Kardinal Juraj Haulik je jedna od najznačajnijih osoba crkvenog i političkog života Hrvatske u 19. stoljeću.
Imenovan je zagrebačkim biskupom 1837. god. Osam godina je obnašao i dužnost banskog namjesnika, sve do imenovanja Jelačića 1848. god.
Haulik je podržavao hrvatski narodni preporod nastojeći mu dati katoličko obilježje.
Bl. papa Pio IX. je 1852. god. uzdigao zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije, a Haulik je svečano ustoličen za prvog zagrebačkog nadbiskupa. Imenovan je kardinalom 1856. god.
Haulik je veliko značenje pridavao odgoju svećeničkog podmlatka.
Na početku školske godine 1849./1850., održao je govor zagrebačkim bogoslovima, u kojem je najavio da će ubuduće strože paziti koga zaređuje za svećenika.
Taj govor je danas više aktualan nego ikada prije, i žao mi je što ne mogu cijeli taj (opširni) govor prenijeti ovdje, ali zato izdvajam njegov najvažniji dio:
"Firmiter itaque proposui apud animum meum, nemini imponere manus, nisi quos vere vocatos ad tam sublime ministerii genus tuto queam existimare. Homo sum et falli facile possum, utpote qui ex externis solum signis debeam iudicare. Sed vero ad strictissimas incumbentis mihi muneris partes pertinere video, nulli hac in parte parcere diligentiae et nullis humanis respectibus in contrarium me sinere detorqueri... probe enim scio, religionis bonum et Ecclesiae salutem non a numero sacerdotum, sed a dignitate eorum dependere. Pauci apostoli magnam orbis terraquaei partem praedicationibus suis impleverunt et innumerabilem hominum multitudinem, divina opitulante gratia, in admirabile perduxerunt lumen vitae sanctionis... [sed hodie] videantur homines, habitu quidem exteriori sacerdotum speciem exhibentes, sed qui, relate ad spiritum, evanuerunt in saeculares auras, qui nihil christiano populo adferre valeant genuine aedificationis spiritualis, aut qui plane corruptis suis moribus, impiis suis sermonibus, ei impedimento potius sint in via salutis, quam incitamento.
Et ideo repeto, sic me esse animo dispositum, ut malim vacantia relinquere beneficia, et plures etiam parochias uni concedere probo dignoque sacerdoti, quam committere, ut polluatur sanctuarium Dei indignorum promotione; ut animae pretioso Christi sanguine redemptae, mercenariorum credantur manibus, aut plane perfidorum..."
("I zato sam čvrsto odlučio u svojoj duši, da na nikoga neću položiti ruke, osim na one za koje se u cijelosti uvjerim da su zaista pozvani na ovu tako uzvišenu službu. Čovjek sam i mogu se lako prevariti, jer moram prosuđivati samo iz vanjskih znakova. No, smatram da u moje najozbiljnije dužnosti spada da u ovom pitanju ne štedim nikakav oprez i da ne dopustim da me pokoleba nikakav ljudski obzir... Naime, dobro znam da dobro vjere i spasenje Crkve ne ovisi o broju svećenika, već o njihovom dostojanstvu. Malobrojni apostoli su velik dio kugle zemaljske ispunili svojim propovijedima i bezbrojno mnoštvo ljudi, uz pomoć Božje milosti, doveli do zadivljujućeg svjetla svetosti života...
[Ali danas] se mogu vidjeti ljudi, koji izvana doduše nose svećeničko odijelo, ali su, što se tiče duha, odlutali sa sekularnim vjetrom, i koji kršćanskom puku nisu sposobni dati ništa od istinske duhovne izgradnje, ili koji svojim gotovo pokvarenim ponašanjem, svojim lošim propovijedima, predstavljaju prije zapreku na putu spasenja, nego pomoć.
I stoga ponavljam, u takvom sam stanju da bih radije da ostanu prazni položaji, i da se više župa povjeri jednom dobrom i dostojnom svećeniku, nego da dopustim da se obeščašćuje Božje svetište promocijom nedostojnih; da duše koje su otkupljene dragocjenom krvlju Kristovom budu povjerene u ruke najamnika ili gotovo nevjernika...")
I ovu poruku treba zapamtiti:
"Castigationes et poenae non mihi videntur instituto sacerdotum educatorio magnopere congruere; raro enim est vera emendatio, quae ex metu castigationis promanat; et qui ad sublimem sacerdotii dignitatem adspirat, eum ex intima animi convinctione, ex religiosa pietate, ex nobili perfectionis suae studio oportet esse virtuosum.
Conversatio cum saecularibus omnis cessare debebit: nihil enim iis, qui divino servitio se devoverunt, cum filiis saeculi huius praesertim tantopere corrupti, debet esse commune. Huc pertinet illud Christi Domini... 'Qui non odit patrem et matrem, fratres et sorores, adhuc autem et animam suam, non potest meus esse discipulus.' (Luc. 14, 26)
Et vel exhinc facile potest colligere, quantum a spiritu Salvatoris atque sanctissimis religionis finibus abludant pseudo illi sapientes, qui liberam clero iuniori per compita urbis, privatasque domos evagationem, et secus etiam salutaris disciplinae laxationem ad postulata culturae huius temporis pertinere arbitrantur..."
("Prekoravanje i kazne mi se ne čine kao nešto što baš pristoji institutu za odgoj svećenika; rijetko se naime dogodi pravi popravak, ako dolazi iz straha od kazne, i onaj koji teži uzvišenom dostojanstvu svećenstva, treba biti krepostan iz dubina uvjerenja duše i religiozne pobožnosti, iz plemenite težnje za usavršavanjem.
Svako druženje sa svjetovnjacima treba prestati; ništa ne smije biti zajedničko onima koji su se zavjetovali na služenje Bogu, sa sinovima svijeta koji je u ovo vrijeme naročito pokvaren. Ovdje spada ona riječ Krista Gospodina... 'Tko ne mrzi oca i majku, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.' (Lk 14, 26)
I iz ovoga se lako može shvatiti koliko daleko od duha Spasiteljeva i presvetih ciljeva vjere, lutaju oni pseudo-mudraci koji misle da u zahtjeve kulture ovoga vremena spada slobodno lutanje mlađega klera po gradu i privatnim kućama, i sa time labavljenje spasonosne discipline...")
I Haulikova možda najvažnija poruka bogoslovima:
"Si quis vestrum non sentit in se donum, quod est supra omne donum Dei, fidem vivam, intemeratam, excedat ex Instituto, in cuius fronte scriptum est:
'Haec est victoria quae vincit mundum: fides nostra.' (1 Joan. 5, 4)
'Haec est vita aeterna: ut cognoscant te solum Deum verum et quem misisti - Jesum Christum.' (Joan. 17, 3)
Qui non sentit in intimis cordis sui penetralibus sublimitatem sacerdotalis dignitatis et pastoralis muneris gravitatem, linquat limina plantarii huius, quod ideo est constitutum ut mundos ac illibatos suppeditet altaribus ministros, dignos emittat operarios in vineam Dei Sabaoth, pastores non mercenarios, promptos se praebituros ad propriam etiam vitam ponendam pro salute ovium suarum, tam pretiosa mercede redemptarum."
("Ako netko od vas ne osjeća u sebi dar, koji je iznad svih darova Božjih: živu vjeru, nepokolebljivu; neka izađe iz ovog Instituta, na čijem je pročelju napisano:
'Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.' (1 Iv 5, 4)
'Ovo je život vječni: da spoznaju tebe jedinoga istinitoga Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.' (Iv 17, 3)
Tko ne osjeća u dubini unutrašnjosti svoga srca uzvišenost svećeničkog dostojanstva i težinu pastirske dužnosti, neka napusti prag ovog sjemeništa, koje je utemeljeno kako bi davalo čiste i neokaljane službenike oltara, kako bi slalo dostojne radnike u vinograd Boga nad vojskama; pastire a ne najamnike, one koji su spremni ponuditi i vlastiti život za spasenje svojih ovaca, koje su otkupljene tako dragocjenom cijenom.")
...
...
Ovi govori, kao i pastoralne pobudnice kardinala Haulika, skupljene su u jednu knjižicu, koja je tiskana 1850. god.
Možete je pronaći ovdje:
Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, tom. I., Beč, 1850.
Nema komentara:
Objavi komentar