utorak, 14. kolovoza 2018.

Ali to nam je potrebno!




U liturgijskoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila "Sacrosanctum Concilium" nalaze se mnoge odredbe koje na prvi pogled izgledaju bezopasno, ali se u njima zapravo krije poticaj za revolucionarne promjene. Jedna od takvih je odredba o sprovodnim obredima (SC, 81.):
"Ritus exsequiarum paschalem mortis christianae indolem manifestius exprimat atque condicionibus et traditionibus singularum regionum, etiam quoad colorem liturgicum, melius respondeat."

("Obred sprovoda neka jasnije izražava uskrsni [pashalni] značaj kršćanske smrti i neka bolje odgovara uvjetima i predajama pojedinih pokrajina, također i što se tiče liturgijske boje.")

Na temelju ove kratke odredbe, izrađeni su novi obredi sprovoda i novi obred mise za pokojne, u kojima više nema nikakvog spomena trpljenja duša u čistilištu, Sudnjega dana i Božjega Suda. Novi obredi izgledaju kao da im je jedina svrha utješiti tugujuću rodbinu.

A ovaj drugi dio rečenice - da obred odgovara lokalnim običajima što se tiče liturgijske boje - zapravo je eliminirao crnu boju (kao liturgijsku boju) u Novus Ordu. Pri tome imajmo na umu da je 15-ak godina prije toga, papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei (1947.) osudio pokušaje da se crna boja ukloni iz liturgije. Rekao je da su oni koji pokušavaju uvesti takve i slične novotarije "odlutali od pravoga puta" ("ex recto aberret itinere").

Prije par mjeseci saznali smo da je i sam papa Pavao VI. bio nezadovoljan novim obredom mise za pokojne (IZVOR).
Na primjer, 3. lipnja 1971. nakon mise za godišnjicu smrti Ivana XXIII., papa Pavao VI. je rekao:
"Come mai nella liturgia dei defunti non si parla più di peccato e di espiazione? Manca completamente l’implorazione alla misericordia del Signore. Anche stamattina, per la messa celebrata nelle Grotte, pur avendo dei testi bellissimi, mancava in essi tuttavia il senso del peccato e il senso della misericordia. Ma abbiamo bisogno di questo! E quando verrà la mia ultima ora, domandate misericordia per me al Signore, perché ne ho tanto bisogno!"

("Zašto u liturgiji za pokojne više nema govora o grijehu i okajanju? U potpunosti nedostaje molba za Gospodinovo milosrđe. Čak i jutros, za misu slavljenu u kripti, unatoč vrlo lijepim tekstovima, nedostajali su osjećaj grijeha i osjećaj milosrđa. Ali to nam je potrebno! A kad dođe moj posljednji čas, molite milost za mene kod Gospodina, jer mi je toliko potrebna!")

I nekoliko godina kasnije, opet kaže o novom obredu mise za pokojne:
"in questa liturgia mancano i grandi temi della morte, del giudizio…"
("u ovoj liturgiji nedostaju velike teme smrti, suda...")

Prava je šteta da smo ovo saznali tek u današnje vrijeme, nakon što su toliki biskupi učinili sve u svojoj moći da iskorijene tradicionalne obrede na području svojih biskupija.

Evo jedan žalostan primjer iz Hrvatske. Jedna od nesretnih epizoda u djelovanju splitskog nadbiskupa Frane Franića bila je sustavna eliminacija tradicionalnih sprovodnih obreda početkom 1970-ih.

Franić je 1971. objavio u Vjesniku nadbiskupije tekst "O sprovodu i nekim sprovodnim običajima u našoj Nadbiskupiji", gdje tvrdi da novi obred obvezuje sve svećenike i da se stari obred više ne smije koristiti. Zanimljivo, Franić kaže da se noćnice za mrtve prije sprovodne mise mogu zadržati, ali odrješenje nad grobom ili odrješenje mrtvih "ukida se i ne smije se više nikada upotrebljavati". Ali ide još dalje, tvrdeći da je sam izraz "odrješenje za mrtve" pastoralno štetan i da se treba boriti protiv tog naziva. Zatim, kaže da isto tako treba ukloniti "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom", tvrdeći da su to "prazni znakovi".

Vrijeme je da nakon 47 godina netko napokon odgovori na te tvrdnje. Prvo i osnovno, tradicionalni obredi - pa tako i sprovodni obredi - nikada nisu bili ukinuti, što je potvrdio papa Benedikt XVI. u motupropriju Summorum Pontificum. Prema tome, svećenicima i vjernicima koji su htjeli zadržati stare obrede, učinjena je velika nepravda kad im se to zabranjivalo.

Što se tiče tvrdnje da je izraz odrješenje za mrtve neprimjeren i "pastoralno štetan", to jednostavno možemo označiti kao odbacivanje stoljetne tradicije koju su toliki pape potvrdili. Taj se naziv stoljećima koristio u službenim liturgijskim knjigama.

Naravno, netko će reći da bi neuki vjernici mogli pomisliti da je odrješenje za pokojne isto što i sakramentalno odrješenje u ispovijedi. No, takvi problemi se rješavaju pravilnom katehezom. Uostalom, u crkvenim obredima ima i drugih mjesta gdje dolazi izraz "odrješenje", premda ono nema značenje sakramentalnog odrješenja.
Na primjer, odrješenje nakon Confiteora u misi i u časoslovu (u prvom času i kompletoriju) - to nije sakramentalno odrješenje od grijeha, kao u sakramentu ispovijedi. Dobro je to objasnio sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III., q. 84., a. 3., ad 1um):
"Huiusmodi autem absolutiones in publico factae non sunt sacramentales, sed sunt rationes quaedam ordinatae ad remissionem venialium peccatorum."

("Ovakva naime odrješenja učinjena u javnosti nisu sakramentalna, već su neki načini određeni za otpuštenje lakih grijeha.")

U obredu odrješenja za pokojne, svećenik zapravo moli Boga da dušu pokojnika oslobodi od kazni u čistilištu. To se jasno isticalo u starim liturgijskim priručnicima, na primjer, u P. de Herdt - Sacrae liturgiae praxis juxta Ritum Romanum (1870., str. 306.):
"Absolutio ita dicitur, quia functio funebris per eamdem absolvitur, aut quia Deus in ea exoratur pro absolutione defunctorum a poena purgatorii."

("Odrješenje se tako naziva, jer se njime dovršava obavljanje sprovoda, ili jer se njime moli za odrješenje pokojnih od kazne čistilišta.")

A sad da odgovorim na onu tvrdnju da su "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom" samo "prazni znakovi".
Stvarno mi ponekad nije jasno kakva je to revolucionarna atmosfera vladala nakon Drugoga vatikanskog koncila da su se biskupi na takav način, sa takvim izrazima, okretali protiv obreda, molitava, praksa i običaja koje su i sami desetljećima prakticirali. Izgleda da je prevratnički zanos dosegao vrhunac početkom 1970-ih, kad su krenuli izbacivati čak i takve detalje poput "prazanog katafalka i crnih krpa pred oltarom".


A samo desetak godina prije toga, povodom smrti bl. Alojzija Stepinca, papa Ivan XXIII. je služio misu zadušnicu u Bazilici sv. Petra.

Pogledajte kako je tada uređen katafalk.





Imate na internetu i snimku sa te mise...




Spomenimo i to da ovo nije bila jedina misa zadušnica koja se u to vrijeme u Rimu služila za bl. Alojzija Stepinca.

Pogledajte što su pripremili Hrvati u Rimu u svojoj crkvi.





To su običaji i prakse opće Crkve. To nije nešto što smo mi izmislili, već nešto što baštinimo kao katolički narod iz šire katoličke kulture.

U hrvatskom narodu su se duboko ukorijenili obredi vezani uz brigu za pokojne. Možda su na to utjecala vremena dok su naši preci ratovali s Turcima. Svakodnevno se ginulo na granici, pa su se često morale služiti mise zadušnice i obavljati obredi odrješenja za pokojne.

U 16. i 17. stoljeću bio je raširen tip svečanog odra koji se nazivao "castrum doloris". Znamo po podacima Jurja Ratkaja da je jedan takav "castrum doloris" bio podignut za bana Tomu Erdödyja u zagrebačkoj katedrali.

Imamo sliku kako je izgledao svečani odar za karlovačkoga generala Auersperga u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, 1669. godine.





Dakle, sve to o čemu smo pričali ima duboku tradiciju u Hrvatskoj.
Nadalje, sve je to detaljno uređeno u obrednim knjigama, kao što dobro možete vidjeti u knjizi Stjepana Gjanića Priručnik za vršenje službe Božje (1919., str. 82.-85.).










Taj obred imate i na narodnom jeziku u Rimskom obrednik 1929., str. 233.-235.







Savršeno pokajanje

Počet ću ovaj tekst s jednom konstatacijom. Jedna od veoma zabrinjavajućih pojava današnjeg vremena je to što velika većina katolika umire bez sakramenata umirućih. Kada bi bilo prave svijesti o veličini tog problema, mislim da bi to bila glavna tema u vjerskim medijima.

No, moramo se također pitati: Da li se ti ljudi, koji umiru bez sakramenata, barem pokaju za svoje grijehe u zadnji čas? Barem to!?
Pokušavaju li postići savršeno pokajanje? Znaju li uopće za čin savršenog pokajanja?
Isto pitanje se može postaviti za vjernike koji se iznenada nađu u smrtnoj opasnosti. 

Ova pitanja su zabrinjavala i mnoge svete ljude, koji su se borili za spasenje duša.
Bl. Ivan Merz je za vrijeme Prvoga svjetskog rata gledao kako mnogi njegovi suborci umiru na prvim crtama bojišnice. Kasnije ga je tijekom života mučilo to što nije te umiruće vojnike potaknuo na čin savršenog pokajanja za grijehe.
Merzov duhovni vođa, p. Josip Vrbanek D.I., o tome ovako piše u biografiji "Vitez Kristov - Dr. Ivan Merz":
"Mrtve je na bojištu doista s poštovanjem pokopavao, bili oni i neprijatelji, a kasnije je znance sa sućuti i molitvom do groba otpratio. Tek jedno nije mogao prežaliti, što se prije nije znao bolje skrbiti za umiruće. Nije znao da bi trebalo s njima probuditi čin savršenog pokajanja."

Koliko je bl. Ivan Merz tijekom svog kasnijeg života vodio računa o spasenju duša umirućih, možda najbolje govori ovaj slučaj koji opisuje p. Ivan Jäger (Moj susret s Ivom):
"I opet smo išli ulicom zajedno, pričam mu o svom jučerašnjem doživljaju: vraćao sam se iz Mahnića oko pol jedanaest u svoj stan na Medvešćaku, kad najednom spazim kod jednog električnog stupa grupu ljudi, slomljen auto, razbijeno staklo: nesreća! Šofer vozio 70 km na sat, htio da prestigne auto pred sobom i previše se ugnuo na stranu, udario o stup, pa mu volan razbio prsni koš - namjestu mrtav. Ivo nije znao da sam stigao pola sata iza nesreće, pa misleći da je šofer još živio, upita me: 'Pa jesi li pogledao bliže šofera?' 'Nisam, bilo mi je neugodno!' - A Ivo me stade blago koriti: 'Kakav si ti, plašljiv ko djevojka; trebao si pristupiti bliže, pa mu dati raspelo da poljubi; tako bi spasio jednu dušu!' - Onda mu rastumačim, da sam došao pola sata iza smrti šoferove tamo, tijelo je još ležalo tamo radi komisije, koja je imala svaki čas doći. Ivo se na to umiri. Duboko mi se to usjeklo u dušu. Kako on najprije misli na dušu: 'Trebao si mu dati raspelo da poljubi!' a ja ni nemam raspela, a još manje kuraže da tako što učinim; a Ivo, prvo na to misli - spasiti dušu!"

A sad da kažemo nešto o današnjem stanju. Kako bismo shvatili današnju situaciju, moramo razlikovati dva različita aspekta: htjeti se pokajati i znati se pokajati.

Nažalost, danas ima mnogo vjernika koji se ne žele pokajati za svoje grijehe, ali ima i onih koji se jednostavno ne znaju pokajati - pogotovo oni koji su prošli kroz humanistički "moderni vjeronauk", gdje im se ništa ne govori o nužnosti mržnje prema svakom grijehu, niti o potrebi čvrste odluke da više neće griješiti. Na njih svakako djeluje i primjer svećenika koji šute o ovim temama, da ne bi "uvrijedili" one koji žive u grešnim vezama.

Vjernik treba znati kako se pokajati, barem ono osnovno. Koliki nemaju čak ni to osnovno znanje? Dakako, od svećenika se očekuje da imaju nešto višu razinu znanja, pa da u najmanju ruku poznaju ono što je Crkva službeno definirala o kajanju - na Tridentskom koncilu (sess. XIV., cap. 4. - De contritione; i kanoni 4. i 5.).

Zadržimo se danas na osnovnim stvarima: na onome što doista mora znati svaki vjernik. Poslužit ćemo se zato jednostavnim govorom iz molitvenika i starih vjeronaučnih udžbenika.


Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god., str. 208.-210.









Iduće izdanje tog molitvenika iz 1971. godine, donosi nešto skraćeni tekst o savršenom pokajanju, ali u suštini s istom porukom... str. 197.-198.





To je ova molitva:






Dobro je vidjeti i kako se ova tema obrađivala u udžbenicima za vjeronauk.
Pogledajmo udžbenik (mali katekizam): Dr. Ivan Pavić, Radosna vijest, Rijeka, 1972. str. 152.-155.







ponedjeljak, 13. kolovoza 2018.

Kazna za krivovjerje

Blaženi papa Pio IX. na kraju bule Ineffabilis Deus (1854.), kojom je definirao dogmu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, upozorava koje sankcije pogađaju one koji bi se usudili negirati tu dogmu:
"Quapropter si secus ac a Nobis definitum est, quod Deus avertat, praesumpserint corde sentire, ii noverint, ac porro sciant, se proprio judicio condemnatos, naufragium circa fidem passos esse, et ab unitate Ecclesiae defecisse, ac propterea facto ipso suo semet poenis a jure statutis subjicere, si quod corde sentiunt, verbo aut scripto, vel alio quovis externo modo significare ausi fuerint."

("Zbog toga, ako se netko usudi, što neka Bog otkloni, srcem misliti suprotno od onoga kako je od Nas definirano, neka takvi znaju, i štoviše neka budu sigurni, da su sami sebe osudili, doživjeli brodolom oko vjere i odstupili od jedinstva Crkve, i osim toga samim svojim činom podvrgli su se kaznama određenim po pravu, ako se to što misle srcem usude očitovati riječju ili pisanjem ili bilo kojim drugim vanjskim načinom.")

To su posljedice koje pogađaju čovjeka koji bi se usudio negirati dogmu katoličke vjere!
Dovoljno je da čovjek okorjelo negira samo jednu dogmu (pa makar prihvaćao sve ostale), da ga pogode ove sankcije.

Čudno je da ovo ne znaju toliki vjernici (čak i klerici), jer o strašnim posljedicama negiranja istina katoličke vjere, govore i neke naše stare i važne molitve.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje počinje riječima:
"Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."
("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

A završava riječima:
"Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit."
("Ovo je katolička vjera, koju ako netko vjerno i čvrsto ne vjeruje, ne može biti spašen.")

Osim toga, krivovjerje je i kazneno djelo po kanonskom pravu.
Evo koje kazne određuje stari Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2314.-2319.






Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. znatno je blaži, ali i on jasno predviđa ozbiljne kazne za krivovjerje u kan. 1364.-1366.
"Kan. 1364 - § 1. Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno, uz obdržavanje propisa kan. 194, § 1, br. 2; klerik se osim toga može kazniti kaznama o kojima se govori u kan. 1336, § 1, brr. 1, 2 i 3.
§ 2. Ako dugotrajna tvrdokornost ili težina sablazni traži, mogu se dodati druge kazne, pa i otpuštanje iz kleričkog staleža.

Kan. 1365 - Krivac kojemu je zabranjeno sudjelovanje u bogoslužju neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1366 - Roditelj ili njihovi zamjenici koji daju krstiti ili odgajati djecu u nekatoličkoj vjeri neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom kaznom."

Eto, odredbe su tu... Ali, zašto se danas toliko ignoriraju?
Nažalost, od vremena II. vatikanskog koncila, počeo je u crkvenu hijerarhiju prodirati jedan pojam koji je zapravo uzet iz svjetovnog liberalizma, a zove se: "tolerancija".
Toleriralo se "teologe" koji su širili kojekakve sumnjive nove nauke. Krivovjerje se gotovo više uopće nije sankcioniralo. Ako je ponekad i bilo nekih sankcija, bile su preblage i prerijetke - svakako nedovoljne da širiteljima pomutnje začepe usta.

Ukinuti su i svi oni mehanizmi koji su štitili vjerski život od krivovjerja, poput Indeksa zabranjenih knjiga i Prisege protiv modernizma.

Zašto je ovo tragedija? Zato što je cijela dosadašnja povijest naučila katolike koliko je "tolerancija" opasna. Ne može biti tolerancije prema krivovjerju!
Sjetimo se onih riječi sv. Jeronima, kad je govorio da je potrebno odmah u korijenu spriječiti krivovjerje, dok ne bude prekasno, pokazujući na primjeru herezijarha Arija koliko je opasna tolerancija:
"Arius una scintilla fuit, sed quia non statim opressa est, totum orbem eius flamma populata est."
("Arije je bio jedna iskra, ali zato što nije bila odmah ugašena, njen je plamen opustošio cijeli svijet.")

Eto do čega dovodi tolerancija! Ne može u Crkvi biti onog sekularnog prihvaćanja "drugoga i drugačijega", ako taj "drugi i drugačiji" širi krivovjerje.

U čemu je, dakle, ta revolucionarna pomjena iz 1960-ih?
Što razlikuje II. vatikanski koncil od svih drugih koncila u povijesti Crkve?
Glavna je razlika to što Drugi vatikanski koncil nije osudio nijednu zabludu. Nije osudio čak ni komunizam, iako su to tražili mnogi biskupi - uključujući i bl. Alojzija Stepinca!

Iako Stepinac nije sudjelovao na Koncilu (jer je umro 1960. godine), on je u fazi predkoncilskih priprema (koje su trajale 3 godine), uputio zahtjev da se jasno osudi materijalistički ateizam.

Naime, održavanje koncila je najavljeno 25. siječnja 1959., a potom su upućene molbe svim biskupima svijeta da pošalju svoje prijedloge za koncilske rasprave.

Ovih sam dana čitao prijedloge koje su tada uputili hrvatski biskupi. Objavljeni su u Acta et Documenta Concilio Oecumenico Vaticano II Apparando (ser. I., vol. II. p. II., str. 533.-556.).

Kako je bl. Alojzije Stepinac bio u kućnom pritvoru u Krašiću, on je svoje prijedloge (koji su, usput budi rečeno, izrazito tradicionalni i konzervativni) uputio preko Šepera.







Na početku Šeper prenosi glavni prijedlog bl. Alojzija Stepinca:
"Primo quidem: sicuti in conciliis oecumenicis hucusque habitis errores verae fidei adversantes tunc temporis grassantes damnati sunt, ita et futurum Concilium damnare deberet errorem perniciosissimum praesentis temporis qui ultimum fundamentum fidei evertere intendit, materialismum nempe atheum. Eminentissimus Cardinalis noster, qui suam mentem scripto patefacere non valet mihi imposuit ut hoc suo quoque nomine proponerem."

("Prvo naime: kako su na općim koncilima, koji su do sada održani, osuđene zablude koje se protive pravoj vjeri, koje su u to vrijeme prijetile, tako bi budući Koncil trebao osuditi najpogubniju zabludu sadašnjega vremena, koja pokušava srušiti zadnji temelj vjere, naime: ateistički materijalizam. Naš izvrsni kardinal, koji ne može pisano očitovati svoje stajalište, naložio mi je da ovo predložim u svoje ime.")

Zanimljivi su i prijedlozi zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Lacha. On je proslijedio prijedlog profesora Đure Gračanina da se na koncilu raspravi o sve većem problemu modernističkih pseudoteologa, koji negiraju istinitost čuda i nadnaravnih događaja opisanih u Bibliji, pa čak i samu istinitost Svetoga pisma.
To je očito zabrinjavalo prof. Gračanina, koji kaže:
"ultimis temporibus doctrina traditionalis de credibilitate religionis christiano-catholicae diversimode impugnatur"
("u zadnje vrijeme se tradicionalni nauk o vjerojatnosti kršćansko-katoličke vjere na razne načine napada")

Kako riješiti taj problem? Kako zaustaviti širenje krivih nauka po teološkim fakultetima?
Najbolje rješenje možemo pronaći u prijedlozima biskupa Smiljana Čekade.
Čekada je predložio da nastava na teološkim fakultetima bude temeljito skolastička i da se predaje na latinskom jeziku:
"Apud studiosos sacrae theologiae ad roborandam eorum scientiam fundamentalem et necessariam, in seminariis et universitatibus colatur methodus scholastica et adhibeatur lingua latina, studiosi autem theologiae instituantur imprimis in dogmate et re morali, praemisso solido cursu philosophiae scholasticae."

("Kod studenata svete teologije za učvršćenje njihovog temeljnog i nužnog znanja, neka se u sjemeništima i sveučilištima njeguje skolastička metoda i neka se predaje latinskim jezikom, a neka se studenti teologije prvenstveno učvršćuju u dogmama i moralnom nauku, nakon solidne pouke skolastičke filozofije.")

Neka ove riječi budu zaključak mog današnjeg teksta. Poznato je da same kazne nisu dovoljne da se iskorijeni krivovjerje (ali su i one nužne!)... Trebaju nam pastiri sa solidnim znanjem, obrazovani upravo na način koji je predložio mons. Smiljan Čekada.

To, dakako, nije ništa novo, jer je takvo školovanje već nekada postojalo na zagrebačkom KBF-u, o čemu možete čitati u postu: Neki drugi KBF.


srijeda, 8. kolovoza 2018.

Da skupljeni dragocjeni duhovni darovi opstanu u cijelosti

Kapelica nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu (izvorni izgled)


Kardinal Juraj Haulik je često govorio o presudnoj važnosti ispravne formacije svećenika za vjerski život jednog naroda. O tome je veoma nadahnuto govorio i samim sjemeništarcima i bogoslovima, na čijoj se pravilnoj formaciji i osobno angažirao.
Na ovom blogu već sam analizirao jedan njegov govor toga tipa (pogledaj ovdje).

Danas bih htio skrenuti vašu pozornost na govor kardinala Haulika zagrebačkim bogoslovima, koji su se spremali da odu na dvomjesečne praznike. To je govor za kraj školske godine 1859., a objavljen je u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. kolovoza 1859.


Govor je na latinskom...





Nakon uobičajenih opaski o školskim uspjesima, prelazi se na ozbiljan dio govora.
Prvi dio govora donosi veoma realan pregled situacije u tadašnjem svijetu, a on nimalo nije lijep. Europom se sve više širi liberalizam (u pogubnim izričajima i parolama Francuske revolucije), a vladajuće elite sve više pogoduju sekularizmu. Haulik o tome govori na vrlo sličan način kao papa bl. Pio IX. (čija je pisma i enciklike, inače, redovito objavljivao Zagrebački katolički list). Moramo priznati da je to dosta pesimistična prognoza. Haulik vidi da je situacija loša, a sluti da će u budućnosti biti još gora:
"Vos ipsimet filii dilectissimi, quamvis juvenes adhuc, nec mediis ex asse aestimandorum publicorum eventuum satis instructi, observare potuistis, quam tristia sint ex obtutu religionis et moralitatis, in quae incidimus tempora. Observare potuistis et indubie observastis etiam, fidem religiosam, et quae cum ea pari semper passu ambulat morum sanctimoniam, apud catholicos etiam populos in dies magis deficere, contra inimicos religionis multiplicari; alios quippe congestis undique sophismatibus, alios calumniis omnis generis, alios aliis studiosissime conquistis armis eam lacessere; denique alios, quod paene cunctis caeteris paericulosius est, sanctissimos religionis ritus, ipsa adeo dogmata sannis et risui exponere, et practice, ut ita dicam, inductisque contrariis moribus, hominum sensus, cordaque a rebus ad Deum et vitae christianae perfectionem pertinentibus avertere. Videmus ex ipsis publicis potentiarum christianarum passibus, tractatibus et deliberationibus, quam procul recessum sit a prisca religionis puritate, quamque inimica erga Ecclesiam Catholicam undique adoptentur principia. Videmus in quo statu versetur ipsum venerabile Ecclesiae caput, ipse Christi in terris vicarius, mitissimus pontifex noster, qui vere admirabili cordis sui bonitate, pro vere paterna erga omnes dilectione nil fere recipit aliud, quam falsi nominis amicitias, minas, insultationes, imo apertas etiam violationes, omnisque generis acerbitates."

("Vi sami, preljubljeni sinovi, iako još mladi i nedovoljno poučeni da procjenjujete javne događaje, mogli ste promatrati, pogledom na vjeru i moral, kako su žalosna vremena u kojima se nalazimo. Mogli ste promatrati i nedvojbeno promatrate kako vjera vjernika i što s njom uvijek ide zajedno - svetost običaja - i kod katoličkih naroda svakim danom sve više slabi, a nasuprot, umnažaju se neprijatelji vjere [i] ustrajno je napadaju: jedni naime gomilom sofizama, drugi uvredama svake vrste, treći ostalim skupljenim oružjem; drugi naposljetku, što je opasnije od svih ostalih, izlažu poruzi i podsmijehu presvete vjerske obrede, pa čak i same dogme, i praktički, da tako kažem, uvođenjem suprotnih običaja, odvraćaju osjećaje i srca ljudi od stvari koje se tiču Boga i savršenstva kršćanskoga života. Vidimo iz samih javnih poteza, odredbi i odluka kršćanskih vlasti, koliko se udaljilo od nekadašnje čistoće vjere i kako se posvuda usvajaju načela neprijateljska prema Katoličkoj Crkvi. Vidimo u kakvom se stanju nalazi i sama časna glava Crkve, sam namjesnik Kristov na zemlji, naš preblagi prvosvećenik, koji za svoju uistinu čudesnu dobrotu srca, za zaista očinsku ljubav prema svima, nije primio gotovo ništa drugo, nego lažna prijateljstva, prijetnje, uvrede, štoviše, i otvorena nasilja i zagorčavanja svake vrste.")

Podsjećam vas ovdje da je papa Pio IX. bio i fizički progonjen, kad je za vrijeme revolucije 1848. bio prisiljen napustiti Rim (izgnanstvo u Gaeti od studenog 1848. do travnja 1850.).

Kao što vidite iz Haulikovog govora, i u ono je vrijeme bilo bezvjeraca, protivnika vjere, ljudi ravnodušnih prema vjeri..., kao što ih ima i danas. No, razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena je u postocima. Tada je bilo možda nekih 15% ravnodušnih prema vjeri, i to uglavnom u intelektualnoj eliti; dok se danas u nekim zapadnim zemljama taj postotak penje i do 50-60% stanovništa, te obuhvaća i široke narodne slojeve, a nažalost i mnoge u crkvenoj hijerarhiji - posebno, modernističke pseudoteologe.

Kardinal Haulik kaže da su jedino rješenje za ove nevolje revni svećenici:
"His calamitatibus occurrere solum potest sacedotium. Si nimirum illud firma fide, irremissae orationis studio, vitae ad omnem christianae pietatis amussim conformatae exemplo, ardenti Dei gloriam et animarum salutem promovendi zelo sit instructum, ac insuper necessariis rerum cognitionibus, imo et aliis scientiarum ornamentis excultum. In quocunque horum deficiat sacerdos, destinationi suae in plena mensura non valet respondere."

("Ovim nevoljama može doskočiti jedino svećenstvo. Ako je ono, naravno, oblikovano u primjeru čvrste vjere, truda oko neprekidne molitve, života za svaku kršćansku pobožnost; ako je poučeno gorljivom promicanju slave Božje i spasenja duša, te, osim toga, poznavanju potrebnih stvari, štoviše, obrazovano i uresom drugih znanosti. Ako svećenik zakaže u bilo čemu od ovoga, neće moći u punoj mjeri odgovoriti svom poslanju.")

Zatim Haulik detaljnije objašnjava svaki od ovih zahtjeva: čvrstu vjeru, neprekidnu molitvu i kršćansku pobožnost, promicanje slave Božje i spasenja duša. Naposljetku objašnjava i potrebu za uistinu obrazovanim svećenstvom:
"Denique sacerdos literarum, praesertim sacratiorum cognitione destitutus, erit miles sine armis, navis sine remis, scriptor sine calamo, aris sine pennis, caecus ipse ducatum praestens caecis, et ideo in eandem cum iis decidet fossam. Contra sacerdos scientia sanctorum rite excultus, cunctis legem requirentibus ex ore ejus, reddet rationem: eos, qui veritati contradicunt, fundate redarguet: ministerio verbi cum fructu instabit, exhortationi apte intendet; peccata judicio solvet et ligabit, cunctas mentis aegritudines apti instar medici curabit, verbo omnes gravissimi sui muneris partes cum eximio salutis animarum emolumento exequetur."

("Napokon, svećenik lišen poznavanja literature, naročito o svetome, bit će vojnik bez oružja, brod bez vesla, pisac bez pisaljke, ptica bez krila, sam slijepac koji pruža vodstvo slijepima i stoga zajedno s njima pada u istu jamu. Naprotiv, svećenik koji je pravilno poučen o svetome, svima koji traže zakon iz njegovih usta, dat će odgovor: one koji se suprotstavljaju istini, temeljito će prekoriti; nastojat će oko posluživanja riječi s plodom, prikladno će poticati, grijehe će presudom odriješiti i svezati, sve će bolesti duše izliječiti poput dobroga liječnika; ukratko, sve će dijelove svojih najozbiljnijih dužnosti izvršiti s velikom korišću za spasenje duša.")


Vidimo da Haulik smatra da svećenik mora imati solidno znanje kako bi izvršio svoje dužnosti.
U kontekstu današnjeg vremena, možda se možemo pitati: Može li netko biti dobar ispovjednik, ako nije proučio moralnu teologiju sv. Alfonza Liguorija?
Ili, kako će svećenik znati kako obraniti svoje stado od mnogih starih i novih zabluda ili sektaških zavođenja, ako nije proučio knjige sv. Roberta Bellarmina (osobito njegove "Kontroverzije")?
Može li svećenik pomoći vjernicima u raznim kompliciranim situacijama, ako nije proučio Katekizam Tridentskog koncila, koji je upravo i namijenjen župnicima?
No, to su već teme za drugu raspravu. Vratimo se na Haulikov govor.

Nakon uputa bogoslovima na zadnjoj godini, koji se pripremaju za primanje svetoga reda, Haulik daje važnu poruku i mlađim bogoslovima koji idu na praznike:
"Caeteri autem, qui ad ferias authumnales discessuri, ac iterum in hanc sacram palaestram reversuri estis, bene menti vestrae imprimatis, vobis non alia ex causa indulgeri ut seminarii aedes ad bimestre spatium possitis relinquere, quam ut refocillatis mentis corporisque viribus, residuis disciplinis eo alacrius, ampliorique cum fructu possitis insudare. Dolendum sane esset, imo acerbis lachrymis deplorandum, si spiritum quem decem mensium contentione sub disciplina seminaristica, juvante Deo collegistis, brevi hoc duorum mensium spatio vel in parte dissipari contingeret. Sic itaque reficiendis corporis viribus intendite, ut collecta pretiosa spiritus dona in sua perseverent integritate."

("Ostali pak, koji ćete poći na jesenske praznike i opet se vratiti u ovo sveto odgajalište, dobro utisnite u vaše duše, da vam se dopušta da ostavite zidove sjemeništa na dvomjesečno razdoblje ni iz jednog drugog razloga, nego zato da se obnovljenim snagama duše i tijela, možete još življe i s većim plodom truditi oko preostalih predmeta. Bilo bi zaista žalosno, štoviše, vrijedno plakanja gorkim suzama, da duh koga ste stekli uz Božju pomoć, kroz deset mjeseci pod sjemenišnom disciplinom, makar i djelomično izgubite u ovom kratkom razdoblju od dva mjeseca. Stoga se tako brinite za odmor tjelesnih snaga, da skupljeni dragocjeni duhovni darovi opstanu u cijelosti.")

A kako će to postići?
"Quod fiet, si quotidianas, quibus in seminario adsvevistis preces, feriis quoque durantibus, ad omnem amussim persolveritis, sacro Missae Sacrificio quotidie, quoad ejus tantum fieri possit, intima cum cordis pietate interveneritis, in poenitentiae et Eucharistiae sacramentis, praescriptis pro seminario temporibus, summa cum devotione participaveritis, examen conscientiae vespertinum nunquam intermiseritis, vestem clericalem et ea quidem forma, quae pro seminarii alumnis praescripta est, jugiter departaveritis, sollicite vitatis cunctis vanitatis aut levitatis mundanae indiciis; si lusus, comessationes, venationes, cunctaque clamorosa conventicula, quae cum modestia et sobrietate clericali conciliari non possunt, sollicite vitaveritis, sed in horum vicem bonorum potius, utiliumque librorum lectioni vacaveritis; imprimis autem omnem cum sexus sequioris personis conversationem vitaveritis. Scitis e pluribus, iisque tristissimis exemplis, quam periculosum sit pro juvene clerico hoc conversationis genus! Quanti bonae secus spei adolescentes deplorandum ex ea passi sint naufragium! Certe qui ex conversatione idgenus infixum suo cordi aculeum ad seminarium reportat, suae vocationi vix amplius respondere potest; excutitur ex recto, quo incedere debet tramite, nec amplius dignos poterit clericalis vocationis fructus operari."

("To će biti, ako svakodnevne molitve, na koje ste navikli u sjemeništu, i tijekom praznika u cijelosti izmolite; svakodnevno sudjelujete u svetoj misnoj žrtvi sa što je moguće većom pobožnošću srca; pristupite najvećom predanošću sakramentima pokore i Euharistije u vremena koja su propisana za sjemenište; nikada ne propustite večernje ispitivanje savjesti; uvijek nosite kleričko odijelo i to u onoj formi koja je propisana za učenike sjemeništa; brižno izbjegavajte svaku naznaku svjetovne ispraznosti i lakomosti; marljivo izbjegavajte zabave, prežderavanja, lov i sve bučne skupove koji se ne mogu pomiriti s kleričkom čednošću i trijeznošću; nego, umjesto toga radije čitajte dobre i korisne knjige; no, prije svega, izbjegavajte svaki razgovor s osobama suprotnoga spola. Znate iz mnogih, i to najžalosnijih primjera, kako su opasni za mladoga klerika razgovori toga tipa! Koliki su mladići, koji su inače puno obećavali, zbog toga prošli brodolom! Zasigurno, tko donosi u sjemenište žalac zabijen u srce iz razgovora te vrste, jedva da više može odgovoriti svom zvanju, skreće sa pravoga puta kojim bi trebao ići, i više ne može donositi dostojne plodove kleričkoga zvanja.")

U jedno možemo biti 100% sigurni. Da je danas Haulik zagrebački nadbiskup, on sigurno ne bi dopustio sjemeništarcima i bogoslovima da sudjeluju na prošlomjesečnom dočeku nogometaša. Ne samo zato što je općenito zabranjivao klericima sudjelovanje na bučnim svjetovnim skupovima, nego i zato što su barem polovicu navijačke mase činile - "navijačice" - mnoge od njih nečedno odijevene. Osim toga, svi nažalost znate kako izgleda "navijačka atmosfera": tu se psuje, vrijeđa... To nije društvo u kojem bi se smjeli kretati klerici!

Nažalost, ovdje moramo reći da je ponašanje pojedinih svećenika za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva bilo apsolutno neprihvatljivo. Mijenjanje termina misa kako bi mogli gledati utakmicu, nošenje dresova itd., itd.  Možda im je ovo prvenstvo bilo iskušenje... test...  Oni su na tom testu pali! Pokazali su potpunu odanost svjetovnim i prolaznim stvarima.
Postavlja se pitanje: Ako se nisu mogli suzdržati od grozničavog gledanja svake utakmice, kako da se onda uzdrže od težih napasti? Zar oni ne znaju da je navezanost na prolazne stvari velika prepreka duhovnom napretku? Ili ih možda nije briga za to?
Zar oni doista misle da takvim postupcima pokazuju "bliskost narodu"?
Zaista, danas ima svećenika koji misle da ih posvjetovnječenje čini bliskima narodu.
Odakle im uopće mišljenje da narod želi posvjetovnjačene svećenike? U redu, priznajem da jedan dio naroda želi i takve, ali to su ljudi koji si "po vlastitim požudama nagomilavaju učitelje kako im godi ušima" (2 Tim 4, 3).
Ali, ozbiljni vjernici ne žele posvjetovnjačene svećenike. Jer, kako da ih učvrste u kršćanskoj ustrajnosti ljudi, koji sami nemaju istreniranu volju i odlučnost, već se povode za svim vjetrovima?


U Haulikovo vrijeme se trenirala volja, čelična odlučnost, da se ustraje na osobnom posvećenju i borbi za spasenje duša, ozbiljnom i sabranom služenju sv. mise, svakodnevnoj cjelovitoj molitvi brevijara, čistom pravovjernom nauku Crkve, tradicionalnom duhovnom vodstvu i maksimalnom izbjegavanju posvjetovnječenja.

Ako želite usporediti odgoj u zagrebačkoj bogosloviji u ono vrijeme sa današnjim odgojem u toj instituciji, možda je najbolje da usporedite izvorni izgled bogoslovne kapele sa današnjim izgledom (nakon modernističkih preuređenja).
Te dvije slike odražavaju dva potpuno različita mentaliteta, kao i dva različita pristupa odgoju svećeničkog podmlatka, i - zapravo - dvije potpuno suprotne teologije.


Da podsjetim, izvorni izgled kapele...





A sad pogledajte današnji "moderni" izgled oltara, nakon "posadašnjenjenja" kapele...





Što se dogodilo? Nije to tek promjena nekakvih estetskih kriterija, nego je to promjena identiteta liturgije i identiteta samoga svećenika.

U Haulikovo vrijeme, svećenike se poučavalo kako da prinose misnu žrtvu, dok danas modernisti poučavaju bogoslove kako da "predsjedaju slavljem", kako da "predvode" slavlje, u stilu protestantskih pastora. A za to im je potreban stol okrenut prema narodu, kojemu oni "predsjedaju", "predslave", "predvode".

No, ima ovdje i jedna druga stvar koja bi nas sve trebala veoma uzrujati. To je ta nepodnošljiva lakoća kojom su modernisti uništavali i "preuređivali" naše crkve.
Bez previše razmišljanja, bez skrupula, bacili su u vodu sav trud i ljubav kojom su prijašnje generacije izgradile i uredile naše crkve.

Jeste li vi svjesni koliko se truda, vremena i novaca potrošilo u 19. stoljeću da se bogoslovna kapela uredi baš onako kako je prije izgledala?

Pronašao sam u Zagrebačkom katoličkom listu od 3. prosinca 1868., tekst u kojem rektor sjemeništa javno zahvaljuje svima koji su donirali novac za uređenje kapele, osobito svećenicima. Pazite s kojim je on zanosom pisao o (starom) izgledu kapele:
"Kapela ovdašnjega nadbiskupskog sjemeništa od dna do vrha sva se preodjela i preobrazila. Sve je u njoj ukusno i liepo, sva odiše onim duhom, koji se pristoji skrovištu Božjem. Prije se već u ovom listu spominjao i krasni žrtvenik i slikovni milovidni prizori, i liepi kipovi (statue) svetacah zatočnikah naše crkve i domovine i napose duhovne mladeži, i umjestno sagradjena prodikaonica: sad valja tomu dodati svjetiljku pred Otajstvom, slike križnoga puta i nove klupe. Da je i ovo posljednje umjetno i liepo i da prijašnju urehu kapeličinu slično dopunjuje, lasno će se uvjeriti svatko, tko zagleda u ovu Božju kučicu. A stojalo je samo to popunjenje preko 900 for.
Kapelica je dakle slično odjevena, izkićena raznolikom dragosti - circumamicta varietatibus [Psal. 44, 15]. A tko ju je tako liepo opremio te učinio toli milom i dragom, osobito duhovnoj mladeži? Znadu vriedni štioci ovoga lista, da je to častno svećenstvo naše nadbiskupije, a na čelu mu uzoriti kardinal nadbiskup. Vriedno je ipak, da se napose spomene, da su najveće svote dolazile od misnih stipendiah, a mise da je odslužilo ovo svećenstvo, koje po raznih krajevih naše nadbiskupije nosi pastirujuć i težajuć teret dana i žege. Po dvaputa pouzdao se ravnatelj sjemeništa zamoliti ih za pomoć; svakiput mu se odazvaše divnom njekom spremnošću, pače reko bi natjecanjem. Za oto mu srce preobiluje osobitom zahvalnošću. Napokon ne smije se mukom premučati ni ime onoga muža, koji se neumorno trudio, da iz inostranstva dobijemo dosta štipendijah, komu je naša kapelica osobito privezana na srce, te koji sbilja ljubi njezinu diku - dilexit decorem ejus [Psal. 25, 8] - a to je domaći spirital, veleuč. g. Alojsij Leiter. Svim, svim ravnatelj sjemeništa ovdje javno izrazuje svoju duboku vječnu zahvalnost u svoje ime, i u ime povjerene si duhovne mladeži. Djelo sada dovršeno blagoslovio Bog! Bilo njemu na čast, a radost jošte mnogim naraštajem."

Kao što vidite, vjernici i svećenici Zagrebačke nadbiskupije otkidali su od usta kako bi se bogoslovna kapela što dostojnije uredila, napose kako kaže rektor: krasni žrtvenik.
A sad zamislite da netko dođe i sve to uništi... To su modernisti učinili, ne samo ovdje, nego i u stotinama drugih crkava diljem naše domovine.


ponedjeljak, 6. kolovoza 2018.

Stjepan Bakšić - Papina nepogrešivost (1925.)



Sutra se navršava 55. godišnjica smrti mons. Stjepana Bakšića (1889.-1963.), jednog od najpoznatijih hrvatskih teologa 20. stoljeća. Bakšić je gotovo 40 godina bio profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a u dva je navrata bio i dekan. Pamti se i kao dugogodišnji urednik Katoličkog lista, a poznat je i po svojim polemičkim spisima protiv raznih novih hereza i heretičkih pokreta (baptista, "žutog pokreta" itd.).
Neke njegove knjige i udžbenici su desetljećima služile kao ispitna literatura na KBF-u.

Želim danas skrenuti vašu pozornost na Bakšićevo djelo "Papina nepogrešivost" iz 1925. godine, koje je dostupno i putem interneta, a koje je vrlo aktualno za današnje vrijeme. To je zapravo predavanje koje je Bakšić održao u organizaciji Hrvatskog katoličkog narodnog saveza, u Jeronimskoj dvorani, sa svrhom "da ukratko razvije slušačima pojam i poda dokaze za dogmu nepogrešivosti". Kanije je tiskano kao brošura uz odobrenje crkvenih vlasti.

Prije nego što izdvojim zanimljive dijelove tog predavanja, želim istaknuti neke stvari koje uvijek trebamo imati na umu kad govorimo o papinom učiteljstvu.

Prvi vatikanski koncil je u dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus (18. srpnja 1870.), kojom je definirana dogma o papinoj nezabludivosti, istaknuo da papa ne može uvoditi neke nove nauke koji nemaju temelja na Svetom pismu i svetoj Tradiciji:
"Neque enim Petri successoribus Spiritus Sanctus promissus est, ut eo revelante novam doctrinam patefacerent, sed ut eo assistente traditam per Apostolos revelationem seu fidei depositum sancte custodirent et fideliter exponerent."

("Nije, naime, Petrovim nasljednicima obećan Duh Sveti, da po njegovoj objavi uvode novi nauk, nego da uz njegovu pomoć objavu predanu od Apostola ili poklad vjere sveto čuvaju i vjerno izlažu.")

Nadalje, dogma o papinskoj nezabludivosti odnosi se i na naučavanje prošlih papa. Ono što su pape jednom definirali kao konačno, takvim ostaje za sva vremena. Iz zadnjih riječi konstitucije Pastor aeternus jasno se vidi da je nauk koji su prijašnji pape definirali kao obvezan i konačan - nepromjenjiv:
"ideoque eiusmodi Romani Pontificis definitiones ex sese, non autem ex consensu Ecclesiae irreformabiles esse"

("i stoga su takve definicije rimskoga prvosvećenika iz sebe, a ne iz konsenzusa Crkve, nepromjenjive")

Dodao bih ovome i riječi sv. Tome Akvinskog (Summa theolgica, III, q. 74., a 2., 2.):
"...ministris Ecclesiae non est a Christo data potestas ad ea quae pertinent ad irrisionem fidei et sacramentorum eius, secundum illud: 'Secundum potestatem quam dedit nobis Deus in aedificationem et non in destructionem' (2. Cor. 10, 8)."

("...službenicima Crkve nije od Krista dana vlast za ono što bi spadalo u pogrđivanje vjere i njenih sakramenata, prema onoj: 'Prema vlasti koju nam je Gospodin dao za izgrađivanje, a ne za rušenje' (2 Kor 10, 8).")

Imajući sve ovo na umu, prijeđimo sada na Bakšićevo predavanje.














Mislim da je za moderniste najveći problem upravo ovaj izraz "konačno i definitivno". Kao što znate, glavna značajka modernista je u tome što oni smatraju da ništa nije konačno i definitivno, nego da je sve podložno promjenama i "evoluciji".
Modernistički pseudoteolozi čak ni svoja vlastita promišljanja o nauku ne smatraju "definitivnima", nego je kod njih sve u sferi: "može biti, a i ne mora"... Ili čak: "danas je to točno, a sutra netočno".

Mogu li osobe s takvim relativističkim stavovima proglasiti nešto "konačnim i definitivnim", "obvezujućim za sva vremena"?

No, vratimo se na Bakšićevo predavanje. U nastavku se iznose dokazi za dogmu o nezabludivosti iz Svetoga pisma i kršćanske tradicije (svjedočanstva svetih otaca: sv. Ireneja, sv. Ciprijana, sv. Ambrozija, sv. Jeronima, sv. Grgura Nazijanskoga i mnogih drugih).

U predavanju se također daje detaljno objašnjenje za problem papa Liberija i Honorija. Ovo bi trebali pročitati svi oni koji danas po internetu šire razna kriva mišljenja o tim papama.

Na kraju predavanja, Bakšić govori o Strossmayerovom odnosu prema Prvom vatikanskom koncilu i dogmi o papinoj nezabludivosti.

Pa, eto, tko želi čitati Bakšićevo predavanje, može ga pronaći ovdje (već je dugo na internetu): Stjepan Bakšić - Papina nepogrešivost.

četvrtak, 2. kolovoza 2018.

Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?


Jedna od zanimljivijih crkava u Rimu je crkva sv. Agate Gotske (lat. Ecclesia sanctae Agathae Gothorum; tal. Chiesa di Sant'Agata dei Goti). Ako se ne varam, to je jedina crkva u Rimu koju su u jednom trenutku držali arijanski krivovjerci.
Naime, kad su Goti (koji su bili zaraženi arijanskim krivovjerjem) ojačali uslijed sve većeg rasula Zapadnog Rimskog Carstva 470-ih, njihov je vojskovođa Ricimer preuzeo tu crkvu i predao je arijancima.
Nakon što su bizantske snage oslobodile Rim od gotske vlasti, crkva je dugo bila zapuštena. A onda ju je napokon 592. god. papa sv. Grgur Veliki vratio Katoličkoj Crkvi, iznova je posvetivši.

Prilikom posvećenja crkve dogodile su se znakovite pojave, koje sam sv. Grgur Veliki opisuje u svojim Dijalozima (lib. III., cap. 30.):
"Sed neque hoc sileam, quod ad eiusdem Arianae haeresoes damnationem in hac quoque urbe ante biennium pietas superna monstravit. Ex his quippe quae narro alia populus agnovit, alia autem sacerdos et custodes ecclesiae se audisse et vidisse testantur. Arianorum ecclesia in regione urbis huius quae Subura dicitur, cum clausa usque ante biennium remansisset, placuit ut in fide catholica, introductis illic beati Sebastiani et sanctae Agathae martyrum reliquias, dedicari debuisset; quod factum est. Nam cum magna populi multitudine venientes atque omnipotenti Domino laudes canentes, eamdem ecclesiam ingressi sumus. Cumque in ea iam missarum solemnia celebrarentur et prae eiusdem loci angustia populi se turba comprimeret, quidam ex his qui extra sacrarium stabant porcum subito intra suos pedes huc illucque discurrere senserunt. Quem dum unusquisque sentiret, et iuxta se stantibus indicaret, idem porcus ecclesiae ianuas petiit, et omnes per quos transiit in admirationem commovit; sed videri a nullo potuit, quamvis sentiri potuisset. Quod idcirco divina pietas ostendit, ut cunctis patesceret quia de loco eodem immundus habitator exiret."

("Ali, neću ni ovo prešutjeti, što je prije dvije godine pokazala višnja milost u ovome gradu, na osudu istog arijanskog krivovjerja. Od ovoga što navodim jedno je priznao narod, a o drugome svjedoče svećenik i čuvari crkve da su čuli i vidjeli. Arijanska crkva u dijelu ovoga grada koji se zove Subura, budući da je bila zatvorena do prije dvije godine, bilo je prikladno da se posveti za katoličku vjeru, unošenjem tamo relikvija mučenika blaženoga Sebastijana i svete Agate; što je i učinjeno. Naime, ušli smo u tu crkvu s velikim mnoštvom naroda i pjevajući hvale svemogućem Gospodinu. I dok se već u njoj celebrirala misna svečanost, i zbog uskoće tog mjesta mnoštvo se naroda tiskalo; neki su od njih, koji su stajali izvan svetišta, ubrzo osjetili da im među nogama trči svinja, vamo tamo. Koju iako su svi osjetili, i to otkrili onima koji su stajali pokraj njih, ta je svinja hitjela na vrata crkve, i ostavila je u čudu sve pokraj kojih je prošla, ali je nitko nije mogao vidjeti, iako su je svi osjetili. Ovo je zato pokazala božanska blagost, da svima bude očito da je iz toga mjesta izašao nečisti stanovnik.")

Dakle, kad je crkva pomirena i posvećena, iz nje je pobjegao đavao u obliku svinje. Kasnije se opisuju i drugi znakovi koji su dobro pokazali kako je to mjesto očišćeno od đavolskog utjecaja (jer je đavao inspirator krivovjerja, kao i ostalih grijeha).

Možda nam ovo može objasniti zašto u obredu pomirenja oskvrnjene crkve, biskup ili svećenik moli:
"Po zaslugama svetaca tvojih neka na ulazak neznatnoga sluge tvoga pobjegnu odavle đavli i uđu anđeli mira."

Inače, obred kojim se pomiruje oskvrnjena crkva izvorno pripada Rimskom pontifikalu, jer ga u pravilu obavlja biskup - ali ga može obaviti i običan svećenik po dopuštenju biskupa (tako je došao i u obrednik).

Evo kako izgleda taj obred u Rimskom obredniku 1929., str. 288.-291.










Sad se možda pitate: Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?
Jesu li sve one crkve u kojima su se u zadnjih par desetljeća, na inicijativu modernista, obavljala "ekumenska slavlja" sa protestantskim krivovjercima i međureligijske molitve s muhamedancima i ostalim nevjernicima, tim svetogrđima oskvrnute?
Razmislite o svim onim međureligijskim "molitvama za mir".
Razmislite o svim crkvama u koje su modernisti pozvali pogane da se klanjaju i mole svojim lažnim božanstvima.
Sjetite se crkava na Zapadu u koje su modernisti prošle godine, na "dan reformacije", pozvali protestantske krivovjerce da u njima slave herezijarha Luthera.
Sjetite se što izvode Taize-zajednice i slični kripto-kalvinistički pokreti.
Što je sa svim crkvama kroz koje je prošla modernistička oluja?

Treba li u svim tim crkvama izvršiti obred pomirenja?

Kada je zapravo crkva oskvrnjena?

O tome govori Zakonik kanonskog prava iz 1917. u kanonima 1171.-1176.