mors ipsa grassatur, adeo ut taederet monachos vivere, dum nequaquam possent in procinctu certaminis amicum quieti suae professionis officium custodire. Non parvis expensis ad Teutonum partes imperator expetitur, pragmaticae sanctionis cum signis imperialibus advehuntur, sed tantumdem est: in omnibus quippe studiis non fructus, sed labor supervacuus. Unde cum ego petitione fratrum saepe pulsarer, quatenus sequester accederem, et si possibile esset, pacis inter eos foedera continuarem: hac rogantibus voce respondi: 'Christus', inquam, 'est pax nostra, de quo etiam de Virgine recens nato, angelitus dictum est: Gloria in excelsis Deo et in terra pax (Luc. 2, 14). Quia ergo Matrem verae pacis de suo monasterio proiecerunt, dignum est ut inquietis calamitatum tribulationumque procellis atque turbinibus agitentur.' Verum ne lectorem diutius protraham, fratres illi haec quae dixeram non dubiis orumpentibus signis, vera probantes in arcto siti, tandem ad cor redeunt, pavimento se humiliter sternunt ac percepta poenitentia, nunquam se de caetero neglecturos, solita Genitricis Dei praeconia unanimiter pollicentur. Mox itaque, ut fatear, ita post coruscos atque tonitrua, tanta coeli serenitas rediit, ut ex tunc usque hodie fratres iucundae pacis otio perfruantur, ac de Scyllaea voragine se delatos ad portum, gubernante Filio Virginis, gratulentur. Impletum ergo est quod per prophetam dicitur: 'Revertimini ad me, et ego revertar ad vos dicit Dominus' (Mal. 3, 7). Qui ergo facile seniorum suorum statuta convellunt, ista considerent, et ne divini furoris super eos gladius veniat, non sine causa formident."

("Određeno je i već gotovo tri godine obdržavano, da se sa kanonskim časovima svakodnevno govore i službe Blažene Marije vazda Djevice. No, bio je među njima Gozon, po habitu redovnik ali odbačena života, no, zajedljiv i pomnjive rječitosti. On je stao jadikovati: 'Dosta je i uvijek dovoljno ono što je odredio sveti Benedikt, i ne treba dodatno stavljati teret novog iznašašća; nismo mi svetiji od starih otaca, koji su naime prosuđujući ovo praznovjernim i suvišnim, postavili nama granice u molitvi psalama i cijelo pravilo življenja - sa ovime svakako i mi moramo biti zadovoljni, da ne bismo, neoprezno skrenuvši, zalutali stranputicom i tuđinom.' Što još? Vidjelo se da se bori protiv Kraljice svijeta, i uspio je. Podmuklom je lukavštinom namamio braću da više ne prikazuju Blaženoj Mariji običajne hvale. Ali, o božanskog suda koji ne spava od prosuđivanja naše zloće! Ubrzo su se protiv spomenutog samostana podigle tolike tuče protivština, tolike su se odasvud podigle oluje ratova i sukoba, da je tim redovnicima svakodnevno prijetilo istrijebljenje mačem. Bile su posvuda pljačke i otimačine, spaljeno je s usjevima i gumno, radnici i sluge svetoga mjesta okrutno su poklani, i više ne samo da je vrebala slika smrti, već i sama smrt, toliko da je redovnicima bilo mučno živjeti, kad nisu nikako mogli usred ove borbe čuvati službu svog poziva koji je prijatelj mira. S nemalim troškovima slane su molbe caru u njemačkim stranama, predstavljene povlastice sa carskim znamenjem, ali od svog tog truda nije bilo ploda, već uzaludan rad. Stoga, kad su mene često molila braća da dođem kao posrednik i, ako je moguće, uglavim između njih savez mira, ovo sam odgovorio onima koji su me molili: 'Krist', rekao sam, 'je naš mir, o kome je ubrzo nakon što je rođen od Djevice rečeno po anđelima: Slava Bogu na visini i na zemlji mir (Lk 2, 14). Jer su, dakle, Majku pravoga mira izbacili iz svog samostana, pravedno je da su gonjeni nemirima opasnosti i burama nevolja i pomutnje.' Ali, da ne zadržavam više čitatelja, ta su braća shvatila da je istinito ovo što govorim po nedvojbenim znakovima koji su ih pogodili, pa su se obratili, ponizno se prostrli na pod i, nakon primljene pokore, jednoglasno obećali da više nikada neće zanemarivati običajne službe Bogorodici. Ubrzo se stoga, kako priznajem, nakon oluje i grmljavine vratila takva vedrina na nebu, da od tada do danas uživaju blagodat slatkoga mira i zahvaljuju što su iz vrtloga Scile preneseni u luku, pod vodstvom Sina Djevice. Ispunilo se, dakle, ono što je rečeno po proroku: 'Vratite se meni i ja ću se vratiti vama, govori Gospodin' (Mal 3, 7). Oni koji, dakle, olako ruše odredbe svojih starih, neka promisle o ovome, i neka ne bez razloga strahuju, da ih ne stigne mač božanskog gnjeva.")

Nekoliko godina nakon smrti sv. Petra Damjana, Mali oficij se proširio po cijeloj Crkvi. Zanimljivo, povod tom širenju je prvi križarski rat. Kako bi isprosio pomoć za križarsku vojnu, papa Urban II. je odredio da svi klerici moraju, osim redovitog časoslova, svakodnevno moliti i Mali oficij Blažene Djevice Marije.

Klericima nije bilo teško uzeti taj dodatni, ali slatki, teret.
Kako piše kardinal Ivan Bona (De divina psalmodia, cap. XII., §2.):

"...qui pie susceptum onus singulis diebus persolventes Dei Matrem exorarent, quo eius aspirante gratia fidelis populus in tantis discriminibus subeundis divino praesidio muniretur. Quod officium ea occasione institutum tanto deinceps studio propagatum fuit, ut ipsi etiam laici cum magno gratiarum foenore illud soleant frequentare."

("...koji su prihvaćeni pobožni teret svakodnevno ispunjavajući, molili Majku Božju da po nadahnuću njene milosti vjerni puk utvrdi božanskom obranom u podnošenju tolikih nevolja. Taj oficij, koji je tom prilikom uveden, kasnije je širen takvom revnošću, da u njemu običavaju sudjelovati i sami laici s velikim dobitkom milosti.")

Ovdje kardinal Bona drugim riječima ponavlja ono što je napisao veliki crkveni povjesničar Baronius (Annales Ecclesiastici, vol. XI. - za god. 1095.):

"Quod quidem tunc a sancta synodo, Urbano agente, ea occasione indictum et a clericis pie susceptum, ad laicos quoque fuit tam viros quam mulieres propagatum, et quidem cum magno foenore gratiarum, ut experti sunt omnes iugiterque experiuntur fideles illud ex animo frequentantes..."

("Ono što je tada određeno od svetog sabora [u Clermontu], pod Urbanovim vodstvom, i od klerika pobožno prihvaćeno, prošireno je čak i na laike - kako muškarce, tako žene - i štoviše s velikim dobitkom milosti, kako su doživjeli i neprekidno doživljavaju svi vjernici koji u njemu iz sve duše sudjeluju...")

Upravo zato što je postojao veliki interes laika za Mali oficij, kroz cijeli su se srednji vijek (i kasnije) širili brojni prijepisi tog oficija, koji su obično, osim Malog oficija, sadržavali još dodatno i oficij za pokojne, pokorničke psalme, litanije svih svetih, a nerijetko i neke druge molitve i oficije.

Tako je bilo i u Hrvatskoj. Dovoljno je da malo potražite u starim arhivima i knjižnicama, i brzo će vam se pojaviti pred očima stari rukopisi ovoga tipa. Poznat je, na primjer, rukopis Horae Beatae Mariae Virginis iz 15. stoljeća, koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Taj rukopis nakon Malog oficija, donosi i obrazac sv. mise na čast Majke Božje.

Rukopis ima i večernju Oficija za pokojne...

...a također i pokorničke psalme.

Osim izdanja na latinskom, u našim starim arhivima i knjižnicama možete naći i primjerke Malog oficija pisanih glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku. Na internet-stranici (koju je pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica) Glagoljica.hr imate digitalizirani primjerak glagoljskog Malog oficija tiskanog u Rijeci 1530. godine, u vrijeme velikog modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje. I ta knjižica, po običaju, sadrži i Oficij za pokojne, litanije, pokorničke psalme i dr.

Početak matutina Malog oficija...

A evo početak oficija za pokojne...

O ovoj temi bi se moglo još puno toga reći, ali na ovome ću stati. Nadam se da ste barem ponešto mogli vidjeti o tome što ovi oficiji znače za našu katoličku kulturu, i što je još važnije: koje se blago nadnaravnih milosti krije u njima.
Vidjeli smo kako jedan veliki crkveni naučitelj potiče na molitvu ovih oficija - i kako ga je cijela katolička Europa poslušala, pa tako i naša katolička Hrvatska.

A za one koji ih danas žele moliti, podjećam na ovu odličnu knjižicu iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X.

Eggererova knjiga o čudima Majke Božje Remetske

Moram vas obavijestiti da je dostupna važna knjiga pavlina Andrije Eggerera Pharmacopaea Coelestis iz 1672. godine, koja opisuje čuda koja se događaju po zagovoru Majke Božje Remetske.

Eggerer je, inače, u našoj vjerskoj javnosti poznat po nazivu koji je u jednoj svojoj propovijedi nadjenuo Hrvatskoj: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko Kraljevstvo").

U knjizi "Pharmacopaea Coelestis" opisuje više od 115 čuda, koja su se dogodila od 1600. do 1670. godine, većinom ozdravljenja. Ti su opisi bili nadahnuće za Rangerove slike na zidovima remetskog svetišta.
No, najveće čudo je bilo to što je Hrvatska ostala katolička i pravovjerna, u vremenu kad je u susjednoj Mađarskoj pola naroda otpalo na protestantsko krivovjerje, a o Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj... da i ne govorimo.

Tako Eggerer piše u prvom predgovoru:

"inundante universali illo haereseos cataclysmo, sola inter occidentis et septemtrionis regna Sclavonia Croatiaque steterit immunis"

("dok je preplavljivala ona sveopća heretička kataklizma, jedina je među zapadnim i sjevernim kraljevinama Slavonija i Hrvatska ostala imuna")

Nadalje, Eggerer spominje istaknute hrvatske vođe koji su vojevali za katoličku vjeru. Primijetio sam da piše vrlo slično kako je 20 godina prije njega pisao Juraj Ratkaj (u knjizi "Memoria regum et banorum" iz 1652.) o borbi Hrvata protiv protestantskog krivovjerja. S time da Eggerer pri tome nešto više ističe zasluge zagrebačkih biskupa. Ovo su njegove riječi:

"Hinc etiam est quod Benedictus Vinkovich tunc Capituli Zagrabiensis praepositus, dein praesul meritissimus, in centumvirali procerum Hungarorum conventu Sopronii, in coronationem augustissimi Ferdinandi tertii coacto, haereticae obstiturus pravitati, quo minus in terras has irrumperet, iteratis protestationibus quasi murum pro domo Dei se opposuerit, quo factum, ut idcirco a nefariis haereticis crine barbaque mutilatus, nefandam sacrato viro tulerit contumeliam. Conabatur etiam jam retroactis annis exitialis illa haeresum lues, suis non contenta angustiis, puritatem Romanae fidei in Croatiae ac Sclavoniae partibus contaminare, quo circa cum de introducendis ea in regna, damnatorum dogmatum seminatoribus, publicis in comitiis ageretur, illustrissimus heros Thomas Erdeodius, regnorum Illyrii tum prorex, uti familia omnino orthodoxa natus, sic zelo fidei succensus, evaginatum vibrans gladium, eo se pestem illam e terris curae suae concreditis eliminaturum, vel uno e tribus fluviis Colapi, Savo aut Dravo eandem se demersurum jurejurando asseruit: attonitis hoc fervore haereticis et iniquis postulatis imposterum supersedentibus. Egerat eo tempore praesulem Ecclesiae Zagrabiensis, frater Simon Bratulich, ordinis etiam nostri olim generalis, ad quem etiamnum extant literae Clementis Octavi, quibus eum obstrenue navatam contra haereticos operam, insigniter dilaudat simulque animat ne unquam in diversum abreptus, eosdem intra Regni fines vivere patiatur. Quod et fecit, ac hodiedum legati Sclavoniae, Croatiae Dalmatiaeque publicis Hungariae Comitiis, ne quid a regnicolis in praejudicium fidei catholicae statuatur, ante omnia solenniter protestantur."

("Odavle je također i to što se Benedikt Vinković, tada prepošt zagrebačkog kaptola, a zatim veoma zaslužan biskup, na saboru ugarskih glavara u Sopronu sazvanom povodom krunidbe Ferdinanda III., suprotstavio heretičkoj zloći, da ne bi prodrla u ove zemlje; opetovanim prosvjedima stao je kao zid za dom Božji, zbog čega su mu opaki heretici čupali kosu i bradu, tako da je sveti čovjek podnio sramotnu uvredu. Pokušavala je također i proteklih godina ta pogubna kuga krivovjerja, nezadovoljna svojim uskim granicama, zaprljati čistoću rimske vjere u krajevima Hrvatske i Slavonije; stoga kada se raspravljalo na javnom saboru o uvođenju sijača osuđenih učenja u te kraljevine, presvijetli se junak Toma Erdődy, tada potkralj ilirskih kraljevina, kao da je rođen u posve pravovjernoj obitelji, tako zapaljen gorljivošću vjere, mašući mačem izvađenim iz korica, zakleo da će njime iskorijeniti tu kugu iz zemalja koje su mu povjerene ili im dati jednu od triju rijeka - Kupu, Savu ili Dravu - da ih u njima potopi; tim je žarom zapanjio heretike i opake koji su ubuduće odustali od svojih zahtjeva. Bio je u to vrijeme poglavar Zagrebačke crkve, fratar Šimun Bratulić, također nekada general našega reda, kod kojega se nalaze pisma Klementa VIII., u kojima jasno hvali čvrsti rad protiv heretika i istodobno potiče da nikada ne skrene na stranputicu kojom bi trpio da oni žive unutar granica Kraljevine. Tako je i postupio, i danas zastupnici Slavonije, Hrvatske i Dalmacije na javnim ugarskim saborima prije svega traže da se ništa ne uvodi što bi išlo na štetu katoličke vjere.")

A sad pređimo na pojedina remetska čuda, koja se opisuju u Eggererovoj knjizi. Navest ću pet čuda, koja po mom mišljenju najbolje predstavljaju poruku ove knjige.

Prvo, slučaj iz 1636. godine, jednog hrvatskog ratnika koga su zarobili Turci, a koji se čudesno oslobodio iz tamnice.
Eggerer to opisuje na str. 27.-28., ovim riječima:

"Erat e castris Christianorum miles, qui tentata saepius cum Turcis fortuna, frameam habuit multorum capitum a se recisorum testem, imo ream, tandem vertente se belli alea captus ipse, pro dignitate mancipii exceptus est, vinculis enim manus pedesque innexus, obscuro iuxta ac graveolenti carceri, sine omni strato includitur, arido solum pane et aqua, eaque ad mensuram victitare coactus, interdiu etiam abiectissimis laboribus, ut bajulatione lapidum, egestione humi, distentus, palis ligonibusque servitutis insignibus, non tam ornatus quam oneratus incessit, redeunte vero vespere, ab exactore suo nonnunquam flagris, baculis et nervis in durissimi laboribus praemium probe contusus, intellexit non sine lachrymarum profluvio, vitam se vivere omni morte duriorem, quid faceret? Dominos ne obsecraret, mitius secum agerent? Gratis hoc ab illis petitur, qui religioni sibi ducunt in Christianos esse crudeles; fugeret, sed quo? Et qua ratione? Constrictis gravi ferro pedibus, tandem colectis in unum sensibus, quid olim viderit, quid audierit de Beata Virgine Remetensi, serio discutit... Ergo hanc et sexcentis votis et mille suspiriis in subsidium advocat: 'O Maria', ait, 'scio vides me toto corpore Tibi supplicem in terra aliena, quid a Te velim, non tam ex verbis singultibus interceptis, quam ex meis suspiriis, ex vinculis, ex emaciato, squallidoque inedia corpore intelligere potes: duram hic servio servitutem! Ah, libera me! Nam velle potes et si vis fiet. Tu quae totum genus humanum e dura daemonis servitute eduxisti, me quaeso e barbara plurium annorum captivitate solutum abire sine, quod si feceris transibo in captivitatem tuam et habebis me ad servitia tua, mille vinculis obstrictum mancipium.' Pondus habuerunt hae voces. Nam miser solutis compedibus, arbitris nihil tale suspicantibus, evasit in libertatem et superatis viarum insidiarumque infinitis prope difficultatibus, Remetam salvus appulit et liberatrici suae copiosa lacrymarum testificatione, grates rependit..."

("Bio je jedan vojnik u kršćanskom taboru, koji je često iskušavao sreću [u okršajima] s Turcima, imao je kao dokaz koplje s mnogo glava koje je odsjekao, štoviše okrivljenicu, ali kad se okrenula ratna sreća, on je sam bio zarobljen; pošteđen je zbog vrijednosti zarobljenika, ali bačen u mračnu i tešku tamnicu svezanih ruku i nogu u okove, zatvoren bez ikakvog ležaja, prisiljen uzdržavati se suhim kruhom i vodom, i to danom po mjeri, a u međuvremenu je također prisiljen obavljati najteže poslove poput prenošenja kamenja, kopanja zemlje, opterećen lopatama i motikama sužanjstva, a kad bi došla večer bio je nerijetko premlaćivan od svog čuvara bičevima, štapovima i žilama kao nagradu za svoj teški rad; shvaćao je - ne bez rijeke suza - da vodi život gori od bilo koje smrti: što da radi? Da moli gospodare da blaže postupaju prema njemu? Uzalud bi to tražio od onih kojima je vjera u tome da budu okrutni prema kršćanima. Da pobjegne? ali kamo? I na koji način? Svezanih nogu u željezne okove, ali skupivši razum u jedno, ozbiljno je razmišljao o onome što je nekad vidio ili čuo o Blaženoj Djevici Remetskoj... Stoga je nju molio i sa šesto zavjeta i sa tisuću uzdaha prizivao u pomoć: 'O Marijo', kaže, 'znam da me vidiš kako Te molim čitavim tijelom u tuđoj zemlji, što tražim od Tebe možeš razumjeti ne toliko iz mucajućih riječi, koliko iz mojih uzdaha, iz okova, iz mog gladovanjem izmučenog i gadnog tijela: ovdje vodim teško sužanjstvo! Ah, oslobodi me! Jer to možeš željeti, a ako zaželiš, bit će. Ti koja si cijeli ljudski rod izvela iz teškog đavolskog ropstva, molim da mene pustiš iz višegodišnjeg barbarskog ropstva, a ako to učiniš, preći ću u tvoje sužanjstvo i imat ćeš me u svojoj posluzi, kao vlasništvo svezano sa tisuću okova.' Ove su riječi imale težinu. Naime, jadnik je oslobođen od okova, dok gospodari nisu ništa slutili, izmakao na slobodu i svladavši gotovo nebrojene teškoće puta i zasjeda, stigao zdrav u Remete i svjedočanstvom brojnih suza zahvalio svojoj osloboditeljici...")

Drugo, navodim primjer u kojem je oživio jedan mrtav mladić (u knjizi se opisuje više takvih slučajeva). Čudo se dogodilo 1661. godine, a Eggerer ga opisuje na str. 42.:

"Vir honestus Jacobus Jantolich, provisor domini comitis Nicolai Erdeodi, in Superiori Ziche, filium habuit Paulum, qui juvenili temeritate, aquis plus justo semet concredendo, infelici casu absorbetur. Nunciatum ut hoc parentibus, vix non ex uno tria creverunt funera, sex jam horis postquam ab undis extractus est, jacuit exanimis, aquis ita turgidus ut inflati utris referret similitudinem. Interea pater nil nisi singulatire, mater ejulare cernebatur; nec mirum, 'nunquam enim sine dolore amittitur, quod cum amore possidetur' ait Gregorius (l. I. Mor. c. 4.). Maesti ergo parentes, in uno filio omnia se perdidisse rati, et baculum senectutis et lumen oculorum suorum deplorabant, sed quid cum fletu? frustra fluunt lacrymae nullus revocatur ab umbris, nisi ad id Deus moveatur et vere motus est, postquam parentes in genua provoluti Deum, ut faceret potentiam in brachio suo, obtestati, vitam restitueret, simul Advocatam interpellant Mariam, viventium Matrem, cum protestatione se Remetensi ejus simulachro futuros non ingratos. Mira res! Puer reviviscit, parentes suos, quibus insalutatis recessit, filiali mox amplexu stringit, aquas copiose evomit, domum cum illis revertitur, et paulo post Remetense debitum, cujus se parentes, pro vita illius reos fecerant, una et ipse non ingratus persolvit."

("Časni muž Jakov Jantolić, upravitelj gospodina grofa Nikole Erdődyja u Gornjem Ziču, imao je sina Pavla koji je mladenačkom nepromišljenošću, vjerujući u sebe više nego što bi odgovoran čovjek, nesretnim slučajem pao u vodu koja ga je progutala. Dok je to javljeno roditeljima, jedva bi jedan od tri izbjegao sprovod, već je šest sati nakon što je izvučen iz vode ležao beživotan, toliko nabrekao vodom da je sličio napuhanom mjehuru. U međuvremenu, izgledalo je kao da otac nije mogao ništa osim jecanja, a majka vrištanja - što nije čudo, 'nikada se naime bez boli ne gubi ono što se posjeduje s ljubavlju' kaže sv. Grgur (Moral., lib. I., cap. 4.). Žalosni dakle roditelji, smatrajući da su u jednom sinu izgubili sve, oplakivali su štap starosti i svjetlo svojih očiju, ali što se postiže plačem? Uzalud liju suze, nitko nije oživljen iz vode, osim ako tako ne odluči Bog, i zaista je odlučio, nakon što su roditelji pavši na koljena molili Boga da pokaže snagu svoje ruke i vrati život, a istodobno su prizvali Odvjetnicu Mariju, Majku živih, s izjavom da neće biti nezahvalni njenoj remetskoj slici. Čudesna stvar! Dječak je oživio, ubrzo čvrsto sinovski zagrlio svoje roditelje koje je napustio bez pozdrava, vodu obilno povratio i vratio se s njima kući. I nedugo potom remetski je dug, na koji su se obvezali roditelji za njegov život, zajedno s njima zahvalno ispunio.")

Idemo dalje. Evo dva zanimljiva ozdravljenja iz 1666. god., koja su opisana na str. 72.:

"Binae mulieres geminum hoc anno obtinuerunt beneficium, eorum una Catharina Pollechak ex Berdovecz et altera Helena nuncupata ex Nova arce, colona d. comitis Emerici Erdeodi, quarum prior desperabunda, jam quod septennio integro non ambulaverit, ad Mariam in Remetensi miraculorum solio corruscam, non quidem pedibus, sed suspiriis, votorum suorum nunciis confugit et post pauculos soles interpositos, attestantibus non paucis, misericorditer exaudita est. Altera vero in peregrinatione constituta, inopinato casu, pedem, ad opus tam pium prosequendum, non sine acerrimo dolore contumacem senserat. In qua erat, et quose verteret ignorabat: ergo facie ad eremum gratiarum conversa: 'O Maria', ait, 'en in labore tuo me occupatam vides, omnia membra mea ad te festinant, solus pes pietati meae ponit obicem, frange quaeso ejus proterviam, ut consentiat, faciam ut quotquot ille gressus fecerit tot tibi honoris appendantur.' Vix orare desiit, et incolumis, sine omni, ut ipsamet confessa est, mora spectantibus etiam, et admirantibus peregrinationis sociis, surrexit e loco et pedem posthac non tam ambulandi, quam currendi desiderio, promptiorem experta est."

("Dvije su žene ove godine primile dvostruku milost, jedna od njih je Katarina Polečak iz Brdovca, a druga se zove Jelena iz Novog Sela, seljanka g. grofa Emerika Erdődyja, od kojih je prva očajavala jer već sedam punih godina nije hodala, pribjegla je Mariji u remetskom prijestolju istaknutom čudesima, ne nogama, već uzdasima i poslanicima svojih zavjeta, i nakon malo vremena, po svjedočanstvu mnogih, milosrdno je uslišana. Druga je tijekom hodočašća, nenadanim padom slomila nogu, ne bez teške boli jer se to dogodilo za tako pobožnog djela. Bila je na putu i nije znala kamo da se okrene: stoga je okrenula lice prema eremu milosti: 'O Marijo', kaže, 'evo vidiš da sam zauzeta radom za tebe, svi moji udovi žure prema tebi, samo noga postavlja zapreku mojoj pobožnosti, molim te da ukloniš njenu drskost - da me sluša - i učinit ću da koliko ona koraka napravi toliko će tebi pružiti časti.' Tek što je prestala moliti, ustala je smjesta zdrava, bez ikakve zadrške, kao što je sama priznala i na viđenje i čuđenje drugih hodočasnika, i nakon toga je iskusila da noga ne ide toliko hodom koliko željom za trčanjem.")

Vrijedno je spomena i ozdravljenje Jurja Vidoše, topnika iz Petrinje, koje se dogodilo 1665. god., a Eggerer ga ovako opisuje:

"Georgius Vidossa tormentorum director, nescio quod aedificium urserat in praesidio Petriniensi, recte cum architectis egerat, cum ecce tibi subito ingens trabs ex alto proruit et alios feliciter praetervolans, in nostrum Georgium cadit, eum terrae allidit et pedem conterit. Accurrunt chyrurgi, sed oleum et operam suam perdunt, eorum quidam Szamoborino evocatus, quem summum artis magistrum praedicabant, ut primum pedem inspexit, desperaram curam tacitus suscepit, quousque argenti aliquid emunxisset, quo habito, infirmum de plaga incurabili, et simul periculo vitae admonuit hisce verbis: 'Mi domine, aut pedem porrige et in eo, quam acuta sit haec novacula, experire, aut dispositis conscientiae rebus, ad mundo valefaciendum te para.' Conterritus iste, quia utrumque exhorruit, neutrum elegit. Uxor interea advolans: 'Bono', ait, 'esto animo optime marite, multi saepe humanis remediis nil proficientibus, periculis omnibus superiores effecti, ad stuporem omnium convaluerunt, quis scit an non et tu, in horum sortem reservatus sis. Audisti ne aliquando de Virgine illa et Matre admirabili Remetensi, quae pauculis a nobis hinc stadiis distat, totque centenis se respicientibus est saluti? Huius quaeso sacrosanctum nomen inclama, voti formulam concipe et senties ejus opem incurabili plaga superiorem.' Fecit ille et ecce miraculum paulo post ossa comminuta foras prodire, caro solidari et pes ad antiquam formam redire, non sine medicorum quotquot eum decumbentem inviserant stupore. Haec ipse Remetam postea Sospitatrici suae gratificaturus adveniens, ex ordine fassus est."

("Juraj Vidoša, upravitelj topova, ne znam koju je gradnju obavljao u petrinjskoj utvrdi, pravilno je radio s arhitektima, kad, eto, velika je greda brzo skliznula iz visine i druge sretno preletjevši pala na našega Jurja, njega je prikovala za zemlju i slomila mu nogu. Pristigli su kirurzi, ali su uzaludno potrošili i rad i masti, jedan od njih pozvan iz Samobora, za koga se govorilo da je najvještiji u svom poslu, kad je prvi put pregledavao nogu, šutio je o beznadnim izgledima, dok nije dobio nešto srebra, nakon što ga je primio, upozorio je bolesnika o neizlječivoj rani i opasnosti za život ovim riječima: 'Moj gospodine, ili ispruži nogu da pretrpiš kako je oštra ova britva, ili se pripremi da, poravnavši stvari savjesti, kažeš pozdrav ovome svijetu.' A ovaj u strahu nije izabrao nijedno, jer se bojao obojega. U međuvremenu je došla supruga: 'Oraspoloži se', kaže, 'dobri mužu, mnogi su nadvladali sve nevolje iako im nisu pomogli ljudski lijekovi, ozdravili su na čuđenje svih, tko zna hoćeš li možda i ti biti jedan od njih. Zar nisi čuo o onoj čudesnoj Djevici i Majci Remetskoj, koja se nalazi nedaleko od nas i toliko stoljeća spašava one koji joj se obrate? Molim te da prizoveš njeno presveto ime, započni zavjet i osjetit ćeš da je njena pomoć jača od neizlječive rane.' Tako je i učinio, i eto malo kasnije čuda: pomaknute kosti su izišle van, meso se učvrstilo i noga vratila u prijašnji oblik, ne bez čuđenja liječnika koji su ga gledali kako leži. Ovo je on sam priznao po redu kad je poslije došao u Remete da zahvali svojoj Ozdraviteljici.")

Ovako je to ozdravljenje naslikano u remetskoj crkvi...

Za kraj sam ostavio dva čuda, također iz 1665. god., koja su izmoljena misnom žrtvom na Gospinom oltaru u remetskom svetištu. Opisana su na str. 63.:

"Juvenem quendam Nicolaum nomine et Marcum Krayachicz, calores ita excoxerant, ut ambo ceu matura poma, uncino mortis, jam jam ex arbore vitae decerpendi fuissent, nisi opem Virgo Remetensis tulisset, et Marcus quidem extremae linae jam admotus, mortualem lychnum ritu orthodoxo manibus complectebatur, cum civem quendam Zagrabiensem conspicatus: 'Mi frater', ajebat, 'quaeso Remetam quantocyus abi, missae sacrificium coram thaumaturga Virgine celebrari facito, en candelas binas, quas tecum accipies ad arae ministerium arsuras.' Abiit ille rogata facturus, sacroque finito, ad infirmum redux et ecce caloribus noxiis jam exutum..."

("Nekoga mladića imenom Nikola i Marka Krajačića, vrućica je tako mučila, da bi obojicu kao dozrelo voće ubrala smrt, da nije pružila pomoć Remetska Djevica, a Marko je već bio blizu kraju, već je primio u ruke smrtnu svijeću po pravovjernom obredu, kad je spazio jednog zagrebačkog građanina: 'Moj brate', rekao je, 'molim te da odeš u Remete i dadeš služiti misnu žrtvu ispred čudotvorne Djevice, evo dvije svijeće koje ćeš uzeti sa sobom da gore u službi žrtvenika.' Ovaj je pošao da učini ono što je zamoljen, i nakon obavljenog svetog obreda vratio se bolesniku i, eto, već oslobođenom od opasne vrućice...")

Ovo nam govori što i mi danas trebamo učiniti. Treba vratiti služenje sv. mise na glavnom žrtveniku remetske crkve. Pred tim su se oltarom dogodila tolika čuda kroz stoljeća, poznata i nepoznata.
Možda se nećemo, doduše, vratiti u vremena kad su mrtvi oživljavali pred tim oltarom, ali bismo barem pokazali neki minimum poštovanja prema ovom drevnom svetištu.

Nažalost, danas ispred glavnog oltara stoji "Novus Ordo - oltar" i stolice koje su postavljene baš tako da svećenici koji na njima sjede okreću leđa svetinji nad svetinjama.
Kad to vidimo postaje nam jasno zašto danas više nema one vjere u našem narodu, kakva je opisana u Eggererovoj knjizi - i koja se vidi na slikama remetskog svetišta.

Ako želimo da ta vjera opet oživi, treba vratiti tradicionalnu liturgiju u njenom punom sjaju na prekrasnom Gospinom oltaru (koji bi trebalo vratiti u stanje prije uvođenja "nove liturgije" iz 1969. god.).