Zašto su protestanti uništavali oltare i zamjenjivali ih običnim stolovima?

"Beeldenstorm" - kalvinisti uništavaju oltare, svete slike, kipove i vitraje (1566. god.)

U sklopu protestantske "reformacije" (tj. deformacije) devastirane su tisuće crkava, uništeni bezbrojni oltari, svete slike i kipovi. Protestanti, posebice kalvinisti, oživjeli su staru herezu ikonoklazma.

Njihov je bijes naročito bio usmjeren protiv starih oltara. Rušili su žrtvenike, jer su oni bili jedan od  pokazatelja katoličkog pravovjerja. Naime, žrtvenik je jedan od dokaza da je sv. misa stvarna žrtva. Tako da je protestantska borba protiv starih oltara zapravo bila borba protiv misne žrtve.


O tome je pisao sv. Robert Bellarmin u 3. tomu De controversiis (De Missa, l. V., c. 16.), u poglavlju gdje je dokazao da je Crkva uvijek imala žrtvenike, a da se protestanti (koje zove "adversarii" - "protivnici") boreći protiv oltara, ustvari bore protiv cjelokupne otačke predaje o misnoj žrtvi i žrtveniku:

"Alterum caput unde agnosci potest sententia veterum patrum, sumitur ex ritu altarium erigendorum ad huius sacrificii celebrationem. Nam altaria non consuevisse erigi nisi ad sacrificia proprie dicta, adversarii non negant. Nam ideo Calvinus lib. 4. Institut. cap. 18. §12. ita loquitur de differentia sacramenti eucharistiae et sacrificii proprie dicti: 'Mensam', inquit, 'nobis dedit, in qua epulemur, non altare, super quod offeratur victima'. Et Petrus martir lib. cont. Gardinerum par. 3. in responsione ad obiectum 16. pag. 710. scribit, nullum esse debere altare in Ecclesia. Et denique non alia caussa est, cur hoc tempore adversarii altaria ubique demoliantur, et pro altaribus mensas conviviales subsistuant, nisi quod intelligant altaria signa esse evidentissima sacrificii proprie dicti."

("Drugo vrelo, odakle se može spoznati stajalište starih otaca, vidi se iz običaja podizanja žrtvenika za služenje ove žrtve. Naime, ni protivnici ne negiraju da se žrtvenici ne običavaju graditi osim za žrtvu u pravom smislu riječi. Zato Calvin ovako govori u lib. 4. Institut. cap. 18. §12. o razlici sakramenta euharistije od žrtve u pravom smislu: 'Stol nam je dao', kaže, 'na kojem se hranimo, a ne žrtvenik na kojem se prinosi žrtva'. I Petar mučenik [Petar Vermigli] u knjizi contra Gardinerum par. 3 u odgovoru na prigovor 16., str. 710. piše da u Crkvi ne smije biti nikakvog žrtvenika. I prema tome, nema drugoga razloga zašto u ovo vrijeme protivnici posvuda uništavaju žrtvenike, a umjesto žrtvenika postavljaju gozbene stolove, nego zato što razumiju da su žrtvenici najočitiji znak žrtve u pravom smislu riječi.")

Nakon toga Bellarmin navodi pojedina mjesta iz djela starih kršćanskih pisaca koja govore o žrtvenicima. Već je u prethodnim poglavljima dokazao na temelju Svetoga pisma i spisa otaca da je sv. misa stvarna žrtva, a ovdje dodaje daljni dokaz iz vjekovne upotrebe žrtvenika: 

"Quare si veteres patres ad Eucharistiam celebrandam altaria semper habuisse demonstrare poterimus, demonstratum simul erit Eucharistiam ex eorum sententia sacrificium esse vere ac proprie dictum. Ac primum in canonibus apostolorum 3. et 4. aperta est mentio altaris ad Eucharistiam offerendam erecti. Dionysius quoque cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae altaris meminerit. Tertullianus in lib. De poenitentia inter alia signa humilitatis poenitentium numerat presbyteris advolvi, aris Dei aggeniculari, et in lib. De oratione in ultimis verbis: 'Solemnior', inquit, 'erit statio tua, si et ad aram Dei steteris'. Cyprianus lib. 1. epist. 9. iubet ut non offeratur sacrificium pro quodam christiano defuncto, qui reliquerat presbyterum rerum temporalium procuratorem et caussam reddit, quia non est dignus ut pro illo sacrificetur, qui sacerdotem Dei ab altari abstraxit. Eusebius lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. multa dicit de altari Ecclesiae. Optatus Milevitanus lib. 6. contra Parmenianum: 'Quid est', inquit, 'tam sacrilegum, quam altaria Dei, in quibus aliquando et vos obtulistis, frangere?' Et ibidem altare esse dicit sedem Corporis Christi... S. Antonius, ut in eius vita scribit Athanasius, cum praevidit futuram haeresim Arianam, videre sibi visus est, feroces quosdam mulos calcibus evertentes Christi altaria."

("Zato ako uspijemo dokazati da su stari oci uvijek imali žrtvenike za celebriranje Euharistije, bit će istovremeno dokazano da je Euharistija po njihovom stajalištu žrtva istinita i u pravom smislu riječi. Pa, prvo u apostolskim kanonima 3. i 4. otvoreno se spominje žrtvenik podignut za prikazivanje Euharistije. I Dionizije spominje žrtvenike, cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae. Tertulijan u knjizi De poenitentia među ostalim znakovima poniznosti pokornika ubraja bacanje ničice pred svećenika, poklecanje pred žrtvenikom Božjim, i u knjizi De oratione među zadnjim riječima kaže: 'Svečanije će biti tvoje stajanje ako stojiš kod žrtvenika Božjega'. Ciprijan u lib. 1., epist. 9. naređuje da se ne prinosi žrtva za onog pokojnog kršćanina, koji je postavio svećenika za upravitelja vremenitih stvari i navodi kao razlog: da taj nije dostojan da se za njega žrtvuje, koji je svećenika Božjega odvukao od žrtvenika. Euzebije u lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. mnogo govori o žrtveniku Crkve. Optat Milevitanski u lib. 6. contra Parmenianum kaže: 'Što li je toliko svetogrdno kao razbijati žrtvenike Božje na kojima ste i vi nekada prikazivali?' I na istom mjestu kaže da je žrtvenik sjedište Tijela Kristova... Kad je sv. Antun [Pustinjak] predvidio da će se u budućnosti pojaviti arijansko krivovjerje, kako piše Atanazije u njegovom životopisu, činilo mu se da vidi nekakve divlje mazge kako kopitima ruše žrtvenike Kristove.")

Zadržimo se malo kod ovog zadnjeg primjera, koji je inače dosta poznat.
Sv. Antun Pustinjak je prorekao da će se pojaviti arijansko krivovjerje, dvije godine prije nastanka te hereze, u viziji u kojoj je vidio divlje mazge kako kopitima udaraju i ruše oltar.

Potražio sam među djelima sv. Atanazija životopis sv. Antuna Pustinjaka, da prenesem njegove točne riječi o ovoj poznatoj viziji.
Evo kako glase (Vita beati Antonii Abbatis, cap. 51.):

"Cum enim fratribus circa se sedentibus operaretur, intente fixit oculos in coelum, gemens atque suspirans; et post aliquantum spatium revelationis incoeptae nimio dolore contremuit; et statim fixis genibus ante Dei vultum provolutus oravit, ut clementia sua futurum scelus averteret. Succedunt orationi lacrymae, metus ingens invadit praesentes, obsecrant ut tantae calamitatis exponeret visionem. Singultus occupant vocem, lingua fletibus praepeditur, et in medio conatu sermo gemitu interrumpitur. Vix tamen cum vociferatione luctuosa ait: 'Melius est, o filioli, impendens piaculum cita morte lucrari'. Sic incipiens rursum lacrymis vincitur, et inter aegra suspiria tandem pectori commodans vocem: 'Magnum', inquit, 'quoddam et universis saeculis inauditum imminet nefas. Magno fides catholica turbine subvertetur, et homines iumentis similes Christi sancta diripient. Vidi enim altare Domini mulorum circumdatum multitudine qui crebris calcium ictibus omnia dissipabant. Haec est causa gemituum meorum quos audistis.' Et facta est vox Domini dicens: 'Abominabitur altarium meum'. Nec mora, visionem sequitur effectus; nam post annos duos saeva Arianorum irrupit insania."

("Kad je, naime, radio s braćom koja su sjedila oko njega, pozorno je upro oči prema nebu, jecajući i uzdišući, a nakon nekog vremena, poslije početka objave, stao se tresti od boli, i odmah je pohitio klečeći moliti pred licem Božjim da svojom milošću odvrati nadolazeći zločin. Molitvu su slijedile suze, velik je strah obuzeo prisutne; molili su ga da im pripovijedi to viđenje tolike opasnosti. Jecanje mu je obuzimalo glas, plač je sputavao jezik i hroptanje je prekidalo pokušaje govora. Ipak je jedva usred teških uzdisaja svladao glas: 'Bilo bi bolje, dječice, umrijeti nego doživjeti nadolazeću nedaću'. Tako je počeo, ali je potom svladan suzama, i usred bolnih jecaja ipak uspio pustiti glas iz prsiju: 'Veliki', rekao je, 'i u svim vjekovima nečuveni zločin prijeti. Velikim će se metežom potkopavati katolička vjera, i ljudi će poput goveda rastrgati svetinje Kristove. Vidio sam, naime, kako je žrtvenik Gospodnji okružen mnoštvom mazgi, koje su čestim udarcima kopitima sve uništavale. To je uzrok mojih jecaja koje ste čuli.' I čuo se glas Gospodnji kako govori: 'Oskvrnut će moj žrtvenik'.  Bez zadrške, viđenje je slijedilo djelovanje: naime, nakon dvije godine izbilo je divlje arijansko ludovanje.")

Eto... A povijest se, nažalost, ponovila... U 16. stoljeću kad su protestanti razbijali žrtvenike, i u 1960-ima i 70-ima - nakon uvođenja Novus Orda - kad su modernisti, poput svojih protestantskih uzora, uništavali stare žrtvenike i zamjenjivali ih običnim stolovima.


A sad ću vam otkriti zašto sam uopće odlučio napisati ovaj tekst. Neki dan sam naišao na jedan članak Zvonka Pažina na portalu "Vjera i djela", gdje dotični tvrdi:

 "U počecima su se kršćani okupljali oko stola koji je bio u običnoj kući. Bio je to stol za blagovanje. Osim toga, kršćani su se u početku čuvali toga da se njihova vjera poistovjećuje s poganskom. Kršćani, naime, nisu imali ni hrama, ni svećenika ni žrtvenika..."

Ovo su upravo one krive tvrdnje koje je pobio sv. Robert Bellarmin na gore navedenom mjestu, gdje je iz starokršćanskih spisa dokazao da su kršćani uvijek imali žrtvenike.
I sad pazite, nastavnici na današnjim KBF-ovima zastupaju i šire teze protiv kojih su se crkveni naučitelji poput Bellarmina tako žestoko borili. A ovo je samo jedan primjer... Gotovo u svakom Pažinovom članku mogao bih naći jedan ovakav problem.

I što se sad događa? Mladi svećenici se sjete da im je neki profesor rekao: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika" - i onda takve ili slične stvari ponavljaju u propovijedima, na sablazan vjernika.

No, pitajmo se: Što li uče studente teologije ljudi koji su se otvoreno suprotstavili zahtjevu pape Benedikta XVI. da se u novom misalu točno prevedu riječi "pro multis" ("za mnoge") ili koji žele još novih euharistijskih molitava, npr. poseban kanon "za misu s djecom" (Z. Pažin - Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala)?

Uopće ne bih obraćao pozornost na Pažinova pisanja da se ne radi o nekome tko utječe na odgoj budućih svećenika. Svjedoci smo tome da mladi svećenici, u velikom dijelu, imaju veoma slabo znanje.

A zašto nas to čudi ako imaju profesore koji se dive dekadentnom njemačkom "modelu vjerskog života" i koji govore stvari tipa: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika"? 
A u toj tezi se, usput budi rečeno, zapravo radi o lošoj interpretaciji riječi poganina Cecilija iz dijaloga Minucija Feliksa "Octavius".

No, i to je razjasnio Bellarmin na kraju gore navedenog poglavlja:

"Sed forte obiiciet aliquis Minutium Felicem, qui in dialogo qui inscribitur Octavius, inducit Caecilium ethnicum ita loquentem cum Octavo christiano: 'Cur nullas aras habent (christiani) nulla templa, nulla simulacra?' Sed facilis est solutio: Nam christiani illis temporibus duplici de caussa cavebant; ne ulli ethnici interessent in sacris nostris. Primum, quia non erant idonei ad tanta mysteria intuenda. Deinde, ob metum persequutorum, propter quam caussam etiam frequenter in cryptis et cavernis vel certe in privatis domibus furtim rem divinam facere cogebantur..."

("Ali, možda će netko predbaciti Minucija Feliksa, koji u dijalogu koji se naziva Octavius, uvodi poganina Cecilija koji ovako govori s kršćaninom Oktavijem: 'Zašto nikakve žrtvenike nemaju (kršćani), nikakve hramove, nikakve slike?' No, jednostavno je rješenje: Naime, kršćani su se u onim vremenima najopreznije čuvali iz dva razloga, da ne bi bilo koji pogani prisustvovali našim svetinjama. Prvo, jer nisu dostojni da gledaju tolika otajstva. Zatim, zbog straha od progonitelja, iz kojeg su razloga također često bili prisiljeni skrovito obavljati svete obrede u kriptama i špiljama i zasigurno u privatnim kućama...")

Dakle, ako pogani poput Cecilija nisu bili svjesni da kršćani imaju žrtvenike, to je bilo zato što su kršćani u tajnosti obavljali svete obrede u vremenima progona.
Pogledajte samo koliko je Bellarmin gore nabrojao svjedočanstava o kršćanskim žrtvenicima iz najranijih vremena.

I samo Sveto pismo daje svjedočanstvo tome. Sv. Pavao jasno kaže: "imamo žrtvenik":

"Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora."
(Heb 13, 10)

Upravo su to mjesto često navodili katolički pisci protureformacije kad su se suprotstavljali protestantskim ikonoklastima i rušiteljima oltara.

Na primjer, isusovac Franjo Coster (Enchiridion controversiarum nostri temporis, s.339.)

"In Epistola ad Haebreos, cap. 13. 'Habemus altare de quo edere non habent potestatem, qui tabernaculo deserviunt'. Satis manifeste dicitur in Ecclesia esse altaria, atque de illo altari aliquos edere, nimirum christianos, non autem illos qui tabernaculo deserviunt, id est, qui adhuc in Iudaismo legem observant, necdum conversi ad fidem. Si habemus altare, ergo et sacrificium, quae duo inter se sic referuntur, ut non possit esse altare, nisi propter sacrificium."

("U Poslanici Hebrejima, glava 13.: 'Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora'. Sasvim se očito kaže da u Crkvi ima žrtvenika, i da sa tog žrtvenika neki jedu, dakako kršćani, ali ne oni koji služe šatoru, to jest, koji još obdržavaju zakon u židovstvu, i nisu se još obratili na vjeru. Ako imamo žrtvenik, onda imamo i žrtvu, koji se međusobno tako odnose, da ne može biti žrtvenika, osim zbog žrtve.")

Treba čitati katoličke pisce iz vremena protureformacije. Kad ih čitate, zapravo shvatite da su oni pobijajući protestantske zablude, istodobno velikim dijelom pobili i zablude današnjih modernista. Jer modernizam i nije ništa drugo nego jedna nova verzija protestantizma.

Nije slučajno da su modernisti uništavali oltare i devastirali crkve, poput kalvinista iz 16. stoljeća. To je potpuno isti mentalitet, kojem je u središtu duhovnog života anarhični subjektivizam, a glavno pravilo molitve i liturgije: improvizacija.
Sjetimo se kako su opustošili hrvatske crkve: Pokoncilska devastacija crkava.

Nauk mladoga misnika

Fra Petar Knežević (1701.-1768.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih franjevaca 18. stoljeća. Djelovao je u Sinju, Makarskoj i Visovcu, a ostao je čuven kao skladatelj i pjesnik. Napisao je više djela duhovna i poučna sadržaja.

Knežević je 1766. objavio djelo Nauk mladoga misnika, priručnik za celebriranje sv. mise. Tu se veoma uredno i pregledno objašnjavaju rubrike (tradicionalnoga) Rimskoga misala.

Knjižica precizno izlaže pravila što i kako svećenik treba postupati na sv. misi.
Da navedem samo nekoliko primjera s početka, koji govore poklecanjima i naklonima...

"Pokloni od kolina, koje misnik ima činit na sv. Misi:
1. Vazda kad se prođe ili dođe prid oltar gdi je sv. Sakramenat.
2. Kad sađe prid oltar za počet svetu misu gdi je sv. Sakramenat.
3. Svagdi kad se nađe u pištuli ili vanđelju zabiliženo: 'Ovdi se poklekne'.
4. U Virovanju na riči: 'i upućen jest'.
5. Svaki put posli posvećenja tičući u [h]ostiju pokloni se prija i posli kolinom.
6. Na svarhi vanđelja sv. Ivana, govoreći: 'i Rič put' etc.
7. Kad se dolazi ili odlazi sride oltara, a sv. Sakramenat prikazan.
8. Kad se prolazi izprid oltara na komu je misnik posvetio.
9. Na riči: 'priklonite kolina' na misah 4. Vrimena."

"Prignutja niska spo tila:
1.Kad se dili misnik iz sakrištije u carkvu obučen za misu govoriti.
2. Kad dođe prid koji mu drago oltar gdi nije sv. Sakramenat
3. Kad se dili sride oltara k strani od pištule, za otvorit Misal.
4. Kad se povrati na sridu i sađe prid oltar za počet misu.
5. Kad prid Vanđelje govori: 'očisti sarce moje' etc.
6. Na riči: 'Te igitur', t.j. 'Tebe ubo' etc.
7. Posli dignutja Tila i Karvi na riči: 'Te supplices', t.j. 'priložno te molimo' etc.
8. Kad se pričešćuje.
10. Posli pričešćenja, kad se dili govoriti posli komunion.
11. Po svarsi mise sašavši prid oltar za diliti se.
12. Kad se dođe u sakrištiju gdi se svlači, križu."

 

"Prignutja s rameni:
1. Na riči:'Deus tu conversus'.
2. Na riči: 'Oramus te Domine per merita', 'Molimo te Gospodine za' etc.
3. Na riči: 'Suscipe sancta Trinitas'; 'Primi sveta Trojice'.
4. Na riči: 'in spiritu humilitatis', t.j. 'u duše smerenija' etc.
5. Na riči: 'svet do blagoslovljen' etc.
6. Na Jaganjče Božji i na Pokoj vičnji od martvi, i na tri molitve slideće.
7. Na Gospodine nisam dostojan."

"Prignutja samo glavom:
1. Vazda kad se govori Slava Ocu.
2. Na riči: Bogu, 'Klanjamo se tebi', 'fale uzdajemo', Isuse Karste, 'primi molenjah našah'.
3. Vazda kad se reče: 'pomolimo se' i kad se u molitvi imenuje Isus, ili svetoga od koga je Misa, tad se pokloni pram misalom.
4. Kad se ime Marijino spomene, papino, i uspomena se čini koga svetoga.
5. U Virovanju kad se reče: 'u jednoga Boga', Isukarsta, 'poklanjamo se'.
6. Na Slava Ocu od pisme umivanja na srid oltara križu.
7. Na riči 'Bogu našemu', 'fale uzdajmo' u prefacionu.
8. Na obedvi uspomene.
9. Na riči prija posvićenja: 'tebi fale uzdajemo'.
10. Kad se govori 'po Isukarstu Gospodinu našemu'.
11. Kad se govori u Korizmu prid molitvu: 'Priklonite glave vaše Bogu'.
12. Na molitvi kad se hoće da blagosov dade govoreći 'svemogući Bog'."

Nakon toga Knežević govori o držanju ruku svećenika na misi, kad treba raširiti ruke, sklopiti ruke, kad se treba prekrižiti itd.
A zatim redom izlaže sva pravila što i kako svećenik treba postupati na sv. misi, i posebna pravila za zavjetne mise, mise za pokojne itd.

Sve nam ovo pokazuje da se i u našim krajevima stoljećima pazilo na točno izvršavanje rubrika. Kao i u drugim katoličkim zemljama, i u Hrvatskoj je bilo priručnika koji su služili kao pomoć svećenicima u obavljanju njihove uzvišene zadaće.
Kneževićev "Nauk mladoga misnika" je tome svjedok, kao i kasniji priručnici poput Gjanićeva: Priručnika za vršenje službe Božje po propisima rimskoga obreda (1919.).

Utjecaj privatnih objava na crkveni život

Kad sam nedavno govorio o knjizi Josipa de Gallifeta "De cultu sacrosancti Cordis Jesu" (ovdje), u vezi s blagdanom Presvetoga Srca Isusova, nisam spomenuo jednu stvar koja je meni osobno privukla pozornost kad sam prošloga ljeta (iznova) čitao tu knjigu.

Cilj je te knjige (koja je napisana 1726. god.) bio uvjeriti crkvene vlasti o potrebi uvođenja blagdana Presvetoga Srca Isusova. Izgleda da su neki tadašnji protivnici tog blagdana smatrali da ne bi bilo primjereno uvesti blagdan samo na temelju privatnih objava.

De Gallifet im odgovara da je već ionako velik broj svetkovina uveden na temelju privatnih objava, i to još od najstarijih vremena Crkve (npr. spomendan našašća moći sv. Stjepana Prvomučenika, koje su nađene zbog privatnih objava jednome svećeniku). Također naglašava da su brojni crkveni redovi nastali na temelju privatnih objava koje su primili njihovi utemeljitelji.


Vrijedi ovdje navesti točne riječi de Gallifeta:

"Ante omnia, hoc observare juvabit: quam multa sint in Ecclesia Catholica, religionis officia, aliaque omnis generis pia opera, ad Dei gloriam, sanctorum cultum, animarum bonum, spectantia; quae quum in singulis regnis, provinciis ac pene civitatibus recepta jam ac stabilita sint; non aliam tamen habent originem, quam privatas revelationes: seu summis pontificibus, seu episcopis, seu aliis sanctis viris aut foeminis divinitus injectas. Mitto religiosorum ordinum, tam virorum quam mulierum, institutiones; quae prope omnes Deo aut Virgine Matre revelantibus, initium accepere; uti ex fundatorum vitae actis ac propriis cujusque ordinis annalibus certissime constat. Mitto innumera, quae in monumentis ecclesiasticis passim occurunt, ad fidei propagationem, ad malorum Ecclesiae impendentium liberationem, aut bonorum procurationem conducentia, ab eodem fonte profecta. Haec mitto, ut in rebus quae proposito nostro magis congruunt haereamus. Enimvero quot in Ecclesia celebritates, ac festi dies; quot devotionis officia, ac pietatis exercitia, fidelium usu ubique recepta, initium a privatis revelationibus habuere? Quid memorem festa inventionis Sanctae Crucis, dedicationis Sanctae Mariae ad Nives, ejusdemque Virginis conceptionis, nativitatis ac visitationis festivitates, rosarii ac scapularis solemnitates, apparitionem s. Michaelis Archangeli, inventionis Sancti Stephani, aliaque ejusmodi sexcenta, adeo nota et communia, ut pigeat his enumerandis immorari?"

("Prije svega, pomoći će ako ovo promotrimo: kako je mnogo vjerskih službi u Katoličkoj Crkvi i drugih pobožnih djela svake vrste koje se tiču slave Božje, štovanja svetaca i dobra duša, koje su već prihvaćene i ustaljene u svim kraljevinama, pokrajinama i gotovo svim gradovima, a nemaju drugog izvora, nego privatne objave: bilo vrhovnim svećenicima, bilo biskupima, bilo da su drugim svetim muževima ili ženama božanski utisnute. Uzmite uspostavu redovničkih družbi kako muških tako ženskih, od kojih su gotovo sve dobile početak od objava Boga ili Djevice Majke, kao što je vrlo očito iz životopisa utemeljitelja redova i njihovih vlastitih anala. Uzmite mnoštvo [objava] koje se nalaze u crkvenim spomenicima, a tiču se širenja vjere, oslobođenja Crkve od zala koja joj prijete, ili dobrih djela koja bi trebalo izvršiti. Ovo navodimo kako bismo bolje objasnili naš prijedlog. Štoviše, koliko je u Crkvi svetkovina i blagdana, koliko devocija i pobožnosti koje su posvuda prihvaćene od vjernika, a imaju početak u privatnim objavama? Da samo spomenem blagdane: našašće svetoga Križa, posvete crkve Svete Marije od snijega, blagdane začeća, rođenja i pohođenja iste Djevice, svetkovine ružarija i škapulara, ukazanje sv. Mihaela Arkanđela, našašća svetoga Stjepana, i drugih šesto sličnih primjera, koji su toliko poznati i zajednički, da bi bilo zamorno zadržati se u njihovu nabrajanju.")

De Gallifet posebno ističe blagdan Tijelova, koji je uveden na temelju privatnih objava sv. Julijane iz Liègea:

"Verum inter omnes ejusmodi festivitates, quarum initia, privatae cuipiam revelationi referri debent; una est, tota Ecclesia celeberrima, tam ad propositum nostrum accomodata, ut nefas sit, illam hoc loco praeterire. Celebritatem dico Corporis Christi: in cujus institutione, tanta reperitur, cum ea de qua agimus, conformitas, ut mihi utriusque originem, progressum, modum, successus, difficultates, incrementa attente consideranti, nihil omni ex parte similius esse posse, visum fuerit... Igitur ex legitimis historiae ecclesiasticae monimentis, duo circa festivitatis Corporis Christi institutionem, pro certis habentur. Primum: eam ortum sumsisse ex facta privata revelatione. Constat hoc punctum, ex ipsa institutionis bulla Urbani IV. his verbis: 'intelleximus olim dum in minori essemus officio constituti, quod fuerat quibusdam catholicis divinitus revelatum, festum ejusmodi generaliter in Ecclesia celebrandum.' Fuit autem haec revelatio facta virgini Deo sacrae, nomini Julianae, quae postea in sanctorum numerum relata est: ejusque festus dies in 5. Aprilis incidit. Secundum: hujus festivitatis initia, innumeris magnisque contradictionibus ac difficultatibus patuisse."

("Zaista, među svim takvim svetkovinama, čije početke treba staviti u neku privatnu objavu, jedna je, u cijeloj Crkvi najslavnija, toliko slična s našim prijedlogom da bi bilo neprimjereno ne spomenuti je na ovom mjestu. Govorim o blagdanu Tijela Kristova: u čijoj se uspostavi vidi takva podudarnost s onim o kojem govorimo [tj. blagdanom Presvetoga Srca Isusova], da mi se čini da ništa ne može biti sličnije kad sam pozorno promotrio njihovo podrijetlo, napredak, uspjeh, teškoće i rast... Dakle, iz legitimnih crkvenih izvora, dvije stvari su sigurne o uspostavi blagdana Tijela Kristova. Prvo: njegov je postanak vezan uz privatnu objavu. Ovo je očito iz same bule njegove uspostave od Urbana IV., u ovim riječima: 'shvatili smo nekoć dok smo bili na nižoj službi, da je nekim katolicima bilo božanski objavljeno, da ovakav blagdan treba općenito slaviti u Crkvi'. Ta je objava učinjena djevici posvećenoj Bogu, imenom Julijana, koja je kasnije proglašena svetom, a njezin je spomendan 5. travnja. Drugo: počeci ove svetkovine bili su suočeni s brojnim i velikim suprotstavljanjima i teškoćama.")

Kasnije de Gallifet detaljnije objašnjava sličnosti između ustanove blagdana Tijelova i blagdana Presvetoga Srca Isusova, uz naglasak na tome da im je početak u privatnim objavama svetim redovnicama.

Iz svega ovoga može se dobro vidjeti koliko su privatne objave utjecale na crkveni život. Njihov je utjecaj nezaobilazan u liturgiji i uspostavi brojnih svetkovina, u redovničkom životu, a napose u osobnim pobožnostima običnih vjernika.

No, osim istinitih i autentičnih privatnih objava, bilo je kroz stoljeća (a ima ih i danas) i mnogo lažnih objava, vizija, poruka... Pa se postavlja pitanje: Kako razlikovati autentične objave od lažnih objava i đavolskih prevara?

O tome je pisao jedan od najobrazovanijih papa u povijesti Benedikt XIV. u svom važnom djelu Doctrina de servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione.

Papa Benedikt XIV. ističe da se autentičnom može smatrati samo objava čiji se sadržaj u potpunosti slaže s naukom i tradicijama Crkve. A ako privatna objava sadrži bilo što protivno nauku Crkve, treba je odmah odbaciti. Važan je test da li se objava podudara sa stajalištima svetih otaca (str. 280.): 

"Praecipua itaque privatae divinae revelationis tessera est conformitas cum sacris Litteris, cum divinis et apostolicis traditionibus, cum moribus et definitionibus Ecclesiae, non quod statim ac hujusmodi conformitas eluceat, revelatio habenda sit ut divina; sed quod si revelatio illis adversetur, statim sit rejicienda, juxta monita Apostoli ad Galatenses 1, 6-9; 2. ad Thessalonicenses 2, 1-3; et ad Haebreos 13, 9.
Idem dicendum est de revelationibus continentibus aliquid unanimi sanctorum patrum aut theologorum sententiae contrarium, quae quidem patrum sententia in explicanda Sacra Scriptura et theologorum consensus in rebus fidei et morum, quanti sit, eruitur ex conciliis Tridentino et Viennensi."

("Prvenstveno je stoga znamenje božanskog podrijetla privatne objave: podudarnost sa svetim Pismima, sa božanskim i apostolskim tradicijama, s običajima i definicijama Crkve - ne zato što bi odmah čim se takva podudarnost pojavi, trebalo držati objavu božanskom, nego ako im je protivna, treba je odmah odbaciti, prema upozorenjima Apostola Galaćanima 1, 6-9; 2. Solunjanima 2, 1-3; i Hebrejima 13, 9.
Isto treba reći o objavama koje sadrže bilo što protivno jednoglasnom stajalištu otaca ili teologa, jer se važnost stajališta otaca u tumačenju Svetoga pisma i jednoglasnost teologa u stvarima koje se tiču vjere i običaja, izvodi iz zaključaka koncila u Tridentu i Vienni.")

Dakle, privatnu objavu treba temeljito teološki analizirati. Sve što se u njoj kaže: riječ po riječ, rečenicu po rečenicu - i pažljivo (rekao bih: skrupulozno) provjeriti je li sve u skladu s naukom Crkve: Svetim pismom, Tradicijom, spisima svetih otaca, definicijama općih koncila itd.

Dobar primjer takve temeljite analize možete vidjeti u klasičnom rimskom izdanju privatnih objava sv. Brigite, koje je tiskano 1606. godine uz odobrenje i povlasticu samoga pape Pavla V.: Revelationes sanctae Brigittae.

Pogledajte samo jednu stranicu... Vidjet ćete da iza svakog poglavlja dolaze bilješke (notae) u kojima se analizira to poglavlje: nerijetko i grafijski (usporedba raznih rukopisa Brigitinih objava) i teološki (usporedba s djelima svetih otaca, crkvenih naučitelja i drugih istaknutih teologa).

Dakle, pazilo se na svaku riječ, na svaki izraz... Moram priznati da se ponekad i začudim kad vidim na koje su sve detalje pazili teolozi koji su analizirali vizije sv. Brigite.
No, sve je to itekako potrebno.

Baš me zanima bi li pobornici nekih novijih, modernih privatnih objava bili spremni podvrgnuti svoje tvrdnje jednoj ovakvoj temeljitoj teološkoj analizi... Čini mi se da ne bi, jer su i sami svjesni da ne bi izdržale ozbiljniju provjeru.

Osim toga, treba istaknuti da je za razlikovanje autentičnih objava od lažnih vizija i objava, potrebno temeljito proučiti što su o toj temi pisali crkveni naučitelji: sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska i dr.
Onaj koji to nije pažljivo proučio, ne bi se smio stavljati sucem, koji proglašava ovu ili onu privatnu objavu autentičnom. Nažalost, danas se na to slabo pazi.

Aktualno i potrebno

Ovdje imamo primjerak propovijedi sv. Antuna Padovanskog "O svima svetima", tiskan 1521. godine, koji možete vidjeti ovdje: Sermones de omnibus sanctis.
Činjenica da su propovijedi sv. Antuna tiskane u tolikim izdanjima kroz stoljeća samo govori koliko su bile popularne.

Napomenuo sam već nekoliko puta na ovom blogu da su propovijedi sv. Antuna odličan putokaz kroz crkvenu godinu (prema tradicionalnom obredu), jer redovito prate misne obrasce prema (tradicionalnom) Rimskom misalu.

Zanimljivo je da je u ovdje navedenoj skupini propovijedi, koje inače prate zajedničke obrasce za mise na blagdane svetaca (za apostole, evanđeliste, mučenike, ispovjednike, djevice...), na početak stavljena propovijed sv. Antuna koja govori o obredima Velikog četvrtka, a koja nosi naziv "Sermo de coena Domini".

U toj propovijedi, među obredima Velikog četvrtka, sv. Antun govori i o obredu rekoncilijacije javnih pokornika. To su bili pokornici koji bi se na početku korizme ispovijedili, pa im je određena pokora koju su obavljali tijekom cijele četrdesetnice. Prvo bi bili simbolički "istjerani" iz crkve na Čistu srijedu (i sam obred pepeljenja je ostatak nekadašne ekspulzije javnih pokornika), a zatim su nakon četrdesetodnevne pokore primani u crkvu na Veliki četvrtak, obredom rekoncilijacije.

Naime, u Crkvi su nekada za javne grijehe određivane javne pokore (kad kažem "nekada", to ne znači da se ovo i danas ne bi moglo raditi - dapače, pogledaj naš Rimski obrednik iz 1929., str. 79.).
Javni grijeh je, na primjer, kad mladić i djevojka nevjenčano žive zajedno na očigled cijele zajednice. Dakle, ako se takve osobe pokaju za svoje grijehe, okane se te opačine, prestanu sa sramotnim konkubinatom, i svaka zasebno ode svećeniku na ispovijed - svećenik bi im odredio javnu pokoru u određenom vremenskom razdoblju. Javnom pokorom se nastoji ispraviti javna sablazan koja je izazvana javnim grijehom.

Cijeli obred ekspulzije i rekoncilijacije pokornika zadržao se u Rimskom pontifikalu sve do 20. stoljeća. Redovito je tiskan u izdanjima tradicionalnog pontifikala, iako se stoljećima nije koristio.
Obred ekspulzije javnih pokornika na Čistu srijedu, prema tradicionalnom Rimskom pontifikalu, možete vidjeti ovdje, a obred rekoncilijacije javnih pokornika na Veliki četvrtak: ovdje.


U vrijeme sv. Antuna ti su obredi još bili u praksi, pa tako on propovijeda o obredu rekoncilijacije: povlačeći, po svom običaju, paralele s nekim događajima iz Biblije...

"Primo ergo ad literam, revocat Ecclesia poenitentes in ecclesiam, qui in principio Quadragesimae eiecti fuerant, qui signari possunt per illud: 'Dimisit Noe mane columbam ex arca. At illa venit ad eum ad vesperam portans ramum olivae, virentibus foliis in ore suo' (Gen. 8, 10-11). Columba pro cantu gemens, est anima pro peccatis suis gemebunda, quae mane, id est in principio quadragesimae ab arca, id est, ab Ecclesia in qua ut in arca qui erant soli salvi facti sunt, emittitur, sed ad vesperam, id est, in fine quadragesimae, hodie scilicet reversa, in Ecclesiam recipitur, ramum portans olivae, id est gratiarum actionem de obtenta misericordia - 'In fletu venient' (Ier. 31, 9) - ecce, gemitus columbae, 'et in misericordia reducam eos' - ecce, ramus olivae. 'Et adducam eos per torrentes aquarum in via recta et non impingent in ea.' Sic operatur Spiritus Sanctus circa incipientes, qui prius merito ab ecclesia eiecti, per poenitentiam gemebundi redeunt ad Christum, olivam misericordiae in ore ferentes per gratiarum actionem."

("Prvo dakle doslovno, priziva Crkva pokornike u crkvu, koji su na početku četrdesetnice bili istjerani, a koje bi se moglo označiti onom: 'Pusti Noa ujutro golubicu iz arke. A ona mu se vrati navečer noseći u kljunu maslinovu grančicu sa zelenim listovima' (Post 8, 10-11). Golubica koja umjesto pjeva ima jecanje, duša je koja treba jecati nad svojim grijesima, koja se ujutro, to jest na početku četrdesetnice, pušta iz arke, to jest, iz Crkve u kojoj su se - kao u arci - spasili samo oni koji u njoj bijahu, ali se vraća navečer, to jest, danas na kraju četrdesetnice, prima se u crkvu noseći maslinovu grančicu, to jest, zahvalu za primljeno milosrđe - 'Doći će u suzama' (Jer 31, 9) - eto, jecaj golubice, 'i u milosrđu ću ih vratiti' - eto, maslinova grančica. 'Vodit ću ih kraj potočnih voda,
putem ravnim kojim neće posrnuti.' Tako djeluje Duh Sveti prema onima koji počinju, koji su prethodno zasluženo istjerani iz crkve, a sad se jecajući vraćaju Kristu, noseći u ustima maslinu milosrđa po zahvali.")

Kao što znate, pokora je potrebna za smanjivanje ili skraćivanje vremenitih kazni koje bi čovjek inače morao pretrpjeti na ovom svijetu ili u čistilištu. Pri tome, uvijek trebamo imati na umu da čovjek ne vidi tjelesnim očima koliko mu je još preostalo vremenitih kazni za grijehe. A još k tome, kad svakodnevno griješi, dodaju se nove kazne.

Sv. Antun će u jednoj kasnijoj propovijedi reći:

"vix potest aliquis in praesenti saeculo per quascunque tribulationes purgari, quin aliquid remaneat in purgatorio diluendum"

("jedva da bi se itko mogao u sadašnjem svijetu po bilo kojim nedaćama očistiti, a da mu nešto ne bi ostalo što bi morao okajati u čistilištu")

Stoga je velika pogreška kad ljudi nemarno propuštaju moliti za pokojne, koji su recimo puno trpjeli u ovom životu, misleći da su se već očistili svojim patnjama na ovome svijetu, pa da su tako izbjegli čistilište.

Navest ću zato cijeli kontekst gore navedenog upozorenja sv. Antuna.
Kao i obično, povukao je paralelu s jednim događajem iz Biblije: u ovom slučaju s događajem iz zadnjeg poglavlja Knjige postanka, koje opisuje kako su se Josip i braća, noseći tijelo oca Jakova kako bi ga pokopali u zemlji kanaanskoj, zadržali sedam dana na gumnu Atad, gdje su oplakivali mrtvog oca:

"I dođoše do gumna Atad, koje se nalazi s onu stranu Jordana: gdje su održavajući svečano jadikovanje, velikim i žestokim plačem ispunili sedam dana." (Post 50, 10)

Sv. Antun ovdje uspoređuje Atad sa čistilištem:

"Sed nota, retardati sunt in area Achad septem diebus, ubi planxerunt planctu vehementi et sic inde profecti sunt. In quo docemur quod vix potest aliquis in praesenti saeculo per quascunque tribulationes purgari, quin aliquid remaneat in purgatorio diluendum. Per aream enim Achad latitudo purgatorii designatur. Unde sicut in area purgatur triticum, ita animae salvandorum. Achad namque planctus Aegypti vel servitus festina interpretatur. Unde statum purgatorii significat, ubi animae amare plangunt quod minus hic fecerunt..."

("Ali pazi, zadržani su na gumnu Atad sedam dana, gdje su plakali velikim plačem i tako su odatle otišli. Iz čega učimo da bi se jedva itko mogao u sadašnjem svijetu po bilo kojim nedaćama očistiti, a da mu nešto ne bi ostalo što bi morao okajati u čistilištu. Naime, gumno Atad označava širinu čistilišta. Stoga, kako se na gumnu pročišćava žito, tako se pročišćavaju i duše spašenika. Atad se naime prevodi kao 'plač Egipta' ili 'brzo sužanjstvo'. Zato stanje čistilišta označava gdje duše gorko plaču jer su to manjkavo ovdje činili...")

S naše pak strane, dužnost je molitva za duše u čistilištu. Sv. Antun naglašava da je molitva za pokojne: djelo milosrđa (De virginibus, serm. I.):

"oratio solvit peccatorem a carcere, id est, animam de purgatorio. 'Memor esto mei dum bene tibi fuerit, ut suggeras Pharaoni, ut educat me de isto carcere.' (Gen. 40, 14)."

("molitva oslobađa grešnika iz tamnice, to jest, dušu iz čistilišta. 'Sjeti me se kad ti opet bude dobro, da preporučiš faraonu, da me izbavi iz ove tamnice.' (Post 40, 14)")

I sad se postavlja pitanje: koju molitvu moliti za duše u čistilištu?
Svaka je molitva dobra i korisna, ali tko je u mogućnosti bilo bi dobro da koristi one molitve, riječi i formule koje je Crkva uvijek koristila. 
Ovdje počasno mjesto drži služba za mrtve (Officium defunctorum - Oficij za pokojne). To je, ustalom, ono što je i sam sv. Antun molio, kao i ostali sveci (zapadne tradicije).

Nedavno sam čitao da su neka istraživanja dokazala da je Oficij za pokojne vjerojatno stariji od vremena sv. Grgura Velikoga, što se vidi po njegovoj veoma arhaičnoj strukturi.
A održao se kroz sva ova stoljeća, iz mnogih razloga, a prvenstveno zato što je jednostavno rečeno: učinkovit! Zato što zaista pomaže dušama u čistilištu.

Svijest o tome možete ponekad vidjeti i na samim naslovnicama tiskanih izdanja tog oficija.
Evo, na primjer, jedno izdanje Oficija za pokojne iz 1674. godine, koje na naslovnici ima sliku duša koje trpe u čistilišnom ognju.
Pokazuje i kako anđeli izvode duše iz čistilišta, što se i događa kad se moli za te duše.

Franjevački novaci su nekada učili Oficij za pokojne napamet, tako da su ga mogli bilo gdje moliti, bez obzira je li im pri ruci brevijar ili knjižica s oficijem.
Zanimljivo je da se to spominje na internetskim stranicama nekih franjevačkih provincija na ovim našim prostorima.
Tako na stranici Novicijat franjevačke provincije Bosne Srebrene imate povjesni pregled razvoja franjevačkog novicijata, gdje piše:

"Još je Speculum disciplinae ad novitios zahtijevao od onih novaka koji su imali nakanu postati svećenicima da napamet nauče gotovo čitav časoslov (Breviarium). Te sugestije ozakonio je generalni kapitul u Asizu 1340. s odredbom da se nijedan novak, koji bi htio biti svećenik, ne smije pustiti na zavjetovanje, dok napamet ne nauči: sve psalme svagdanjih hora, čitav oficij Blažene Djevice Marije i mrtvački, sedam pokorničkih psalama s litanijama svih svetih, sve psalme, himne, antifone, responzorije, kratka čitanja i molitve iz zajedničkog slavlja svetaca. Zadovoljavalo se time da novak zna Časoslov čitati i da razumije rubrike. Oni koji su već zavjetovani, da se ne pripuštaju na sljedeće znanosti, ili, ako su ih svršili, na ređenje, ili, ako su ređeni, na časti, sve dok ovom propisu potpuno ne udovolje. Određeno je, također, da provincijali koji bi ovaj propis prekršili ipso facto gube službu."

Ovo samo govori kolika je važnost tih molitava. Te bi molitve trebale biti jednako važne današnjoj generaciji, kao što su bile i svim prošlim generacijama.
Pa, ljudi moji, ako i sami vidite da su prijašnji naraštaji smatrali te molitve toliko važnima da su ih čak i učili napamet, nije li onda nerazborito da se danas ne koriste te iste molitve?
Zašto napustiti formule čija je učinkovitost potvrđena stoljetnom tradicijom???
Želim reći ovo: te su molitve potrebne i današnjem čovjeku.
Ne mislite valjda da današnji vjernik može imati neki lakši i brži put, nego vjernik prije 500 godina?

Te su nam molitve jednako potrebne danas, kao što su bile prije 100 godina, i prije 500 godina, i prije tisuću godina. Aktualne i potrebne!

Jedino što tražim je da Njega vidim kako kraljuje

Nakon što je sv. Margareta Marija Alacoque primila objave od Gospodina da proširi štovanje njegovog Presvetog Srca, ona je nastojala ostvariti tu zadaću kako je najbolje znala i mogla. Pri tome se susrela s nebrojenim teškoćama. Bila je silno žalosna kad su joj zabranili širenje javnog štovanja slike Presvetoga Srca Isusova.

No, u tim ju je trenucima utješio sam Gospodin, i to riječima koje bi i nama danas mogle biti velika utjeha: "Ne boj se. Ja ću kraljevati, bez obzira na sve što protiv toga pokušavaju moji neprijatelji."

Svetica u svojoj autobiografiji napominje da ona ništa drugo nije ni tražila, nego da vidi Krista Gospodina kako kraljuje (J. de Gallifet, De cultu sacrosancti Cordis, 1726., p. II., str. 106.-107.):

"In afflictione mea non habebam ad quem confugerem, nisi ad ipsummet Dominum, qui dejectum mihi erigebat animum, dicens assidue: 'Ne timeas. Regnabo, quicquid contra moliantur inimici mei, iisque omnes qui obstare conabuntur.' Quae verba me admodum consolata sunt, quandoquidem aliud optabam nihil nisi ut ipsum regnantem viderem."

("U svojoj patnji nisam imala kome pribjeći, osim samome Gospodinu, koji je uzdigao moj klonuli duh, govoreći postojano: 'Ne boj se. Kraljevat ću, bez obzira na sve što protiv toga pokušavaju moji neprijatelji, i svi oni koji se tome pokušavaju suprotstaviti.' Te su me riječi veoma utješile, jer ništa drugo i ne tražim, nego da Njega vidim kako kraljuje.")

U tom svjetlu, znakovito je da u časoslovu, u prvoj večernjoj blagdana Presvetoga Srca Isusova, antifona za psalam 109. glasi:

"Suavi iugo tuo, dominare Domine, in medio inimicorum tuorum"
("Slatkim svojim jarmom, vladaj Gospodine, posred svojih neprijatelja.")

U kontekstu psalma 109. koji počinje riječima:

"Reče Gospodin Gospodinu mojemu:
'Sjedi mi zdesna
dok ne podložim neprijatelje tvoje
pod podnožje nogama tvojim.'
Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja."

Važnost blagdana Presvetoga Srca Isusova

Francuski isusovac Josip de Gallifet (1663.-1749.) bio je jedan od ranih promicatelja štovanja Presvetoga Srca Isusova. Kao učenik sv. Klaudija de la Colombièrea, ispovjednika sv. Margarete Marije Alacoque, vrlo rano se upoznao s ovom pobožnošću.

Gallifet je 1726. objavio knjigu "De cultu sacrosancti Cordis Dei ac Domini nostri Jesu Christi" ("O štovanju presvetoga Srca Boga i Gospodina našega Isusa Krista").
Možete je vidjeti ovdje: De cultu sacrosancti Cordis Dei ac Domini nostri Jesu Christi.

Knjiga je posvećena papi Benediktu XIII., kome je zapravo i bila upućena s ciljem da ga uvjeri u potrebu uspostave blagdana Presvetoga Srca Isusova.
Prvi dio knjige iznosi povijest štovanja Presvetoga Srca Isusova u Katoličkoj Crkvi, a na kraju donosi neke molitve Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Drugi dio knjige govori o životu i viđenjima sv. Margarete Marije Alacoque. Sadrži prijevod njezinih spisa na latinski: autobiografije (koju je napisala po nalogu svog duhovnika) i nekih njezinih pisama.

Tu autobiografiju bi svakako trebali pročitati svi oni koji se žele dublje upoznati sa svrhom štovanja Presvetoga Srca Isusova.
Evo, da izdvojim ovdje samo ono ključno viđenje kojim je najavljeno ustanovljenje posebnog blagdana Presvetog Srca Isusova:

"Quum aliquando essem coram sanctissimo Sacramento die octava ipsius festi, accepi a Deo meo profusas ipsius amoris gratias, mihique suboriri sensi desiderium ipsius beneficiis aliqua ex parte respondendi, eique amorem pro amore reddendi et dixit mihi: 'Non potes majorem mihi amorem testari, quam id faciendo quod jam toties a te petii.'
Tunc divinum Cor suum mihi manifestans: 'En', inquit, 'Cor illud quod homines ita dilexit ut nihil praetermiserit ad suum ipsis amorem significandum, se etiam exhaurire et consumere non dubitans et in gratiarum actiones a plerisque nihil accipio aliud, quam ingrati animi signa, aliis irreverenter et sacrilege, aliis frigide et contemtim erga hoc amoris Sacramentum se gerentibus. Verum quod me gravius tangit illud est, quod mihi consecrata corda sic se gerunt. Quamobrem id a te peto, ut feria sexta proxime sequens octavam sanctissimi Sacramenti peculiari festo dicata sit in honorem sacratissimi Cordis mei; qui dies celebrabitur potissimum sacra Eucharistia suscipienda et luendis solemni satisfactione injuriis, quae ipsi sacratissimo Cordi illatae sunt, quamdiu in sacris aris sanctissimum Sacramentum publice adorationi palam propositum fuit. Ego vero tibi polliceor, Cor meum dilatatum iri ad effundendos abunde divini sui amoris influxus, in eos qui hunc ipsi honorem exhibebunt et ab aliis exhibendum procurabunt.'
Et ad haec cum respondissem me nescire qua ratione possem exequi quod ex me, a tam longo jam tempore, requirebat, dixit mihi ut super ea re alloquerer servum suum patrem de la Colombiere, quem mihi ad hoc consilium exequendum miserat."

("Kad sam jednom bila pred presvetim Sakramentom na osmi dan od njegova blagdana, primila sam od moga Boga obilne milosti njegove ljubavi, i osjetila da se u meni javlja želja da barem u jednom dijelu odgovorim, i da mu uzvratim ljubavlju za ljubav, a on mi je rekao: 'Ne možeš mi očitovati veću ljubav, nego tako da učiniš ono što sam već toliko puta od tebe zatražio.'
Tada je otkrivajući mi svoje božansko Srce: 'Evo', rekao, 'onoga Srca koje je ljude toliko ljubilo da ništa nije propustilo kako bi im pokazalo svoju ljubav, ne oklijevajući se iscrpiti i trpjeti, a kao zahvalu od mnogih [ljudi] ne primam ništa drugo osim znakova nezahvalnosti, dok se prema ovom Sakramentu jedni odnose nedostojno i svetogrdno, a drugi hladno i s prezirom. No, ono što me još više boli je to što se tako ponašaju i srca koja su mi posvećena. Zbog toga od tebe tražim da petak koji najbliže slijedi osminu presvetoga Sakramenta bude posvećen posebnim blagdanom u čast moga presvetog Srca; koji dan neka se naročito slavi primanjem svete Euharistije i okajavanjem svečanom zadovoljštinom za uvrede koje se nanose samome presvetom Srcu, dok je na svetim žrtvenicima izložen presveti Sakrament javnom klanjanju. A ja ti obećajem da će moje Srce izliti obilne milosti svoje božanske ljubavi na one koji mu budu iskazivali ovu čast i pobrinuli se da mu je i drugi iskazuju.'
A kad sam na to odgovorila da ne znam na koji bi način mogla izvršiti ono što od mene traži već toliko dugo vremena, rekao mi je da o tome porazgovaram s njegovim slugom, ocem de la Colombière, koga mi šalje za savjetovanje o toj odluci.")

Smatram da je važno spomenuti kako Gallifet tumači ovo viđenje, u prvom dijelu knjige (str. 134.):

"In primis, maxima ratio habenda est eorum, quae Jesus ipse in supra memorata revelatione expresse praescripsit. Itaque singulis annis, ut in similibus officiis usuvenit, dies una cultui Cordis Jesu dedicanda est; festumque sacratissimi Cordis maxima qua fieri potest, solemnitate ac pietate celebrandum. Porro diem hanc Dominus ipse definivit, nempe feriam sextam octavae Corporis Christi proximam. Illa igitur dies tota in colendo Cordis Jesu consumenda est. Quod ut recte fiat, necesse est apprime cognoscere, seduloque perpendere, quae sit hujus festi ratio? Quod Christi in illo instituendo consilium? Quis finis? Quis scopus? Qua intentione celebrandum sit? Quo affectu? Quibus animi sensibus?"

("Prije svega, najviše treba voditi računa o onome što je sam Isus izričito odredio u gore spomenutoj objavi. Stoga treba svake godine, kao što je uobičajeno u sličnim službama, posvetiti jedan dan štovanju Srca Isusova; i blagdan Presvetoga Srca proslaviti s najvećom mogućom svečanošću i pobožnošću. Nadalje, ovaj je dan odredio sam Gospodin, to jest, petak najbliži osmini Tijelova. Cijeli taj dan treba provesti u štovanju Srca Isusova. A da bi se to pravilno učinilo, osobito je nužno spoznati i pomnjivo procijeniti, koja je svrha ovog blagdana? Koja je Kristova namjera u njegovom ustanovljenju? Koji cilj? Koji smjer? S kojom nakanom treba slaviti? Kojom voljom? Kojim osjećajima u duši?")

Odgovore na ta pitanja Gallifet daje u nastavku:

"Accedendum ad poenitentiae sacramentum, in quo, hac quidem die decet et expedit confiteri summo animi dolore, quicquid contra Jesum in Eucharistia residentem per totam vitam peccatum est, irreverentiis, sacrilegiis, negligentia, tepore etc. Tum Christi Corpus sumendum: quod eo ferventius hac die praestari convenit, quod haec sacra communio ad alienarum defectus compensandos ordinari debet. Post caelestes epulas, adhibenda violati honoris expiatio ad sacrosanctum Cor Jesu directa, quemadmodum Dominus expressis verbis postulavit. Haec autem expiatio aliud nihil est, quam affectus animi ex intimis enascens praecordiis, quo quis amore simul pudore et dolore tactus ob injurias amantissimo Redemptori ab ingratis hominibus illatas; hunc suum amorem, pudorem ac dolorem Jesu pedibus abjectus testatur, conaturque profundissima animi summissione ac reverentia, offensas ab aliis atque a semetipso irrogatas, abolere et quoad fieri potest, compensare."

("Treba pristupiti sakramentu pokore, u kojemu baš na taj dan dolikuje i priliči ispovijediti se sa najvećom boli u duši za sve sagriješeno protiv Isusa prisutnog u Euharistiji, tijekom cijeloga života: nedostojnostima, svetogrđima, nemarom, mlakošću itd. A onda primiti Tijelo Kristovo: što toga dana dolikuje učiniti sa to većim žarom, što se ova sveta pričest treba prikazati kao naknada za nedostatke drugih. Nakon nebeske gozbe, treba dati zadovoljštinu presvetom Srcu Isusovu za povrijeđenu čast, kao što je to Gospodin izričito tražio. A ova zadovoljština nije ništa drugo, nego težnja koja izlazi iz najvećih dubina duše, kojom netko - dirnut ljubavlju, a istodobno i sramom i boli zbog uvreda koje nezahvalni ljudi nanose preljubljenom Otkupitelju - svjedočeći tu svoju ljubav, sram i bol, pavši ničice pred Isusovim nogama, nastoji s najdubljom podložnošću duše i dostojanstvom ispraviti i uvrede koje je sam nanio i one koje su drugi nanijeli, i - koliko je moguće - za njih naknaditi.")

Nadalje, kaže da bi bilo dobro na taj blagdan obići i više crkava, pa i pet puta ako možemo: da naknadimo za sve uvrede koje ljudi nemarom i mlakošću nanose u tim crkvama:

"Eo vero habitu, ea modestia, ea reverentia templa frequentanda, ut appareat animum esse, irreverentias ibidem admitti solitas abolere. Quinquies, quoad fieri poterit, hac die Jesus visitandus est:
I. Eo fine, ut ei gratias habeamus ob immensum beneficium nobis in tanti Sacramenti institutione praestitum.
II. Ut Jesu itidem gratias referamus, quod toties sacro ejus corpore in sacra mensa pasti fuerimus: atque etiam pro caeteris omnibus gratiis in hoc Sacramento acceptis.
III. Ut violati honoris expiationem Cordi divinissimo pro omnibus injuriis ac sacrilegiis, quibus ab haereticis aut infidelibus affectum est, adhibeamus.
IV. Ut pro innumeris etiam ac gravissimis fidelium offensis faciamus satis.
V. Denique ut Jesum tot in desertis locis residentem, ubi tam male habet, tam raro visitatur, tam ex omni parte negligitur, ea loca animo lustrando, suprema adoratione et amore debito prosequamur."

("S onakvim držanjem, onom skromnošću, onim dostojanstvom treba obilaziti hramove, da je očito kako je namjera ispraviti nedostojnosti koje se uobičajeno događaju na tim mjestima. Pet puta, ako je moguće, treba toga dana posjetiti Isusa:
I. sa ciljem da mu zahvalimo za neizmjernu povlasticu koju nam je dao ustanovljenjem tolikog Sakramenta;
II. da Isusu isto tako zahvalimo što smo se toliko puta nahranili njegovim svetim Tijelom pri svetom stolu, i također za sve druge milosti primljene u tom Sakramentu;
III. da pružimo okajanje za povrijeđenu čast božanskom Srcu, za sve uvrede i svetogrđa koje mu nanose heretici ili nevjernici;
IV. da također damo zadovoljštinu za nebrojene i preteške uvrede koje nanose i vjernici;
V. da napokon pratimo Isusa koji boravi na tolikim pustim mjestima - gdje se prema njemu tako loše odnose, gdje ga tako rijetko posjećuju, tako na svaki način zanemaruju - pohodeći ta mjesta dušom, s najvećim klanjanjem i dužnom ljubavlju.")

Važno je reći da su pape u 19. i 20. stoljeću promicali štovanje Presvetoga Srca Isusova upravo u gore navedenom smislu.
To se lako vidi pogledom u liturgiju. U tradicionalnom Rimskom brevijaru se na blagdan Presvetoga Srca Isusova čitaju u II. nokturnu dijelovi enciklike pape Pija XI. koja baš o tome govori.
Tako u 5. čitanju piše:

"Verum, ad cultum sacratissimi Cordis Jesu plene perfecteque constituendum, eumdemque per totum orbem propagandum, Deus ipse sibi instrumentum elegit humilimam ex ordine Visitationis virginem, sanctam Margaretam Mariam Alacoque, cui a prima quidem aetate jam in Eucharistiae Sacramentum amore flagrati, Christus Dominus saepenumero apparens, divini Cordis sui divitias et optata significare dignatus est. Quarum apparitionum celeberrima illa est, qua ei ante Eucharistiam oranti Jesus conspiciendum se dedit, sacratissimum Cor ostendit et conquestus quod, pro immensa sua caritate, nihil nisi ingratorum hominum contumelias reciperet, ipsi praecepit ut novum festum, feria sexta post Octavam Corporis Christi, instituendum curaret, quo Cor suum honore debito coleretur atque injuriae sibi in Sacramento amoris a peccatoribus illatae dignis expiarentur obsequiis."

("Doista, za potpunu i savršenu uspostavu štovanja Presvetoga Srca Isusova i njegovo širenje po cijelome svijetu, sam je Bog sebi izabrao kao sredstvo poniznu djevicu iz Reda pohođenja, svetu Margaretu Mariju Alacoque, kojoj se od najranije mladosti, kad je već gorjela ljubavlju prema sakramentu euharistije, često ukazivao Krist Gospodin, i udostojao se naznačiti bogatstva i želje svoga božanskoga Srca. Od ovih je ukazanja najslavnije ono, u kojem joj se prikazao Isus dok je molila pred Euharistijom, pokazao presveto Srce i požalio se da za svoju neizmjernu ljubav, nije dobio ništa osim uvreda nezahvalnih ljudi, te joj zapovijedio da se pobrine za uspostavu novog blagdana, u petak nakon osmine Tijelova, u kojem će se dužnom čašću štovati njegovo Srce i dostojnim službama okajavati uvrede koje mu grešnici nanose u Sakramentu ljubavi.")

Iz svega navedenog jasno je što je istinska svrha blagdana Presvetoga Srca Isusova.
U štovanju Presvetoga Srca Isusova mogu nam pomoći i razne stare knjižice i molitvenici koji su tome posvećeni, posebno one koje su pisali isusovci.
Znamo da su se isusovci još od vremena sv. Klaudija de la Colombièrea i ovdje spomenutog autora Josipa de Gallifeta, pa sve do sredine 20. stoljeća, osobito iskazali širenjem štovanja Presvetoga Srca Isusova.


Među dobrim knjižicama spomenuo bih jednu koju ste vjerojatno svi vidjeli:  
"F. Alcaniz - Osobna posveta Srcu Isusovu". Ovo je izdanje iz 1969. god.

Izdvojio bih jednu pouku iz ove knjižice, koja pokazuje koliko se svakodnevno čovjeku pruži prilika da malim žrtvama dade zadovoljštinu za svoje grijehe.
Ovo treba zapamtiti...

Moram i ovaj put preporučiti molitvenik Srce Isusovo - spasenje naše (izdanje 1946.), koji je posebno posvećen širenju ove pobožnosti. Sadrži puno dobrih molitava,  a također na str. 106.-156. donosi obrazac mise za blagdan Presvetoga Srca Isusova, zajedno s cijelim redom mise (usporedno latinski i hrvatski).

Kako obnoviti disciplinu u franjevačkom redu?

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda osnovana je 1900. godine, obuhvativši hrvatske samostane koji su se dotada nalazili u tri različite provincije: Hrvatsko-kranjskoj sv. Križa, podunavskoj sv. Ivana Kapistrana i Provinciji sv. Ladislava sa središtem u Zagrebu.

Najstarija od ovih je bila Hrvatsko-kranjska provincija sv. Križa, koja je nastala u 16. stoljeću, najprije sa sjedištem na Trsatu, a zatim u Ljubljani. Članovi provincije su po narodnosti većinom bili Hrvati i Slovenci.
U Hrvatskoj je provincija obuhvaćala važnije samostane u Samoboru, Jastrebarskom, Trsatu, Klanjcu, Karlovcu...

Na interentu su već dugo dostupni službeni statuti te provincije iz 1871. godine, pod nazivom: Statuta provinciae sanctae Crucis Croatiae-Carniolae.

Čitajući te statute, odmah shvatite što danas nedostaje franjevačkom redu, ali i drugim crkvenim redovima, jer je ukinuto ili nestalo u reformama redovničkih pravila nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Trebalo bi vratiti mnogo toga što je bilo propisano u tim statutima, jer je neophodno za održavanje discipline u redu. Na kraju krajeva, sve su to stvari koje je propisao sam sv. Franjo. Statuti na neki način samo pojašnjavaju i stavljaju u praksu ono što je odredio sv. Franjo u Reguli.

Tako, na primjer, kažu odredbe o postu (Statuta, cap. III., § 3.):

"Cum in Ecclesia Christi jejunia animabus corporibusque sanandis salubriter instituta sint, seraphicus noster fundator s. Franciscus Ecclesiae spiritum secutus varia instituti sui professoribus praescripsit jejuniorum tempora, videlicet a festo omnium sanctorum usque ad Nativitatem Domini, et quadragesimam ante Resurrectionem Dominicam omnibus christianis catholicis communem, atque singulas ferias sextas totius anni. Nam magna vis jejunio ad placandum Deum et impetranda ab eo beneficia inest; propterea canit Ecclesia: 'Deus, qui corporali jejunio vitia comprimis, mentem elevas, virtutem largiris et praemia'.

Utamur ergo parcius

Verbis, cibis et potibus

Somno, jocis et arctius

Perstemus in custodia.

Praedicta igitur jejunia in sacra, quam profitemur Regula praescripta omnes patres et fratres quantum fragilitas eorum admittit, axacti et hilari animo observent, memores moniti Christi: 'Cum jejunatis, nolite fieri sicut hypocritae tristes' (Matth. 6, 16).
Volumus item, ut jejunia, quae in oppidis aut civitatibus, in quibus conventus nostri existunt, ex voto, vel consuetudine, aut ex alia quacunque ratione vigerent, a nostris etiam religiosis ibidem commorantibus observentur. Qui statutis jejuniorum diebus absque necessitate et legitima causa jejunium violasse inventus fuerit, superioris arbitrio graviter puniatur."

("Kako su u Crkvi Kristovoj postovi korisno uvedeni za ozdravljenje duša i tijela, naš je serafski utemeljitelj sv. Franjo, slijedeći duh Crkve, propisao razna vremena posta za one koji slijede njegovu uredbu, i to: od blagdana Svih svetih sve do Porođenja Gospodnjega, i četrdesetnicu prije Uskrsnuća Gospodnjega - koji su [postovi] zajednički svim kršćanima katolicima, i svakog petka cijele godine. Naime, velika je moć posta da umilostivi Boga i izmoli od njega milosti; zbog toga pjeva Crkva: 'Bože, koji tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, dijeliš kreposti i nagrade'.

'Utamur ergo parcius

Verbis, cibis et potibus

Somno, jocis et arctius

Perstemus in custodia.'

[iz korizmenog himna u Rimskom brevijaru]

Neka stoga svi oci i braća spomenute postove, koji su propisani u svetom Pravilu koje ispovijedamo, obdržavaju koliko im dopušta njihova slabost, točno i vesele volje, sjećajući se opomene Kristove: 'Kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri' (Mt 6, 16).
Želimo, nadalje, da se postovi, koji se obdržavaju iz zavjeta ili običaja ili nekog drugog razloga u mjestima ili gradovima u kojima se nalaze naši konventi, obdržavaju i od naših redovnika koji ondje borave. Tko u određenim posnim danima bude zatečen da je kršio post bez nužde ili zakonitog razloga, neka se po odluci nadređenoga teže kazni.")

Uz česte postove, ovdje je i drugo temeljno sredstvo duhovnog života: molitva.
Pravila određuju da redovnici svaki dan izmole u koru cijeli dnevni oficij - dakle, svih osam časova tradicionalnog časoslova.

Statuti daju veliku važnost da se revno obavlja ta obveza (Statuta, c. III., §1., 14-15.):

"In choro nulla appareat difformitas in vocibus, sed omnes eatenus sese accommodent in elevando et deprimendo tono juxta directionem alicujus periti. In gestibus corporis pariter se conforment; unde omnes simul ad eandem partem se vertant, simul stent, simul sedeant, simul genuflectant, simulque capita inclinent ad Gloria Patri, et alios quosdam jam notos versiculos. Ad Verbum caro factum est in recitatione Salutationis Angelicae terram osculentur. Te ergo quaesumus et Sacrosanctae junctis manibus, clerici ad terram prostrati et sacerdotes profunde inclinati dicant.
Intrantes chorum tempore orationis meminerint se intrare locum, in quo actu divina Majestas fideles suos servos, ipsam orantes, auscultat, adeoque ita modeste, lente et silentiose incedant, ut vix percipiantur ingressi."

("U koru neka se ne pojavljuje nikakav nesklad u glasovima, nego neka se svi tako usklađuju u podizanju ili spuštanju tona prema upravljanju nekoga iskusnoga. Neka se isto tako usklade u gestama tijela; stoga neka se svi istodobno okrenu u istu stranu, istodobno ustaju, istodobno sjedaju, istodobno pokleknu, istodobno naklone glavu na Slava Ocu, i ostale neke već poznate stihove. Neka na 'Verbum caro factum est' u recitaciji Anđeoskog pozdrava, poljube zemlju. Neka govore 'Te ergo quaesumus' i 'Sacrosanctae' sklopljenih ruku, klerici prostrti na zemlju, a svećenici duboko naklonjeni.
Kad ulaze u kor, neka se sjete da ulaze u mjesto u kojem Božansko Veličanstvo sluša svoje vjerne sluge kako mu se mole, stoga neka tako čedno, mirno i tiho ulaze, da se jedva poznaje da su ušli.")

Smatram da je osobito važno što se naglašavala obilna pomoć za duše u čistilištu, naročito za pokojnu braću redovnike i članove njihovih obitelji.
Propisani su točno određeni dani kad su svećenici morali za njih služiti Requiem, a ostali klerici - tj. đakoni i podđakoni - moliti Službu za mrtve (Officium defunctorum - Oficij za pokojne), dok su braća laici, ako ne znaju latinski, morali za te duše izmoliti sto puta Oče naš, Zdravo Marijo i Pokoj vječni.
Tako su svi u samostanu, prema svojim najboljim mogućnostima, pomagali dušama u čistilištu.

Poslušajmo što kažu Statuti (cap. III., § 2., 1-2.):

"Praecipimus superioribus localibus, ut perpetuis temporibus die commemorationem omnium fidelium defunctorum immediate sequenti pro animabus omnium Provinciae fratrum defunctorum eadem peragi curent, sicut in ipsa die praecedenti omnium fidelium defunctorum; sacerdotes pro eis celebrent, clerici officium defunctorum orent, et laici centum Pater noster et Ave dicant, cum totidem Requiem aeternam etc.
Mandamus insuper ut singulis mensibus die proxime non impedita Officium defunctorum in choro recitetur, et Missa de Requiem solemniter decantetur, vel ubi id fieri nequit, legatur pro universis nostrae Provinciae fratribus, superioribus generalibus, parentibus, propinquis, benefactoribusque nostris vita functis, praeter illa quinque officia ex Constitutionibus generalibus dici solita; videlicet tria generalia, primum post Dominicam Septuagesimae, secundum circa festum s. Mariae Magdalenae, et tertium ante festum s. Michaelis Archangeli, dein ante Adventum pro defunctis parentibus omnium fratrum nostrorum, et tandem post festum omnium sanctorum trium ordinum sancti patris nostri Francisci fiat officium generalissimum cum solemni Requiem pro defunctis fratribus et sororibus trium ordinum, nec non pro ipsorum et ipsarum parentibus, benefactoribus, ac pro omnibus qui in ecclesiis et caemeteriis Ordinis in pace quiescunt..."

("Naređujemo mjesnim poglavarima da se zauvijek na dan koji slijedi Spomendan svih vjernih mrtvih, brinu da se obavi za duše sve preminule braće Provincije sve ono kao i prethodnog dana na Spomendan svih vjernih mrtvih; neka svećenici za njih celebriraju, neka klerici mole Oficij za pokojne, a laici neka izmole sto puta Oče naš i Zdravo Marijo, sa isto toliko Pokoj vječni itd.
Određujemo nadalje da se svakoga mjeseca na najbliži dan koji nije zapriječen, recitira u koru Oficij za pokojne, i neka se svečano pjeva Misa de Requiem, ili da se tamo gdje se to ne može obaviti, čita [sv. Misa] za svu preminulu braću Provincije, više poglavare, [njihove] roditelje i bližnje, te dobročinitelje, osim onih pet službi koje se običavaju govoriti prema Generalnim konstitucijama; to jest, prvu nakon nedjelje sedamdesetnice, drugu oko blagdana sv. Marije Magdalene, i treću prije blagdana sv. Mihovila Arkanđela, potom prije došašća za preminule roditelje sve naše braće, i napokon poslije blagdana svih svetih triju redova svetoga oca našega Franje, neka bude najopćenitija služba uz svečani Requiem za preminulu braću i sestre triju redova, također i za njihove roditelje, dobročinitelje, i za sve koji u crkvama i grobljima Reda počivaju u miru...")

Potom slijedi posebna napomena o pomoći koju se treba pružiti dušama braće koja preminu (Statuta, cap. III., §2., 3.):

"Pro fratribus nostris in hac provincia ex hac vita migrantibus in singulis conventibus dicantur vigiliae et Missa cantetur; sacerdotum quilibet unam Missam... Fratres clerici Officium defunctorum integrum et laici centum Pater et Ave cum totidem Requiem aeternam persolvant."

("Za našu braću koja preminu u ovoj provinciji, neka se u svim konventima govore vigilije [matutin Oficija za pokojne] i neka se pjeva Misa; svaki svećenik po jednu Misu... Braća klerici neka izmole cijeli Oficij za pokojne, i laici sto puta Oče naš i Zdravo Marijo sa isto toliko Pokoj vječni.")

Iste ili vrlo slične odredbe možete naći i u municipalnim statutima provincije sv. Ivana Kapistrana iz 1829., koje je prema još starijim izvorima objelodanio fra Grgur Čevapović: Statuta municipalia provinciae sancti Joannis a Capistrano.

Ovo bi trebali čitati oni kojima je doista stalo do obnove redovničkog života u Hrvatskoj. Primjeri odredaba koje sam gore naveo, pokazuju samo neke od stvari koje pod hitno treba vratiti u hrvatske samostane. Ima toga još puno... A najbolje bi bilo da se jednostavno sve vrati na pravila prije Drugoga vatikanskog koncila.

Pa, valjda vam je jasno da ne može biti istinskog, autentičnog, redovničkog života uz pokoncilski liberalizam i minimalizam, a koji neki još uvijek zovu "obnovom"!?
Ne možemo nazvati "obnovom" ukidanje postova i molitava, skraćivanje časoslova i slično. To nije bila obnova, nego rušenje! Uništavanje! Laicizacija i posvjetovnječenje.

Prava obnova, kakvu su u kritičnim trenucima u prošlosti promicali sveci-obnovitelji redova, uvijek se očitovalau u povratku na izvornu strogoću redova... Na post, molitvu, samozataju, pokoru - a ne na njihovu ukidanju!


No, realno gledajući današnju situaciju, možemo lako zaključiti što bi se dogodilo nekom redovniku koji bi recimo želio obnoviti staru disciplinu redovničkih zajednica. Vjerojatno bi mu se dogodilo isto ono što se dogodilo franjevcima Bezgrješne u Italiji.

Franjevci Bezgrješne su nastojali ostvariti izvornu strogoću franjevačkog reda, uz povratak tradicionalnoj misi i tradicionalnom časoslovu. No, jedna skupina redovnika (manjina) kojima se to nije svidjelo, žalila se i pokrenula onu kontroverzu koja je završila sa izvanrednom upravom, zatvaranjem i izolacijom poglavara, zatvaranjem sjemeništa i ostalim nemilim stvarima koje smo mogli pratiti još od 2013. godine.

Hipotetski govoreći, kad bi u nekoj redovničkoj zajednici u Hrvatskoj netko pokušao obnoviti tradicionalnu disciplinu, vjerojatno bi se dogodilo isto to. Pobunili bi se modernisti (kojima odgovara lijenost, slaba disciplina i opća razvodnjenost) i nastojali u korijenu onemogućiti bilo kakvu obnovu reda. A u tome bi im svesrdno pomogli modernisti iz vrha hijerarhije, kao što je to bio slučaj i kod franjevaca Bezgrješne.

Rimokatolička liturgija kao baština koju smo naslijedili od djedova

Proslava tisućgodišnjice Hrvatskog kraljevstva u Karlovcu 1925. godine - Sv. Misa na Jelačićevom trgu

Godine 1925., kad je cijela Hrvatska slavila tisućgodišnjicu uspostave Hrvatskog Kraljevstva, bl. Ivan Merz je napisao tekst "Hrvatske crkve", koji je objavljen u kalendaru "Danica" Društva sv. Jeronima.
U tom članku, Merz ističe da je upravo (tradicionalna) liturgija ono što povezuje Hrvate s njihovim davnim precima, kao i s vremenom stare hrvatske države:

"Zamislite si jedan čas! Kada stupite u jednu rimokatoličku crkvu i vidite upaljene svijeće, okićene oltare i svećenika odjevena u svečano misno ruho, zamislite sebi da ste za tisuću godina stariji i da se upravo toga dana slavi na Tomislavovu dvoru jedna velika svečanost. Lako ćete to učiniti, jer je sveta Misa u doba hrvatskoga kraljevstva bila skoro ista takva, kao što je i mi danas služimo po našim selima i gradovima. Rimokatolička služba Božja spada dakle među onu živu baštinu, koju su naši oci predali narednim naraštajima, i vrlo je malo stvari dandanas, koje bi bile tako živa i lijepa uspomena na dane naših djedova, kao baš sveta Misa.
Dok su se razni običaji promijenili tokom vjekova, rimokatolička Misa stoji poput čvrste hridine, kojoj podnožje počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti, a vrhunac joj siže u buduće vjekove, među našu unučad i praunučad. Sveta nas Misa povezuje poput čvrste niti s onima, koji počivaju u sjeni naših zvonika i koji će jednom za nama doći. Ona je dakle moćna veza našeg narodnog jedinstva i naše narodne svijesti."

Merzovo opažanje da (tradicionalna) liturgija kakva se služila u njegovo vrijeme, "počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti", prilično je točna.

Da zaista postoji čvrsta veza između liturgije u doba narodnih kraljeva i tradicionalne liturgije kakva se očuvala do danas, može se uvjeriti svatko tko malo prouči sačuvane liturgijske knjige iz vremena starohrvatske države, kao Splitski evanđelistar, Osorski evanđelistar, šibenski "Liber sequentiarum et sacramentorum" (izvorno se koristio u Puli u 11. stoljeću), ili nešto kasniji Splitski sakramentar.

Kako ovih dana proučavam Časoslov opatice Čike (nastao oko 1065. god.), jasno vidim poveznice s tradicionalnim Rimskim brevijarom.

Dat ću vam jedan primjer...

Spomenuo sam prošli tjedan da se u Čikinom časoslovu nalazi zavjetni oficij Presvetoga Trojstva.
Uzmimo subotnju večernju iz tog oficija.


Pogledajte dobro antifone, koje su navedene nakon rubrike pisane crvenim slovima "Sabb(ato) antiphona ad vesperum"...

Evo, da olakšam onima koji nisu navikli čitati srednjovjekovne rukopise...

Antifona za psalam 143. glasi:

"Gloria tibi Trinitas aequalis, una Deitas, et ante omnia saecula, et nunc et in perpetuum."

Antifona za psalam 144.

"Gloria laudis resonet in ore omnium, Patri genitoque Proli, Spiritui Sancto pariter resultet laude perenni."

Antifona za psalam 145.:

"Laus et perennis gloria Deo Patri et Filio, Sancto simul Paraclito, in saecula saeculorum.

Antifona za psalam 146.:

"Laus Deo Patri, parilique Proli, et tibi Sancte, studio perenni, Spiritus, nostro resonet ab ore, omne per aevum."

Antifona za psalam 147.:

"Ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia: ipsi gloria in saecula"

Antifona za Magnificat:

"Gratias tibi, Deus, gratias tibi vera et una Trinitas."

A sad pogledajte antifone za prvu večernju blagdana Presvetog Trojstva u jednom tipičnom primjerku tradicionalnog Rimskog brevijara iz 20. stoljeća.
Uočite da su sve antifone iste!

A onda kad pogledamo nedjeljnu večernju oficija Presvetoga Trojstva u Čikinom časoslovu, naiđemo kod Magnificata opet na istu antifonu kao u Rimskom brevijaru na blagdan Presvetoga Trojstva:

"Te Deum Patrem ingenitum, te Filium unigenitum, te Spiritum Sanctum Paraclitum, sanctam et individuam Trinitatem, toto corde et ore confitemur, laudamus atque benedicimus: tibi gloria in saecula."

Inače, ta je molitva uzeta iz razmatranja sv. Augustina (Meditationes, cap. 9.).

Ovo sve što sam naveo, samo je jedan primjer stoljetnog kontinuiteta u tradicionalnoj liturgiji. Tek toliko da potvrdimo točnost tvrdnji bl. Ivana Merza, navedenih na početku.

Trebamo istaknuti da je kontinuitet tradicionalne liturgije puno širi od pojedinih istih molitava. On se prvenstveno očituje (da se tako izrazim) u istom stavu, istom načinu razmišljanja, zbog čega čak i one mjestimične razlike u liturgijskim knjigama kroz stoljeća - ne mogu izbrisati suštinski isti "lex orandi".
Jer, čak i ako se poneke molitve razlikuju u nekim riječima ili izrazima, svejedno se njima moli na isti način, po istom principu i za iste ciljeve.

To je zato što su sve te molitve nadahnute istim izvorima: Svetim pismom (u njenom starom latinskom obliku) i djelima svetih otaca.
Spomenuo sam gore razmatranja (meditationes) sv. Augustina. Kad ih čitate, u njima lako prepoznajete isti način izražavanja kakav nalazite u tradicionalnoj liturgiji.
Želim iskoristiti ovu priliku, da potaknem sve one koji znaju latinski da čitaju Augustinove: Meditationes i Soliloquia.
Ako ste ih već pročitali, pročitajte ih još jednom. I još jednom! I još jednom!
Upravo su to oni čisti izvori na kojima su se nadahnjivali toliki sveci kroz povijest. Zato ne trebamo pitati kako su pojedine molitve iz tih djela došle u liturgiju.

Hrvatskom narodu na razmišljanje

Dominikanac Jordan Viculin (1893.-1944.) najpoznatiji je kao skladatelj pjesme "Kraljice svete krunice". Istaknuo se također svojim misionarskim djelovanjem, držanjem duhovnih vježbi, ispovijedanjem, a osobito širenjem pobožnosti svete krunice.

Poginuo je u savezničkom bombardiranju Zagreba, 22. veljače 1944., koje je pogodilo dominikanski samostan, ubivši osam redovnika.

Nedugo prije svoje smrti, Viculin je napisao dolje navedeni tekst, koji je objavljen u dominikanskom listu Gospina krunica.
Vrijedi ga pročitati... To je kršćanski pogled na pitanja rata i mira.

Danas se toliko riječi troši na govor o miru, a nitko ne govori o uzrocima rata. Ako su ratovi kazna za grijehe, onda bez eliminacije grijeha neće nikada doći do "svjetskog mira".
Koliko se zadnjih godina propovijedalo o miru?
A je li ijedan rat prekinut zbog tih propovijedi?
Jesu li svi ti silni "apeli za mir" zaustavili ijedan sukob na svijetu?
Bilo bi bolje da se propovijedala pokora, koja može otkloniti kazne koje čovječanstvo zaslužuje za svoje grijehe, pa tako i ratove.
U suprotnom, ispalo bi da neki ljudi žele "mir", samo kako bi mogli u miru nastaviti uživati u grijehu. Recimo stoga jasno: bez eliminacije psovke, bluda, nevjere, svetogrđa itd... neće nikada doći do mira.

Poslušajmo što govori p.Viculin: "Treba najprije ustanoviti izvor zla i odstraniti ga!"