subota, 26. listopada 2019.

Krist - Kralj društva

Blagdan Krista Kralja u Rimskom misalu iz 1962. godine


Bl. Ivan Merz je 1926.  napisao jedan zanimljiv tekst o vlasti Krista Kralja nad ljudskim društvom. Ima vrlo vrijednih misli od kojih posebno treba istaknuti ovu: "Nije dosta da mi priznajemo Krista Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora da postane Kraljem i cijeloga javnog života; on je Bog i Gospodar svega."

To bi trebala biti polazna točka za katoličke organizacije. Konkretno, Merz je pisao taj članak za članice ženske grane orlovske organizacije, kojima poručuje da trebaju razmišljati ovako: "Mi smo članice vojujuće Crkve - Ecclesiae militantis - svaka je kršćanka vojnik, a poglavito ona koja ratuje pod zastavom katoličkih udruženja. Zato je naša dužnost da posvuda postanemo apostolkama Kristova kraljevstva naglašujući da katolkinja ne može biti članicom onih udruženja gdje se Krist ne priznaje Kraljem."


Evo tog teksta u 6. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza (Zagreb, 2015., str 353.-356.):








A sad pogledajmo cijeli članak objavljen listu Za vjeru i dom.
Iz 2. sveska Sabranih djela bl. Ivana Merza (str. 281.-282.).



subota, 5. listopada 2019.

"Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka" (1 Iv 2, 17)

Misa za blagdan sv. Franje Asiškoga u franjevačkom misalu (Missale Romano-Seraphicum) iz 1844. godine


Blagdan sv. Franje (4. listopada) dobra je prigoda da progovorimo o jednom važnom aspektu tradicionalnih molitava Crkve, koji je u (postkoncilskom) novom obredu u potpunosti izbrisan. Govorimo o onoj tako čestoj molitvi u našoj Tradiciji: da kao vjernici preziremo zemaljsko, a težimo za nebeskim.

U tradicionalnom obredu, zborna molitva na blagdan sv. Franje glasi:
"Deus, qui Ecclesiam tuam beati Francisci meritis fetu novae prolis amplificas: tribue nobis; ex eius imitatione, terrena despicere, et caelestium donorum semper participatione gaudere. Per Dominum..."

("Bože, koji Crkvu svoju zaslugama blaženoga Franje umnažaš novim potomstvom; udijeli nam da po njegovu primjeru zemaljsko preziremo i vazda se radujemo što smo dionici nebeskih darova. Po Gospodinu...")

Ovo je veoma česta molba u tradicionalnom rimskom obredu. Naći ćete ju u različitim oblicima, i u misama "de tempore", i u svetačkim misama. Evo, primjerice, popričesna molitva na spomendan našega sv. Nikole Tavelića glasi:
"Fulciat nos, quaesumus Domine, iuge gratiae tuae praesidium; ut, imitantes beatum Nicolaum martyrem tuum, discamus terena cuncta pro tui nominis amore despicere, et exoptare caelestia. Per Dominum..."
("Neka nas utvrdi, molimo Gospodine, obrana tvoje nepresušne milosti; da nasljedujući blaženoga Nikolu mučenika tvoga, učimo za ljubav tvoga imena prezirati sve što je zemaljsko i tražiti nebesko. Po Gospodinu...")

Da navedemo još jedan primjer, popričesna molitva na dan sv. Ćirila i Metoda (7. srpnja) glasi:
"Quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nobis munera dignaris praebere caelestia, intercedentibus sanctis tuis Cyrillo et Methodio, despicere terrena concedas. Per Dominum..."
("Molimo, svemogući Bože, da ti, koji si se udostojao dati nam nebeske darove, dadeš po zagovoru svetih svojih Ćirila i Metoda da preziremo zemaljsko. Po Gospodinu...")

Mogao bih ovdje navesti još barem desetak sličnih primjera iz tradicionalnog Rimskog misala. No, tijekom postkoncilske liturgijske reforme sve su takve molitve uklonjene iz novog misala. Reformatorima je očito smetala molba da preziremo zemaljsko. To nimalo ne čudi, kad znamo da su modernisti zaljubljeni u ovaj svijet i u ovozemaljsko, pa im nikako nisu odgovarale tradicionalne molitve.
Većina je tih starih molitava ili u potpunosti izbrisana ili pak izmijenjena tako da odgovara "modernom vremenu". Najpoznatiji primjer je popričesna molitva 2. nedjelje došašća.
U tradicionalnom obredu popričesna molitva 2. nedjelje došašća glasi:
"Repleti cibo spiritualis alimoniae, supplices te, Domine, deprecamur: ut hujus participatione mysterii, doceas nos terrena despicere et amare caelestia. Per Dominum..."
("Nasićeni duhovnom hranom smjerno te molimo, Gospodine, da nas učešćem u ovom otajstvu naučiš prezirati što je zemaljsko, a ljubiti što je nebesko. Po Gospodinu...")

A ovako je izmijenjena u novom obredu:
"Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti."

Ovim izmjenama, novo-reformatori su okrenuli leđa i Svetome pismu i cijeloj dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve. 
Naime, izraz "prezirati zemaljsko" izričito koriste sveti oci i crkveni naučitelji bezbroj puta, kad govore o zahtjevima kršćanskog života.

Tako sv. Augustin u svojim razmatranjima (Meditationes, cap. 1.) moli za dar da može: "terrena calcare, coelestia sitire" ("pregaziti zemaljsko, žeđati za nebeskim").

Sv. Grgur Veliki navodi preziranje svijeta i odijeljenost od svjetovnih stvari kao svojevrstan uvjet za dostojno prinošenje svete misne žrtve, pa i za općenitu uspješnost molitve i pobožnosti (Dijalozi, lib. IV., cap. 58.):
"Debemus itaque praesens saeculum velquia iam conspicimus defluxisse, tota mente contemnere, quotidiana Deo lacrymarum sacrificia, quotidianas carnis eius et sanguinis hostias immolere. Haec namque singulariter victima ab aeterno interitu animam salvat, quae illam nobis mortem Unigeniti per mysterium reparat, qui licet resurgens a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur (Rom. 6, 9), tamen in semetipso immortaliter atque incorruptibiliter vivens, pro nobis iterum in hoc mysterio sacrae oblationis immolatur."

("Dužni smo stoga ovaj svijet svom dušom prezirati, osobito zato što već vidimo da iščezava, [i] svakodnevno Bogu žrtve suzâ, svakodnevne žrtve njegova Tijela i Krvi žrtvovati. Ova naime osobita žrtva spašava dušu od vječne propasti, jer nam obnavlja smrt Jedinorođenca po otajstvu, koji premda uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, i smrt više njime ne gospoduje (Rim 6, 9), ipak sam u sebi besmrtno i neraspadljivo živeći, za nas se opet žrtvuje u ovom otajstvu svetoga prinosa.")

Sv. Grgur Veliki govoreći o konkretnim primjerima svetih ljudi u svojim Dijalozima, uvijek ističe njihovu odijeljenost od svijeta i prezir prema ovozemaljskom. Na primjer o sv. Konstanciju Ankonskom piše ovako (Dijalozi, lib. I., cap. 5.):
"Iuxta eam namque civitatem ecclesia beati martyris Stephani sita est, in qua vir vitae venerabilis, Constantius nomine, mansionarii functus officio deserviebat: cuius sanctitatis opinio sese ad notitiam hominum longe lateque tetenderat, quia idem vir funditus terrena despiciens, toto annisu mentis ad sola coelestia flagrabat."

("Pokraj toga se naime grada [Ancona, op. A.C.] nalazi crkva blaženoga mučenika Stjepana, u kojoj je posluživao muž časnoga života, imenom Konstancije, u službi sakristana: čiji se glas o svetosti proširio nadaleko i naširoko u mišljenju ljudi, jer je taj muž stubokom prezirući zemaljsko, svim snagama duše gorio samo za nebesko.")

Ovo je inače, po sv. Grguru, karakteristika svih svetaca (Moralium in Job, l. 26., c. 17.):
"Mentes quippe sanctorum transitoria cuncta despiciunt" 
("Duše naime svetih preziru sve što je prolazno")

Da je to istinski stav Crkve, vidimo i po tome što u tradicionalnom časoslovu na blagdane svetaca-ispovjednika (priznavalaca) u drugoj večernjoj antifona za Magnificat glasi:
"Hic vir despiciens mundum et terrena, triumphans, divitias caelo condidit ore, manu."
("Ovaj je muž prezirući svijet i zemaljsko, pobjeđujući stekao bogatstvo na nebu ustima, rukom.")


Rimski brevijar iz 1942. godine


Kroz mnoga stoljeća, u kršćanskoj je literaturi preziranje svijeta jedna od glavnih tema. O njoj su pisane čitave rasprave. Spomenimo, na primjer, djelo pape Inocenta III. iz njegovih kardinalskih dana De contemptu mundi (De miseria conditionis humanae).
Bilo bi suvišno nabrajati koliko se o istoj temi pisalo i u popularnoj duhovnoj literaturi. Dovoljno je spomenuti djelo Tome Kempenca De imitatione Christi.

Moramo također istaknuti da je takav, da tako kažemo, radikalan otklon od svijeta itekako utemeljen na Svetome pismu, koje kaže:  
"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)

"Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4)

"Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)

Na kraju krajeva, to i jest jedan od glavnih razloga za celibat klerika: da klerici i redovnici ne budu privezani uz zemaljsko, uz zemaljske želje i brige, koje ženidba uvijek nosi sa sobom.
Sjetimo se što kaže sv. Pavao:
"Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen." (1 Kor 7, 32-33)

Naravno, od običnih vjernika-laika se ne očekuje onaj stupanj odijeljenosti od svijeta, koji se očekuje od klerika i redovnika. Međutim, svi kršćani bez iznimke moraju više ljubiti nebesko, nego zemaljsko. Moraju daleko više ljubiti vječni život, nego prolazni zemaljski život. Moraju više raditi za spasenje svojih duša, nego za bilo kakve zemaljske uspjehe.
"sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!" (Fil 2, 12)

Svim vjernicima upravo u tome može biti uzor sv. Franjo. U čemu je veličina sv. Franje?
On je rođen i odrastao u bogatoj obitelji. Dobrovoljno je napustio svo to bogatstvo i prigrlio pokornički život u krajnjem siromaštvu.

To je upravo suprotno od ovozemaljske logike. Ljudi bježe od siromaštva. Evo, i svi ovi imigranti iseljavaju iz siromašnih zemalja i odlaze u najbogatije zemlje Zapada. Bježe iz siromaštva u bogatstvo.

A sv. Franjo je učinio upravo suprotno! On je iz bogatstva pobjegao u siromaštvo. On je doista prezreo bogatstvo. Prezreo je ovozemaljsko. Prezreo je sve ono što ovaj svijet ljubi: novac, časti, strasti i užitke.

I zato dolikuje da baš na blagdan sv. Franje molimo na sv. misi "da po njegovom primjeru preziremo zemaljsko".