Portal biskupa Vinkovića na zagrebačkoj katedrali 1880. god. |
Zagrebački biskup Benedikt Vinković (1637. – 1642.) poznat je još od svojih mlađih dana po beskompromisnoj borbi protiv protestantizma.
Početkom 17. stoljeća postojala je protestantska zajednica u Međimurju, koja je upravo zahvaljujući revnim pastirima poput Vinkovića vraćena na katoličku vjeru.
U arhivu zagrebačkog kaptola nalazi se pismo biskupa Vinkovića upućeno nekom protestantu.
Napisano je oko 1637. god.
Na poleđini lista piše:
"Literae ad quemdum haereticum dominum, quibus episcopus Zagrabiensis eum ad fidem revocat et doctos viros mittere promittit."
("Pisma nekom gospodinu heretiku, kojima ga zagrebački biskup poziva na vjeru i obećava da će poslati učene ljude.")
Samo pismo je napisano hrvatskim jezikom, arhaičnim kajkavskim narječjem, kako se već govorilo u ono vrijeme u Zagrebu.
U njemu biskup upozorava tog protestanta da su Luther i Calvin u paklu ("obadva su zbog svojeh bludov na veke poginula") i poziva ga da se vrati u Katoličku Crkvu, izvan koje nema spasenja. Poruke potkrepljuje citatima sv. Augustina.
Posebno je zanimljivo što Vinković naglašava svoju odgovornost kao biskupa za spasenje duša, kako kaže: "da strašna računa pred Gospodinom Kristušem ne budem od pogibeljnosti vaše daval".
Prenosim ovdje cijelo to pismo u izvorniku; jedino što sam, radi lakšega čitanja, transliterirao slova "ch" kao "č" ili "ć", "y" kao "j", "c" kao "k", "cz" kao "c"... To je uobičajeno kad se danas prenose djela pisana hrvatskim jezikom u to vrijeme.
Pismo glasi ovako:
"Znaste v. m. da je Gospodin Bog toti u Starom, toli u Novom testamentome položil biskupe i ostale redovnike, duhovne pastire na to: da bi, ne listor njega hvalili i njemu služili, nego da bi ljudstvo njegovo učili, i na pravi put zveličenja ravnali, po kom bi mogli dojti u nebesko kralestvo i žitak vekovečni.
I vnem duhovnem pastirom, ki bi na duše človečanske i na njihovo zveličenje marljivo pasku nosili, kruto im je velik najem Gospodin Bog obećal dati; a onem se, koteri bi na to marljive paske nemali, Gospodin Bog toli u Starom, toli u Novom testamentu, grozi z kaštigom.
Budući zato jaz nedostojan biskup zagrebačke biskupije i pastir duhovni u njoj, i vsi toli plemeniti, toli neplemeniti, ljudi u zagrebačkoj biskupiji stojeći jesu moje duhovne ovce. Pasući moje ovce duhovne, dužan sam na nje pasku imati da koja ne zabludi; i ako bi koja zabludila, dužan sam ju poiskati i u jato Kristuševo dopeljati, da ne pogine, i za nje pogibeljnost ne budem moral strašna računa Gospodinu Kristušu davati.
A od vnogeh sam razumel, da je v. m. od jata ovac duhovnih, to je to od verneh Kristuševeh odstupila i zabludila. Blud je li Lutor Martona ili Calvinus Januša nasledujuć, koja sta obadva zbog svojeh bludov na veke poginula, po totom takovom bludu jeste v. m. iz svete matere Cirkve i vere katoličanske izstupili, prez koje nijeden človek ne more se zveličiti, kako to sveti Augustin, tomo 3. libro unico de fide ad Petrum Diaconum cap. 37., ovako veluje. 'Firmisime tene et nullatenus dubites, omnem extra Ecclesiam Catholicam baptisatum non posse fieri participem vitae aeternae, si ante finem vitae non fuerit redditus atque incorporatus Ecclesiae Catholicae.'
Et post pauca:
'Firmissime tene et nullatenus dubites, non solum omnes Paganos, sed etiam omnes Judaeos, Haereticos atque Schismaticos, qui extra Ecclesiam Catholicam praesentem finiunt vitam, in ignem aeternum ituros, qui paratus est Diabolo et Angelis ejus.'
I pokedobe v. m. u zagrebečkoj biskupije stojeći jeste moja duhovna ovca i imate biti, doklam u zagrebečkoj biskupije budete stali, da strašna računa pred Gospodinom Kristušem ne budem od pogibeljnosti vaše (od koje vas Gospoodin Bog mentuj!) daval, dužan sam, poleg moje duhovne pastirske časti v. m. od bluda odvraćati i u svetu mater Cirkvu Katoličansku (zvan koje se ne morete zveličiti) navraćati, i u nju pripeljati, s voljom i pomoćjom Gospodina Kristuša, prez kojega nikaj ne moremo učiniti, ko je najvekši biskup i pastir vseh svojeh duhovneh ovac, to je to verneh.
Verni se njegovi imenuju, koji se v njegove ovčarnice, to je to u svete matere Cirkve i poleg toga u vere katoličanske nahajaju i u njoj budući Kristuševe svete zapovedi, na kuliko je človeku po Božje milošće moguće, do konca žitka svojega obderžavaju. Ar oni, koji se u tom nahajaju i do konca žitka svojega obstoje, oni se hote zveličiti, kako Kristuš Gospodin vuči, govoreći: 'Qui autem perseveraverit usque in finem, hic salvus erit.' (Matth. 10.)
Zato, da se i v. m. budete mogli prava Kristuševa ovca imenovati, i u broj verneh Kristuševeh vpasti, v. m. ljubeznivem i očinem zakonom opominjem, da imate blud on, koga nasledujete, ali je Lutor Martona ali je Calvinus Januša, ostaviti; ostavivši da imate u ovčarnicu Kristuševu, to je to u svetu mater Cirkvu i veru katoličansku zastupiti, i u njoj do konca vašega žitka obstati, ako se mislite zveličiti; ako toga ne včinite, poleg rečih s. Augustina gori popisaneh, zveličenja nećete dobiti.
Opominjem takajše v. m. da bi to dobrovolno včinili, ar ako ga dobrovolno ne včinite, jaz poleg zapovedi Gospodina Kristuša ove: 'Compelle intrare, ut adimpleatur domus mea.' (Lucae 14.), i svete matere Cirkve i plemenitoga slovenskoga orsaga artikulušev, budem moral v. m. z duhovnom pastirskom šibom na to nagibati.
Pokedobe vera prava katoličanska jest dar od Gospodina Boga, koji se po Svetom Duhu daje, kako sveti Pavel svedoči (ad Cor. 12.), daruj vas Gospodin Bog ne listor zdravjem i veseljem, nego takajše z pravom verom katoličanskom; od koga dara, ne na ovom svetu plemenitešega, ne hasnovitesega dara, kako sv. Augustin, tomo 10. sermone 1. De verbis apostoli, svedoči govoreći: 'Nullae quippe majores sunt divitiae, nulli thesauri, nulli honores, nulla mundi hujus major substantia, quam est fides catholica, quae peccatores homines salvat, caecos illuminat, infirmos baptisat, fideles justificat, poenitentes reparat, justos augmentat, martyres coronat, virgines, viduas et conjugales casto pudore conservat, clericos ordinat, sacerdotes consecrat, regnis coelestibus praeparat, cum Angelis sanctis communicat.'
Takovom verom da vas Gospodin Bog daruje prosetega, hoće vam ju dati, poleg svojega opominjanja i obećanja ovakova: 'Petite et dabitur vobis, quaeritae et invenietis, pulsate et aperietur vobis. Omnis enim qui petit, accipit, qui quaerit, invenit, et pulsanti aperietur.' (Lucae 11.)
Pokedobe ste v. m. (kako čujem) v blud, je li Lutor Martona, koji je fratar bil, je li Calvinus Januša, koji je plebanuš bil, vpali, verujem da u vnogeh kotrigeh vere katoličanske dvojite; da se te takove dvojnosti mentujete, gotov sam k vaše milosti vučene i pobožne redovnike svetim pismom poslati, koji vas hote te dvojnosti z pomoćjum Gospodina Boga mentovati, tako zato, ako im budete hoteli verovati.
Z tem v. m. Gospodin Bog zdravo i veselo vnogo leta derži i na pravu veru katoličansku (prez koje se nigdor ne more zveličiti) dopeljaj i u njoj do smerti potverdi.
Datae praesentes Zagrabiae die.
Ejusdem vrae. spblis. ac mgncae. dnis.
Servus ac amicus in obsequiis.“
Ovo pismo je objavio Ivan Kukuljević Sakcinski 1869. god. u Arkivu za povjestnicu (X., str. 162.-164.):
LINK
Nema komentara:
Objavi komentar