Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Uz 137. godišnjicu enciklike Libertas pape Leona XIII. (20. lipnja 1888.) prikladno je istaknuti važnost tog dokumenta papinskog učiteljstva. Leon XIII. u svojem naučavanju prvo definira pojmove kojima se koristi. Tako u ovoj enciklici možete pronaći točne definicije važnih pojmova: slobodna volja, zakon, naravni zakon, krepost bogoštovlja i dr.

Nauk koji iznosi Leonova enciklika neprolazan je katolički nauk, čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji (uz posebno snažan oslon na učenja sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga).

Ova enciklika jedan je od onih papinskih dokumentata koji bi trebali biti obvezna literatura svakom katoličkom političaru, novinaru i uopće svakom katoliku koji ima utjecaj na javni i društveni život. Dakako, bilo bi dobro da je svaki katolik upozna, barem u glavnim crtama. Pogledajmo, stoga, nekoliko pouka iz te enciklike.

O slobodnoj volji

Odmah na početku enciklike Leon XIII. kaže da je sloboda "praestantissimum naturae bonum" ("najizvrsnije dobro naravi"), koje je vlastito jedino razumnim bićima. Slobodom volje čovjek "dobiva vlast nad svojim činima" ("obtineatque actionum suarum potestatem").

Ovdje možete prepoznati utjecaj sv. Tome Akvinskog, koji kaže: "homo est dominus suorum actuum per arbitrium rationis" - "čovjek je gospodar svojih čina po izboru razuma" (Summa theologica, II-II, q. 158., a. 2., ad 3um).
Ili, kako sv. Toma kaže na drugom mjestu: "creatura rationalis habet per liberum arbitrium dominium sui actus" - "razumno stvorenje ima vlast nad svojim činom po slobodnoj volji" (Summa theologica, I, q. 22., a. 2., ad 5um).

Izrazito je važno da papa Leon XIII. naglašava da je slobodna volja svojstvo ljudske naravi, jer su Luther i Calvin tvrdili da je čovjek istočnim grijehom izgubio slobodnu volju. Izvor protestantske zablude jest to što protestanti nemaju ispravno shvaćanje o odnosu naravnog i nadnaravnog reda, odnosno o tome što je čovjeku naravno, a što nadnaravno.

Katolici zato uvijek naglašavaju da je slobodna volja obilježje ljudske naravi. Upravo zbog činjenice što je slobodna volja dar ljudske naravi, čovjek nije izgubio slobodnu volju istočnim grijehom.

Naime, čovjek je istočnim grijehom izgubio:
1) nadnaravne darove (posvetna milost, ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga);
2) mimonaravne darove (sloboda od požude, besmrtnost tijela, uliveno znanje i sloboda od trpljenja).

Ali, čovjek nije izgubio naravne darove poput slobodne volje. Slobodna volja je svojstvo ljudske naravi.

Kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, bio bi neubrojiv, neodgovoran za svoje čine, poput nerazumne životinje. U tom slučaju, čovjek ne bi mogao učiniti ni grijeh ni dobro djelo.
Stoga, kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, ne bi mogao doći ni u raj ni u pakao, jer ne bi mogao biti nagrađen ili kažnjen za svoja djela.

Slobodna volja daje čovjeku veliko dostojanstvo, ali mu nameće i veliku odgovornost. Papa Leon XIII. kaže da kao što se iz upotrebe slobodne volje rađaju najveća dobra, tako se iz (zlo)upotrebe slobodne volje rađaju najveća zla ("summa bona, ita et summa mala ex libertatis usu gignuntur").

Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Koji je cilj ljudske slobode? Papa Leon XIII. naučava da se i pojedinac i društvo moraju pokoriti i podložiti "autoritetu Boga koji zapovijeda i zabranjuje" ("auctoritas iubentis, vetantis Dei"):

"Natura igitur libertatis humanae, quocumque in genere consideretur, tam in personis singulis quam in consociatis, nec minus in iis qui imperant, quam in iis qui parent, necessitatem complectitur obtemperandi summae cuidam aeternaeque rationi, quae nihil est aliud nisi auctoritas iubentis, vetantis Dei."

("Narav, dakle, ljudske slobode, bez obzira na način kako se promatra, kako u pojedinačnim osobama tako i u udruženjima, i ništa manje u onima koji vladaju nego u onima koji se podlažu, obuhvaća nužnost pokoriti se vrhovnom i vječnom razumu, a to nije ništa drugo nego autoritet Boga koji zapovijeda i zabranjuje.")

Podsjećam da sv. Augustin ovako definira vječni zakon: "Lex vero aeterna est ratio vel voluntas Dei ordinem naturalem conservari iubens, perturbari vetans" - "Vječni zakon je odredba ili volja Božja koja nalaže da se čuva naravni red, a zabranjuje da se krši" (Contra Faustum, lib. XXII., cap. 27. - PL 42, 418).

Vječni Božji zakon jest norma slobode

Papa Leon XIII. ističe da je čovjeku potreban zakon kao "pravilo o onome što treba činiti i što treba izbjegavati" ("agendorum atque omittendorum norma"). Kada ne bi bilo zakona, čovjekov veliki dar slobodne volje okrenuo bi se na njegovu vlastitu štetu. Zakon je čovjeku vodič ili vođa u djelovanju ("dux homini in agendo"), koji ga određenim nagradama i kaznama navodi da dobro čini, a kloni se grijeha. Tako zakon ima vrlo važnu ulogu u postignuću čovjekove konačne svrhe.

"Ex quo intelligitur, omnino in aeterna Dei lege normam et regulam positam esse libertatis, nec singulorum dumtaxat hominum, sed etiam communitatis et coniunctionis humanae." 

("Iz toga se razumije, da je u vječnom Božjem zakonu u cijelosti postavljena norma i pravilo slobode, ne samo pojedinih ljudi, nego također ljudske zajednice i sveze.")

Ljudski zakoni (i državni i crkveni) moraju biti u skladu s Božjim zakonom. Svaki zakon izvodi se iz vječnog Božjeg zakona.

Vječni Božji zakon jest počelo cjelokupnog prava

U čemu je sloboda državnih poglavara i donositelja ljudskih zakona?

"Eorum vero gui praesunt non in eo sita libertas est, ut imperare temere et ad libidinem queant, guod pariter flagitiosum esset et cum summa etiam reipublicae pernicie coniunctum, sed humanarum vis legum haec debet esse, ut ab aeterna lege manare intelligantur, nec guidguam sancire guod non in ea, veluti in principio universi iuris, contineatur."

("Onima koji vladaju ne nalazi se sloboda u tome da mogu lakoumno i prema pohoti zapovijedati, što bi bilo jednako sramotno kao i spojeno s najvećom pogibelji za državu, nego snaga ljudskih zakona treba biti ovo: da se razumije kako potječu iz vječnog zakona, i da ništa ne odrede što u njemu nije sadržano kao u počelu cjelokupnog prava.")

No, ako ljudi donesu zakon koji je protivan Božjem zakonu, onda je riječ o nepravednom ljudskom zakonu.

Nepravedan ljudski zakon jest nevaljan

Papa Leon XIII. vrlo jasno ističe da je nepravedan ljudski zakon sam po sebi nevaljan i da nema snagu obvezivanja:

"Sapientissime Augustinus: (De lib. Arb. lib. I, Cap. 6, n. 11) 'Simul etiam te videre arbitror, in illa temporali (lege) nihil esse iustum atque legitimum quad non ex hac aeterna (lege) sibi homines derivarint'. Si quid igitur ab aliqua potestate sanciatur, quod a principiis rectae rationis dissideat, sitque reipublicae perniciosum, vim legis nullam haberet, quia nec regula iustitiae esset, et homines a bono cui nata societas est, abduceret."

("Vrlo mudro kaže Augustin (De libero arbitrio, lib. I, cap. 6, n. 11): 'Istodobno smatram da vidiš da u onom vremenitom [zemaljskom zakonu] ništa nije pravedno i zakonito što ljudi sebi ne izvedu iz ovog vječnog zakona'. Dakle, ako bilo koja vlast odredi nešto što odstupa od načela ispravnog razuma i što je pogubno za državu, to ne bi imalo nikakvu snagu Zakona, jer ne bi bilo pravilo pravednosti i odvraćalo bi ljude od dobra za koje je nastalo društvo.")

Opširnije izvatke iz enciklike Libertas možete pronaći u zbirci: Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.

Sv. Ferdinand III. - kralj, vojnik, osloboditelj i obnovitelj

 

U ovom vremenu u kojem nam toliko nedostaju katolički državnici, pred nama danas stoji primjer sv. Ferdinanda III. Ovaj sveti kralj imao je vrlo važnu ulogu u oslobađanju Španjolske od islamske vlasti (Reconquista) u prvoj polovici 13. stoljeća. Kao vladar španjolskih kraljevina Kastilje i Leóna poduzeo je ključne vojne pohode koji su vratili južne dijelove Pirenejskog poluotoka pod kršćansku vlast. Nakon 500 godina islamske vladavine, oslobođeni su znameniti gradovi Córdoba i Sevilla.

Sv. Ferdinand nije se samo branio, nego je poduzimao inicijativu u borbama protiv Maura. To šalje jednu značajnu poruku današnjem vremenu, kada se na pijedestal postavlja lažni pacifizam, posebno u vidu "dijaloga među religijama". Morate se pritom pitati kako bi Europa izgledala da je taj lažni pacifizam postojao u prošlosti? Da su kršćani u ono vrijeme razmišljali kao današnji modernisti, Španjolska nikada ne bi bila oslobođena od islamske vlasti. Ili, da su Hrvati u 16. i 17. stoljeću razmišljali kao modernistički "pacifisti", danas bi Turska bila do predgrađa Zagreba.

Osim na bojnom polju, sv. Ferdinand se iskazao i kao obnovitelj oslobođenih krajeva. Naime, nakon oslobađanja južne Španjolske od islamske vlasti, sv. Ferdinand je kristijanizirao oslobođena područja: džamije su pretvorene u crkve, osnovane su nove biskupije (i obnovljene stare), građeni su samostani. Širili su se novi redovi: dominikanci, franjevci i dr.

Sv. Ferdinand je umro 30. svibnja 1252., a njegovo se neraspadnuto tijelo nalazi u katedrali u Sevilli.
Natpis na njegovu grobu kaže da je Sevillu "istrgnuo iz ruku pogana" ("de manibus eripuit paganorum").

Dakle, kršćani su muslimane smatrali poganima, a ne jednom od "abrahamskih religija".
Tako, primjerice, sv. Robert Bellarmin u 16. stoljeću piše: "Mahumetani non haeretici, sed pagani sunt" - "Muhamedanci nisu heretici, nego pogani" (De Romano Pontifice, lib. III., cap. 23.).

Sv. Ferdinand bio je član Trećeg reda sv. Franje. Zato franjevci svečano slave njegov blagdan.

Pogledajmo blagdan sv. Ferdinanda u tradicionalnom franjevačkom brevijaru (Breviarium Romano-Seraphicum).

Vidimo da se već u molitvi ističu Ferdinandove vojne zasluge:

"Deus, qui beato Confessori tuo Ferdinando praeliari praelia tua, et fidei inimicos superare dedisti: concede; ut, ejus nos intercessione muniti, ab hostibus mentis et corporis liberemur. Per Dominum."

("Bože, koji si svojem blaženom priznavaocu Ferdinandu dao da vojuje tvoje bojeve i da nadvlada neprijatelje vjere; podaj, molimo, da se, ojačani njegovim zagovorom, oslobodimo od neprijatelja duše i tijela. Po Gospodinu.")

Čitanja II. noćnice govore o životu kralja Ferdinanda.
IV. čitanje među Ferdinandove kreposti ubraja i revnost širenje katoličke vjere. Hvale se Ferdinandovi vojni pohodi protiv Maura:

"Regiis virtutibus micuit: magnanimitate, clementia, justitia, et prae ceteris catholicae fidei zelo ejusque religiosi cultus tuendi ac propagandi ardenti studio. Magnis collectis exercitibus, annuas expeditiones contra Mauros suscepit; insignesque victorias reportavit, et plures urbes christiano cultui atque imperio restituit."

("Blistao je kraljevskim krepostima: širokogrudnošću, blagošću, pravednošću, a prije svega revnošću za katoličku vjeru i čuvanje njezina religioznog kulta, kao i gorljivim nastojanjem oko njezina širenja. Okupljajući velike vojske, poduzimao je godišnje pohode protiv Maura; i izvojevao značajne pobjede, i mnoge je gradove vratio kršćanskom bogoštovlju i vlasti.")

Cijelo V. čitanje govori o kršćanskom oslobođenju Seville. Spominje se i to da je Ferdinanda na vojni pohod potaknulo viđenje sv. Izidora Seviljskog ("hortante in visione beato Isidoro Hispalensi").

Hvali se kristijanizacija Seville:

"Capta Hispali, Ferdinandus templum Maurorum, expiatum et Christianorum sacris dedicatum, insigni archiepiscopatu et canonicorum ac dignitatum collegio exornavit; templa insuper alia et coenobia in urbe erexit."

("Zauzevši Sevillu, Ferdinand je maurski hram, koji je pomiren i posvećen kršćanskom bogoslužju, uresio znamenitom nadbiskupijom i kolegijem kanonika i dostojanstvenika; osim toga, u gradu je podigao druge hramove i samostane.")

VI. čitanje ističe da se Ferdinand u svojim vojnim pohodima nije pouzdao samo u snagu oružja, nego prije svega u snagu molitve, pokore, mrtvljenja:

"In bellicis expeditionibus, ut vinceret, veluti praecipuos exercitus preces ad Deum fervidas adhibebat; et ante pugnam, ut sibi exercituum Dominum propitiaret, se flagris cruciabat et corpus aspero cilicio praecingebat."

("U ratnim pohodima, kako bi pobijedio, među poglavitim stvarima primjenjivao je gorljive molitve Bogu; i prije bitke, kako bi dobio milost Gospodina nad vojskama, bičevao bi se i tijelo bi zaogrnuo grubom kostrijeti.")

Ferdinand se posebno pouzdao u pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije:

"Tot tantasque victorias beatae Virginis Mariae auxilio partas censebat; Deiparae namque imaginem secum in castris habens, peculiari cultu eam prosequebatur."

("Smatrao je da su tolike i takve pobjede nastale uz pomoć Blažene Djevice Marije. Naime, u taborima je nosio sa sobom sliku Bogorodice i častio je posebnim štovanjem.")

Pobožnost prema Majci Božjoj jača je od svakog materijalnog oružja. Zato su kršćani uvijek pobjeđivali kada su bili iskreno pobožni prema Majci Božjoj.

Franjevački brevijar ističe da je Ferdinand bio netolerantan prema krivovjerju:

"Haereticam pravitatem insectatus est, neque in suis regnis haereticum ullum consistere est passus."

("Proganjao je krivovjersku zloću, i nije podnosio da u njegovim kraljevstvima postoji ijedan krivovjerac.")

Nadalje, brevijar kaže da je Ferdinand prije svoje smrti pripremao pohod na sjevernu Afriku kako bi srušio "muhamedansku vlast", "muhamedansko carstvo" ("Mahometanum imperium"):

"Tandem, dum trajicere in Africam parat, Mahometanum in ea imperium eversurus, ad caelestem regiam vocatur."

("Napokon, dok je pripremao prelazak u Afriku, kako bi ondje srušio muhamedansku vlast, pozvan je u nebeski dvor.")

Na samrti sv. Ferdinand pokazao je kako revni kršćanin štuje Presvetu Euharistiju. Ustao je iz kreveta i klečeći primio sv. pričest:

"In extremo vitae agone, sacram Eucharistiam pro viatico allatam, fune ad collum alligato et humi stratus, illacrimans adoravit; eaque devotissime sumpta, obdormivit in Domino..."

("U zadnjoj životnoj borbi, svetoj Euharistiji donesenoj za popudbinu, s užetom privezanim oko vrata i prostrt na zemlju, plačući se poklonio; i nakon što ju je najpobožnije primio, usnuo je u Gospodinu...")

Posljednja pričest sv. Ferdinanda bila je kroz stoljeća nadahnuće umjetnicima. Neka bude poticaj današnjim vjernicima da dostojno i revno primaju sv. pričest.

Na kraju brevijar govori i o kraljevu neraspadnutom tijelu:

"Jacet ejus corpus incorruptum in templo maximo Hispalensi in magnificentissimo conditum sepulcro."

("Njegovo tijelo leži neraspadnuto u najvećem seviljskom hramu, pohranjeno u veličanstvenu grobnicu.")

Doista, slavan završetak slavnog vladara. Katolički laici, a posebno političari, imaju uzora na koji se mogu ugledati. U današnjem vremenu kad se vjernike pokušava pretvoriti u pasivne promatrače dekristijanizacije Europe, sv. Ferdinand pokazuje da je moguće suprotstaviti se tim neprijateljskim strujama i poraziti ih.

____________

IZVOR KORIŠTEN U TEKSTU:

Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-Seraphicum.

  

Osobine uskrslih tijela

 

Uskrsno vrijeme je dobra prigoda da razmišljamo i o svojem vlastitom uskrsnuću. Svi ćemo uskrsnuti u svojem vlastitom tijelu na Sudnji dan. No, kakvo će to tijelo biti? Kakve će biti njegove osobine, svojstva, vlastitosti? Što će uskrsli čovjek novo dobiti, a što sada nema?

Svaki vjernik zna da će to tijelo biti besmrtno. No, danas se premalo govori o ostalim osobinama uskrslih tijela. Pogledat ćemo, stoga, što klasični katekizmi i teolozi govore o toj temi.

Na početku treba istaknuti da se obično izdvajaju četiri dara (lat. "dotes" - od riječi: dos, dotis, f. - miraz, dota) koji će krasiti uskrsla tijela blaženika:
1) impassibilitas (netrpljivost, nepodložnost trpljenju, nemogućnost trpljenja, neraspadljivost...)
2) claritas (sjajnost, svjetlost, blistavost...)
3) agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...)
4) subtilitas (suptilnost, prodornost...).

Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) o tim darovima kaže:

"Habebunt praeterea Sanctorum rediviva corpora insignia quaedam et praeclara ornamenta, quibus multo nobiliora futura sint, quam unquam antea fuerint. Praecipua vero sunt quatuor illa, quae dotes appellantur, ex Apostoli doctrina, a Patribus observatae."

("Imat će, osim toga, oživljena tijela određene izvrsne i divne urese po kojima će biti mnogo plemenitija nego što su ikada prije bila. Poglavita su pak ona četiri obilježja koja se nazivaju darovima prema nauku apostola, koji su obdržavali oci.")

Prvi dar nosi naziv impassibilitas (nepodložnost trpljenju). O tom daru Rimski katekizam naučava:

"Earum prima est impassibilitas, munus scilicet et dos, quae efficiet, ne molesti aliquid pati, ullove dolore aut incommodo affici queant: nihil enim aut frigorum vis, aut flammae ardor, aut aquarum impetus obesse eis poterit. Seminatur, inquit Apostolus, in corruptione, surget in incorruptione (I. Cor. 15, 42. Vide item Isaiam 25, 8; 49, 10; Apoc. 7, 16; 21, 4). Quod autem impassibilitatem potius, quam incorruptionem scholastici appellarint, ea causa fuit, ut, quod est proprium corporis gloriosi, significarent: non enim impassibilitas illis communis est cum damnatis, quorum corpora, licet incorruptibilia sint, aestuare tamen possunt, atque algere, variisque cruciatibus affici (Job 24; Isai. 66, 24, Matth. 8, 12; 25, 46)."

("Prvi je od njih netrpljivost, to jest dar i nadarje koje će činiti da ne mogu pretrpjeti nikakvu neugodnost, niti da ih pogodi ikakva bol. Naime, neće im moći nauditi ni silna hladnoća, ni žar plamenova, ni navala voda. Sije se, kaže Apostol, u raspadljivosti, ustaje u neraspadljivosti (1 Kor 15, 42. Vidi također Izaiju 25, 8; 49, 10; Otk 7, 16; 21, 4). A razlog zašto su skolastici ovu osobinu radije zvali netrpljivost nego neraspadljivost bilo je to da se istakne ono što je vlastito slavnom tijelu. Naime, netrpljivost im nije zajednička s osuđenicima [u paklu], čija tijela, premda neraspadljiva, mogu gorjeti i smrzavati se, te trpjeti razne muke (Job 24; Iz 66, 24, Mt 8, 12; 25, 46).")

Drugi dar naziva se claritas (sjajnost). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Hanc consequitur claritas, qua Sanctorum corpora tanquam sol fulgebunt; ita enim apud sanctum Matthaeum testatur Salvator noster: Justi, inquit, fulgebunt sicut sol in regno Patris eorum (Matth. 13, 43; Sap. 3, 7; Dan. 12, 3). Ac ne quis de eo dubitaret, suae transfigurationis exemplo declaravit (Matth. 17, 2). Hanc interdum Apostolus gloriam, modo claritatem appellat: Reformabit, inquit, corpus humilitatis nostrae configuratum corpori claritatis suae (Philipp. 3, 21); et rursum: Seminatur in ignobilitate, surget in gloria (I. Cor. 15, 43). Hujus etiam gloriae imaginem quamdam vidit populus Israel in deserto, cum facies Moysis ex colloquio et praesentia Dei ita colluceret, ut in eam filii Israel oculos intendere non possent (Exod. 34, 29). Est vero claritas haec fulgor quidam ex summa animae felicitate ad corpus redundans, ita ut sit quaedam communicatio illius beatitudinis, qua anima fruitur: quomodo etiam anima ipsa beata efficitur, quod in eam pars divinae felicitatis derivetur."

("Ovu će slijediti sjajnost kojom će tijela svetih sjajiti poput sunca; tako, naime, kod svetog Mateja svjedoči naš Spasitelj: Pravednici će, kaže, zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega (Mt 13, 43; Mudr 3, 7; Dan 12, 3). I da ne bi netko posumnjao, pokazao je to primjerom svojeg preobraženja (Mt 17, 2). Ovu osobinu Apostol ponekad naziva slavom, a ponekad sjajnošću: Preobrazit će, kaže, tijelo naše bijede i suobličiti ga tijelu svoje sjajnosti (Fil 3, 21); i opet: Sije se u sramoti, ustat će u slavi (1 Kor 15, 43). Određenu sliku ove slave vidio je također izraelski narod u pustinji kad je Mojsijevo lice, zbog razgovora s Bogom i Božje prisutnosti, tako svijetlilo da ga sinovi Izraelovi nisu mogli gledati (Izl 34, 29). Ova je pak sjajnost određeni bljesak koji se iz najveće sreće duše prelijeva na tijelo, tako da je to određeno priopćavanje onog blaženstva koje duša uživa: na način kako i sama duša postaje blaženom jer se u nju ulijeva dio božanske sreće.")

Ovo obilježje nije jednako kod svih blaženika, nego je u većem ili manjem stupnju izraženo kod različitih ljudi, ovisno o stupnju milosti i zaslugama:

"Hoc vero munere non aeque omnes, perinde ac primo, ornari credendum est; erunt quidem Sanctorum corpora omnia aeque impassibilia, sed eumdem splendorem non habebunt; nam, ut testatur Apostolus: Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum: stella enim a stella differt in claritate, sic et resurrectio mortuorum (I. Cor. 15, 41)."

("Isto tako, treba prvo vjerovati da nisu svi jednako urešeni ovim darom. Bit će, doduše, sva tijela svetaca jednako nepodložna trpljenju, ali neće imati jednak sjaj; jer kao što svjedoči Apostol: Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju, tako i uskrsnuće mrtvih (1 Kor 15, 41).")

Treći dar naziva se na latinskom jeziku agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Cum hac dote conjuncta est illa, quam agilitatem vocant, qua corpus ab onere, quo nunc premitur, liberabitur; facilimeque in quamcumque partem anima voluerit, ita moveri poterit, ut ea motione nihil celerius esse queat: quemadmodum aperte sanctus Augustinus in libro de Civitate Dei, et Hieronymus in Isaiam docuerunt. Quare ab Apostolo dictum est: Seminatur in infirmitate, surget in virtute (I. Cor. 15, 43)."

("S ovim darom povezan je onaj koji nazivaju agilnost, kojom će se tijelo osloboditi od tereta koji ga sada tišti; i moći će se tako lako kretati kamo god duša poželi, da ništa ne može biti brže od tog kretanja: kao što su otvoreno naučavali sveti Augustin u knjizi De civitate Dei i Jeronim u tumačenju Izaije. Zato je Apostol rekao: Sije se u slabosti, a ustat će u snazi (1 Kor 15, 43).")

Četvrti dar naziva se subtilitas. O tom daru Rimski katekizam kaže:

"His vero addita est, quae vocatur subtilitas; cujus virtute corpus animae imperio omnino subjicietur, eique serviet, et ad nutum praesto erit; quod ex illis Apostoli verbis ostenditur: Seminatur, inquit, corpus animale, surget corpus spirituale (I. Cor. 15, 44)."

("Ovima je dodana osobina koja se naziva suptilnost, po čijoj će se snazi tijelo u potpunosti podlagati vlasti duše i služiti joj, i na svaku zapovijed spremno odgovoriti; što se pokazuje iz onih Apostolovih riječi: Sije se, kaže, tijelo životinjsko, a ustat će tijelo duhovno (1 Kor 15, 44).")

Katekizam sv. Roberta Bellarmina pokazuje koliko su ti darovi uzvišeni ako ih usporedimo s onim što danas ljudi žele kod svojeg tijela: zdravlje, ljepota, pokretnost, snaga (pogledaj: R. Bellarmin, Catechismus seu explicatio doctrinae christianae, Köln, 1720., str. 53.)

"...in vita aeterna corpus hoc quoad sanitatem, habebit immortalitatem et impassibilitatem, id est, nihil erit, quod ei noxium esse possit; quoad pulchritudinem, claritatem, id est, splendorem solis instar; quoad agilitatem, tanta celeritate praeditum erit, ut uno momento ab una mundi parte possit se movere ad alteram, et a terra in coelum usque citra ullam defatigationem; quoad firmitudinem vero tantum robur habebit, ut sine cibo, sine potu, sine somno, sine quiete spiritui vacare possit in omnibus, quae ei necessaria erunt, et nihil timere."

("...u vječnom životu ovo će tijelo, što se tiče zdravlja, imati besmrtnost i nepodložnost trpljenju, to jest neće biti ničega što bi mu moglo nauditi; što se tiče ljepote, imat će sjajnost, to jest sjaj poput sunca; što se tiče pokretnosti, bit će obdareno takvom brzinom da će se moći u jednom trenutku pomaknuti od jednog kraja zemlje do drugoga, i od zemlje do neba bez ikakvog zamora; što se pak tiče jakosti, imat će takvu snagu da će moći bez hrane, bez pića, bez sna, bez odmora, biti predano duhu u svemu što je potrebno, i ničega se ne bojati.")

Ovdje možemo navesti i ono što Katekizam sv. Pija X. naučava o uskrsnuću tijela (239.-245.):

■ 239. P. Što nas uči jedanaesti članak – "u uskrsnuće tijela"?
O. Jedanaesti članak Vjerovanja uči nas da će svi ljudi uskrsnuti, te da će svaka duša uzeti ponovno svoje tijelo, koje je imala u ovom životu.

■ 240. P. Kako će se dogoditi uskrsnuće mrtvih?
O. Do Uskrsnuća mrtvih doći će snagom svemogućega Boga, kojemu ništa nije nemoguće.

■ 241. P. Kada će biti uskrsnuće mrtvih?
O. Uskrsnuće svih umrlih dogodit će se na svršetku svijeta, a poslije toga će biti opći sud.

■ 242. P. Zašto Bog hoće uskrsnuće tijela?
O. Bog hoće uskrsnuće tijela zato, što je duša djelovala dobro ili zlo, dok je imala svoje tijelo. Pa ako je tako, onda mora biti nagrađena ili kažnjena zajedno s tijelom.

■ 243. P. Hoće li ljudi uskrsnuti svi na isti način?
O. Ne, nego će biti velika razlika u uskrsnuću tijela između izabranih i prokletih, zbog toga što će samo tijela izabranih sličiti uskrsnulom Isusu, t. j. imat će darove slavnih tijela.

■ 244. P. Kakvi će to darovi resiti tijela izabranih?
O. Darovi koji će resiti slavna tijela izabranih jesu:
1. nemogućnost trpljenja, zbog čega oni više neće biti podložni nikakvu zlu, nikakvoj boli, neće im biti potrebna hrana, počinak, ni bilo što drugo;
2. sjajnost, tako da će oni biti sjajni poput sunca i zvijezda,
3. pokretljivost, po kojoj će moći za tili čas i bez ikakva napora prijeći s jednog mjesta na drugo, sa zemlje na nebo,
4. produhovljenost pa će moći bez zapreke prodrijeti kroz svako tijelo, kako je to mogao Isus Krist kad je uskrsnuo.

■ 245. P. Kakva će biti tijela prokletnika?
O. Tijela prokletnika neće imati darova proslavljenih tijela blaženika nego će nositi strašno obilježje vječne osude.

Nemamo ovdje mjesta da redom navodimo što sve razni teolozi govore o ovoj temi. Ograničit ćemo se, stoga, na jednog hrvatskog teologa iz razdoblja prelaska između 19. i 20. stoljeća.

Prof. Ivan Bujanović piše u svojem udžbeniku Eshatologija (Zagreb, 1894. god., str. 202.-203.):

"Sva uskrsnula tjelesa bit će neumrla. Sdružena sa dušom, od koje se ne će više rastati, i ona će dijelnici postati njezine neumrlosti. Neumrlost ta ne će biti posljedak nikakvog naravnog uzroka, nego, kao što je tijelo prvog čovjeka u prvobitnom stanju bilo neumrlo jedino po svemogućnosti Božjoj, tako će i uskrslo tijelo biti s istoga razloga neumrlo. Objava to izrično potvrgjuje… Ne treba naposeb tu vlastitost uskrsnulog tijela dokazivati, kad ju i sv. pismo i sv. oci pretpostavljaju, kad govore o uskrsnuću tijela. Svrha bo i povod uskrsnuću tijela nije druga, nego vječni život, gdje će duša i tijelo uživati vječno blaženstvo, ili trpiti vječne muke, kako je već tko zaslužio."

O gore navedena četiri dara, Bujanović kaže:

"Vlastitosti preobraženog tijela pravednika dadu se svesti na one četiri koje nabraja apostol Pavao u 1. Kor. 15. 42. 44.: impassibilitas, claritas, agilitas, subtilitas. Zovu ih bogoslovi obično dotes, darovi, miraz i to za to: Quod iis veluti quibusdam ornamentis Christus electorum suorum corpora sit dotaturus. (Estius Com. §. 15.)"

Bujanović kaže o prvom daru (impassibilitas):

"Prema apoštolskom razlaganju uskrsnulo tijelo bit će a) neskvarljivo, t j. neće se moći više u svoja počela rasuti... red. 42. seminatur in corruptione resurget in incorruptione. Ta se vlastitost podudara sa neumrlosti tijela, o kojoj smo malo prije govorili, koja je zajednička svim uskrsnulim tjelesima. U koliko je ta vlastitost pako svojstvo samo pravednika zovu ju impassibilitas. Tjelesa pravednika ne će biti podvržena ni bolima ni bolestima: 'et absterget Deus omnem lacrymam ab oculis eorum, et mors ultra non erit, neque luctus, neque clamor, neque dolor erit ultra, quia prima abierunt'. (Apok. 21. 4.) Ta je vlastitost posljedak neumrlosti, jer bolesti, patnje i u opće stradanja, kojim je tijelo podvrženo ovdje za života, posljedice su umrlosti, koju je tijelo grijehom na se navuklo."

O drugom daru (claritas) Bujanović piše:

"Slava uskrsnuloga tijela sastojati će povrh svega toga, što smo dosad nabrojili i u nekom svrhunaravskom svijetlu, kojim će uskrsnula tjelesa sjati. Objava to naročito i opetovano naglašuje. Apostol Pavao prispodablja (red 41.) uskrsnula tjelesa sjaju nebeskih tjelesa; Mathej veli: da će pravednici u kraljestvu svoga Oca sjati kao sunce… Sjaj preobraženog tijela posljedak je blaženstva duše, koje će se odsjevati i na tijelu, za to veli kat. rim. da ne će sva uskrsnula tjelesa jednako sjati, nego razmjerno prema stupnju blaženosti, što i apostol potvrgjuje: 'Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum ; stella enim a stella differt in claritate sic et resurrectio mortuorum'. Sr. Thoma: 'Claritas illa causabitur ex redundantia gloriae animae in corpus'. Supll. III. Q. 85. a. 1."

O trećem daru (agilitas) Bujanović ističe:

"Nadalje bit će uskrsnulo tijelo jako, kao što apostol kaže: seminatur in infirmitate, surget in virtute (red. 43.). Ako i ne možemo potpuno shvatiti u čem ta vlastitost sastoji, to bez dvojbe amo ide: zdravlje i napon tjelesne snage, a s tim u savezu stoji što sv. Toma zove agilitas t. j. da će sva uda biti na mig duše pripravna ju slijediti, kamo bude htjela. Duša nije samo forma tijela, jer mu daje da osjeća i živi, nego mu je i motor, jer ga ona giblje i po njoj se miče. U ovom zadnjem pogledu bit će odnošaj uskrsnulog tijela naspram duši potpuno usavršen. Za života uda po prirodjenoj tromosti nijesu mogla dosta okretno slušati dušu kao svog motora, ali i to će se usavršiti kad uskrsnu, jer će tako snažna i okretna postati, da će u istom času već ondje biti, gdje bude duša htjela da budu. Sv. Toma. Supl. III. Q. 84. a. 1. U tom smislu veli sv. Augustin: 'Credere enim debemus talia corpora nos habituros, ut ubi velimus, quando voluerimus, ibi simus'. (Serm. 242. al. 149. de temp. 3. 5.) Čini se da i apostol na to misli, kad veli: 'Deinde nos, qui vivimus qui relinquimur, simul rapiemur cum illis in nubibus obviam Christo in äera.' (1. Thes. 4, 16)"

O četvrtom daru (subtilitas) Bujanović kaže:

"Napokon prema izlaganju apostolovom bit će preobraženo tijelo: duhovno. 'Seminatur corpus animale, surget corpus spirituale' (l. c. r. 44.) Tijelo je orugje duše, s kojim se ona služi u svom raznovrsnom djelovanju, za to tijelo mora da bude primjereno blaženoj duši... Prema tom i tijelo za života bilo je primjereno orugje duše (corpus animale životinjsko) nu kad se bude duša preobrazila (kad bude psyhe postala pneuma) mora se i tijelo promjeniti (prije psyhičko sada pneumatičko), da bude dostojno i primjereno orugje za preobraženu dušu i njezin nebeski život. To je općeniti smisao apostolovog razlaganja, a potvrgjuje ga i sv. Augustin kad veli: kao što dušu koja služi tijelu zovemo carnalis, tako se punim pravom i tijelo koje služi duši zove spiritale..."

Bujanović ovdje napominje:

"Ako hoćemo, da pobliže istumačimo vlastitost duhovnog tijela - corpus spiritale - to po suglasnom nauku bogoslova, valja ovdje držati, da će uskrsnulo tijelo biti duhovno t. j. postat će slično duhu, dočim će izgubiti materiji prirodjenu tromost, težinu, krutost. Tim nije rečeno, a i ne smije se reći, da se ne će moći više vidjeti i ticati, to ostaje i nadalje svojstvo i preobraženog tijela, kako je to izrično Gospodin svojim učenicima naglasio. Ma kako uskrsnulo tijelo postalo suptilno, ipak će ostati pravo tijelo; ako ono i postane posve slično duhu, ne će postati duh. Za to pobijaju sv. oci one, koji su to svojstvo odveć natezali učeći, da će se uskrsnulo tijelo gotovo na vjetru rasplinuti, jer će biti ätherične naravi."

Što konkretno donosi ovaj dar:

"Duhovno tijelo ne potrebuje hrane, za to uslijed te vlastitosti prestaje naravna potreba jela i pića. Sv. Augustin izrično to uči: '...neque ullis aliis corporalibus alimentis (indigebunt) quibus esuriendi ac sitiendi qualicunque molestia devitetur' (Civ. XIII. 20). Uskrsnućem će i individua biti u sebi završena i upotpunjena, te za to ne će trebati hrane, koja uzdržaje i pomaže razvijanje pojedinih individua. Nu ako prestaju u uskrsnulom tijelu radnje životinjske (functiones animales) kao što su: jesti, piti, spavati i ragjati; to ne će prestati radnje ćutila (functiones sensitivae)...
Sa duhovnošću tijela u savezu je i njihova probojnost (penetrabilitas) t. j. uskrsnula tijelesa moći će u istom mjestu biti u isti čas i sa drugim tjelesima. Gospodin je poslije uskrsnuća uslijed te vlastitosti unišao na zatvorena vrata. Kažemo da je ta vlastitost u savezu sa preobraženim tijelom, a ne kažemo, da je posljedak duhovnosti, jer znameniti bogoslovi, kao sv. Toma uče, da će i uskrsnula tjelesa (dakle duhovna) zadržati svoje dimensije, te ne će biti po svojim vlastitostima probojna, nego će to svojstvo imati po osobitom utjecanju Božje svemogućnosti."

Bujanović ne propušta istaknuti da ove divne darove neće imati tijela onih ljudi koji su osuđeni na vječne muke u paklu. Iako Sveto pismo donosi malo podataka o tijelima osuđenih, ipak neke su istine nedvojbene:

"Mjesto slave kojom će sjati tjelesa preobražena, moramo si misliti tjelesa prokletih odurna i ogavna, jer za nje veli sv. pismo da će uskrsnuti na rugobu i sramotu (Danijel 12. 2). Pučka predaja ima dakle biblički oslon, kada običaje gjavole si predstavljati u ružnoj i nakaznoj spodobi.
Mjesto okretnosti i živosti (vigor) kod njih će biti tromost i tvrdost vlastitost njihovog tijela, da tako bude spodobno sveudilj podržavati i hraniti vječni oganj. Ako si napokon mjesto duhovnog tijela, što će ga pravednici imati, mislimo kruto tijelo - to samo imamo općeniti i približni pojam vlastitosti tijela prokletih."

Sveci su itekako razmišljali o ovim istinama i naviještali ih svijetu.
Bl. Ivan Merz napisao je studiju pod nazivom "Ljudsko tijelo i tjelesni odgoj u svjetlu učenja Katoličke Crkve" (objavljeno u Sabranim djelima bl. Ivana Merza, sv. V., Zagreb, 2014., str. 209.-404.)

Ivanova studija ima jedno poglavlje pod nazivom "Budućnost ljudskoga tijela u raju i paklu" (str. 240.-246.) u kojem govori o osobinama uskrslih tijela i, dakako, o razlikama između tijela blaženika na nebu i osuđenika u paklu.

Glede nadnaravnih darova proslavljenih tijela u raju, bl. Ivan Merz piše:

"Tijela blaženih imat će osim naravnoga savršenstva još četiri vrhunaravna dara: netrpnost (impassibilitas), jasnoću, prozračnost (claritas), pokretljivost (agilitas), produhovljenost (subtilitas).

a) Netrpnost – (impassibilitas). Duša će tako savršeno vladati tijelom da je svaka protivna djelatnost za tijelo isključena.

– b) jasnoća, prozračnost (claritas). Svjetlost će biti odraz slave u duši i na tijelu. Svjetlost koja je u duši kao duhovna prima se u tijelu kao tjelesna. Zbog većih zasluga duša će biti veće svjetlosti, isto tako će biti i stupnjevitost svjetlosti u tijelu.

– c) Pokretljivost (agilitas) znači lakoću da se kreće brzo i bez zapreke. Ovo je svojstvo u tijelu ukoliko je tijelo podložno duši kao pokretaču; to nije tek pasivno svojstvo da najlakše prima pokrete duše, već i stanovita pokretnost u samom tijelu.

– d) Produhovljenost (subtilitas). Prestaju s jedne strane animalne djelatnosti (hranjenje, razmnožavanje), a s druge strane tijelo savršeno služi svim djelatnostima duše. Po tome tijelo može biti istodobno na istom mjestu s drugim tijelom."

Bl. Ivan Merz ne zaboravlja da stupanj slave blaženika ovisi o njihovim zaslugama u ovom životu, pa će zato postojati nejednakost u slavi uskrslih tijela:

"I kao što je nejednaka slava duše u blaženicima, isto je tako i slava tijela. O toj stvari veli Apostol: 'Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. Tako i uskrsnuće mrtvih' (1 Kor 15, 41–42).
Bit će tijela u duhovnom stanju, ali će biti prava ljudska tijela s potpunim integritetom i savršenstvom koje im pripada i bez ikakvih nedostataka, po uzoru na proslavljeno Kristovo tijelo. Neće biti djelatnosti vegetativnoga života. 'Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu' (Mt 22, 30). No bit će djelatnosti senzitivnoga života, ali bez ikakve strasti ili pokvarenosti udova. Blaženi će vidjeti proslavljena tijela, čut će ljudske glasove. Nemamo jasno pojmove toga budućeg života.
Blaženi će imati akcidentalno blaženstvo radi društva prijatelja. Stanoviti blaženici imaju akcidentalno blaženstvo koje se zove aureola (coronula). To je privilegirana nagrada za privilegiranu pobjedu (naučavanje, mučeništvo, djevičanstvo – doctores, martyres, virgines)."

Istine koje se navode u ovom tekstu kršćanin treba usvojiti bogoslovnim krepostima vjere i nade. Vjerovati u istine o uskrsnuću tijela i darovima proslavljenih tijela blaženika, i nadati se da ćeš ih i ti postići po Božjoj milosti.

Sv. Robert Bellarmin je pred kraj svojeg života napisao knjigu De aeterna felicitate sanctorum (O vječnoj sreći svetih). O toj knjizi govori o vječnom životu na temlju onoga što možemo spoznati iz Božje objave: Svetoga pisma i Tradicije.

Gospodin kaže: "Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 14)

Put je tijesan, jer čovjek treba u ovom životu suzbijati napasti, izbjegavati grešne prigode, odricati se mnogih užitaka, činiti pokoru... a sve to brojni ljudi ne žele činiti. I prije svega toga, čovjek treba vjerovati u mnoge istine koje nadilaze ljudski um, treba se nadati da će postići život koji je daleko iznad svega što je čovjek vidio i iskusio na ovom svijetu. Sv. Pavao kaže: "Što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i što u srce čovječje nije ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2, 9)

Sv. Robert Bellarmin kaže da i krepost nade ima svoj tijesan put, jer se čovjek mora nadati da će postići nebesku slavu s kojom se ništa na ovom svijetu ne može usporediti:

"Iam vero spes quoque suas habet angustias, sive praemii magnitudinem, sive parvitatem nostram consideres. Si quis enim iuberet rusticum indoctum, et qui nullam habet experientiam rerum humanarum, sperare brevi se habiturum sapientiam Salomonis, vel certe Platonis et Aristotelis, et simul imperium Alexandri Magni, vel Augusti; quando quaeso persuaderi posset eiusmodi homini, ut tantillus tanta speraret? At id multo facilius est, quam ut homo mortalis speret sapientiam et potentiam Angelorum, qui in coelo sunt; et purae intelligentiae sunt."

("Zaista, nada također ima svoje tijesne puteve, bilo da promatraš veličinu nagrade, bilo da promatraš našu malenost. Naime, kada bi netko zapovjedio neukom seljaku, koji nema nikakvo iskustvo u ljudskim stvarima, da se treba nadati kako će ubrzo imati mudrost Salomona ili barem Platona i Aristotela, a istodobno vlast Aleksandra Velikoga ili Augusta; pitam, kako bi mogao takvog čovjeka uvjeriti da se nada tolikim stvarima? No, to je mnogo lakše nego da se smrtni čovjek nada mudrosti i moći anđela, koji su na nebu i koji su čista razumska bića.")

Bellarmin, nadalje, ističe:

"Nam ille rusticus, et Alexander, atque Aristoleles, eiusdem naturae erant, omnes homines mortales erant; et sapientia Aristotelis sapientiam humanam: non trascendebat, et imperium Alexandri ne tertiam quidem terrae partem occupavit. At spes fidelium sperare eos iubet aequalitatem Angelorum, dicente Domino: Qui digni habentur, saeculo illo, et resurrectione ex mortuis, neque nubent, neque ducent uxores; neque enim ultra mori potuerunt: aequales enim Angelis sunt, et filii sunt Dei. (Luc. 20.) Et si quis hominem; qui humi repit, sperare iuberet, brevi futurum ut volet per aerem, aut in aquis longo tempore subsistat, et currat atque discurrat; quando adduci posset ut ista speraret?"

("Naime, taj seljak i Aleksandar i Aristotel bili su iste naravi, svi su bili ljudi smrtnici; i Aristotelova mudrost nije nadilazila ljudsku mudrost, a Aleksandrova vlast nije obuhvaćala ni trećinu zemlje. No, nada vjernika zapovijeda nam da se nadamo jednakosti s anđelima, jer Gospodin kaže: Oni koji se nađu dostojnima onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: jer su jednaki anđelima i djeca su Božja (Lk 20). I kada bi netko čovjeku, koji plazi po zemlji, zapovjedio da se nada kako će u bliskoj budućnosti letjeti po zraku, ili da će dugo vremena ostati na vodama i trčati na njima i optrčavati; kako bi ga se mogalo navesti da se tome nada?")

Kršćanska nada nalaže nam da se nadamo i većim stvarima. Bellarmin nastavlja:

"At spes Christianorum sine ulla ambiguitate, iubet, ut homo Christianus etiam cum corpore speret se super coelos ascensurum, et a coelo ad terram sine ullo periculo ruendi descensurum, et in cursu ab ortu ad occasum cum sole ipso certaturum, eumque sine dubitatione victurum. Denique si quis pauperculus parentibus orbatus, sperare iuberetur, a Rege magno sibi non cognito se in filium adoptandum, certe multum laboraret, ut id posse fieri aliquando speraret: et tamen uterque homo est, et terrae filius, ac morti obnoxius. At spes Christiana docet, hominem quemcumque, modo baptizetur in Christo, et Christi mandata custodiat, spiritum adoptionis a Deo habiturum, et vere in filium cooptandum, et fore haeredem universorum quae ipse Deus possidet (Rom. 8.) cohaeredem autem Christum, qui Filius est naturalis et proprius, et quem Pater constituit haeredem universorum. (Heb. 4.)"

("Ali, kršćanska nada zapovijeda da se čovjek kršćanin bez ikakve dvojbe nada da će i s tijelom uzići na nebesa, i silaziti s neba na zemlju bez ikakve opasnosti od pada, i natjecati se sa samim suncem u trku od izlaska do zalaska, i pobjeđivati ga bez ikakve dvojbe. Napokon, ako bi se nekom siročetu bez roditelja zapovjedilo da se nada da će ga posvojiti veliki kralj, kojega ne poznaje, sigurno bi se veoma trudilo kako bi se moglo nadati da će se to jednom dogoditi: a ipak, oboje su ljudi i sinovi zemlje, i podložni smrti. A kršćanska nada naučava da svaki čovjek čim se krsti u Kristu, i obdržava Kristove zapovijedi, dobiva duh posinstva od Boga, i da se zaista izabire za sina, i postaje baštinikom svega što sam Bog posjeduje (Rim 8), a subaštinikom Kristovim, koji je naravni i vlastiti Sin, i koga je Otac postavio baštinikom svega (Heb 4).")

Bellarmin zatim kaže da bi ova nada trebala kršćane učiniti hrabrima poput lavova i spremnima da sve podnesu kako bi postigli ovo čemu se nadaju:

"Haec spes tam magna et tam excelsa, si a Christianis, ut par est, coleretur et teneretur, certe faceret illos impavidos ut leones, ut nullis neque periculis neque terroribus cederent, et cum Propheta dicerent: Dominus mihi adiutor, non timebo quia faciat mihi homo. (Psal. 117.) et: Si consistant adversum me castra, non timebit cor meum. (Psal. 26.) et cum Apostolo: Omnia possum in eo, qui me confortat. (Phil. 4) et: Si Deus pro nobis, quis contra nos? (Rom. 8.)
Sed valde pauci sunt, qui res tam arduas sperent ut oportet, complurimi inveniantur, qui res etiam temporales et parvas a Deo non sperant, et magis confidunt in astutia sua, in furtis, in mendaciis, quam in adiutorio Altissimi."

("Ova nada je tako velika i uzvišena: kada bi je kršćani štovali kako pristoji, sigurno bi ih učinila neustrašivima poput lavova, da ne bi posustajali ni pred kakvim opasnostima i strahovima, i govorili bi s Prorokom: Gospodin je moj pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek (Psal. 117.) i: Ako se protiv mene vojska utabori: neće se bojati srce moje (Psal. 26.) i s Apostolom: Sve mogu u onome koji me jača (Fil 4) i: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8)
No, vrlo je malo onih koji se nadaju tako uzvišenim stvarima, kako bi trebali, a mnogi se nađu koji se ne nadaju čak ni vremenitim i malim stvarima od Boga, i više se pouzdaju u svoju lukavost, u krađe, u laži, nego u pomoć Svevišnjega.")

Doista, kada bi se danas više propovijedalo o onoj nagradi kojoj se kršćanin treba nadati, sigurno bi bilo mnogo više ljudi koji bi bili spremni raditi i trpjeti za Kraljevstvo Božje.

 

Misli uz blagdan sv. Bernardina Sijenskoga

  

20. svibnja Crkva slavi blagdan sv. Bernardina Sijenskoga (1380. – 1444.). Sv. Bernardin poznat je kao veliki promicatelj pobožnosti prema Presvetom Imenu Isusovu i kao obnovitelj discipline u franjevačkom redu. Čovjek koji je imao veliku ulogu u obnovi duhovnog života Europe u prvoj polovici 15. stoljeća. Svojim vatrenim propovijedima preporodio je ljude svojega vremena.

Tko god je čitao njegove propovijedi, pamtit će ih dugo. Razmišljam već godinama o riječima sv. Bernardina iz jedne njegove korizmene propovijedi, koju možete pronaći u njegovu djelu Quadragesimale de Evangelio aeterno, serm. XXII., art. III., cap. 2.

Sv. Bernardin spominje da je i u ono vrijeme bilo vjernika koji su se čudili velikom broju ljudi u paklu:

"Exagitat enim multos, atque confundit multitudo numerosissima damnandorum, et paucitas salvandorum. Dicunt enim plerique: ad quid tot damnandos creavit Deus? Quibus dicendum est hoc: quod certum est quia ex divitiis suae bonitatis creavit eos, et quia multa bona, et magnifica donavit illis: poenas vero, vel tormenta, nisi merita, et justissima, nulli unquam intulit, nec imposterum illaturus est."

("Mnoge, naime, uznemiruje i zbunjuje ogromno mnoštvo osuđenika i malen broj spašenika. Mnogi, naime, govore: Zašto je Bog stvorio tolike ljude koji će biti osuđeni? Njima treba reći ovo: sigurno je da ih je stvorio iz bogatstva svoje dobrote i da im je darovao mnoga i veličanstvena dobra, ali kazne ili muke nikada nikomu nije nametnuo, niti će ubuduće nametati, osim ako je to zasluženo i najpravednije.")

A onima koji se tome čude, sv. Bernardin poručuje da jednostavno pogledaju ovaj svijet:

"Rogo te, qui de hujusmodi admirantibus unus es, quum tam raros videas qui regna coelestia quaerant, vel appetant, seu de illis curent: tam multos etiam qui ab eis se avertunt, et contraria toto affectu sectantur; propter quid miraris, si tam pauci perveniunt, et tam multi minime ad illa pertingunt?"

("Pitam tebe koji si jedan od onih koji se čude: Ako vidiš da su tako rijetki oni koji traže kraljevstvo nebesko ili koji ga žele, ili koji se za nj brinu; a da je tako mnogo onih koji se od njega odvraćaju i svim težnjama slijede ono što mu je protivno, zašto se onda čudiš ako je tako malo onih koji ga dostižu, a tako mnogo onih koji ga nipošto ne dostižu?")

Mnogim ljudima je glavni izgovor za grijeh ona fraza: "Tako svi rade." Taj izgovor nikoga ne može opravdati.

Razmislite o ovim riječima sv. Bernardina:

"Amplius: si videres de centum partibus generis humani nonagintanovem totis studiis, ac viribus currentes per viam quae ducit ad mortem; utpote, gravi lapide ad collum suspenso, projicere, atque submergere se in mare; paucos vero econtra currentes per viam quae ducit ad vitam; numquid mirareris, si multitudo illa magna tota deveniret in mortem? Et sola illa paucitas perveniret ad vitam?"

("Nadalje, ako vidiš da od sto dijelova ljudskoga roda, devedeset i devet svim nastojanjem i svim silama hrli putem koji vodi u smrt; kao da se baca s teškim kamenom obješenim oko vrata i potapa u moru; dok je, naprotiv, malo onih koji hrle putem koji vodi u život: zar ćeš se čuditi ako ono veliko mnoštvo u cijelosti dođe u smrt? A samo onaj mali broj dođe u život?")

Ovdje je očita referenca na riječi Isusa Krista u Evanđelju:

"Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 13-14)

Sv. Bernardin jednostavno ukazuje da čovjek dolazi na odredište onog puta kojim se na ovom svijetu kreće:

"Quid igitur mirum, si unusquisque hominum ad finem pervenit ad quem totis viribus tendit? Multitudo namque hominum perditorum in via praesentis vitae multitudo est fugiens vitam, et praecipitans se in mortem, et stagnum ignis, et sulphuris se mittens, atque in mare, et in abyssum aeternarum amaritudinum se demergens."

("Što je, dakle, čudno u tome ako svaki čovjek dođe do onog cilja prema kojemu svim silama teži? Naime, mnoštvo propalih ljudi na putu sadašnjega života jest mnoštvo koje bježi od života, i strovaljuje se u smrt, i baca se u jezero ognja i sumpora, i potapa se u moru i u bezdanu gorčina.")

Trebamo se ovdje sjetiti riječi sv. Pavla: "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12). 

Treba se brinuti i za spasenje drugih. Pritom se čovjek treba čuvati napasti da olako donosi sud o svojem bližnjem, pogotovo o osobama koje ne poznaje. Međutim, ne možeš ne vidjeti da je današnji svijet pun ljudi koji se doslovno hvale i ponose svojim grijesima.

Čovjek vidi u svojem okruženju ljude koji javno žive u stanju smrtnog grijehe. Kad netko od njih umre, možeš se pitati: "Možda se barem na samrti pokajao?"
Možda je, a možda nije. Mi to ne znamo.

No, je li se uopće sjetio pokajati? Je li se znao pokajati? Je li to ikada igdje učio?
Onda pogledaš postkoncilski "moderni vjeronauk" i vidiš da se tamo ne uče ni osnovne stvari koje su potrebne za spasenje. Ili, pogledaš osobe koje se danas nazivaju "teolozima", a negiraju tradicionalni nauk Crkve o grijehu, kaznama za grijehe, paklu...

Danas je najpotrebnije da se svi (od laika do pape) posvete svojim temeljnim dužnostima.

Zašto imamo papu i biskupe?
Da čuvaju katolički nauk i da se brinu za spasenje duša.

Riječ "dušobrižnik" dovoljno govori sama za sebe. Dušobrižnik je onaj tko se brine za duše, tj. za spasenje duša.

Netko će reći da jedan glas ne može mnogo toga promijeniti u današnjem svijetu. Što može učiniti jedan čovjek? Može učiniti vrlo mnogo. Upravo nam primjer sv. Bernardina Sijenskog pokazuje koliko može učiniti jedan čovjek.

U tradicionalnom franjevačkom brevijaru (Breviarium Romano-Seraphicum) na blagdan sv. Bernardina Sijenskog u II. noćnici (VI. čitanje) vidimo ove riječi:

"Cumque ea tempora vitiis criminibusque redundarent, et cruentis in Italia factionibus divina humanaque omnia permixta essent, Bernardinus urbes atque oppida concursans, in nomine Jesu, quem semper in ore et in pectore gerebat, collapsam pietatem moresque verbo et exemplo magna ex parte restituit."

("Dok su ona vremena obilovala opačinama i zločinima, a u Italiji su svi crkveni i svjetovni poslovi bili izmiješani s krvavim borbama između stranaka, Bernardin je obilazeći gradove i sela, u ime Isusovo, koje je uvijek nosio na ustima i prsima, riječju i primjerom u velikom dijelu obnovio porušenu pobožnost i običaje.")

Rimsko-serafski brevijar (Breviarium Romano-Seraphicum) iz 1938. godine

__________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU: 

1) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale de Evangelio aeterno

2) Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio): Breviarium Romano-Seraphicum

 

 

Zašto je potrebno poznavati filozofiju?

Papa Leon XIII. je enciklikom Aeterni Patris od 4. kolovoza 1879. potaknuo obnovu kršćanske filozofije u skolastičkoj tradiciji. Pokret obnove filozofije proširio se i na Hrvatsku, a postao je posebno vidljiv osnivanjem lista Hrvatska straža 1903. i Leonova društva za kršćansku filozofiju i znanost 1908. godine.

Ovdje treba prvo primijetiti da i sam naziv "Leonovo društvo" dovoljno govori o tome koji je u ono vrijeme bio uobičajeni naziv za papu Leona XIII. (Lava XIII.). To treba uzeti u obzir u kontekstu svih današnjih rasprava o tome je li ispravno ime za papu "Leon" ili "Lav".

Ako su biskup Antun Mahnić, bl. Ivan Merz i bl. Alojzije Stepinac za papu koristili ime "Leon XIII.", zašto onda mi danas ne bismo mogli koristiti ime "Leon" umjesto "Lav"?
Nažalost, izgleda da suvremeni jezikoslovci nikada nisu čitali njihova djela, pa zato i ne znaju koji je naziv "uvriježen", a koji "nije uvriježen".

Leonovo društvo je 1909. godine preuzelo vlasništvo nad listom Hrvatska straža, koji otad izlazi kao glasilo Leonova društva.

Leonovo društvo imalo je dvije sekcije u sklopu katoličkih akademskih društava "Hrvatska" u Beču i "Domagoj" u Zagrebu. Članke filozofske tematike možete pronaći i u listu hrvatskog katoličkog đaštva "Luč".

Biskup Antun Mahnić je čak pisao da je katoličkom intelektualcu dužnost učiti filozofiju (Knjiga života, str. 219.-220.):

"Učenje se filozofije savremenom katoličkom inteligentu nameće, regbi kano vjerska dužnost; jer drugačije ne može da nadjača Bogu i vjeri protivnu struju modernog vijeka. Vjera doduše pobjeđuje svijet, kako veli Apostol, ali vjera se osniva na razumu. Gdje su uzdrmani temelji razumnog spoznanja i zdrave filozofije, ondje se ruši i vjerska zgrada.
Prionite dakle svim žarom i marom uz učenje filozofije. Sekcije za filozofiju treba u akademskim i ostalim đačkim organizacijama nanovo da oživu. Dužnosti, da sluša prelekcije iz kršćanske filozofije na našem sveučilištu, ne možemo nijednog našeg akademika riješiti. Senijor sveučilištarac ili đak viših razreda srednjih škola, u čijoj se privatnoj biblioteci ne nalazi barem jedan filozofski auktor; ne shvaća važnost misije, koja zapada savremeni lajikat obrazovane ruke. Upozorujem na 'Opću noetiku' dra Zimmermanna, kao i na 'Ontologiju' te 'Teodiceju' preuzv. dra Bauera. Da ne govorim o stranim filozofima. Štivo vam je iz filozofije potrebito kao ribi voda. Filozofija je modernom katoličkom inteligentu uporište, bez kojega će prije ili kasnije početi kolebati, dok ne padne i ugine."

Možemo reći da su zahtjevi biskupa Mahnića u potpunosti ostvareni u životu bl. Ivana Merza. Merz je privatno pohađao dvogodišnji tečaj kršćanske filozofije od 1923. do 1925. godine, pod vodstvom isusovca Ante Alfirevića.

Kako bi i druge potaknuo da pođu istim putem, bl. Ivan Merz je 1926. godine u listu Đački orao objavio tekst pod nazivom Philosophia perennis (vidi: Sabrana djela II., str. 478.-480.) u kojem govori o nužnosti poznavanja ispravne filozofije, posebno kod katoličkih intelektualaca i političara.

Što je "philosophia perennis" ("vječna filozofija", "trajna filozofija")?
Bl. Ivan Merz daje sljedeći odgovor:

"Sv. Toma Akvinski, zasigurno najveći um svih vjekova, podigao je upravo divovsku zgradu na osnovici Aristotelova sustava i tu je zgradu jasno razvrstao i sam ju još nadogradio. Filozofiju Aristotela i sv. Tome nazivamo imenom philosophia perennis (vječna filozofija). To je filozofija zdrava razuma koja nepromijenjena sebi krči put kroz vjekove. Nju ne može uništiti ni uzdrmati ni jedna struja, ni jedno novo duševno raspoloženje. Ta je filozofija nepromjenljiva kao što je i sam ljudski um nepromijenjen. Tu filozofiju zdravoga razuma preuzela je Crkva Božja. Nije ona time postala nikakvim privjeskom religije i u Crkvi je ona sačuvala svoju potpunu slobodu razvoja. Obnova te filozofije započinje s Leonom XIII. koji je svojom enciklikom Aeterni Patris od 4. kolovoza 1879. odredio da se po cijeloj Crkvi novim žarom treba započeti proučavanje filozofije prema sv. Tomi."

Je li ta filozofija pomogla Crkvi u Hrvatskoj? Merz odgovara:

"Ova Papina odredba urodila je divnim plodovima po cijelome svijetu i mi sami uživamo te plodove jer je vjerojatno da ni mi ne bismo danas bili u katoličkim redovima da skolastička filozofija nije odgojila biskupa Mahnića koji je upravo na temelju svoje skolastičke izobrazbe pokazao nelogičnost i neistinitost suvremenih filozofskih sustava i stavio ovima ustuk u organizacijama katolika koji imaju na svim područjima života postati apostoli zdravoga razuma i objave Božje."

Nadalje, Merz ističe važnost filozofske naobrazbe mladeži:

"Biskup Mahnić često je u svojim poslanicama upozoravao na važnost filozofske naobrazbe kod đaštva. Tom prigodom moramo naglasiti da naš đak ne smije proći kroz srednjoškolsku orlovsku organizaciju, a da mu organizacija nije pružila mogućnost barem jednom proći u glavnim potezima cijeli sustav filozofije. Tim će Orlovstvo dobiti na sadržaju. Tjelesni odgoj, koji je tako važno sredstvo odgoja volje, jača borbenost protiv strasti i ljudskoga obzira. No taj intenzivni tjelesni odgoj bit će postavljen na ispravno mjesto te nipošto ne priječi da glavni i bitni rad u đačkoj orlovskoj organizaciji bude filozofsko-teološko obrazovni."

Zašto je mladima potrebna filozofska naobrazba? Bl. Ivan Merz odgovara:

"I nakon svega će netko zapitati: čemu filozofska naobrazba? Zar nije dovoljno poznavanje vjere kako ga dobivamo u srednjoj školi? Moramo ustanoviti da nam naš suvremeni školski sustav daje mnogo i raznovrsnoga znanja, ali nam ništa stalno ne govori o prvim uzrocima svih tvari po naravnome redu i o naravnoj spoznaji. Obično se filozofija definira kao znanstvena spoznaja stvari o njihovim prvim uzrocima, ukoliko one ovise o naravnome redu. Razlika između filozofije i teologije je u tome što je teologija znanost o Bogu, kako se Bog ljudima očitovao po objavi. Pomoću filozofije, dakle, upoznajemo stvari ukoliko se razumom mogu spoznati, i to najdublje uzroke tih stvari. Predmet filozofije je silno velik. Sve što nas okružuje, cijela priroda je predmetom filozofije. Ako, dakle, želimo razumjeti svoju okolinu da si znamo protumačiti sve naravne pojave, potrebno nam je poznavanje filozofije. Može se reći da je slijep onaj čovjek koji ne zna filozofiju. Zato i vidimo da današnje čovječanstvo toliko luta. Jer ljudi i na istaknutim mjestima u javnomu životu nemaju ni najprimitivnijih pojmova o najobičnijim stvarima koje su na dnevnome redu. Pitajte samo naše državnike da vam kažu koji je cilj države ili u čemu se sastoji naravno pravo roditelja na odgoj djece i koji je odnos toga naravnog prava s državom koja je također tvorevina toga naravnog poretka. Nijemi će stajati pred vama i ne će vam znati odgovoriti na ta pitanja koja su vam takoreći u srednjemu vijeku znali riješiti mladići od 12–13 godina. Koliko li neznanja u elementarnim pojmovima filozofije i u katoličkim redovima!"

Osim toga, Merz ističe da je poznavanje filozofije potrebno za razumijevanje teologije:

"Kako li je divna philosophia perennis! Tek kada nju proučimo, ukazat će nam se u pravom svjetlu blistavilo teoloških disciplina koje iznose pred našu dušu cijeli vrhunaravni svemir, kako nam je otkrilo Božje milosrđe u objavi. O tim divotama koje još i nadvisuju naravne ljepote, kao što milost nadvisuje narav, o tim ćemo ljepotama moći pravo govoriti kad se trudom i znojem najprije uspnemo na gordu i ponositu planinu kršćanske filozofije."

A sada dolazimo do ključnog pitanja: Gdje pronaći pravu filozofiju? U kojim knjigama, priručnicima, pomagalima...?
Bl. Ivan Merz odgovara:

"Onim pojedincima koji žele taj studij provesti u većemu opsegu preporučujemo djela: Rheinstadler: Elementa philosophiae scholasticae. To je djelo pisano vrlo razumljivim latinskim jezikom. Na hrvatskome jeziku imamo Stadlerovu filozofiju, neke sveske od nadbiskupa dr. Bauera, od dr. Zimmermana i drugo. Najviše preporučamo Rheinstadlera."

Dakle, bl. Ivan Merz najviše preporučuje Reinstadlerovo djelo Osnove skolastičke filozofije (Elementa philosophiae scholasticae).
Navedeno djelo je danas dostupno na internetu.

 

1) dio: Sebastian Reinstadler - Elementa philosophiae scholasticae (vol. I.) 

2) dio: Sebastian Reinstadler - Elementa philosophiae scholasticae (vol. II.)

 

Osuda amerikanizma u dokumentu "Testem benevolentiae nostrae"

 

Zanimljivo je da je prvi papa Amerikanac izabrao ime Leon XIV. (Lav XIV.), i to po papi Leonu XIII. koji je u dokumentu Testem benevolentiae nostrae osudio amerikanizam. Pogledat ćemo, stoga, što je papa Leon XIII. mislio pod pojmom "amerikanizam" i zašto ga je osudio.

No, počnimo s jednim zapažanjem. Danas u medijima postoji tendencija da se američke biskupe većinom karakterizira kao "konzervativne" (znam da je termin neprikladan). No, nije uvijek bilo tako. Primjerice, za vrijeme Drugog vatikanskog koncila američki biskupi i teolozi smatrani su jednima od glavnih podržavatelja liberalnih reformi.

Smatra se da je takvo ponašanje bilo uvjetovano okolnostima u kojima su živjeli američki katolici: kao manjina među protestantima, u državi koja nije imala nikakvu službenu religiju. Državi koja je, zapravo, prvi eksperiment Prosvjetiteljstva.

Utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država (George Washington, Thomas Jefferson, Benjamin Franklin itd.) bili su vatreni pristaše Prosvjetiteljstva. Nisu, doduše, bili zagriženi sekularisti poput "prosvjetitelja" u Francuskoj, ali nisu imali ni potpuno jasna i ujednačena religijska uvjerenja. Mnogi od njih bili su masoni. Ustrojili su SAD kao državu bez službene religije, koja svakomu prepušta da vjeruje što god želi, da misli što želi, da govori što želi i radi što god želi.

U tom smislu, državna ideologija SAD-a jest oličenje onog liberalizma koji je papa Leon XIII. osudio u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.).

SAD je prva država u povijesti čovječanstva bez službene religije. Kao takva već skoro 240 godina služi kao negativan primjer drugim državama, kao primjer religijskog indiferentizma i liberalizma.

Pojava ovakvog laicizma jest logična posljedica protestantizma. Budući da su američki protestanti podijeljeni na mnoge različite sekte (baptisti, episkopalci, luterani, prezbiterijanci itd.), oni nisu mogli proglasiti jednu religiju kao službenu državnu religiju, jer bi to izazvalo sukobe među raznim protestantskim skupinama. Tako su utemeljitelji SAD-a odlučili da država svakomu prepušta da vjeruje što želi.

Katolici su se u većem broju počeli useljavati u SAD tek sredinom 19. stoljeća. Od početka se postavljalo pitanje kako da se prilagode takvom društvu, koje je bilo toliko različito od onoga koje su ostavili u Europi.

Postavljalo se također pitanje kako misionarski djelovati među protestantima, koji nisu blagonaklono gledali na katolički nauk. Može li se katolički nauk mijenjati kako bi se Crkva "približila" protestantima i ostalim nekatolicima?

Upravo to mišljenje papa Leon XIII. naziva "amerikanizmom" i osuđuje ga u dokumentu Testem benevolentiae nostrae (22. siječnja 1899.), koji je upućen američkom kardinalu Jamesu Gibbonsu.

Ako pozorno čitate taj dokument, opazit ćete prvo da se osuđuje ideja o prilagođavanju crkvenog nauka svjetovnim prohtjevima, posebno ako bi netko mislio da takvim "prilagođavanjem" može privući nekatolike:

"Novarum igitur, quas diximus, opinionum id fere constituitur fundamentum: quo facilius qui dissident ad catholicam sapientiam traducantur, debere Ecclesiam ad adulti saeculi humanitatem aliquanto propius accedere, ac, veteri relaxata severitate, recens invectis populorum placitis ac rationibus indulgere. Id autem non de vivendi solum disciplina, sed de doctrinis etiam, quibus fidei depositum continetur, intelligendum esse multi arbitrantur."

("U novim mišljenjima, o kojima smo govorili, ovo čini temelj: kako bi što lakše privukla katoličkoj mudrosti one koji su od nje odvojeni, Crkva se treba nekako približiti humanosti ovog naprednog vijeka, i opustivši staru strogoću, treba dopustiti nedavno iznađene prohtjeve i naume naroda. No, mnogi misle da tako treba shvatiti ne samo disciplinu života, nego i nauke u kojima je sadržan polog vjere.")

Ovim riječima se zapravo osuđuje i zabluda modernih ekumenista koji žele mijenjati nauk Crkve kako bi postao prihvatljiv nekatolicima.

"Opportunum enim esse contendunt, ad voluntates discordium alliciendas, si quaedam doctrinae capita, quasi levioris momenti, praetermittuntur, aut molliantur ita, ut non eumdem retineant sensum quem constanter tenuit Ecclesia."

("Naime, kako bi se pridobile volje odvojenih, tvrde da je prikladno da se neka poglavlja nauka izostave, kao da su manje važna, ili da se ublaže tako da ne zadrže onaj smisao koji je Crkva konstantno držala.")

Papa Leon XIII. jasno ističe da je te zablude osudio već Prvi vatikanski koncil:

"Id porro, dilecte Fili Noster, quam improbando sit consilio excogitatum, haud longo sermone indiget; si modo doctrinae ratio atque origo repetatur, quam tradit Ecclesia. Ad rem Vaticana Synodus: Neque enim fidei doctrina, quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tamquam divinum depositum Christi Sponsae tradita fideliter custodienda et infallibiliter declaranda... Is sensus sacrorum dogmatum perpetuo est retinendus, quem semel declaravit Sancta Mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu altioris intelligentiae specie et nomine recedendum (Const. de Fid. cath. c. 4)."

("A ovo, ljubljeni sine naš, kako je opakim namislima smišljeno, ne treba dužim govorom objašnjavati, ako se samo ponovi pravilo i podrijetlo nauka koji predaje Crkva. O toj stvari kaže Vatikanski sabor: Naime, nauk vjere, koji je Bog objavio, nije predložen poput filozofskog iznašašća kako bi se ljudskom dosjetljivošću usavršavao, nego je predan Kristovoj Zaručnici kao božanski polog da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže... Treba zauvijek zadržati onaj smisao svetih dogma koji je jednom proglasila sveta Majka Crkva, i nikada se ne smije odstupiti od tog smisla pod izlikom i izgovorom više mudrosti (Const. de Fid. cath. c. 4)."

Osim toga, Leon XIII. dobro primjećuje da bilo kakvo "mijenjanje nauka" ne samo da ne bi privuklo nekatolike u Crkvu, nego bi katolike pokolebalo u vjeri:

"Absit igitur ut de tradita divinitus doctrina quidpiam quis detrahat vel consilio quovis praetereat: id enim qui faxit, potius catholicos seiungere ab Ecclesia, quam qui dissident ad Ecclesiam transferre volet."

("Stoga, daleko bilo od vas da itko išta oduzima od nauka koji je božanski predan ili da ga kojim god naumom zaobilazi. Naime, tko bi to činio, prije bi htio odvojiti katolike od Crkve, nego nesjedinjene prenijeti u Crkvu.")

Dakako, Leon XIII. želi da se protestanti vrate u Crkvu, ali da se vrate putem obraćenja i prihvaćanja cjelokupnog katoličkog nauka:

"Redeant, nil enim Nobis optatius, redeant universi, quicumque ab ovili Christi vagantur longius; non alio tamen itinere, quam quod Christus ipse monstravit."

("Neka se oni vrate - naime, mi ništa ne priželjkujemo više od toga - neka se vrate svi koji lutaju daleko od Kristovog ovčinjaka; ali ne nekim drugim putem od onoga koji je sam Krist pokazao.")

Papa upozorava da veliku opasnost predstavlja mišljenje da u Crkvu treba uvesti onakvu slobodu mišljenja kakva vlada u (liberalnoj) državi:

"In causa tamen de qua loquimur, dilecte Fili Noster, plus affert periculi estque magis catholicae doctrinae disciplinaeque infestum consilium illud, quo rerum novarum sectatores arbitrantur, libertatem quamdam in Ecclesiam esse inducendam, ut, constricta quodammodo potestatis vi ac vigilantia, liceat fidelibus suo cuiusque ingenio actuosaeque virtuti largius aliquanto indulgere. Hoc nimirum requiri affirmant ad libertatis eius exemplum, quae, recentius invecta, civilis fere communitatis ius modo ac fundamentum est. - De qua Nos fuse admodum loquuti sumus in iis Litteris, quas de civitatum constitutione ad Episcopos dedimus universos; ubi etiam ostendimus, quid inter Ecclesiam, quae iure divino est, intersit ceterasque consociationes omnes, quae libera hominum voluntate vigent."

("Ipak, u stvari o kojoj govorimo, ljubljeni sine naš, veću opasnost donosi i bilo bi još pogubnije za katolički nauk i disciplinu ono stajalište kojim sljedbenici novotarija misle da u Crkvu treba uvesti nekakvu slobodu, po kojoj bi se, uz nekakvo suzavanje moći i budnosti vlasti, dopustilo vjernicima da se više prepuste svaki svojoj dosjetljivosti. Tvrde da je to, svakako, potrebno po primjeru nedavno pronađene slobode koja je pravo i temelj građanskog društva. - O tome smo dovoljno opširno govorili u onom pismu koje smo dali svim biskupima svijeta o kršćanskom ustavu država; gdje smo također pokazali koja je razlika između Crkve, koja je božanskog prava, i svih ostalih udruženja koja djeluju po ljudskoj slobodnoj volji.")

Dokument koji ovdje spominje papa Leon XIII. jest enciklika Immortale Dei (1885. god.) o kršćanskom ustavu država (tj. o kršćanskom ustroju država).

To je dokument iznimne važnosti. Evo, prošloga tjedna Hrvati su slavili blagdan bl. Ivana Merza. Pogledajmo kako je bl. Ivan Merz promicao encikliku Immortale Dei.

Dušan Žanko opisuje sljedeći događaj u eseju o desetoj godišnjici smrti bl. Ivana u časopisu Život (br. V., 1938. god., str. 255.):

"Jedne smo večeri prema dogovoru došli u njegov stan (Starčevićev dom). Bili smo trojica. Sve studenti. Bilo je potajno dogovoreno da ćemo nas trojica pod Ivanovim vodstvom ulaziti malo dublje u duhovne probleme. Ja sam osobno očekivao da će nam on sam iz svog iskustva objasniti nešto u smislu efektna poticaja za unutarnji život. Posjedasmo oko njegova velikog pisaćeg stola u uglu sobe, a on svakom dao u ruku tekst enciklike Leona XIII. Immortale Dei. Netko je dobio latinski, a netko francuski tekst. I počeo je tumačenje redak po redak. Teške definicije i distinkcije o crkvenoj i civilnoj vlasti padale su kao maljevi po mladim srcima nepriviknutim toj pretvrdoj hrani. Merz je pred sobom imao svoj prijevod, a mi smo ga slijedili po svojim tekstovima, istina, teško i hrapavo, ali on je svaku stavku tumačio s toliko žara da smo bili jednostavno svladani uvjerenjem da o svakoj Leonovoj misli ovisi sudbina svijeta."

Ako vas zanima što enciklika Immortale Dei govori o pojedinima pitanjima odnosa Crkve i države, pogledajte Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.