ponedjeljak, 28. ožujka 2022.

Izjave hrvatskih biskupa protiv civilnog braka

 

Nakon što smo u prošlom tekstu vidjeli izjave papa protiv civilnog braka, pogledat ćemo danas izjave istaknutih hrvatskih biskupa o istoj temi. I naši su biskupi u degradaciji braka na razinu građanskog ugovora vidjeli jedan od glavnih uzroka moralne krize i propadanja obitelji u zapadnom svijetu. Nisu se ustručavali o tome javno govoriti s propovjedaonice i pisati u svojim pastirskim pismima.

 
Počnimo s prvim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Jurjem Haulikom.
Kardinal Juraj Haulik piše u pastirskom pismu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije o temi autoriteta (17. veljače 1867.):
"Sed nec mira cuiquam videri potest haec in dies invalescens paternae maternaeque auctoritatis imminutio, qui novit, quantopere vinculi matrimonialis sanctimonia vapulet ex impiis hominum aevi nostri moribus, et quantopere ea positivis etiam incredulorum oppugnetur assultibus. Permulta quippe matrimonia non ex sublimi, iis per Creatorem praestituto fine, et ex puro castoque ineuntur amore; sed ex stimulo impurae sensualitatis, aut, quod non minus turpe est, ex acquirendarum opum, vel aliorum secundariorum finium contentione. Hinc tot ista infausta conjugia, tanta ista inter conjuges disidia, tanta odia, tantaque scandalorum feracissima divortia; in quorum medio nec familiarum prosperitas, nec paterna consistere potest auctoritas. Quae mala ex magis in dies convalescente, jamque apud plures etiam catholicas nationes adoptata civilis matrimonii idea, supremum quodammodo sunt culmen assecuta."

("Ali, nikoga ne treba čuditi ovo, svakim danom sve veće, umanjivanje očinskog i majčinskog autoriteta, tko zna kolike udarce prima svetost ženidbenog veza od strane opakih običaja ljudi našega vremena, i koliko je napadan i od konkretnih nasrtaja nevjernika. Naime, premnoge ženidbe nisu sklopljene iz uzvišenog cilja, koji je odredio Stvoritelj, i iz čiste i čedne ljubavi, nego iz nagnuća nečiste sjetilnosti, ili – što nije ništa manje gadno – iz težnje za stjecanjem bogatstva ili postizanjem drugih sporednih ciljeva. Odatle toliko ovih nesretnih ženidbi, tolike prepirke među supružnicima, tolike mržnje, toliko sablažnjivih divljih razvoda; usred kojih se ne može održati ni prosperitet obitelji, ni očinski autoritet. Dok ta zla svakim danom sve više rastu, i dok je već i kod mnogih katoličkih naroda usvojena ideja o civilnom braku, kao da su dostigla svoju najvišu razinu.")
 
A što to znači u praksi, u nastavku ovako objašnjava kardinal Haulik:
"Quo enim impio hoc, christianae fidei repugnante principio, matrimonii, quod Doctor gentium magnum Sacramentum compellat, sanctimonia, et sublimis, quae ei per Salvatorem indita fuit, dignitas ex asse subtruatur, latissimusque corruptelae omnis generis campus aperiatur: inficiari nemo poterit, qui necdum omnem abjecit fidei christianae sensum."
 
("Koliko se, naime, ovim opakim i kršćanskoj vjeri protivnim načelom iz temelja potkopava svetost sakramenta, koji je učitelj naroda [sv. Pavao] nazvao velikim sakramentom, kao i uzvišeno dostojanstvo koje mu je podario Spasitelj, te da se time otvara široko polje svakoj vrsti pokvarenosti: ne može zanijekati nitko tko još nije odbacio svaki osjećaj kršćanske vjere.") 
 
I bl. Alojzije Stepinac često je govorio protiv civilnog braka. 

U korizmenoj propovijedi 27. veljače 1940., bl. Alojzije Stepinac naglašava:
"Sva prosvjeta bez Boga može poslužiti samo zato, da se kriminal zaodjene u ljepše ruho. Da se ono što je ubojstvo čovjeka nazove učenim imenom abortus. Da se preljub i konkubinat nazove civilnim brakom. Da se krađa narodne imovine nazove burzovnom spekulacijom. Da se nepravedni osvajački ratovi nazovu osiguranjem životnog prostora naroda. Ne! Bez Boga nema poboljšanja društvenih prilika."
 
Prigodom korizmenih propovijedi studentima u Zagrebu, koje je održao isusovac Ivan Kozelj u bazilici Presvetoga Srca Isusova, bl. Alojzije Stepinac održao je završnu propovijed 18. ožujka 1945., u kojoj između ostaloga, kaže:
"Već iz ovoga može se vidjeti, kako su smiješni oni, koji nam poručuju, da nisu protiv vjere, a istodobno onemogućuju vjeronaučnu obuku u školama, uvode brak, koji zovu građanskim, a o kojem naš narod neće ni čuti, oduzimlju crkvene naučne ustanove, skidaju svećenicima glave. Kažu, doduše, da to čine na temelju presude."

Na Hrvatskom socijalnom tjednu u listopadu 1937., koji se bavio temom obitelji, istaknute govore održali su bl. Alojzije Stepinac i hvarski biskup Miho Pušić.
 
Bl. Alojzije ističe u svom govoru 25. listopada 1937.:
"Ljudi pak našega vremena hoće da degradiraju sakramenat ženidbe na obični naravni ugovor. - Ali ni tu se ne zaustavljaju, nego i taj naravni ugovor hoće da degradiraju na slobodnu ljubav, prema kojoj se brak raskida prema diktatu strasti pojedinaca i koja u stvari degradira čovjeka na razinu obične životinje. Oni ne će više da žive kao ljudi obdareni razumom, nego 'sicut equus et mulus, quibus non est intellectus, kao konj i mazga, koji nemaju razuma!' (Ps. 31, 9). Da se uzmogne uništiti prva i glavna svrha braka i razoriti obitelj, izmišljaju se sva moguća pa i najodurnija sredstva."

Dva dana kasnije, 27. listopada 1937., hvarski biskup Miho Pušić održao je predavanje o nerazrješivosti braka u kojem sljedećim riječima sintetizira povijest liberalnih nasrtaja na obitelj:
"Tamo od francuske revolucije, dakle unazad skoro 150 godina, vodi se ogorčena borba proti kršćanskoj obitelji i njezinu temeljnom kamenu, nerazrešivom braku. U ime neomeđenog individualizma, koji je prouzrokovao tako strašne posljedice i u ekonomskom pogledu pripravivši put bezdušnom nekršćanskom kapitalizmu i bezbožnom komunizmu, u ime tog individualizma svim se silama i neprestano juriša tečajem čitavog 19. vijeka i dalje na kršćansku obitelj. Proglasilo se načelo, da čovjek imade pravo na potpunu apsolutnu sreću na ovome svijetu, da imade pravo na neograničenu slobodu, koju mu nikakvi moralni zakoni ne mogu stegnuti, kao da je on sam sebi svrhom te nema nikakvih dužnosti ni prema Bogu, svome Stvoritelju, ni prema ljudskom društvu, kojemu pripada. I radi toga moderni čovjek hoće da ruši sve moralne ograde, kojima se obuzdavaju njegovi niži, životinjski nagoni: ruši Crkvu, ruši obitelj. A najžešće udara na najveću njezinu odliku i zaštitu - na nerazrešivost braka, jer ga ona tobože priječi u njegovu ovozemnom slobodnom uživanju, kako ga on zamišlja.
Francuska je revolucija teško profanirala ženidbu proglasivši ženidbenu vezu običnim ugovorom, koji nema ništa sveto te se ne razlikuje ni u čemu od drugih ljudskih ugovora. Tako se uvela t.zv. civilna ženidba, koja je brzo otvorila široki put rastavi braka, a zatim je ljudska pokvarenost doprla do toga stepena, da je proglasila dopuštenom slobodnu ljubav, naime posve slobodnu vezu između čovjeka i žene, koja se može voljom obadvoga, pače i voljom pojedine strane u svaki čas raskinuti. Tako je nastao u modernom svijetu t. zv. brak na pokus, privremeni brak, drugarski brak, što sve nije drugo, nego iznašašće čovjeka - živine, kojemu potpuno pristaju prijekori okrunjenog proroka, koji veli: 'Čovjek, dok je bio u časti, nije shvatio svog dostojanstva, usporedio se bezumnim živinama i postao je sličan njima' (Ps. 48, 12). Ovo je moderno poživinčenje čovjeka snažno poduprla lažna znanost, poduprla ga je lascivna umjetnost, a najveću mu je potporu dala i proširila ga nemoralna moderna literatura, koja je takvo shvaćanje života silno raširila svojim romanima, kazališnim i kinematografskim prikazivanjima, pjesmama, slikama itd."

Kasnije u svom predavanju, biskup Pušić objašnjava kako sav taj nemoral ide na štetu čitavoga naroda i države:
"Rastava je braka na veliku štetu i cijelom narodu, jer silno priječi dobrobit i napredak naroda. Tako je na pr. francuska revolucija odmah u šestoj godini svoga vladanja uvela civilni brak i rastavu braka, pa što se dogodilo? Šeste godine od početka revolucije bilo je u Parizu više rastava nego brakova. Bilo je sve manje djece, i k tome mnoga su djeca pala na leđa i teret države. To je bilo na veliku štetu francuskog naroda. Stoga je Napoleonov civilni zakonik opet uspostavio uređenu obitelj i god. 1816., potpuno ukinuo rastavu braka. No rastava braka je na žalost bila ponovo uvedena u Francuskoj zakonom od 1884. g. na prijedlog židova zastupnika Naqueta. Nepobitna je činjenica, što veoma zabrinjuje sve prave rodoljube u Francuskoj i u drugim zemljama - da je radi dozvoljene rastave braka najviše spalo pučanstvo u Francuskoj i drugdje."

Biskup Pušić je isticao kako je Crkva jedina brana protiv te poplave nemorala:
"Jedino je katolička Crkva, kao nepogrešiva čuvarica morala, odlučno i neustrašivo ustala proti ovoj grdnoj bujici modernog nemorala, ona je ponovno naglasila vječna načela pravoga kršćanskog braka, i time uspostavila čast i dostojanstvo čovjeka, tog izabranog Božjeg stvora i kralja svemira, uspostavila je poniženo dostojanstvo žene te spasla bijedno čovječanstvo od sve većeg moralnog i socijalnog rasula i propasti. Ona je tečajem 19. vijeka više puta muževno digla svoj glas i osobito na usta svojih Vrhovnih Glavara svečano osudila takve krive nauke o kršćanskom braku. Tako je između ostalih veliki papa Lav XIII. dne 10. veljače 1880. godine izdao posebnu encikliku 'Arcanum divinae sapientiae', kojom je pobio i osudio krivu teoriju o braku kao običnom civilnom ugovoru, i tom je prigodom naglasio božansko podrijetlo i svetost ženidbe te osudio rastavu braka. Zatim je, kako je svima dobro poznato, sadanji slavno vladajući papa Pijo XI., dne 31. prosinca 1930. g. objelodanio znamenitu encikliku: 'Casti connubii', gdje je predočio svijetu veliku sintezu kršćanske nauke u pitanju braka. Tu se on dotaknuo svih današnjih krivih nazora, što vladaju u svijetu glede braka, te je naglasio poglavitu svrhu braka i njegova temeljna obilježja: jedinstvo i nerazrešivost."

Osim izjava pojedinih biskupa o ovim temama, treba reći da su i svi hrvatski biskupi zajedno istupili za zaštitu kršćanske ženidbe.

Hrvatski biskupi izdali su 25. siječnja 1939. zajedničku poslanicu O kršćanskoj ženidbi, u kojoj su iznijeli službeni crkveni nauk o ovom velikom sakramentu.
 
 

 
Biskupi u poslanici iznose katolički nauk o ženidbi, ukazuju na što zaručnici i supruzi trebaju paziti, ali i upozoravaju na opasnosti koje prijete braku i obitelji.

U toj poslanici, hrvatski biskupi izjašnjavaju se o civilnom braku sljedećim riječima:
"Isto tako nije po Crkvenim zakonima valjana ženidba, što se sklopi samo pred državnim činovnikom.
Mi znamo doduše, da je Kraljevina Ugarska 1894. godine uvela takozvanu građansku ženidbu, koja po državnim zakonima još danas vrijedi u nekim krajevima naše države, naime u Međumurju i Vojvodini.
Mi ne osuđujemo onih katolika, koji se, primorani ovim državnim zakonodavstvom, predstave državnom činovniku, ako to čine samo da izvrše neki čisto građanski čin i da osiguraju državno priznanje svoje veze. Ali, moramo svečano izjaviti, da vlast odlučivanja o valjanosti ženidbe imade samo Crkva, jer je Krist Gospodin uzdigao ženidbenu vezu na sakramenat, po kojem Bog dijeli supruzima osobitu milost; sakramente pak izručio je Krist Gospodin svojoj Crkvi, a ne državi. Radi toga zaručnici, koji su se predstavili državnom činovniku, neka znadu, da izjava dana pred tim činovnikom nije ni ženidba ni sakramenat, te da im ovakva izjava ne daje pred Bogom nikakvih bračnih prava: njihova je dakle dužnost, da što prije pred svojim vlastitim župnikom ili njegovim zamjenikom i pred dva svjedoka izjave, da sklapaju crkvenu ženidbu."
 
U Hrvatskoj nije bilo civilnog braka prije dolaska komunista 1945. godine. Jedina iznimka bili su Međimurje i Vojvodina, jer su te pokrajine do 1918. godine bile pod izravnom ugarskom vlašću, pa se u njima primjenjivalo ugarsko bračno pravo (a ne hrvatsko). No, u ostatku Hrvatske brak se mogao sklopiti jedino u crkvi. Nije bilo civilnog braka. Nakon osnivanja Kraljevine SHS 1918. godine, u novoj je državi recipirano dotadašnje građansko pravo, pa tako i bračno pravo.
 
Kad su komunisti prigrabili vlast 1945. godine, počeli su s nametanjem civilnog braka u cijeloj državi.
 
Hrvatski biskupi otvoreno su se usprotivili toj uzurpaciji.
U zajedničkom pastirskom pismu katoličkih biskupa, izdanom na općim Biskupskim konferencijama u Zagrebu, 20. rujna 1945., upozorava se:
"Kršćanskom je braku oduzeta svetost time, što je putem prakse uveden građanski brak. Sva je prošlost naših naroda, odgojenih u kršćanskoj vjeri, smatrala bračnu vezu između muža i žene svetinjom, sakramentom, koji se sklapa pred Božjim oltarom u Crkvi. Danas je i to promijenjeno. Jasno je, da će čvrstoća braka, sklopljena pred građanskim vlastima biti sasvim drugačija no što je nerazrješiva čvrstoća sakramenta ženidbe. Osim toga građanske vlasti razrješuju u svojem djelokrugu brakove sklopljene u Katoličkoj Crkvi mimo njezina znanja i protivno jasnim odredbama Božjeg zakona. Broj tako razrješenih brakova u nekoliko posljednjih mjeseci u samom Zagrebu vrlo je velik. Kakvim će to posljedicama uroditi za sređeni obiteljski život, koji je temeljna stanica svakog napretka i sreće naroda i države, to je očevidno. Koliko će djece biti bez svoje krivnje, lišeno najvećeg dobra svoga djetinjstva i svoje mladosti; skladnog obiteljskog gnijezda, na to se ne smije ni misliti."
 
Smatram da je danas potrebno češće govoriti o ovim temama. Naime, uslijed postkoncilskog "prilagođavanja svijetu", zavladala je opća šutnja o opasnostima koje za kršćansku obitelj dolaze iz civilnog braka. 
 
Ne samo da današnji modernisti ne govore protiv civilnog braka, nego traže načine kako da "legitimiraju" civilni brak, pa čak i pripuste osobe u tom grešnom stanju sakramentima (!!!). Pri tome, jedini im je argument velik broj takvih ljudi: "A što ćemo s tolikim brojem civilno vjenčanih? Što ćemo s tolikim razvedenima?"

Kao prvo, nikada se nije smjelo dopustiti da se toliki broj ljudi okalja tim grijesima. Mnogo toga moglo se spriječiti da se reagiralo na vrijeme. Siguran sam da bi bilo daleko manje "civilnih brakova i razvoda" da se otvoreno i sustavno govorilo s propovjedaonica protiv civilnog braka i razvoda. Pa makar trebali svake nedjelje propovijedati protiv razvoda, isplatilo bi se.

Nego, vi danas plaćate ceh, jer 50 godina niste propovijedali kako ste trebali. Niste propovijedali katolički nauk. Niste činili ono što ste bili dužni činiti, i sad imate gomilu vjernika koji nemaju pojma o težini zla u grijesima protiv braka i obitelji.  

Uz sve to, po modernim se župama raširilo prešutno (pa i javno) prihvaćanje javnih sablazni i grijeha. Na primjer, istaknuti župljani koji nemaju ništa protiv toga da im kćer živi (nevjenčano) s dečkom. Župnik, naravno, neće nikada prigovoriti, da se ne bi nekome zamjerio... 
To je nedopustivo. Treba javno reći da se takve stvari neće tolerirati u našoj zajednici.

Drugo, svaki civilni brak i razvod djeluje na društvo kao sablazan. Djeca i mladi sve to gledaju, i usvajaju takve "vrijednosti"... A nema nikoga da im objasni kako je to nemoralno i neprihvatljivo.

Ako sad pitate što bi konkretno trebalo reći ljudima, pa jednostavno im recite da se takav život ne isplati. Ne isplati se zbog malo užitka na ovom svijetu otići na vječne muke u pakao.

Dobro je rekao bl. Alojzije Stepinac u propovijedi na Staru godinu 1938. god.:
"Ništa također nije lakše, negoli pustiti uzde strastima, da nas vode kuda hoće. Takovih je ljudi danas mnogo, ali se pita kakav im je konac? Odgovara nam apostol: 'Mnogi žive, za koje sam vam govorio mnogo puta, a sad i plačući govorim, kao neprijatelji križa Kristova! Njima je svršetak propast!' (Fil 3, 18–19)
Ne preostaje vam dakle drugo nego slijediti savjet Krista Gospodina u nastajućoj godini: 'Uđite kroz uska vrata!' A to nije ništa drugo nego oprijeti se odlučno požudi i slijediti glas razuma."
 
U gore spomenutoj poslanici hrvatskih biskupa O kršćanskoj ženidbi iz 1939. godine, jasno se naglašava da je nerazrješivost ženidbe viša vrijednost od onoga što ovaj svijet smatra "bračnom srećom":
"Načelo nerazrješivosti toliko je visoko i tako važno za vjerski i društveni život, da mu moraju pojedinci podrediti svoje želje, svoje lične koristi, kao što mora vojnik na straži posvema podrediti svoju udobnost, čak i svoj život probitku cijelog naroda. Bit će to žrtva, ali velika je stvar radi svetog načela nositi križ u braku. A ako je kome teško, neka znade, da u Crkvi teku izvori milosti, koja osposobljava čovjeka i za najveće žrtve."
 
Predlažem svima da u cijelosti pročitaju poslanicu hrvatskih biskupa O kršćanskoj ženidbi.
 

nedjelja, 20. ožujka 2022.

Papinske izjave protiv civilnog braka


Trebamo malo proširiti temu, koju sam započeo prošlim tekstom, a koja nam stavlja pred oči učiteljstvo papa o opasnosti civilnog braka za spasenje duša i kršćanski poredak u društvu. Područje braka svakako je ono područje na kojem je liberalna država možda i najviše zadirala u prostor koji isključivo pripada Crkvi.

Ideja "civilnog braka" u današnjem značenju potječe iz Francuske revolucije, kojoj je jedan od glavnih ciljeva bio sekularizirati svako područje ljudskog života i djelovanja, pa tako i ženidbu. Ustalila se uvođenjem Napoleonova Građanskog zakonika (Code civil) 1804. godine, a proširila Europom uslijed Napoleonovih osvajanja.

Pape su od samog početka osuđivali civilni brak. U dokumentima koji o tome govore, iznijeli su važan nauk Crkve o ženidbi i obitelji. Nauk koji obvezuje svakog katolika. Svatko bi trebao upoznati taj nauk, kako bi se znao ravnati po kršćanskim načelima u svakodnevnom životu. To se posebno odnosi na katoličke političare i ostale ljude koji imaju utjecaj na donošenje i izmjenu državnih zakona.
 
Napravit ćemo stoga kratak kronološki pregled važnijih papinskih izjava protiv civilnog braka, od pape Pija VI. do pape Pija XI. Naravno, ovo nije iscrpan pregled (jer bi za to trebalo napisati čitave knjige), ali može pružiti dobar uvid u učiteljstvo papa na temelju glavnijih dokumenata Svete Stolice. Pažljivo ih pročitajte.
 
 
PAPA PIO VI. (1775.-1799.)
 
Papa Pio VI. naglašava u breveu Deessemus upućenom Stefanu Ortiz Cortesu, biskupu Mottole (16. rujna 1788.):
"Dogma etenim fidei est: ut matrimonium, quod ante adventum Christi nihil aliud erat nisi indissolubilis quidam contractus, post Christi adventum evaserit unum ex septem legis evangelicae Sacramentis a Christo Domino institutum, quemadmodum adversus haereticos et impios homines seculi insanientes S. Conc. Tridentinum sub anathematis poena definivit. Hinc fit, ut ad solam Ecclesiam, cui tota de Sacramentis est cura concredita, ius omne ac potestas pertineat, suam assignandi formam huic contractui ad sublimiorem Sacramenti dignitatem evecto, ac proinde de matrimoniorum validitate aut invaliditate iudicium ferre; quod tam planum est atque perspicuum, ut Sancta et Universalis Synodus - peculiarem alium canonem addendum sibi esse duxerit, quo universim declararet atque sanciret, ut si quis dixerit, causas matrimoniales non spectare ad iudices ecclesiasticos, anathema sit."
 
("Dogma je, naime, vjere: da je ženidba, koja prije dolaska Kristova nije bila ništa drugo nego određeni nerazrješivi ugovor, nakon dolaska Kristova postala jedan od sedam sakramenata evanđeoskoga zakona ustanovljen od Krista Gospodina, kao što je to protiv krivovjeraca i bezumnih opakih ljudi svijeta definirao Sveti Tridentski koncil pod prijetnjom kazne anatemom. Odatle stoji da samo Crkvi, kojoj je povjerena cjelokupna briga o sakramentima, pripada svo pravo i vlast, propisati vlastiti oblik ovom ugovoru, koji je uzdignut na više dostojanstvo sakramenta, a time i suditi o valjanosti ili nevaljanosti ženidbe. To je tako jasno i očito, da je sveti i opći Sabor, uzeo za zadatak da doda još jedan kanon, kojim općenito izriče i određuje, da ako netko kaže da ženidbene parnice ne spadaju na crkvene suce, neka bude proklet.")
 
To je bila papina opomena biskupu, koji je suviše olako pokušao proglasiti ništetnom jednu ženidbu, i to kao delegat građanskih vlasti.  


PAPA PIO VII. (1800.-1823.)

Kako su se ideje Francuske revolucije o civilnom braku širile Europom, tako je i Sveta Stolica sve više reagirala na pokušaje vlasti da se oduzmu Crkvi autoritet nad ženidbom. 
U instrukciji Svete Stolice nunciju u Poljskoj glede primjene Napoleonova Građanskog zakonika (koji je propisao civilni brak) ističe se sljedeće:
"Episcopus Ministro Regio notum facere debuisset: dispositiones Codicis quoad matrimonia matrimoniis catholicorum in regno catholico applicari neutiquam posse. Volvendo historiam nationum, nullibi occurrit vestigium, catholicum Principem usquam praecepisse, aut admisisse, ut catholicis eiusdem subditis imponatur obligatio, vi cuius matrimonia illorum a communitate contrahi, et causae validitatis aut nullitatis eorumdem coram Iudice Circuli pertractari deberent."
 
("Biskup je trebao priopćiti kraljevskom službeniku: da se odredbe [Napoleonova] Zakonika, koje se tiču ženidbe, nipošto ne mogu primijeniti na ženidbe katolika u katoličkom kraljevstvu. Pregledavši povijest naroda, nigdje se ne može naći ni trag da je neki katolički vladar ikada odredio ili dopustio da se njegovim katoličkim podložnicima nameće obveza prema kojoj bi im općina trebala sklapati ženidbu, a da se njihove parnice o valjanosti ili ništetnosti ženidbe trebaju voditi pred okružnim sucem.")

Papa Pio VII. u alokuciji kardinalskom zboru 15. ožujka 1808., govoreći protiv francuskih propisa o civilnom braku, naglašava:
"Compertum est vobis, et quoties et quam graviter conquesti simus tum de legibus matrimoniorum atque divortii, tum de compluribus aliis et ab Evangelio abhorrentibus, et contra ecclesiasticas constitutiones piaque instituta latis, incredibili Religionis et ecclesiasticae disciplinae, et auctoritatis huius S. Sedis ac Episcoporum detrimento, contemptu."
 
("Poznato vam je koliko smo se i kako smo se teško tužili: kako o zakonima o ženidbi i razvodu, tako i o mnogim drugim zakonima koji su užasno protivni Evanđelju, i doneseni protiv crkvenih odredaba i pobožnih uredaba, nevjerojatnim prezirom prema vjeri i crkvenoj disciplini, te na štetu autoriteta ove Svete Stolice i biskupa.")

Ako se papa Pio VII. nije bojao suprotstaviti jednom Napoleonu kako bi zaštitio sakrament ženidbe i katolički moral, zašto se onda današnji crkveni velikodostojnici boje suprotstaviti liberalnim političarima, koji su daleko slabiji od Napoleona?


PAPA LEON XII. (1823.-1829.)
 
Papa Leon XII. u breveu upućenom J. A. Barrettu, tadašnjem vikaru Liègea (11. veljače 1824.), ovako govori o državnom zakonu koji uvodi obvezni civilni brak:
"Tantam hanc calamitatem in regno isto et in aliis amarissime deploramus. Scimus enim quam gravia mala inde exurgant, et quam ingentia pericula animarum saluti ab hoc veluti fonte dimanent."
 
("Ovu toliko veliku pošast u ovom kraljevstvu i u drugima pregorko oplakujemo. Naime, znamo koliko teška zla izlaze iz toga, i kako ogromne opasnosti za spasenje duša proistječu iz toga kao iz zdenca.")

A o tim velikim opasnostima papa Leon XII. govori u enciklici Caritate Christi urgente (1825. god.), opominjući biskupe cijeloga svijeta:
"...iam homines matrimonii sanctitatis et officiorum cepisse videatur oblivio; adeo crebro contractus, ut vocant, civilis, qui tot in regionibus usurpatur, occasione sanctissimae Sacramenti illius leges violantur, quod Paulo Apostolo auctore magnum est in Christo, et in Ecclesia. Videtis igitur, quanta vobis sit suscipienda sollicitudo, ut fideles catholicam de Sacramento illo teneant doctrinam, et ad parendum adducantur Ecclesiae legibus."
 
("...već se vidi da su ljudi počeli zaboravljati na svetost i dužnosti ženidbe; jer tako često civilni ugovor, kako ga zovu, koji se uzima u tolikim pokrajinama, postaje prigodom za kršenje svetih zakona toga Sakramenta, koji je, prema Apostolu Pavlu, velik u Kristu i u Crkvi. Uvidite, stoga, koliko se trebate brinuti da se vjernici drže katoličkog nauka o tom Sakramentu, i da budu privedeni posluhu zakonima Crkve.")
 
Doista, i samo postojanje "civilnog braka" u državi kod mnogih ljudi djeluje kao grešna prigoda, ili, kako kaže papa, prigoda za kršenje svetih zakona sakramenta ženidbe.
 
 
PAPA PIO VIII. (1829.-1830.)

Papa Pio VIII. piše svim biskupima u svojoj prvoj enciklici Traditi humilitati, 24. svibnja 1829.:
"...maxime vestro de animarum salute studio commendandum ducimus, ut nimirum de matrimonii sanctitate eam erga ipsum gregi vestro iniiciatis religionem, ut nihil plane, quod magni huius sacramenti dignitati detrahat, nihil, quod immaculatum thorum dedeceat, nihil demum, quod de perpetuo connubii vinculo dubium inferat, patrari unquam contingat: id porro fiet unice, si non humana tantum ex lege, sed ex divina regi ipsum debere, ac non terrenis, sed sacris rebus ipsum accensendum esse, ideoque Ecclesiae omnino subiici christianus populus accurate edoceatur."
 
("...smatramo da najviše vašoj brizi za spasenje duša treba preporučiti: da usadite vašem stadu u dušu poštovanje prema svetosti ženidbe, da se nikada ne dogodi ništa što vrijeđa dostojanstvo ovog velikog sakramenta, ništa što ne dolikuje neokaljanoj postelji, napokon, ništa što bi dovodilo u dvojbu stalan vez ženidbe; neka bude samo ovo: a to će biti jedino tada, ako se [ženidbeni vez] dužan ravnati ne samo ljudskim zakonom, nego božanskim zakonom, i da ne služi zemaljskim, nego svetim stvarima; i stoga kršćanski puk treba točno poučiti da je u potpunosti podložan Crkvi.")
 
Ovdje vidimo da papa vrlo jasno govori da je borba za svetost ženidbe zaista borba za spasenje duša. Već same obveze biskupa glede brige za spasenje duša nameću im dužnost da se suprotstave profanaciji ženidbe kroz civilni brak.


PAPA GRGUR XVI. (1831.-1846.)
 
Papa Grgur XVI. napominje u enciklici Mirari vos, 15. kolovoza 1832.:
"Docendi sunt sedulo populi, matrimonium semel rite initum dirimi amplius non posse, nexisque connubio Deum indidisse perpetuam vitae societatem, nodumque necessitudinis, qui exolvi, nisi morte, non possit."
 
("Treba neprestano poučavati narode da se ženidba, koja je jednom valjano sklopljena, više ne može raskinuti; i da je svezom braka Bog položio neprekidno zajedništvo života i vez nužnosti, koji se ne može razriješiti ničim osim smrću.")

Dakle, to su istine koje treba jasno i glasno govoriti s propovjedaonice, i to neprestano: da svi vjernici to dobro zapamte i usvoje.

Grgur XVI. govoreći o donošenju građanskog zakona o braku u Španjolskoj, 22. veljače 1842., ovako formulira svoju osudu tog zakona:
"Eo sceleris deventum ibi esse dolemus, ut diabolica sane malitia execrabilis lex supremis Regni Comitiis proposita fuerit, id potissimum tendens, ut legitima ecclesiastica auctoritas omnino tollatur, impiaque statuatur opinio, laicam potestatem supremo suo iure Ecclesiae ipsi eiusque rebus dominari."
 
("Žalimo što je ondje došlo do te razine zločina, da je zacijelo đavolskom zloćom vrhovnoj skupštini Kraljevstva predložen odvratni zakon, koji ponajviše smjera na to da se posve ukloni zakonita crkvena vlast, i postavi bezbožno mišljenje da laička vlast svojim vrhovnim pravom može vladati i nad samom Crkvom.")
 
Ako je papa taj zakon nazvao "odvratnim zakonom", što bi se onda trebalo reći o današnjim zakonima koje nameću lijevo-liberalni političari?


PAPA PIO IX. (1846.-1878.)
 
Blaženi Pio IX. u alokuciji Acerbissimum (27. rujna 1852.) govori sljedeće riječi protiv zakona o civilnom braku u Republici Novoj Granadi:
"...proponebatur iuxta iam damnatos haereticorum errores, atque adversus Catholicae Ecclesiae doctrinam, ut matrimonium tamquam civilis tantum contractus haberetur, - omnesque matrimoniales causae ad laica deferrentur tribunalia, et ab illis iudicarentur: cum nemo ex catholicis ignoret aut ignorare possit, matrimonium esse vere et proprie unum ex septem evangelicae legis Sacramentis a Christo Domino institutum, ac propterea inter fideles matrimonium dari non posse, quin uno eodemque tempore sit Sacramentum, atque idcirco quamlibet aliam inter christianos viri et mulieris praeter Sacramentum coniunctionem cuiuscumque etiam civilis legis vi factam nihil aliud esse, nisi turpem atque exitialem concubinatum, ab Ecclesia tantopere damnatum..."
 
("...predlagalo se prema već osuđenim zabludama krivovjeraca i protiv nauka Katoličke Crkve, da se ženidba drži kao puki civilni ugovor, te da se sve bračne parnice dovode pred laičke sudove, i da ih oni sude; a nema nikoga među katolicima tko ne zna, ili mu ne može biti nepoznato, da je ženidba uistinu i vlastito jedan od sedam sakramenata evanđeoskoga zakona, ustanovljen od Krista Gospodina; i zbog toga se među vjernicima ne može sklopiti ženidba, a da u isto to vrijeme nije sakrament, i zato bilo kakva druga veza između kršćanskog muža i žene mimo sakramenta, makar učinjena po sili građanskoga zakona, nije ništa drugo nego odvratno i pogubno priležništvo, toliko puta osuđeno od Crkve...")

Ako je civilni brak za kršćane: "turpis atque exitialis concubinatus" ("odvratno i pogubno priležništvo"), onda vam je jasno da takvo nešto ne može imati mjesta u kršćanskom društvu.

Nadalje, papa Pio IX. u alokuciji Multis gravibusque (17. prosinca 1860.) ovako govori protiv uvođenja civilnog braka u Umbriji:
"Huc spectat - promulgatum in Umbria decretum, quo matrimonium, nuncupatum ab Apostolo magnum Sacramentum, peculiaribus civilibus disciplinis illigatur, ac ferme subtrahitur ab Ecclesiae potestate, eo fortasse consilio, ut postea civilibus duntaxat subdatur legibus, eaque ratione, quod Deus avertat, legalis invehatur concubinatus cum extremo animarum detrimento."
 
("Ovdje spada dekret proglašen u Umbriji, da se ženidba, koju je Apostol nazvao velikim sakramentom, sklapa posebnim građanskim odredbama i gotovo izuzima iz vlasti Crkve, možda s tom namjerom da se kasnije podloži samo građanskim zakonima, i s tim razlogom - što neka Bog otkloni - da se uvede zakonsko priležništvo uz najgoru pogibelj za duše.")

Na ovom mjestu Pio IX. naziva civilni brak "zakonskim priležništvom" ("legalis concubinatus").
A zatim papa dodaje ove riječi osude takvih propisa:
"Atque hic, uti apostolici nostri muneris ratio postulat, quidquid contra Ecclesiae iura actum hucusque est, vel peragatur in posterum, damnamus, reprobamus, ac nullius vis et roboris, ac prorsus irritum palam edicimus."
 
("I ovdje, kao što traži dužnost naše apostolske zadaće, sve što je god dosad uvedeno protiv prava Crkve, ili što će kasnije biti uvedeno: osuđujemo, odbacujemo i otvoreno proglašavamo nevaljanim i potpuno ništetnim.")

Jasna osuda državnih zakona o civilnom braku za sva vremena, a rekao bih i upozorenje: kako političarima, tako i crkvenim velikodostojnicima da su se dužni nepokolebljivo suprotstaviti takvim zakonima.

 
PAPA LEON XIII. (1878.-1903.)
 
Papa Leon XIII. ostavio nam je kao baštinu vrlo važanu u enciklicu o kršćanskoj ženidbi Arcanum divinae sapientiae (10. veljače 1880.).
U toj enciklici papa ovako potiče biskupe:
"Praecipuas curas in id insumite, ut populi abundent praeceptis sapientiae christianae, semperque memoria teneant matrimonium non voluntate hominum, sed auctoritate nutuque Dei fuisse initio constitutum, et hac lege prorsus ut sit unius ad unam: Christum vero novi Foederis auctorem illud ipsum ex officio naturae in Sacramenta transtulisse, et quod ad vinculum spectat, legiferam et iudicialem Ecclesiae suae adtribuisse potestatem. Quo in genere cavendum magnopere est, ne in errorem mentes inducantur a fallacibus conclusionibus adversariorum, qui eiusmodi potestatem ademptam Ecclesiae vellent. — Similiter omnibus exploratum esse debet, si qua coniunctio viri et mulieris inter Christifideles citra Sacramentum contrahatur, eam vi ac ratione iusti matrimonii carere; et quamvis convenienter legibus civicis facta sit, tamen pluris esse non posse, quam ritum aut morem, iure civili introductum; iure autem civili res tantummodo ordinari atque administrari posse, quas matrimonia efferunt ex sese in genere civili, et quas gigni non posse manifestum est, nisi vera et legitima illarum caussa, scilicet nuptiale vinculum, existat.

("Osobitu brigu uložite u to da narodi obiluju u zapovijedima kršćanske mudrosti, i da uvijek drže u pamćenju da ženidba nije od početka određena voljom ljudi, nego vlašću i naredbom Božjom, i da je po tom zakonu ovo veza između jednoga i jedne; a Krist, utemeljitelj Novoga saveza, prenio je baš njega [brak] iz službe naravi u sakramente, a što se tiče veza, dodijelio ga je zakonodavnoj i sudskoj vlasti svoje Crkve. U tom smislu, treba dobro paziti da ne bi duše bile dovedene u zabludu od strane lažnih argumenata protivnika, koji žele Crkvi oduzeti tu vlast. Slično, svima treba biti jasno da kod sklapanja bilo kakve veze muža i žene mimo sakramenta među Kristovim vjernicima, toj [vezi] nedostaje snaga i naslov pravedne ženidbe, pa makar bila sklopljena sukladno građanskim zakonima, jer ne može biti ništa više od obreda ili običaja uvedenog građanskim pravom, a građanskim pravom mogu se određivati ili upravljati samo stvari koje brakovi donose po sebi na građanskom području, a za koje je očito da ne mogu nastati ako ne postoji njihov pravi i zakoniti uzrok, to jest, ženidbena sveza.")
 
Ovdje je samo drugim riječima ponovljeno ono što su naučavali njegovi prethodnici, a i ono što će naučavati njegovi nasljednici.


PAPA SV. PIO X. (1903.-1914.)

U trajnoj baštini, koju je sv. Pio X. ostavio Crkvi, istaknuto mjesto zauzima Katekizam sv. Pija X. I u njemu nalazimo važne riječi o materiji o kojoj danas govorimo.

Katekizam sv. Pija X. ovako govori o civilnom braku:
852. P. Što je to građanska ženidba?
O. Građanska ženidba nije ništa drugo nego formalnost koju propisuje zakon u namjeri da bi osigurao građanske učinke supruzima i njihovu potomstvu.
 
853. P. Je li za kršćanina dovoljno sklopiti samo građansku ženidbu?
O. Za kršćanina nije dovoljno sklopiti samo građansku ženidbu, jer ta ženidba nije sakrament pa prema tome ni prava ženidba.
 
854. P. Ako bi zaručnici živjeli jedno s drugim u građanskoj ženidbi, u kojem bi se stanju nalazili?
O. Ako bi zaručnici živjeli jedno s drugim samo u građanskoj ženidbi bili bi stalno u smrtnom grijehu, a njihova bi sveza uvijek ostala nezakonita pred Bogom i Crkvom.

Evo kako su te pouke Katekizma sv. Pija X. protumačene u službenom komentaru Rimske rote, objavljenom u Acta Apostolicae Sedis za 1912. godinu (str. 383.):
"Novus ipse Catechismus paucis ante annis speciali iussu Summi Pontificis Pii X editus, qui in omnibus Italiae dioecesibus introduci debuit, interrogationi 'Che cosa è il matrimonio civile?' respondet: 'Il matrimonio civile non è altro che una formalità prescritta dalla legge al fine di dare e assicurare gli effetti civili ai coniugati e alla loro prole'. Hoc loco igitur matrimonium civile ut mera formalitas a lege praescripta in ordine ad obtinendos effectus civiles pro contrahentibus eorumque filiis explicatur. In sequenti quaestione, an pro christiano sufficiat matrimonium civile, character contractus civilis ita describitur: 'Questo non è sacramento e quindi non è vero matrimonio', ita ut in quaestione tertia de nupturientibus in matrimonio mere civili viventibus dicatur: 'Sarebbero in istato di continuo peccato mortale, e la loro unione resterebbe sempre illegitima innanzi a Dio e alia Chiesa'. Auctoritative ergo hisce locis enuntiatur, matrimonium civile coram Deo et Ecclesia esse in se nullum atque irritum."

("I sam novi Katekizam, koji je prije nekoliko godina izdan po posebnoj odredbi vrhovnoga svećenika Pija X., a koji se imao uvesti u svim biskupijama Italije, na pitanje: Što je građanska ženidba?, odgovara: Građanska ženidba nije ništa drugo nego formalnost koju propisuje zakon u namjeri da bi osigurao građanske učinke supruzima i njihovu potomstvu. Na tom se mjestu, dakle, civilni brak objašnjava kao puka formalnost propisana od zakona, kako bi se postigli građanski učinci za ugovaratelje i njihovu djecu. U sljedećem pitanju je li kršćaninu dovoljna građanska ženidba, ovako se opisuje karakter građanskog ugovora: To nije sakrament, pa prema tome ni prava ženidba, tako da se u trećem pitanju o onima koji žive samo u civilnom braku kaže: Bili bi stalno u smrtnom grijehu, a njihova bi sveza uvijek ostala nezakonita pred Bogom i Crkvom. Autoritativno je, dakle, na ovim mjestima naglašeno da je civilni brak po sebi pred Bogom i Crkvom ništetan i nevaljan.")

Iz ovoga treba zapamtiti dvije stvari: 1) civilni brak je nezakonit pred Bogom i Crkvom; 2) osobe u civilnom braku nalaze u stanju smrtnog grijeha.


PAPA BENEDIKT XV. (1914.-1922.)

Možda i najveći uspjeh pontifikata Benedikta XV. bio je dovršenje i objava Zakonika kanonskog prava 1917. godine.

Ako uzmete taj Zakonik u ruke, vidjet ćete da se i u kanonskom pravu ističe dogma katoličke vjere o ženidbi (kanon 1012.):
§1. Christus Dominus ad sacramenti dignitatem evexit ipsum contractum matrimonialem inter baptizatos.
§2. Quare inter baptizatos nequit matrimonialis contractus validus consistere, quin sit eo ipso sacramentum.

(§1. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta sam ženidbeni ugovor između krštenih.
§2. Zato među krštenima ne može postojati valjani ženidbeni ugovor, a da nije u isto vrijeme sakrament.)
 
Budući da "civilni brak" nije sakrament, nije niti valjana ženidba među krštenima. U tome je više nego jasna osuda civilnog braka, kao i svih ostalih nezakonitih veza u koje se nepromišljeni ljudi upuštaju.


PAPA PIO XI. (1922.-1939.)

Papa Pio XI. u svojoj važnoj enciklici o ženidbi Casti connubii (31. prosinca 1930.), ovako opisuje stavove protivnika Crkve:
"Et primum quidem tradunt, matrimonium rem esse omnino profanam mereque civilem, nec ullo modo religiosae societati, Ecclesiae Christi, sed uni societati civili committendam; tum vero addunt a quovis indissolubili vinculo nuptiale foedus esse liberandum, coniugum secessionibus seu divortiis non modo toleratis, sed lege sancitis; ex quo denique fiet ut, omni spoliatum sanctitate, coniugium in rerum profanarum ac civilium numero iaceat.
Primum illud in eo statuunt, quod actus ipse civilis sit pro vero contractu nuptiali habendus (matrimonium civile id vocitant); actus religiosus autem sit additum quiddam, vel ad summum, plebi superstitiosiori permittendum. Deinde, sine ulla reprehensione volunt ut liceat connubia a catholicis hominibus cum acatholicis misceri, nulla religionis habita ratione neque quaesito religiosae auctoritatis consensu. Alterum, quod sequitur, in perfectis divortiis excusandis ponitur, et in legibus iis civilibus laudandis ac provehendis, quae ipsius vinculi solutioni favent."

("I prvo, naime, tvrde da je ženidba u potpunosti svjetovna [profana] stvar i puka građanska stvar, koja se nikako ne može prepustiti vjerskom društvu, Crkvi Kristovoj, nego jedino građanskom društvu, zatim pak dodaju da ženidbeni savez treba osloboditi od svakog nerazrješivog veza, ne samo tolerirajući, nego i ozakonivši rastave ili razvode; iz čega bi napokon nastalo da, lišena svake svetosti, ženidba leži među profanim i građanskim stvarima.
Prvo ovdje određuju to da sam građanski akt treba držati pravim ženidbenim ugovorom (nazivaju to civilnim brakom), a da je vjerski čin samo svojevrsni dodatak, ili najviše, nešto dopušteno praznovjernom puku. Zatim, žele da se bez ikakve ograde dopusti miješanje ženidbi između katolika i nekatolika, bez ikakva obzira na vjeru i bez pitanja za dopuštenje vjerskog autoriteta.")

Ovdje opisane pozicije liberalnih političara i aktivista, više-manje također su i pozicije pseudoteoloških modernista, ovisno o njihovim afinitetima i taktikama (za rušenje Crkve i katoličkog nauka).
No, sve je to već davno osudila Katolička Crkva.
 
Vidjeli smo u ovom kratkom pregledu nauk papa u dokumentima najvećeg autoriteta. To je nauk Crkve, koji se ne može promijeniti. 

Bez obzira što modernisti pokušavali, ne može netko danas doći i kao čarobnim štapićem izbrisati 200 godina jednoglasnog naučavanja papa.
 
Isto tako, neprihvatljive su teze onih koji kažu da nam je potreban "dijalog" između svih strana i pozicija o pitanjima ženidbe i morala - kao da je ravnopravno svako mišljenje i zabluda o ovim pitanjima.
 
Ne, nije nam potreban dijalog, nego je potrebno, kako bi rekao sv. Augustin: "prvo prignuti vratove pred autoritetom Svetoga pisma" ("prius sanctarum Scripturarum auctoritatibus colla subdenda sunt").
 
Prignuti vrat pred Svetim pismom znači bespogovorno se prikloniti Svetom pismu, odnosno potpuno prihvatiti nauk Svetoga pisma. A što kaže Sveto pismo o ovim pitanjima?
"Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."
(Mk 10, 11-13)

"Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao."
(Mt 5, 28-30)
 
Ovaj nauk vrijedi za cijelo društvo, kao i za pojedince. Kršćanski nauk vrijedi i za države. Ne može biti govora o "kršćanskim vrijednostima" u državama u kojima je ozakonjen civilni brak i razvod.

Uostalom, jedna od glavnih svrha cijelog pro-obiteljskog pokreta, koji se počeo razvijati u Katoličkoj Crkvi od 19. stoljeća, bila je upravo uskladiti državno zakonodavstvo s katoličkim moralom. U zemljama poput Hrvatske to može značiti samo jedno: VRATITI BRAK U NADLEŽNOST CRKVE.