subota, 20. siječnja 2018.

Dvije najvažnije obveze klerika - celibat i časoslov



Mađarski biskup Ágoston Roskoványi (1807.-1892.) napisao je ogromno djelo u sedam svezaka pod nazivom "Coelibatus et breviarium, duo gravissima clericorum officia" (1861.-1875.), u kojem je detaljno iznio sve što su sveti oci, naučitelji i crkveni koncili kroz sva stoljeća pisali o kleričkom celibatu i obvezi časoslova.

To je vjerojatno najdetaljnije djelo o ovoj temi ikada napisano. Danas ih možete naći na Google Books, dovoljno je da napišete naslov u pretražnik.

Nakon što je iznio sve dokumente na vidjelo, biskup Roskoványi je mogao zaključiti (kako piše u predgovoru prvog sveska) da su doista za klerike celibat i časoslov dužnosti "strictissime obligantes" (najstrože obvezujuće).

Što se tiče celibata, trebamo istaknuti kolika je njegova vrijednost. Pa i oni koji slabo poznaju kršćanstvo, primijetili su da kršćanska vjera uzvisuje djevičanstvo. Koliko god naša vjera cijeni ženidbu, trebamo reći da ona daleko više cijeni djevičanstvo.

Tridentski koncil je čak udario anatemom na sve koji bi tvrdili suprotno (s. 24., c. 10.):
"Si quis dixerit, statum coniugalem anteponendum esse statui virginitatis vel coelibatus, et non esse melius ac beatius manere in virginitate aut coelibatu, quam iungi matrimonio: anathema sit."

("Ako netko kaže da bi ženidbeni stalež trebalo staviti ispred staleža djevičanstva ili celibata, te da nije bolje ostati u djevičanstvu ili celibatu nego sklopiti ženidbu, neka bude proklet.")

To je jedna od odlika koja katoličku vjeru toliko razlikuje od svih krivih vjera, koje ne samo da ne uzdižu ideal djevičanstva, nego dopuštaju seksualnu raskalašenost.
Tako islam dozvoljava mnogoženstvo i priležništvo, kao i ostale poganske religije.
Po bludnosti su poznate i heretičke sekte. Protestantizam je nastao u Lutherovoj raskalašenosti - koji se, prekršivši redovničke zavjete, oženio za otpalu časnu sestru.
U preljubu je također nastala i anglikanska sekta (razvod kralja Henrika VIII.).

Još prije biskupa Roskoványija, naš je kardinal Juraj Haulik često govorio o ovoj temi.
Tako Haulik u svojim korizmenim porukama za 1852. godinu, propovijedajući na starom kajkavskom narječju, kaže puku sjeverozapadne Hrvatske:
"Istina je, dakle, da je krepost čistoće po veri i Cirkvi katoličanskoj donešena na taj svet, i po tom človečansko pokolenje oslobođeno od kuge razvuzdanosti i bludnosti. A ta zasluga Cirkve naše je od tim vekše cene, čim je stalnije, da ta slava jedino nju ide tija od postanka sveta, čez sva človečanska pokolenja. Ar kakov je glede toga pri starodavnih narodih bil stališ? To smo već videli s onih, koja sem malo predi napomenul. To isto valja i od sadašnjih poganinov; pri kojih naime i sad još obstoji mnogoženstvo, i ostale s tim naravno skopčane i čistoći protivne zloće ladaju. Ali i Mahomed, akoprem je knjigu sv. Evangeliah imal pri rukuh, dok je svoj krivi verozakon osnoval; vendar je daleko zaostal od kreposti čistoće; to nas zadosta vuči vnožina ženskih, koje je na službu svojih pohotnostih sobom svadjal; to nas vuči i dan današnje nečisto deržanje njegovih sledbenikah. Ali ni kerstjanske sledbe, koje su odpale od katoličanske vere, nisu bile vu tom vnogo srećneše. Naj bude dosta za sve napomenuti istoga Luthera, koj si baš ništa nije činil stoga, da s verolomnom opaticom svatbu služi, i tak dvojverstnu svetoskvernost počini, prekeršivši i duhovnički svoj red i svetčano izrečeni redovnički zagovor. Čemu se ravno vu ostalom nigdo ne bude vnogo čudil, ak se spomene, da su odmetniki i razkolniki Cirkve navek neprijateljski se pokazali proti kreposti čistoće."

A sad da kažemo par riječi o povezanosti obveze kleričkog celibata s obvezom molitve časoslova. O tome je također kardinal Haulik pisao u nekoliko navrata.

Najjednostavnije rečeno, oženjen čovjek koji ima djecu, jednostavno ne bi stigao svaki dan izmoliti časoslov (u onom pravom tradicionalnom opsegu).
Kardinal Haulik bi rekao: "Kako da netko moli brevijar dok oko njega djeca vrište?"
Logično je stoga da i sama obveza časoslova traži od klerika samotan život, bez obitelji.

Haulik je na sedamdesetnicu 1843. poslao svim svećenicima Zagrebačke biskupije okružnicu o časoslovu, kojom se obračunao s onima koji su si htjeli "olakšati" ovu obvezu.
Takve on bez ustručavanja naziva "ljudima željnim novotarija" ("homines rerum novandarum cupidi"). Hauliku je potpuno jasno da je motiv onih koji se žele osloboditi od časoslova - čista lijenost, acedija, "acediosa animi dispositio".

Upravo je zato poslao ovu poruku, da ohrabri malodušne i potakne sve svećenike da što revnije mole časoslov, znajući da o tome uvelike ovisi i uspjeh njihovog pastoralnog rada.





Haulik daje dobar pregled starih crkvenih odredaba o obvezi časoslova. A da izbije izgovor iz usta onih koji kažu da imaju previše posla da bi molili časoslov, Haulik navodi primjere velikih svetaca - sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Roberta Bellarmina itd. - koji uz sav svoj rad, nikada nisu propuštali izmoliti časoslov.

Napokon, časoslov je i bedem koji štiti klerike od posvjetovnječenja. Prisiljava ih da tijekom dana više razmišljaju o nebu, nego o zemlji. Spriječava ih u bavljenju ispraznostima ovoga svijeta (novine, televizija, sport...).

Haulik je znao da bi se bez časoslova, klerici brzo poveli za duhom ovoga svijeta. Časoslov u svom pravom, tradicionalnom obliku, predstavlja važan dio identiteta klerika. Završavam sa zahtjevom koji veliki kardinal upućuje svojim svećenicima: "neka vam duša žeđa za blagom koje niti rđa nagriza, niti kradljivci potkapaju, niti moljci proždiru".


petak, 19. siječnja 2018.

Prebendari - "biznismeni"?

Prije dva mjeseca pokušao sam na temelju spisa Baltazara Adama Krčelića pokazati što bi zapravo trebali raditi zagrebački kanonici i prebendari: Dužnosti kanonika i prebendara - neprekidni božanski oficij u katedrali.

Na kraju tog teksta postavio sam sljedeću tezu i pitanje:
"Danas zagrebačka katedrala u 90% vremena služi kao razgledavalište za turiste, koji se nerijetko ponašaju neprimjereno i sablažnjivo. Nekadašnji dom molitve postao je kuća trgovačka. Što danas rade kanonici? Što rade prebendari? Čime se ti ljudi bave?"

Čime se oni bave, pokazala je nedavna afera sa crkvenim zemljištem, koja puni novinske naslovnice. Sekularni mediji, naravno, senzacionalistički potežu pitanje novca, vrijednosti sklopljenih poslova i slično.
Ali, vjernike bi trebalo zanimati jedno drugo pitanje: Kako je zbor prebendara izgubio svoj identitet?
Zar je svrha prebendara da budu nekakvi poduzetnici?

Zbor prebendara je institucija kojoj je prvotna svrha da liturgija u katedrali bude što je moguće dostojnija, ljepša i veličanstvenija.
Reforme nakon II. vatikanskog koncila, koje su liturgiju razvodnile i "pojednostavile" (tj. banalizirale) do krajnosti, nužno su morale dovesti do posvjetovnječenja prebendara.

Zašto se novinari ne pitaju: Kako to da prije Drugoga vatikanskog koncila nije bilo ovakvih afera?
Odgovor je jednostavan: Jer su tada prebendari i kanonici morali u katedrali svaki dan otpjevati cijeli dnevni časoslov, u cijelom tradicionalnom opsegu - od matutina do kompletorija.
Nisu se ni stigli baviti svjetovnim poslovima.

Zbog pokoncilskih liturgijskih reformi, stare institucije poput Zbora prebendara izgubile su svoju svrhu. Postale su same sebi svrha.


četvrtak, 18. siječnja 2018.

Briga za bolesne i umiruće




Briga za umiruće jedna je od najviše obrađivanih tema u povijesti katoličke literature, ali istodobno jedna od danas najviše zanemarenih i prešućivanih tema.
A tema je prevažna, jer o smrti umnogome ovisi i vječnost.
I što više današnji "moderni teolozi" izbjegavaju o tome pričati, to mi više moramo inzistirati na toj temi.

Nažalost, za moderniste se cijela briga oko bolesnih i umirućih svodi na brigu za tijelo i tješenje tugujuće rodbine, dok brigu za vječno spasenje umirućega stavljaju u drugi plan. Takav pristup proizlazi iz njihovog izokrenutog i nekršćanskog stava, koji stavlja ovaj prolazni život ispred vječnog života.

Bilo bi dobro kad bi svi odgovorni pročitali barem nešto od onoga što su pisci prošlih vjekova pisali o ovoj temi (npr. bl. Henrik Susosv. Alfonz Liguori i sv. Leonard Portomauricijski).


Ali, ako već ne mogu ili im se ne da (ili ne žele), neka barem dobro prouče odredbe našega Rimskog obrednika iz 1929., koje govore o pohađanju bolesnika i skrbi za njih (str. 123.-127.).





 




Važne su i odredbe Rimskog obrednika o pomoći umirućima, među kojima bih posebno istaknuo ove.
Obratite pozornost da se umirućega potiče na čin vjere, ufanja i ljubavi...






Ovdje bih istaknuo jednu važnu knjigu sv. Roberta Bellarmina.
Kad se Bellarmin u svojoj starosti približavao smrti (i pripremao za taj trenutak) napisao je vrlo vrijednu knjigu De arte bene moriendi ("O umijeću dobrog umiranja").

U knjizi su iznesena glavna pravila koja bi čovjek trebao imati na umu kako bi umro u milosti Božjoj.





Naravno, ne mogu ovdje izložiti sve vrijedne misli i upute koje sadrži ova knjiga, ali barem da dotaknem neke važne momente. Najbolja briga za umiruće je zapravo nastojanje da se vjernici tijekom svog života, dok su još mladi i zdravi, počnu pripremati za smrt.

Kako bi netko dobro umro, mora prije toga dobro živjeti. A da bi netko zaista dobro živio, mora prvo umrijeti svijetu. Prema tome, da bi netko dobro umro, treba prije toga u svom životu umrijeti svijetu.


Ovako to obrazlaže sv. Robert Bellarmin:

"...ut quis bene vivat, necesse in primis est, ut moriatur mundo, antequam moriatur vitae corporali. Omnes qui mundo vivunt, mortui sunt Deo; neque fieri ullo modo potest, ut quis incipiat vivere Deo, nisi prius moriatur mundo. Haec autem veritas in scripturis sanctis tanta evidentia praedicatur, ut nisi ab infidelibus et incredulis in dubium revocari possit. Ac ut in ore duorum vel trium testium stet omne verbum, producam sanctos apostolos Ioannem, Iacobum et Paulum, testes omni exceptione maiores, quippe in quibus Spiritus Sanctus, qui Spiritus est Veritatis, apertissime loquebatur. Sic igitur scribit Ioannes Apostolus et Evangelista Christum ipsum loquentem inducens: 'Venit princeps huius mundi et in me non habet quidquam' (Ioan. 14, 30). Ubi mundi principem inelligit diabolum, qui princeps est omnium iniquorum et per mundum intelligit coetum omnium peccatorum, qui diligunt mundum et diliguntur a mundo."

("...da netko dobro živi, nužno je prije svega, da umre svijetu prije nego što tjelesno umre. Svi naime koji žive svijetu, mrtvi su Bogu; i nije nikako moguće da netko počne živjeti Bogu, ako nije prije umro svijetu. Ova se, naime, istina u Svetim pismima tako očito propovijeda, da je u sumnju mogu dovoditi samo nevjernici i smutljivci. A kako u ustima dvojice ili trojice svjedoka stoji svako svjedočanstvo, navodim svete apostole: Ivana, Jakova i Pavla, svjedoke bez izuzetka najveće, budući da je u njima Duh Sveti, koji je Duh Istine, najočitije govorio. Ovako dakle piše Ivan apostol i evanđelist, navodeći samoga Krista koji govori: 'Dolazi knez ovoga svijeta i sa mnom nema ništa' (Iv 14, 30). Gdje pod knezom svijeta razumijeva đavla, koji je knez svih opakih, a pod svijetom razumijeva skup svih grešnika, koji ljube svijet i ljubljeni su od svijeta.")


Nakon toga Bellarmin navodi dijelove Svetoga pisma koji govore protiv prijateljstva s ovim svijetom (Iv 15, 18-19; Iv 17, 9; 1 Iv 2, 15-17; Jak 4, 4; 1 Kor 5, 10; 1 Kor 11, 32; Gal 6, 14), te Gospodnje riječi o uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u vječni život (Lk 13, 24; Mt 7, 13-14).


I napokon, na kraju tog poglavlja zaključuje:

"Igitur omnis, qui serio cupit artem bene moriendi perdiscere, ex qua arte pendet salus aeterna et omnis vera felicitas; non differat exire de mundo et plane mori mundo, cum fieri nullo modo possit, ut quis mundo vivat et Deo, et terra fruatur et caelo."

("Stoga svatko, tko ozbiljno želi naučiti umijeće dobrog umiranja, o kojem umijeću ovisi vječno spasenje i svaka prava sreća, neka ne odgađa izaći iz svijeta i posve umrijeti svijetu, jer nikako ne može biti da netko istodobno živi i svijetu i Bogu, i da uživa i zemlju i nebo.")


Vrlo je važno tijekom života činiti pokoru za grijehe. Trebamo se naviknuti na stalno kajanje i pokoru. Netko tko se tijekom života nije navikao na kajanje i pokoru za grijehe, teško da će se pravilno pokajati na smrtnom času.

Bellarmin navodi jedno vlastito iskustvo s okorjelim grešnikom na samrti (lib. II, c. 6.):

"Saepe enim accidit, ut sacramentum poenitentiae, quo tempore magis est necessarium, illo ipso tempore minus accurate suscipiatur. Qui enim gravi morbo laborant, vel doloribus impediti vel debilitate, aut deficiente iudicio, vel horrore propinquae mortis, vel amore charorum quos inviti relinquunt; satis imperfectam confessionem peccatorum faciunt, et valde aegre contritionem veram et perfectam in illis angustiis in se ipsi excitare queunt. Testis ego possum esse huius difficultatis, quam aegroti ut plurimum patiuntur. Nam cum aliquando inviserem amicum, virum divitem et nobilem, qui ex peccato quodam gravi perpetrato in morbum lethalem inciderat, atque ei dicerem, nihil ei salutarius in eo temporis articulo esse posse, quam veram peccatorum suorum poenitentiam et contritionem, quia Deus cor contritum et humiliatum nunquam despicit. Respondit ille: 'Et quid est contritio? Non capio quid a me requiras.' Subieci ego: 'Hoc requiro ut ex vero corde displiceat tibi quod in Deum peccaveris et omnino statuas, si diutius vixeris, nunquam amplius Deum offendere, idque totum procedat ex vero amore Dei, qui tibi innumerabilia beneficia praestitit, cui tu ingratissimus pro beneficiis iniurias reddidisti.' Respondit ille: 'Non intelligo, non sum capax rerum istarum.' Ita obiit, signa damnationis suae satis aperta nobis relinquens. Haec et similia exempla nos monent, ut cum bene valemus, sic conscientiam nostram exoneramus et poenitentiam veram agamus, ac si illa confessio ultima nobis esset futura."

("Često se naime događa, da se sakrament pokore baš u ono vrijeme kad je nepotrebniji, prima najmanje pravilno. Jer oni koji se nalaze u teškoj bolesti, bilo spriječeni bolovima ili slabošću, bilo zbog slabljenja razbora, bilo zbog straha od nadolazeće smrti ili pak zbog ljubavi prema svojim milima koje nevoljko napuštaju; čine dosta neispravnu ispovijed, i teško da mogu u sebi probuditi istinsko i savršeno pokajanje usred tih tjeskoba. Ja mogu biti svjedok ove teškoće, koju bolesnici često trpe. Naime, kad sam jednom posjetio prijatelja, čovjeka bogata i plemenita, koji je radi nekog teškog grijeha koji je počinio pao u smrtonosnu bolest; i kad sam mu rekao da mu ništa u tom trenutku ne može biti spasonosnije, nego prava pokora za grijehe i pokajanje, jer Bog nikada ne odbacuje srce skrušeno i ponizno. A on je odgovorio: 'A što je to kajanje? Ne razumijem što tražiš od mene.' Ja sam odvratio: 'Ovo tražim, da ti iz iskrenoga srca bude žao što si sagriješio protiv Boga, i čvrsto odlučiš da, ako dulje živiš, nikada više nećeš uvrijediti Boga, i da sve to izlazi iz istinske ljubavi prema Bogu, koji ti je pružio nebrojene darove, a ti si mu veoma nezahvalan za darove uzvratio uvredama.' A on je odgovorio: 'Ne razumijem, nisam sposoban za ovakve stvari.' Tako je umro, ostavljajući nam sasvim očite znakove svoje osude. Ovaj i slični slučajevi opominju nas, da dok smo zdravi, tako rasteretimo svoju savjest i činimo pravu pokoru, kao da će nam ta ispovijed biti posljednja.")


Po ovome vidimo kakav su promašaj sve one "moderne duhovnosti" koje žele čovjeka "relaksirati" i, kako oni kažu, "osloboditi od osjećaja krivnje" - a zapravo izgleda kao da ga žele lišiti kajanja za grijehe (bez kojega nema oproštenja).
Zato ovdje treba reći otvoreno: Nema ništa lošega u osjećaju krivnje! Dobro je imati osjećaj krivnje za grijehe. To je sasvim realan i potreban osjećaj. I sveci su imali izražen osjećaj krivnje za svoje grijehe, i cijeli im je život bio neprekidna pokora za grijehe.

A ovi današnji modernistički "duhovni vođe", koji ljude "oslobađaju od osjećaja krivnje" su obični slijepci koji slijepce vode (Mt 15, 14). Oni ne znaju što rade.
Tome pogoduje i pokoncilska "nova liturgija" iz koje su uklonjeni skoro svi pokornički elementi. U "karizmatskim" je "susretima" (koji nerijetko imaju oblik zabave) to još i izraženije.

Iz istih krugova dolazi i ona velika zloupotreba gdje potpuno zdravim ljudima dijele sakrament posljednje pomasti, i to kolektivno u crkvi. A sve to dok stvarno bolesni ljudi, kojima zaista treba taj sakrament, najčešće umiru bez njega.

Trebamo stoga reći nešto i o tom sakramentu. Kome treba dijeliti sakrament posljednje pomasti odredio je još Firentinski koncil: "infirmus de cuius morte timetur" ("bolesnik za čiju bi se smrt bojalo"). Dakle, nemoćnik koji se zbog bolesti ili starosti nalazi u opasnosti od skore smrti.


Firentinski koncil nadalje određuje kako se taj sakrament treba dijeliti:

"...extrema unctio, cuius materia est oleum olivae per episcopum benedictum. Hoc sacramentum nisi infirmo, de cuius morte timetur, dari non debet: qui in his locis ungendus est: in oculis propter visum, in auribus propter auditum, in naribus propter odoratum, in ore propter gustum vel locutionem, in manibus propter tactum, in pedibus propter gressum, in renibus propter delectationem ibidem vigentem. Forma huius sacramenti est haec: 'Per istam unctionem et suam piissimam misericordiam indulgeat tibi Dominus quidquid per visum, etc.' Et similiter in aliis membris. Minister huius sacramenti est sacerdos."

("...posljednje pomazanje, čija je materija maslinovo ulje blagoslovljeno od biskupa. Ovaj se sakrament ne treba dati osim onome o čijoj se [skoroj] smrti ima bojati: koga treba pomazati na ovim mjestima: na oči zbog vida, na uši zbog sluha, na nosnice zbog mirisa, na usta radi okusa ili govora, na ruke radi dodira, na noge radi koraka, na bubrege zbog naslade koja je ondje bila. Forma ovog sakramenta je ova: 'Ovim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio vidom, itd.' I slično na drugim udovima. Služitelj ovoga sakramenta je svećenik.")


Evo i odredbe Rimskog obrednika o sakramentu posljednje pomasti...












nedjelja, 14. siječnja 2018.

Prolaznici ne slute kakvi su se ovdje obavljali uzvišeni i sjajni obredi



Ovo je govor dr. Lovre Katića (1887.-1961.), poznatog splitskog svećenika i povjesničara, održan u katedrali sv. Dujma, 6. svibnja 1950.
(preuzeto iz knjige Davni glasovi iz solinskih ruševina,  str. 23.-37.)

Opisuje stare kršćanske obrede u antičkoj Saloni (današnji Solin), na mjestima današnjih ruševina (grad je razoren za vrijeme seobe naroda).

Molim vas da pažljivo pročitate...


















petak, 12. siječnja 2018.

Ne možemo izbjeći sukob



Ostala je čuvena ona oštra i beskompromisna misao sv. Jeronima, koju je napisao u prologu svog djela Dialogus adversus Pelagianos: "Numquam me haereticis pepercisse, et omni egisse studio, ut hostes Ecclesiae mei quoque hostes fierent" ("Nikada nisam štedio heretike, i sav sam trud upirao, da neprijatelji Crkve budu i moji neprijatelji").

To će reći, da se nikada nije držao po strani kad bi vidio opasnost od krivovjeraca i drugih neprijatelja Crkve, nego bi se uvijek uključio u borbu protiv istih.

Pa opet, ne iz mržnje prema tim ljudima, nego iz mržnje prema njihovim zabludama:
"ut omnibus probarem me non odisse homines, sed errores" ("da svima dokažem da ne mrzim ljude, nego zablude").


Nadalje, sv. Jeronim ovdje izričito kaže da svi mi katolici tražimo da se osude krivovjerja, a da se krivovjerci obrate:

"omnes qui catholicam sectamur fidem, optamus et cupimus damnari haeresim, homines emendari. Aut certe si in errore voluerint permanere, non nostram culpam esse qui scripsimus, sed eorum, qui mendacium praetulerunt veritati."

("svi mi koji slijedimo katoličku vjeru, tražimo i želimo da se osudi krivovjerje, a da se ljudi obrate. No zasigurno, ako žele ostati u zabludi, to nije krivnja nas koji pišemo, već njih koji stavljaju laž ispred istine.")


Upravo je taj drugi slučaj danas vrlo aktualan. Slučaj okorjelih krivovjeraca: onih koji žele ostati u zabludi, onih koji žele ostati u grijehu. Oni koji žele ostati neprijatelji Crkve do kraja.

Možemo li izbjeći sukobe s takvima? Možda bi bilo bolje pitanje: Smijemo li izbjegavati sukobe s njima? Je li nam dopušteno da se držimo po strani, dok ovi ruše vjeru i ćudoređe?

Kad sam na ovome blogu pisao o mjerama koje bi trebalo poduzeti u tom neizbježnom sukobu (npr. u tekstovima Brachium saeculare i Nauk Crkve protiv slobode govora), znali su mi doći pojedini neprijateljski nastrojeni komentari, koje naravno nisam puštao, a koji su me optuživali da bih ja ograničio slobodu "kao u islamskim zemljama".

A ja sam samo govorio ono što je Crkva uvijek učila. Samo sam citirao pape, svece i crkvene naučitelje, (stari) Zakonik kanonskog prava itd.
No, to su samo neke naše male rasprave na mikrorazini. Nije to toliko bitno. Opasnije je ono što se događa u stvarnosti, na svjetskoj razini. Tu se intenzivira sukob između ljudi koji traže da se poštuju Božje zapovijedi i onih koji smatraju da su sami sebi zakonodavci u vjerskim i moralnim pitanjima.

Pravi uzrok svih ovih sukoba je dubinska podijeljenost ljudskoga roda. Tu podijeljenost neće riješiti nikakav pacifizam, nikakve mirovne inicijative, demokracija i sl.
Uzrok te podijeljenosti je nadnaravan.

Tu podijeljenost čovječanstva najbolje je objasnio sv. Augustin u djelu De civitate Dei.
Na jednoj strani stoji "civitas terrena" ("zemaljski grad") koji obuhvaća sve opake ljude, a na suprotnoj strani stoji "civitas Dei", "grad Božji" - ili, kako se to kod nas ponekad krivo prevodi: "država Božja". Svakako, riječ "civitas" u latinskom jeziku može značiti i država, ali u kontekstu u kojem je koristi sv. Augustin znači grad.

Tu se misli na onaj grad Božji o kojem govori Sveto pismo:
- "Ne može se sakriti grad što leži na gori." (Mt 5, 14)
- "onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog" (Heb 11, 10)
- "vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom... Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu" (Heb 12, 22-23)

Dakle, Crkva je taj grad Božji - "civitas Dei" (grč. πόλις τοῦ θεοῦ).




A sad da kažemo nešto i o njenom neprijatelju, "zemaljskom gradu". Taj grad čine svi ljudi kojima je na prvom mjestu ovozemaljsko. Utemeljitelj tog zemaljskog grada je bratoubojica Kajin, koji je, kako kaže sv. Augustin, osnovao grad "koji se odmara u vremenitom miru i sreći" ("in temporali pace ac felicitate quiescens"). 
Riječ je o ljudima kojima je najvažnija ovozemaljska sreća.


Sv. Augustin nadalje kaže (De civitate Dei, XV, 17):

"Sicut autem Cain, quod interpretatur dedicatio, terrenae conditor civitatis, et filius eius, in cuius nomine condita est, Enoch, quod interpretatur dedicatio, indicat istam civitatem et initium et finem habere terrenum; ubi nihil speratur amplius, quam in hoc saeculo cerni potest..."

("Kako je naime Kajin, što se prevodi kao 'posjed', utemeljitelj zemaljskog grada, i njegov sin, u čije je ime utemeljen, Henok, što se prevodi 'posveta', označuje da je ovome gradu i početak i kraj zemaljski; gdje se ničemu višemu ne nadaju, osim onome što se može vidjeti na ovome svijetu...").


Ovdje moram navesti i one čuvene riječi sv. Augustina o dvije suprotne ljubavi koje su zapravo osnovale ova dva grada (De civitate Dei, XIV., 28):

"Fecerunt igitur civitates duas amores duo, terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei, coelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui."

("Načinile su, dakle, dva grada dvije ljubavi: zemaljski grad ljubav prema sebi sve do prezira Boga, a nebeski grad ljubav prema Bogu sve do prezira samoga sebe.")


Između ta dva grada ne može biti nikakve sloge, nikakav dijalog, nikakva tolerancija, nikakav ekumenizam, suživot, zajedništvo...
A ovako sv. Augustin razlaže u čemu se razlikuju građani ova dva grada:

"Unde iam apparet utcumque, quales esse debeant in hac peregrinatione cives Civitatis Dei, viventes secundum spiritum, non secundum carnem, hoc est, secundum Deum, non secundum hominem: et quales in illa, quo tendunt, immortalitate futuri sint. Civitas porro, id est, societas impiorum non secundum Deum, sed secundum hominem viventium, et in ipso cultu falsae contemptuque verae divinitatis, doctrinas hominum daemoniumve sectantium, hic affectibus pravis tanquam morbis et perturbationibus quatitur."

("Stoga je već očito, kakvi trebaju biti u ovome progonstvu građani grada Božjega, živeći prema duhu, a ne prema puti; to jest prema Bogu, a ne prema čovjeku: i kakvi će biti u onoj besmrtnosti kojoj teže. A Grad, to jest, društvo opakih koji žive ne prema Bogu, nego prema čovjeku, i koji u samome kultu prezirući pravo Božanstvo, slijede lažne nauke ljudi i demona, trese se ovim pokvarenim nagnućima kao bolestima i nemirima.")


I kao što je Kajin progonio brata Abela, tako zemaljski grad neprekidno proganja grad Božji (De civitate Dei, XV., 15):

"...Abel, quem maior frater occidit, praefiguratione quadam peregrinantis Civitatis Dei, quod ab impiis et quodam modo terrigeris, id est, terrenam originem diligentibus, et terrenae Civitatis terrena felicitate gaudentibus, persecutiones iniquas passura fuerat, primus ostendit."

("...Abel, koga je ubio stariji brat, prvi je pokazao u određenoj praslici izgnanoga Grada Božjega da će pretrpjeti nepravedne progone od opakih i svojevrsno pozemljenih ljudi, to jest, od onih koji ljube zemaljsko podrijetlo i pripadaju zemaljskom gradu, koji se raduju zemaljskoj sreći.")


Tu ne trebamo samo misliti na progone kršćana kroz povijest, već i na svakodnevne neugodne situacije u današnjim obiteljima i društvu općenito. Koliko trpe članovi obitelji koji žele živjeti pobožno, kad imaju u obitelji psovače, bludnike, pijance itd.! 
Kad moraju živjeti u istom kućanstvu s takvima...

Ili još gora situacija (koja je posebno česta u našoj dijaspori): netko u obitelji se ženi za pripadnika druge vjere, sklapa miješani brak bez dopuštenja Crkve; štoviše, ženi se u protestantskoj "crkvi", krsti djecu kod heretičkog pastora. 
A roditelji i rodbina to moraju gledati!
Ima, nažalost, i vjerski indiferentnih roditelja, kojima to uopće ne smeta ("ionako je doba ekumenizma"). Ali, onima kojima je stalo do katoličke vjere i do spasenja duša, nepodnošljivo je gledati da im se unuci odgajaju u heretičkoj sekti. I tu nužno mora doći do sukoba unutar rodbine, pa i do podjela.

Na kraju krajeva, nije li i sam Gospodin najavio podjele?
"Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi." (Mt 10, 34-36)

"Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve." (Lk 12, 51-53)

Zašto se to događa? Zato što često imate u istoj obitelji i građane Grada Božjega i građane onog zemaljskog grada. To ne može proći bez sukoba. Kajin i Abel u istoj kući!

Nije to samo u obiteljima. Takvih pojava imate i u crkvenim redovima, samostanima, sjemeništima... Događaju se prizori gdje posvjetovnjačeni svećenici i redovnici u civilnim odijelima napadaju svećenike koji nose reverendu ili koji žele živjeti i raditi pobožno (u skladu sa svojim pozivom). Modernjaci kritiziraju pobožne svećenike, nazivaju ih "tridentinci" (što bi zapravo trebala biti najveća čast), nastoje im naći tisuću mana itd. To postaje posebno oštro, kad modernjaci zauzmu rukovodeće položaje.
A da to nije posve bezopasno, pokazuje nam sudbina franjevaca Bezgrješne.

Očito je da ljubitelji svijeta ne trpe one kojima su oči usmjerene prema nebu. 
Ako se ljudski rod dijeli prema toj liniji, onda ona prolazi kroz sve sfere društva. 
Teško je ostati neutralan.
Ili pripadaš Gradu Božjemu ili pripadaš zemaljskom gradu. Trećega nema!

Kao što sam rekao, između ta dva grada ne može biti suživota, ni dijaloga, niti ekumenizma.

Papa Leon XIII je svoju poznatu encikliku Humanum genus (1884.) započeo upravo Augustinovom podjelom čovječanstva na dva grada, izlažući zašto ne može prestati sukob između ta dva dijela ljudskog roda.
Ovo su te riječi velikoga pape:

"Humanum genus, posteaquam a Creatore munerumque caelestium largitore Deo, invidia diaboli, miserrime defecit, in partes duas diversas adversasque discessit: quarum altera assidue pro veritate et virtute propugnat, altera pro iis, quae virtuti sunt veritatique contraria. Alterum Dei est in terris regnum, vera scilicet Iesu Christi Ecclesia, cui qui volunt ex animo et convenienter ad salutem adhaerescere necesse est Deo et Unigenito Filio eius tota mente ac summa voluntate servire; alterum Satanae est regnum, cuius in ditione et potestate sunt quicumque funesta ducis sui et primorum parentum exempla secuti parere divinae aeternaeque legi recusant et multa posthabito Deo, multa contra Deum contendunt. Duplex hoc regnum, duarum instar civitatum contrariis legibus contraria in studia abeuntium, acute vidit descripsitque Augustinus, et utriusque efficientem causam subtili brevitate complexus est, iis verbis: 'fecerunt civitates duas amores duo: terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei; caelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui'. Vario ac multiplici cum armorum tum dimicationis genere altera adversus alteram omni saeculorum aetate conflixit quamquam non eodem semper ardore atque impetu."

("Ljudski rod, nakon što je, zavišću đavla, jadno otpao od Stvoritelja i darovatelja nebeskih darova Boga, podijelio se na dva različita i protivna dijela: od kojih se jedan dio postojano bori za istinu i kreposti, a drugi za ono što je suprotno istini i krepostima. Jedan je Božje kraljevstvo na zemlji, to jest, prava Crkva Isusa Krista, kojoj oni koji se žele pridružiti iskreno i prikladno za spasenje, nužno je da svim umom i svom svojom voljom služe Bogu i njegovom Jedinorođenom Sinu; a drugi dio je kraljevstvo Sotone, u čijoj su službi i vlasti koji se god, slijedeći pogubne primjere svoga vođe i prvih roditelja, odbijaju pokoriti božanskomu i vječnomu zakonu, i posve odbacivši Boga, mnogo toga pokušavaju učiniti protiv Boga. Ova dva kraljevstva, na primjeru dva grada koji se protivnim zakonima kreću u suprotnim djelima, oštroumno je vidio i opisao Augustin, i uzrok njihovog nastanka obuhvatio je finom kratkoćom, ovim riječima: 'načinile su dva grada dvije ljubavi: zemaljski grad ljubav prema sebi sve do prezira Boga, a nebeski grad ljubav prema Bogu sve do prezira sebe'. Raznim vrstama kako oružja tako i bojeva, borio se jedan grad protiv drugoga tijekom svih stoljeća, iako ne uvijek istom snagom i žestinom.")


Postoji, dakle, neprekidna borba između ova dva grada. Tu borbu možete prepoznati čitajući Sveto pismo, naročito dakako u Knjizi otkrivenja, ali zapravo već i u Starom zavjetu.

Neprekidni ratovi starozavjetnog izabranog naroda sa svim okolnim narodima, bili su proročanska najava da će i novi izabrani narod - Crkva Božja - imati neprekidne sukobe s vanjskim i unutarnjim neprijateljima: nevjernicima, hereticima, raskolnicima, bezbožnicima...

Iz važnog razloga se Crkva na ovome svijetu naziva vojujuća Crkva (Ecclesia militans).
Stoga nema smisla pristajati na kompromise, naivno misleći da ćemo time izbjeći sukobe. Sukobe ne možemo izbjeći.

Bez njih niti bi se mogla očuvati vjera u katoličkim zemljama, niti bi se mogli obratiti krivovjerci i raskolnici

Zanimljive su riječi kojima je don Zvonimir Kirigin (tadašnji duhovnik nadbiskupskog sjemeništa u Zadru) potiče roditelje i župnike da se pobrinu za svećenička zvanja.

- u molitveniku "Gori srca" (Zadar, 1899., str. 348.-349.)




ponedjeljak, 8. siječnja 2018.

Kako je "Sacrosanctum Concilium" relativizirao časoslov

Konstitucija Drugoga vatikanskog koncila Sacrosanctum Concilium (4. XII. 1963.) pokrenula je revoluciju u liturgiji i obredima sakramenata; revoluciju kojoj još ni danas ne vidimo kraja.

I dok se često govori o revoluciji u obredu mise (jer se s njom obični vjernici često susreću - svaki put kad idu na "Novus Ordo"), puno se manje govori o revoluciji u časoslovu (jer se časoslov tiče ponajprije klerika i redovnika). A ona je bila možda i radikalnija nego revolucija u novom obredu mise.

Da to shvatimo, potrebno je prvo istaknuti neke osnove o rimokatoličkom časoslovu.
Osnovno načelo na kojem se temelji časoslov je to da se svaki tjedan izmoli svih 150 psalama.

Princip je izrazio još sv. Benedikt u pravilu svog reda (Regula sancti Benedicti, c.18.):
"ut omni hebdomada psalterium ex integro numero centum quinquaginta psalmorum psallantur"
("da se svaki tjedan psalterij u cijelom broju od sto pedeset psalama otpjeva")


Sveti papa Pio X. naziva to "zakonom koji nam je predan od otaca" ("lex a patribus tradita"), i ističe da je to pravilo potvrđeno kroz tolike stoljetne kanone, dekrete raznih papa i redovničke zakone.

Ovako kaže sv. Pio X. u apostolskoj konstituciji Divino afflatu (1911.):

"Iure igitur optimo provisum est antiquitus, et per decreta Romanorum Pontificum, et per canones conciliorum, et per monasticos leges, ut homines ex utroque clero integrum Psalterium per singulas hebdomadas concinerent vel recitarent. Atque hanc quidem legem a patribus traditam decessores nostri S. Pius V., Clemens VIII., Urbanus VIII. in recognoscendo Breviario Romano sancte servarunt."

("Najboljim je stoga pravom određeno u starini, i prema dekretima rimskih prvosvećenika, i prema kanonima koncila, i prema redovničkim zakonima, da ljudi iz oba klera svakoga tjedna cijeli psalterij otpjevaju ili izrecitiraju. I ovaj su zakon, predan od otaca, naši prethodnici sv. Pio V., Klement VIII., Urban VIII. u uređivanju Rimskog brevijara sveto obdržavali.")


To je, dakle, jedno prastaro crkveno pravilo, koje smo naslijedili od svetih otaca. Nažalost, Drugi vatikanski koncil je okrenuo leđa tom načelu.

Dokument Sacrosanctum Concilium izričito određuje u čl. 91.:
"psalmi non amplius per unam hebdomadam, sed per longius temporis spatium distribuantur"
("neka se psalmi više ne preko jednog tjedna, nego preko dužeg razdoblja raspoređuju")

A koje je to "duže razdoblje"? Po "novom časoslovu" to bi deklarativno bilo mjesec dana, ali u njemu se zapravo niti ne nalaze cjeloviti psalmi... Tako da se u tom "novom časoslovu" uopće ne moli cijeli psalterij!

Također, Sacrosanctum Concilium je ukinuo prvi čas (primu): "Hora prima supprimatur" (89., d.) I možemo se sad sa čuđenjem pitati: S kojim pravom oni ukidaju cijeli jedan čas u časoslovu? Što oni sebi uzimaju za pravo?


Relativizam je još jače izražen u odredbi koja dolazi nakon toga, a koja se odnosi na treći, šesti i deveti čas:
"In choro, horae minores tertia, sexta, nona serventur. Extra chorum e tribus unam seligere licet, diei tempori magis congruentem."
("U koru, neka se obdržavaju manji časovi: treći, šesti, deveti. Izvan kora, dopušteno je odabrati jedan, koji najviše odgovara dobu dana.")

Ovo je bio prvi put u povijesti Crkve da se dopušta klericima da sami izaberu hoće li izmoliti neke časove ili neće. Bio je to masivni zahvat relativizacije. 
Razvodnjavanje bez presedana.


I kao da sve to nije dovoljno, Sacrosanctum Concilium još kaže u čl. 97.:

"Opportunae commutationes divini officii cum actione liturgica a rubricis definiatur. In casibus singularibus iustaque de causa, ordinarii possunt subditos suos ab obligatione officium recitandi ex toto vel ex parte dispensare vel id commutare."

("Prikladne zamjene božanskoga oficija s liturgijskim činima neka se definiraju u rubrikama. U pojedinim slučajevima i iz poštenog razloga, ordinariji mogu svoje podložnike osloboditi od obveze recitiranja oficija, u cijelosti ili u dijelu, ili ga zamijeniti.")


Sve ovo pogoduje lijenosti. Eto! Ako ste se pitali zašto danas pola klerika uopće ne moli časoslov, odgovor potražite na II. vatikanskom koncilu.

Međutim, nas muči jedna druga stvar. Kako da sa pokoncilskim "novim časoslovom" ispune svoje dužnosti redovnici, čiji su utemeljitelji redova izrijekom u svojim temeljnim pravilima propisali upotrebu tradicionalnog časoslova?

Imate gore primjer pravila sv. Benedikta. A možete razmotriti i Pravilo sv. Franje.
Kad sv. Franjo govori o časoslovu, on izričito spominje sve časove tradicionalnog časoslova: matutinum, laudes, prima, tertia, sexta, nona, vesperae, completorium.

Prema tome, kako da neki franjevac udovolji onome što traži sv. Franjo, ako koristi "novi časoslov" koji uopće nema primu (prvi čas)? I koji nema onu strukturu na koju je mislio sv. Franjo?

Rješenje ove dvojbe može biti samo jedno! Vratiti se tradicionalnom (predkoncilskom) franjevačkom časoslovu: Breviarium Romano-Seraphicum.




četvrtak, 4. siječnja 2018.

Borba je teška i uporna




Šibenski biskup Ćiril Banić (1890.-1961.) jedan je od naših biskupa koji su najviše pretrpjeli za vrijeme komunističke vladavine. Zatvori, protjerivanja, premlaćivanja, huškanje svjetine, konstantna agresivna kampanja režimskih medija... sve je to morao podnositi biskup Banić.

Glavni uzrok komunističke mržnje prema ovom hrvatskom biskupu bilo je njegovo odlučno protivljenje bilo kakvom obliku suradnje s režimom. Banić je zasigurno, uz bl. Alojzija Stepinca, bio najodlučniji od svih naših biskupa u tom pogledu.

Prije godinu i pol, mons. Mile Vidović je objavio knjigu "Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski (1951.-1961.) u raljama Udbe", koja donosi cjelokupnu izvornu dokumentaciju iz dosjea koji je UDBA vodila o biskupu Baniću. To su, uglavnom, izvješća koja su razni agenti i doušnici pisali o svakoj biskupovoj radnji (kuda se kreće, što govori, s kime se druži...). Pratili su ga doslovno na svakom koraku. Bilo je 20-tak osoba koje su bile zadužene za nadzor nad biskupom Banićem. Među doušnicima je bilo i svećenika (uglavnom, oni koji su bili bliski prorežimskom svećeničkom udruženju).

Po ovim izvješćima možemo upoznati Banića izbliza, jer su doušnici javljali svaku njegovu riječ, koju bi god rekao o političkoj situaciji, o društvu, situaciji u Šibenskoj biskupiji, pa čak i o običnim svakodnevnim stvarima.

Zabilježene Banićeve izjave doista pokazuju koliko je bio odlučan i nepokolebljiv u svojim stavovima. Posve svjestan da se nalazi u borbi protiv režima, jednom prilikom izjavljuje:
"Teška je i uporna borba. Vi ne birate sredstva - rekao sam jednom istražitelju dok sam bio u zatvoru. Vi mi ne možete ništa učiniti. Imam 60 godina. Dakle, vi mi možete oduzeti samo još nekoliko godina života, i ništa više."

Ovo je preslika Banićevih osobnih podataka u dosjeu, iz 1946. kad su ga prvi put počeli nadzirati...





Banić je od početka bio žestoki protivnik prokomunističkih svećeničkih udruženja. Poznato je da je upravo njegovim zalaganjem biskupska konferencija 1952. donijela čuvenu deklaraciju "Non licet" ("Nije dopušteno") kojom se zabranjuje svećenicima uključivanje u udruženja. To mu komunisti nikada nisu oprostili. U tome je uzrok svih napada na njega.

No, Banić nije popuštao. Zabranio je svećenicima i vjernicima Šibenske biskupije čitanje lista "Dobri pastir", koji je izdavalo istoimeno prorežimsko svećeničko udruženje iz Bosne i Hercegovine.
Zbog toga je protiv njega pokrenut kazneni postupak, što samo pokazuje kakvim je sredstvima režim podržavao udruženje "Dobri pastir".

Kad su Baniću predlagali osnivanje udruženja tipa "Dobri pastir", on im je otvoreno rekao:
"Mislim da je čestitije i karakternije da vam otvoreno kažem u lice, da među nama uopće ne može biti suradnje. Naši se putovi razilaze i naša su načela i nazori u dijametralnoj opreci."

Biskup Banić je izazvao poseban bijes komunista, kad je na blagdan Krista Kralja, 30. listopada 1955., u svojoj propovijedi govoreći o Kristu Kralju, istaknuo:
"Njemu ima da se pokorava sav svijet, i svi narodi i sve države. Blago onim državama koje su njemu podložne i koje njega priznaju. Blago onim državama koje slušaju 10 Božjih zapovijedi i vrše njegove zapovijedi, jer to vršeći mladež se uzgaja u poštenju i moralu. Mladost uzdržava svoju nevinost i ona se pokorava roditeljima i državi i zakonu, jer vlada mir i Božji blagoslov, a toga danas nema. Ljudi su se odmetnuli od Boga i Crkve... neka društva neće da ga priznaju za svoga Kralja."

Najveći problem s kojim se Banić suočavao tijekom svoje biskupske službe bio je nedostatak svećenstva, koje je bilo prorijeđeno uslijed komunističkog terora, ali i vala sekularizacije koji se naglo širio.

U okružnoci o listopadskoj pobožnosti 1955. god., biskup Banić ističe koliko je važno moliti za svećenike:
"Posebno molimo za naša sjemeništa i svećenički pomladak, koji je u pogibli da izgubi svoju nevinost i svećeničko zvanje. Za njih treba da molimo, jer im je potrebna nadnaravna snaga da bi ostali vjerni Kristu i Crkvi. Svoju nadu polažemo u Mariju, koja je satrla zmijsku glavu. Od pomoćnice kršćana očekujemo, da će ona pomesti peklensku osnovu koja ide za tim da ukloni pastire i rasprši Božje stado.
Iza ružarija svakoga dana zazovimo Neoskvrnjenu:
Sveta Marijo, posreduj za svećenstvo!"


Biskup Banić dijeli sakrament svetog reda, 1957. god.



Da povežem malo ovu temu s onime o čemu sam pisao jučer, ističem da je biskup Banić često u svojim okružnicama i propovijedima govorio o nužnosti pokore i zadovoljštine za grijehe. On je jasno govorio da su prvi i drugi svjetski rat, kao i ostale nesreće koje su zadesile svijet, bile kazne za grijehe čovječanstva.

U okružnici o listopadskoj pobožnosti za 1959., Banić govori ovako:
"I mi kršćani se strašimo poplava, kužnih bolesti i ratova, a naročito atomskog rata, koji bi mogao uništiti ne samo našu kulturu, nego i uopće život na zemlji. A zašto se bojimo, kad znamo da nam je Bog utočište i zaštita, pomoćnik u nevoljama (Ps. 45, 1)?!
Bojimo se zato, što ljudi izazivlju srdžbu Božju navješćujući rat Bogu i njegovim zapovijedima, kao da jedan drugoga pozivlju: 'Raskinimo sveze njihove, zbacimo sa sebe lance svoje' (Ps. 2, 3). Rugaju se s Božjim zapovijedima, a osobito zapovijedi VI. i IX., pa govore: 'Život naš prolazi kao sjena. Nema povratka svršetku našem, jer je zapečaćen i nitko se više ne vraća iza smrti. Zato dođite! Uživajmo dobra, što su tu! Požurimo se okoristiti se stvorenjima kao u mladosti. Poslužimo se skupocjenim vinom i pomastima. Ovjenčajmo se pupoljcima ružinim, dok ne uvenu. Nijedan od nas neka ne izostane od raskošnog življenja našega. Svuda ćemo oko sebe ostaviti znakove radosti, jer ovo je dio naš i ovo sudbina naša.' (Knj. Mudrosti II., 5-9)
Tako su govorili ljudi u vrijeme Noevo, pa je nastao opći potop i svi su izginuli, osim onih koji su bili u Noevoj lađi. Tako su i za vrijeme Abrahama govorili stanovnici Sodome i Gomore. Nije se u tim gradovima našlo ni pet pravednika i zato je Gospodin sažgao i uništio te gradove ognjem, sumporom i smolom. Tako su govorili ljudi i u sadašnjem vijeku, pa su došla dva svjetska rata, u kojima je čovječanstvo moralo piti gorku čašu stradanja i boli, ogrezlo u vlastitoj krvi.
I iza zadnja dva rata mnoštvo ljudi i dalje ne priznaju Boga; pohlepno traže grješna uživanja, pa time izazivaju srdžbu Božju i strašnu kaznu. Mi pak koji Boga ljubimo, koji u Njega vjerujemo, dajmo Bogu zadovoljštinu za vlastite grijehe i za grijehe drugih, da nam se smiluje i odvrati od nas kaznu, koja nam prijeti.
Dođimo, dakle, bliže Gospodinu. Poklonimo mu se i padnimo ničice, te prignimo koljena pred Gospodinom, koji nas je stvorio, jer je on Bog naš, a mi smo narod paše Njegove i ovce, koje vodi ruka Njegova. (Ps. 94.)
Kao što je nekada Isus zaprijetio Galilejcima, tako govori i nama: 'Ako se ne pokajete, svi ćete izginuti.' Stoga se moramo pokajati za grijehe i činiti pokoru. Na to nas je pozvala Blažena Djevica u Lurdu, kad je tri puta uskliknula: 'Pokora! Pokora! Pokora!' Ako se tome odazovemo, vrijedit će i za nas obećanje Božje, dano već preko proroka Ezekijela: 'Ako li se i bezbožnik obrati od svih grijeha svojih, što ih je počinio, i drži se uredbe i čini pravo i pravdu, on će doista živjeti. On neće poginuti.' (Ezek. 18, 21)
Nije nam dosta da se pokajemo i činimo pokoru samo za vlastite grijehe, nego treba da odvratimo srdžbu Božju, što su toliki odbacili Boga, što mu navještaju rat i preziru njegove zapovijedi. To možemo postići dobrim djelima i pokorom, a osobito molitvom. Zato, eto, sveta Crkva poziva sve vjernike čitavog svijeta da sa molitvom Gospine Krunice razoružaju srdžbu Božju i odvrate strašne kazne od ljudskog roda."

S tim u vezi, i Banićeva okružnica o pouci vjeronauka iz 1955. traži da se mladež mora poučiti kolika je "ogavnost grijeha, koji vode u vječnu propast".
Treba "spremiti mladež za borbu protiv strasti, koje ih vuku u propast".







Pogledajte tu svijest o pastirskoj odgovornosti za spasenje vjernika, kad biskup Banić kaže:
"Zanemariti ovu dužnost bio bi zločin, a ako mladež propadne radi naše nemarnosti, od nas će Gospodin tražiti račun."
Volio bih da i današnji biskupi imaju tu svijest: da će oni odgovarati ne samo za svoju dušu, nego i za spasenje duša svojih vjernika. To je ozbiljna, upravo strašna odgovornost! I tu neće pomoći pokoncilski (Schönbornov) novo-katekizam, koji relativizira pojam grijeha i kazni za grijehe. Modernistička pseudoteologija ne može pastira osloboditi od odgovornosti za spasenje povjerenog mu stada. Tek toliko da znate. 


Biskup Banić je vidio opasnost za vjeru i u nekim stvarima koje na prvi pogled izgledaju kao sitnice, ali zapravu ljude udaljuju od crkve i od vjerskog pogleda na svijet.
Na novu godinu 1961., mjesec dana prije svoje smrti, Banić se, prema jednom izvješću žalio što komunisti promiču "djeda mraza" kako bi time djeci dali zamjenu za radosti kršćanskog Božića, pa dodaje:
"Sva moguća sredstva upotrebljavaju samo da svakoga odstrane iz crkve. Sad se kod komunista sveo njihov program, ne da radniku bude bolje, jer to oni nisu nikad ni željeli, nego na jednu beskompromisnu borbu protiv Boga i svega što je u vezi s njime. Ovdje se obistinjuju riječi sv. evanđelja o antikristu, jer je komunizam njegova personifikacija. Molimo Boga da skrati ovu tešku kušnju i da sotonu i njegove sluge protjera u pakao."

Mislim da se ovdje biskup poziva na molitve iza tihe mise (tj. molitvu sv. Mihaelu kojom se moli "da protjera u pakao sotonu i druge zle duhove").

Sv. Mihovil Arkanđeo je zaštitnik Šibenika, pa je biskup Banić svake godine na blagdan sv. Mihovila služio svečanu pontifikalnu misu u šibenskoj katedrali, uz prigodnu propovijed. Propovijed iz 1951. završio je riječima:
"Mi trebamo uvijek biti uz Krista i njegovu Crkvu, a sv. Mihovil će nas i dalje braniti kao i dosada, jer on još svoj mač nije stavio u korice."

Banić je imao tu milost (kao i bl. Alojzije Stepinac) da je umro prije II. vatikanskog koncila, pa nije doživio postkoncilsku izdaju i šurovanje s komunizmom (Casaroli, Protokol iz 1966., Sporazum iz 1970., dijalog s komunizmom, TDKS...).


Biskup Banić je iznenada umro 3. veljače 1961., u 71. godini života.


Biskup Banić na odru


U oporuci poručuje: “Uz zadnji pozdrav svome ljubljenom stadu, molim vas i zaklinjem, da ne okrenete leđa svetoj vjeri. Neka vam bude glavna briga kako da ne izgubite vječno spasenje“.

srijeda, 3. siječnja 2018.

Uzimajući u obzir sve okolnosti

Mogli bismo se malo uplašiti čitajući djela svetih otaca, koja opisuju kakve su stroge pokore izvršavali kršćani u tim starim vremenima. Neugodno nam je to čitati, jer po tome vidimo kako je ova pokora koju mi danas pokušavamo - mala i neznatna.

Sv. Beda Časni u svom kapitalnom djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum (IV., 23) opisuje jednog redovnika imenom Adamnan, koji je vodio život "in continentia et orationibus multum Deo devotam, ita ut nil umquam cibi vel potus, excepta die dominica et quinta sabbati, perciperet, saepe autem noctes integras pervigil in oratione transigeret" ("u uzdržljivosti i molitvama, veoma pobožan Bogu, tako da nikada nije uzimao ništa hrane ili vode, osim u nedjelju i petoga dana od subote [četvrtak], a često je provodio cijele noći bdijući u molitvi").

Ono što je ovdje zanimljivo jest da je taj redovnik krenuo u takav život kao pokoru za neki grijeh koji je počinio u mladosti (ne navodi se koji). On je kao mladić sam došao svećeniku i sam je tražio da mu se odredi pokora "quo posset fugere a ventura ira" ("kojom će moći izbjeći nadolazeći gnjev").


Ovako taj slučaj opisuje sv. Beda Časni:

"Siquidem in adolescentia sua sceleris aliquid commiserat, quod commissum, ubi ad cor suum rediit, gravissime exhorruit, et se pro illo puniendum a districto Iudice timebat. Accedens ergo ad sacerdotem, a quo sibi sperabat iter salutis posse demonstrari, confessus est reatum suum, petiitque, ut consilium sibi daret, quo posset fugere a ventura ira. Qui audito eius commisso dixit: 'Grande uulnus grandioris curam medellae desiderat; et ideo ieiuniis, psalmis, et orationibus, quantum vales, insiste, quo praeoccupando faciem Domini in confessione propitium eum invenire merearis.' At ille, quem nimius reae conscientiae tenebat dolor, et internis peccatorum vinculis, quibus gravabatur, ocius desiderabat absolvi: 'Adulescentior', inquit, 'sum aetate, et vegetus corpore; quicquid mihi inposueris agendum, dummodo salvus fiam in die Domini, totum facile feram, etiam si totam noctem stando in precibus peragere, si integram septimanam iubeas abstinendo transigere.' Qui dixit: 'Multum est, ut tota septimana absque alimento corporis perdures; sed biduanum uel triduanum sat est obseruare ieiunium. Hoc facito, donec post modicum tempus rediens ad te, quid facere debeas, et quamdiu poenitentiae insistere tibi plenius ostendam.' Quibus dictis, et descripta illi mensura poenitendi, abiit sacerdos, et ingruente causa subita secessit Hiberniam, unde originem duxerat, neque ultra ad eum iuxta suum condictum rediit. At ipse memor praecepti eius, simul et promissi sui, totum se lacrimis paenitentiae, vigiliis sanctis, et continentiae mancipauit; ita ut quinta solum sabbati et dominica, sicut praedixi, reficeret, ceteris septimanae diebus ieiunus permaneret. Cumque sacerdotem suum Hiberniam secessisse, ibique defunctum esse audisset, semper ex eo tempore, iuxta condictum eius memoratum, continentiae modum observabat..."

("Pošto je u svojoj mladosti počinio neko zlodjelo, za taj je čin, kad je došao k sebi, teško zažalio, i bojao se da će biti kažnjen od strogoga Suca. Pristupivši stoga svećeniku, od koga se nadao da će mu moći pokazati put spasenja, ispovjedio je svoju krivnju, i zamolio da mu dade savjet kojim bi mogao izbjeći dolazeći gnjev. Koji je čuvši njegov čin, rekao: 'Velika rana traži još veći lijek, i zato nastoj koliko možeš u postovima, psalmima i molitvama; da to radeći uzmogneš naći milosrdno lice Gospodnje u ispovijedi.' Ali on je, koga je držala velika bol okrivljujuće savjesti i opterećen unutarnjim lancima grijeha, zaželio da bude što prije odriješen. I rekao je: 'Mlade sam dobi i zdravoga tijela, što god mi narediš da učinim lako ću podnijeti, samo da budem spašen na Dan Gospodnji, pa makar morao provesti cijelu noć stojeći u molitvama, ili makar zapovjedio da cijeli tjedan provedem uzdržavajući se od hrane.' A on mu je rekao: 'Previše je da cijeli tjedan izdržiš bez hrane za tijelo, već je dovoljno da obdržavaš dvodnevni ili trodnevni post. To čini dok za neko vrijeme ne dođeš k sebi, a onda se vrati, i potpunije ću ti pokazati kakvu pokoru trebaš činiti i koliko dugo.' To rekavši i propisavši mu mjeru pokore, otišao je po važnom poslu u Hiberniju [današnja Irska] odakle je vukao podrijetlo, i nije se više vratio prema dogovoru. A ovaj sjećajući se njegove odredbe, a isto tako i svoga obećanja, cijeli se dao suzama pokore, svetim bdjenjima i uzdržljivosti: tako da je jeo samo četvrtkom i nedjeljom,a druge dane u tjednu ostajao je na tašte. I kad je čuo da je njegov svećenik otišao u Hiberniju i tamo umro, uvijek je od toga vremena, prema dogovoru kojeg se sjećao, obdržavao način uzdržljivosti...")



Ovo bi svakako trebalo posramiti današnje humaniste, koji se nazivaju "kršćanima", a ne podnose pokoru. Dapače, oni su deklarirani uživatelji života, ljubitelji svijeta, robovi životnog standarda... Oni ne razmišljaju poput ovoga mladića, kako da daju naknadu za svoje grijehe, "quo posset fugere a ventura ira" ("kojom će moći izbjeći nadolazeći gnjev").


Pravi kršćani trebaju razmišljati kako je pisao sv. Bonaventura (Breviloquium, VII., 3.):
"honor divinus exigit opera satisfactoria et poenalia sibi persolvi pro culpa"
("božanska čast traži da joj se pruže djela zadovoljštine i pokore za grijeh [krivnju]")


Da je činiti djela pokore i zadovoljštine, ne samo poželjno, već i prava zapovijed svetoga evanđelja, kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 13., a. 1.):
"satisfactio est in praecepto (Luc. 3, 8): Facite dignos fructus poenitentiae"
("zadovoljština je u zapovijedi (Lk 3, 8): Činite dostojne plodove pokore")


Osim konkretnih pokorničkih djela, zadovoljština za grijehe može biti i strpljivo podnošenje nesreća ovoga života.
Sv. Toma Akvinski se bavi pitanjem (u Summa theologica, IIIs, q. 15., a. 2.):
"Utrum flagella praesentis vitae sint satisfactoria?" ("Jesu li bičevi sadašnjega života zadovoljština?)

I zaključuje da jesu, ako ih čovjek podnosi strpljivo - uz svijest da je svojim grijesima zaslužio biti kažnjen i da prihvati te nesreće kao čišćenje od grijeha. Ako je pak čovjek nestrpljiv, otima se tim kaznama (ili smatra da nije zaslužio biti kažnjen) - tada te nedaće više nemaju karakter zadovoljštine, već čiste odmazde.


Točno tako kaže sv. Toma:

"Unde si flagella, quae pro peccatis a Deo infliguntur, fiant aliquo modo ipsius patientis, rationem satisfactionis accipiunt. Fiunt autem ipsius, inquantum ea acceptat ad purgationem peccatorum, eis utens patienter. Si autem omnino eis per impatientiam dissentiat, tunc non efficiuntur aliquo modo ipsius, et ideo non habent rationem satisfactionis, sed vindicationis tantum."

("Stoga ako bičevi, koji su za grijehe nametnuti od Boga, na neki način pripadaju onome koji ih strpljivo podnosi, onda primaju obilježje zadovoljštine. A postaju njegovi, ukoliko ih prima kao očišćenje od grijeha, podnoseći ih strpljivo. A ako im se posve opire nestrpljivošću, tada nisu ni na koji način njegovi, i zato nemaju obilježje zadovoljštine, već samo odmazde.")


Ovo učenje je potvrdio Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.):

"Quod maximum amoris argumentum est, temporalibus flagellis a Deo inflictis, et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Christum Jesum satisfacere valemus."

("Što je najveći argument ljubavi, da vremenitim bičevima nametnutima od Boga, a od nas strpljivo podnesenima, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")


U tom smislu, rubrike Rimskog obrednika na nekoliko mjesta  potiču svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje teškoće kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.

Pogledajte, npr., obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik, 1929., str. 137.-139.), gdje rubrika traži da svećenik pouči bolesnika:
"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."

Svećenik će dalje tješiti bolesnika ulijevajući mu nadu da će zadobiti otpuštenje kazni i vječni život.

 





Još samo da kažem nekoliko riječi o onoj pokori koju svećenici zadaju vjernicima na ispovijedi. Danas se često događa da svećenici, kao po nekom automatizmu, svima daju iste pokore - bez obzira dolazi li im vjernik s jednim smrtnim grijehom ili sa sto smrtnih grijeha.

Pazite, ako su vjernici dužni reći sve smrtne grijehe, po vrsti  i broju (kao i posebne okolnosti koje čine grijeh težim ili lakšim), onda je logično da svećenik odredi pokoru prema navedenim vrstama i broju grijeha.

Rimski obrednik u poglavlju o sakramentu pokore upozorava svećenika:
"Neka pazi da ne daje prelakih pokora za teške grijehe, da ne bi velikom popustljivošću postao dionik tuđih grijeha. Neka pače ima na pameti, da pokora nije samo pomagalo novome životu i lijek bolesti, već i kazna za prošle grijehe."

Rimski obrednik također napominje da se svećenik pri tome mora "obazirati na stalež, prilike, spol i dob pokornika, pa i na njihovu pripravnost".
To nam govori i sam zdravi razum. Možda ovo nije dobra usporedba, ali pogledajte kako sude državni sudovi. Razmislite malo što sve sud mora uzeti u obzir kad određuje sankciju počiniteljima kaznenih djela ili prekršaja.

Na primjer, Prekršajni zakon RH ima čl. 36. koji nosi naziv Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne, koje glasi:
(1) Izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja.
(2) Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja prekršaja (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito ove: stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Izričući počinitelju prekršaja novčanu kaznu, sud će uzeti u obzir i njegovo imovinsko stanje.

Vidite što sve državni sudovi uzimaju u obzir kad određuju kazne. I sad zamislite situaciju da sud svim okrivljenicima, bez obzira na težinu njihova djela, automatski određuje iste kazne. Zar ne biste rekli da je to skandal, nered u pravosuđu?

Što onda reći o situacijama u kojima svećenik svim vjernicima koji mu dolaze na ispovijed određuje uvijek iste pokore, bez obzira na težinu grijeha i ostale posebne okolnosti?

Sigurno da nije lako odrediti nekome pravu pokoru, jer je komplicirano spoznati težinu grijeha i stupanj krivnje, i to samo na temelju nečijeg kratkog kazivanja na ispovijedi. Upravo je zato potrebno da svećenik ima što veće teološko znanje (mislim na pravu katoličku teologiju, a ne na modernističku pseudoteologiju).

Rimski obrednik potiče svećenika da usvoji što više znanja proučavajući dobre pisce (npr. sv. Alfonz Liguori), a osobito Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila).

Da ne duljim, evo što kaže Rimski obrednik...