subota, 5. listopada 2019.

"Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka" (1 Iv 2, 17)

Misa za blagdan sv. Franje Asiškoga u franjevačkom misalu (Missale Romano-Seraphicum) iz 1844. godine


Blagdan sv. Franje (4. listopada) dobra je prigoda da progovorimo o jednom važnom aspektu tradicionalnih molitava Crkve, koji je u (postkoncilskom) novom obredu u potpunosti izbrisan. Govorimo o onoj tako čestoj molitvi u našoj Tradiciji: da kao vjernici preziremo zemaljsko, a težimo za nebeskim.

U tradicionalnom obredu, zborna molitva na blagdan sv. Franje glasi:
"Deus, qui Ecclesiam tuam beati Francisci meritis fetu novae prolis amplificas: tribue nobis; ex eius imitatione, terrena despicere, et caelestium donorum semper participatione gaudere. Per Dominum..."

("Bože, koji Crkvu svoju zaslugama blaženoga Franje umnažaš novim potomstvom; udijeli nam da po njegovu primjeru zemaljsko preziremo i vazda se radujemo što smo dionici nebeskih darova. Po Gospodinu...")

Ovo je veoma česta molba u tradicionalnom rimskom obredu. Naći ćete ju u različitim oblicima, i u misama "de tempore", i u svetačkim misama. Evo, primjerice, popričesna molitva na spomendan našega sv. Nikole Tavelića glasi:
"Fulciat nos, quaesumus Domine, iuge gratiae tuae praesidium; ut, imitantes beatum Nicolaum martyrem tuum, discamus terena cuncta pro tui nominis amore despicere, et exoptare caelestia. Per Dominum..."
("Neka nas utvrdi, molimo Gospodine, obrana tvoje nepresušne milosti; da nasljedujući blaženoga Nikolu mučenika tvoga, učimo za ljubav tvoga imena prezirati sve što je zemaljsko i tražiti nebesko. Po Gospodinu...")

Da navedemo još jedan primjer, popričesna molitva na dan sv. Ćirila i Metoda (7. srpnja) glasi:
"Quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nobis munera dignaris praebere caelestia, intercedentibus sanctis tuis Cyrillo et Methodio, despicere terrena concedas. Per Dominum..."
("Molimo, svemogući Bože, da ti, koji si se udostojao dati nam nebeske darove, dadeš po zagovoru svetih svojih Ćirila i Metoda da preziremo zemaljsko. Po Gospodinu...")

Mogao bih ovdje navesti još barem desetak sličnih primjera iz tradicionalnog Rimskog misala. No, tijekom postkoncilske liturgijske reforme sve su takve molitve uklonjene iz novog misala. Reformatorima je očito smetala molba da preziremo zemaljsko. To nimalo ne čudi, kad znamo da su modernisti zaljubljeni u ovaj svijet i u ovozemaljsko, pa im nikako nisu odgovarale tradicionalne molitve.
Većina je tih starih molitava ili u potpunosti izbrisana ili pak izmijenjena tako da odgovara "modernom vremenu". Najpoznatiji primjer je popričesna molitva 2. nedjelje došašća.
U tradicionalnom obredu popričesna molitva 2. nedjelje došašća glasi:
"Repleti cibo spiritualis alimoniae, supplices te, Domine, deprecamur: ut hujus participatione mysterii, doceas nos terrena despicere et amare caelestia. Per Dominum..."
("Nasićeni duhovnom hranom smjerno te molimo, Gospodine, da nas učešćem u ovom otajstvu naučiš prezirati što je zemaljsko, a ljubiti što je nebesko. Po Gospodinu...")

A ovako je izmijenjena u novom obredu:
"Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti."

Ovim izmjenama, novo-reformatori su okrenuli leđa i Svetome pismu i cijeloj dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve. 
Naime, izraz "prezirati zemaljsko" izričito koriste sveti oci i crkveni naučitelji bezbroj puta, kad govore o zahtjevima kršćanskog života.

Tako sv. Augustin u svojim razmatranjima (Meditationes, cap. 1.) moli za dar da može: "terrena calcare, coelestia sitire" ("pregaziti zemaljsko, žeđati za nebeskim").

Sv. Grgur Veliki navodi preziranje svijeta i odijeljenost od svjetovnih stvari kao svojevrstan uvjet za dostojno prinošenje svete misne žrtve, pa i za općenitu uspješnost molitve i pobožnosti (Dijalozi, lib. IV., cap. 58.):
"Debemus itaque praesens saeculum velquia iam conspicimus defluxisse, tota mente contemnere, quotidiana Deo lacrymarum sacrificia, quotidianas carnis eius et sanguinis hostias immolere. Haec namque singulariter victima ab aeterno interitu animam salvat, quae illam nobis mortem Unigeniti per mysterium reparat, qui licet resurgens a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur (Rom. 6, 9), tamen in semetipso immortaliter atque incorruptibiliter vivens, pro nobis iterum in hoc mysterio sacrae oblationis immolatur."

("Dužni smo stoga ovaj svijet svom dušom prezirati, osobito zato što već vidimo da iščezava, [i] svakodnevno Bogu žrtve suzâ, svakodnevne žrtve njegova Tijela i Krvi žrtvovati. Ova naime osobita žrtva spašava dušu od vječne propasti, jer nam obnavlja smrt Jedinorođenca po otajstvu, koji premda uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, i smrt više njime ne gospoduje (Rim 6, 9), ipak sam u sebi besmrtno i neraspadljivo živeći, za nas se opet žrtvuje u ovom otajstvu svetoga prinosa.")

Sv. Grgur Veliki govoreći o konkretnim primjerima svetih ljudi u svojim Dijalozima, uvijek ističe njihovu odijeljenost od svijeta i prezir prema ovozemaljskom. Na primjer o sv. Konstanciju Ankonskom piše ovako (Dijalozi, lib. I., cap. 5.):
"Iuxta eam namque civitatem ecclesia beati martyris Stephani sita est, in qua vir vitae venerabilis, Constantius nomine, mansionarii functus officio deserviebat: cuius sanctitatis opinio sese ad notitiam hominum longe lateque tetenderat, quia idem vir funditus terrena despiciens, toto annisu mentis ad sola coelestia flagrabat."

("Pokraj toga se naime grada [Ancona, op. A.C.] nalazi crkva blaženoga mučenika Stjepana, u kojoj je posluživao muž časnoga života, imenom Konstancije, u službi sakristana: čiji se glas o svetosti proširio nadaleko i naširoko u mišljenju ljudi, jer je taj muž stubokom prezirući zemaljsko, svim snagama duše gorio samo za nebesko.")

Ovo je inače, po sv. Grguru, karakteristika svih svetaca (Moralium in Job, l. 26., c. 17.):
"Mentes quippe sanctorum transitoria cuncta despiciunt" 
("Duše naime svetih preziru sve što je prolazno")

Da je to istinski stav Crkve, vidimo i po tome što u tradicionalnom časoslovu na blagdane svetaca-ispovjednika (priznavalaca) u drugoj večernjoj antifona za Magnificat glasi:
"Hic vir despiciens mundum et terrena, triumphans, divitias caelo condidit ore, manu."
("Ovaj je muž prezirući svijet i zemaljsko, pobjeđujući stekao bogatstvo na nebu ustima, rukom.")


Rimski brevijar iz 1942. godine


Kroz mnoga stoljeća, u kršćanskoj je literaturi preziranje svijeta jedna od glavnih tema. O njoj su pisane čitave rasprave. Spomenimo, na primjer, djelo pape Inocenta III. iz njegovih kardinalskih dana De contemptu mundi (De miseria conditionis humanae).
Bilo bi suvišno nabrajati koliko se o istoj temi pisalo i u popularnoj duhovnoj literaturi. Dovoljno je spomenuti djelo Tome Kempenca De imitatione Christi.

Moramo također istaknuti da je takav, da tako kažemo, radikalan otklon od svijeta itekako utemeljen na Svetome pismu, koje kaže:  
"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)

"Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4)

"Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)

Na kraju krajeva, to i jest jedan od glavnih razloga za celibat klerika: da klerici i redovnici ne budu privezani uz zemaljsko, uz zemaljske želje i brige, koje ženidba uvijek nosi sa sobom.
Sjetimo se što kaže sv. Pavao:
"Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen." (1 Kor 7, 32-33)

Naravno, od običnih vjernika-laika se ne očekuje onaj stupanj odijeljenosti od svijeta, koji se očekuje od klerika i redovnika. Međutim, svi kršćani bez iznimke moraju više ljubiti nebesko, nego zemaljsko. Moraju daleko više ljubiti vječni život, nego prolazni zemaljski život. Moraju više raditi za spasenje svojih duša, nego za bilo kakve zemaljske uspjehe.
"sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!" (Fil 2, 12)

Svim vjernicima upravo u tome može biti uzor sv. Franjo. U čemu je veličina sv. Franje?
On je rođen i odrastao u bogatoj obitelji. Dobrovoljno je napustio svo to bogatstvo i prigrlio pokornički život u krajnjem siromaštvu.

To je upravo suprotno od ovozemaljske logike. Ljudi bježe od siromaštva. Evo, i svi ovi imigranti iseljavaju iz siromašnih zemalja i odlaze u najbogatije zemlje Zapada. Bježe iz siromaštva u bogatstvo.

A sv. Franjo je učinio upravo suprotno! On je iz bogatstva pobjegao u siromaštvo. On je doista prezreo bogatstvo. Prezreo je ovozemaljsko. Prezreo je sve ono što ovaj svijet ljubi: novac, časti, strasti i užitke.

I zato dolikuje da baš na blagdan sv. Franje molimo na sv. misi "da po njegovom primjeru preziremo zemaljsko".


nedjelja, 29. rujna 2019.

Želiš li tradicije pravovjernih otaca prihvatiti, naučavati i obdržavati?



U tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja vidimo mnogo elemenata kojima je svrha osigurati da će novoposvećeni biskup propovijedati samo pravovjerni i čisti katolički nauk, ne mijenjajući u njemu ništa. To je tema koja se proteže kroz cijeli obred: od prisege na početku obreda (gdje, između ostalog, priseže da će svim silama obdržavati i činiti da drugi obdržavaju pravila svetih otaca i apostolske odredbe) do prvog stavljanja mitre na glavu novoposvećenog biskupa, kad konsekrator moli da novi biskup bude snažan borac protiv protivnika istine.

Možemo to povezati s temom mog prošlog teksta o nepromjenjivosti nauka Crkve.
Jamci te nepromjenjivosti trebali bi biti upravo biskupi, koji - kao nasljednici apostola - trebaju budno paziti da apostolski nauk i nasljeđe ostanu cjeloviti, čisti i nepovrijeđeni. Biskupi stoga imaju posebnu dužnost da se bore protiv krivovjerja i krivovjeraca.

Pogledajmo samo nekoliko primjera kako se ta dužnost očituje u tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja...
U ispitivanju budućeg biskupa na početku obreda, već treći upit glasi:
"Vis traditiones orthodoxorum Patrum, ac Decretales sanctae et Apostolicae Sedis constitutiones veneranter suscipere, docere, ac servare?"  R. "Volo."

("Želiš li tradicije pravovjernih Otaca, i dekrete i uredbe svete i Apostolske Stolice s poštovanjem prihvatiti, naučavati i obdržavati?" R. "Želim.")

Jedan od idućih upita glasi:
"Credis sanctam, catholicam, et apostolicam, unam esse veram Ecclesiam, in qua unum datur verum baptisma, et vera omnium remissio peccatorum?"  R. "Credo."

("Vjeruješ li da je sveta, katolička i apostolska Crkva jedna prava Crkva, u kojoj se daje jedno pravo krštenje, i pravo otpuštenje grijeha?" R."Vjerujem.")

Nakon toga slijedi upit:
"Anathematizas etiam omnem haeresim, extollentem se adversus hanc sanctam Ecclesiam catholicam?"  R."Anathematizo."

("Proklinješ li usto svako krivovjerje, koje se podiže protiv te svete Crkve katoličke? R. "Proklinjem.")

Pri kraju obreda, kad se novoposvećenom biskupu prvi put stavlja mitra na glavu, konsekrator moli:
"Imponimus, Domine, capiti hujus Antistitis et agonistae tui galeam munitionis et salutis, quatenus decorata facie, et armato capite, cornibus utriusque Testamenti terribilis appareat adversariis veritatis..."

("Postavljamo, Gospodine, glavi ovoga predstojnika i borca tvoga kacigu obrane i spasenja, da se urešenog lica i oružane glave, rogovima oba Zavjeta pojavi strašan protivnicima istine, i da bude snažan borac protiv njih...")

Imajući sve ovo u vidu, postaje nam jasno koliko je današnja situacija zapravo neprirodna i nenormalna, kad se na sinodama (koje su zaredale nakon II. vatikanskog koncila), pojedini biskupi pojavljuju kao revolucionari koji žele uvesti "nove nauke".
To je protivno samoj prirodi biskupske službe! Biskupi bi trebali biti čuvari crkvenog nauka i borci za njegovo očuvanje. Upravo bi se oni trebali boriti protiv novotara i "revolucionara". To je tako jasno izraženo u tradicionalnom obredu.

Možda su baš zato postkoncilski reformatori, izmišljajući nove obrede, uklonili iz novog obreda biskupskog ređenja sva gore spomenuta obilježja, ili ih razvodnili do neprepoznatljivosti.
I tako smo sad na Zapadu dobili biskupe koji misle da nisu čuvari crkvenog nauka, nego njegovi vlasnici, koji ga mogu po volji mijenjati i "prilagođavati".

A kad kod modernista počne pomama za novotarijama, tu nećete vidjeti kraja. Pogotovo kad se u sve umiješaju liberalni "stručnjaci", periti, kao "sive eminencije".

Sv. Vinko Lerinski je prije više od 1500 godina dobro opisao takve novotare u svom Commonitoriumu:
"...mirari satis nequeo tantam quorumdam hominum vesaniam, tantam excaecatae mentis impietatem, tantam postremo errandi libidinem ut contenti non sint tradita semel et accepta antiquitus credendi regula, sed nova ac nova in diem quaerant, semperque aliquid gestiant Religioni addere, mutare, detrahere; quasi non coeleste dogma sit quod semel revelatum esse sufficiat, sed terrena institutio, quae aliter perfici nisi assidua emendatione, imo potius reprehensione non possit, cum divina clament oracula: 'Ne transferas terminos quos posuerunt patres tui' (Prov. 22, 28); et: 'Super judicantem ne judices' (Eccle. 8, 14); et: 'Scirdentem sepem mordebit eum serpens' (Eccle. 10, 8), et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?"

("...ne mogu se dosta načuditi tolikom bezumlju nekih ljudi, tolikoj opakosti zaslijepljenog uma, tolikoj napokon pomami za zabludama; da nisu zadovoljni sa od starine jednom predanim i prihvaćenim pravilom vjerovanja, nego svakodnevno traže novo i novo, i uvijek priželjkuju nešto dodati vjeri, izmijeniti, oduzeti; kao da nije nebeska dogma koja je jednom objavljena dovoljna, nego zemaljska uredba, koja se ne može drugačije usavršiti osim temeljitim popravkom, štoviše, pobijanjem, dok božanske riječi kliču: 'Ne pomiči stare međe koje su postavili oci tvoji' (Izr 22, 28); i: 'Ne parniči se sa sucem' (Crkv. 8, 14); i 'Tko obara ogradu, ugrist će ga zmija' (Crkv. 10, 8), i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?")

Evo, tako sude najveći umovi kršćanske prošlosti o onima koji trče za novotarijama.
Dužnost je biskupa da uči narod pravovjerni katolički nauk, a ne nekakav "svoj nauk".
Kako kaže Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. 7., 2.):
"Nam cum episcopi et sacerdotes, tanquam Dei interpretes et internuntii quidam sint, qui eius nomine divinam legem et vitae praecepta homines edocent..."

("Naime, jer su biskupi i svećenici, kao određeni Božji tumači i poslanici, koji u njegovo ime uče ljude božanski zakon i zapovijedi života...")

U starom se poretku posebno isticalo da biskupi trebaju paziti na opomene koje sv. Pavao upućuje u poslanicama Titu i Timoteju. A koje su to opomene?
Pa, između ostaloga, sv. Pavao piše Titu:
"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)
Dok Timoteju piše: Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20).

četvrtak, 26. rujna 2019.

Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"



U svojoj duhovnoj oporuci (Mojim dragim dijecezanima, 28. svibnja 1957.), bl. Alojzije Stepinac naglašava vjernost Crkvi, i pritom ističe da Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk:
"To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola."

Naš je sveti kardinal, dakle, smatrao važnim obilježjem Katoličke Crkve to što ona nikada nije izmijenila svoj nauk "ni za slovce", ili kako kaže druga verzija oporuke: "ni za dlaku".
To nije prvi put da je bl. Alojzije Stepinac govorio o ovoj temi. U svojoj korizmenoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali 12. ožujka 1940., Stepinac kaže:
"Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli."
A ovo, po riječima blaženika, opravdava borbu Crkve protiv zabluda, kao i isključenje zabludjelih iz crkvenog zajedništva:
"I mi vidimo, da je ona [Katolička Crkva] bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola. Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli."

I doista, kad malo pogledate djela svetih otaca iz prvih stoljeća Crkve, vidjet ćete da su oni uvijek isticali kako oni samo brane ono što je Crkva uvijek vjerovala, tj. ono što je primila od apostola. Naglašavali su da ne uvode ništa novoga, nego da samo brane ono staro: stalno i nepromjenjivo učenje Crkve.

Tako sv. Atanazije u svom pismu svim biskupima svijeta, napisanom 341. godine, kaže:
Οὐ γὰρ νῦν καννες καὶ τποι ταῖς ἐκκλησίαιςδθησαν, ἀλλ’ ἐκ τῶν πατέρων ἡμῶν καλς καὶ βεβαως παρεδθησαν, οδ νῦν ἡ πίστις ρξατο, ἀλλ’ ἐκ τοῦ Κυρίου διὰ τῶν μαθητῶν εἰς ἡμᾶς διαββεκεν. ν οὖν μὴ τὰ ἐξ ἀρχαων μχρις ἡμῶν τηρηθντα ἐν ταῖς ἐκκλησίαις ἐν ταῖς νῦν ἡμέραις παραπληται, καὶ τὰ πιστευθντα ἡμῖν ζητηθπαρ᾽ ἡμῶν κινθητε, ἀδελφοὶ, ὧς οἰκονόμοι μυστηρίων θεοῦ τυγχνοντες, καὶ ταῦτα ὑφ' τρων ἀρπαζμενα θεωροντες.

("Nisu, naime, tek sada kanoni i uredbe dani Crkvama, nego su nam ispravno i čvrsto predani od otaca, niti je sada počela vjera, već je od Gospodina preko učenika stigla sve do nas. Da ne bi stoga ono što je od starih sačuvano u Crkvama sve do nas, sada u ovim danima propalo, i da se ne bi o onome što nam je povjereno ponavljala razlaganja, ohrabrite se, braćo, kao upravitelji otajstava Božjih [1 Kor 4, 1] kad opazite da ih drugi žele rastrgati.")

Inače, u djelima sv. Atanazija nalazi se jednostavna metoda kojom možeš lako oboriti sve zablude. Ako čuješ neku novotariju, dovoljno je samo ustvrditi da takvo što Crkva nikada nije naučavala, ili da toga nema u djelima svetih otaca, i nova zabluda bit će osporena.
Τοῦτο μόνον ποκρνασθαι πρὸς τὰ τοιαῦτα καὶ εἶπειν ρχεὅτε οκ ςταῦτα τῆς Καθολικῆς Εκκλησας οδταῦτα πατέρες φρνεσαν.
("Samo je to dovoljno odgovoriti na ovo i potrebno reći: da takvo što nije od Katoličke Crkve, niti su tako oci shvaćali.")

Ovo je jednoglasan stav svih svetih otaca, kako istočnih, tako i zapadnih. To je stav cjelokupne katoličke Tradicije.
Od zapadnih pisaca dovoljno je spomenuti sv. Vinka Lerinskog, kome je središnja tema u čuvenom Commonitorium-u: kako razlikovati istine katoličke vjere od heretičkih novotarija.

Sv. Vinko na jednom mjestu proročki ustvrđuje što bi se dogodilo kad bi se novotarije počele miješati sa stoljetnim naukom Crkve:
"...si novitia veteribus, extranea domesticis, et profana sacratis admisceri coeperint, proserpat hic mos in universum necesse est ut nihil posthac apud Ecclesiam relinquatur intactum, nihil illibatum, nihil integrum, nihil immaculatum, sed sit ibidem deinceps impiorum ac turpium errorum lupanar ubi erat antea castae et incorruptae sacrarium veritatis. Sed avertat hoc a suorum mentibus nefas divina pietas...
Christi vero Ecclesia, sedula et cauta depositorum apud se dogmatum custos, nihil in his unquam permutat, nihil minuit, nihil addit, non amputat necessaria, non apponit superflua, non amittit sua, non usurpat aliena; sed omni industria hoc unum studet ut vetera fideliter sapienterque tractando, si qua sunt illa antiquitus informata et inchoata, accuret et poliat; si qua jam expressa et enucleata consolidet, firmet; si qua jam confirmata et definita, custodiat; denique quid unquam aliud Conciliorum decretis enisa est nisi ut quod antea simpliciter credebatur, hoc idem postea diligentius crederetur, quod antea lentius praedicabatur, hoc idem postea instantius praedicaretur, quod antea securius colebatur, hoc idem postea sollicitiùs excoleretur?"

("...ako se počnu miješati novotarije sa starim, tuđinsko s domaćim i profano sa svetim, progmizat će taj običaj u cjelinu, i onda je nužno da poslije toga ništa u Crkvi ne bi ostalo netaknuto, ništa nepovrijeđeno, ništa cjelovito, ništa neoskvrnjeno, nego bi ondje ubuduće bilo bludilište opakih zabluda, gdje je prije bilo svetište čiste i neoskvrnjene istine. Ali neka božanska blagost otkloni taj zločin od duša svojih...
A Kristova Crkva, brižna i pažljiva čuvarica poklada dogmi, koje su kod nje, neka nikada ništa u njima ne mijenja, ništa ne umanjuje, ništa ne dodaje; neka ne otkida ono što je nužno, neka ne dodaje viška, neka ne gubi svoje, neka ne prisvaja tuđe; nego neka se svom marljivošću trudi samo oko toga da vjerno i mudro tumačeći starine, ako je nešto nekada oblikovano i započeto, pomnjivo pazi i njeguje; ako je već objašnjeno i izloženo, potvrdi [i] učvrsti; ako je već potvrđeno i definirano, neka to čuva; jer naposljetku, što je ikada drugo izraženo dekretima koncilâ, ako ne ono što se prije jednostavno vjerovalo, da se to isto kasnije izraženije vjeruje; što se prije tiše propovijedalo, da se to isto kasnije intenzivnije propovijeda; što se prije skrivenije štovalo, da se to isto kasnije brižljivije štuje?")

Dakle, vidimo da se već u ono vrijeme isticalo da ni koncili nisu donijeli nikakve nove nauke, nego su samo jasnije izrazili ono što je Crkva uvijek vjerovala.
Stvarno, kad pogledate odredbe pojedinih koncila, vidjet ćete da su svi (osim Drugoga vatikanskog koncila) naglašavali da govore u skladu s vjekovnim naukom Crkve i učenjima svetih otaca.

Iz svega navedenog, možete i sami zaključiti koliko su opasne modernističke teorije o "evoluciji nauka", "evoluciji dogmi", koje ionako služe samo kao maska za uvođenje novotarija i raznih nevješto prikrivenih podvala koje, u najmanju ruku, nemaju nikakve veze s katoličkom vjerom. Ne može netko samovoljno uvoditi u Crkvu "nove nauke", kao što ne može mijenjati već postojeća, svečano definirana učenja.

Uostalom, Prvi vatikanski koncil u konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.) jasno kaže:
"Neque enim fidei doctrina quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tanquam divinum depositum Christi sponsae tradita, fideliter custodienda et infallibiliter declaranda. Hinc sacrorum dogmatum is sensus perpetuo est retinendus, quem semel declaravit sancta mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu, altioris intelligentiae specie et nomine, recedendum."

("Niti je nauk vjere, koga je Bog objavio, podložan ljudskoj dosjetljivosti da ga usavršuje poput filozofskog iznašašća, nego je kao božanski poklad predan Zaručnici Kristovoj, da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže. Odatle, zauvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi, koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i ne smije se nikada odstupiti od tog smisla, pod prividom i imenom više spoznaje.")

Ta konstitucija u 3. kanonu o vjeri i razumu, izričito osuđuje one koji bi se usudili dogmama dati netradicionalna tumačenja:
"Si quis dixerit, fieri posse ut dogmatibus ab Ecclesia propositis, aliquando secundum progressum scientiae sensus tribuendus sit alius ab eo quem intellexit et intelligit Ecclesia, anathema sit."

("Ako netko kaže da može biti da se dogmama, koje su izražene od Crkve, jednom treba u skladu s napretkom znanosti dati drugačiji smisao od onoga kako ga je Crkva razumjela i razumije, neka bude proklet.")

Crkva je, dakle, jasno osudila ideje o "evoluciji nauka i dogmi". A upravo su te ideje temelj teološkog modernizma. Modernisti žele "vjeru" koja se stalno mijenja. Oni žele nekakvu fluidnu i nestabilnu "vjeru", koja bi se stalno prilagođavala mjestu i vremenu, a zapravo ljudskim strastima i grijesima.

Papa sv. Pio X. u enciklici Pascendi dominici gregis na poseban način osuđuje upravo te ideje o "evoluciji nauka" kao lukavštinu modernista kojom ruše vjeru:
"Sophismatum profecto coacervatio infinita, quae religionem omnem pessumdat ac delet! Evolvi tamen ac mutari dogma non posse solum sed optare, et modernistae ipsi perfecte affirmant et ex eorum sententiis aperte consequitur."

("Zaista, bezgranična gomila sofizama, koja svu vjeru upropaštava i razara! Ne samo da dogma može evoluirati i mijenjati se, nego mora - to tvrde sami modernisti, i to iz njihovih tvrdnji očito slijedi.")

I danas kod modernista možete čuti tu "bezgraničnu gomilu sofizama" (kako ju je nazvao sv. Pio X.). Koriste se svakom lukavštinom kako bi izmijenili nauk Crkve. Danas je situacija još daleko gora, nego u vrijeme sv. Pija X., jer su modernisti zauzeli ogroman broj visokih položaja u crkvenoj hijerarhiji, i još neprekidno promiču svoje istomišljenike. Zato je danas daleko teže braniti istinski nauk Crkve, nego što je to bilo ikada prije.

Međutim, kako današnji modernisti u stvari samo ponavljaju zablude koje je Crkva već davno osudila, uopće nije teško oboriti njihove "argumente". Dovoljno je samo malo pretražiti ladice i pogledati stare teološke knjige.

Jedan od najpoznatijih teologa prve polovice 20. stoljeća, kardinal Louis Billot SJ, napisao je knjigu De immutabilitate Traditionis contra modernam haeresim evolutionismi ("O nepromjenjivosti Tradicije protiv moderne hereze evolucionizma").

Preporučio bih svakom svećeniku da pročita tu knjigu. Ona može poslužiti kao dobra dekontaminacija svakome tko je prošao modernističku indoktrinaciju, pa i nehotice usvojio modernistička stajališta.

Knjigu možete preuzeti na internetu: De immutabilitate Traditionis.





Bez obzira što mislili o Billotu, morate priznati da je u knjizi maestralno razorio "argumente" modernista. Knjigu je započeo citirajući gore spomenute odredbe Prvoga vatikanskog koncila, koje osuđuje ideje o mijenjanju smisla vjerskih dogmi. Identificirao je izvore modernističkih krivih nauka u Kantovoj filozofiji, i ostalim skretanjima svjetovne filozofije, koja su modernisti pokušali unijeti u crkveni nauk.

Navest ću samo dva citata iz knjige koji mi se čine posebno važnima. 
Billot je dobro primijetio da kod modernista više uopće nije jasno dolazi li nauk vjere od Boga ili od ljudi. Jer, ako ljudi mogu samo tako mijenjati nauk Crkve, kako bi to htjeli modernisti, onda se očito radi o ozbiljnoj konfuziji ideja (str. 109.):
"Vix sane intelligitur qua hallucinatione capti, neocritici nostri sese serio transfigurent in reformatores theologiae et promotores altioris intelligentiae dogmatis catholici, dum apud eos eousque crescit confusio idearum, ut nesciunt amplius dicere an doctrina fidei a Deo sit, vel ab hominibus."
("Jedva se doista razumije kojom halucinacijom obuzeti, naši se neokritičari ozbiljno preobražavaju u reformatore teologije i promicatelje više spoznaje katoličke dogme, dok kod njih do te razine raste konfuzija ideja, da više ne znaju reći je li nauk vjere od Boga ili od ljudi.")

Evo što Billot zaključuje o onima koji su protiv tradicionalnog nauka Crkve (str. 39.):
"Qui ergo sub quovis praetextu contra traditionem Ecclesiae insurgit, novis sensibus adinventis, iste desiit esse fidelis, et a tranquillo portu divinae veritatis in tempestuosum mare humanarum opinionum reiicitur."
("Tko dakle, pod kojim god izgovorom, ustaje protiv tradicije Crkve, iznašavši nova shvaćanja, taj prestaje biti vjernik, i odbacuje se iz mirne luke božanske istine u uzburkano more ljudskih mišljenja.")

Mislim da ove riječi najbolje opisuju što se dogodilo s modernistima: oni slijede svoja, ljudska mišljenja, a ne božansku istinu koju je Crkva stoljećima naučavala.



ponedjeljak, 9. rujna 2019.

Gubavci su sljedbenici lažnih nauka



Osim što je jučer bio blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), bila je također i XIII. nedjelja po Duhovima. Te se nedjelje u tradicionalnom rimskom obredu čita u Evanđelju o izliječenju desetero gubavaca (Lk 17, 11-19).

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako sveti oci tumače taj događaj, tj. koje mu dublje značenje pripisuju. Jedno od važnijih tumačenja imamo kod sv. Augustina, koje se baš čita u tradicionalnom časoslovu na XIII. nedjelju po Duhovima.

Ovdje moram napomenuti da su, nažalost, u posljednjem predkoncilskom izdanju Rimskog brevijara iz početka 1960-ih (koje je podosta skraćeno) izostavljena ta čitanja. Tadašnjoj je reformi rubrika bio cilj smanjiti broj čitanja u matutinu, pa je i za XIII. nedjelju po Duhovima (kao i za druge) zadržano samo treće čitanje (koje je u starijim izdanjima 7. čitanje trećega nokturna), dok su ostala ispuštena, kao što možete vidjeti...





Zato moramo potražiti starija izdanja Rimskog brevijara da dođemo do čitanja o kojima govorim.
Pogledajmo stoga Rimski brevijar iz 1942. god. (jesenski dio, koji možete preuzeti ovdje: Breviarium Romanum).




U 8. čitanju, sv. Augustin govori kako gubavci označavaju sljedbenike lažnih nauka:
"Leprosi ergo non absurde intelligi possunt, qui scientiam verae fidei non habentes, varias doctrinas profitentur erroris. Non enim abscondunt imperitiam suam; sed pro summa peritia proferunt in lucem, et jactantia sermonis ostentant. Nulla porro falsa doctrina est, quae non aliqua vera intermisceat. Vera ergo falsis inordinate permixta, in una disputatione vel narratione hominis, tamquam unius corporis colore apparentia, significant lepram, tamquam veris falsisque colorem variantem atque maculantem."

("Pod gubavcima, dakle, neće biti nezgodno, ako shvatimo one koji nemajući spoznaju prave vjere, ispovijedaju razne zabludjele nauke. Ne skrivaju, naime, svoju neukost, nego je ističu kao najveću učenost, i pokazuju hvastavošću govora. Nadalje, nema nijednog lažnog nauka, gdje nije pomiješano ponešto istinito. Dakle, istinito neuredno pomiješano s lažnim, u jednoj raspravi ili govoru čovjeka, koje se prikazuje kao jedna boja na tijelu, označava gubu, kao boju koja šara i prlja istinito i lažno.")

Vidimo da sv. Augustin upozorava kako pobornici lažnih nauka često miješaju istine s neistinama u jednu zbunjujuću smjesu, što čini njihove nastupe još opasnijima, jer će naivni ljudi teže prepoznati što je u njima lažno.

Stoga sv. Augustin u idućem (devetom) čitanju naglašava kako Crkva mora izbjegavati takve ljude:
"Hi autem tam vitandi sunt Ecclesiae, ut, si fieri potest, longius remoti, magno clamore Christum interpellent; sicut et isti decem steterunt a longe, et levaverunt vocem, dicentes: 'Jesu praeceptor, miserere nostri'. Nam et quod praeceptorem vocant, quo nomine nescio utrum quisque Dominum interpellaverit pro medicina corporali; satis puto significare, lepram falsam esse doctrinam, quam bonus praeceptor abstergit."

("Ove, naime, toliko treba izbjegavati Crkva, da, ako je moguće, budu što dalje, da velikim vapajem mole Krista, kao što su i onih deset gubavaca stajali daleko i podigli glas, govoreći: 'Isuse učitelju, smiluj nam se'. Naime, i time što ga zovu učiteljem, kojim imenom ne znam je li itko molio Gospodina za tjelesni lijek, mislim da je dovoljno naznačeno da je guba lažni nauk, koji će dobri Učitelj isprati.")



Riječi sv. Augustina koje smo vidjeli, danas su vrlo aktualne. Modernistička pseudoteologija je žalostan primjer miješanja istina, poluistina i laži - na način koji tolike ljude zavodi na krivi put. I što je najgore, mnogi modernistički pseudoteolozi teže baš tome: da naprave što veću mješavinu svega i svačega. To oni nazivaju "pluralizam". 

Budući da danas govorim o XIII. nedjelji po Duhovima, iskoristit ću ovu priliku da progovorim o jednom od najvećih "trikova" kojim se modernisti koriste u širenju vjerske pomutnje. Kako bi promicali međureligijski sinkretizam, modernisti vole govoriti da su kršćanstvo, židovstvo i islam "tri abrahamske religije", jer se sve tri religije pozivaju na Abrahama.

Upravo poslanica koja se čita u tradicionalnoj misi na XIII. nedjelju po Duhovima najbolje opovrgava to modernističko mišljenje. Naime, te se nedjelje čita pouka sv. Pavla iz poslanice Galaćanima (3, 16-22), koja nedvojbeno svjedoči da se samo kršćani mogu pozivati na obećanja dana Abrahamu:
"Braćo, Abrahamu i njegovu potomku bila su zadana obećanja. Ne kaže: i potomcima kao mnogima, nego kao jednome: I tvojem potomku, koji je Krist. A kažem ovo: Zakon koji je nastao poslije četiri stotine i trideset godina ne ukida zavjeta koji je potvrđen od Boga, da bi tako poništio obećanje. Ako je nasljedstvo po zakonu, onda nije po obećanju, a Bog je Abrahamu dao po obećanju. – Čemu dakle zakon? Zakon, objavljen od anđela preko posrednika, dan je da se jače vide prestupci dok ne dođe potomak za kojega su dana obećanja. Posrednika nema, ako postoji samo jedna strana, a Bog je jedan. Je li dakle zakon protivan Božjim obećanjima? Nipošto. Doista, da je dan zakon koji bi mogao davati život, pravda bi ovisila o zakonu. Ali prema Pismu sve je podložno grijehu, da se vjernicima obećanje ostvari po vjeri u Isusa Krista."

Svakome tko je pročitao poslanicu sv. Pavla Galaćanima trebalo bi biti očito da je apsolutno neprihvatljivo nazivati abrahamskim religijama islam i moderno židovstvo, koje odbacuju Krista. Sv. Pavao izričito kaže:
"Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju." (Gal 3, 29)

Prema tome, oni koji nisu Kristovi, ne mogu biti niti baštinici Abrahamovog obećanja. To je još opširnije objasio sv. Pavao na početku tog poglavlja:
"Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi. Tako: oni od vjere blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom." (Gal 3, 7-9)

Trebamo uvijek imati na umu da je Abraham vjerovao u Krista, obećanog Spasitelja koji je trebao doći: Boga koji će doći na zemlju, utjeloviti se kako bi spasio ljudski rod.
I sam Krist to kaže Židovima u Evanđelju:
"Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se." (Iv 8, 56)
Jednako je važno i ono što nakon toga slijedi:
"Rekoše mu nato Židovi: 'Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?' Reče im Isus: 'Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!'" (Iv 8, 57-58)

Cijelo to 8. poglavlje Ivanovog evanđelja iznimno je važno za razumijevanje teme o kojoj danas govorimo. Treba također čitati i kako su sveti oci i crkveni naučitelji tumačili riječi Evanđelja.

Sv. Augustin ovako govori (in Evangelium Joannis, tract. XLII., cap. 8.):
"Nos autem, charissimi, numquid de genere venimus Abrahae, aut ullo modo Abraham pater noster fuit secundum carnem? Originem de carne eius caro Judaeorum ducit, non caro Christianorum: nos de aliis gentibus venimus; et tamen imitando, Abrahae filii facti sumus. Audi Apostolum: 'Abrahae dictae sunt promissiones et semini eius. Non dicit', inquit, 'et seminibus, tanquam in multis; sed tanquam in uno, Et semini tuo, quod est Christus. Si autem vos Christi, ergo semen Abrahae estis, secundum promissionem haeredes' (Gal. 3, 16; 29). Nos ergo facti sumus semen Abrahae gratia Dei. Non de carne Abrahae fecit illi cohaeredes Deus. Illos exhaereditavit, istos adoptavit: et de arbore illa olivae, cujus radix est in Patriarchis, ramos naturales superbos amputavit, humilem oleastrum inseruit (Rom. 11, 17)."

("A mi, preljubljeni, zar dolazimo od roda Abrahamova, ili je ikojim načinom Abraham bio naš otac po tijelu? Podrijetlo od njegova tijela vuče tijelo Židova, a ne tijelo kršćana: mi smo došli od drugih naroda, a opet, nasljedujući postali smo djeca Abrahamova. Slušaj Apostola: 'Abrahamu su dana obećanja i potomstvu njegovu. Ne kaže', ističe, 'i potomcima, kao u mnogima, nego kao u jednome: I tvojemu potomku, koji je Krist. Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju' (Gal 3, 16; 29). Mi smo, dakle, postali djeca Abrahamova milošću Božjom. Nije Bog od tijela Abrahamova načinio njemu subaštinike. Njih je [Židove] razbaštinio, a ove [narode] je posvojio: i iz onog stabla masline, čiji je korijen u patrijarsima, odsjekao je ohole prirodne grane, a pricijepio poniznu divlju maslinu (Rim 11, 17).")

Na jednom drugom mjestu, govoreći o patrijarsima i prorocima, sv. Augustin kaže (In Psalmum CIV.):
"Quamvis enim caro Christi ex illis, tamen Christus ante illos, quod et Judaeis respondit, dicens: 'Antequam Abraham fieret, ego sum' (Joan. 8, 57). Quomodo autem hunc illi ignorarent, aut in eum non crederent; cum propterea prophetae dicerentur, quia licet occultius, tamen Dominum pronuntiabant? Unde aperte ipse dicit: 'Abraham concupivit videre diem meum, et vidit, et gavisus est' (Joan. 8, 56). Non enim quisquam praeter istam fidem quae est in Christo Jesu, sive ante eius incarnationem, sive postea, reconciliatus est Deo..."

("Iako je, naime, tijelo Kristovo od njih, ipak je Krist bio prije njih, što je i Židovima odgovorio, govoreći: 'Prije negoli Abraham posta, ja jesam' (Iv 8, 57). A kako da ga oni ne poznaju, ili ne vjeruju u njega, kad su zbog njega proroci govorili, jer iako skrivenije, ipak su navještali Gospodina? Stoga im otvoreno kaže: 'Abraham je želio vidjeti moj dan, i vidio je, i obradovao se' (Iv 8, 56). Naime, nitko nije pomiren s Bogom izvan ove vjere koja je u Kristu Isusu, bilo prije njegovog utjelovljenja, bilo poslije...")

Navedimo još i što o tome kaže sv. Grgur Veliki (Homiliae in Evangelia, lib. I., hom. 20.):
"Sed Judaei de generis nobilitate gloriantes, idcirco se agnoscere peccatores nolebant, quia de Abrahae stirpe descenderant. Quibus recte dicitur: 'Et ne coeperitis dicere patrem habemus Abraham: dico enim vobis, quia potens est Deus de lapidibus istis suscitare filios Abrahae' (Luc. 3, 8). Quod enim lapides, nisi corda Gentilium fuerunt, ad intellectum Dei omnipotentis insensibilia?, sicut etiam quibusdam ex Judaeis dicitur: 'Auferam cor lapideum de carne vestra' (Ezech. 11, 19). Nec immerito lapidum nomine gentes significatae sunt, quia lapides coluerunt. Unde scriptum est: 'Similes illis fiant qui faciunt ea, et omnes qui confidunt in eis' (Psal. 113, 16). De quibus nimirum lapidibus filii Abrahae suscitati sunt: quia dum dura corda Gentilium in Abrahae semine, id est, in Christo crediderunt, ejus filii facti sunt, cujus semini sunt uniti. Unde et eisdem Gentibus per egregium praedicatorem dicitur: 'Si autem vos Christi, ergo Abrahae semen estis' (Gal. 3, 29). Si igitur nos per fidem Christi Abrahae jam semen existimus, Judaei propter perfidiam, Abrahae filii desierunt."

("Ali Židovi uzdižući se zbog plemenitosti roda, zbog toga se nisu htjeli priznati grešnicima, jer potječu od Abrahamove loze. Kojima je s pravom rečeno: 'I ne počnite govoriti: Imamo oca Abrahama. Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu' (Lk 3, 8). A što je bilo kamenje, ako ne srca pogana, neosjetljiva na spoznaju Božje svemoći?, kao što je također rečeno nekima od Židova: 'Uzet ću kameno srce iz vašega tijela' (Ez 11, 19). Nisu bez razloga pogani označeni imenom kamenja, jer su štovali kamenje. Zato je pisano: 'Bit će im slični koji to čine, i svi koji se uzdaju u njih' (Psal. 113, 16). A od tog kamenja podignuta su djeca Abrahamova, jer kad su tvrda srca pogana povjerovala u Abrahamovog potomka, to jest, u Krista, postali su njegovi sinovi, sa čijim su potomstvom sjedinjeni. Stoga se i istim poganima kaže po izvrsnom propovjedniku: 'Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo' (Gal 3, 29). Ako smo, dakle, mi po vjeri Kristovoj postali Abrahamovo potomstvo, Židovi su zbog nevjere prestali biti sinovi Abrahamovi.")

Mislim da je ovo sasvim dovoljno da shvatite zašto je neprihvatljivo da katolik naziva islam i današnje židovstvo "abrahamskim religijama".
Inače, sv. Ambrozije je napisao cijelu jednu raspravu o sv. Abrahamu.
Pa one koje možda detaljnije zanima ova tema (a znaju latinski) upućujem na to djelo sv. Ambrozija: De Abraham Patriarcha.

petak, 6. rujna 2019.

Sv. Marko Križevčanin



Ova slika sv. Marka Križevčanina nalazi se u knjizi Saeculum Marianum Viennensis Congregationis iz 1686. godine. Natpis ispod slike glasi:
"D. Marcus Crisinus, Metropolitanae Strigoniensis Ecclesiae canonicus, pro fide catholica occisus ab haereticis, Cassoviae, 7. Septembris 1619."

("G. Marko Krizin, kanonik metropolitanske crkve ostrogonske, za katoličku vjeru ubijen od heretika, u Košicama, 7. rujna 1619.")

Na internetu imate jedno par godina starije izdanje iz 1678. god. Saeculum Marianum. Izdvojit ću nekoliko važnih stvari koje tamo pišu o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.

Prvo, što su točno kalvinistički heretici nudili sv. Marku Križevčaninu, kad su ga silili da se odrekne katoličke vjere?
"Offerebant enim Crisino canonico haeretici cum libertate amplissimos reditos si ejurata religione Calvinum sequi in animum induceret, sed is sceleratam conditionem animose reiciiebat, asserens diaboli partes ab adversariis suscipi agendas, dum se a Christo et Ecclesia conniterentur avertere, pro qua cum Sociis patribus idem omnino contestantibus paratus semper fuisset, essetque etiamnum sanguinem et vitam profundere."

("Nudili su, naime, heretici kanoniku Krizinu, zajedno sa slobodom, i obilne prihode, ako odrekavši se vjere, odluči slijediti Calvina; ali je on zločinački prijedlog odlučno odbijao, govoreći da protivnici provode poslove đavolske strane, dok ga pokušavaju odvratiti od Krista i Crkve, za koju je - zajedno s ocima Družbe, koji su to isto svjedočili - uvijek bio spreman i sad je također, proliti krv i život.")

Drugo, mučitelji su jednom prilikom pokušali čak apelirati na domoljublje sv. Marka Križevčanina, tj. navesti ga da pod prizmom zajedničkog dobra domovine popusti u pitanju vjere.
"Urgebant inter atrocissimos dolores ingemiscentem canonicum haeretici: cur simul cum ipsis in bonum patriae non conspiraret, cur se eorum conatibus opponeret? 'Nequaquam', inquit Crisinus, 'me oppono illis qui bono patriae student, sed cum iis et sentio et conspirare volo: alii autem praeter catholicos, qui patriae bono se impendant, neutiquam sunt.' In rabie tam animosa protestatione acti in ipsum vehementius iterum desaevierunt, donec cum inter tormenta jam jam expiratum viderent, caput gladio a corpore revulserint, et in proximam cloacam enectum praecepitaverint."  

("Navaljivali su heretici na kanonika dok je uzdisao usred najstrašnijih boli: zašto se ne želi složiti s njima za dobro domovine, zašto se opire njihovim nastojanjima? 'Nipošto se', kaže Krizin, 'ne suprotstavljam onima koji rade za dobro domovine, već s njima osjećam i želim se složiti: ali nema drugih, osim katolika, koji se žrtvuju za dobro domovine.' U bijesu zbog tako odlučnog odgovora, opet su još okrutnije navalili na njega, sve dok mu nisu, vidjevši da je usred muka već na izdisaju, mačem odsjekli glavu, i izmučenoga bacili u obližnji kanal.")

A koliko danas ima onih koji bi, bilo u ime "domoljublja" ili kakvih drugih navodno "viših ciljeva", radili kompromise po vjerskim pitanjima? Kao da je bilo što zemaljsko važnije od vjere!
Koliko je samo na političkom području onih koji ne žele da spominjemo pitanje vjere i morala, "kako se ne bi dijelila desnica".
Pa i u "pro-life pokretu": koliko je onih koji ne žele da se previše ističe katolički identitet, kako bi pokretu privukli i pripadnike drugih religija. To je apsurdno!
Zar netko stvarno misli da će "multireligioznost" donijeti ikakav uspjeh?
A da ne govorimo o kompromiserstvu koje se provodi u ime "ekumenizma"... Znate već sve o protestantizaciji koju provode modernisti.


Zato na blagdan sv. Marka Križevčanina, izmolimo dolje navedenu molitvu: da se i naša domovina i cijeli svijet oslobode od modernističkog i protestantskog krivovjerja.

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (1946. god., str. 411.-412.):