subota, 30. prosinca 2017.

Postkoncilska devastacija crkava - 10 primjera

Budući da neprekidno dolaze novi čitatelji, koji se pitaju što se to dogodilo s mnogim crkvama tijekom "koncilske obnove", evo nekoliko primjera koji će barem djelomično pokazati o čemu je riječ.

Prvo, nekoliko uvjetno rečeno "blažih primjera", a zatim par ekstremnijih primjera... Prva dva primjera su tipična za katedrale i starije crkve, koje se modernisti obično nisu usuđivali cijele devastirati, ali su redovito uklanjali svetohranište i kipove sa glavnih oltara. Ostali su primjeri karakteristični za župne crkve, gdje su često u cijelosti uništeni stari oltari.
Sve su slike (osim jedne) javno dostupne na internetu, pa ih svatko može provjeriti...



1. PRIMJER: Trogirska katedrala - glavni oltar prije II. vatikanskog koncila 







E sad, nakon II. vatikanskog koncila, pola je ovoga oltara odjednom nestalo, vjerojatno da se napravi prostor za "Novus Ordo".
Gdje je svetohranište? Gdje su kipovi? Svjećanjaci?






2. PRIMJER: Hrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu 
1934. god.- mons. Juraj Mađerec služi sv. misu...




A danas izgleda ovako... Što se dogodilo?





[Sad prelazimo na ostalih 8 primjera, gdje su u cijelosti uništeni stari oltari.]


3. PRIMJER: Crkva Čudotvorne Gospe Sinjske - glavni oltar (prije)




A ovo je glavni "oltar" DANAS...







4. PRIMJER: Kapucinska crkva sv. Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi
- izvorni izgled




A ovako danas izgleda glavni oltar, nakon što su ga sredili Šagi-Bunić i njegovi sateliti...





5. PRIMJER: Crkva Gospe Karmelske u Rijeci - nekada...



A DANAS!




Odgovor na pitanje što se dogodilo s tom crkvom objasnio je sam "preureditelj" Gabrijel Bratina za Drenovski list: - (čudne stvari sam podebljao)...
"Na Drugome vatikanskom saboru koji se održavao od 1961. do 1965. godine donesena je, između ostaloga i uredba da oltari u crkvi moraju biti okrenuti prema puku, versus populum, tako da svećenik služi misu okrenut licem prema vjernicima. Odlučeno je da se uredba što prije provede u djelo. Slijedom toga, u riječkom Sjemeništu u Tizianovoj 15, odlučili su da se dotadašnji oltar, koji je bio uz sam zid u kapeli, makne i postavi novi prema propisima Vatikanskoga sabora. Godine 1970. postavljen je novi oltar – stol (menza), a stari kameni oltar srušen je i kameni blokovi stavljeni su u dvorište gdje su stajali 2 godine. Pitao sam ekonoma što s time namjeravaju i da li im je potrebno, jer bih ja to rado postavio u našu crkvu. Odgovorio mi je da imaju novi oltar i da te blokove slobodno mogu uzeti. Čim sam uspio dobiti kamiončić ukrcali smo kamene blokove i odvezli na Drenovu. Bilo je to 1972. godine. Ti blokovi stajali su kod nas do vremena kada se prišlo proširenju crkvei kada smo, u sklopu radova na proširenju crkve, 2002. godine postavili i novi oltar. Oltar sam složio od blokova koje smo dovezli iz Sjemeništa, s tim da sam stražnji, otvoreni dio koji je nekada bio prema zidu, nadogradio i ukrasio kamenim intarzijama na način da se skoro nije ni razlikovao od postojećeg. Još bih nadodao kako je još prilikom rušenja jedan kameni blok sadašnjeg oltara okrnjen što nam je popravio klesar Veljko Katić iz Viškova i to tako stručno da se jedva primjećuje.
P. To znači da je crkva sve do te 2002. imala klasičan oltar?!
- Ne, do tada misu sam služio na oltaru–menzi kojega sam ja osobno napravio. Kako se oduvijek volim baviti kamenom i sakupljam kamene izratke, nabavio sam klesarski alat i odlučio napraviti oltar. Uspio sam i, kako sam rekao, služio ja za održavanje službe Božje sve do početka proširenja crkve 2002. godine i postavljanja novoga. Oltar kojega sam napravio prenesen je u kapelu Svih Svetih na Centralnom gradskom groblju Drenova. gdje se svojim rustikalnim oblikom lijepo uklopio u staru arhitekturu naše najstarije crkve i gdje i sada služi svrsi."

Ima u Rijeci i drugih primjera.




6. PRIMJER: Crkva Presvetoga Srca Isusova na Zametu u Rijeci
-  neposredno prije II. vatikanskog koncila 1962. god. (mons. Viktor Burić služi sv. misu)




A ovako izgleda danas...





7. PRIMJER: Crkva sv. Josipa u Rankovićima (Novi Travnik, BiH)
Slika izvornog izgleda crkve iz 1937. - preč. Franjo Vrebac služi sv. misu





A ovo je slika iz 1988., nakon "koncilskog preuređenja" - stol umjesto oltara, svetohranište gurnuto u stranu itd. (inače, cijela je ta crkva srušena prije par godina, kad je izgrađena nova - još modernija)






8. PRIMJER: Crkva sv. Jurja u Kaniškoj Ivi - prije II. vatikanskog koncila




A ovako je "preuređena" nakon II. vatikanskog koncila: uklonjeni su svi oltari (i glavni i pobočni) i uveden "novus ordo-oltar".






9. PRIMJER: Crkva sv. Mirka u Šestinama
Jedan od ekstremnijih primjera devastacije dogodio se u crkvi sv. Mirka 1972.-1973.

Što se dogodilo s glavnim oltarom otkriva nam Monografija župe Šestina, koju je 1987. izdala  "Kršćanska sadašnjost"... str. 62.




A ovo je taj "oltar prema smjernicama II. vatikanskog sabora", koji je stavljen 1973



Danas pak ovako izgleda oltar u crkvi sv. Mirka.





10. PRIMJER: Crkva sv. Petra u Zagrebu - primjer svima dobro poznat, ali vrijedi ga i ovdje navesti.

Izgled glavnog oltara prije II. vatikanskog koncila...



Izgled nakon "obnove"...


četvrtak, 28. prosinca 2017.

Kršćanski Jeruzalem


Ustoličenje latinskog patrijarha u Jeruzalemu 1908. god.


Nedavna odluka američkog predsjednika Trumpa da veleposlanstvo preseli iz Tel Aviva u Jeruzalem, potakla je nove rasprave o pitanju državno-pravnog statusa Jeruzalema.
Danas se borba oko prevlasti nad Jeruzalemom vodi između nevjernih Židova i muhamedanaca.

Gdje su kršćani u svemu tome? Mislim na prave kršćane, a ne na američke protestante poput Trumpa, koji su uvijek na židovskoj strani. Protestanti su židovske sluge. Primijetit ćete kod tih američkih protestanata: što su veći "fundamenalisti", to su veće židovske sluge. To je jedno od glavnih obilježja američkog cirkus-protestantizma.

Srećom, u Svetoj zemlji nema protestanata. Tamošnji kršćani drže jednaku distancu i prema muhamedancima i prema Židovima.

Nažalost, kršćani danas vrlo slabo stoje Jeruzalemu, i ne predstavljaju faktor koji bi mogao odlučivati o budućnosti grada. Ali, nije uvijek bilo tako.

Pogledamo li demografsku prošlost Jeruzalema u zadnjih sto godina, vidimo kako se neprekidno smanjuje broj kršćana, dok se istovremeno povećava i broj muhamedanaca i broj nevjernih Židova. 
Prije 100 godina, u Jeruzalemu je živjelo više kršćana nego muhamedanaca.
Prema popisu stanovništva iz 1922. bilo je 14 669 kršćana, a 13 413 muhamedanaca.
A danas u Jeruzalemu živi jedva 12 000 kršćana, dok je muhamedanaca preko 300 000.
Dakle, od 1922. broj kršćana je pao, dok se broj muhamedanaca povećao 23 puta!

Po mom skromnom mišljenju, problem je u tome što kršćani u Svetoj zemlji nemaju nikakve vanjske zaštitnike. Nema kršćanskih država koje bi štitile i promicale njihove interese, dok palestinski muhamedanci imaju podršku cijelog islamskog svijeta, a nevjerni Židovi uživaju podršku SAD-a.
Neću dalje o ovome, i molim vas da ne povlačite tu temu u komentarima.

Tema mog današnjeg posta su neka druga, svjetlija vremana - kad je Jeruzalem bio isključivo kršćanski grad. Govorim o vremenu prije muhamedansko-arapskih osvajanja iz 7. stoljeća, koja su islamizirala Bliski istok.

Vratit ćemo se u vrijeme kad je Sveta zemlja bila kršćanska, da vidimo kako je izgledao vjerski život tadašnjih kršćana - i što možemo naučiti od njih.

Od pobjede kršćanstva u Rimskom Carstvu za vrijeme cara Konstantina Velikog, pa sve do 637. godine (kad ga osvajaju muhamedanci) Jeruzalem je bio kršćanski grad.

Pogledat ćemo stoga neke kršćanske izvore iz 4. stoljeća, koji govore o svakodnevnom životu u tadašnjem kršćanskom Jeruzalemu.

Prvo trebamo istaknuti zasluge sv. Jelene (Helene), majke cara Konstantina. Ona je dala srušiti sve poganske hramove i idole u Jeruzalemu (koje su podigli Rimljani prije obraćenja na kršćanstvo), i nagovorila svog sina Konstantina da izgradi veličanstvene bazilike na svetim mjestima, kako u Jeruzalemu, tako i drugdje po Svetoj zemlji.


Kršćanski pisac Sulpicije Sever (363.-425.) kaže u svojoj Kronici (II. knj.):

"...hoc temporum tractu mirum est quantum invaluerit religio Christiana. Tum siquidem Hierosolyma horrens ruinis frequentissimis ac magnificentissimis ecclesiis adornata. Namque Helena, mater principis Constantini, quae Augusta cum filio conregnabat, cum Hierosolymam agnoscere concupisset, reperta ibi idola ac templa protrivit; mox usa regni viribus basilicas in loco Dominicae passionis et resurrectionis et ascensionis constituit."

("...protekom ovog vremena, čudesno je koliko je ojačala kršćanska vjera. Tada je, naime, Jeruzalem, koji je bio u ruševinama, ukrašen premnogim i veličanstvenim crkvama. Jer je Jelena, majka vladara Konstantina, koja je kao augusta vladala zajedno sa sinom, želeći upoznati Jeruzalem, uništila idole i hramove koje je tamo zatekla, te je ubrzo, koristeći se snagama vlasti, podignula bazilike na mjestima Gospodnje muke i uskrsnuća i uzašašća.")


Možda i najvažniji izvor iz tog vremena za poznavanje svakodnevnog života u kršćanskom Jeruzalemu je izvješće hodočasnice Egerije (Eterije), koja je posjetila Svetu zemlju oko 390. god. (Peregrinatio Aetheriae ili Itinerarium Egeriae).

Prema Egeriji, tadašnji su se kršćani brinuli da crkve budu vrlo bogato ukrašene, do te mjere da u crkvama: "osim zlata i dragulja, ništa drugo i ne vidiš ("extra aurum et gemmas, nihil aliud vides").





Pa, ako su se i obični vjernici toliko trudili oko lijepog uređenja crkava, logično je da su se vladari morali brinuti još više. 

Za uređenje crkava u Svetoj zemlji, a napose u Betlehemu i Jeruzalemu, najviše su se pobrinuli sam car Konstantin i sv. Jelena.


Tako Egerija, ne skrivajući svoju zadivljenost ukrasima jeruzalemskih crkava, piše:

"Nam quid dicam de ornatu fabricae ipsius, quam Constantinus sub praesentia matris suae, in quantum vires regni sui habuit, honoravit auro, musiuo et marmore pretioso, tam ecclesiam maiorem quam Anastasim uel ad Crucem uel cetera loca sancta in Ierusolima?"

("A što da kažem o uresu te građevine, koju je Konstantin u nazočnosti svoje majke, počastio svim snagama svoje vlasti: zlatom, slikama i dragocjenim mramorom; kako veliku crkvu, tako i hram Uskrsnuća, tako kod Križa, tako i ostala sveta mjesta u Jeruzalemu?")


Egerija vrlo detaljno opisuje svakodnevne obrede koji su se služili na svetim mjestima, osobito javno moljenje časoslova koje je predvodio sam biskup.
Razumije se, zbog dužine teksta, ne mogu ovdje prenijeti sve što je zabilježila ta hodočasnica. Ali evo jedan detalj da se vidi barem dio atmosfere, koja je vladala na svetim mjestima:

"Nam singulis diebus ante pullorum cantum aperiuntur omnia ostia Anastasis et descendent omnes monazontes et parthene, ut hic dicunt, et non solum hii, sed et laici praeter, viri aut mulieres, qui tamen volunt maturius vigilare. Et ex ea hora usque in luce dicuntur hymni et psalmi responduntur, similiter et antiphonae: et cata singulos hymnos fit oratio. Nam presbyteri bini vel terni, similiter et diacones, singulis diebus vices habent simul cum monazontes, qui cata singulos hymnos vel antiphonas orationes dicunt. Iam autem ubi coeperit lucescere, tunc incipiunt matutinos hymnos dicere. Ecce et supervenit episcopus cum clero et statim ingreditur intro spelunca et de intro cancellos primum dicet orationem pro omnibus... Item hora sexta denuo descendent omnes similiter ad Anastasim et dicuntur psalmi et antiphonae, donec commonetur episcopus; similiter descendet et non sedet, sed statim intrat intra cancellos intra Anastasim, id est intra speluncam, ubi et mature, et inde similiter primum facit orationem, sic benedicet fideles, et sic exiens de intro cancellos similiter ei ad manum acceditur. Ita ergo et hora nona fit sicuti et ad sexta."

("Naime, svakoga dana prije nego se oglase pjevci, otvaraju se sva vrata crkve Uskrsnuća [Anastasis] i silaze svi monazonti i partene, kako ih ovdje zovu, i ne samo oni, nego i laici osim njih, muškarci i žene koji žele ozbiljnije bdjeti. I od toga časa sve do zore, govore se himni i odgovaraju psalmi, a slično i antifone: i prema svakom himnu bude molitva. Naime, svećenici po dvojica ili trojica, a slično i đakoni, svakoga se dana izmijenjuju zajedno s monazontima, koji nakon svakoga himna ili antifone govore molitve. Kad već počinje svitati zora, tada počinju govoriti jutarnje himne. Evo, dolazi i biskup s klerom, i odmah ulazi u špilju, i iza rešetaka govori prvu molitvu za sve... Isto tako, šestog časa svi iznova silaze u Anastasis, i govore se psalmi i antifone, dok ne dade znak biskup, koji se opet spusti, i ne sjedi, već odmah ulazi iza rešetaka u Anastasis, to je unutar špilje, i odatle slično govori prvu molitvu, tako blagoslovi vjernike, i tada izlazeći iz prostora iza rešetaka, prilaze mu do ruku. Tako se dakle obavi i deveti čas, kako i šesti.")


Dalje Egerija opisuje vrlo složene i dugotrajne obrede, koji su trajali cijele dane. Ti su obredi zahtijevali velik trud - kako klerika, tako i običnih vjernika.

Egerija kaže da je sam biskup u svojim propovijedima bodrio vjernike da ustraju u tom svetom trudu, znajući da će zato primiti plaću na nebu:

"Postmodum autem alloquitur episcopus populum confortans eos, quoniam et tota nocte laboraverint et adhuc laboraturi sint ipsa die, ut non lassentur, sed habeant spem in Deo, qui eis pro eo labore maiorem mercedem redditurus sit. Et sic confortans eos, ut potest ipse, alloquens dicit eis: 'Ite interim nunc unusquisque ad domumcellas vestras, sedete vobis et modico, et ad horam prope secundam diei omnes parati estote hic, ut de ea hora usque ad sextam sanctum lignum crucis possitis videre ad salutem sibi unusquisque nostrum credens profuturum. De hora enim sexta denuo necesse habemus hic omnes convenire in isto loco, id est ante Crucem, ut lectionibus et orationibus usque ad noctem operam demus'."

("Nakon toga govori biskup narodu bodreći ih, jer su se cijelu noć trudili i još se imaju truditi toga dana, da ne klonu, već da imaju nadu u Boga, koji će im za taj trud dati veću plaću. I tako ih ohrabrujući, koliko je samo mogao, obraćajući im se, kazao je: 'Idite zasada svatko svojoj kući, odmorite se malo, a kad se približi druga ura dana, svi budite spremni ovdje, da od toga časa sve do šeste ure možete vidjeti sveto drvo križa za koje svatko od nas ima vjerovati da mu je na spasenje. O šestom naime času trebamo se opet svi okupiti na ovom mjestu, to jest ispred Križa, da se damo čitanjima i molitvama sve do noći.'")


Zatim Egerija opisuje javno štovanje relikvija Svetoga Križa. Kao što znate, sv. Jelena je pronašla Kristov Križ u Jeruzalemu. Po tome je zapravo najpoznatija u cijelom kršćanskom svijetu...






Dijelovi sv. Križa javno su se štovali u Jeruzalemu još od vremena kad je pronađen.
Egerija detaljno opisuje kako je to izgledalo. Za vrijeme čašćenja sv. Križa, đakoni su morali budno paziti da ne bi nitko rukama dodirnuo drvo Križa, jer je postojala opasnost da otrgnu i odnesu pojedine čestice. Vjernici su smjeli dodirnuti relikvije sv. Križa čelom i očima.

Egerija kaže da je štovanje sv. Križa nadgledao biskup:

"Et sic ponitur cathedra episcopo in Golgotha post Crucem, quae stat nunc; residet episcopus in cathedra; ponitur ante eum mensa sublinteata; stant in giro mensa diacones et affertur loculus argenteus deauratus, in quo est lignum sanctum crucis, aperitur et profertur, ponitur in mensa tam lignum crucis quam titulus... consuetudo est, ut unus et unus omnis populus veniens, tam fideles quam cathecumini, acclinantes se ad mensam osculentur sanctum lignum et pertranseant. Et quoniam nescio quando dicitur quidam fixisse morsum et furasse de sancto ligno, ideo nunc a diaconibus, qui in giro stant, sic custoditur, ne qui veniens audeat denuo sic facere. Ac sic ergo omnis populus transit unus et unus toti acclinantes se, primum de fronte, sic de oculis tangentes crucem et titulum, et sic osculantes crucem pertranseunt, manum autem nemo mittit ad tangendum.
.
("I tako se postavlja visoki stolac ["cathedra"] biskupu na Golgoti poslije Križa, koji stoji sada; sjedi biskup na stolcu, donosi se ispred njega stol prekriven platnom; oko stola stoje đakoni i donosi se srebrna pozlaćena posuda u kojoj je sveto drvo Križa. Otvara se i donosi, stavlja se na stol: kako drvo križa, tako i natpis... Običaj je da sav narod, dolazeći jedan po jedan, kako vjernici tako i katekumeni, prigibljući se nad stolom, poljube sveto drvo i prođu. I jer se priča da je netko, ne znam kada, odgrizao i ukrao dio svetoga drva, zato sada đakoni, koji stoje okolo, tako stražare da se nitko tko dolazi ne usudi takvo što opet učiniti. I tako, dakle, sav narod prolazi, jedan po jedan, svi se prigiblju: prvo čelom, a zatim očima dotičući Križ i natpis, i nakon što poljube Križ, prolaze dalje, a nitko ne pruža ruku kako bi ga dotaknuo.")


Hodočašće Egerije je također važno i zato što je to jedan od najstarijih izvora koji izričito koristi termin "missa" za nekrvnu žrtvu koju prinose kršćanski svećenici.
Egerija je obišla cijelu Svetu zemlju, te sve okolne krajeve - Siriju, Mezopotamiju, Egipat... I svugdje opisuje kako je tada cvjetao kršćanski život: posvuda su bili monasi, samostani, crkve.

Zapeo mi je za oko jedan detalj, gdje Egerija opisuje mjesto Sedimu, gdje je bila crkva sv. Melkisedeka. 
Ovdje Egeriji njeni vodiči kažu: "hic est locus, ubi obtulit Melchisedech hostias Deo puras, id est panes et vinum" ("ovo je mjesto gdje je Melkisedek prinio Bogu čiste žrtve, to jest kruh i vino").

Zar vas to ne podsjeća na one riječi iz Rimskog kanona: "et quod tibi obtulit summus sacerdos tuus Melchisedech, sanctum sacrificium, immaculatam hostiam"?

Cijeli taj pasus Egerije glasi ovako:

"Nam in ea valle vicus erat grandis, qui appellatur nunc Sedima... Ego autem cum viderem locum tam gratum, requisivi, quisnam locus esset ille tam amoenus. Tunc dictum est mihi: 'haec est civitas regis Melchisedech, quae dicta est ante Salem, unde nunc corrupto sermone Sedima appellatur ipse vicus. Nam in isto colliculo, qui est medio vico positus, in summitatem ipsius fabricam quam vides ecclesia est, quae ecclesia nunc appellatur Graeco sermone +OPU+ Melchisedech. Nam hic est locus, ubi optulit Melchisedech hostias Deo puras, id est panes et vinum, sicut scriptum est eum fecisse'. Statim ergo ut haec audivi, descendimus de animalibus, et ecce occurrere dignatus est sanctus presbyter ipsius loci et clerici; qui nos statim suscipientes duxerunt suso ad ecclesiam. Ubi cum venissemus, statim iuxta consuetudinem primum facta est oratio, deinde lectus est ipse locus de libro sancti Moysi, dictus est etiam psalmus unus competens loco ipsi, et denuo facta. Oratione descendimus. Cum ergo descendissemus, ait nobis ille sanctus presbyter iam senior et de scripturis bene instructus, id est qui ipsi loco praeerat ex monacho, cui presbytero et episcopi plurimi, quantum postmodum cognovimus, vitae ipsius testimonium grande ferebant, nam hoc de ipso dicebant, dignus qui praesit in hoc loco, ubi sanctus Melchisedech advenientem sanctum Abraham hostias Deo puras primus obtulit..."
.
("Naime, u toj je dolini bilo veliko mjesto, koje se sada noziva Sedima... A ja sam, kad sam vidjela tako dražesno mjesto, zapitala koje je to mjesto tako ugodno. Tada mi je rečeno: 'ovo je grad kralja Melkisedeka, koji se nekada zvao Šalem, zato se sada to mjesto iskrivljeno naziva Sedima. Na ovome, naime, brežuljku koji je u središtu mjesta, ova građevina koju vidiš na njegovom vrhu je crkva; ta se crkva danas naziva grčkim jezikom +OPU+ Melhisedek. Jer, ovo je mjesto gdje je Melkisedek prinio Bogu čiste žrtve, to jest, kruh i vino, kao što je pisano da je učinio.' Odmah kad sam to čula, sišli smo sa životinja, i eto, udostojao se doći nam ususret sveti svećenik toga mjesta i klerici; koji su nas odmah prihvatili i odveli gore prema crkvi. Kad smo ondje došli, odmah je prema običaju rečena molitva, a zatim je pročitano to mjesto u knjizi svetoga Mojsija, rečen je također jedan prikladan psalam za to mjesto, i onda smo nakon još jedne molitve otišli.
Kad smo se, dakle, spustili, rekao nam je onaj sveti svećenik, koji je bio već star i vrlo upućen u Pisma, i koji je od monaha postao nadglednik toga mjesta, a o kom svećeniku su i mnogi biskupi, kako smo kasnije saznali, dali divno svjedočanstvo. A govorili su o njemu da je dostojan predstojiti u onom mjestu, gdje je sveti Melkisedek, dok mu je prilazio sveti Abraham, prvi prikazao Bogu čiste žrtve...")


Moram također spomenuti običaje vezane uz post i nemrs tadašnjih kršćana u Svetoj zemlji.
Egerija ih opisuje ovim riječima:

"Ieiuniorum enim consuetudo hic talis est in quadragesimis, ut alii, quemadmodum manducauerint dominica die post missa, id est hora quinta aut sexta, iam non manducent per tota septimana nisi sabbato ueniente post missa Anastasis hi, qui faciunt ebdomadas. Sabbato autem quod manducauerint mane, iam nec sera manducant, sed ad aliam diem, id est dominica, prandent post missa ecclesiae hora quinta uel plus et postea iam non manducant nisi sabbato ueniente, sicut superius dixi. Consuetudo enim hic talis est, ut omnes, qui sunt, ut hic dicunt, aputactite, uiri uel feminae, non solum diebus quadragesimarum, sed et toto anno, qua manducant, semel in die manducant. Si qui autem sunt de ipsis aputactites, qui non possunt facere integras septimanas ieiuniorum, sicut superius diximus, in totis quadragesimis in medio quinta feria cenant. Qui autem nec hoc potest, biduanas facit per totas quadragesimas; qui autem nec ipsud, de sera ad seram manducant. Nemo autem exigit, quantum debeat facere, sed unusquisque ut potest id facit; nec ille laudatur, qui satis fecerit, nec ille uituperatur, qui minus. Talis est enim hic consuetudo. Esca autem eorum quadragesimarum diebus haec est, ut nec panem, qui delibari non potest, nec oleum gustent, nec aliquid, quod de arboribus est, sed tantum aqua et sorbitione modica de farina."

("Ovdje je običaj postova ovakav u korizmi: da jedni, nakon što su jeli u nedjelju poslije mise, to jest, pete ili šeste ure, više ne jedu kroz cijeli tjedan, osim u iduću subotu nakon mise u Anastasis: i to oni koji obdržavaju hebdomade. A u subotu koji su jeli ujutro, više ne jedu kasnije, nego idućega dana, to jest u nedjelju, doručkuju nakon mise u crkvi, u petoj uri ili kasnije, i nakon toga više ne jedu do iduće subote, kako sam prije rekla. Običaj je ovdje takav da svi koji su, kako ovdje kažu, aputaktite, muškarci ili žene, ne samo u dane korizme, već i cijele godine, kad jedu, jedu jednom u danu. A ako su neki među tim aputaktitima, koji ne mogu držati cijele tjedne posta, kako smo gore rekli, u cijeloj korizmi blaguju u sred četvrtka. A oni koji ni to ne mogu, drže dva dana posta [u tjednu] kroz cijelu korizmu; a koji ni to ne mogu, jedu od večeri do večeri. Nitko, naime, ne zahtijeva koliko tko treba postiti, već svatko koliko može, toliko i čini: niti se hvali onoga koji dosta posti, niti se kudi onoga koji manje posti. Takav je ovdje običaj. A hrana u te korizmene dane je ova: da niti kruh, koji se može birati, niti ulje ne kušaju, niti išta što je od ploda drveta, već samo voda i malo kaše od brašna.")


Na kraju, treba istaknuti da one crkve koje se danas nalaze na svetim mjestima u Jeruzalemu, kao spomenuta Bazilika svetoga groba, nisu one originalne koje je podigao car Konstantin. Te su crkve srušili muhamedanci. Crkve koje danas tamo vidimo plodovi su kasnijih obnova.

subota, 23. prosinca 2017.

Naša je nemoć najbolja opomena

Crkva sv. Franje na Kaptolu (prije "Novus Ordo" promjena)


Crkva sv. Franje na Kaptolu bila je jedna od pet zagrebačkih crkava koje su 1756. god. bile određene za javnu pokoru, kako bi se otklonile Božje kazne koje je čovječanstvo zaslužilo svojim grijesima.
Naime, u jesen 1755. Europu je pogodio niz potresa, koji su prouzročili ogromne materijalne i ljudske gubitke. Glavni grad Portugala, Lisabon, bio je gotovo sravnjen sa zemljom. Potresi su se osjetili i u Habsburškoj Monarhiji.

Iako je u ono vrijeme na europskim dvorovima već polako prevladavalo "prosvjetiteljstvo" i "racionalizam", ljudi suočeni sa svojom nemoći pred silama prirode, shvatili su da im jedino preostaje pasti na koljena i činiti pokoru.

Sam je bečki dvor naredio da se u svim većim gradovima obavljaju javne pokorničke pobožnosti. Naredba je, dakako, stigla i u Zagreb.

Prošli mjesec predstavio sam vam kanonika Baltazara Adama Krčelića.
Jedno od Krčelićevih glavnih djela su Annuae - neka vrsta kronike u kojoj je zabilježio sve važnije događaje od 1748. do 1767.


Ovako Krčelić opisuje što se događalo te 1756. godine:

"... sub Februarii mensis medium ob ingentes terraemotus, qui non tantum Ulisipponam in Portugallia destruxissent, sed ubique auditi fuere per Italiam, Germaniam, Galliam, Austriam, in Croatia quoque nostra frequentius, jussu aulae publicae eatenus preces sic institutae sunt, ut primo in cathedrali, tum apud Franciscanos, dein sanctum Marcum, postea patres Capucinos, demum apud patres Jesuitas, 40 horarum preces essent. In cathedrali ob conciones, quas ego triduo habui, et quidem primo die de gravitate terraemotus, 2. de ejus causis, 3. de remediis, et quae per me primo sunt institutae occasione talis devotionis, ingens fuit populi concursus."

("...oko sredine mjeseca veljače, zbog velikih potresa, koji su uništili ne samo Lisabon u Portugalu, već se i posvuda za njih čulo po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, a često i u našoj Hrvatskoj, po naredbi dvora uvedene su javne molitve, tako da su se prvo u katedrali, zatim kod franjevaca, onda kod sv. Marka, potom kod otaca kapucina, naposlijetku kod otaca isusovaca, održale molitve 40 sati. U katedrali se okupilo veliko mnoštvo puka zbog propovijedi koje sam držao u trodnevlju, i to, naime, prvoga dana o težini potresa, 2. o njegovim uzrocima, 3. o lijekovima, i koje su propovijedi prvo bile uvedene s moje strane radi ovakve pobožnosti.")


Krčelić je, kao i ostali propovjednici, propovijedao protiv plesa, balova, karnevala i ostale grešne zabave:

"Unde dum ad sanctum Marcum ultima fuisset concio, ego a nobilibus matronis pro eadem invitatus eram, quam et dixi, tali populi totius concursu, ut praeter amplissimum templum forum etiam adjacens populo plenum foret. Dixi autem concionem de mundi vanitate, et res hujus saeculi non esse nisi deceptiones, atque hoc ex illo psalmo: 'Nolite fieri sicut equus et mulus, quibus non est intellectus' (Ps. 31, 9). Defectus omnes supra plurimorum captum exposui, applausu eo, ut concionem hanc typis edendam petierint, civitas per suos exmissos mihi gratiaa egerit, magnates quoque, uti comes Orsich et Sermage, fructu quoque tali, ut domum regnicolarem, quae in templum libertatis conversa erat, ejus antea amici protectoresque deseruerint, neque ad baal sive saltum, aut mascheras eo amplius profecti sint, nihilque inconveniens sit auditum, immo defensores libertatum antea osores effecti sunt earundem, impleveruntque confessionalia, immo sub ipsa concione lacrymis templum. Neque vel postea ac subsequis annis Zagrabiae visa sunt et audita priora."

("Stoga, dok je trebala biti zadnja propovijed kod svetoga Marka, ja sam za to pozvan od plemenitih gospođa, koju sam i rekao, uz takvu navalu puka, da je osim prostranog hrama i okolni trg bio pun puka. A rekao sam propovijed o ispraznosti svijeta i da stvari ovoga svijeta nisu drugo nego varke, a to iz onog psalma: 'Nolite fieri sicut equus et mulus, quibus non est intellectus' (Ps 31, 9). Objasnio sam sve poroke prema mnogim shvaćanjima, i to s takvim odobravanjem, da su tražili da ovu propovijed dam tiskati. Grad mi je zahvalio po svojim poslanicima, pa čak i magnati, kao grof Oršić i Sermage, i to s takvim plodom, da su i kraljevsku kuću, koja je bila pretvorena u hram slobode, napustili njeni prijatelji i zaštitnici, i nisu više išli na bal ili ples, niti na maškare, i nije se više čulo ni za što neprimjereno; štoviše, branitelji sloboda su se obratili i napunili ispovjedaonice, a tijekom same propovijedi i suzama crkvu. I nije se poslije i narednih godina vidjelo i čulo u Zagrebu ono što je bilo prije.")


Posljednji dio ovih javnih pokora držao se u crkvi sv. Katarine, koja je u ono vrijeme pripadala isusovcima.


Crkva sv. Katarine na Gornjem gradu, prije "Novus Ordo"-promjena


Možemo pretpostaviti da su se pokore obavljale u "zagrebačkom stilu", koji je dio širega srednjoeuropskog katolicizma. Ako malo pažljivije razmislite o glavnim karakteristikama tog starog srednjoeuropskog katolicizma, kao što su npr. naš tradicionalni izgovor latinskog jezika (nasuprot talijanskom izgovoru) ili naše bogato ukrašene barokne crkve, tu biste trebali ubrojiti i onaj nekada najrašireniji molitvenik u Habsburškoj Monarhiji, čuveni Officium Rakoczianum.

Taj molitvenik potječe od erdeljskog kneza Franje Rákóczija (1645.-1676.).
Rákóczijevi su bili obraćenici na katolicizam. Obitelj je prethodno bila protestantska (kalvinistička). Štoviše, Franjin djed - Juraj Rákóczi (1593.-1648.) - bio je veliki progonitelj katoličke vjere. On je najodgovorniji za mučeničko ubojstvo sv. Marka Križevčanina. 
No, vjerska situacija u obitelji se s vremenom promijenila. Franji je rano umro otac, tako da ga je majka, Sofija Báthory, odgojila kao katolika. Postao je revni katolik i promicatelj protureformacije u Mađarskoj.
Vidite kako čudesno djeluje Božja Providnost. I sv. Pavao je u mladosti bio progonitelj Crkve (i odobravao ubojstvo sv. Stjepana Prvomučenika), a poslije je sam postao kršćaninom i dao život za vjeru Kristovu.

Franjo Rákóczi je inače bio oženjen za Jelenu Zrinsku, kćer hrvatskog bana Petra Zrinskog, i sudjelovao je u Zrinsko-Frankopanskoj uroti. Ali, za razliku od Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, odmah se predao i položio oružje - i zato je izbjegao njihovu sudbinu.

No, ovdje je tema njegov molitvenik.
Smatra se da autor popularnog molitvenika Officium Rakoczianum nije bio sam Rákóczi, već jedan isusovac koji je djelovao na njegovom dvoru. Bilo kako bilo, to je postao najrašireniji molitvenik u cijeloj Habsburškoj Monarhiji u 17., 18. i 19. stoljeću.

Nekoliko je izdanja tiskano i u Zagrebu, kao ovo iz 1772. god.





Pokornički psalmi u zagrebačkom Rakoczijevom oficiju...





Evo još jedno na internetu dostupno izdanje, koje je 1737. izdao isusovački kolegij u Zagrebu: LINK.

Molitvenici, dakako, trebaju pružiti vjernicima pouku o metodama pokore, kao što ih poučavaju i o ostalim pobožnostima. A dalje, odgovornost stoji na samom vjerniku: da se prene iz svoje lijenosti i nešto poduzme.

Nesreće koje pogađaju čovječanstvo trebale bi mu otvoriti oči, da uvidi svoju malenkost i slabost, te potpunu ovisnost o Gospodinu Bogu. Zar nije onda nerazumno grijesima izazivati moguće kazne?

Blaženi papa Pio IX. dodao je Litanijama svih svetih zaziv: "A flagello terraemotus, libera nos Domine" ("Od biča potresa, oslobodi nas Gospodine").
U crkvenoj tradiciji, izraz "bič" ("flagellum") označava kazne koje već na ovom svijetu stižu čovječanstvo zbog njegovih grijeha, u obliku raznih katastrofa (potresi, poplave, suše, ratovi).
Prema psalmistu: Multa flagella peccatoris - Mnogi (su) bičevi grešnika (Ps 31, 10)

Možete to dobro vidjeti u molitvama za ophode u Rimskom obredniku (pogledaj, na primjer, naš Obrednik iz 1929., str. 330.-344.).
Tu imate ophode za slučaj raznih nevolja: za vrijeme oskudice i gladi, za vrijeme pomora i kuge, za ratno vrijeme i svaku drugu nevolju.

U svim se molitvama uvijek ističe da nas nevolje stižu zbog naših grijeha, a da je pokora jedini izlaz.


Evo, na primjer, ophod za vrijeme rata... (str. 339.-343.).








nedjelja, 17. prosinca 2017.

"Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije

Kardinal Casaroli i talijanski premijer Craxi potpisuju "Accordo di Villa Madama" 1984., kojim je Italija i formalno postala sekularna država



Ako pogledate kako se u zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj pisalo o deklaraciji Drugoga vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", mogla bi vas zbuniti kontradiktorna mišljenja i interpretacije koje se iznose o tom dokumentu.

S jedne strane, imate Bitno.net koji je 2015. objavio prijevod jednog članka Thomasa Pinka pod nazivom: Sloboda savjesti i Dignitatis Humanae – o (navodnom) zaokretu II. vatikanskog po pitanju vjerske slobode.
Tu se u osnovi tvrdi da "Dignitatis humanae" ne dira u tradicionalni nauk Crkve o odnosu države i vjere.

S druge strane, docent na Teologiji u Rijeci, Marko Medved piše 2013. članak Katolici i politika: od Syllabusa Pija IX. do Drugog vatikanskog koncila, gdje utvrđuje da "Dignitatis humanae" donosi jedan novi nauk o odnosu Crkve i države, i da je taj novi nauk potpuno suprotan učenjima bl. Pija IX., Leona XIII., sv. Pija X. i svih ostalih predkoncilskih papa.
Medvedu je apsolutno jasno da "Dignitatis humanae" nedvojbeno podupire koncept sekularne države, nasuprot tradicionalnom učenju o katoličkoj državi. I dakako, to njega kao riječkog ljevičara veseli - što on i ne skriva.

Nevezano uz sve ovo, čini mi se da oni koji su dosad pisali o "Dignitatis humanae" previše zanemaruju činjenicu da taj dokument nije ostao samo na razini nekakvih teoretskih rasprava, nego je uzrokovao sasvim konkretne, opipljive, posljedice u našoj stvarnosti.

Glavni primjer je izmjena Lateranskih ugovora iz 1984., kojom je Italija i formalno prestala biti katolička država. Ta je izmjena službeno objašnjena kao "prilagođavanje odlukama Drugoga vatikanskog koncila".
To nisu tajne! - dovoljno je usporediti originalni tekst Lateranskih ugovora iz 1929. i izmjene iz 1984., i odmah vam je jasno kakve je promjene donio Drugi vatikanski koncil.

Radi čitatelja koji možda nisu upućeni u sve ovo, treba prvo iznijeti neke osnove o tradicionalnom nauku o odnosu Crkve i države, te u tom kontekstu, ponešto o povijesti Lateranskih ugovora.

Kršćanski nauk o odnosu države i vjere najlakše ćeš shvatiti ako pogledaš zadnje stihove Psalma 2.:
"Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, suci zemaljski.
Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu"

Prema tome, državni poglavari dužni su se podložiti Kristu Bogu, kao svome vrhovnom Kralju, zakonodavcu i sucu. On je "Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ" (Otk 19, 16).


Ili, kako to lijepo kaže sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. V., cap. 7.):

"quando reges et principes ad Ecclesiam veniunt ut christiani fiant, recipiuntur cum pacto expresso vel tacito, ut sceptra sua subiiciant Christo et polliceantur se Christi fidem servaturos et defensuros"

("kad kraljevi i poglavari dolaze Crkvi, kako bi postali kršćani, primaju se s izričitim ili prešutnim ugovorom, da svoja žezla podlože Kristu i obećavaju da će Kristovu vjeru čuvati i braniti")


Da ne navodim sad sve papinske dokumente koji govore o dužnosti svjetovnih vladara da štite i promiču katoličku vjeru, izdvajam jednu rečenicu pape Leona XIII. iz enciklike Immortale Dei (1885.):

"Sanctum igitur oportet apud principes esse Dei nomen: ponendumque in praecipuis officiis religionem gratia complecti, benevolentia tueri, auctoritate nutuque legum tegere, nec quippiam instituere aut decernere, quod sit eius incolumitati contrarium."

("Treba dakle biti sveto ime Božje među vladarima: i treba staviti među njihove glavne dužnosti da vjeru milošću prigrle, dobrohotnošću čuvaju i štite ju autoritetom i odredbama zakona, i da ništa ne odlučuju ili određuju što bi moglo biti protivno njenoj nepovrjeđenosti.")


Papa Leon XIII. je i uveo one molitve na kraju tihe svete mise upravo kako bi se u Italiji ponovno uspostavio kršćanski poredak, koji je bio narušen nakon talijanskog zauzeća Rima i nasilnog ukidanja Papinske Države 1870. (pogledaj: Molitve nakon tihe sv. mise).

Neumorno nastojanje papa oko konačnog uređenja odnosa između države i Crkve u Italiji trajalo je gotovo 60 godina (1870.-1929.).
Napokon je 1929., za pontifikata Pija XI., došlo do sporazuma između Italije i Svete Stolice.
Lateranski ugovori sklopljeni 11. veljače 1929. sastoje se od tri sporazuma koji čine cjelinu: politički ugovor (kojim je utemeljena država Vatikan), zatim konkordat kojim se uređuje položaj Katoličke Crkve u Italiji, te financijska konvencija kojom je uređeno pitanje naknade koju je Italija dugovala Svetoj Stolici od ukidanja Papinske Države.

Prvi članak originalnog političkog Lateranskog ugovora glasi ovako:
L’Italia riconosce e riafferma il principio consacrato nell’articolo 1° dello Statuto del Regno 4 marzo 1848, pel quale la religione cattolica, apostolica e romana è la sola religione dello Stato. 

("Italija priznaje i potvrđuje načelo određeno u članku 1° Statuta Kraljevine od 4. ožujka 1848., prema kojem je vjera katolička, apostolska i rimska jedina vjera države.")

Ovo je imalo vrlo važne posljedice za svakodnevni život ljudi, jer je prema Lateranskim ugovorima i odgoj u državnim školama morao biti katolički. Sve u svemu, Lateranski ugovori smatraju se najvećim diplomatskim uspjehom pape Pija XI., ali i pape Pija XII. - čiji je brat Francesco Pacelli bio pravni savjetnik Pija XI. i aktivno sudjelovao u pregovorima o sklapanju ugovora.

Posebno je važno to što talijanski ustav iz 1947. izričito priznaje da su odnosi imeđu Crkve i države uređeni Lateranskim ugovorima iz 1929.
Prema tome, dok god su (originalni) Lateranski ugovori bili na snazi, Italija je bila katolička država. To je liberalnim snagama bio trn u oku. Govorim ovdje jednako o liberalima u političkom životu, kao i o liberalima u crkvenoj hijerarhiji, koji su se u ono vrijeme još prikrivali.

Na Drugom vatikanskom koncilu liberalni prelati i njihovi "periti" izlaze na svjetlo, uzimaju mah u koncilskim raspravama, te sudjeluju u pisanju koncilskih dokumenata - koji će, uglavnom, odražavati njihove stavove.

Deklaracija o vjerskoj slobodi "Dignitatis humanae" iz prosinca 1965. donesena je pod prevladavajućim utjecajem "perita" iz vjerski-miješanih društava (SAD, Kanada, Nizozemska, Njemačka itd.). Cijeli njezin način zaključivanja i izražavanja je potpuno stran mentalitetu katoličkih zemalja i katoličkih društava.

I nemojte misliti da je zahtjev za vjerskom slobodom iz "Dignitatis humanae" bio upućen prema svim zemljama jednako. Ne! Nitko nije tražio, na primjer, od islamskih država da prestanu biti islamske. Taj je zahtjev bio upućen samo prema katolicima: tražio je samo od katoličkih država da uvedu tu "vjersku slobodu"; to jest, da prestanu biti katoličke.
To je bio zahtjev za sekularizacijom tadašnjih katoličkih država: Italije, Španjolske, Portugala, Irske itd.

Praktična primjena direktiva iz "Dignitatis humanae" u godinama nakon Drugoga vatikanskog koncila samo je potvrdila da je ovdje namjera doista bila sekularizirati katoličke zemlje.

U Italiji se vrlo brzo pojavio zahtjev za izmjenom Lateranskih ugovora. - Da se "prilagode" odredbama II. vatikanskog koncila.
No, kako je ovdje riječ o međunarodnom ugovoru, za izmjenu je bila potrebna suglasnost talijanske države.

Prostor se otvorio 1983. kad je talijanskim premijerom postao socijalist Bettino Craxi... I uskoro su započeli pregovori o izmjeni Lateranskih ugovora.

Pregovore je s vatikanske strane vodio kardinal Agostino Casaroli. Liberal čija je "teologija" bila na liniji Teilharda de Chardina.

Mi Hrvati pamtimo Casarolija kao predvodnika prokomunističke "istočne politike", tj. politike uspostavljanja miroljubivih odnosa s komunističkim režimima u istočnoj Europi.


Razgovor kardinala Casarolija i Josipa Broza Tita (dijalog s komunizmom)


Casarolijeva politika se u osnovi svodila na to da se katolici prestanu boriti protiv komunizma, i da umjesto toga uđu u "dijalog" s komunistima (kapitulacija pred komunizmom?).
Ali, nije li sve to bilo samo provođenje u djelo koncilskih dokumenata "Gaudium et spes" i "Dignitatis humanae"?

Casaroli i danas ima fanove u Hrvatskoj, osobito u krugovima oko "Kršćanske sadašnjosti", koja je 2001. izdala njegove memoare ("Mučeništvo strpljivosti").

No, malo smo odlutali od teme... Vratimo se pregovorima oko izmjene Lateranskih ugovora 1983.-1984. god. Pregovori su dugo trajali, jer je trebalo uskladiti Konkordat s novim Zakonikom kanonskog prava.


18. veljače 1984. sklopljen je tzv. Accordo di Villa Madama, kojim je izmijenjen Konkordat iz 1929. Potpisali su ga kardinal Casaroli i premijer Craxi.
Fotografija koja je izašla u novinama sve govori...





U Accordu izričito piše da se time Konkordat prilagođava odlukama Drugoga vatikanskog koncila.
Možete ga sami pročitati na službenim stranicama Vatikana.

Evo što kaže sam uvodni dio tog sporazuma....




Prema tome, ne može biti apsolutno nikakve sumnje da je Drugi vatikanski koncil temeljni uzrok za izmjene Lateranskih ugovora iz 1984.

Dodatni protokol uz Accordo, koji donosi tumačenje njegovih odredaba, izrijekom kaže da prestaje važiti čl. 1. iz originalnih Lateranskih ugovora koji je određivao da je katolička vjera jedina vjera talijanske države:
Si considera non più in vigore il principio, originariamente richiamato dai Patti lateranensi, della religione cattolica come sola religione dello Stato italiano.

("Smatra se da više nije na snazi načelo, na koje se izvorno pozivaju Lateranski ugovori, o katoličkoj vjeri kao jedinoj vjeri talijanske države.")

Eto! Crno na bijelo! To je potpisao Casaroli kao predstavnik Vatikana. Potpisao je dekatolizaciju i sekularizaciju Italije.

Otad je prošlo više od 30 godina. Cijelo je to vrijeme Italija sve više i više propadala u vjerskom i moralnom smislu. Sekularizacija uvijek donosi svoje tipične nusproizvode: poplavu razvoda brakova, seksualni promiskuitet, vjerski indiferentizam i moralni relativizam.

Je li moguće da kardinal Casaroli nije znao što radi?
Ali, nije on ovdje jedini krivac. Ta on je samo "prilagođavao" konkordat smjernicama Drugoga vatikanskog koncila.


subota, 16. prosinca 2017.

Molitve nakon tihe sv. mise



Mislim da je potrebno razjasniti neke stvari o svrsi i namjeni molitava nakon tihe mise, koje je uveo papa Leon XIII.

Danas možete čuti razna mišljenja o tom pitanju.
No, pogledajmo radije što se o tome pisalo u stručnoj liturgijskoj literaturi.


Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937. god., str. 281.) kaže ovako:





Vijest o tome da je svrha molitava (što se tiče Italije) 1929. ispunjena, i da se ubuduće trebaju namjeniti za Rusiju, javio je i tadašnji katolički tisak.


Evo u tjedniku Katolik, br. 23. od 16. studenoga 1930.





subota, 9. prosinca 2017.

Kada državna vlast ne štiti javni moral, građani su ga dužni sami braniti




Bl. Ivan Merz nastojao je ustrojiti djelovanje Hrvatskog orlovskog saveza po uzoru na tadašnje francuske i belgijske katoličke organizacije. Bio je posebno impresioniran belgijskim katoličkim organizacijama, osobito u pogledu njihovih izravnih uličnih akcija za obranu javnog ćudoređa.

Merz je 1927. napisao u Orlovskoj straži članak Apostolat naše belgijske braće, gdje hvali akcije belgijske katoličke mladeži protiv pojava javnog nemorala...
»Savez belgijske katoličke omladine o kojemu smo govorili u pretprošlome broju "Straže" razvio je vrlo uspješnu djelatnost u javnosti.
Zaslugom toga Saveza je krabuljenju (maškaranju) u mnogim krajevima Belgije zadan smrtan udarac. Poslali su svoje predstavnike mnogim načelnicima i uspjelo im je da su načelnici uvidjeli nećudoredne posljedice krabuljenja i zabranili taj loš običaj. Poznato je, da se pod plaštem krabulja (maškara) nećudorednost širi ulicama i javnim trgovima.
Isti Omladinski Savez je češće, a osobito kada se počela u kinu prikazivati "Bećarica" (Garçonne) prosvjedovao kod javnih vlasti, priredio protestne zborove, a omladinci su često zviždanjem spriječili prikazivanje nemoralnih filmova. Taj Savez je ovaj nadzor nad bezobraznim kino-predstavama tako dobro organizirao da se u mnogim mjestima posjednici kina više ni ne usude izvjesiti sramotne plakate jer znaju da će ih omladinci poderati ili namazati mastilom. Mnogi su došli i pred sud koji ih je u mnogo slučajeva i odriješio jer sami zakoni štite javno ćudoređe. Kada javna vlast ne štiti ćudoređe, građani su često dužni zaštititi sebe i svoju djecu od duševne kuge i sami sebe braniti.
Savez je isto organizirao natjecanja pučkih predavanja. Društvo koje priredi za puk više zgodnih (vjerskih, apologetskih, poučnih i sličnih) predavanja dobije od Saveza nagradu. Naravno da se društva trse tu nagradu dobiti. Isto je organizirano natjecanje između društava koje će raspačati što više dobrog tiska. Ovo se natjecanje obavlja svake godine.
Za misije se sakupljaju doprinosi. U mjesecu prosincu i siječnju skupi se oko 50.000 franaka, to jest oko tisuću franaka dnevno. Jednim dijelom te svote belgijska omladina izdržava na svoj trošak jednoga svog misionara.
Svakom važnijom zgodom se ulice Belgije oblijepe plakatima omladinskoga saveza: prigodom narodnih svečanosti, zatim kada se radi protiv nećudoređa ili neumjerenosti, za kršćanske škole itd.
Osobito veliku važnost imaju javne svečanosti belgijske omladine - bilo pokrajinske, bilo narodne. Na posljednjem zborovanju u gradu Šarleroa prisustvovalo je trideset tisuća omladinaca. Služba Božja bila je pod vedrim nebom, a propovijed su raznosili megafoni (električne sprave za pojačanje glasa) tako da je i najudaljeniji prisutni omladinac mogao čuti svaku riječ propovijedi.
Divno li je bilo gledati kako trideset bataljona te Kristove vojske stupa ulicama grada Šarleroa. Zebnja i zabrinutost obuzela je srca socijalista i starih liberala jer su vidjeli da se obistinjuju riječi narodnoga zastupnika Tschoffena: "Ne proričem pobjedu katoličkoj ideji u Belgiji, već je vidim."«

Iz ovih zadnjih riječi vidimo koliko je nezahvalno predviđati buduće događaje. Kad danas pogledamo Belgiju, vidimo da je ona postala nešto sasvim suprotno od onoga što su o njoj prognozirali i Tschoffen i bl. Ivan Merz.

To je upozorenje za sve nas da se suzdržimo od predviđanja budućnosti. Moramo se suočiti sa činjenicom da mi jednostavno ne znamo što će donijeti budućnost. Mnogi su se prevarili pokušavajući predvidjeti budućnost na temelju sadašnjosti.
To što je sadašnjost blistava, ne znači da će takva biti i budućnost. Ali, isto tako, ni tmurna sadašnjost, ne znači automatski tmurnu budućnost.


četvrtak, 7. prosinca 2017.

Početak došašća u starom zagrebačkom obredu

Sad kad smo u vremenu došašća, zanimljivo je pogledati neke specifičnosti staroga zagrebačkog obreda, glede adventske liturgije i običaja. Došašćem počinje crkvena godina, pa tako i zagrebački misal i časoslov.

Uoči službe za prvu nedjelju došašća, rubrike zagrebačkog brevijara daju naznaku da tu počinje brevijar i donose tumačenje o značenju četiri adventska tjedna:

"Incipit breviarium iuxta consuetudinem ac quotidianam observantiam chori ecclesiae Zagrabiensis moderatum. Et primo poendit seu incipit officium de adventu Domini. Quod quidem officium inchoat a dominica primori festo beati Andreae Apostoli quovis ordine duratque ac agitur per quatuor septimanas: ad significandum quod quatuor sunt adventus Domini: in carnem, in mentem, in mortem, et ad iudicium."

("Počinje brevijar uređen prema običaju i svakodnevnom obdržavanju kora crkve zagrebačke. I prvo... započinje oficij o došašću Gospodnjem. Taj naime oficij započinje od nedjelje najbliže svetkovini blaženoga Andrije Apostola, kojim god redom, i traje i obavlja se četiri tjedna, da označi kako ima četiri dolaska Gospodnja: u tijelu, u dušu, u smrt, i na sud.")





Objašnjavajući Spasiteljev četverostruki dolazak, rubrike ističu da se u Crkvi posebno obilježavaju dva dolaska  (Utjelovljenje i dolazak na posljednji Sud).
Zbog toga adventski post ima obilježja radosti, ali i straha:

"Licet autem quadruplex adventus Domini sit, in Ecclesia specialiter de duplici: in carnem et ad iudicium videtur memoriam facere: sicut in officio eius... patet. Hinc etiam est quod ieiunium adventus Domini partim exultationis est et partim maeroris. Et ad hoc innendum Ecclesia cantat tunc quaedam cantica laetitiae, puta 'Alleluia', et hoc propter adventum misericordiae et exultationis. Quaedam vero deponit puta 'Gloria in excelsis', 'Te Deum laudamus' et similia: et hoc propter adventum severae iustitiae et maeroris."

("Iako je, naime, četverostruk dolazak Gospodnji, izgleda da se u Crkvi posebno obilježavaju dva: u tijelu i na sud, kako je očito iz njegovog oficija. Odavde je također i to što je post došašća Gospodnjega, djelomično post radosti, a djelomično post žalosti. I radi toga, Crkva tada pjeva i neke pjesme radosti, poput 'Aleluja', i to zbog dolaska milosrđa i radosti. A neke izostavlja, kao 'Gloria in excelsis', 'Te Deum laudamus' i slične: a to radi dolaska stroge pravde i žalosti.")


Pogledajmo sad misu za prvu nedjelju došašća u Zagrebačkom misalu iz 1511.







Primjećujete da je sve isto kao u rimskom obredu, osim evanđelja - koje je u zagrebačkom obredu iz Matejevog opisa slavnog Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem.
Još jedna važna razlika je to što se u molitvama dodaje spomen o Blaženoj Djevici Mariji i o svima svetima.
Odredbu o tome nalazimo već u općim rubrikama zagrebačkog misala, koji ima posebno poglavlje "Quo ordine dicendae sint collectae infra tempore officii adventus Domini" ("Kojim redom treba govoriti kolekte [zborne molitve] unutar vremena službe došašća Gospodnjega"), gdje izrijekom piše:

"Tempore adventus Domini, et in dominicali et in feriali officio ordinario, semper prima collecta dominicalis. Secunda de Beata Virgine. Tertia de omnibus sanctis. Quando autem festum totum solenne aut sollenne occurrit, tunc prima collecta de festo, secunda de adventu et tertia de Beata Virgine. In festo autem simplici, secunda collecta de adventu, tertia de Beata Virgine et quarta de omnibus sanctis. Quodsi occurrat festum memoriae infra octavam aut utriusque, tunc prima collecta dominicalis sive de tempore. Secunda de Beata Virgine, tertia de octava vel memoriae aut utraque; una post aliam; et ultima de omnibus sanctis."

("U vremenu došašća Gospodnjega, i u nedjeljama i u ferijalnom oficiju, uvijek je prva kolekta nedjeljna. Druga je o Blaženoj Djevici. Treća o svima svetima. A kada je blagdan u cijelosti svečan ili svetkovina, tada je prva kolekta o svetkovini, druga o došašću i treća o Blaženoj Djevici. Kada je pak jednostavna svetkovina [simplex], druga je kolekta o došašću, treća o Blaženoj Djevici, a četvrta o svima svetima. A ako dođe spomendan unutar osmine ili obojega, tada je prva kolekta nedjeljna ili 'de tempore'. Druga je o Blaženoj Djevici, treća o osmini ili spomenu ili oboje, jedna za drugom, i posljednja o svima svetima.")





Zagrebački misal ima i posebnu posljednicu za adventske nedjelje. Podsjećam vas da su nekada misali sadržavali velik broj posljednica (gotovo za svaki veći blagdan).
Sv. Pio V. je odredio u svom izdanju Rimskog misala (1570.) da se zadrži pet glavnih posljednica, dok su sve ostale izostavljene.

Zagrebački misal iz 1511. donosi ukupno 107 posljednica.


Ovo je posljednica za adventske nedjelje...







Zanimljivo je također i to da je posljednica Dies irae, koja se pjeva ili moli na misama za pokojne, izvorno bila adventska pjesma.
O tome piše Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937., str. 137.) govoreći o adventskim himnima:
"Ali iz ovih se himana vidi, da strah nije ono čuvstvo koje odgovara došašću; nasuprot je i u ovim himnima, kao i u antifonama u časoslovu, došašće doba pouzdane nade u spasenje i u oslobođenje od paklenih muka upravo po prvom dolasku Spasiteljevu. Slično završuje i prvotni tekst proze Dies irae: Voca me cum benedictis - Gere curam mei finis. Ova je molitva bila privatna molitva, koja je kasnije, radi svoje potresne snage, našla put i u javno bogoslužje. No, ova posljednica nije prvotno bila određena za mise za pokojne, nego se ranije (prije dodatka zadnjih šest stihova, koji su kasnije dodani i koji se odnose na pokojne) pjevala upravo u I. nedjelju u došašću, radi evanđelja o zadnjem sudu. Bit će da se s istog razloga pjevala i na današnju XXIV. nedjelju po Duhovima, a možda i na XXIII.
U zagrebačkom MR 133 (g. 1323.) nema sekvencije Dies irae, premda su na kraju zabilježene mnoge sekvencije. Ipak nije sasvim isključeno da je proza Dies irae bila zabilježena možda na onim listovima koji danas nedostaju. Posljednje su sekvencije u MR 133: O Maria, rubens rosa, Hodierne lux diei i Salve dulcis o Maria, que es stella matutina, ali ovdje je prekinuta ova sekvencija, jer nema prvotnih listova, koji su dovršavali sekvencije i čitav misal. U MZ 1511 slijedi još dugačka sekvencija Salve mater Salvatoris i proza: Ave cella nove legis, a zatim fol. 276: Item in missis solemnibus defunctorum quando expedit sequitur prosa: Dies irae..."

Da, u zagrebačkom misalu iz 1511. nalazimo Dies irae na str. 276.-277.  Ovdje više nije adventska pjesma, već je posljednica na misama za pokojne.
Evo kako to izgleda: