subota, 11. siječnja 2020.

Počnimo od početka



Nakon proteklih predsjedničkih izbora (koji su, nažalost, prošli tako kako su prošli), ostala su brojna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti. No, jedno je sigurno: ni u prvom, ni u drugom krugu izbora, nije bilo nijednog kandidata za koga bi se mirne duše moglo reći: Ovaj kandidat potpuno zastupa katoličke pozicije.

Postizborne rasprave u vjerničkim krugovima uglavnom su se svodile na prepirke, zašto je i kako lijevi kandidat mogao dobiti većinu. I onda, razna mozganja o pitanju što se moglo učiniti da se to spriječi... Pa onda zagovaranja neprincipijelnih "okupljanja desnice", da se to spriječi u budućnosti.

No, za iskrenog katolika temeljnu poteškoću stvara tužna okolnost da je tako teško pronaći stranku koja zaista zastupa katolička načela. Katolička načela, od kojih bi trebala izvirati svaka dobra politika. Počnimo od početka: od temelja, izvora, korijena.

Glavni je problem što danas vlada široko neznanje o pitanju kakva bi stajališta trebao zastupati jedan katolički političar. Mislim da je zato potrebno uputiti sve zainteresirane na djelo bl. Ivana Merza "Načela katoličke političke akcije".

Inače, tijekom proteklih smo izbora mogli vidjeti brojne manipulacije pojedinim citatima bl. Ivana Merza, u svrhu pridobivanja glasova za "manje zlo". Uzroci tih manipulacija nisu samo u vađenju riječi iz konteksta, nego i u nesistematičnosti kojom su posloženi blaženikovi tekstovi na službenim stranicama postulature (u kategoriji Bibliografija), gdje su članci često stavljeni bez njihovog izvornog reda.

Zato bih preporučio svima: Kada citirate tekstove bl. Ivana Merza, koristite se radije njegovim sabranim djelima, nego tekstovima koji su objavljeni na stranicama postulature.

Potičem sve zainteresirane za katoličku politiku da pogledaju V. svezak Sabranih djela bl. Ivana Merza, koji donosi cijelu knjigu "Načela katoličke političke akcije", a kojoj su urednici dali naziv "Načela političkog djelovanja katolika". Djelo se u ovom izdanju proteže na više od 200 stranica.

To je zapravo kompilacija citata iz dokumenata Svete Stolice, crkvenih naučitelja, raznih biskupa, knjiga i članaka, koje je Merz skupio i razvrstao po tematskim cjelinama, davši im naslove i podnaslove.

Evo, kako urednici Sabranih djela opisuju tu knjigu:
"Radi se o zaista originalnu djelu koje na hrvatskom jeziku nitko prije Merza ni poslije njega nije priredio. Merz je uz puno truda, ali i umješnosti prikupio i na hrvatski preveo izvatke iz raznih papinskih i ostalih crkvenih dokumenata te izjave biskupa i katoličkih teologa o aktivnu sudjelovanju vjernika katolika u političkom životu. Koristio je u tu svrhu čak sto dvadeset autora i njihovih dokumenata kao što je naveo u Bibliografiji na kraju ove knjige. Opširniji prikaz sadržaja knjige te kome i zašto je namijenjena, Merz je dao u svom Predgovoru, kao i u promidžbenom letku koji je sam sastavio. Čitatelj ostaje upravo zadivljen s koliko je revnosti, mara i ljubavi Merz napisao ovo djelo kako bi unio u hrvatsku katoličku javnost jasne pojmove o vjeri i politici, a što ga je stajalo sigurno ne malena truda."

Ovdje vam leži odgovor na pitanje zašto u ovim temama navodim baš djela bl. Ivana Merza. Ne pozivamo se na Merza samo zato što je blaženik, nego ga navodimo kao stručnjaka! Navodimo ga kao osobu koja je savršeno poznavala dokumente Svete Stolice, u čije je proučavanje uložio velik trud i vrijeme. 

Iz njegovih "Načela političkog djelovanja katolika" danas bih istaknuo dva poglavlja, koja nose sljedeće naslove:
- "Katolici se ne smiju međusobno udruživati na 'neutralnoj', 'laičkoj', 'interkonfesionalnoj' bazi" (Sabrana djela V., str. 96.-102.).
- "Za kojega kandidata možemo glasovati, a za koga ne smijemo?" (Sabrana djela V., str. 172.-177.)

Prvo mi se čini važnim zbog onih ljudi na "desnici" koji, pokušavajući proširiti svoju biračku bazu, rade okvir koji bi bio prihvatljiv i pripadnicima drugih religija, pa tako često nesvjesno upadaju u zamku interkonfesionalizma. Mnogi i u pro-life pokretu nastoje da se ne ističe previše katolicizam, kako bi pokretu privukli nekatolike.

A sad pogledajte što bl. Ivan Merz izdvaja iz dokumenata crkvenog učiteljstva o takvim pitanjima (Sabrana djela V., str. 96.-102.).





 


Drugo pitanje koje bih danas htio dotaknuti, pitanje je koji su kandidati prihvatljivi katoličkim glasačima na izborima.
Bl. Ivan Merz ističe da takvi kandidati moraju biti otvoreni protivnici: a) rastave braka, b) revolucionaraca, c) bezvjeraca, d) masona.
A pristaše: a) od države priznate nerazrješivosti braka, b) vjeronauka u državnim školama, c) državnih potpora za konfesionalne katoličke škole.

Rekao bih da je to neki minimum za kandidata kojega možemo smatrati dobrim kandidatom. Sve ispod tih kriterija bilo bi biranje "manjeg zla".

No, pogledajmo kako se izrazio sam bl. Ivan Merz i koje citate navodi u prilog svog stajališta (Sabrana djela V., str. 172.-177.).









Na kraju bih samo još jednom poteknuo sve da prouče cijeli rad bl. Ivana Merza "Načela političkog djelovanja katolika" u V. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza.

srijeda, 1. siječnja 2020.

Moralno-teološka pitanja i problemi glasovanja na izborima



Od početaka širenja moderne demokracije tijekom 19. stoljeća, pa sve do današnjih dana, prigodom svih se izbora vjernici redovito nalaze u dvojbama: Kome dati svoj glas? Ima li prikladnog kandidata? Treba li možda glasovati za "manje zlo"?

Postavljaju se i brojna pitanja moralne prirode: Je li izlazak na izbore moralna obveza? Može li se sagriješiti glasovanjem?

Vidjet ćemo kako su istaknuti moralni teolozi odgovorili na ta pitanja.
No, prvo trebamo pogledati načelni stav Svete Stolice, a on je odlično izražen u enciklici pape Leona XIII. Sapientiae christianae od 10. siječnja 1890. o dužnostima kršćana kao građana.

Papa kaže kako Crkva može podržati samo zaslužne kršćane kao kandidate, i to one koji su u potpunosti na čistu o odnosu Crkve i države:
"Quoniamque fortuna reipublicae potissimum ex eorum pendet ingenio qui populo praesunt, idcirco Ecclesia patrocinium iis hominibus gratiamve praebere non potest, a quibus oppugnari sese intelligat, qui iura ipsius vereri aperte recusent, qui rem sacram remque civilem natura consociatas divellere contendant. Contra fautrix, uti debet eorum est qui cum de civili deque christiana republica quod sentire rectum est, ipsi sentiant, ambas in communi bono concordes elaborare volunt. - His praeceptis norma continetur, quam in publica actione vitae catholicum quemque necesse est sequi. Nimirum, ubicumque in negotiis publicis versari per Ecclesiam licet, favendum viris est spectandae probitatis, eisdemque de christiano nomine merituris: neque caussa esse ulla potest cur male erga religionem animatos liceat anteponere."

("Budući da sudbina države naročito ovisi o sposobnosti onih koji predsjedaju narodu, zato Crkva ne može pružiti podršku i odobrenje onim ljudima za koje se zna da se bore protiv nje, koji otvoreno odbijaju poštivati njezina prava, koji nastoje razdvojiti svete od građanskih stvari, koje su po naravi udružene. Naprotiv, podržavateljica je [Crkva], kao što treba biti, onih koji smatraju ono što je ispravno o građanskoj i kršćanskoj državi, i žele da obje rade složno za zajedničko dobro. - U ovim je odredbama sadržana norma, za koju je nužno da je slijedi svaki katolik u radu za javni život. Svakako, gdje je god po Crkvi dopušteno baviti se javnim poslovima, treba podržati muževe istaknutog poštenja, i to one koji su zaslužni za kršćansko ime: i ne može biti nikakvog razloga koji bi dopuštao da se ispred njih stave oni koji su loše nastrojeni prema vjeri.")

Papa upozorava na veliku opasnost od prijetvornih političara, koji se javno izjašnjavaju kao podupiratelji katoličkog nauka, a istovremeno dopuštaju i toleriraju širenje svih najodvratnijih protukatoličkih ideja. To su oni koji žele sjediti na dvije stolice, kako bi bili prijatelji i sa Crkvom i sa neprijateljima Crkve.
"Verum ad negotia publica accessuris duo sunt magnopere vitia fugienda, quorum alterum prudentiae nomen usurpat, alterum in temeritate versatur. Quidnam enim potenti pollentique improbitas aperte resistere negant oportere, ne forte hostiles animos certamen exasperet. Isti quidem pro Ecclesia stent, an contra, incertum: quandoquidem profiteri se doctrinam catholicam affirmant, sed tamen vellent, certas ab ea discrepantes opiniones impune propagari posse Ecclesia sineret. Ferunt dolenter interitum fidei demutationemque morum: nihil tamen de remedio laborant, vel etiam nimia indulgentia aut perniciosa quadam simulatione non raro malum augent."

("Zaista, onima koji pristupaju javnim poslovima potrebno je da izbjegavaju naročito dvije opačine, od kojih si jedna prisvaja ime razboritosti, druga se kreće prema lakoumnosti. Neki, naime, moćnici i silnici niječu da se treba odupirati opačini, da ne bi slučajno izbila borba između neprijateljskih nazora. Za ove je nejasno stoje li uz Crkvu ili protiv: premda ispovijedaju da podržavaju katolički nauk, ali žele da Crkva dopusti da se određena mišljenja, koja od njega odstupaju, mogu nekažnjeno promicati. Boli ih propadanje vjere i kvarenje običaja, ali ništa ne poduzimaju kako bi se to izliječilo, ili čak pretjeranom popustljivošću ili svojevrsnom pogubnom prijetvornošću nerijetko uvećavaju zlo.")

Enciklike iznose, dakako, opća načela koja se trebaju često podrobnije razložiti, kako bi se mogla primijeniti u praksi.
Prelazimo stoga na udžbenike iz moralne teologije, koji nam mogu detaljnije razjasniti pojedinosti oko moralne problematike glasovanja na izborima. Teolozi su obrađivali ta pitanja u sklopu IV. Božje zapovijedi, koja ne govori samo o dužnostima prema roditeljima, nego također i o dužnostima prema domovini.


Imati u vidu dobro zajednice

Počet ćemo s poznatim udžbenikom isusovca Hieronymusa Noldina Summa theologiae moralis, vol. II. - De praeceptis (ed. 9., 1911. god., str. 340.-343.).

Noldinova analiza započinje konstatacijom o dvostrukoj dužnosti birača:
"Obligatio eorum, qui ius eligendi habent, duplex est, concurrendi ad electionem et eligendi idoneum deputatum."

("Obveza onih koji imaju pravo biranja, dvostruka je: pristupiti na izbore i izabrati prikladnog zastupnika.")

Prema Noldinu, od obveze pristupanja izborima ispričavaju samo veće neugodnosti ili neprilike:
"Admitti debet legitima excusatio ab obligatione concurrendi ad electionem, si concursus magnum incommodum affert, quia leges affirmativae non obligant cum tanto incommodo; tale autem incomodum non est iactura temporis vel labor ad id necessarius nec irrisio vel convicium malevolorum; sed solum aut grave damnum aut magnus sumptus aut notabilis vexatio et eiusmodi."

("Treba dopustiti legitimnu ispriku od obveze pristopanja izborima, ako bi izlazak donio veliku nepriliku, jer afirmativni zakoni ne obvezuju s tolikom neprilikom; ali, takva neprilika nije [primjerice] gubitak vremena ili trud koji je za to potreban, ni podsmijeh ili predbacivanje zlonamjernih; nego samo velika šteta, ili veliki trošak, ili zatnija muka i tome slično.")

Obvezuje li izlazak na izbore pod teški grijeh ili samo pod laki grijeh? Ili pak ne veže ni pod kakav grijeh? Sve ovisi o okolnostima.
"Obligatio eligendi, praesertim si lege praecipitur, dicenda erit grave vel levis pro ratione boni, quod promoveri, aut mali quod a communitate averti potest. Iam vero omnes consentiant nostro tempore bonum tum ecclesiae tum reipublicae ab electionibus multum pendere, quare obligatio gravis concurrendi ad electiones existere potest. In specie vero notandum est: α. si eligendi sunt duo candidati, quorum alter bonus, alter malus, aut alter magis, alter minus malus est, exsistit obligatio concurrendi, quamdiu prudenter sperari potest, fore ut bonus vel minus malus eligatur; β. si quis prudenter sperare potest, fore ut suo concursu ad electionem plures alii pertrahantur ad eligendum et sic electio mala impediatur, pro ipso exsistit gravis obligatio eligendi."

("Obveza biranja, naročito ako je zakonom propisana, treba se nazvati teškom ili lakom prema razlogu dobra koje se promiče ili zlu koje se može odvratiti od zajednice. Sada se zaista svi slažu da u našem vremenu dobro, kako Crkve tako i države, mnogo ovisi o izborima, zbog čega može postojati teška obveza izlaska na izbore. U pojedinostima, naime, treba naglasiti: α. ako treba izabrati između dva kandidata od kojih je jedan dobar, a drugi zao, ili je jedan više a drugi manje zao, postoji obveza izlaska dok god se razborito može nadati da će biti izabran dobri ili manje zli; β. ako se netko razborito može nadati da će svojim izlaskom na izbore potaknuti i mnoge druge na izbore, te tako spriječiti zao izbor, za njega postoji teška obveza izbora.")

Noldin govori o obvezi da se izabere dostojnoga ("obligatio eligendi dignum"), i pri tome razlikuje "dostojnoga" ("dignus") od prikladnoga ("idoneus") kandidata. Može postojati, dakle, određeno stupnjevanje između prihvatljivih kandidata:
"Nulla quidem exsistit obligatio eligendi digniorem; quilibet autem sub gravi tenetur idoneum eligere, si ex electione indigni grave damnum praevideri potest. Ratio primi est, quia nullibi praecipitur, ut superiores sint optimi, sed ut sint apti et idonei. Ratio secundi est: a. quia electores per se approbare censentur principia et actiones eorum, quos eligunt; b. quia scienter eligentes ineptum cooperantur ad omnia mala, quae electus infert reipublicae vel ecclesiae; c. quia aliis scandalo sunt."

("Ne postoji, naime, nikakva obveza da se bira dostojnijega; ali je svatko sub gravi dužan izabrati prikladnoga, ako se zbog izbora nedostojnoga može predvidjeti teška šteta. Prvi je razloga to što nigdje nije zapovijeđeno da predstojnici budu najbolji, nego da budu uredni i prikladni. Drugi je razlog: a. jer izgleda da birači po sebi odobravaju principe i postupke onih koje biraju; b. jer svjesno birajući nedostojnoga sudjeluju u svim zlima, koje izabrani nanosi državi ili Crkvi; c. jer su drugima sablazan.")




A sad se postavlja pitanje: Kakvoga to točno kandidata treba smatrati prikladnim? A kakvoga neprikladnim? Noldin odgovara:
"Candidatus dici debet ineptus, tum si ex defectu scientiae, prudentiae vel experientiae impar est officio suo, tum praesertim si est infensus religioni catholicae. Quare ut vere idoneus haberi possit, vir catholicus esse debet, qui non solum ingenii et prudentiae laude claret, sed etiam secundum principia catholica munere suo fungitur."

("Treba reći da je neprikladan kandidat, ako zbog nedostatka znanja, razboritosti ili iskustva nije na razini svoje službe, a posebno ako je neprijateljski nastrojen prema katoličkoj vjeri. Stoga, kako bi se zaista mogao smatrati prikladnim, mora biti katolički muž, koji ne samo da se ističe sposobnošću i razboritošću, nego također prema katoličkim načelima obavlja svoju dužnost.")

Teški je grijeh glasovati za kandidata koji je otvoreni protivnik katoličkog svjetonazora:
"Graviter peccant, qui scienter eligunt candidatum principiis catholicis infensum, ut sunt liberales et socialistae, eumque iuvare intendunt, ut pravos suos fines assequatur, etsi alias peritiam praeseferat: formaliter enim cooperantur ad malum."

("Teško griješe oni koji svjesno biraju kandidata koji je neprijateljski nastrojen prema katoličkim načelima, kao što su liberali i socijalisti, i njemu nastoje pomoći da postigne svoje opake ciljeve, pa makar inače bio sposoban: jer formalno sudjeluju u zlu.")

I sad ono pitanje koje muči vjernike praktički na svim izborima: Treba li glasovati za lošega kandidata, kako bi se spriječio izbor još gorega?
Evo što kaže Noldin:
"Si eligendus est malus ad impediendam electionem peioris. Si accidat ut electoribus solum optio detur inter duos candidatos, qui ambo mali sunt, quorum unus tamen minus, alter magis indignus est, per se ab electione abstinere debent; si tamen suffragia ferentes efficere possunt, ut reiecto magis indigno minus malus eligatur, concurrere licet; cooperari enim licet actione indifferenti ad minus malum, ut maius malum impediatur. Electores in hoc casu concurrere etiam debere, aliis affirmantibus alii negant."

("Ako treba izabrati lošega kako bi se spriječio izbor još gorega. Ako se dogodi da je biračima dana samo opcija između dva kandidata, koji su oboje zli; no, od kojih je jedan manje, a drugi više nedostojan, po sebi treba se uzdržati od izbora; ali, ako davši glasove mogu postići da se odbacivši više zloga izabere manje zao, dopušteno je izaći na izbore: dopušteno je, naime, pomoći indiferentnim činom manje zlo, da se spriječi veće zlo. Jesu li birači također i u tom slučaju dužni pristupiti izborima, neki tako tvrde, a neki niječu.")

Inače, Noldin navodi četiri slučaja u kojima se smije glasovati za nedostojnoga:
a) ako se bez vrlo teške neprilike (npr. gubitak posla) ne može izabrati drugi, nego samo zli kandidat;
b) ako treba izabrati zlog kandidata da se spriječi izbor još gorega;
c) ako se s dobrim razlogom može smatrati da će izbor lošega kandidata donijeti državi veliku korist;
d) ako se ne može izabrati dobroga kandidata, osim na listi na kojoj ima i zlih kandidata.

Dakle, u tim se slučajevima smije glasovati za takozvano "manje zlo", ali to nipošto nije obveza. Gore smo već vidjeli da je Noldin napisao da bi se u uobičajenim okolnostima kod biranja između dva zla, trebalo suzdržati od izbora. Po njegovom se mišljenju može glasovati za "manje zlo" kad postoji određena nada da će se glasovanjem zaista spriječiti veće zlo.


Iskoristiti sva politička oružja za zaštitu Crkve

Kako ne bi ispalo da navodim samo stajalište jednoga teologa, pogledajmo kako je ovo pitanje obrađeno u poznatom Gury-Ballerinijevom kompendiju moralne teologije (Compendium theologiae moralis, ed. 34., 1939. god., str. 266.-267.).

U tom se priručniku dužnost glasovanja na izborima povlači iz općenite dužnosti čovjeka da sprječava zlo, a promiče dobro:
"Generatim tenentur cives jure suffragii gaudentes illo jure rite uti. Ratio est, quia unusquisque pro suis viribus tenetur ad impedienda mala et promovenda bona. S. Poenitentiaria 1. dec. 1866. respondit, nihil obstare quominus Episcopi et Ordinarii occasione electionum, quoties ad id requisiti fuerint, in mentem populi revocent quemque fidelium pro suis viribus teneri ad impedienda mala et ad promovenda bona. 'Nonne officium et uniuscujusque catholici armis politicis quae in sua manu sunt uti ad defendendam [Ecclesiam], ad continendas infra propriam ditionem politicas rationes easque cogendas ut cum Ecclesiae, quod ipsi debetur, reddiderint, ceterum quietam eam reliquant?' - Pius X, Litt. Encycl. Notre Charge Apostolique - ef. Scavini. Praeceptum probos deputatos sive communales sive politicos eligendi in omni legitimo gubernio urget omnes electos et (aliis circumstantiis praeclusis) non solum peccant qui malis suffragium tribuunt sed etiam qui non concurrendo in causa sunt ut mali ab aliis eligantur: unusquisque tenetur a republica malum avertere, si spes est."

("Općenito su građani koji uživaju pravo glasa dužni to pravo ispravno koristiti. Razlog jest to što je svatko dužan koliko može sprječavati zlo i promicati dobro. Sv. Pokorničarnica je 1. prosinca 1866. odgovorila da ništa ne spriječava da biskupi ili ordinariji prigodom izbora, ako to bude od njih traženo, podsjete puk na kojega od vjernika koga treba koliko se može poduprijeti, kako bi se spriječilo zlo i promicalo dobro. 'Zar nije dužnost svakog katolika da se koristi političkim oružjem, koje je u njegovoj ruci, za obranu [Crkve], za sprječavanje političkih težnji da ne izlazi izvan područja njihove nadležnosti, i da ih prisili da Crkvi priznaju što su joj dužni, a u ostalome je puste na miru?' - Pio X, enciklika Notre Charge Apostolique - ef. Scavini. Odredba da se izabere poštene zastupnike, bilo općinske bilo političke, u svakoj zakonitoj vlasti, odnosi se na sve birače, i (isključivši ostale okolnosti), ne samo da griješe oni koji daju svoj glas zlima, nego također i oni koji nisu pristupili izborima, pa su razlogom da su drugi izabrali zle: svatko je dužan odvratiti zlo od države, ako za to ima nade.")




A ovako Gury-Ballerinijev priručnik odgovara na pitanje obvezuje li glasovanje pod teški grijeh...
"Porro haec obligatio jure suo utendi in multis casibus potest esse gravis, si nempe hinc periculum instat gravis damni et inde suffragium videtur efficax futurum. Notandum est politicos duces maxime pertimescere suffragia; eaque pro se dari ambire. Et quamvis non sit per se grave peccatum non suffragari, si pars mala indubitanter habeat maiorem numerum, profecto non inde est abstinendum a suffragatione: non bonorum virorum actio et suffragatio paullatim malis securitatem aufert, eisque indit anxietatem: et ita non eadem graviora mala semper patrabunt leges ferendo iniquas."

("Nadalje, ova obveza koristiti se svojim pravom u mnogim slučajevima može biti teška, ako naime odatle prijeti opasnost velike štete i sa te se strane glasovanje vidi kao učinkovito sredstvo. Treba naglasiti da se politički vođe najviše boje glasova; i za njima teže da im se daju. I premda nije po sebi teški grijeh ne glasovati, ako će zla strana nedvojbeno imati veći broj, svakako se zbog toga ne treba uzdržati od glasovanja: naime, akcija i glasovanje dobrih ljudi će postepeno oduzeti sigurnost zlima, i zadati im nelagodu - i tako neće uvijek postizati jednako teška zla, donoseći opake zakone.")

Za koga treba glasovati?
"Qutiescumque igitur cives sua suffragia in comitiis publicis dant: 'favendum est viris spectatae virtutis eisdem de christiano nomine merituris' - Leo XIII, Sapientiae Christianae. Si quis vero indigno suffragia dat acturo contra Ecclesiam vel bonos mores, praecise eo fine ut lex iniqua feratur, graviter peccat."

("Kad god stoga građani daju svoje glasove u javnim skupštinama: 'treba podržati muževe istaknute kreposti, i to one zaslužne za kršćansko ime' - Leon XIII., Sapientiae Christianae. Ako netko daje glas nedostojnome, koji će raditi protiv Crkve i dobrih običaja, baš s tim ciljem da se donese opaki zakon, teško griješi.")

A ovako taj priručnik govori o pitanju glasovanja za "manje zlo":
"Quod si electio facienda est inter insignem Ecclesiae inimicum et alium qui saltem minus indignus est, huic est suffragium dandum, quippe qui minus malum facturus sit et ita sua actione magis malum evitas, imo et potes publice agere ad huius electionem obtinendam."

("Ako treba birati između istaknutoga neprijatelja Crkve i drugoga koji je barem manje nedostojan, ovome treba dati glas, naime, koji će učiniti manje zla, i tako ćeš svojim činom izbjeći veće zlo; štoviše, možeš i javno djelovati kako bi taj dobio izbore.")

Može se reći da je ovo vrlo slično stajalište onome koje smo vidjeli kod Noldina. Svakako, prije svih izbora treba vrlo dobro razmisliti što treba učiniti.

I u hrvatskoj se teološkoj literaturi pisalo o pitanjima izbora. Preporuke i upozorenja koje ovdje nalazimo i danas su vrlo aktualna.


Teško griješi svatko tko svjesno glasuje za notornog liberalca

Pogledat ćemo kako je pitanje glasovanja na izborima obrađeno u udžbeniku najpoznatijeg hrvatskog moralnog teologa, mons. Andrije Živkovića (Katoličko moralno bogoslovlje, III. svezak - Božje i crkvene zapovijedi, str. 225.-227.).







Na kraju, ukratko spomenemo i neka konkretna uputstva koja su se nekada davala katolicima kao samorazumljivi standardi na političkim izborima.
U katoličkim novinama Nedjelja objavljen je 27. travnja 1924. članak Katolici i politika, koji iznosi sljedeću uputu:
"Katolik je često u sumnji za koju će stranku dati svoj glas. Evo mu temeljnih načela: Samo se po sebi razumije da on ponajprije ne smije i ne će glasovati za stranku čiji se program izričito kosi s katoličkim načelima, za stranku koja npr. niječe privatno vlasništvo ili navještava razrednu borbu ili traži rastavu braka. On ne će zatim glasovati za stranku čije novinstvo napada na svećenički stalež i na biskupe i na druge katoličke svetinje. On, nadalje, ne će glasovati za stranku koja šutke prelazi preko katoličkih načela i u svome programu ne spominje npr. slobodu Crkve, vjersku obuku u školi, slobodu udruživanja za katolike, nerazrješivost braka i slično. Sve to zdrav razum nalaže katoliku."

Vidimo ovdje puno širi spektar svjetonazorskih pitanja, nego onaj kojim se danas bave "demokršćanski političari" i oni koji se pozivaju na kršćanske vrijednosti.
Evo, na primjer, jedna od temeljnih kršćanskih vrijednosti je nerazrješivost braka... Kako to onda da se nijedan od današnjih "demokršćanskih političara" ne zalaže za zabranu razvoda braka ili za ukidanje civilnog braka? Čak, naprotiv, među tim "demokršćanima" ima masa razvedenih i "civilno vjenčanih".
A što da tek počnemo povlačiti pitanja o katoličkoj državi?

U spomenutom članku Nedjelje ovako se opisuje stranka za koju bi katolici trebali glasovati:
"No napokon, za koga će katolik glasovati? Idealno bi bilo kada bi stranka u kojoj su katolici udovoljila slijedećim uvjetima: Ponajprije mora bezuvjetno posve jasno isticati katolička načela kao temelj svojega rada, naglašavajući da će se aktivno zauzimati za prava sv. Crkve i vjernika, za slobodu katoličkih škola, za vjerski odgoj u školama, za slobodu udruživanja i manifestacija katolika, za poštivanje svećeničkoga staleža, (oslobođenje od vojničkih dužnosti) i da će stranka napadati sve ono što uništava kršćanski poredak: kao civilni brak, slobodnu ljubav, razbludno štivo i slično. Zatim valja tražiti od samih kandidata te stranke da su iskreni katolici koji vrše svoje vjerske dužnosti i da su dovoljno spremni da će uspješno moći raditi za lijepi program svoje stranke."

Dok ne dobijemo takve stranke i takve kandidate, svaki će se izbori praktički svoditi na "biranje manjeg zla".



ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Slaveći prvi Kristov dolazak, pripremajmo se za drugi dolazak


Liturgija došašća govori ne samo o prvom Kristovom dolasku u Betlehemu, nego također i o drugom Kristovom dolasku, kad će doći u slavi suditi žive i mrtve.
Tako liturgija govori i na sam Badnjak (vigilija Božića). Zborna molitva na Badnjak glasi:
"Deus, qui nos redemptionis nostrae annua exspectatione laetificas: praesta; ut Unigenitum tuum, quem Redemptorem laeti suscipimus, venientem quoque iudicem securi videamus, Dominum nostrum Iesum Christum, Filium tuum: qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus: per omnia saecula saeculorum. Amen."

("Bože, koji nas svake godine razveseljuješ iščekivanjem našeg otkupljenja, podaj da Jedinorođenoga Sina tvoga, koga radosno primamo kao Otkupitelja, sigurni ugledamo i onda kad bude došao kao sudac: Gospodin naš, Isus Krist Sin tvoj, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova. Amen.")

Uvijek je bilo tako. Pogledajte, na primjer, misni obrazac za vigiliju Božića u šibenskom Liber sequentiarum. Ta je misna knjiga napisana oko 1050. godine (dakle, otprilike u doba Petra Krešimira IV., ili nešto ranije). Inače, smatra se da je taj sakramentar pisan za baziliku sv. Tome u Puli. Ali, nekako je kasnije dospio u Šibenik, gdje se danas u čuva u samostanu franjevaca konventualaca.

Misni obrazac za vigiliju Božića nalazi se na 38. stranici.



Uočite da se i u prikaznoj molitvi (secreta) uz iščekivanje Spasiteljevog rođenja, moli da primimo vječne darove koje on donosi.
"Da nobis, quaesumus, omnipotens Deus: ut, sicut adoranda Filii tui natalicia praevenimus, sic eius munera capiamus sempiterna gaudentes: qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus: per omnia saecula saeculorum. Amen."

("Daj nam, molimo, svemogući Bože, kao što sada očekujemo časno rođenje Sina tvoga, tako da radosno primimo i vječne darove onoga koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova. Amen.")

Tijekom cijeloga adventskog vremena mogli smo vidjeti kako misna čitanja govore i o prvom i o drugom Kristovom dolasku. Neki tumači tome dodaju također i dolazak u ljudsku dušu i tijelo.

Tako papa Inocent III. propovijeda o četiri Gospodnja dolaska u svojoj propovijedi za treću nedjelju došašća (serm. 7. in dominica III. Adventus Domini):
"Sane diximus vobis si bene recolitis, quod quatuor sunt Redemptoris adventus, quos Ecclesia celebrat in quatuor Dominicis de Adventu, quorum duo valde deterrent, et duo valde demulcent. Deterret adventus ad judicium et adventus ad mortem; demulcet adventus in carnem et adventus in mentem, quia prius conturbari et postea consolari; juxta quod inquit Psalmista: 'Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo, consolationes tuae laetificaverunt animam meam' (Psal. 93, 19).
Idcirco prius Ecclesia celebrat duos adventus qui terrent, ut de tristitia nos transferat ad laetitiam, et de timore ad amorem. In prima ergo Dominica ultimus celebratur adventus, et in ultima primus; secundus in tertia, et tertius in secunda; quod per evangelia quae leguntur in collectis colligitur evidenter. Prima namque Dominica legitur illud evangelium in quo dicitur: 'Erunt signa in sole et luna et stellis', etc. (Luc. 21.); per quod adventus ad judicium declaratur. Secunda vero Dominica legitur illud evangelium in quo dicitur: 'Tu es qui venturus es an alium expectamus?' per quod designatur adventus ad mortem. In Dominica vero tertia legitur evangelium in quo dicitur: 'Qui post me venturus est, ante me factus est' (Ioan. 1.), per quod exprimitur adventus in carnem. Quarta vero Dominica legitur evangelium in quo dictum est: 'Factum est verbum Domini super Joannem Zachariae filium in deserto' (Luc. 3) per quod innuitur adventus in mentem."

("Dakako, rekli smo vam ako se dobro sjećate, da su četiri Otkupiteljeva dolaska, koje Crkva slavi u četiri nedjelje došašća, od kojih dva veoma plaše, a dva veoma vesele. Plaši dolazak na sud i dolazak na smrt; veseli dolazak u tijelo i dolazak u dušu, jer treba prvo uznemiriti, a zatim utješiti, prema onome što kaže Psalmist: 'Prema množini boli u mom srcu, tvoje su utjehe razveselile moju dušu' (Psal. 93, 19).
Zbog toga, Crkva prvo slavi dvije nedjelje koje plaše, da nas iz žalosti prenese u radost, i od straha u ljubav. U prvoj stoga nedjelji slavi se posljednji dolazak, a u posljednjoj prvi; drugi u trećoj, a treći u drugoj; što se iz evanđelja koja se čitaju jasno raspoznaje. Prve, naime, nedjelje čita se ono evanđelje u kome se kaže: 'Bit će znaci na suncu i mjesecu i zvijezdama', itd. (Lk 21); po čemu se objavljuje dolazak na sud. Druge se pak nedjelje čita evanđelje u kojem se kaže: 'Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga?', po čemu se onačava dolazak u smrt. A u trećoj se nedjelji čita evanđelje u kome se kaže: 'Onaj koji će doći poslije mene, bio je prije mene' (Iv 1), po čemu se izražava dolazak u tijelo. A četvrte nedjelje čita se evanđelje u kome je rečeno: 'Dođe riječ Gospodnja Ivanu, sinu Zakarijinu, u pustinji' (Lk 3), po čemu je istaknut dolazak u dušu.")

Liturgija je uvijek davala obilje tema za razmišljanje. Pa ako su se generacije katolika prije nas znale time obilno služiti, poslužimo se i mi. Razmatrajmo o tome što nam govori liturgija ovih dana.
Slaveći prvi Kristov dolazak, pripremajmo se i za Njegov drugi dolazak.

četvrtak, 19. prosinca 2019.

U shvaćanju podrijetla vlasti razlikuju se katolici od liberalaca

Bez autoriteta, poslušnosti i stege ne može postojati nijedno dobro uređeno društvo



Preduvjet uspješnog katoličkog djelovanja u društvu, pa i politici, jest poznavanje crkvenog nauka o vlasti i autoritetu. Ako društveni odnosi i državni zakoni ne odražavaju taj nauk, onda vas ne treba čuditi da i u drugim pitanjima padaju u moralnu dekadenciju.

Svaki pravni sustav ima određenu filozofsku i ideološko-političku pozadinu. Kada čitate ustave suvremenih država, morate biti svjesni da je gotovo svaki članak nastao pod utjecajem određene filozofije, pa čak i oni koji se površnom promatraču možda čine "neutralnima". Mnogi vjernici nisu svjesni koliko je tih temeljnih ustavnih odredaba u direktnoj suprotnosti s naukom Crkve.

U političkim raspravama danas gotovo nitko ne otvara ova pitanja. Ljudi se bave posljedicama, a ne uzrocima problema. U tome se krije jedan od glavnih razloga za česte neuspjehe onih koji se bore za kršćanske vrijednosti.
Kako ćete se boriti za kršćanske vrijednosti u okvirima koje su zadali oni koji su se borili protiv Crkve?
Nažalost, mnogi koji se danas izjašnjavaju kao "borci za kršćanske vrijedosti" nisu na čistu o tome što jest kršanska vrijednost, a što nije.

Jedna je od takvih situacija kada se pozivaju na članak 1. Ustava RH, koji kaže:
"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."
 
Ovu formulaciju su autori Ustava RH doslovno prepisali iz ustava drugih država s objašnjenjem da je uobičajena kod "svih demokratskih država".
A sama ideja zapravo vuče korijene od "prosvjetiteljskih" teoretičara poput Johna Lockea (prozvanog "otac liberalizma"), koji su razlagali koncepcije o društvenom ugovoru. Posebno ju je proširio J. J. Rousseau svojim djelom O društvenom ugovoru. U političku je praksu uvedena tijekom Francuske revolucije, kad je usvojena u francuskom ustavu iz 1791. godine. Odatle se ta ideja proširila drugdje po Europi. Njezini su nositelji bile liberalne snage, koje su radile svim silama na rušenju "starog društva".

Kako to onda da danas pojedini konzervativni aktivisti uzvikuju taj isti slogan: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu!"?

A što kaže Sveto pismo? Vlast dolazi od Boga!
"Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."
(Rim 13, 1)

Nauk Katoličke Crkve o vlasti i autoritetu službeno je izrazio papa Leon XIII. u enciklici Diuturnum illud (29. lipnja 1881.). Bez poznavanja te enciklike ne možemo uopće ni razgovarati o kršćanskoj politici.

Leon XIII. odmah na početku naglašava da govori ex cathedra, naučavajući što katolici trebaju vjerovati:
"Quapropter cum regendae Ecclesiae catholicae, doctrinarum Christi custodi et interpreti, Dei beneficio praepositi simus, auctoritatis Nostrae esse iudicamus, Venerabiles Fratres, publice commemorare quid a quoquam in hoc genere officii catholica veritas exigat..."

("Zbog toga, jer smo Božjim dobročinstvom postavljeni da upravljamo Katoličkom Crkvom, čuvaricom i tumačiteljicom nauka Kristovih, prosudili smo da spada u našu vlast, časna braćo, javno spomenuti što od svakoga u ovoj vrsti službe traži katolička istina...")

Prvo papa objašnjava kako liberalne ideje da "vlast dolazi od naroda" imaju podrijetlo u onoj poplavi novotarija tijekom protestantske pobune protiv zakonite vlasti tijekom 16. stoljeća, a dobile su konačni oblik kod "prosvjetiteljskih" filozofa 18. stoljeća.
"Verum si fieri non potuit, ut e mediis civitatibus politica potestas tolleretur, certe libuit omnes artes adhibere ad vim eius elevandam, maiestatemque minuendam: idque maxime saeculo XVI, cum infesta opinionum novitas complures infatuavit. Post illud tempus non solum ministrari sibi libertatem largius, quam par esset multitudo contendit; sed etiam originem constitutionemque civilis hominum societatis visum est pro arbitrio confingere. Immo recentiores perplures, eorum vestigiis ingredientes qui sibi superiore saeculo philosophorum nomen inscripserunt, omnem inquiunt potestatem a populo esse; quare qui eam in civitate gerunt, ab iis non uti suam geri, sed ut a populo sibi mandatam, et hac quidem lege, ut populi ipsius voluntate, a quo mandata est, revocari possit. Ab his vero dissentiunt catholici homines, qui ius imperandi a Deo repetunt, velut a naturali necessarioque principio."

("Zaista, ako se nije moglo postići da se iz država ukloni politička vlast, zasigurno je trebalo svim mogućim umijećima ukloniti njezinu snagu i umanjiti njezino veličanstvo: i to najviše u XVI. stoljeću, kad su pogibeljne novotarije mišljenja mnoge zaludile. Nakon toga vremena, ne samo da su si mnoštva nastojala prisvojiti veću slobodu negoli je prikladno, nego su po samovolji nastojali preurediti također i podrijetlo i ustroj građanskoga ljudskog društva. Štoviše, mnogi noviji sljedbenici njihovih stopa, koji su si tijekom prošloga stoljeća pripisali ime filozofa, tvrde da je sva vlast od naroda; stoga oni koji je obnašaju u državi, vrše je ne kao svoju, nego kao povjerenu od naroda, i to sa zakonom, da se može opozvati voljom istoga naroda od koga je povjerena. No, s time se ne slažu katolici, koji vraćaju da je pravo na vladanje od Boga, kao od prirodnoga i nužnoga izvora.")

A ovo je ocjena pape Leona XIII. o liberalnim doktrinama o političkoj vlasti:
"...inventae a recentioribus de potestate politica doctrinae magnas iam acerbitates hominibus attulerunt, metuendumque ne extrema malorum afferant in posterum. Etenim ius imperandi nolle ad Deum referre auctorem, nihil est aliud quam politicae potestatis et pulcherrimum splendorem velle deletum et nervos incisos. Quod autem inquiunt ex arbitrio illam pendere multitudinis, primum opinione falluntur, deinde nimium levi ac flexibili fundamento statuunt principatum."

("...doktrine o političkoj vlasti, izmišljene od suvremenih mislilaca, već su nanijele velike muke ljudima, i za bojati se da ne bi kasnije nanijele i krajnja zla. Naime, odbijati priznati Boga početnikom prava na vladanje, nije ništa drugo nego željeti izbrisati političku vlast i njezin lijepi sjaj, i presjeći veze. A to što tvrde da ona ovisi o volji mnoštva - prvo, griješe u mišljenju, zatim, stavljaju vladu na suviše nestalan i sagibljiv temelj.")

Zanimljivo je kako Leon XIII. objašnjava neprekinuti niz nereda u Europi, od protestantske "reformacije" u 16. stoljeću do modernih dekadentnih ideja poput komunizma:
"Revera illam, quam Reformationem vocant, cuius adiutores et duces sacram civilemque potestatem novis doctrinis funditus oppugnaverunt, repentini tumultus et audacissimae rebelliones, praesertim in Germania, consecutae sunt; idque tanta cum domestici deflagratione belli et caede, ut nullus pene locus expers turbarum et cruoris videretur. - Ex illa haeresi ortum duxit saeculo superiore falsi nominis philosophia, et ius quod appellant novam, et imperium populare, et modum nesciens licentia, quam plurimi solam libertatem putant. Ex his ad finitimas pestes ventum est, scilicet ad Communismum, ad Socialismum, ad Nihilismum, civilis nominum societatis teterrima portenta ac pene funera."

("Uistinu, ono što zovu Reformacijom, čiji su podržavatelji i vođe novim naucima iz temelja porušili svetu i građansku vlast, slijedili su iznenadni neredi i najdrskije pobune, napose u Njemačkoj, i to s takvim planućem rata i pokolja, da se činilo da nijedno mjesto nije izuzeto od buna i prolijevanja krvi. Iz tog krivovjerja vuče podrijetlo lažna filozofija prošloga stoljeća, i pravo koje nazivaju novim i vlašću naroda, i raspuštenost koja ne zna za mjeru, koju mnogi smatraju samom slobodom. Od njih je došlo do posljednjih kugâ, to jest, do komunizma, do socijalizma, do nihilizma, nakazama i gotovo grobnicama građanskoga društva.")

Leon XIII. se pritom prisjetio i borbe svojih prethodnika protiv novotara. Izrijekom hvali postupanje Klementa VII., Klementa XII., Benedikta XIV. i Leona XII.
"Quamobrem egregie Pontifices Romani communi utilitati servisse iudicandi sunt, quod Novatorum frangendos semper curaverunt tumidos inquietosque spiritus; ac persaepe monuerunt, quantum ii sint civili etiam societati periculosi."

("Zbog toga, treba priznati da su izvrsno rimski prvosvećenici služili općem dobru, jer su uvijek nastojali slomiti ohole i uzburkane duhove novotara; i vrlo su često opominjali koliko su oni opasni također i za građansko društvo.")

U najvažnijem dijelu enciklike, papa Leon XIII. objašnjava nauk Crkve o podrijetlu vlasti na temelju Svetoga pisma i svetih otaca:
"Revera humani potentatus in Deo esse fontem, libri Veteris testamenti pluribus locis praeclare confirmant. Per me reges regnant... per me principes imperant, et potentes decernunt iustitiam (Prov. VIII, 15,16). Atque alibi: Praebete aures vos qui continetis nationes... quoniam data est a Deo potestas vobis, et virtus ab Altissimo (Sap. VI, 3, 4). Quod libro Ecclesiastici idem continetur: In unamquamque gentem Deus praeposuit rectorem (Eccl. XVII, 14). — Ista tamen, quae Deo auctore didicerant, paullatim homines ab ethnica superstitione dedocti sunt; quae sicut veras rerum species et notiones complures, ita etiam principatus germanam formam pulchritudinemque corrupit. Postmodo, ubi Evangelium christianum affulsit, veritati vanitas cessit, rursumque illud dilucere coepit, unde omnis auctoritas manat, nobilissimum divinumque principium. — Prae se ferenti atque ostentanti Praesidi romano absolvendi condemnandi potestatem, Christus Dominus, non haberes, respondit, potestatem adversus me ullam, nisi tibi datum esset desuper (Ioan. XIX, 11). Quem locum s. Augustinus explanans, Discamus, inquit, quod, dixit, quod et per Apostolum docuit, quia non est potestas nisi a Deo (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Doctrinae enim praeceptisque Iesu Christi Apostolorum incorrupta vox resonavit tamquam imago. Ad Romanos, principum Ethnicorum, imperio subiectos, Pauli est excelsa et plena gravitatis sententia: Non est potestas nisi a Deo; ex quo tamquam ex caussa illud concludit: Princeps Dei minister est (Ad Rom. XIII, 1, 4)."

("Uistinu, da je izvor ljudske vlasti u Bogu vrlo jasno potvrđuju knjige Staroga zavjeta na mnogo mjesta. 'Po meni kraljevi kraljuju... Po meni knezovi vladaju, i odličnici uređuju pravdu.' (Izr 8, 15-16). I drugdje: 'Poslušajte, vi koji upravljate narodima... jer dana vam je vlast od Boga, i moć od Svevišnjega' (Mudr 6, 3-4). Što je također sadržano i u knjizi Crkvenice [Sirah]: 'Svakomu je narodu Bog postavio vladara' (Crkve. 17, 14). — Ovo naime, što su od Boga kao autora naučili ljudi, malo-pomalo su napuštali pod utjecajem poganskog praznovjerja, kao što su napustili i mnoge druge istinite spoznaje o stvarima, tako se također pokvario i izvorni oblik i ljepota vladavine. Nakon toga, gdje je zasjalo kršćansko Evanđelje, ispraznost je ustupila mjesto istini, i opet je počelo svjetliti ono, odakle potječe svaka vlast, najplemenitije i božansko počelo. — Krist Gospodin je odgovorio rimskom uravitelju koji mu je iznosio svoju vlast da ga može pustiti ili osuditi: 'Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.' (Iv 19, 11). Tumačeći ovo mjesto, sv. Augustin kaže: 'Učimo što je rekao, što je naučavao i po Apostolu, da nema vlasti osim od Boga' (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Naime, nauk i zapovijedi Isusa Krista odražava nepokvareni glas Apostola kao slika. Rimljanima, podloženima vlasti poganskih vladara, upućena je visoka poruka i puna ozbiljnosti: 'Nema vlasti doli od Boga'; iz čega kao od uzroka zaključuje ovako: 'Vladar je Božji službenik' (Rim 13, 1, 4).")

Nauk Crkve o vlasti ne odnosi se samo na političku vlast, nego i na duge oblike vlasti, npr. vlast svećenika nad vjernicima, zatim vlast oca obitelji nad ukućanima - i ta vlast dolazi od Boga.
Papa Leon XIII. tako kaže:
"Eam, quae in sacerdotibus est, proficisci a Deo tam est cognitum, ut ii apud omnes populos ministri et habeantur et appellentur Dei. Similiter potestas patremfamilias expressam retinet quamdam effigiem ac formam auctoritatis, quae est in Deo, a quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatar (Ad Ephes. III, 15). Isto autem modo diversa genera potestatis miras inter se habent similitudines, cum quidquid uspiam est imperii et auctoritatis, eius ab uno eodemque mundi opifice et domino, qui Deus est, origo ducatur."

("Da ona [vlast] koja je u svećenicima, potječe od Boga toliko je poznato, da se oni i smatraju i nazivaju službenicima Božjim. Slično, i vlast oca obitelji zadržava određenu sliku i oblik autoriteta, koja je u Bogu, 'od koga se imenuje svako očinstvo na nebu i na zemlji' (Ef 3, 15). Na taj način razne vrste vlasti imaju čudesne sličnosti, budući da što je god od vlasti i autoriteta, izvodi podrijetlo od jednog i istog Gospodara i Stvoritelja svijeta, koji je Bog.")

Nasuprot mišljenjima nekih neupućenih komentatora, enciklika Diuturnum illud nije načelno usmjerena protiv demokracije i republikanskog uređenja države. Leon XIII. izričito kaže da ljudi mogu legitimno odabrati i republikanski oblik vladavine, ako im više odgovara. No, i u takvom se tipu države mora priznati da vlast dolazi od Boga.


U Hrvatskoj se za širenje katoličkog nauka o vlasti naročito zalagao bl. Ivan Merz. Naš se blaženik gorljivo zauzimao za širenje svijesti o enciklici Leona XIII. Diuturnum illud. Čak je ulazio i u javne polemike s liberalnim tiskom o tim pitanjima. A pisao je o tim temama i u privatnim pismima.

U jednom pismu 3. kolovoza 1927., bl. Ivan Merz piše:
"Napokon kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi, da sva vlast dolazi od naroda da je narod izvor svih prava, da je svaki pojedinac autonoman te iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži itd. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."

Na stranici postulature bl. Ivana Merza već su nekoliko godina javno dostupna za preuzimanje sabrana djela bl. Ivana Merza. Ako pogledate VI. svezak, naići ćete na jedan blaženikov tekst pod nazivom "Vlast i poslušnost" (str. 248.-257.), gdje se obrađuje enciklika Leona XIII. Diuturnum illud.
Bl. Ivan Merz je isticao da orlovska organizacija (kao i općenito cijela Katolička akcija) mora širiti katolički nauk o vlasti i autoritetu, nasuprot liberalnim nazorima o vlasti.

Izdvajam jedan dio teksta (str. 248.- 255.) da vidite kako pravi katolički intelektualac razmišlja o pitanjima vlasti.














ponedjeljak, 16. prosinca 2019.

Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?


Teško je raspravljati s onima koji su usvojili modernistički model razmišljanja, jer ti ljudi većinom nisu svjesni da su mnoge stvari koje im serviraju modernistički pseudoteolozi zapravo obične manipulacije. Manipulira se danas svime: od osnovnih pojmova u teologiji, tumačenja Svetoga pisma, moralnih i pastoralnih pitanja... pa sve do životopisa svetaca. A zašto modernisti toliko manipuliraju? Zato što je diskontinuitet između njihovog "novog nauka" i onog istinskog stoljetnog nauka Crkve - toliko velik da ga je nemoguće premostiti. Kako bi opravdali svoje novotarije, oni moraju stalno proizvoditi iskrivljenu sliku svega onoga što je bilo prije Drugoga vatikanskog koncila.

Na primjer, jednostavno je nemoguće pronaći opravdanje za "međureligijski dijalog" i cijeli taj novi "pristup nekatoličkim religijama" u cijeloj dvotisućljetnoj katoličkoj teologiji. Nigdje u djelima svetih otaca ne možete pronaći ništa što bi opravdavalo "međureligijske skupove". Baš naprotiv, naći ćete bezbroj mjesta u kojima se oštro osuđuje šurovanje s lažnim religijama i krivovjerjima.
Zato modernisti često pribjegavaju raznim manipulacijama. Izvlače pojedine rečenice iz djela svetih otaca, izvrćući im smisao do razine falsifikata. To su izgleda naučili od svojih protestantskih uzora. Takve stvari su postale glavna aktivnost pojedinim profesorima u postkoncilskom razdoblju.

Naročito velik broj manipulacija možete vidjeti kod mnogih koji pišu o crkvenoj povijesti. A najviše je manipulacija na području povijesti liturgije.

S jedne strane, imate one koji namjerno manipuliraju pojedinim pitanjima iz povijesti liturgije, kako bi promicali određenu agendu u sadašnjosti, kao što je bio slučaj kod (selektivnog) arheologizma u 1950-ima i 1960-ima, kojemu je stvarni cilj bilo promicanje novotarija. To je specifični problem kod modernističkih liturgičara.
No, o tome više drugom prilikom.

Ali, osim ovakvih manipulatora, danas dodatnu pomutnju stvara široka dostupnost masovnih medija nestručnim ljudima. Internet je omogućio da bilo tko piše o bilo kojoj temi. Tako danas po raznim internetskim stranicima možete vidjeti kako o povijesti liturgije pišu ljudi, koji nikada u svom životu nisu čak ni prelistali neki stari misal, a kamoli nešto više. Dakle, ljudi čije je poznavanje izvora ravno nuli.

Evo jedan primjer...
Na ultraljevičarskom portalu "Autograf", jedna osoba koju liberalni mediji često predstavljaju kao "uglednu teologinju" napisala je ovo:
"Manifestacije slobode prema tradicjjama – pa makar se radilo i starima oko 400 godina – znamenite su značajke pontifikata pape Ivana XXIII., kao ni jednog drugog pape ni prije ni poslije njega.
Iako je formulacije važeće do 20. stoljeća utvrdio Tridentski sabor (1570. godine), molitva ”Pro perfidis Judaeis” nastala je već u 6. stoljeću. Od tada je židovska vjera ”iudaica perfidia” (židovska nevjera); od tada su kršćani molili Boga da skine koprenu s njihovih očiju i srdaca, podari im spoznaju Isusa Krista i spasi ih od tmine zaslijepljenosti i tvrdokornih srdaca. Od 800. godine se nije koljeno prignulo na spomen židovskog naroda, niti se izreklo ”Amen”.
Papa Pio V. je 1570. godine unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka."

Ne bismo se trebali ni osvrtati na ovo, da se ovdje ne ponavljaju neke zablude koje često šire upravo modernisti poput dotične "teologinje". Da ne spominjemo još i teze koje iznosi u nastavku teksta.

Zato je vrijeme da se jednom za svagda riješi to pitanje o molitvi za obraćenje Židova.

Prvo i osnovno, nije tek sv. Pio V. učinio tu molitvu obveznom u liturgiji Velikoga petka. Molitva za obraćenje Židova bila je od pamtivijeka obvezna u obredima Velikoga petka. Dakle, otkad postoji liturgija Velikoga petka, uvijek je molitva za obraćenje Židova bila njezin sastavni i obvezni dio.

Crkva je od početka - od apostolskih vremena - molila za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i židova. 
Svečane molitve ("orationes sollemnes") koje su se zadržale u liturgiji Velikoga petka, u prvim su se stoljećima Crkve molile na svakoj svetoj misi.
Evo što kaže najpoznatiji hrvatski liturgičar 20. stoljeća, Dragutin Kniewald, u svojoj Liturgici (Zagreb 1937., str. 165.):
"...'oratio fidelium', koja se u svom obliku u rimskoj liturgiji sačuvala samo još na veliki petak. U prvo su se doba ove 'orationes sollemnes' molile kod svakog bogoslužnog sastanka, a u IX. v. prema OR I. 28. (PL 78, 950.) samo na veliki petak i veliku srijedu. Stoga i nema ova molitva neke naročite verbalne veze s današnjim danom [Velikim petkom], ali je ipak veoma prikladno da Crkva upravo na današnji dan, kad je Spasitelj umro za sve ljude, i sa svoje strane moli za čitavo čovječanstvo. To je opazio već Durandus, kad veli: 'Christus oravit pro inimicis et amicis ideo Ecclesia statim similiter orat pro omnibus'. Svaku od ovih molitava uvodi svećenik pozivom 'Oremus dilectissimi', a đakon svojim 'Flectamus genua' i subđakon 'Levate'. Samo kod molitava za nevjerne Židove otpada ovaj đakonov i subđakonov poziv, radi toga, jer su se Židovi rugali Spasitelju sagibajući koljeno pred njim."

Ako modernistima smetaju tradicionalne molitve za obraćenje krivovjeraca i židova na Veliki petak, kako bi im onda tek bilo da žive u prvim kršćanskim vremenima kad su se ove molitve molile na svakoj misi, a ne samo na Veliki petak?

Na primjer, u Gelazijevoj litanijskoj molitvi (Deprecatio Gelasii) koja se molila na početku svake mise (inače, vrlo slična velikoj ekteniji u bizantskoj liturgiji), prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine, X. molba glasi ovako:
"Pro iudaica falsitate... aut heretica pravitate deceptis vel gentilium superstitione perfusis veritatis Dominum deprecamur. R. Kyrie eleison."

("Za one koji su prevareni židovskom zabludom ili heretičkom zloćom ili obuzeti poganskim praznovjerjem molimo za istinu Gospodina. R. Kyrie eleison.")

O javnim crkvenim molitvama za obraćenje pogana, krivovjeraca i židova možete čitati u mnogim djelima svetih otaca.
Sv. Prosper iz Akvitanije, učenik sv. Augustina i tajnik pape sv. Leona Velikog, piše u svom djelu De vocatione omnium gentium (lib. I., cap. 12.):
"Praecepit itaque Apostolus, immo per Apostolum Dominus qui loquebatur in Apostolo, fieri 'obsecrationes, postulationes, gratiarum actiones pro omnibus hominibus, pro regibus, ac pro his qui in sublimitate sunt' (I. Tim. 2, 1-2). Quam legem supplicationis ita omnium sacerdotum et omnium fidelium devotio concorditer tenet, ut nulla pars mundi sit, in qua hujusmodi orationes non celebrentur a populis Christianis. Supplicat ergo ubique Ecclesia Deo, non solum pro sanctis et in Christo jam regeneratis, sed etiam pro omnibus infidelibus et inimicis crucis Christi, pro omnibus idolorum cultoribus, pro omnibus qui Christum in membris ipsius persequuntur, pro Judaeis quorum caecitati lumen Evangelii non refulget, pro haereticis et schismaticis, qui ab unitate fidei et caritatis alieni sunt. Quid autem pro istis petit, nisi ut relictis erroribus suis, convertantur ad Deum, accipiant fidem, accipiant caritatem, et de ignorantiae tenebris liberati, in agnitionem veniant veritatis?"

("Zapovijedio je dakle Apostol, štoviše, po Apostolu Gospodin koji je govorio u Apostolu, da budu 'prošnje, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i one koji su na vlasti' (2 Tim 2, 1-2). Taj zakon prošnje tako složno drži pobožnost svih svećenika i svih vjernika, da nema nijednog dijela svijeta u kojem se ne slave ovakve molitve od kršćanskih naroda. Moli dakle posvuda Crkva Boga, ne samo za svete i već preporođene u Kristu, nego također za sve nevjernike i neprijatelje križa Kristova, za sve štovatelje idola, za sve koji proganjaju Krista u njegovim udovima, za Židove čijoj sljepoći nije zasvijetlilo svjetlo Evanđelja, za krivovjerce i raskolnike, koji su odstupili od jedinstva vjere i ljubavi. A što za njih moli, nego da se, napustivši svoje zablude, obrate Bogu, prihvate vjeru, prihvate ljubav, i oslobođeni od tmina neznanja, dođu do spoznaje istine?")

Koliko su te molitve važne za Crkvu možemo dobro vidjeti iz poznatog pisma sv. Augustina (ep. 217.) Vitalu iz Kartage, napisanom oko 427. godine, u kojem sv. Augustin iznosi 12 pravila o (djelatnoj) milosti Božjoj. U tom pismu sv. Augustin, između ostaloga, objašnjava zašto nije dovoljno samo propovijedati nekršćanima, nego treba također moliti za njihovo obraćenje, jer je vjera Božji dar.

Velikom crkvenom naučitelju je pritom jedan od glavnih argumenata upravo taj drevni običaj Crkve da moli za obraćenje nevjernika.

Sv. Augustin tako pita Vitala:
"Numquid et orare prohibebis Ecclesiam pro infidelibus, ut sint fideles; pro iis qui nolunt credere, velint credere; pro iis qui ab eius lege doctrinaque dissentiunt, ut legi eius doctrinaeque consentiant, ut det illis Deus quod per prophetiam promisit, cor cognoscendi eum, et aures audiendi, quas utique acceperant; de quibus Salvator ipse dicebat: 'Qui habet aures audiendi, audiat'? Numquid ubi audieris sacerdotem Dei ad eius altare populum hortantem ad Deum orandum, vel ipsum clara voce orantem, ut incredulas gentes ad fidem suam venire compellat, non respondebis Amen? An etiam huius fidei sanitati contraria disputabis? Numquid beatissimum Cyprianum in hoc errasse clamabis vel susurrabis, ubi pro inimicis fidei christianae, ut etiam ipsi ad eam convertantur, orare nos docet? Numquid postremo apostolum Paulum pro Judaeis infidelibus habentem talia vota culpabis, de quibus ait: 'Bona voluntas quidem cordis mei, et deprecatio ad Deum fit pro illis in salutem' (Rom. 10, 1)?"

("Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za nevjernike, da postanu vjernici; za one koji ne žele vjerovati, da požele vjerovati; za one koji ne pristaju na Njegov zakon i nauk, da pristanu na Njegov zakon i nauk, da im Bog podari ono što je obećao po proroku: srce koje će spoznati i uši koje će poslušati, koje bi svakako primili; o kojima sam Spasitelj kaže: 'Tko ima uši da čuje, neka čuje'? Zar kad čuješ svećenika Božjega kako kod Njegova oltara potiče narod da moli, ili kad sam moli jasnim glasom, da prisili nevjerničke narode da priđu Njegovoj vjeri, nećeš odgovoriti Amen? Zar ćeš također i zdravlju ove vjere nešto prigovoriti? Zar ćeš vikati ili šaptati da je preblaženi Ciprijan u ovome pogriješio, kad nas je učio da molimo za neprijatelje kršćanske vjere, da se također i oni na nju obrate? Zar ćeš napokon pripisati krivnju i apostolu Pavlu, koji je imao takvu prošnju za nevjerne Židove, o kojima kaže: 'Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase.' (Rim 10, 1)?)

Ova ista pitanja mogao je sv. Augustin uputiti i današnjim modernistima koji govore da ne treba moliti za obraćenje nevjernika, heretika i židova. Mogao bi ista pitanja uputiti i liturgijskim reformatorima iz 1960-ih, koji su - otvoreno djelujući protiv dvotisućljetne crkvene Tradicije - izbacili iz nove liturgije sve molitve za obraćenje krivovjeraca i židova.
A u tim molitvama stvarno nema ničega što bi bilo kome moglo smetati...


Doista, kad bolje pogledate tradicionalnu molitvu za obraćenje Židova, uočit ćete da je posve biblijska.
Ta molitva, naime glasi ovako:
"Oremus et pro perfidis Judaeis; ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum; ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.
Omnipotens sempiterne Deus, qui etiam Judaicam perfidiam a tua misericordia non repellis, exaudi preces nostras, quas pro illius populi obcaecatione deferimus; ut, agnita veritatis tuae luce, quae Christus est, a suis tenebris eruantur. Per eumdem Dominum..."

("Molimo i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.
Svemogući vječni Bože, koji ni židovsku nevjeru ne odbacuješ od svog milosrđa, usliši naše molitve, koje prikazujemo zbog sljepoće tog naroda, da spoznavši svjetlo tvoje istine, što je Krist, budu izbavljeni od svojih tmina. Po istom Gospodinu...")

Možda treba malo pojasniti pojedine izraze iz ove molitve, kako bi se izbjegle zabune i krive interpretacije. Zadržat ćemo se na tri termina koji, izgleda, najviše smetaju lijevo-liberalnim pseudoteolozima:
- "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")
- "zastor na njihovim srcima"
- "sljepoća onoga naroda"  

Nakon toga vidjet ćemo nekoliko konkretnih primjera kako molitva za obraćenje Židova izgleda u starim liturgijskim knjigama, koji pokazuju stoljetni kontinuitet ove molitve u liturgijskom životu Crkve.
No, krenimo redom...



O terminu "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")

Ovaj je izraz iz nekog razloga postao trn u oku modernistima još 1920-ih, kad su započeli kampanju za njegovo uklanjanje. Ali, što taj izraz zapravo znači? Odakle dolazi?

Termin "nevjerni Židovi" (grčki: ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι) javlja se u Svetom pismu, u Djelima apostolskim (14, 2):
οἱ δὲ ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι ἐπήγειραν καὶ ἐκάκωσαν τὰς ψυχὰς τῶν ἐθνῶν κατὰ τῶν ἀδελφῶν.

U Bibliji KS (Duda-Fućak) taj su termin preveli kao "nepokorni Židovi":
"Ali nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće." (Dj 14, 2)
U Šarićevom prijevodu Biblije stoji: "Židovi, koji nijesu vjerovali". Ovdje je očit utjecaj Vulgate, gdje stoji: "Qui vero increduli fuerunt Judaei".

Važnost izraza "nevjerni Židovi" jest u tome da se naglasi razlika između "vjernih Židova" (Židova koji su se obratili na kršćanstvo) i "nevjernih Židova" (onih koji okorjelo odbijaju kršćansku vjeru).

Već se u Svetome pismu Židove koji su prihvatili kršćanstvo naziva "vjernim Židovima", dakle, kršćanskim vjernicima židovske narodnosti. Tako se majka sv. Timoteja u Djelima apostolskim (16, 1) naziva "vjernom Židovkom" (lat. "fidelis Judaea").

U grčkom tekstu Djela apostolskih taj pasus glasi ovako:
Κατήντησεν δὲ καὶ εἰς Δέρβην καὶ εἰς Λύστραν. καὶ ἰδοὺ μαθητής τις ἦν ἐκεῖ ὀνόματι Τιμόθεος, υἱὸς γυναικὸς Ἰουδαίας πιστῆς, πατρὸς δὲ Ἕλληνος.

U postkoncilskom prijevodu KS (Duda-Fućak) nisu se držali izvornika, nego su preveli taj izraz kao "pokrštena Židovka":
"Stiže tako u Derbu i Listru. Ondje, gle, bijaše učenik neki imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka."
Šarić je puno točnije preveo taj izraz: "žena Židovka koja je vjerovala".

Inače, možemo dodati da sv. Pavao hvali kršćansku vjeru Timotejeve majke i bake u Drugoj poslanici Timoteju:
"imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi" (2 Tim 1, 5)

Po tome vidimo kako je Crkva uvijek rado prihvaćala Židove koji su spremno prihvatili kršćansku vjeru, i nije povlačila razlike između njih i ostalih vjernika na temelju narodnosti: "Koji ste god u Kristu kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema Židov, niti Grk... Jer svi ste jedno u Kristu Isusu" (Gal 3, 27-28).

Dakle, kako bi se istaknula razlika između kršćanskih Židova i  Židova koji odbijaju kršćanstvo, potrebno je ove potonje nazvati "nevjernim Židovima". 
Na kraju, spomenimo da termin "perfidi Judaei" u svojim djelima koriste veliki kršćanski pisci: sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Grgur Veliki, sv. Beda Časni, sv. Bernard, sv. Antun Padovanski, sv. Bonaventura, sv. Toma Akvinski i mnogi drugi crkveni naučitelji.


O terminu "velamen" ("zastor") na njihovim srcima

I slika "zastora na srcima" o kojemu govori molitva za obraćenje Židova, dolazi iz Svetoga pisma. Riječ je o usporedbi koju koristi sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kako bi objasnio otvrdnuće Židova, koji ne žele priznati Krista - kao obećanog Spasitelja koga su najavili sv. Mojsije i sveti proroci Staroga zavjeta.

Evo kako glasi taj pasus u prijevodu Duda-Fućak:
"Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes." (2 Kor 3, 14-16)

Sveti oci su pisali da se svakoj osobi koja se obrati na kršćansku vjeru, skida zastor sa srca. Tako sv. Ambrozije piše u tumačenju Psalma 118.:
"si quis converteretur et eum vellet audire, de corde suo velamen auferret, et revelata facie verum Salvatorem videret."
("ako se tko obrati i želi ga čuti, uklonit će zastor sa svoga srca, i otkrivenoga lice vidjeti istinskoga Spasitelja.")

I sv. Augustin slično govori, kad kaže (Ep. 147.):
"In qua enim facie velamen habent Judaei non transeundo ad Christum, quoniam cum transierit quisque ad Christum auferetur velamen..."
("Na tom, naime, licu Židovi imaju zastor, ne prelazeći Kristu, jer kad netko prijeđe Kristu, uklanja se zastor...")

A sad dolazimo i do trećega izraza iz molitve za obraćenje Židova, koji modernisti smatraju "kontroverznim".


O izrazu "sljepoća onoga naroda" ("illius populi obcaecatio")

O "sljepoći" ili "zaslijepljenosti" Židova govori Sveto pismo, kad govori o okorjelosti onih koji ustraju na krivom putu, napose o onima koji odbijaju prihvatiti Spasitelja.
I sam Gospodin u Evanđelju naziva slijepcima farizeje, koji nisu htjeli razumjeti i prihvatiti njegov nauk.
"Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15, 14)

Sljepoću židovskog naroda najavio Gospodin još proroku Izaiji (Iz 6, 9-10). Evo kako taj pasus glasi u Šarićevom prijevodu:
"On reče: Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali nećete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali nećete poznati! Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši njegove, slijepima oči njegove, da ne vidi očima svojim, da ne čuje ušima svojim, da srce njegovo ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!"

A ovako glasi u prijevodu "Kršćanske sadašnjosti":
"On odgovori: 'Idi i reci tom narodu: Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti, gledajte dobro, al’ nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio." 

Ovo Izaijino proročanstvo se citira u Ivanovom evanđelju, kad objašnjava zašto većina Židova nije prihvatila Spasitelja: 
"Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega, da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija: 'Gospodine! Tko povjerova našoj poruci? Kome li se otkri ruka Gospodnja?' Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže: 'Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.' Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio." (Iv 12, 37-41)

Taj isti pasus iz knjige proroka Izaije citirao je i sv. Pavao, nakon što je bezuspješno pokušavao obratiti Židove u Rimu. Evo kako je taj događaj zabilježen u zadnjem poglavlju Djela apostolskih:
"Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Prorokâ uvjeravao o Isusu. I jedne uvjeriše njegove riječi, a drugi nisu vjerovali. Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim: 'Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.' Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!" (Dj 28, 23-28)

Sv. Pavao i u poslanici Rimljanima govori o židovskoj sljepoći, kao privremenom stanju "dok ne uđe punina naroda" (Rim 11, 25): 
"caecitas ex parte contigit in Israel, donec plenitudo gentium intraret"
("sljepoća je djelomično zadesila Izrael, dok punina naroda ne uđe")

Zato je sasvim razumljivo da je Crkva uvijek molila da Gospodin oslobodi nevjerne Židove od te sljepoće, pa da se i oni obrate na katoličku vjeru. Molitva za obraćenje Židova je izraz ljubavi prema njima, i želje za njihovim istinskim dobrom - za njihovim spasenjem.

I to je ono što modernisti ne žele shvatiti. Molitva za obraćenje Židova nije nikakav "antisemitizam", nego upravo suprotno! Kroz povijest su podržavatelji te molitve bili upravo oni, koji su se protivili progonu Židova. Jer, zašto biste vi "proganjali" nekoga čijemu se obraćenju nadate?

Pogledajte pisma sv. Bernarda upućena nadbiskupu Mainza Henriku, gdje upravo liturgijsku molitvu za obraćenje Židova navodi kao argument protiv njihova progona i razlog zašto ih treba tolerirati (ep. 365. ad Henricum Archiepiscopum Moguntinum):
"Numquid incassum constituta est illa universalis oratio Ecclesiae, quae offertur pro perfidis Judaeis a Solis ortu usque ad occasum, ut Deus et Dominus auferat velamen de cordibus eorum, ut ad lumen veritatis a suis tenebris eruantur? Nisi enim eos, qui increduli sunt, credituros speraret, superfluum et vanum videretur orare pro eis."

("Zar je uzalud određena ona sveopća molitva Crkve, koja se prikazuje za nevjerne Židove od izlaska sunca sve do zalaska, da Bog i Gospodin ukloni zastor sa njihovih srdaca, da se svjetlu istine izbave od svojih tmina? Kada se, naime, ne bi nadala da će povjerovati oni, koji su nevjerni, činilo bi se suvišnim i ispraznim moliti za njih.")

A to zapravo vrijedi i za sve nekatolike. Crkva moli za njihovo obraćenje, jer ljubi svakog čovjeka i želi da se spasi. Kada bi modernisti iskreno ljubili inovjerce, onda bi i oni molili za njihovo obraćenje na katoličku vjeru. No, nema kod njih iskrene ljubavi. Čini se da je modernistima njihov "međureligijski dijalog" više sredstvo za samopromociju, konformnost i lagodan život. 

Vidjeli smo da je tradicionalna liturgijska molitva za obraćenje Židova posve biblijska. Svi su njezini dijelovi nadahnuti Svetim pismom. I zato bi se čak moglo reći: Tko je protiv te molitve, taj je protiv Svetoga pisma.

Ta je molitva kroz duga stoljeća bila nepromijenjena. Zabilježena je već u Gelazijevom sakramentaru i nakon toga u svim sakramentarima i misalima sve do 20. stoljeća. Uvijek ista, nepromijenjena.


Evo kako izgleda molitva za obraćenje Židova u Gellonskom sakramentaru iz 8. stoljeća.




Zatim, pogledajmo u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine (dakle, gotovo 60 godina prije tridentinskoga Misala Pija V. - to naglašavam zbog "teologinje" koja je napisala da je sv. Pio V.  1570. "unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka").





Sada ćemo pogledati kako izgleda molitva za obraćenje Židova u glagoljaškoj baštini: u tri najpoznatija glagoljska misala: Misalu kneza Novaka, Misalu vojvode Hrvoja i Misalu po zakonu rimskoga dvora.

Na crkvenoslavenskom jeziku molitva Velikoga petka za obraćenje Židova glasi ovako:
"Pomolim se i za nevěrnije Juděje: da Bog i Gospod naš otmet pokrov ot srdac ih; da i ti poznajut Isusa Hrsta Gospoda našego.
Vsemogi věčni Bože, iže ni ijudějskije nevěrnosti ot svojeje milosti ne otmetaješi: usliši molitvi naše, ježe za slěpotu ljudij těh prinosim; da, poznavše svět istini tvojeje, iže jest Hrst, ot tmi svojeje izbavet se. Těmđe Gospodom našim..."

Tako glasi u Vajsovom misalu iz 1927. godine. Molitva je više-manje identična u srednjovjekovnim glagoljskim misalima.
Glavne razlike su u tome što je Vajsov misal izraz "judaica perfidia" preveo kao "ijudejskija něvernost", dok je u srednjovjekovnim glagoljskim misalima preveden kao "ijudějskija jarost".
Izraz "illius populi obcaecatio" ("sljepoća onoga naroda") u Vajsovom je misalu prevedena kao "slěpota ljudij těh", dok ga srednjovjekovni glagoljski misali prevode kao "osleplenije ljudij těh".


Pogledajmo tu molitvu u Misalu krbavskoga kneza Novaka iz 1368. godine.



U Misalu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1404. godine.




U prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi: Misalu po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine.




Uočite opširnu rubriku u sredini pisanu crvenim slovima, u sva tri misala. Ta rubrika objašnjava zašto se u molitvi za obraćenje Židova ne prigibaju koljena.
Rubrika govori ovako:
"Ne reci Amen na siju oraciju za Židove. Reci pomolim se, na ne prěklonim kolna, zač Židove poklanjajuće se pred nim rugajut se v dan sij. Zato Crkva otmećet tvoriti poklannie kolěn za nih."

("Ne reci Amen na ovu molitvu za Židove. Reci pomolimo se, ali ne prignimo koljena, jer su se Židovi rugali onoga dana, poklanjajući se pred Njim. Zato Crkva uklanja prigibanje koljena za njih.")

Razne varijacije u prijevodu pojedinih riječi su uobičajene kod prevođenja liturgijskih tekstova. Pa ni ova molitva nije izuzetak. To se događa i kod prevođenja liturgijskih tekstova na narodne jezike.

Tako je, primjerice, fra Petar Vlašić u svom prijevodu obreda Velikoga tjedna 1921. god., preveo izraz "perfidi Judaei" kao "otvrdnuti Židovi", a "judaica perfidia" kao "židovsko otvrdnuće".
Pogledaj Obredi Velike sedmice (Dubrovnik, 1921., str. 151.).



Da zaključimo ovaj tekst, vidjeli smo da je tradicionalna molitva za obraćenje židova posve u skladu sa Svetim pismom, te da čini prepoznatljivi dio je tisućljetne liturgijske tradicije Crkve. Ta je molitva potrebna, kao i ostale molitve za obraćenje nekatolika, što smo vidjeli iz gorenavedenih riječi sv. Augustina. Potrebna je radi spasenja duša!

Dodajmo tome i da su mnogi sveci u svojim propovijedima pozivali Židove na obraćenje, pisali učene rasprave u kojima su oborili sve židovske prigovore protiv kršćanske vjere, izrekli nadahnute i snažne govore o ovim temama. Dovoljno je spomenuti gorljive propovijedi sv. Martina Leónskog.

Može li pravi katolik samo tako preći preko svega toga? Zapanjujuće je kako modernisti mogu s takvom nepodnošljivom lakoćom, bez ikakvih skrupula, odbacivati svete pouke svih vjekova.

Odbacivanje molitve za obraćenje Židova u liturgijskoj reformi iz 1960-ih - i to s motivom ugađanja raznim liberalnim lobijima - najbolje pokazuje svu problematičnost "nove liturgije". Tu se najbolje vidi da je motiv liturgijskih reformatora zaista bio napraviti prekid s tisućljetnom crkvenom Tradicijom, kako bi se ugodilo nekatolicima.

Liturgijske novotare trebalo bi pitati ono što je sv. Augustin svojedobno pitao Vitala: "Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?"