petak, 17. studenoga 2017.

Neće dopustiti da se u Hrvatsku uvuče sekta protestantska

U mjesecima uoči onog velikog dana 15. siječnja 1905., kad je sv. Pio X. proglasio blaženim Marka Križevčanina, hrvatski se narod sve više oduševljavao primjerom tog našeg mučenika.

Mons. Karlo Horvat je 1904. u Rimu napisao knjigu Život blaženog Marka Križevčanina, koja je ubrzo potom tiskana i u Zagrebu pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije.

U zaključku na kraju knjige, mons. Horvat je povezao borbu sv. Marka Križevčanina protiv protestantskog krivovjerja, sa općehrvatskom borbom za čistoću katoličke vjere u katoličkoj Hrvatskoj.
Horvat je kao vrsni povjesničar dobro znao da nije bilo gotovo nijedne sjednice Hrvatskog sabora u 16. i 17. stoljeću na kojoj se ne bi isticalo da je katolička vjera jedina vjera u Hrvatskoj, i da se treba pod svaku cijenu spriječiti ulazak protestantskim krivovjercima:
"Nema gotovo sabora hrvatskoga u XVI. i XVII. vijeku, na kojem ne bi oci naši izjavili na prvom mjestu, da im je vjera katolička najveća svetinja, te da ne će nikako dopustiti, da se u starodnevno Kraljevstvo Hrvatsko uvuče sjeme raskolničko (pod tim misle na sektu protestantsku). Pače svojim poslanicima, što ih šalju na zajedničke sabore u Ugarsku, uvijek prvu uputu daju, da svečano izjave, da od sv. vjere katoličke ni pod koju cijenu ne odstupaju i da druge vjere osim katoličke u kraljevstvu svom ne poznaju."

Zaglavak...





ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Pregled sadašnjeg stanja


Naslovnica molitvenika "Srce Isusovo - spasenje naše" iz 1971.


Nakon što je krajem 1960-ih uvedena nova disciplina oprosta, isusovci iz Palmotićeve su napravili detaljnu analizu novih odredaba, koja je izašla u prvom postkoncilskom izdanju molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb 1971., str. 30.-38.).

To je, po mom mišljenju, dosada najbolji hrvatski pregled novih (danas važećih) odredaba o oprostima. Vidi se da su patri pristupili čitanju i tumačenju novih odredaba sa "tradicionalnim stavom". Ipak je u Palmotićevoj početkom 1970-ih još uvijek vladala dosta konzervativna atmosfera (pričest se dijelila isključivo klečeći, još nije bio ni postavljen "Novus-ordo oltar", ni razorena pričesna ograda itd.).

Patri starog kova su brinuli prije svega o spasenju duša.

Vrijedi stoga prenijeti ovaj detaljan i potpuni pregled discipline oprosta...















Ovdje nije spomenuta jedna važna stvar, koja se prije uvijek naglašavala.
Samo dobivanje oprosta, pa čak i potpunog oprosta, ne oslobađa čovjeka od one općekršćanske dužnosti da čini pokoru. Govorim o onoj dužnosti svakoga kršćanina da čini pokoru dok god je na ovome svijetu.
"Poenitentiam agite, appropinquavit enim regnum coelorum!" - "Činite pokoru, jer se približilo kraljevstvo nebesko!" (Mt 4, 17)


O tome sam pisao u tekstu: Tko je "vere poenitens"?


A lijepo je to rekao, na primjer, biskup Bouvier (Treatise on Indulgences, art. I., q. 3.).





nedjelja, 12. studenoga 2017.

Pobožni katolici to obavljaju na ovaj način

Prošli tjedan na Dušni dan, većina hrvatskih svećenika ipak se sjetila podsjetiti vjernike na mogućnost dobivanja potpunog oprosta za duše u čistilištu. To je dobar pokazatelj da, unatoč svemu, većina naših svećenika još uvijek nosi negdje u dubini srca pravi katolički osjećaj. Barem što se tiče ovog pitanja, možemo reći da je svima srce na pravom mjestu.

Dobre namjere su tu, ali je problem u nedostatku znanja o praktičnoj primjeni - i to jednako na strani svećenika i običnih vjernika.

Nadam se da se hrvatski katolici još uvijek sjećaju kako su njihovi preci koristili ovu veliku milost.


Iz molitvenika Kruh nebeski, Zagreb 1941., str. 144.



I da još jednom ponovimo što taj molitvenik podrazumijeva pod nakanom pape
(u općim odredbama na početku, t. 6.)...



petak, 10. studenoga 2017.

Pokorom do pobjede



Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli (1708.-1719.) u mnogome je značajan za našu crkvenu povijest. Njegovu je službu obilježilo teško doba mletačko-turskog rata 1714.-1718., ali i slavna obrana Sinja 1715. god., koji je čudesno oslobođen od turske opsade po zagovoru Majke Božje (na spomen te pobjede nastala je viteška igra alka).

No, kako je ta velika pobjeda izmoljena od neba? Izmoljena je pokorom!
Ovdje je bila ključna uloga nadbiskupa Cupillija.

Velika je sreća za nas to što kad želimo proučavati živote naših starih biskupa, ne trebamo kopati po arhivima tražeći izvore. Sve glavne izvore skupio je i objavio još u 18. stoljeću isusovac Daniel Farlati. To stalno naglašavam: hrvatski narod mora biti zahvalan tom čovjeku, jer je obavio jedan stvarno preteški posao. Ljudi ne shvaćaju kako je teško pretraživati stare arhive, gdje ti među tisućama dokumenata, ne možeš naći baš onaj koji te zanima (kao da tražiš iglu u sijenu).

Podatke o nadbiskupu Cupilliju objavio je Farlati u III. tomu svog djela Illyricum sacrum.
Tu možemo čitati kako je za vrijeme rata s Turcima, nadbiskup Cupilli naredio pokoru (ne samo riječima, nego prvenstveno vlastitim primjerom), potaknuo je sve vojnike na kajanje i ispovijed, svjestan činjenice da su grijesi uzrok nesreća koje nas pogađaju.

Ovako piše Farlati:

"primum illi maximae curae fuit, ut cives omnium ordinum ad veniam delictorum, opemque divinam exposcendam excitaret, publicis precibus et supplicationibus indictis, quibus ipsemet demisso capite, plenus lacrymarum, pedibus aliquando nudis, totiusque oris et corporis habitu ad religionem ac poenitentiam composito, interfuit ac prefuit. Tentoria et stationes militum frequens obibat; gravibus et vehementius concionibus adeo illorum animas permovebat, ut lacrymis perfusi, et acri scelerum suorum dolore confixi ad pedes sacerdotum, quos secum adduxerat, sese confitendi caussa abjicerent. Et ipse quoque confitentibus aures dabat; inde divinis mysteriis expiatos armatosque ac plenos bonae spei hortabatur, ut fortiter animoseque cum hostibus Christiani nominis pugnarent, ut pro Christo, si res ferat, gloriosam mortem non dubitarent."

("prvo, najviše se brinuo da građane svih staleža potakne na kajanje za svoje grijehe, i moljenje Božje pomoći, odredivši javne molitve i prošnje, u kojima je on sam sudjelovao i predvodio ih, otkrivene glave, pun suza, ponekad i bosih nogu, i čitavim ustima i držanjem tijela usmjerenim na vjeru i pokoru. Često je obilazio šatore i postaje vojnika; svojim ozbiljnim i žestokim propovijedima toliko je dirnuo njihove duše, da su se u suzama i velikoj boli zbog svojih grijeha, bacali pred noge svećenicima, koje je sa sobom doveo, kako bi se ispovijedili. I on je sam ispovijedao; a zatim ih je, okrjepljene i ojačane božanskim otajstvima, i pune dobre nade, hrabrio da se čvrsto i ustrajno bore s neprijateljima kršćanskoga imena, i da za Krista, ako bude potrebno, ne oklijevaju umrijeti.")


Za vrijeme turske opsade Sinja, nadbiskup Cupilli pošao je u selo Dicmo, u neposrednoj blizini bojišnice:

"Obsessos ut quoquo posset modo succurerret, Stephanus explicato erectoque crucis vexillo cum delecta clericorum manu advolavit. Haud longe ab arce substitit in quadam villula, cui nomen est Dicmo; ac licet undique a barbaris pericula impenderent, ibidem opperiri statuit, dum aditus aliquis patefieret, qua se suosque in oppidum intromitteret, ut obsessis solatio et auxillio esset, eosque suis verbis et exemplis ad sustinendos et repellendos Turcarum impetus accenderet."

("Da nekako pomogne onima pod opsadom, Stjepan je prišao s razvijenom i uzdignutom zastavom križa, sa odabranom četom klerika. Zadržao se nedaleko od utvrde, u jednom malom selu koje se zove Dicmo; i iako je posvuda prijetila opasnost od barbara [Turaka], odlučio se ondje kriti; dok se ne otvori neki prolaz, kojim bi se mogao sa svojima prebaciti u utvrdu, da ljudima pod opsadom donese utjehu i pomoć, i da ih svojim riječima i primjerom potakne na otpor i odbijanje turskih navala.")


Iz Dicma, biskup Cupilli piše pismo papi Klementu XI. (9. kolovoza 1715.) u kojem moli papinu pomoć za borbu protiv Turaka. To pismo možete naći i na drugim stranicama, pa nema potrebe da ga ovdje navodim.

Nakon čudesne pobjede nad Turcima, nadbiskup Cupilli služi svečane mise zahvalnice u Splitu i Sinju:

"Tunc Stephanus Spalatum regressus primum in aede Metropolitana ingenti civium eo confluentium frequentia, deinde Signum profectus in templo ejus oppidi primario ritu solemni et rem divinam fecit, et gratias pro Arce extremis obsidionis periculis exempta Deo sospiti persolvit; utrobique concione ad populum habita, in qua tam insignis beneficii divinitus accepti magnitudinem gravissimis verbis et sententiis explicavit."

("Tada je Stjepan vrativši se u Split, prvo u metropolitanskom hramu, uz veliko mnoštvo građana, a zatim pošavši u Sinj, u hramu te utvrde svečanim obredom održao bogoslužje, i iskazao zahvalu Bogu što je tvrđava oslobođena krajnjih opasnosti opsade; i tamo održao propovijed puku, u kojoj je značajnim riječima objasnio svu veličinu tog dara primljenog od Boga.")



Krunjenje čudotvorne Gospe Sinjske



Nadbiskup Cupilli se također iskazao kao gorljivi širitelj katoličke vjere.
Zapravo, više od 60% biografskih podataka koje je Farlati iznio o Cupilliju odnose se na njegovo nastojanje oko obraćenja protestanata, istočnih raskolnika, muhamedanaca i židova.
Ne znam zašto to današnji povjesničari zaobilaze. Očito im ta tema nije interesantna. To je jedan dobar primjer kako se danas piše povijest. Mnogi povjesničari čitajući izvore, uzmu samo ono što je njima zanimljivo i to objave, a sve ostalo zanemare. I onda do publike dopre samo polovična slika o pojedinim događajima... Zato se uvijek moramo vraćati izvorima. I sva sreća da su nam danas svi glavni izvori pri ruci. Ovo je bila jedna mala digresija. Vratimo se na temu...


Farlati daje jednu zanimljivu informaciju koja može biti poticaj za daljnje istraživanje:

"Extat accurate descriptus catalogus illorum , quos Stephanus vel a schismate, vel ab haeresi Lutherana et Calviniana, vel denique a Mahometana et Judaica superstitione ad rectam in Deum fidem sinumque Ecclesiae Catholicae traduxit. Hi autem numero fuerunt fere ad qingentos..."

("Postoji točno popisani katalog onih koje je Stjepan bilo od raskola, bilo od luteranskog i kalvinističkog krivovjerja, bilo pak od muhamedanskog i židovskog praznovjerja, privukao na ispravnu vjeru u Boga i u krilo Katoličke Crkve. Ovih je naime brojem oko petsto...")


Nadbiskup Cupilli je također pratio zbivanja u Crkvi u drugim zemljama. S velikom je boli promatrao kako se u Francuskoj širi jansenističko krivovjerje.

U pismu jednom francuskom biskupu u studenom 1717., Cupilli tvrdi da se takvo krivovjerje nikada ne bi moglo pojaviti u Dalmaciji - i to zahvaljujući ćudi ovdašnjih ljudi. Daje zanimljiv opis našeg puka u Dalmatinskoj zagori. Opisuje ih kao snažne ljude, zauzete borbom protiv Turaka, i vrlo sumnjičave prema novotarijama:

"Hic siquidem fides orthodoxa ab Apostolorum discipulis plantata, aliorumque martyrum irrigata cruore, altas adeo defixit radices, ut omnium haeresum ventos eluserit. Quinimo strenuus Dalmata, de reprimenda Turcarum immanitate sollicitus, inutilium scholasticorum certaminum incuriosus, mavult Christiana catechesi instructus militari virtute, nec non praestita Christo Domino ejusque Vicario obedientia gloriari, quam novarum opinionum multitudine et subtilitate tempus contendere, pietatis fervorem imminuere, fideique puritatem discrimini exponere."

("Ovdje je, naime, prava vjera posađena od učenika apostola i zalivena krvlju drugih mučenika, postavila toliko visoke korijene da je odbila vihore svih krivovjerja. Štoviše, snažni Dalmatinac, zauzet obranom od turskog divljaštva, nezainteresiran za beskorisne prepirke učenjaka, radije se poučen kršćanskim naukom hvali vojničkim vještinama i poslušnošću iskazanom Kristu Gospodinu i njegovom namjesniku, nego da gubi vrijeme na mnoštvo novih mišljenja i potankosti, koje izlažu opasnosti da umanje revnost pobožnosti i čistoću vjere.")


Ovo je svakako zanimljiva crta karaktera ljudi u Dalmatinskoj zagori, koji traže kratke i jasne odgovore, a ne trpe filozofiranja, muljanja, izvrtanja... Nego, kaži jasno: "što smijem, a što ne smijem".
Možda je baš zbog toga u Dalmaciji bio tako popularan Katekizam sv. Roberta Bellarmina. Raširili su se brojni njegovi prijevodi (i preradbe) baš u tim krajevima, u 17. i 18. stoljeću.

No, da se vratimo malo na pokoru...
Važno je naglasiti da sve mjere koje je u pogledu pokore poduzimao nadbiskup Cupilli imaju temelj u nauku Crkve. To nisu bila nekakva njegova privatna mišljenja.

O nužnosti pokore i zadovoljštine autoritativno govori Tridentski koncil (sess. XIV., c.8.):

"Procul dubio enim magnopere a peccato revocant, et quasi fraeno quodam coerceant hae satisfactoriae poenae, cautiores et vigilantiores in futurum poenitentes efficiunt: medentur quoque peccatorum reliquiis et vitiosis habitus, male vivendo comparatos... Neque vero securior ulla via in Ecclesia Dei unquam existimata fuit ad amovendam imminentem a Domino poenam, quam ut haec poenitentiae opera homines cum vero animi dolore frequentent."

("Bez sumnje, ove kazne zadovoljštine uvelike odvraćaju od grijeha i na neki ih način obuzdavaju poput uzde, te pokornike čine opreznijima i budnijima za budućnost; također, liječe ostatke grijeha i opake navike koje su ljudi usvojili zlim življenjem... 
I nije u Crkvi Božjoj nijedan drugi način ikada bio smatran sigurnijim za odvraćanje kazni koje prijete od Gospodina, nego kad ljudi ova pokornička djela često čine sa pravom boli u duši.")


A sad se možemo pitati: Koja su to pokornička djela? Što, gdje, kako?

Prvo i osnovno, da se čovjek ponizi u srcu i obavi čin kajanja (što bismo zapravo trebali činiti prije svake molitve).
Zatim, stoji nam na raspolaganju čitav niz pokorničkih molitava iz bogate crkvene tradicije.

Ovdje prvo mjesto pripada pokorničkim psalmima. Klečeći izmoliš sedam pokorničkih psalama i Litanije svih svetih. To je sve skupa oko 25 minuta klečanja i molitve.
Mislim da to nije puno.

Taj način pokore vidimo već kod sv. Augustina, koji se pripremao za smrt moleći pokorničke psalme. Ova metoda je kroz sva stoljeća zadržala poglavito mjesto u kršćanskoj pokori. Pa tako, npr. iz spisa sv. Roberta Bellarmina možemo zaključiti da je u njegovo vrijeme (16.-17. stoljeće) uobičajena pokora koju su svećenici određivali ljudima na ispovijedi bila da par dana poste o kruhu i vodi, i mole pokorničke psalme i Litanije svih svetih.

Rimski brevijar sv. Pija V. nalagao je klericima da mole pokorničke psalme u korizmene petke, iako je sv. Pio V. odredio da ta dužnost ne obvezuje pod smrtni grijeh (da tim više mogu obavljati tu pobožnost s ljubavlju, a ne pod pritiskom). Neki su pak crkveni redovi imali strogu obvezu da mole pokorničke psalme svaki petak kroz cijelu godinu.

U svim starim molitvenicima (koji su uređeni u duhu Rimskog brevijara), uvijek dolaze pokornički psalmi prije Litanija svih svetih. 

Evo iz jedne odlične knjižice iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X. (usklađeno s konstitucijom Divino afflatu iz 1911.).













subota, 4. studenoga 2017.

Čim se bolje pripraviš, tim ćeš više primiti

I ove godine krenuo je po župama vjeronauk i priprava za krizmanike. I odmah trebamo napomenuti: Ako se ponovi scenarij od prijašnjih godina - ne bu bilo dobro.
Neozbiljnost s kojom se pristupa ovom sakramentu, jednostavno zapanjuje.

Pitamo se koliko će i ove godine mladih ljudi pristupiti sakramentu potvrde u stanju smrtnog grijeha... Nemojmo imati iluzije kad je u pitanju čistoća današnje mladeži. Dovoljno je da čujete u tramvaju kakve razgovore vode među sobom - i sve vam je jasno. A one ispovijedi koje se obavljaju prije krizme, većinom su obična formalnost, bez iskrene želje za napuštanjem grijeha. Ovdje mutatis mutandis vrijedi ono što sam napisao u postu: Ispit savjesti - nekada i danas.

Toj je neozbiljnosti sigurno doprinijelo i to što je nakon II. vatikanskog koncila, obred sakramenta potvrde u cijelosti promijenjen - do te mjere da je izmijenjena i sama formula sakramenta! To je stvarno bila reforma bez presedana u cijeloj crkvenoj povijesti: da se toliko radikalno zadire u jedan crkveni obred koji je stoljećima bio na snazi!

Ove mi misli uvijek prolaze kroz glavu, kad god god u starim katekizmima i molitvenicima vidim pouke o sakramentu svete potvrde.

Prije se doista puno držalo do svetosti ovoga sakramenta.
Pogledajmo samo kako 1899. govori don Zvonimir Kirigin u molitveniku Gori srca:
"A ti, dragi krizmaniče, znaj da čim se bolje pripraviš, tim ćeš više primiti kod sv. potvrde darova i milosti Duha Svetoga. Najmanja od njih vrijedi više, nego sve zlato i blago ovoga svijeta."
Vrijedi zato ponoviti pouke o svetoj potvrdi iz tog molitvenika (str. 323.-328.):










petak, 3. studenoga 2017.

Cjelovita vjera je temelj crkvenog jedinstva



Koliko god vam to danas zvučalo nevjerojatno, među srpskim patrijarsima u prošlosti našao se i jedan koji je bio ozbiljno zainteresiran za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Bio je to patrijarh Jovan Kantul (1592.-1613.).

Planirajući ustanak protiv Turaka, Jovan se počeo sve više približavati Svetoj Stolici.
O tome ovako piše Janko Šimrak u svojoj Povijesti marčansko-svidničke eparhije:
"Unija, koja je počela da cvjeta u gornjoj Hrvatskoj, nije bila osamljeni pojav onih vremena. To je bila opća želja kršćana, koji su u ono teško doba težili za ujedinjenjem crkvi u borbi protiv turskog nekrsta. Pećki patrijarha Ivan šalje dva svoja monaha papi Klementu VIII. s pismom, u kojem traži pomoć protiv turskih zuluma i želi ujedinjenje sa Svetom Stolicom.
Papa mu odgovara 10. aprila 1598. i veli da je primio njegov list s velikim veseljem: 'Jucundum autem nobis fuit agnoscere pietatem tuam et devotionem, quam geris erga hanc sanctam Romanam Ecclesiam, omnium ecclesiarum caput, matrem et magistram, cui ut scribis, etiam praedecessores tui omnem obedientiam et venerationem adhibuerunt... Itaque gaudemus in Domino et tibi gratulamur, quod in huius Ecclesiae communione, extra quam non est salus, te perseverare et huic petrae fide te adhaerere profiteris.'
Pomenuti patrijarh i mitropolita Srbije Besarion poslali su papi ponovno pisma po dvojici monaha, od kojih se jedan zvao Damjan. Poslanici su stigli u Rim 1599. i papa Klement odgovara iste godine 24. aprila, da je primio njihove listove, u kojima govore o jedinstvu sa Rimskom Crkvom. On će ih primiti kao braću i udove tijela Hristova."

U spomenutom pismu koje je patrijarh Jovan uputio papi Klementu VIII. (pisano ćirilicom na starijem srpskom jeziku), iznosi se ukratko povijest srpskog naroda. Zanimljivo je da se navodi kako je Stefan Nemanja bio katolik ("i bio je vere rimske").
U pismu se nabrajaju srpska plemena koja su spremna da se dignu na ustanak protiv Turaka, i tvrdi da bi ih se diglo na noge "do sto tisuć i veće, da nije tu zločesta junaka, nego sve izabrano na boj".

Pismo završava ovim riječima:
"I mole se vašoj svetinji, blaženi otče, vsi crkovni ljudi i vas narod veliki i mali, i Boga mole za vaše presvijetlo gospodstvo. Ako biste poslali vašega človeka, da je gospodin ovoj zemlji, pošlji nam dobra krstijanina, koji će crkve ljubiti i krstijane milovati, a mi da smo vazda vašoj svetinji podložni i materi Crkvi. I od sada ako blagoizvoli vaša milost da napišemo vaša sveta imena u naših crkvah, da se pomenuju na svetih molitvah i na svetih misah, kako jesu i prvi sveti otci pape napisane te da se pomenuju s preždnimi svetimi. I mi ljubimo da se napišu našijeh episkupa imena u rimskoj velikoj crkvi..."

No, zašto na kraju nije uspio ovaj pokušaj srpskog povratka jedinstvu Crkve?
Jedan razlog je svakako to, što su Turci ubili patrijarha Jovana, prije nego što je uspio ostvariti svoje planove. Ali, to nije bio jedini problem.

Glavni problem je bila nevoljkost Srba da napuste neke svoje zablude, a bez cjelovite katoličke vjere - ne može biti crkvenog jedinstva!

U pismu od 24. travnja 1599., papa Klement VIII. poručuje onoj dvojici prvaka srpske crkve:

"Vos autem omnes errores et schismata abiicere et detestari oportet, et fidem catholicam, quam diximus, corde credere ad iustitiam ore autem profiteri ad salutem ex ea formula, quam haec Apostolica Sedes praescripsit."

("Vi, naime, morate sve zablude i raskole odbaciti i prezirati; a katoličku vjeru, kako smo rekli, vjerovati srcem na opravdanje, a ustima ispovijedati na spasenje, prema onoj formuli koju je propisala ova Apostolska Stolica.")


Šimrak hvali ove papine riječi, ističući da je dužnost pape da naglašava katolički nauk:
"U onom velikom oduševljenju i želji za jedinstvom sviju kršćana, morao je papa jasno i precizno naglasiti katoličku nauku, da se ne bi ljudi prenaglili, i da ne bi poslije rekli da su bili prevareni. Ništa se ne može toliko pohvaliti baš kao ova papina otvorenost. Istina se mora donijeti na sredinu sa kršćanskom ljubavi, ali odrješito."

U sažetku na početku Povijesti marčansko-svidničke eparhije, Šimrak ovako sažima uvjet koji je papa postavio povratnicima:
"necesse est ut integram doctrinam catholicam amplectatur, sine qua nulla unio ecclesiastica existere potest"
("nužno je da se prihvati cjeloviti katolički nauk, bez kojega ne može postojati nikakvo crkveno jedinstvo")


Pogledajte naše grkokatolike. Kako su oni u isto to vrijeme došli do crkvenog jedinstva?
Jednostavno tako što je njihov vladika Simon Vratanja otišao 1611. u Rim i tamo pred svetim kardinalom Bellarminom ispovijedio cjelovitu katoličku vjeru.
To je jedini pravi način za ostvarenje jedinstva.

Inače, sam kardinal Bellarmin je zaredio Vratanju za biskupa, i to po rimskom obredu - što Šimrak smatra malo nezgodnim:
"Sime Vratanja stigne u Rim u pratnji Martina Dubravića početkom novembra 1611. god. Tu se prvo imalo riješiti teško pitanje njegove konsekracije. Premda je bio već jednom posvećen od pravoslavnog episkopa, ipak je po drugi put posvećen u Rimu, i to od kardinala Belarmina. Svakako je u ovom slučaju trebalo prije svega točno ispitati od Sime Vratanje, na koji je način obavljena njegova konsekracija po pravoslavnom episkopu, da li je upotrijebio valjanu materiju i formu sakramenta. Poznato je, naime, da Katolička Crkva priznaje valjanost sakramenta svetog reda podijeljenog po istočnim biskupima, samo što se u svakom konkretnom slučaju mora ispitati, da li se dotični episkop držao obrednika propisanog u istočnoj crkvi i da li u njemu nije samovoljno što izmijenio. Možda je ispitivanje u ovom slučaju bilo teško radi toga, jer se nije pravo ni znalo, ko je bio pravoslavni biskup u Đuru, koji je Vratanju posvetio za vladiku. Međutim, kako god bilo, ova posveta nije bila najsretnija za prvi početak unije, to više, što je ona obavljena po rimskom obredu i na latinskom jeziku."

No, ta unija je trajala i traje do danas: u obliku Križevačke eparhije.
Uporište njene čvrstoće leži u cjelovitom ispovijedanju katoličke vjere.

Koliko je to različito od ovog današnjeg modernističkog ekumenizma, koji u svakom pogledu zanemaruje važnost priznavanja i ispovijedanja katoličke vjere!
Pseudo-jedinstvo kako ga sebi zamišljaju moderni ekumenisti je otprilike nešto ovakvo - skupe se modernistički "katolici" sa hereticima i raskolnicima i svi zajedno viču: "Više je toga što nas spaja nego razdvaja".

To je fraza koju ekumenisti neprekidno ponavljaju: "Više je toga što nas spaja nego razdvaja".
Takvo zaključivanje se temelji na potpuno krivim pretpostavkama.
Pazite, ne može čovjek dodavati i oduzimati dogme kako mu se sviđa - i onda zbrajati koliko toga ima zajedničkog s drugima.

Ako netko svjesno odbacuje samo jednu istinu kršćanske vjere, on je već time heretik (pa makar priznavao sve ostale vjerske istine).
Evo, ponavljanje gradiva sa osnovnog vjeronauka: Što je heretik?
Klasična definicija iz katekizma kaže: "Heretik je krštena osoba koja se ustrajno protivi priznatoj istini kršćanske vjere."

Dakle, ako netko primjerice počne uporno negirati postojanje čistilišta, on time postaje heretik i prestaje biti kršćanin (pa makar priznavao sve ostale dogme).
Shvaćate li sada koliko je besmislena fraza: "Više nas toga spaja nego razdvaja"?

Iscjepkana i polovična vjera nema nikakve vrijednosti. To zapravo uopće nije vjera.
Kako bi rekao Bellarmin: "Onaj koji negira čistilište, nikada neće ni doći u čistilište, jer ide ravno u pakao."



Pusti vjerni puk da moli u tišini



Ovdje vidimo pokaznicu iz 1495., koju je hrvatski ban Ivaniš Korvin (sin kralja Matije Korvina) poklonio pavlinima u Lepoglavi. Danas se nalazi u riznici zagrebačke katedrale.
U našim starim crkvama sačuvan je velik broj pokaznica iz 15., 16., 17. i 18. stoljeća, što pokazuje da pobožnost javnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu ima vrlo dugu tradiciju u Hrvatskoj.

No, dok su nekada u euharistijskom klanjanju sudjelovali i banovi i knezovi, kraljevi i carevi, danas nažalost samo još niži slojevi društva idu na klanjanje.
Kad ste zadnji put vidjeli nekog političara ili tajkuna na klanjanju?
Tragedija je da nad nama vladaju ljudi koji ne priznaju Božju vlast nad sobom, i koji očito nemaju potrebu da se poklone Bogu.
Zašto se onda čudimo što današnji zakoni izgledaju tako kako izgledaju?

Isto tako, moramo reći da je nakon Drugoga vatikanskog koncila pobožnost na klanjanju pala vrlo nisko. Danas vlada mišljenje kao da vi možete pred izloženim Presvetim raditi što god hoćete. Pa tako vidite slučajeve da se na klanjanju pjevaju nekakvi novokomponirani pjesmuljci, a raznorazni "voditelji klanjanja" drže govorancije koje nemaju veze s vezom.

Pokušava se progurati antropocentrično gledište kao da je klanjanje nekakva relaksacija, terapija, duhovna obnova, opuštanje i slično. Drugim riječima, oni stavljaju sami sebe na prvo mjesto, i te nekakve svoje potrebe, hirove, želje, prohtjeve...
To je nedopustivo! Ta zloupotreba mora prestati!

Euharistijsko klanjanje spada u javni božanski kult (cultus latriae).
Prema tome, ne mogu mu se davati ciljevi koji su s time nespojivi.

Dragi "voditelji klanjanja", ako već ne znate što da radite, onda barem šutite i pustite vjerni puk da moli u tišini.
Ne tražim da se držite svih predkoncilskih pravila o euharistijskom klanjanju (iako bi to stvarno bilo lijepo i primjereno), ali onda se barem za početak držite postkoncilskih pravila.

Postkoncilska su pravila znatno "blaža" od predkoncilskih, ali je i to bolje, nego da se ne držite nikakvih pravila i sve radite po svojim hirovima i samovolji...






(iz prvog postkoncilskog izdanja molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, 1971., str. 108.-111.)



nedjelja, 29. listopada 2017.

NAUK CRKVE PROTIV SLOBODE GOVORA - "njima treba začepiti usta" (Tit 1, 11)


Indeks zabranjenih knjiga (izdanje 1819. god.)


Od svih izmišljenih "ljudskih prava" koja je proglasila Francuska revolucija, malo je koje toliko naštetilo vjeri kao sloboda govora. Dati slobodu otrovnom ljudskom jeziku da radi što želi očito je izraz krajnje pokvarenosti.

Već početkom 1791., kad se Europom proširio glas da francuski revolucionari namjeravaju staviti u ustav pravo da čovjek govori i piše što god želi, papa Pio VI je ustvrdio da su to pogubne zablude protivne katoličkoj vjeri (o tome više ovdje).

I doista, u Svetom pismu nećete naći ni jednu jedinu rečenicu kojom bi se mogla opravdati "sloboda govora". Baš naprotiv, Sveto pismo na toliko mjesta govori o opasnosti od otrovnog ljudskog jezika... Zar ćete tom jeziku dati punu slobodu?
Gospodin Bog kaže u evanđelju: "A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koji ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji." (Mt 12, 36)

Sv. Jakov Apostol piše u svojoj poslanici:
"I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti." (Jak 3, 6-8)

Imajući na umu ovu žalosnu istinu o ljudskom jeziku, lako se moglo predvidjeti koje će posljedice izazvati "sloboda govora". Danas ih vidite na svakom koraku, napose u medijima: laži, klevete, uvrede, blasfemije, pornografija... Sve to dolazi od ustavom zajamčenog prava na slobodu govora i izražavanja.

Crkva nikada nije dozvoljavala tu divlju slobodu govora. Crkva je kroz sva stoljeća, suzbijajući krive nauke, zatvarala usta svim zavodnicima i huliteljima, vodeći se izrekom sv. Pavla - "njima treba začepiti usta":
"Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli..." (Tit 1, 10-11)

Ovo je vrlo jasan poziv na cenzuru svih nepodobnih i krivovjernih elemenata...
Tu je cenzuru Crkva uvijek dosljedno i temeljito provodila. Jeste li se ikada pitali: Zašto nije sačuvana ogromna većina spisa starih krivovjeraca (arijanaca, donatista itd.)?
Zato što ih je Crkva sve uništila!

Novi izazov došao je s pojavom tiska u 15. stoljeću.
Crkva je uvijek bila pobornik stroge cenzure tiska.
Glavno sredstvo kojim je Crkva na globalnoj razini provodila cenzuru bio je Indeks zabranjenih knjiga. Ne samo da je Indeks obvezivao u savjesti katolike kao pojedince, već je tražio i od svjetovnih vlasti da zabrane dotične knjige.

U Predgovoru izdanju Indeksa iz 1761., papa Benedikt XIV. lijepo označava svrhu zabrane knjiga, a to je spasenje duša:

"laudabili Romanorum Pontificum praedecessorum nostrorum zelo ac vigilantia provisum et cautum fuit, ne ullum propter pravos exitiososque libros quibus fides et pietas labefactari solent, Christifidelium animabus praejudicium ac detrimentum irrogaretur."

("pohvalnom revnošću i budnošću rimskih prvosvećenika, naših prethodnika, koji su se zauzeli i pobrinuli da nijednu od duša Kristovih vjernika ne stigne šteta ili osuda zbog opakih i pogubnih knjiga, kojima se često običava rušiti vjera i pobožnost")


I još jasnije to kaže u konstituciji Sollicita ac provida (1753.):

"ut Christi fideles ab eorum lectione averteret, ex quibus incauti ac simplices detrimenti quidpiam capere possent, imbuique opinionibus ac doctrinis, quae vel morum integritati vel Catholicae religionis dogmatibus adversantur"

("da Kristove vjernike odvrati od čitanja onih knjiga, iz kojih bi neoprezni i jednostavni ljudi mogli izvući štetu, i okaljati se mišljenjima i naucima, koji se protive neporočnosti običaja ili dogmama katoličke vjere")


Zašto je onda nakon Drugoga vatikanskog koncila ukinut Indeks zabranjenih knjiga?
Vjerojatno je glavni motiv bio isti onaj kao i kod svih drugih postkoncilskih reformi:
da se ugodi inovjercima!
Naime, na Indeksu zabranjenih knjiga bile su sve protestantske knjige, muhamedanski Kuran, židovski Talmud i židovska kabalistička literatura.
Indeks je, dakle, bio smetnja za "međureligijski dijalog", jednako kao i stara liturgija, stari katekizam, stari Zakonik kanonskog prava itd.


Na početku Indeksa obično su navođena pravila Tridentskoga koncila o zabranjenim knjigama, koja, između ostaloga, određuju:

Haeresiarcharum libri, tam eorum qui post praedictum annum haereses invenerunt vel suscitarunt, quam qui haereticorum capita aut duces sunt vel fuerunt, quales sunt Lutherus, Zwinglius, Calvinus, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeldius et his similes, cuiuscumque nominis, tituli aut argumenti existant, omnino prohibentur.

(“Knjige herezijarha, kako onih koji su nakon rečene godine izumili ili pokrenuli hereze, tako i onih koji jesu ili su bili poglavice ili vođe heretika, kakvi su Luther, Zwingli, Calvin, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeld i njima slični, bez obzira pod kojim se imenom, naslovom ili sadržajem pojavljuju, u cijelosti se zabranjuju.”)


Indeks zabranjenih knjiga, izdanje 1664., str. 9.



Da danas još postoji Indeks, na njemu bi zasigurno, osim knjiga, bili i filmovi, serije, pjesme... sve ono što sadržajem krši norme katoličkog morala, a to znači: praktički sve što dolazi iz Hollywooda.

Uz Indeks zabranjenih knjiga, Crkva je koristila i niz drugih metoda kojima je vjernike upozoravala na opasnost zlog tiska. Svi stari molitvenici sadrže upozorenja o zlim knjigama.

Evo, na primjer, iz molitvenika Gori srca iz 1899. god. (str. 389.-392.):





Ima jedna priča da je p. Petar Perica jednom kao mladić na praznicima čitao neku Šenoinu knjigu (ako se dobro sjećam) i da je u jednom trenutku došao do neke rečenice koja je u njemu pobudila nečiste misli. Perica je istog trena ustao, uzeo tu knjigu i bacio je u vatru.
Možemo se sada pitati: Što onda učiniti s knjigama "modernih" pisaca ili s današnjim filmovima, serijama...?



Nauk Katoličke Crkve o ograničenju slobode govora i cenzuri najbolje se vidi u odredbama Zakonika kanonskog prava iz 1917. - kan. 1384.-1405.


















Bl. Ivan Merz se u svojim tekstovima često pozivao na te kanone.
Merz je u listopadu 1924. u Katoličkom listu napisao članak Zabrana čitanja nekih novina u kojem je izložio sadržaj kanona 1384. i 1399.:
»ZABRANA ČITANJA NEKIH NOVINA

Kanon 1399. - glasi:
Istim su pravo zabranjene:

3° Knjige koje nastoje (data opera) napadati vjeru i ćudoređe.

6° Knjige koje napadaju ili se rugaju jednoj katoličkoj dogmi, koje zaštićuju zabludu što ju je osudila Apostolska Stolica, koje ne pokazuju poštovanje prema službi Božjoj, koje nastoje uništiti (evertere) crkvenu disciplinu i koje nastoje posuti pogrdama crkvenu hijerarhiju ili svećenički te redovnički stalež.

Ove se odredbe protežu i na novine, časopise i druge spise prema Kanonu 1384, § 2 koji glasi:

"Jedino ako se drukčije odredi (Nisi aliud constet), sve što se određuje u ovomu poglavlju o knjigama, neka se primjeni na dnevni tisak, časopise i druge razne spise".

Budimo iskreni: kada bi se kod nas svećenstvo i vjernici držali crkvene discipline, već davno bismo imali katolički dnevnik i ne bi se dogodilo da novinstvo, koje svećenstvo i vjernici svojim novcem uzdržavaju, da ono (novinstvo) na tako perfidan način, kao što se to sada događa, napada na naše crkvene učitelje.

Na katolicima je u prvome redu krivnja da se je tako što moglo dogoditi. Potrebno je da svi skupa izrečemo svoj mea culpa i spoznamo apsurdni položaj u kojemu se nalazimo. Sve su hrvatske novine odreda (osim glasila Pučke Stranke) napale na naše biskupe. Zato je svaki svećenik po savjesti dužan od sebe odstraniti takvu štampu i odstraniti ju od drugih vjernika. Nameće mu se stoga druga moralna dužnost: da svojski po uputi biskupa radi za što skorije ostvarenje novoga zamišljenog katoličkog dnevnika. Već je prigustilo: Vodi se borba za opstanak sv. Crkve u hrvatskomu narodu.«


U istom broju Katoličkog lista (16. listopada 1924.), bl. Ivan Merz je također napisao članak Biskup zabranjuje čitanje loših novina u kojem je prenio vijest o jednom primjeru provedbe navedenih kanona:
»BISKUP ZABRANJUJE ČITANJE LOŠIH NOVINA

Strasburški Biskup, pozivljući se na kanon 1399, (3, 6, 9) i 1384 (2) (vidi gornji članak!), izdao je slijedeću okružnicu:

"Prema ovoj strogoj mjeri koju Crkva mora poduzeti, ne želi li izdati spas duša i interes Božji, ne želi li sama sebe unesrećiti, ni jedna osoba ne može u dobroj vjeri poreći slijedeće zaključke:
- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina, ilustriranih listova i izdanja koja su pornografska ili nemoralna bilo po člancima, bilo po slikama, bilo po podliscima.
- Crkva zabranjuje katoliku čitanje komunističkih i socijalističkih novina jer je ovima namjera napadati kršćansko ćudoređe i propagirati zablude što ih je osudila Apostolska Stolica; jer se većina ne zadovoljava iznijeti samo ekonomska načela, već ovom ili onom prilikom napada Crkvu u svojim dogmama, svojemu bogoslužju i svojoj hijerarhiji.
- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina koje se same nazivaju antiklerikalnima jer im je namjera voditi borbu protiv katoličke vjere i nastoje ju uništiti i traže da se ova podvrgne izazovnim i progonskim zakonima.

Može li se reći kako pod osudu malo prije spomenutoga crkvenog zakona spadaju novine koje ne spadaju ni pod jednu od triju opisanih kategorija i koje se štoviše nazivaju neutralnima, a ipak rade na tome da se u Elzasu uvede laičko zakonodavstvo. Jer su tako nazvani zakoni, odredbe i druge mjere masonskoga podrijetla: jer ih nadahnjuju načela protivna katoličkoj nauci; jer je više među njima Sveta Stolica izričito i svečano osudila jer nastoje oslabiti i po mogućnosti uništiti Crkvu; jer u stvari, tamo gdje se primjenjuju, škode vjeri, ćudoređu i vjerskomu životu vjernika, prisiljeni smo zaključiti da ove novine nastoje napadati vjeru i radi toga spadaju pod općenitu osudu na koju smo podsjetili.

Da poslušaju jednu izričitu (ordre formel) naredbu svete Crkve (kanon 1465, § 2.), pastiri "koji se bave dušobrižništvom u zgodno vrijeme (opportune) će upozoriti vjernike na opasnost i zlo, koje prouzrokuje čitanje" zabranjenih novina. Mi se zahvaljujemo i čestitamo našim premilim svećenicima za sva nastojanja, koja poduzimaju u privatnim razgovorima i skupštinama, kod vjeronauka, u propovjedaonici, na sudištu ispovjedaonice da rasprše iluzije i poduče vjernike o veličini opasnosti, važnosti zakona i dužnosti da ga se drže. Mi ih pozivamo da udvostruče svoju revnost i žar i djeluju s jednakom energijom i spretnošću. U svakoj župi, gdje se mora poslušati pravilo Crkve, dužnost je gospode župnika i štoviše njihovo pravo da javno imenuju i u samoj kršćanskoj propovjedaonici, što prema gore navadenome općem zakonu katolici ne smiju čitati. Razumije se: to označavanje imenom mora biti jednostavno primjenjivanje općega pravila Crkve što smo ga gore označili i to pod uvjetom da se protiv osoba ne upotrijebi ni jedna riječ što vrijeđa pravednost i ljubav; izjavljujemo da u tom slučaju smatramo ove izjave kao svoje vlastite i za njih odgovaramo.

Nemoguće nam je sastaviti popis svih novina i časopisa na francuskome i njemačkome jeziku raširenih u biskupiji i koje padaju pod osudu Crkve. Ako gospoda župnici jednoga dekanata drže kako je potrebno, radi točnije upute vjernika povjerenih njihovoj brizi, da mi osobno izrečemo imeničnu i javnu osudu listova protivnih vjeri, oni to s pouzdanjem od nas mogu zatražiti. Mi ćemo ispitati njihovu molbenicu i sa svom pažnjom koju zaslužuje i s pomoću Božjom učinit ćemo našu dužnost.

Od danas, jer novine Dernieres Nouvelles (Zadnje novosti) vode brobu za laičke zakone i njihovu primjenu u Elzasu; jer dobar broj katolika drži da se mogu na njih pretplatiti i čitati ih jer te novine nisu proširene samo u jednome dijelu, već u cijeloj biskupiji, poslušati nam je našu savjest i izvršiti našu dužnost pastira duša i čuvara Crkve, služeći se pravima koje nam je dao sam Bog, i jer smo se kroz više tjedana molili, razmišljali ili posavjetovali, držimo da moramo poručiti cijeloj biskupiji kako ove novine spadaju među one koje se trse napadati vjeru i koje poradi toga osuđuje općenit zakon Crkve. Tako dugo dok potraje ovo njihovo držanje, katolici ih ne mogu čitati, a ne priznavši, barem implicite, zablude što ih je osudila Crkva, ne surađujući pri oslabljivanju i postupnom uništavanju katoličke vjere i ne bivajući bolnom sablazni svojoj vlastitoj braći i možda svojemu vlastitom ognjištu.

Ovo upozorenje mora se čitati u svim župnim crkvama i kapelama biskupije, kod propovijedi glavne mise, u nedjelju 14. rujna. Ovo će se obnoviti prema tome kako će to prilike vremena od nas zatražiti, svake godine u uskrsno vrijeme u našoj poslanici (mandement) za sveto korizmeno vrijeme.

Dano u Strassbourgu, 8. rujna 1924., na svetkovinu Rođenja Bl. Djevice Marije. – Charles – Joseph - Eugene, biskup Štrasburški."

Kada se kod nas primjenila ova naredba, koje novine ne bi uskliknule s Tomom Čelanskim: Ingemisco, tamquam reus: Culpa rubet vultus meus.
A ipak: ako želimo da u našim biskupijama procvate katolički život, u njima će se morati provoditi crkveni zakoni. To je danas nemoguće sve dok mi katolici nemamo naš dnevnik. Zaključak nam se sam imperativno nameće i to kao stvar savjesti svakoga pojedinca i svih nas kao jedne zajednice - radimo i molimo se za što skorije ostvarenje katoličkoga dnevnika.«

Eto, tako su katolički biskupi (i laici poput našeg bl. Ivana Merza) revnovali za obdržavanje svetih kanona o zabrani zlog tiska i slobode govora. Možemo se diviti njihovoj gorljivosti, koja je toliko suprotna mlakosti ovoga doba u kojem mi živimo. 

Dobro, sad kad smo postavili sve stvari na svoje mjesto, vrijeme je da i ja odgovorim p.Petru Nodilu, koji je nedavno napisao:
"Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana."

Po ovome vidimo da p. Nodilo nikada nije čitao stari Zakonik kanonskog prava.
Pitao bih ga: Jesu li oni gore navedeni kanoni po njegovom mišljenju - totalitarizam?

Kad su se tijekom 1920-ih organizacije naše Katoličke Akcije pod vodstvom hrvatskih biskupa (iako zapravo pod de facto vodstvom bl. Ivana Merza) borile za kršćanski društveni poredak (pa tako i za cenzuru tiska - za zabranu nepristojnih predstava, plesa, filmova, napisa itd.), njihovi su im liberalni protivnici govorili upravo ovo što je Nodilo poručio Batarelu.

Oni koji tvrde da je sloboda govora nekakav "temelj zapadne civilizacije", očito smatraju da je liberalizam = zapadna civilizacija.
Po tome "zapadna civilizacija" i nije baš stara: nastala je na Francuskoj revoluciji 1789., a sve ono prije toga nije Zapadna civilizacija (!?). Onda ni Habsburška Monarhija ne pripada Zapadnoj civilizaciji, jer je tijekom cijelog svog postojanja ograničavala slobodu govora i provodila cenzuru tiska... 

No, da izbjegne takvo zaključivanje, p. Nodilo je naglasio "moderna zapadna društva"...
A ja bih rekao: upravo je sloboda govora jedan od glavnih uzroka zašto ta "moderna zapadna društva" više nisu kršćanska.
Ako je išta pokazatelj da neko društvo nije kršćansko, to je nekažnjeno dopuštanje blasfemija.

Moderni katolici koji podržavaju slobodu govora, slični su onim političarima koji kažu da su "osobno protiv pobačaja", ali ga ne bi zabranili. Tako i ovi kažu:
- "Ja sam osobno protiv blasfemije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv pornografije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv prostačkih oglasa, ali ih ne bih zabranio."
itd., itd.

Ti ljudi očito misle da sve norme katoličkog morala mogu ostati jedino na razini osobnog mišljenja, a da se nipošto ne smiju provoditi u praksi.
O čemu se tu zapravo radi? Radi se o želji da se pod svaku cijenu izbjegne sukob s neprijateljima vjere. Nije tajna da bi provođenje katoličkog morala u praksi izazvalo bijes svih neprijatelja Crkve, a to je ono što svi ovi nazovi-pacifisti žele spriječiti.

Dajte shvatite: Sukob se ne može izbjeći. Izbjegavanjem borbe protiv neprijatelja vjere, prelazite na njihovu stranu.

Da opet navedem jedan primjer iz 1920-ih. Kad se već naziralo da vlasti namjeravaju zabraniti orlovsku organizaciju, Avelin Ćepulić je otišao ministru Pribičeviću i raznim argumentima pokušavao dokazati kako su katolički orlovi korisni cijelom društvu, i da ih ne bi bilo mudro zabraniti. A Pribičević mu je odgovorio:
"Naša su stanovišta dva protivna svjetska nazora. Među nama ne može biti izmirenja. Vi se borite za svoje vjersko, mi za svoje slobodoumno. Vidjet ćemo tko će pobijediti."

Ovdje Pribičević ima pravo. Ne može biti koegzistencije između kršćanskog društva i slobodoumnog liberalnog društva.
Ili ćemo imati kršćansko društvo bez slobode govora, ili ćemo imati liberalno društvo sa slobodom govora - ali bez kršćanskog morala. Ne možeš imati jedno i drugo!

Zamolio bih sve katolike koji podržavaju slobodu govora da malo razmisle i onda odgovore na ovo pitanje p. Franza Neumayra.