ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Katančićeva Biblija - rješenje aktualnih problema oko izbora prijevoda Biblije

Katančićev prijevod Svetoga pisma (1831. god.)


Kako bi propovjednik mogao naviještati riječ Božju, on prvo sam mora znati što govori riječ Božja. Za izvršenje te zadaće, neophodno je poznavanje Svetoga pisma i svete Tradicije. Prvo i osnovno, treba znati koja je verzija Svetoga pisma autoritativna za katolike.

Među dogmatskim dekretima Tridentskog koncila, vrlo važno mjesto pripada dekretu o Svetom pismu (sess. IV.), koji određuje da je latinska Vulgata autentični i autoritativni tekst Svetoga pisma:

"statuit et declarat, ut haec ipsa vetus et vulgata editio, quae longo tot saeculorum usu in ipsa Ecclesia probata est, in publicis lectionibus, disputationibus, praedicationibus, et expositionibus pro authentica habeatur; et ut nemo illam reiicere quovis praetextu audeat"

("određuje i objavljuje da upravo to staro izdanje vulgate, koje je dugom upotrebom kroz tolika stoljeća prokušano u Crkvi, treba držati za autentično u javnim čitanjima, raspravama, propovijedima i tumačenjima, i da se nitko ne usudi da ga odbacuje pod kojim god izgovorom")


Tridentski koncil osuđuje one koji odbacuju bilo koji dio Svetoga pisma (kako je sadržan u latinskoj Vulgati):

"Si quis autem libros ipsos integros, cum omnibus suis partibus, prout in Ecclesia Catholica legi consueverunt, et in veteri vulgata Latina editione habentur, pro sacris et canonicis non susceperit; et traditiones praedictas sciens et prudens contempserit, anathema sit."

("Ako netko ne prihvaća za svete i kanonske cijele te knjige, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi, i kako su sadržane u starom latinskom izdanju vulgate, i svjesno i namjerno odbacuje rečene tradicije; neka bude proklet.")


Tridentski koncil također zabranjuje da bilo tko tumači Sveto pismo suprotno smislu kojeg se uvijek držala Crkva:

"ut nemo suae prudentiae innixus, in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae Christianae pertinentium, sacram scripturam ad suos sensus contorquens, contra eum sensum quem tenuit et tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sanctarum, aut etiam contra unanimem consensum Patrum, ipsam Scripturam sacram interpretari audeat"

("da se nitko ne usudi tumačiti Sveto pismo upirući se u vlastitu razboritost, u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, izokrećući smisao Svetoga pisma protivno onom smislu kojega se držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma, ili također protivno jednoglasnom mišljenju otaca")


Da ovo bolje shvatite, dajem vam jedan primjer.
Crkva je npr. uvijek one Kristove riječi "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5) shvaćala i tumačila kao jasno učenje da se nitko bez krštenja ne može spasiti. Tako to mjesto tumače svi sveti oci. Prema tome, nitko ne smije davati tim riječima nekakva suprotna tumačenja. Nitko ne smije izmišljati nekakva "svoja tumačenja" (kao što to danas rade modernisti i "karizmatici").


Odredbe Tridentskog koncila o Svetom pismu i Tradiciji potvrdio je Prvi vatikanski koncil u dogmatskom dekretu Dei Filius (24. travnja 1870.), koji kaže:

"Quoniam vero, quae sancta Tridentina Synodus de interpretatione divinae Scripturae ad coercenda petulantia ingenia salubriter decrevit, a quibusdam hominibus prave exponuntur, nos, idem decretum renovantes, hanc illius mentem esse declaramus, ut in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae christianae pertinentium, is pro vero sensu sacrae Scripturae habendus sit, quem tenuit ac tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sacrarum; atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpretari."

("Budući da ono što je sveti Tridentski sabor spasonosno odredio o tumačenju Svetoga pisma kako bi suzbio objesnu dosjetljivost [u tumačenjima], neki ljudi krivo objašnjavaju, mi obnavljajući isti dekret objavljujemo da je njegova nakana da u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, treba držati za pravi smisao Svetoga pisma onaj kojeg je držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma; i stoga nikome nije dopušteno tumačiti Sveto pismo suprotno tom smislu ili također suprotno jednoglasnom mišljenju otaca.")


Što da sad radi jedan današnji mladi svećenik, kome modernistički profesori na KBF-u nikada nisu pružili priliku niti da pogleda Vulgatu, a kamoli da je čita i proučava?
Što da radi netko kome se nameće Duda-Fućakov prijevod, kao da je to autoritativni tekst Biblije!?
Što da čini jedan student teologije kome se uskraćuju sami temelji za razumijevanje Svetoga pisma?
Ili netko kome nikada nije pružena prilika da prouči izvorna djela svetih otaca, pa da tako usvoji pravilno tumačenje Svetoga pisma?

Izlaz iz ovih teškoća nalazi se u onom prvom hrvatskom tiskanom prijevodu Biblije.
Odgovor se krije kod jednog skromnog slavonskog franjevca, koji je živio prije 200 godina.




Fra Matija Petar Katančić (1750.-1825.) načinio je prvi cjeloviti tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik. Objavljen je 1831. u šest svezaka - Stari zavjet u četiri sveska, i Novi zavjet u dva sveska. To je hrvatski prijevod Vulgate: paralelno su postavljeni latinski tekst i hrvatski prijevod.

Iako je hrvatski tekst pisan starijom grafijom, lako se čita, jer je Katančić promicao štokavsko narječje novijeg izgovora.


Na primjer, početak Evanđelja po Marku:






Najveći dio Katančićeva prijevoda možete preuzeti na Google Books. Nedostaju III. i VI. svezak Staroga zavjeta, ali najvažnije je da možete naći kompletan Novi zavjet.

Stari zavjet: Svezak I. i Svezak II..

Novi zavjet:
Svezak I. (Evanđelja i Djela apostolska)
Svezak II. (Poslanice apostola i Knjiga otkrivenja)

Kod Katančića nije toliko važan sam prijevod, već je bitno da svladaš latinski tekst Vulgate. Prijevod je tu da početnici koliko-toliko shvate što piše na latinskom.
Dakako, to je tek prva faza.
Kad svladaš latinski tekst Vulgate, onda trebaš naučiti kako da ga ispravno tumačiš. Jasno je da nemaš vremena čitati sva djela svetih otaca, ali onda barem prouči Katekizam Tridentskog koncila.



nedjelja, 9. srpnja 2017.

Prijedlozi bl. Ivana Merza za obnovu pobožnosti bistričkog svetišta



Bl. Ivan Merz je u tekstu Bistričko proštenište (1922.) iznio niz vrijednih prijedloga kako da se obnovi pravi duh pobožnosti na našim pučkim proštenjima, naročito u Mariji Bistrici.

Prvo, da izdvojim ono najvažnije, što je svojevrsni "conditio sine qua non":
"Katoličko društvo, koje je od Mahnićeve epohe imalo tu providencijalnu misiju da zaustavi naglu dekristijanizaciju našega naroda i bude uvijek prvoborcem za njegovu vjersku obnovu, moralo bi prvom zgodom organizirati jedno narodno proštenje u kojemu bi ono prednjačilo svojom pobožnošću. Tom prilikom se ne bi morao samo očigledno bojkotirati alkoholizam koji je na žalost još uvijek bitno vezan uz naša prošteništa, već bi morao narod, vođen svojim dušobrižnicima, provesti cijelo vrijeme u molitvi i u postu pjevajući vjerske pjesme i položivši zavjet da će svaki pojedinac sebe obnoviti i nastojati pridobiti za Isusa Krista okolinu u kojoj živi."

Bl. Ivan Merz predlaže da Marija Bistrica postane središte gregorijanske glazbe u našim krajevima, u duhu motuproprija sv. Pija X. Tra le sollecitudini (od 22. studenog1903.):
"Marija Bistrica bi osim toga mogla postati jedno središte za obnovu naše crkvene glazbe u gregorijanskome duhu. Mnogi svećenici, koji se tamo sastaju za velikih proštenja, mogli bi pjevati u zboru (barem tercu, misu, sextu, vespere i kompletorij) i tako uputiti i sâm narod u ljepotu crkvene glazbe. Za tim treba težiti to više što su prijašnji župnici imali pravo služiti pontifikalne mise. Kad bi se to sve provelo i u tu svrhu sakupilo milodarâ, Marija Bistirica bi mogla postati jedan veličanstven umjetnički Kredo katoličkih Hrvata."

Na kraju Merz program obnove tog marijanskog svetišta sažima u tri točke:
"Ako dakle želimo da Marija Bistrica zadobije onaj prestiž koji jedno katoličko proštenište mora imati, trebalo bi za sada:
1. osnovati jedan odbor stručnjaka na svim područjima katoličkoga života koji bi djelom i savjetom nastojao pridići ovo svetište,
2. uvesti za vrijeme proštenja obrede kako ih propisuje motu proprio od 22. studenoga 1903.
3. organizirati što prije jedno uzorno proštenje katoličkog đaštva."




subota, 8. srpnja 2017.

Posljednja molitva sv. Ćirila



Stari životopisi sv. Ćirila i Metoda spominju jednu osobito nadahnutu molitvu, koju je sv. Ćiril izgovorio na svojoj samrti.  Ta je molitva dospjela i u čitanja u nekim starim hrvatskim glagoljskim časoslovima.

Jedna od najpoznatijih sačuvanih glagoljskih knjiga je II. novljanski brevijar iz 1495., kojemu je glavni autor čuveni pop Martinac. U tom se brevijaru inače nalazi i ono potresno svjedočanstvo o kobnoj bitci na Krbavskom polju 1493. i o turskim zločinima nad hrvatskim narodom.


II. novljanski brevijar (1495. god.)


Među mnogobrojnim svetačkim službama u novljanskom brevijaru, nalazimo i oficij za blagdan sv. Ćirila i Metoda. U staro vrijeme, naši su svećenici-glagoljaši slavili blagdan sv. Ćirila i Metoda 14. veljače, na blagdan sv. Valentina (zato što je sv. Ćiril umro 14. veljače 869.).

Oficij za 14. veljače u tom brevijaru je prvenstveno o sv. Ćirilu i Metodu, uz spomen sv. Valentina.
Čitanja u prvom i drugom nokturnu govore o misiji sv. Ćirila i Metoda u Moravskoj. Najdojmljiviji je opis posljednje molitve sv. Ćirila, koju je izgovorio na samrti.
U toj molitvi, sv. Ćiril moli za svoje vjerno stado, zapravo za sve slavenske narode, da ih Gospodin Bog sačuva u pravoj vjeri i izbavi "ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi".
I da uništi krivovjerje krivovjeraca: "i pogubi jeretičasku jeres" - ili kako je to nadbiskup Karaman preveo na latinski: "et destrue haereticorum haeresim".


Cijeli taj dio čitanja u brevijaru glasi ovako, u crkvenoslavenskom izvorniku:
"I jako približi se vrĕme odšastija jego ot sego vĕka, vazdvig rucĕ svoji k nebesi i pomoli se k Gospodevĕ, sa slzami reki: 'Gospodi Bože, iže jesi anjeli tvoje bespltnije va službu istavil sebĕ , nebo propev, zemlju osnoval, i vsa sušćaja ot nebitija v bitije privel, iže vsegda tvoriši volju bojećih se tebe i hranećih zapovĕdi tvoje, usliši molitav moju, i vĕrnije stado tvoje. I nimže me bĕ pristavil neključimago i nedostojnago raba svojego, izbavi je ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi, i ot vsakago hulnago i jerĕtičaskago jazika glagoljuća hulu na te, i pogubi jeretičasku jeres, i vzrasti Crkve tvojeje množastvo. I vse jedinodušnije sakupiti stvori, izredi ni ljudi jedinomisleše v rĕsnotivnoj vĕri tvojej, i pravu ispovĕd vdahni v srdca ih, i slovo tvojego učenija. Tvoj bo jest dar, ašće i nas prijal jesi nedostojnije na propovĕdanije Hrista tvojego. Blagodĕjanija že tvorešća, ugodnija tebĕ, ježe mi bĕ prĕdal, jako tvoje tebi predaju, ustroji silnoju desnicu tvoju, da vsi proslavet ime tvoje vlasti, Trojičraja.' 
Celov že vse celovom svetim i reče: 'Blagosloven Gospod iže ne dast nas v rucĕ nenavidimim vragom našim, na i sĕt lečućih nam skruši se, i izbavi ni ot istlenanih.' I sije rek uspja o Gospodĕ."

Na hrvatskom bi to glasilo ovako:
"I kako se približilo vrijeme njegova odlaska sa ovoga svijeta, podigao je svoje ruke k nebesima i pomolio se Gospodinu, sa suzama govoreći: 'Gospodine Bože, koji si anđele svoje bestjelesne sebi ostavio na službu, rasprostirući nebo, osnivajući zemlju, i sve što postoji izveo iz nepostojanja u postojanje, koji uvijek činiš volju onih koji te se boje i čuvaju tvoje zapovijedi, usliši molitvu moju i svoje vjerno stado. I kome si me postavio, beskorisnoga i nedostojnoga sluga svoga, izbavi ga od svake bezbožne i poganske zloće, i od svakoga huliteljskog i krivovjerskog jezika koji govori hulu protiv tebe; i uništi krivovjerje krivovjeraca, i umnoži brojnost tvoje Crkve. I učini da se svi jednodušno skupe, i ujedini ljude u jednomišljenju i istinitoj tvojoj vjeri, i udahni pravu ispovijest u njihova srca i riječ tvoga nauka. Jer tvoj je dar što si nas nedostojne primio na propovijedanje Krista tvoga. Blagodati čineći koje su tebi ugodne, koje si mi dao, kao tvoje vraćam tebi; postavi svoju moćnu desnicu da svi slave ime tvoje vlasti, sveto Trojstvo.'
A poljubivši sve svetim poljupcem, reče: 'Blagoslovljen Gospodin, koji nas nije predao u ruke naših nevidljivih neprijatelja, već je i uništio zamku koju su nam postavili oni koji vrebaju na nas, i izbavi nas od propadljivoga.' To rekavši, usne u Gospodinu."

U jednom prastarom brevijaru u Zaglavu na Dugom otoku, nalazio se vrlo sličan oficij sv. Ćirila i Metoda, sa više-manje identičnim čitanjima. Taj je oficij zadarski nadbiskup Matej Karaman u 18. stoljeću preveo na latinski. Tako da imamo i latinski tekst ovih čitanja o sv. Ćirilu i Metodu.

Ovako glasi onaj gore navedeni dio s molitvom sv. Ćirila, prema Karamanovom prijevodu:
"Utque appropinquavit tempus discessus eius ab hoc saeculo, elevatis manibus suis ad coelum oravit ad Dominum cum lacrymis dicens: 'Domine Deus, qui angelos tuos incorporeos in ministerium servasti tibi, coelum extendens, terram fundans, et omnia quae sunt de non esse ad esse perduxisti, qui semper facis voluntatem timentium te et custodientium mandata tua, exaudi orationem meam et fidelem gregem tuum. Ad quos me, Deus, praefeceras inutilem et indignum servum tuum, libera eos ab omni impia et pagana malignitate, et ab omni blasphema et verbosa haeretica lingua loquente blasphemiam in te, et destrue haereticorum haeresim, et redde Ecclesiae tuae multitudinem. Et omnes unanimes fac congregentur et conjunge homines unanimiter cogitantes in veraci fide tua, et veram confessionem inspira in corda eorum; et eloquia tuae doctrine. Tuum enim est donum, si et nos indignos asumpsisti ad praedicationem Christi tui. Beneficia autem facientia gratos tibi, quae mihi tradidisti, tamquam tua tibi trado; dispone potentem dexteram tuam, ut omnes glorificent nomen tuae potentiae, Trinitas.'
Et osculatus omnes osculo sancto, dixit: 'Benedictus Deus, qui non dedit nos in manus invisibilium hostium nostrorum, sed et laqueus insidiantium nobis contritus est, et libera nos de corruptibilibus.' Hoc dicto obdormivit in Domino."

Ako možda želite ponešto detaljnije znati o svemu ovome, pročitajte rad Ivana Berčića: Dvie službe rimskog obreda za svetkovinu sv. Ćirila i Metuda
Rad je objavljen nakon Berčićeve smrti, pa je na početku stavljen nekrolog Vatroslava Jagića (koji možete slobodno preskočiti, jer Jagić previše ideologizira stvari).


petak, 7. srpnja 2017.

Odakle takva nepostojanost?

Sveci su nam ostavili primjer ustrajnosti u katoličkoj vjeri - unatoč svim nevoljama - sve do kraja života. Pogledajmo samo našu crkvenu povijest: bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina i tolike druge.

Gledajući te pozitivne primjere može nam se dogoditi da zaboravimo da je bilo i suprotnih primjera - negativnih primjera, i to puno, strahovito puno...
Uzmimo samo žalosne slučajeve u zadnjih 100 godina: žuti pokret početkom 1920-ih, zatim filokomunistička svećenička udruženja u 1950-ima, pa TDKS u 1970-ima i 80-ima.

Nije ni među laicima situacija bila bajna. Sjetimo se svih onih desetaka tisuća laika koji su se učlanili u Komunističku partiju. Dakle, ljudi koji su kršteni i odgojeni kao katolici, odjednom napuštaju vjeru i uključuju se u Partiju, za koju znaju da se bori protiv vjere. A sve zbog prolaznih materijalnih probitaka.
Što reći o tim ljudima? Možemo ih usporediti s onima koji su za vrijeme turske vladavine prelazili na islam; samo zbog materijalne koristi: prodali vjeru za večeru.

I mnogi istaknuti vođe komunističke partije, poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, pa i samog Josipa Broza Tita, kršteni su u Katoličkoj Crkvi i slušali su vjeronauk u pučkoj školi - i to onaj pravi vjeronauk, ne ovaj današnji modernistički pseudo-vjeronauk, nego onu pravu tradicionalnu pouku katekizma. I opet ih to nije spriječilo da postanu progonitelji Crkve.

No, ipak su najveće razočaranje svećenici koji su se pridružili komunistima, kao Svetozar Ritig i ostali udruženjaši. I danas se čudimo nad okorjelošću tih udruženjaša, koji su se oglušili na tolike molbe svojih biskupa da ne ulaze u udruženje.

Pada mi na pamet pismo koje je biskup Josip Pavlišić poslao u svibnju 1953. jednom svećeniku koji se namjeravao učlaniti u Udruženje. U tom pismu biskup otvoreno govori tom svećeniku da će biti suspendiran, ako uđe u udruženje. Dojmljive su riječi kojima biskup Pavlišić upozorava tog svećenika da ne vjeruje komunistima:
"Ako vam neki bezbožac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni, da to ne čini ni iz ljubavi prema vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi... [N]emojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke."

No, ova biskupova upozorenja nisu ništa pomogla, i taj se nesretni svećenik uključio u Udruženje, gdje je postao jedan od vodećih članova.

Odakle takva nepostojanost... čak i kod svećenika i redovnika?
Rekao bih, od prevelike izloženosti ovome svijetu: od previše kontakta s pokvarenošću ovoga svijeta.

Sv. Ljudevit Marija Grignion je još u 18. stoljeću napisao:
"Teško je ustrajati u stanju milosti zbog pokvarenosti svijeta. Svijet je danas toliko pokvaren, da i sama redovnička srca nužno mrlja, ako ne i njegovo blato, ali barem njegova prašina: tako da je neka vrsta čuda, ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; posred ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi."

Ako je to vrijedilo u 18. stoljeću, onda znate da to danas vrijedi još sto puta više, jer je danas svijet daleko pokvareniji nego u prijašnjim stoljećima. Današnji je svijet upravo izopačen.

Osim izloženosti svijetu, problem je i u urođenoj pokvarenosti koju čovjek nosi u sebi, a koja je posljedica istočnog grijeha. Zbog te urođene pokvarenosti, čovjek je izrazito sklon na zlo i grijeh. Samo mu daj priliku, i on će sagriješiti.

Ove istine o čovjeku ne čuju se baš često u naše vrijeme. Od vremena "postkoncilske obnove", preko svake mjere se veliča "dostojanstvo ljudske osobe".
Taj novi humanistički i antropocentrični kvazi-kult ne dopušta realan pogled na pravo stanje čovjeka.

Kao protulijek za modernistički humanizam, navodim riječi sv. Ljudevita Marije Grigniona o pokvarenosti čovjeka (prema starijem hrvatskom prijevodu svečeve Rasprave o pravoj pobožnosti iz 1944. god.)










I ono što svetac kaže na 87.-89.:




nedjelja, 2. srpnja 2017.

Zapanjujuća sličnost između zahtjeva "žutog pokreta" i postkoncilskih reformi

Naslovnica knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS"


Žuti pokret je bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.

Žuti pokret je tražio "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.
Među zahtjevima je bilo i uvođenje međureligijskog programa u sjemeništa. Oni su doslovno tražili (citiram): "da se sve teološke discipline uče s osobitim obzirom na nauke i ustanove anglikanske te srpsko-pravoslavne crkve".


Evo prve stranice te njihove "rezolucije" u žutoj knjižici...




A što tek kažete na ove zahtjeve? Zvuči poznato?




Tadašnji papa Benedikt XV. oštro je osudio ideje "žutog pokreta", kao i zahtjeve sličnog pokreta koji se još prije pojavio među svećenicima u Češkoj.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer u okružnici iz svibnja 1920. osuđuje žuti pokret, a za "reformske ideje" kaže: "Neke su od njih bar na oko bezazlene, ali ako se uzme na um duh, kojim odiše čitav taj pokret, vodi on nužno do otpada od Crkve, do skizme."

Katolički tisak je pisao da žuti pokret djeluje s podrškom slobodnozidarskih medija, koji ga koriste za rušenje morala, vjere i Crkve. Stjepan Bakšić je u Katoličkom listu (ožujak 1920.) napisao da je "žuti pokret zli plod nezdravog društvenog millieua i odraz nezdrave duševnosti pojedinaca".

Pokušaji da se "žuti svećenici" dovedu u red bili su različitog uspjeha. Na tome se naročito angažirao biskup Josip Lang, koji je uspio obratiti neke od njih i vratiti ih na pravi put. Biskup Lang je silno patio zbog onih svećenika koji su tvrdokorno ostali pri svojim zabludama - u krivovjerju i otpadu.

Na kraju je nadbiskup Bauer počeo energično primijenjivati crkvene kazne protiv pripadnika žutog pokreta: neke je suspendirao, a neke izopćio iz Crkve. 
Tako je skršen "žuti pokret" u Hrvatskoj.
Biskupi su također pozivali da se pokorničkim djelima dade zadovoljština za uvrede koje su žuti otpadnici nanijeli svojim sablažnjivim ponašanjem i zahtjevima.

No, što se dogodilo 50 godina poslije ovih događaja?
U reformama poslije Drugoga vatikanskog koncila uvedeno je praktički sve ono što je "žuti pokret" tražio: 
- uveden narodni jezik u liturgiju
- ukinuti su svi postovi (ostao je još samo post na Čistu srijedu i Veliki petak)
- časoslov skraćen do krajnosti i de facto postao fakultativan
- dopušteno da svećenici nose civilnu odjeću
- uvedeni srdačni "ekumenski" odnosi s krivovjercima ("anglikancima") i raskolnicima
- demokratizacija preko kolegijalizma
- "otvaranje prema svijetu"


Sve ono što su tražili "žuti svećenici" (i zbog čega su na kraju izopćeni iz Crkve!) uvedeno je postkoncilskim reformama!
Što su si o tome samo mislili stariji vjernici krajem 1960-ih, koji su se dobro sjećali kako je zagrebački nadbiskup Bauer izopćio "žute svećenike", a sad se odjednom uvode stvari zbog kojih su oni izopćeni?

Možda to i ne bi bilo toliko šokantno da crkveni autoriteti u Hrvatskoj nisu cijelo vrijeme (praktički sve do II. vatikanskog koncila) odlučno tvrdili da nikada neće pristati na zahtjeve žutog pokreta.
Tako, na primjer, Dragutin Kniewald još 1937. u svojoj Liturgici (str. 31.) kaže glede zahtjeva otpalih "žutih" svećenika oko uvođenja narodnog jezika u liturgiju:
"Razumljivo je da Katolička Crkva ne prihvaća tražbine otpadnika i svojih neprijatelja; tražbine koje praktički potkapaju srž cijelog kršćanstva."

To je tada bilo razumljivo i samo po sebi očito. Zašto? Zato što to nije prvi put da se Crkva morala boriti protiv takvih zahtjeva. Praktički svi heretici u zadnjih tisuću godina imali su vrlo slične zahtjeve: od albigenza, preko husita, do protestanata, pa do modernista, žutog pokreta i neomodernista - svi su tražili skraćenje liturgije i ukidanje latinskog jezika (a time i uništenje jedinstva rimske liturgije), zatim ukidanje posta i nemrsa, drastično skraćenje odnosno ukidanje časoslova, ukidanje svećeničkog celibata, "demokratizaciju Crkve" i "otvaranje svijetu".

Težnje tih skupina nisu imale u sebi neku posebnu filozofsku pozadinu (iako se često maskiraju filozofskim i teološkim "argumentima") već su najčešće rezultat obične sirove želje za uživanjem u životu i vlastitom komocijom, koja želi maknuti sve ono što joj stoji na putu (kao post, namrs i obvezni časoslov).