nedjelja, 2. srpnja 2017.

Zapanjujuća sličnost između zahtjeva "žutog pokreta" i postkoncilskih reformi

Naslovnica knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS"


Žuti pokret je bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.

Žuti pokret je tražio "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.
Među zahtjevima je bilo i uvođenje međureligijskog programa u sjemeništa. Oni su doslovno tražili (citiram): "da se sve teološke discipline uče s osobitim obzirom na nauke i ustanove anglikanske te srpsko-pravoslavne crkve".


Evo prve stranice te njihove "rezolucije" u žutoj knjižici...




A što tek kažete na ove zahtjeve? Zvuči poznato?




Tadašnji papa Benedikt XV. oštro je osudio ideje "žutog pokreta", kao i zahtjeve sličnog pokreta koji se još prije pojavio među svećenicima u Češkoj.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer u okružnici iz svibnja 1920. osuđuje žuti pokret, a za "reformske ideje" kaže: "Neke su od njih bar na oko bezazlene, ali ako se uzme na um duh, kojim odiše čitav taj pokret, vodi on nužno do otpada od Crkve, do skizme."

Katolički tisak je pisao da žuti pokret djeluje s podrškom slobodnozidarskih medija, koji ga koriste za rušenje morala, vjere i Crkve. Stjepan Bakšić je u Katoličkom listu (ožujak 1920.) napisao da je "žuti pokret zli plod nezdravog društvenog millieua i odraz nezdrave duševnosti pojedinaca".

Pokušaji da se "žuti svećenici" dovedu u red bili su različitog uspjeha. Na tome se naročito angažirao biskup Josip Lang, koji je uspio obratiti neke od njih i vratiti ih na pravi put. Biskup Lang je silno patio zbog onih svećenika koji su tvrdokorno ostali pri svojim zabludama - u krivovjerju i otpadu.

Na kraju je nadbiskup Bauer počeo energično primijenjivati crkvene kazne protiv pripadnika žutog pokreta: neke je suspendirao, a neke izopćio iz Crkve. 
Tako je skršen "žuti pokret" u Hrvatskoj.
Biskupi su također pozivali da se pokorničkim djelima dade zadovoljština za uvrede koje su žuti otpadnici nanijeli svojim sablažnjivim ponašanjem i zahtjevima.

No, što se dogodilo 50 godina poslije ovih događaja?
U reformama poslije Drugoga vatikanskog koncila uvedeno je praktički sve ono što je "žuti pokret" tražio: 
- uveden narodni jezik u liturgiju
- ukinuti su svi postovi (ostao je još samo post na Čistu srijedu i Veliki petak)
- časoslov skraćen do krajnosti i de facto postao fakultativan
- dopušteno da svećenici nose civilnu odjeću
- uvedeni srdačni "ekumenski" odnosi s krivovjercima ("anglikancima") i raskolnicima
- demokratizacija preko kolegijalizma
- "otvaranje prema svijetu"


Sve ono što su tražili "žuti svećenici" (i zbog čega su na kraju izopćeni iz Crkve!) uvedeno je postkoncilskim reformama!
Što su si o tome samo mislili stariji vjernici krajem 1960-ih, koji su se dobro sjećali kako je zagrebački nadbiskup Bauer izopćio "žute svećenike", a sad se odjednom uvode stvari zbog kojih su oni izopćeni?

Možda to i ne bi bilo toliko šokantno da crkveni autoriteti u Hrvatskoj nisu cijelo vrijeme (praktički sve do II. vatikanskog koncila) odlučno tvrdili da nikada neće pristati na zahtjeve žutog pokreta.
Tako, na primjer, Dragutin Kniewald još 1937. u svojoj Liturgici (str. 31.) kaže glede zahtjeva otpalih "žutih" svećenika oko uvođenja narodnog jezika u liturgiju:
"Razumljivo je da Katolička Crkva ne prihvaća tražbine otpadnika i svojih neprijatelja; tražbine koje praktički potkapaju srž cijelog kršćanstva."

To je tada bilo razumljivo i samo po sebi očito. Zašto? Zato što to nije prvi put da se Crkva morala boriti protiv takvih zahtjeva. Praktički svi heretici u zadnjih tisuću godina imali su vrlo slične zahtjeve: od albigenza, preko husita, do protestanata, pa do modernista, žutog pokreta i neomodernista - svi su tražili skraćenje liturgije i ukidanje latinskog jezika (a time i uništenje jedinstva rimske liturgije), zatim ukidanje posta i nemrsa, drastično skraćenje odnosno ukidanje časoslova, ukidanje svećeničkog celibata, "demokratizaciju Crkve" i "otvaranje svijetu".

Težnje tih skupina nisu imale u sebi neku posebnu filozofsku pozadinu (iako se često maskiraju filozofskim i teološkim "argumentima") već su najčešće rezultat obične sirove želje za uživanjem u životu i vlastitom komocijom, koja želi maknuti sve ono što joj stoji na putu (kao post, namrs i obvezni časoslov).

Broj komentara: 9:

  1. Treba istaknuti da "žuti pokret" nije bio prvi pokret toga tipa u Hrvatskoj. Za vrijeme revolucije 1848. god., pojavio se također među svećenicima u Zagorju liberalni pokret koji je tražio ukidanje celibata i obveznog časoslova. Najpoznatiji predstavnik tog pokreta je svećenik i pjesnik Pavao Štoos.
    Srećom, kardinal Juraj Haulik je brzo i efikasno suzbio djelovanje tih buntovnika. Haulik je također proveo mjere u zagrebačkoj bogosloviji koje su spriječile daljnju infiltraciju liberalnih elemenata.
    Pogledaj o tome: Govor kardinala Haulika zagrebačkim bogoslovima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Marcus Montisursinensis2. srpnja 2017. u 05:05

      Čim sam počeo čitati Vaš članak pala mi na pamet Zahtijevanja naroda iz 1848. u 30 točaka (pročitao ih je Kukuljević Sakcinski). U prvoj se traži se imenovanje Jelačića za bana.
      Nama su zanimljivije zadnje svije točke:
      29. Odmah od sada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao i světske, nesmě drugi imati obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine.
      30. Ukinutje celibata, i uvodjenje narodnog jezika u cèrkvu polog starinskog hèrvatskog prava i običaja.
      Osim besprizorne tridesete točke o kojoj nemam što komentirati, prethodna je bila lijepa zahvala biskupu (kasnije nadbiskupu i kardinalu) Hauliku, Slovaku, za svu moralnu potporu procesu hrvatske etnogeneze (ne bih volio reći potporu "narodnom preporodu" jer je taj samo korak udaljen od svog brata panslavizma i po godinama starijeg i po svjetskim častima uglednijeg rođaka, mađarskog jakobinizma oličenog u luđačkim idejama Lajosa Kossutha). Mislim na Haulikovu ulogu u podizanju narodne kulture i blagostanja općenito. On je, bar po mojim skromnim saznanjima, jer teško je proći kroz maglu skrivanja činjenica raznih suprotstavjenih hegelovskih hereza (okupljanje Južnih slavena pod Karađorđevićima, izgradnja socijalizma bratskih i jedinstvenih jugoslavenskih naroda, vjekovna borba hrvatskog naroda za samostalnu državu).

      Izbriši
    2. Biskup Haulik je bio "locumtenens" banske časti 1842.-1848 (do imenovanja Jelačića), tako da je on imao u svojim rukama i svjetovnu vlast u Hrvatskoj. Njemu svakako pripadaju daleko veće zasluge, nego što mu se danas priznaju.
      Inače, revolucionarna godina 1848. se u mnogo čemu može usporediti sa 1789. godinom. Kako to da se tada pojavila nedisciplina u kleru? Zbog cijele situacije nereda na političkoj sceni Europe. Talijanski revolucionari su zauzeli Rim početkom 1849., i proglasili svrgavanje papine svjetovne vlasti, a sam papa Pio IX. je bio prisiljen napustiti Rim. U takvoj situaciji općeg meteža, nije čudo da su neki svećenici pokušali iskoristiti priliku da si "olakšaju obveze". No, biskup Haulik se odlično snašao i na vrijeme suzbio djelovanje "reformatora". Papa Pio IX. je prepoznao njegovu vjernost i sposobnost. Zato ga je i imenovao nadbiskupom i kardinalom.

      Izbriši
    3. Dodajem još samo da je Haulik često u svojim pastirskim pismima isticao junački primjer pape Pija IX., koji je radije otišao u progonstvo, nego da pristane na zahtjeve revolucionara. (Misli se na izgnanstvo Pija IX. u Gaeti od studenog 1848. do travnja 1850.)

      Izbriši
  2. Mislim da je opasnost posvjetovnječenja uvijek vrebala na svećenike. No, nakon Drugoga vatikanskog sabora dogodila se revolucionarna promjena koja se prije nije moglo ni zamisliti. Posvjetovnječenje se počelo nametati kao ZAKON od strane najviših razina hijerarhije. Danas modernistički biskupi otvoreno traže od svojih svećenika da budu posvjetovnjačeni, i proganjaju one koji se tome odupiru.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prije Drugoga vatikanskog sabora, biskupi su proganjali liberale i moderniste, a danas liberali i modernisti na biskupskim stolicama proganjaju pravovjerne tradicionalne svećenike i vjernike.

      Izbriši
  3. Čitao sam da je taj žuti pokret bio "najjači" u Koprivnici.
    Poznato je da su "žuti svećenici" javno služili mise na hrvatskom jeziku. I to onako demonstrativno na otvorenom, valjda da pokažu svoj prkos prema biskupima. To je možda bila kap koja je prelila čašu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Oni su pokušavali nasilno uzurpirati neke crkve da ih koriste za svoje "narodne mise".
      Što se pak tiče njihovih argumenata o narodnom jeziku u liturgiji, evo odličan odgovor koji im je dao list "Katolik": O narodnom jeziku u liturgiji.

      Izbriši
  4. Glavni problem žutog pokreta je bila nestrpljivost. Da su se pripadnici žutog pokreta samo malo strpili... dočekali bi Drugi vatikanski koncil, a onda bi došli na svoje.

    OdgovoriIzbriši