srijeda, 13. rujna 2017.

Obratili bi se, ali nemaju snage podnijeti muke koje bi uslijedile



Fra Ivan Ančić rođen je u selu Lipa na Duvanjskom polju 11. veljače 1624., a umro u Anconi 24. srpnja 1685. Školovao se u Italiji, a nakon povratka u domovinu djeluje kao župnik u Velikoj, Našicama, Brodu, te u Bosni kao gvardijan u Rami i župnik u Duvnu.
On je vjerojatno do danas najpoznatiji franjevac duvanjskoga kraja. Postao je na neki način i simbol svoga zavičaja.

Njegova djela Svitlost karstjanska i naslađenje duhovno (1679.) i Ogledalo misničko (1681.) pokazuju da duhovna literatura bosanskih franjevaca nije nimalo zaostajala za ondašnjim velikim katoličkim piscima europskog Zapada.

Ančićevo najpoznatije djelo Vrata nebeska i život vični (1678. god.), danas je, kao što vidite, dostupna na internetu. Knjiga je pisana starijim štokavsko-ikavskim narječjem, osim citata raznih katoličkih pisaca koji se redovito navode u latinskom izvorniku.







Vidi se da je Ančić puno čitao. Djelo obiluje citatima svetih otaca: sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Bernarda, pa pape Inocenta III., sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskoga, a napose bl. Dunsa Skota i ostalih franjevačkih pisaca.

Jedna od najvažnijih informacija koju saznajemo u ovoj knjizi jest da je u ono vrijeme bilo mnogo bosanskih muslimana koji su se željeli obratiti na katoličku vjeru, ali se nisu usudili. Obraćenje na katoličku vjeru je u Osmanskom Carstvu značilo automatsku konfiskaciju čitave imovine i mnoge druge neprilike. Još i danas većina islamskih zemalja propisuje smrtnu kaznu za obraćenje na kršćanstvo. I tako ti nesretni ljudi nisu smogli snage da podnesu ovozemaljske muke koje bi ih pogodile da su se oslobodili Muhamedove nevjere. Kako kaže fra Ivan Ančić "nisu imali milosti za podniti muke"
(str. 60.):
"Ova se zgađaju sada većekrat fratrom bosanskim, gdi ji zovu nekaršćenici, i druge mole da im govore: je da bi nad njima Boga molili. Mnozi bi se obratili, ali neimadu te milosti za podniti muke, koje bi im se dale; također tko bi ji karstio i njegovu svemu rodu. A pak i ne razume kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju..."

Da, nažalost, ti ljudi nisu razumjeli "kolika dobra gube, kolika li zla dobivaju", jer bez krštenja nema spasenja. Pogledajte kršćanske obraćenike u prvim stoljećima Crkve. Oni su vrlo dobro znali da će im  obraćenje na kršćanstvo donijeti ovozemaljske muke, uz veliku mogućnost okrutne smrti. Bili su spremni izgubiti sva ovozemaljska dobra i ovozemaljsku "sreću", kako bi stekli vječni život u raju.

Već na prvoj stranici svoje knjige, Ančić naglašava da vjera traži trpljenje "tuga i nevolja" te "svaki trud, muku i progonstvo", pa ističe da to simbolizira znak križa koji svećenik čini na djetetu prilikom egzorcizma u (tradicionalnom) obredu krštenja:
"Tko oće dobro živiti u Isusu, od potribe mu je podnositi tuge i nevolje zaradi vire i zakona Božjega. Evo riči: 'Crux et tribulatio necessaria est omnibus pie viventibus', jer Isus podnese najprija učeći po usta svetoga Matija Evanđelista na poglavju 19. govoreći: 'tko oće sliditi mene, nek uzme križ svoj i slidi mene', to jest, nek uzme svaki trud, muku i progonstvo, cića ljubavi Božje i radi svoga spasenja. Zato nas uči sveta majka Carkva, kada karstimo, da dici (kako izarnemo đavla iz diteta koji je ulizao po grihu istočnomu, dišući trikrat na njega od strane triju kipa Trojstva nerazdiljnoga, govoreći: 'exi spiritus immunde et da locum Spiritui Sancto Paraclito', 'izađi duše nečisti i daj misto Duhu Svetomu Utišitelju') zlamenje svetoga križa štampamo na čelu onoga koji se karsti; također, na parsi. Na čelu: nek se ne stidi i nek se poznaje od koga je stada; na parse, nek mu je sve Križ u sarcu. Kad dišemo na obraz, izgonimo đavla i mećemo duh Božji, kako u knjiga od naroda učini Gospodin Bog kad udahnu duh u Adama: 'inspiravit spiraculum vitae'; zato i mi činimo, nek ljubi Križ - i ovo je parvo zlamenje vire, zašto zdarže se mnoga otajstva u njemu od vire karstjanske."

Ovdje vas opet podsjećam na prve kršćane. Nijedna ih prepreka nije mogla spriječiti da se obrate na kršćanstvo, jer su znali da bez krštenja nema vječnog spasenja. Kako piše fra Ivan, izvan krštenja nema ni spasenja, ni vjere, ni zakona (str. 16.):
"Niti je izvan karštenja spasenja, ni vire, ni zakona; niti se more Bog naći, ni prid Boga doći. Tko nije najprija karšten, pak ne čini dobri dila, brez koji zaludu je biti karstjanin. Sveti Pavao k Titu: 'confitentur se nosse Deum, factis autem negant' [Tit 1, 16]. Potvarđuje sveti Jakov da vira bez dobri dila umarla je: 'fides sine operibus mortua est' [Jak 2, 26]. Zato je potriba tko oće u raj, da je karšten, paka da čini dili karstjanska, a ne poganska: dila karstjanska zovu se dobra dila..."




Traži se, dakle, krštenje i pokora. Da se izrazimo Ančićevim riječima: Neka nitko ne misli doći u raj bez krštenja i bez pokore! - str. 62.
"Zato ne misli nitko doći u raj brez pokore i brez karštenja. Karštenje nas čisti od griha istočnoga, a pokora od učinjenoga."

I opet kaže na str. 216.: "tko se ne opere karštenjem, nikada neće prid Boga doći."


U dijelu knjige gdje iznosi nauk Crkve o sakramentima, ovako piše o krštenju
(str. 212.):
"Karštenje bi naređeno od Isusa u svetoga Matija evanđelju, poglavju najposlidnjemo, kadano Isus reče: pođite: 'docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.' - učeći sve narode, karsteći njih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Govori Isus: iđite, najprija ji učite viru, zakon i što je karštenje. Isto govori po svetom Ivanu u p. 3. gdi reče: 'Nisi quis renatus fuerit ex aqua et Spiritu Sancto, non potest introire in regnum Dei' [Iv 3, 5]. Pita ga Nikodem Farizeo, tko će u raj ulisti. Odgovara mu Isus: O Nikodeme, nitko ne more u raj ulisti brez karštenja. Zato je potriba svakomu karstiti se vodom i Duhom Svetim: i ovo učite paka ji karstite naučene u mom zakonu, kako sam rekao po Matiju ozgora. Ovo je od razumni, a mali se imadu karstiti udilje kad se rode, da ne bi po nesrići umarli brez karštenja i otišli u pakao, kano iđu svi koji umiraju brez karštenja..."

Čitajući Ančićevu knjigu, primijetio sam da on muslimane zove "poganima". Za njega su pogani svi ljudi koji nisu kršteni. Vrlo oštro govori i o protestantskim hereticima i istočnim raskolnicima. Svi su ovi "cathedra pestilentiae" (Psalm. 1, 1). Ančić kaže da na istom kužnom prijestolju sjede Muhamed, Luther, Calvin i svi drugi "zli i opaki naučitelji". Sve te opake sljedbe su put grijeha. Tako piše na str. 165.-166.:
"Puti su od griha sve slidbe opakih ljudi, kano su svi izvan Isusa: pogani koji se nisu oprali karštenjem svetim; heretici koji su karšteni paki zaode s pravoga puta, kano su luterani, kalviniste, ebionite i mnozi druzi koji ne slide dvanajst članak od vire; šizmatici aliti odpadnici, koji ne darže svetoga oca pape za namisnika Isusova, kome Isus, po svetome Matiju u p. 16. dade svoju oblast: 'quodcunque solveris super terram erit solutum et in coelis et quodcunque ligaveris erit ligatum' [Mt 16, 19]. Što je izvan oblasti papine, ništo nije odrišeno, sve je svezano, sve je na pristolju kužnomu... Na istom pristolju kužnomu sidiše Maumet, Sergio, Martin Luter, Kalvin i svi zli i opaki naučitelji, koji nisu pod pristoljem rimskoga pape."

Sve su ovo imali na umu franjevci, naročito u brizi za umiruće. Naime, bilo je važno pravilo da se u sobu gdje leži katolik na samrti, ne smije puštati osobe koje bi ga mogle navesti na grijeh - pa tako ni muhamedanci, heretici i raskolnici, čija bi nazočnost mogla izazvati sablazan. Ovdje ističe fra Ivan (str. 81.):
"ne valja na čas smarti pušćati da ulaze k boniku očiti grišnici, koji su uda đavaoska, kano su zli aliti u komu proklestvu karstjani očito; drugo, pogani koji nisu oprani od griha istočnoga svetim karštenjem; treće su u proklestvu svi heretici, to jest, stranputnici; šizmatici, to jest, odpadnici..."

To su vrlo važne mjere opreza, jer je čovjek na samrti najslabiji, a napasti su najjače. Stoljetno iskustvo uči Crkvu da posebnu pozornost posveti umirućima, koji se muče u smrtnoj borbi. Zato Ančić piše na str. 79.-80.:
"Neimade čovik veće vojske ni arvanje, nego je na smarti, protiva svojim neprijateljom, govori Merkancio u l. 7. 'potentissimum bellum est animae in egressu a corpore'. Tada đavao, neprijatelj ljudski, svu svoju jakost postavi, sva oružja uzme protiva grišniku; sa svi ga strana obastre."


A kako bismo dočekali sretnu smrt potrebna nam je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. U molitvi Zdravo Marijo na kraju kažemo: "moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše". Evo što o tome kaže fra Ivan Ančić (III., str. 76.):
"Veoma sveta majka Carkva vazda nas uči prositi pomoć od Marije, pomoćnice karstjanske. Zato u prošastomu poglavju zabiliži dva vrimena: jedno sadanje, to jest, da sve udilje molimo, i u pameti, sarcu i usti daržimo, ono sada, da ga nigdi iz usta, pameti i sarca ne bismo ispustili, do one ure od smarti, nego sastavivši ono 'sada i u vrime smarti naše. Amen.' Ovom ričju: 'budi', utvardimo svu našu građu od života umarloga do života vičnjega, vazda govoreći: 'nunc et in hora mortis nostrae. Amen.' Evo riči Jakova Merkancija u l. 7. 'quia licet semper aegemus auxilio, maxime autem in hora mortis nostrae: ideo alia oratio dicitur: tu nos ab hoste protege et mortis hora suscipe'.
O Marija, zaštiti nas i sačuvaj od neprijatelja vazda, pak nas na čas od smarti primi i k Isusu privedi. Jere gdi Marija dođe, daleko đavao pobigne. Dakle, tko želi doći k Bogu, i da mu đavli ne naude, sve udilje neka govori Zdravo Mariju, i ovu drugu: 'Marija, Majko od milosti, Majko od molosarđa, slatka porodice od dobrote: ti nas od neprijatelja zaštiti i na čas od smarti primi.' "





Kako su sretno umrli ljudi koji su imali veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Fra Ivan Ančić u svojoj knjizi navodi, između ostalog, primjere sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole Tolentinskog, sv. Stjepana Kralja i druge preuzete od raznih katoličkih pisaca. Prenosim dio tih svjedočanstava:
"Govori Gaspardus Ruez, otac naučen od reda jezuitskoga, da na 1524. u Burgu, jedna žena, devota Mariji, umri od kuge brez ispovidi; bi ponesena na sud Božji, gdi siđaše Isus i veliko mnoštvo anđela staše. Ona privedena bi od prilipa mladića, u taj čas se prikaza B. D. Marija. Gdi đavao osvađaše umarlu ženu, da je u grihu umarla, zato pravda oće da ju nose u pakao, jere je u grisi; niti odgovara ona, ni anđeo stražanin. Pogleda neboga na Mariju da ju pomoze, a Marija Isusu poče govoriti: 'deh fili, concede ei tempus poenitentiae, per viscera misericordiae tuae, supplico'. O Marijina moguća molitvo! Povrati se duša u tilo, koje jurve biše doneseno u carkvu, da ga metnu u grob, side i poče govoriti: 'ei mihi, vocate confessorem!', 'dajte mi ispovidnika!'. I tako bi doveden ozgora imenovani  Gaspardus, komu se ispovidi, imade milost za tri dni, paka: 'ea hora multis verberibus affecta a daemonibus, ut satisfaceret divinae iustitiae'. Na istu uru, svaršiv svu pokoru, pomoćju blažene Marije otiđe na nebesa, u vična uživanja. Ona biše devota Mariji, kuga ju privari, da se ne more ispoviditi; Marija isprosi da se povrati na svit i ispovidi, i da ju biju đavli, neka pravda imade svoje misto; učini milosarđe, da su svaka zadovoljna: po molbami Marijinim. O Marija, pomozi nas!

Naučitelj Platus govori da u annali male bratje štije se da B. D. M. prikaza se Adulfu, dužđu od Alsačije, koji ostaviv svit, ponizni život svetoga Frančeška sliđaše. A kada dođe na smart, bojaše se i strašiše se umriti; tada mu reče Marija: 'Quid times, fili, aut cur ob imminentem mortem angeris? Veni securus, quoniam filius meus, cui fideliter in sancta religione servisti, dabit tibi coronam gloriae.' Ne boj se, sinko, smarti ni đavla, odi sigur, zašto si virno u svetomu redu služio moga sina Isusa: dat će ti krunu od slave nebeske. I tako odstupi od njega svaki strah ter imade veselje i radost neizmirnu; da udilje poče čutiti vičnje uživanje. I nami po svojoj milosti i po dostojanstvi B. D. Marije, isto dopustio naš prislatki Gospodin Isus na čas od smarti. Amen.

Na istomu mistu se štije, od svetoga Antuna od Padue, da na čas od smarti, rekavši pisne pokorne svetoga kralja Davida i pričestivši se, poče govoriti pisnu Blažene Divice Marije od hvali: O prislavna od divica [O gloriosa virginum] do svarhe. I ukaza mu se B. D. Marija, 'mirae claritatis, consolans eum, quia eius impetratione meruit videre filium Iesum, ante mortem': u jednu priveliku svitlost obučena, pokripljujući ga, ukazujući mu svoga pridobroga sina Isusa, i čineći ga istinita od njegova vičnjega spasenja - koje molimo da i nami, po svomu milosarđu, dopusti. Amen.

Od svetoga Nikole Tolentinčanina (koga sam gledao ruke od lakata u Tolentinu, kano živa čovika) štije se da za šest dana ne progovori prid smart, nego u duhu iznesen na nebesa, slušaše nebeski dvorana prilipe pisne, kojim hvaljahu i proslavljahu Boga; najposlija: 'ultimo vocem elevans, laetans et gestiens', uzdigav glas: 'en Christus, B. V. M. et S. P. Augustinus mihi dicunt, euge, serve bone': reče: 'evo Isus, B. D. Marija Mati njegova i sveti otac Augustin govore mi: Raduj se i veseli se, slugo dobra i virna, ulizi u veselje Gospodina tvoga. Odi za tvoje male trude uživati neizmirna i vičnja dobra; koja prosimo i mi grišnici, je da bi se i nami reklo. Amen.

Također, sveti Stipan, kralj ugarski, na Veliku Gospojinu priporučujući sebe i svoje kraljestvo B. D. M. 'obdormivit in Domino': zaspa u Gospodinu, i otiđe mu duša na nebesa, kadano njegova devota bi uznesena Marija. Onda ga k sebi primi; i od tada bi zazvan oni dan: Velika Gospojina, jere onda su najveće stvari od Boga Mariji učinjene..."


Ančićeva knjiga sadrži vjerojatno najstariju bosansku uputu za ministriranje.
Kažem "bosansku" jer je služila ministrantima koji su ministrirali na misama bosanskih franjevaca. To je, dakako, klasičan rimski obred - s time da se u Confiteoru među svecima spomene i sv. Franjo. Zato je Ančić stavio napomenu kod Confiteora:
"Ime stavlja se svetoga oca Frane u Bosanskoj provinciji, jere ga naredi sveti otac Bonaventura, generalom bivši u Kaptolu Narbone god. 1260." 
Stari su govorili da je ministriranje na svetoj misi - anđeosko djelo.
Same upute sadrže onih 34 odgovora na latinskom, koje ministrant mora naučiti napamet kako bi mogao odgovarati svećeniku (u ime puka).








subota, 9. rujna 2017.

Svako se nasilje može konačno opravdati pozivanjem na "ljudska prava"




Četvrto izdanje vjerskog vodiča Katolički đak, koji je priredio Dragutin Kniewald (uz nemalu pomoć bl. Ivana Merza) dobio je imprimatur i preporuku petorice tadašnjih najvažnijih hrvatskih biskupa...






Prenosim ovdje stranice 74.-89. iz vodiča, koje govore o liberalizmu. Na to su me potaknule već same prve rečenice ovog poglavlja: "Svako se nasilje može konačno opravdati pozivajući se na 'čovječja prava'."



















Uvjet za doseljenje

Tekst o nadbiskupu Karamanu u Hrvatskom leksikonu (I. svez., Zagreb, 1996., str. 570.)


Zadarski nadbiskup Matej Karaman ostat će zapamćen kao urednik Misala iz 1741., koji označava vrhunac rusifikacije glagoljskih liturgijskih knjiga. Iako pisan glagoljicom, jezik tog misala u potpunosti odgovara istočnoj (ruskoj) redakciji crkvenoslavenskog jezika. Karamanova je namjera bila da ujednači crkvenoslavenski jezik rimskog obreda s onim bizantskog obreda rusinskih i ukrajinskih grkokatolika. 
No, time je glagoljaška misa postala nerazumljiva običnim svećenicima i puku. Mnogi su se bunili, tražeći da se jezik misala vrati na stariju, hrvatsku, redakciju crkvenoslavenskog jezika (što je ostvareno tek Parčićevim misalom 1893. i Vajsovim misalom 1927.). Mnoge su župe same prešle na latinski jezik, koji im je bio bliži od Karamanovog ruskoslavenskog.

Široj javnosti je manje poznat Karamanov dugogodišnji rad i nastojanje da istočne raskolnike privede Katoličkoj Crkvi. Prvo kao misionar u Rusiji, a zatim kao zadarski nadbiskup kad je svim snagama radio na obraćenju vlaških raskolnika koji su stanovali na području njegove biskupije (Bukovica, Ravni Kotari...). O problemima s kojima se pri tome suočavao, ostavio je više pisanih djela.

Za Karamana je stvar bila jasna i jednostavna: Vlasi grčkog obreda koji žive na području Zadarske nadbiskupije dužni su se podložiti duhovnoj vlasti zadarskog nadbiskupa, kao i svi ostali ljudi koji tamo žive. Ne mogu oni biti iznimka. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su se ti vlaški raskolnici doselili u Dalmaciju tijekom i nakon Kandijskog rata - upravo pod uvjetom da će preći na katoličku vjeru.

Dakle, uvjet koji su tadašnje mletačke vlasti postavile za prihvat doseljenika iz unutrašnjosti Balkana je bio njihov prelazak na katoličku vjeru i podložnost katoličkim biskupima na čije područje dolaze.

Nadbiskup Karaman je to vrlo jasno isticao, kako svjedoči poznati isusovac Daniel Farlati u Illyricum sacrum (tom. V., str. 168.):

"Hos populos e Turcica ditione profugos in Dalmatiam a Venetis receptos et domiciliis atque agris sub ea conditione donatos fuisse ait, ut eiurato schismate Photiano, religionem orthodoxam colerent et debitam erga Romanum Pontificem obedientiam cum patriis ritibus et caeremoniis coniungerent; iisdem vero, quibus Dalmatae indigenae, episcopis subiectos se atque obsequentes praestarent.
Verum datae fidei, acceptique beneficii immemores, mirum quantum plerique ab institutis et sacris Ecclesiae Catholicae Romanae abhorreant; nihil non agunt, nihil non moliuntur, ut se legitimis episcopis eorumque iurisdictioni ac potestati subducant; nondum desierunt experiri ac tentare omnia ut episcopum suae nationis suique ritus nanciscantur...
"

("Te narode, koji su, kao izbjeglice iz turskog podaništva, primljeni od Mlečana u Dalmaciji, i kojima su, kaže [Karaman], dana domaćinstva i polja, pod tim uvjetom da odbace Focijev raskol, prigrle pravu vjeru i dužnu poslušnost prema rimskom prvosvećeniku; da ju spoje s očinskim obredima i ceremonijama; ali da se podlože onim biskupima kojima su podložni i domaći Dalmatinci.
Međutim, zaboravivši danu vjeru i primljena dobročinstva, čudo je koliko se mnogi od njih groze uredaba i svetinja Crkve Katoličke Rimske; [i] nema ničega što ne čine, ničega što ne pokušavaju, da se otmu nadležnosti i vlasti zakonitih biskupa; još nisu prestali sve pokušavati kako bi dobili biskupa svoje narodnosti i svojeg obreda...
")



Karaman je smatrao da najveći problem predstavljaju kaluđeri koji dolaze s područja Turskog Carstva i bune narod protiv sjedinjenja s Katoličkom Crkvom. Kako bi uklonio te kaluđere, nadbiskup se nije ustručavao pozvati pomoć svjetovne ruke.


nedjelja, 3. rujna 2017.

Motiv katoličke države u crkvenim pjesmama

Za vrijeme pontifikata Pija XI. proširile su se po našim krajevima crkvene pjesme koje su sadržavale otvorene molitve za uspostavu katoličke vlasti i katoličke države. Bio je to dio širega trenda koji je dobio poticaj u enciklikama Pija XI. Ubi arcano (1922.) i Quas primas (1925.), te u uspostavi blagdana Krista Kralja.

Posebno se proširila pjesma Hoćemo Boga, koja je postala jednom od najpopularnijih katoličkih pjesama tijekom 1920-ih i 1930-ih. Nijedan katolički susret nije mogao proći bez nje. Ako samo malo prolistate stariji katolički tisak, opazit ćete da gotovo svako izvješće s katoličkih slavlja i proštenja spominje da se pjevalo Hoćemo Boga. U tome su se naročito isticali skupovi orlovske i križarske mladeži.

U pjesmi Hoćemo Boga imate izravan zahtjev za uvođenjem načela katoličke vjere u sve sfere javnog života - u zakone, u pravosuđe, u školstvo itd.
Tako treća i peta kitica glase:

"Hoćemo Boga u svoje škole,
Nek blista križa presveti trak,
Hoćemo djecu koja se mole,
kršćansku kuću, kršćanski brak.

Hoćemo Boga tamo gdje sude:
Neka nam zakon prodahne On,
Gdje je vjenčanje neka ga bude,
I kada zadnji zazvoni zvon!"


Iza toga slijedi otvoreni zahtjev da samo katolička vjera bude jedina vjera na svijetu:

"Hoćemo Boga i Crkvu svetu,
Nek satre vraga istine glas,
Nek jedna vlada po cijelom svijetu,
Jedino po njoj vječni je spas."


Ovo ističem zbog mlađih koji nikada nisu imali priliku da čuju tu pjesmu u izvornom obliku, u cijelosti:


Kruh nebeski, 1941., str. 460.




Drugi dobar primjer je pjesma Ti, Kriste, Kralj si vjekova, koja je uzeta iz časoslova (iz večernje za blagdan Krista Kralja). Ta je pjesma izmijenjena nakon Drugog vatikanskog koncila, i to na način da su iz nje uklonjeni svi antiliberalni i antisekularni dijelovi - tako da njezinu izvornu bitnu poruku ne možete niti prepoznati u novoj postkoncilskoj "politički korektnoj" verziji (koja je unesena u NovusOrdo-časoslov).
Zbog toga je važno poznavati pravi, izvorni, tekst te pjesme. Govorim to zato što se danas po našim crkvama pjeva, uglavnom, NovusOrdo-verzija, koja izostavlja "politički nekorektne" stihove.


U izvornoj verziji pjesme, druga kitica ukazuje na problem sekularizacije država:

"Svijet opaki povikuje:
'Mi nećemo da vlada Krist.'"

U latinskom tekstu još je jača aluzija na liberalne revolucionare:
"Scelesta turba clamitat: 'Regnare Christum nolumus.' "
("Zločinačka rulja uzvikuje: 'Nećemo da kraljuje Krist.' ")

Ovdje vidimo poveznicu s onim buntovnicima o kojima govori prispodoba o mnama (u Lukinom evanđelju):
"A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: 'Nećemo da ovaj kraljuje nad nama.' " (Lk 19, 14)

I što dalje kaže evanđelje? Kako završavaju ti buntovnici?
"A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!" (Lk 19, 27)

Stoga, svi se pravi vjernici dobrovoljno podlažu pod vlast Krista Kralja i mole da se obrate buntovnici, kako nastavlja pjesma:

"A mi ti evo kličemo:
Ti višnji Kralj si sviju nas!
O Kriste, mira vladaru,
pokori srca buntovna.
U jedno stado skupi sve,
od tebe što odlutaše."


Iznimno je važna šesta kitica, gdje se jasno moli za katoličku državu - da države i poglavari svih naroda javno štuju Krista Kralja:
"Te nationum praesides honore tollant publico."
("Neka te poglavari naroda veličaju javnom čašću.")

I ne samo političari, nego i svi ljudi od položaja - suci, profesori, novinari, umjetnici...
"Colant te magistri, iudices. Leges et artes exprimant."
("Neka te štuju učitelji, suci. Neka te priznaju zakoni i umjetnosti.")

Ili kako je to kod nas prevedeno:

"Glavari svih te naroda
pred svijetom častili.
Poštivala te škola, sud,
Priznavao te zakon, umjetnost."


Bit poruke te pjesme je u tome da država mora biti uređena po pravilima katoličke vjere. Svaka sastavnica društva - od politike i zakonodavstva do medija i umjetnosti - mora biti podložena Božjim i crkvenim zapovijedima.

Evo napokon i cijele pjesme... kako se kod nas pjevala prije NovusOrdo-reformi...




četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Himan "Belli tumultus" i molitva papi sv. Piju V.



Kad nevolje pritisnu, pobožni se kršćani u svojim molitvama obično obraćaju onim svecima koji su za vrijeme svog zemaljskog života znali uspješno riješiti iste ili slične probleme. Tako se već par stoljeća katolici utječu zaštiti sv. Pija V. u vrijeme rata ili u slučajevima izbijanja protukršćanskih revolucija i progona, jer je sv. Pio V. u svoje vrijeme znao ujediniti europske katolike u borbi protiv Turaka i protestantskih krivovjeraca.
Isto tako, katolici mole pomoć sv. Pija V. u slučajevima pojave opasnosti kvarenja ili nestanka liturgije i umanjivanja božanskog kulta. Tko bi u toj situaciji bio bolji zagovornik od sv. Pija V. koji je sve svoje napore uložio u to da obnovi i učvrsti božanski kult, i eliminira svaku samovolju iz liturgije?

Kad su za vrijeme Francuske revolucije, liberalni uzurpatori nastojali potisnuti rimsku liturgiju iz crkvi i uvesti "svoju liturgiju", zabrinuti su se katolici opet utekli zagovoru velikog pape Pija V.
I kasnije, kad je Napoleonova vojska širila revolucionarne ideje po cijeloj Europi, papa Pio VII. preporučio je molitvu sv. Piju V.
Naročito se popularizirao himan Belli tumultus. Taj himan je usrdna molitva sv. Piju V., u kojoj se nabrajaju nevolje koje pritišću Crkvu i moli nebeski zagovor ovog velikog i svetog pape.

Već prva kitica ukazuje u čemu je problem revolucijom opustošene Europe, gdje revolucionarci veličajući "ljudska prava", umanjuju i dokidaju božanski kult; a zbog toga svijetu prijeti Božja kazna...

"Belli tumultus ingruit,
cultus Dei contemnitur;
ultrixque culpam persequens
iam poena terris imminet."

("Nemir rata navaljuje,
prezire se kult Božji;
osvetnica koja prati krivnju
kazna već prijeti zemlji.") 


Nakon toga, kao i nakon svake kitice, slijedi zaziv sv. Piju V.:
"Quem nos in hoc discrimine coelestium de sedibus praesentiorem vindicem quam te, Pie, invocabimus?"
("Koga ćemo u ovoj nevolji sa nebeskih sjedišta boljeg zaštitnika, nego tebe Pio, prizvati?")


Na kraju se moli uobičajena molitva sv. Pija V.:

"Deus, qui ad conterendos Ecclesiae tuae hostes et ad divinum cultum reparandum, beatum Pium pontificem maximum eligere dignatus es: fac nos ipsius defendi praesidiis, et ita tuis inhaerere obsequiis; ut omnium hostium superatis insidiis perpetua pace laetamur. Per Dominum..."

("Bože, koji si se udostojao, da satreš neprijatelje svoje Crkve i da obnoviš božanski kult, izabrati blaženoga Pija vrhovnoga svećenika: učini da se obranimo njegovom zaštitom, i da tako prionemo uz tvoju poslušnost; da se, svladavši sve zasjede neprijatelja, radujemo u vječnom miru. Po Gospodinu...")



Papa Pio VII. podijelio je 1801. potpuni oprost svakom vjerniku koji na blagdan sv. Pija V. (5. svibnja) izmoli ovaj himan pred oltarom ili relikvijama sv. Pija V., a oprost od 40 dana vjerniku koji ga izmoli u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu...

Izdvojite tri minute svog vremena i izmolite ovaj himan i molitvu, za obnovu božanskog kulta u pravoj katoličkoj liturgiji, i za obnovu katoličkih država.
Činite to što češće!


Belli tumultus ingruit,
Cultus Dei contemnitur;
Ultrixque culpam persequens
Jam poena terris imminet. 


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus? 


Nemo, beate Pontifex,
Intensiore robore
Quam tu, superni numinis
Promovit in terris decus. 


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Ausisve fortioribus
Avertit a cervicibus,
Quod Christianis gentibus
Jugum parabant barbari.


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Tu comparatis classibus,
Votis magis sed fervidis
Ad insulas Echinadas
Fundis tyrannum Thraciae.


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Absensque eodem tempore,
Hostis fuit quo perditus,
Vides, et adstantes doces
Pugnae secundos exitus.


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Majora qui coelo potes,
Tu supplices nunc aspice,
Tu civium discordias
Compesce, et iras hostium.


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Precante te, pax aurea
Terris revisat; ut Deo
Tuti queamus reddere
Mox laetiora cantica.


Quem nos in hoc discrimine
Coelestium de sedibus
Praesentiorem vindicem,
Quam te, Pie, invocabimus?


Tibi, Beata Trinitas
Uni Deo sit gloria,
Laus, et potestas omnia
Per saeculorum saecula. Amen.


V. Ora pro nobis, beate Pie.
R. Ut digni efficiamur promissionibus Christi.


Oremus.
Deus, qui ad conterendos Ecclesiae tuae hostes, et ad divinum cultum reparandum beatum Pium pontificem maximum eligere dignatus es: fac nos ipsius defendi praesidiis, et ita tuis inhaerere obsequiis, ut omnium hostium superatis insidiis perpetua pace laetemur. Per Dominum nostrum Jesum Christum Filium tuum: Qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti Deus, per omnia saecula saeculorum. Amen.


 

nedjelja, 23. srpnja 2017.

O krivovjerju kao grijehu

Krivovjerje spada među grijehe protiv Prve Božje zapovijedi.
Sv. Toma Akvinski kaže da je krivovjerje vrsta nevjere (Sum. the., II-II, q. 11., a. 1.):
"haeresis est infidelitatis species, pertinens ad eos qui fidem Christi profitentur, sed eius dogmata corrumpunt"
("krivovjerje je vrsta nevjere, koja spada na one koji ispovijedaju vjeru Kristovu, ali njegove dogme iskrivljuju [kvare]")

I ne samo da je krivovjerje vrsta nevjere, već je krivovjerje najgora od svih vrsti nevjera.
Kako također kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 6.):
"simpliciter loquendo, infidelitas haereticorum est pessima"
("jednostavno govoreći, nevjera krivovjeraca je najgora")

Sv. Bonaventura kaže da su krivovjerju vlastite tri stvari: odstupanje od vjere, krivo tumačenje Svetoga pisma, i naposljetku ono što slijedi kao kazna za to: izopćenje iz Crkve.
Tako piše sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 26.):

"Haeresis idem est quod divisio, et sic dicitur haeresis propriissime: recessus a fide; proprie, falsa interpretatio Scripturarum; minus proprie, excommunicatio."

("Hereza je isto što i odjeljenje [razdor], i tako se kaže da je za herezu najvlastitije: odstupanje od vjere; vlastito, krivo tumačenje Pisama; manje vlastito, izopćenje.")


Sv. Bonaventura naziva heretika: "subversor Ecclesiae", "rušitelj Crkve", tj. onaj koji potkapa Crkvu.

Naravno, nije svaki grijeh protiv vjere odmah hereza.
Treba biti vrlo oprezan u tome koga se naziva heretikom. Tu nas ozbiljno upozorava Katekizam Tridentskog koncila (p. I., c. 10.):

"Non, enim, ut quisque primum in fide peccaverit, haereticus dicendus est; sed qui, Ecclesiae auctoritate neglecta, impias opiniones pertinaci animo tuetur."

("Ne treba se, naime, kad netko prvi put sagriješi protiv vjere, nazvati heretikom, nego onaj koji, zanemarujući autoritet Crkve, okorjelo drži opaka mišljenja.")


Sjetimo se da Hus i Luther nisu bili odmah izopćeni iz Crkve, nego tek nakon što se vidjelo da oni s prezirom odbacuju sve opomene crkvenih vlasti i da se okorjelo drže krivovjerja. Isto tako, nije sv. Pio X. odmah izopćio moderniste, nego ih je prvo pokušao obratiti blagim opomenama, zatim ozbiljnim upozorenjima, a tek kad je vidio da njihovoj okorjelosti nema pomoći, onda je počeo primijenjivati crkvene kazne.
I u Hrvatskoj kad se pojavio "žuti pokret", naši biskupi su ih prvo pokušali obratiti. No, kad se vidjelo da "žuti svećenici" tvrdokorno odbacuju sve opomene, onda je nadbiskup Bauer presjekao to bolesno tkivo mačem izopćenja.

Kad se uvidi okorjelost krivovjeraca, ne preostaje ništa drugo, nego da ih se izopći iz Crkve. Treba im onemogućiti da dalje šire svoje krivovjerje. Dužnost je crkvenih vlasti da spriječe heretike koji zavode naivne na krivi put.
Ovdje Crkva slijedi riječi sv. Pavla: "S krivovjercem nakon prvog i drugog upozorenja prekini, znajući da je izopačen i da griješi; on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)


Dosad smo govorili o problemu javnog krivovjerja; no, što je sa situacijama kad netko osobno drži krivovjerja, ali ih ne otkriva u javnosti?
Krivovjerje kao smrtni grijeh šteti čovjeku i kad je u tajnosti; i kad nitko drugi za nj ne zna.

Sv. Robert Bellarmin u svom djelu De arte bene moriendi kaže da je prva napast kojom vrag napastuje čovjeka na samrti upravo napast krivovjerja, kojom mu pokušava oduzeti pravu vjeru (koja je temelj spasenja):

"Propinquante morte, diabolus adversarius noster 'tanquam leo rugiens' non deest sibi, sed tanquam ad praedam velox accurit et totis viribus in extrema illa lucta moribundum aggreditur. Primum vero praelium inchoare solet a tentatione circa fidem. Nam et res quas credimus, non solum supra sensum, sed etiam supra rationem naturalem accendunt; et ipsa eadem fides fundamentum iustificationis nostrae est, et eo fundamento everso omnis aedificatio bonorum operum corruit. Est autem haec tentatio facile omnium gravissima, quia proelium nobis est cum adversario non solum doctissimo et acutissimo, sed etiam in eiusmodi praeliis assueto ab exordio mundi. Ipse omnes principes haereticorum seduxit, quorum non pauci viri optimi et sapientissimi fuerant."

("Kad se približava smrt, naš neprijatelj đavao 'poput ričućeg lava' ne drži se za sebe, već kao na plijen brzo dođe i svim snagama nasrće na umirućega u toj posljednjoj borbi. Prvi boj običava započeti sa napašću oko vjere. Naime, stvari koje vjerujemo ne samo da su iznad osjetila, nego se također uzdižu i iznad naravnog razuma; i baš ta vjera je temelj našeg opravdanja, i ako se sruši taj temelj, ruši se i cijela zgrada dobrih djela. Ta bi napast lako mogla biti najteža od svih, jer se moramo boriti s njeprijateljem ne samo vrlo učenim i vrlo lukavim, već i iskusnim u ovakvim bojevima još od početka svijeta. On je zaveo sve vođe heretika, od kojih su nemali broj prije bili ljudi dobri i vrlo mudri.")


Bellarmin i neki drugi katolički pisci navode primjere nekih ljudi, koji su tijekom života bili dobri vjernici, ali ih je vrag na samrti naveo da povjeruju u neku herezu i tako umru bez prave vjere.
Sv. Alfonz Liguori ističe u svojoj Praksi ispovjednika (Praxis confessarii) da se vrag naročito često služi takvim varkama kad napastuje intelektualce na samrti, o čemu sam pisao u tekstu Opasnost na samrti.


ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Katančićeva Biblija - rješenje aktualnih problema oko izbora prijevoda Biblije

Katančićev prijevod Svetoga pisma (1831. god.)


Kako bi propovjednik mogao naviještati riječ Božju, on prvo sam mora znati što govori riječ Božja. Za izvršenje te zadaće, neophodno je poznavanje Svetoga pisma i svete Tradicije. Prvo i osnovno, treba znati koja je verzija Svetoga pisma autoritativna za katolike.

Među dogmatskim dekretima Tridentskog koncila, vrlo važno mjesto pripada dekretu o Svetom pismu (sess. IV.), koji određuje da je latinska Vulgata autentični i autoritativni tekst Svetoga pisma:

"statuit et declarat, ut haec ipsa vetus et vulgata editio, quae longo tot saeculorum usu in ipsa Ecclesia probata est, in publicis lectionibus, disputationibus, praedicationibus, et expositionibus pro authentica habeatur; et ut nemo illam reiicere quovis praetextu audeat"

("određuje i objavljuje da upravo to staro izdanje vulgate, koje je dugom upotrebom kroz tolika stoljeća prokušano u Crkvi, treba držati za autentično u javnim čitanjima, raspravama, propovijedima i tumačenjima, i da se nitko ne usudi da ga odbacuje pod kojim god izgovorom")


Tridentski koncil osuđuje one koji odbacuju bilo koji dio Svetoga pisma (kako je sadržan u latinskoj Vulgati):

"Si quis autem libros ipsos integros, cum omnibus suis partibus, prout in Ecclesia Catholica legi consueverunt, et in veteri vulgata Latina editione habentur, pro sacris et canonicis non susceperit; et traditiones praedictas sciens et prudens contempserit, anathema sit."

("Ako netko ne prihvaća za svete i kanonske cijele te knjige, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi, i kako su sadržane u starom latinskom izdanju vulgate, i svjesno i namjerno odbacuje rečene tradicije; neka bude proklet.")


Tridentski koncil također zabranjuje da bilo tko tumači Sveto pismo suprotno smislu kojeg se uvijek držala Crkva:

"ut nemo suae prudentiae innixus, in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae Christianae pertinentium, sacram scripturam ad suos sensus contorquens, contra eum sensum quem tenuit et tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sanctarum, aut etiam contra unanimem consensum Patrum, ipsam Scripturam sacram interpretari audeat"

("da se nitko ne usudi tumačiti Sveto pismo upirući se u vlastitu razboritost, u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, izokrećući smisao Svetoga pisma protivno onom smislu kojega se držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma, ili također protivno jednoglasnom mišljenju otaca")


Da ovo bolje shvatite, dajem vam jedan primjer.
Crkva je npr. uvijek one Kristove riječi "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5) shvaćala i tumačila kao jasno učenje da se nitko bez krštenja ne može spasiti. Tako to mjesto tumače svi sveti oci. Prema tome, nitko ne smije davati tim riječima nekakva suprotna tumačenja. Nitko ne smije izmišljati nekakva "svoja tumačenja" (kao što to danas rade modernisti i "karizmatici").


Odredbe Tridentskog koncila o Svetom pismu i Tradiciji potvrdio je Prvi vatikanski koncil u dogmatskom dekretu Dei Filius (24. travnja 1870.), koji kaže:

"Quoniam vero, quae sancta Tridentina Synodus de interpretatione divinae Scripturae ad coercenda petulantia ingenia salubriter decrevit, a quibusdam hominibus prave exponuntur, nos, idem decretum renovantes, hanc illius mentem esse declaramus, ut in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae christianae pertinentium, is pro vero sensu sacrae Scripturae habendus sit, quem tenuit ac tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sacrarum; atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpretari."

("Budući da ono što je sveti Tridentski sabor spasonosno odredio o tumačenju Svetoga pisma kako bi suzbio objesnu dosjetljivost [u tumačenjima], neki ljudi krivo objašnjavaju, mi obnavljajući isti dekret objavljujemo da je njegova nakana da u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, treba držati za pravi smisao Svetoga pisma onaj kojeg je držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma; i stoga nikome nije dopušteno tumačiti Sveto pismo suprotno tom smislu ili također suprotno jednoglasnom mišljenju otaca.")


Što da sad radi jedan današnji mladi svećenik, kome modernistički profesori na KBF-u nikada nisu pružili priliku niti da pogleda Vulgatu, a kamoli da je čita i proučava?
Što da radi netko kome se nameće Duda-Fućakov prijevod, kao da je to autoritativni tekst Biblije!?
Što da čini jedan student teologije kome se uskraćuju sami temelji za razumijevanje Svetoga pisma?
Ili netko kome nikada nije pružena prilika da prouči izvorna djela svetih otaca, pa da tako usvoji pravilno tumačenje Svetoga pisma?

Izlaz iz ovih teškoća nalazi se u onom prvom hrvatskom tiskanom prijevodu Biblije.
Odgovor se krije kod jednog skromnog slavonskog franjevca, koji je živio prije 200 godina.




Fra Matija Petar Katančić (1750.-1825.) načinio je prvi cjeloviti tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik. Objavljen je 1831. u šest svezaka - Stari zavjet u četiri sveska, i Novi zavjet u dva sveska. To je hrvatski prijevod Vulgate: paralelno su postavljeni latinski tekst i hrvatski prijevod.

Iako je hrvatski tekst pisan starijom grafijom, lako se čita, jer je Katančić promicao štokavsko narječje novijeg izgovora.


Na primjer, početak Evanđelja po Marku:






Najveći dio Katančićeva prijevoda možete preuzeti na Google Books. Nedostaju III. i VI. svezak Staroga zavjeta, ali najvažnije je da možete naći kompletan Novi zavjet.

Stari zavjet: Svezak I. i Svezak II..

Novi zavjet:
Svezak I. (Evanđelja i Djela apostolska)
Svezak II. (Poslanice apostola i Knjiga otkrivenja)

Kod Katančića nije toliko važan sam prijevod, već je bitno da svladaš latinski tekst Vulgate. Prijevod je tu da početnici koliko-toliko shvate što piše na latinskom.
Dakako, to je tek prva faza.
Kad svladaš latinski tekst Vulgate, onda trebaš naučiti kako da ga ispravno tumačiš. Jasno je da nemaš vremena čitati sva djela svetih otaca, ali onda barem prouči Katekizam Tridentskog koncila.



nedjelja, 9. srpnja 2017.

Prijedlozi bl. Ivana Merza za obnovu pobožnosti bistričkog svetišta



Bl. Ivan Merz je u tekstu Bistričko proštenište (1922.) iznio niz vrijednih prijedloga kako da se obnovi pravi duh pobožnosti na našim pučkim proštenjima, naročito u Mariji Bistrici.

Prvo, da izdvojim ono najvažnije, što je svojevrsni "conditio sine qua non":
"Katoličko društvo, koje je od Mahnićeve epohe imalo tu providencijalnu misiju da zaustavi naglu dekristijanizaciju našega naroda i bude uvijek prvoborcem za njegovu vjersku obnovu, moralo bi prvom zgodom organizirati jedno narodno proštenje u kojemu bi ono prednjačilo svojom pobožnošću. Tom prilikom se ne bi morao samo očigledno bojkotirati alkoholizam koji je na žalost još uvijek bitno vezan uz naša prošteništa, već bi morao narod, vođen svojim dušobrižnicima, provesti cijelo vrijeme u molitvi i u postu pjevajući vjerske pjesme i položivši zavjet da će svaki pojedinac sebe obnoviti i nastojati pridobiti za Isusa Krista okolinu u kojoj živi."

Bl. Ivan Merz predlaže da Marija Bistrica postane središte gregorijanske glazbe u našim krajevima, u duhu motuproprija sv. Pija X. Tra le sollecitudini (od 22. studenog1903.):
"Marija Bistrica bi osim toga mogla postati jedno središte za obnovu naše crkvene glazbe u gregorijanskome duhu. Mnogi svećenici, koji se tamo sastaju za velikih proštenja, mogli bi pjevati u zboru (barem tercu, misu, sextu, vespere i kompletorij) i tako uputiti i sâm narod u ljepotu crkvene glazbe. Za tim treba težiti to više što su prijašnji župnici imali pravo služiti pontifikalne mise. Kad bi se to sve provelo i u tu svrhu sakupilo milodarâ, Marija Bistirica bi mogla postati jedan veličanstven umjetnički Kredo katoličkih Hrvata."

Na kraju Merz program obnove tog marijanskog svetišta sažima u tri točke:
"Ako dakle želimo da Marija Bistrica zadobije onaj prestiž koji jedno katoličko proštenište mora imati, trebalo bi za sada:
1. osnovati jedan odbor stručnjaka na svim područjima katoličkoga života koji bi djelom i savjetom nastojao pridići ovo svetište,
2. uvesti za vrijeme proštenja obrede kako ih propisuje motu proprio od 22. studenoga 1903.
3. organizirati što prije jedno uzorno proštenje katoličkog đaštva."




subota, 8. srpnja 2017.

Posljednja molitva sv. Ćirila



Stari životopisi sv. Ćirila i Metoda spominju jednu osobito nadahnutu molitvu, koju je sv. Ćiril izgovorio na svojoj samrti.  Ta je molitva dospjela i u čitanja u nekim starim hrvatskim glagoljskim časoslovima.

Jedna od najpoznatijih sačuvanih glagoljskih knjiga je II. novljanski brevijar iz 1495., kojemu je glavni autor čuveni pop Martinac. U tom se brevijaru inače nalazi i ono potresno svjedočanstvo o kobnoj bitci na Krbavskom polju 1493. i o turskim zločinima nad hrvatskim narodom.


II. novljanski brevijar (1495. god.)


Među mnogobrojnim svetačkim službama u novljanskom brevijaru, nalazimo i oficij za blagdan sv. Ćirila i Metoda. U staro vrijeme, naši su svećenici-glagoljaši slavili blagdan sv. Ćirila i Metoda 14. veljače, na blagdan sv. Valentina (zato što je sv. Ćiril umro 14. veljače 869.).

Oficij za 14. veljače u tom brevijaru je prvenstveno o sv. Ćirilu i Metodu, uz spomen sv. Valentina.
Čitanja u prvom i drugom nokturnu govore o misiji sv. Ćirila i Metoda u Moravskoj. Najdojmljiviji je opis posljednje molitve sv. Ćirila, koju je izgovorio na samrti.
U toj molitvi, sv. Ćiril moli za svoje vjerno stado, zapravo za sve slavenske narode, da ih Gospodin Bog sačuva u pravoj vjeri i izbavi "ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi".
I da uništi krivovjerje krivovjeraca: "i pogubi jeretičasku jeres" - ili kako je to nadbiskup Karaman preveo na latinski: "et destrue haereticorum haeresim".


Cijeli taj dio čitanja u brevijaru glasi ovako, u crkvenoslavenskom izvorniku:
"I jako približi se vrĕme odšastija jego ot sego vĕka, vazdvig rucĕ svoji k nebesi i pomoli se k Gospodevĕ, sa slzami reki: 'Gospodi Bože, iže jesi anjeli tvoje bespltnije va službu istavil sebĕ , nebo propev, zemlju osnoval, i vsa sušćaja ot nebitija v bitije privel, iže vsegda tvoriši volju bojećih se tebe i hranećih zapovĕdi tvoje, usliši molitav moju, i vĕrnije stado tvoje. I nimže me bĕ pristavil neključimago i nedostojnago raba svojego, izbavi je ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi, i ot vsakago hulnago i jerĕtičaskago jazika glagoljuća hulu na te, i pogubi jeretičasku jeres, i vzrasti Crkve tvojeje množastvo. I vse jedinodušnije sakupiti stvori, izredi ni ljudi jedinomisleše v rĕsnotivnoj vĕri tvojej, i pravu ispovĕd vdahni v srdca ih, i slovo tvojego učenija. Tvoj bo jest dar, ašće i nas prijal jesi nedostojnije na propovĕdanije Hrista tvojego. Blagodĕjanija že tvorešća, ugodnija tebĕ, ježe mi bĕ prĕdal, jako tvoje tebi predaju, ustroji silnoju desnicu tvoju, da vsi proslavet ime tvoje vlasti, Trojičraja.' 
Celov že vse celovom svetim i reče: 'Blagosloven Gospod iže ne dast nas v rucĕ nenavidimim vragom našim, na i sĕt lečućih nam skruši se, i izbavi ni ot istlenanih.' I sije rek uspja o Gospodĕ."

Na hrvatskom bi to glasilo ovako:
"I kako se približilo vrijeme njegova odlaska sa ovoga svijeta, podigao je svoje ruke k nebesima i pomolio se Gospodinu, sa suzama govoreći: 'Gospodine Bože, koji si anđele svoje bestjelesne sebi ostavio na službu, rasprostirući nebo, osnivajući zemlju, i sve što postoji izveo iz nepostojanja u postojanje, koji uvijek činiš volju onih koji te se boje i čuvaju tvoje zapovijedi, usliši molitvu moju i svoje vjerno stado. I kome si me postavio, beskorisnoga i nedostojnoga sluga svoga, izbavi ga od svake bezbožne i poganske zloće, i od svakoga huliteljskog i krivovjerskog jezika koji govori hulu protiv tebe; i uništi krivovjerje krivovjeraca, i umnoži brojnost tvoje Crkve. I učini da se svi jednodušno skupe, i ujedini ljude u jednomišljenju i istinitoj tvojoj vjeri, i udahni pravu ispovijest u njihova srca i riječ tvoga nauka. Jer tvoj je dar što si nas nedostojne primio na propovijedanje Krista tvoga. Blagodati čineći koje su tebi ugodne, koje si mi dao, kao tvoje vraćam tebi; postavi svoju moćnu desnicu da svi slave ime tvoje vlasti, sveto Trojstvo.'
A poljubivši sve svetim poljupcem, reče: 'Blagoslovljen Gospodin, koji nas nije predao u ruke naših nevidljivih neprijatelja, već je i uništio zamku koju su nam postavili oni koji vrebaju na nas, i izbavi nas od propadljivoga.' To rekavši, usne u Gospodinu."

U jednom prastarom brevijaru u Zaglavu na Dugom otoku, nalazio se vrlo sličan oficij sv. Ćirila i Metoda, sa više-manje identičnim čitanjima. Taj je oficij zadarski nadbiskup Matej Karaman u 18. stoljeću preveo na latinski. Tako da imamo i latinski tekst ovih čitanja o sv. Ćirilu i Metodu.

Ovako glasi onaj gore navedeni dio s molitvom sv. Ćirila, prema Karamanovom prijevodu:
"Utque appropinquavit tempus discessus eius ab hoc saeculo, elevatis manibus suis ad coelum oravit ad Dominum cum lacrymis dicens: 'Domine Deus, qui angelos tuos incorporeos in ministerium servasti tibi, coelum extendens, terram fundans, et omnia quae sunt de non esse ad esse perduxisti, qui semper facis voluntatem timentium te et custodientium mandata tua, exaudi orationem meam et fidelem gregem tuum. Ad quos me, Deus, praefeceras inutilem et indignum servum tuum, libera eos ab omni impia et pagana malignitate, et ab omni blasphema et verbosa haeretica lingua loquente blasphemiam in te, et destrue haereticorum haeresim, et redde Ecclesiae tuae multitudinem. Et omnes unanimes fac congregentur et conjunge homines unanimiter cogitantes in veraci fide tua, et veram confessionem inspira in corda eorum; et eloquia tuae doctrine. Tuum enim est donum, si et nos indignos asumpsisti ad praedicationem Christi tui. Beneficia autem facientia gratos tibi, quae mihi tradidisti, tamquam tua tibi trado; dispone potentem dexteram tuam, ut omnes glorificent nomen tuae potentiae, Trinitas.'
Et osculatus omnes osculo sancto, dixit: 'Benedictus Deus, qui non dedit nos in manus invisibilium hostium nostrorum, sed et laqueus insidiantium nobis contritus est, et libera nos de corruptibilibus.' Hoc dicto obdormivit in Domino."

Ako možda želite ponešto detaljnije znati o svemu ovome, pročitajte rad Ivana Berčića: Dvie službe rimskog obreda za svetkovinu sv. Ćirila i Metuda
Rad je objavljen nakon Berčićeve smrti, pa je na početku stavljen nekrolog Vatroslava Jagića (koji možete slobodno preskočiti, jer Jagić previše ideologizira stvari).


petak, 7. srpnja 2017.

Odakle takva nepostojanost?

Sveci su nam ostavili primjer ustrajnosti u katoličkoj vjeri - unatoč svim nevoljama - sve do kraja života. Pogledajmo samo našu crkvenu povijest: bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina i tolike druge.

Gledajući te pozitivne primjere može nam se dogoditi da zaboravimo da je bilo i suprotnih primjera - negativnih primjera, i to puno, strahovito puno...
Uzmimo samo žalosne slučajeve u zadnjih 100 godina: žuti pokret početkom 1920-ih, zatim filokomunistička svećenička udruženja u 1950-ima, pa TDKS u 1970-ima i 80-ima.

Nije ni među laicima situacija bila bajna. Sjetimo se svih onih desetaka tisuća laika koji su se učlanili u Komunističku partiju. Dakle, ljudi koji su kršteni i odgojeni kao katolici, odjednom napuštaju vjeru i uključuju se u Partiju, za koju znaju da se bori protiv vjere. A sve zbog prolaznih materijalnih probitaka.
Što reći o tim ljudima? Možemo ih usporediti s onima koji su za vrijeme turske vladavine prelazili na islam; samo zbog materijalne koristi: prodali vjeru za večeru.

I mnogi istaknuti vođe komunističke partije, poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, pa i samog Josipa Broza Tita, kršteni su u Katoličkoj Crkvi i slušali su vjeronauk u pučkoj školi - i to onaj pravi vjeronauk, ne ovaj današnji modernistički pseudo-vjeronauk, nego onu pravu tradicionalnu pouku katekizma. I opet ih to nije spriječilo da postanu progonitelji Crkve.

No, ipak su najveće razočaranje svećenici koji su se pridružili komunistima, kao Svetozar Ritig i ostali udruženjaši. I danas se čudimo nad okorjelošću tih udruženjaša, koji su se oglušili na tolike molbe svojih biskupa da ne ulaze u udruženje.

Pada mi na pamet pismo koje je biskup Josip Pavlišić poslao u svibnju 1953. jednom svećeniku koji se namjeravao učlaniti u Udruženje. U tom pismu biskup otvoreno govori tom svećeniku da će biti suspendiran, ako uđe u udruženje. Dojmljive su riječi kojima biskup Pavlišić upozorava tog svećenika da ne vjeruje komunistima:
"Ako vam neki bezbožac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni, da to ne čini ni iz ljubavi prema vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi... [N]emojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke."

No, ova biskupova upozorenja nisu ništa pomogla, i taj se nesretni svećenik uključio u Udruženje, gdje je postao jedan od vodećih članova.

Odakle takva nepostojanost... čak i kod svećenika i redovnika?
Rekao bih, od prevelike izloženosti ovome svijetu: od previše kontakta s pokvarenošću ovoga svijeta.

Sv. Ljudevit Marija Grignion je još u 18. stoljeću napisao:
"Teško je ustrajati u stanju milosti zbog pokvarenosti svijeta. Svijet je danas toliko pokvaren, da i sama redovnička srca nužno mrlja, ako ne i njegovo blato, ali barem njegova prašina: tako da je neka vrsta čuda, ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; posred ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi."

Ako je to vrijedilo u 18. stoljeću, onda znate da to danas vrijedi još sto puta više, jer je danas svijet daleko pokvareniji nego u prijašnjim stoljećima. Današnji je svijet upravo izopačen.

Osim izloženosti svijetu, problem je i u urođenoj pokvarenosti koju čovjek nosi u sebi, a koja je posljedica istočnog grijeha. Zbog te urođene pokvarenosti, čovjek je izrazito sklon na zlo i grijeh. Samo mu daj priliku, i on će sagriješiti.

Ove istine o čovjeku ne čuju se baš često u naše vrijeme. Od vremena "postkoncilske obnove", preko svake mjere se veliča "dostojanstvo ljudske osobe".
Taj novi humanistički i antropocentrični kvazi-kult ne dopušta realan pogled na pravo stanje čovjeka.

Kao protulijek za modernistički humanizam, navodim riječi sv. Ljudevita Marije Grigniona o pokvarenosti čovjeka (prema starijem hrvatskom prijevodu svečeve Rasprave o pravoj pobožnosti iz 1944. god.)










I ono što svetac kaže na 87.-89.:




nedjelja, 2. srpnja 2017.

Zapanjujuća sličnost između zahtjeva "žutog pokreta" i postkoncilskih reformi

Naslovnica knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS"


Žuti pokret je bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.

Žuti pokret je tražio "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.
Među zahtjevima je bilo i uvođenje međureligijskog programa u sjemeništa. Oni su doslovno tražili (citiram): "da se sve teološke discipline uče s osobitim obzirom na nauke i ustanove anglikanske te srpsko-pravoslavne crkve".


Evo prve stranice te njihove "rezolucije" u žutoj knjižici...




A što tek kažete na ove zahtjeve? Zvuči poznato?




Tadašnji papa Benedikt XV. oštro je osudio ideje "žutog pokreta", kao i zahtjeve sličnog pokreta koji se još prije pojavio među svećenicima u Češkoj.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer u okružnici iz svibnja 1920. osuđuje žuti pokret, a za "reformske ideje" kaže: "Neke su od njih bar na oko bezazlene, ali ako se uzme na um duh, kojim odiše čitav taj pokret, vodi on nužno do otpada od Crkve, do skizme."

Katolički tisak je pisao da žuti pokret djeluje s podrškom slobodnozidarskih medija, koji ga koriste za rušenje morala, vjere i Crkve. Stjepan Bakšić je u Katoličkom listu (ožujak 1920.) napisao da je "žuti pokret zli plod nezdravog društvenog millieua i odraz nezdrave duševnosti pojedinaca".

Pokušaji da se "žuti svećenici" dovedu u red bili su različitog uspjeha. Na tome se naročito angažirao biskup Josip Lang, koji je uspio obratiti neke od njih i vratiti ih na pravi put. Biskup Lang je silno patio zbog onih svećenika koji su tvrdokorno ostali pri svojim zabludama - u krivovjerju i otpadu.

Na kraju je nadbiskup Bauer počeo energično primijenjivati crkvene kazne protiv pripadnika žutog pokreta: neke je suspendirao, a neke izopćio iz Crkve. 
Tako je skršen "žuti pokret" u Hrvatskoj.
Biskupi su također pozivali da se pokorničkim djelima dade zadovoljština za uvrede koje su žuti otpadnici nanijeli svojim sablažnjivim ponašanjem i zahtjevima.

No, što se dogodilo 50 godina poslije ovih događaja?
U reformama poslije Drugoga vatikanskog koncila uvedeno je praktički sve ono što je "žuti pokret" tražio: 
- uveden narodni jezik u liturgiju
- ukinuti su svi postovi (ostao je još samo post na Čistu srijedu i Veliki petak)
- časoslov skraćen do krajnosti i de facto postao fakultativan
- dopušteno da svećenici nose civilnu odjeću
- uvedeni srdačni "ekumenski" odnosi s krivovjercima ("anglikancima") i raskolnicima
- demokratizacija preko kolegijalizma
- "otvaranje prema svijetu"


Sve ono što su tražili "žuti svećenici" (i zbog čega su na kraju izopćeni iz Crkve!) uvedeno je postkoncilskim reformama!
Što su si o tome samo mislili stariji vjernici krajem 1960-ih, koji su se dobro sjećali kako je zagrebački nadbiskup Bauer izopćio "žute svećenike", a sad se odjednom uvode stvari zbog kojih su oni izopćeni?

Možda to i ne bi bilo toliko šokantno da crkveni autoriteti u Hrvatskoj nisu cijelo vrijeme (praktički sve do II. vatikanskog koncila) odlučno tvrdili da nikada neće pristati na zahtjeve žutog pokreta.
Tako, na primjer, Dragutin Kniewald još 1937. u svojoj Liturgici (str. 31.) kaže glede zahtjeva otpalih "žutih" svećenika oko uvođenja narodnog jezika u liturgiju:
"Razumljivo je da Katolička Crkva ne prihvaća tražbine otpadnika i svojih neprijatelja; tražbine koje praktički potkapaju srž cijelog kršćanstva."

To je tada bilo razumljivo i samo po sebi očito. Zašto? Zato što to nije prvi put da se Crkva morala boriti protiv takvih zahtjeva. Praktički svi heretici u zadnjih tisuću godina imali su vrlo slične zahtjeve: od albigenza, preko husita, do protestanata, pa do modernista, žutog pokreta i neomodernista - svi su tražili skraćenje liturgije i ukidanje latinskog jezika (a time i uništenje jedinstva rimske liturgije), zatim ukidanje posta i nemrsa, drastično skraćenje odnosno ukidanje časoslova, ukidanje svećeničkog celibata, "demokratizaciju Crkve" i "otvaranje svijetu".

Težnje tih skupina nisu imale u sebi neku posebnu filozofsku pozadinu (iako se često maskiraju filozofskim i teološkim "argumentima") već su najčešće rezultat obične sirove želje za uživanjem u životu i vlastitom komocijom, koja želi maknuti sve ono što joj stoji na putu (kao post, namrs i obvezni časoslov).

srijeda, 28. lipnja 2017.

Molimo za vjerne mrtve, a ne za nevjerne mrtve

Danas često možete vidjeti situacije u kojima se negdje na svijetu dogodi neka nesreća u kojoj pogine mnogo ljudi ili teroristički napad, i odmah se jave pojedini prelati s izjavama: "Molimo za sve poginule", "Molimo za sve žrtve bez obzira na vjersku pripadnost" i slično.

To je totalno nekatolički stav.
Trebamo jasno reći: Crkva ne moli za preminule nekatolike.

Moramo razlikovati molitvu za žive od molitve za mrtve. Mi se molimo za sve žive, ali se ne molimo za sve mrtve (već samo za one koji su umrli kao katolici).
Crkva moli za žive nekatolike - dok god su živi - da se obrate na jedinu pravu i spasonosnu vjeru. No, onoga trenutka kad oni umru u svojoj nevjeri, onda prestaje i svaka molitva za njih, jer im više nema pomoći. Izvan Crkve nema spasenja.

Dakle, nije ista stvar: molitva za žive i molitva za mrtve.
Lijepo to objašnjava sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 5., ad 3um):

"quantum ad hoc, vivus est melioris conditionis, quia potest transferri de statu culpae mortalis in statum gratiae, quod de mortuis dici non potest, et ideo non est eadem causa orandi pro mortuis et pro vivis"

("što se toga tiče, živ čovjek je u boljem položaju, jer se može premjestiti iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve; i zato nije ista svrha molitve za mrtve i za žive")


Nije slučajno Crkva uvijek isticala da moli za vjerne mrtve ("pro fidelibus defunctis") - drugim riječima: za pokojne vjernike, a ne nevjernike.
Sv. Augustin u svom djelu De cura pro mortuis jasno kaže da Crkva moli "pro omnibus in christiana et catholica societate defunctis" ("za sve preminule u kršćanskom i katoličkom zajedništvu").
Dakle, ne molimo za one koji su umrli izvan katoličkog zajedništva.

I baš se taj pasus iz Augustinovog djela De cura pro mortuis čita u tradicionalnom časoslovu na Dušni dan (2. studenoga), u matutinu u II. nokturnu (V. čitanje).




subota, 24. lipnja 2017.

Dva zaključka



Fra Karlo Balić je bio naš posljednji vrsni poznavatelj skolastičke teologije. Kad je on umro 1977., možemo slobodno reći da je tada umrla i skolastička teologija u Hrvata. Nemamo više takvih vještih znalaca... A nemaju ih više, nažalost, ni drugi narodi.
Danas na teološkim fakultetima vladaju površnost i neznanje, u kombinaciji s modernističkim krivovjerjem raznih varijanti.

Nećete više naći ljude koji su, poput fra Karla Balića, detaljno proučavali djela skolastičkih teologa - izravno iz samih srednjovjekovnih rukopisa - i ne samo proučavali, nego i njihov sadržaj znali prenijeti kako znanstvenoj, tako i običnoj vjerničkoj javnosti.

Posebna je briga fra Karla bila kritička objava srednjovjekovne rukopisne građe.
Zanimljivo je da svom članku Povjesno proučavanje skolastične teologije (1936. god.) kaže da još niti petina skolastičke književnosti nije objavljena:
"Još nije ni peti dio skolastične književnosti objelodanjen. Veoma važne Summae Theologicae Petra Cantora, Martina de Fugeriis, Petra de Capus, Rolanda Kremorskoga i tolikih drugih leže neizdane u prašini raznih biblioteka. Sve to treba malo po malo proučiti i objelodaniti. Istraživačima skolastične književnosti zadaju posebne poteškoće anonimni rukopisi. Ima ih veliko mnoštvo. Danas se ide za tim, da se pokupe i objelodane 'Initia' svih izdanih i neizdanih skolastičnih spisa, kako bi se mogli identificirati razni anonimni rukopisi i naći njihov auktor. Kod izdavanja djela skolastičnih pisaca, nemale poteškoće zadaje određivanje vremena kada je rukopis napisan, čitanje skraćenica, traženje i identificiranje citata. I u tom pogledu danas historijski skolastični pokret nastoji da dođe ususret pojedinim istraživačima. Napokon, ustanovljeno je da se ponajznamenitiji rukopisi nalaze po malim, zabitim bibliotekama, na koje često nitko i ne misli."




Uz to, skolastika je imala i ima mnogo neprijatelja. Fra Karlo je dobro primijetio da su neprijatelji skolastike kroz povijet ujedno bili i neprijatelji Crkve. Tako u istom članku kaže:
"Poznato je, kako su se humanisti u 15. vijeku izrugivali skolastičnoj znanosti nazivljući je supersticijom, nekulturnom pojavom u povijesti čovječanstva, i slično, skolastika da nije ništa drugo nego 'ars rixosa', 'theologia papalis', itd.  U 18. vijeku enciklopediste, empiriste, materijaliste, racionaliste, i svi neprijatelji Crkve žestoko su napadali skolastičnu znanost."

Unatoč tome, skolastika je živjela upravo zahvaljujući ljudima poput fra Karla Balića.
Fra Karlo je najpoznatiji kao mariolog. Govorio je da je kršćanska duša po naravi marijanska. Već po tome vidimo da protestanti nisu kršćani, jer odbijaju iskazati dužno štovanje Majci Božjoj.

Papa Pio XII. je imenovao fra Karla članom komisije za proučavanje pitanja Uznesenja Marijina. Rezultat rada je Balićevo djelo Testimonia de Assumptione B. V. Mariae ex omnibus saeculis, čime je dao doprinos papinom proglašenju dogme o Marijinom Uznesenju (1950.)
Fra Karlo je također utjecao na Pija XII. da proglasi sv. Antuna Padovanskog crkvenim naučiteljem (1946. god.).





A sad dolazimo do II. vatikanskog koncila, na kojem je fra Karlo sudjelovao kao peritus. On je bio najistaknutiji među "maksimalistima", koji su tražili da Koncil proglasi dogmu o Blaženoj Djevici Mariji kao posrednici svih milosti. No, doživjeli su neuspjeh. Njihov je prijelog označen kao smetnja za ekumenizam (jer protestanti-krivovjerci odbacuju štovanje Majke Božje).
Na kraju je u osmo poglavlje konstitucije Lumen gentium, ušao kompromisan tekst, koji je trebao donekle smiriti obje strane: i maksimaliste i minimaliste.
Što je fra Karlo zaista mislio svemu tome, otkriva nam njegov suradnik i prijatelj - poznati tomist Antonio Piolanti. Piolanti kaže da je fra Karlo s dubokom boli ustvrdio: "Tamo je uništen sav moj rad."

Treba naglasiti da su polemike između  "maksimalista" i "minimalista" na Koncilu bile prilično žestoke. Među "minimalistima" su bili svi poznatiji neomodernisti (Congar, Rahner...).
Congar je u svom dnevniku na krajnje primitivan način vrijeđao fra Karla Balića, nazivajući ga "šarlatanom" i "propagandistom".

O tome se u Hrvatskoj uopće nije pisalo - jer je tada (kao i danas) vladala šagijevska cenzura koja je sprječavala da se bilo što negativno kaže o II. vatikanskom koncilu.
No, vani se o ovim sukobima itekako pisalo. Pogledajte tekst o tome na Rorate caeli.

Toliko o tome. A sad se vraćamo malo više u prošlost, u tekstove fra Karla Balića sa kraja 1930-ih.


Integralna skolastika ili integralni tomizam?

Na internetu možete naći dvije serije članaka fra Karla Balića koje govore o odnosu tomizma i ostalih skolastičkih škola.
Iz 1937. - Sv. Toma Akvinski i drugi naučitelji (1, 2, 3, 4)
Iz 1938. - Crkveni auktoritet prema tomizmu i drugim katoličkim školama (1, 2, 3, 4)

U njima se fra Karlo zauzima za integralnu skolastiku, a protiv ograničavanja na integralni tomizam. On pokazuje da su pape, osim sv. Tome, poticali i na proučavanje drugih skolastičkih pisaca. Dakle, potreban je i tomizam i druge skolastičke škole - sve zajedno kao integralna skolastika...
"Franjevci će nastaviti svojim kongresima i svojim radom, ali neće nikada isključiti iz svoga programa ni tomiste ni tomizam, jer znadu da kao što nema integralne skolastike bez franjevačke škole, tako je nema ni bez tomizma."

Naime, problem je bio u tome što su nakon enciklike pape Leona XIII. Aeterni Patris, neki dominikanci tražili integralni, ekskluzivni, tomizam - koji je isključivao ostale skolastičke škole.
Zato fra Karlo kroz obilje papinskih dokumenata dokazuje da su pape kroz povijest isticali vrijednost i drugih crkvenih naučitelja.

Iz gore navedenih tekstova izdvajam dva pasusa, koji su im zapravo zaključci - i glavne misli.

Prvi zaključak...



I drugi zaključak, ili zapravo poziv hrvatskoj inteligenciji...




I za kraj, dvije lijepe slike gdje fra Karlo Balić služi sv. misu.

Indulgentiam, absolutionem et remissionem peccatorum vestrorum tribuat vobis omnipotens et misericors Dominus. - odrješenje prije pričesti vjernika (nakon drugog Confiteora)...



Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundi.