utorak, 28. travnja 2020.

Poznavati sv. Petra Kanizija i držati kršćansku istinu



27. travnja u tradicionalnom se obredu slavi sv. Petar Kanizije. Ovog velikog sveca i crkvenog naučitelja papa Leon XIII. u svojoj enciklici Militantis Ecclesiae (1897. god.) naziva "drugim apostolom Njemačke, nakon Bonifacija" ("alter ille post Bonifacium Germaniae Apostolus").

U toj enciklici, koja je u cijelosti posvećena sv. Petru Kaniziju, papa Leon XIII. ističe zasluge ovog svetog isusovca u obrani južnih njemačkih zemalja od prodora protestantskog krivovjerja, kao i u polaganju osnova za ponovno širenje katoličke vjere u tom dijelu Europe, ističući:
"Quanti negotii munus susceperit vir catholicae fidei retinentissimus, proposita sibi causa rei sacrae et civilis, facile occurrit Germaniae faciem intuentibus sub initia rebellionis lutheranae. Immutatis moribus atque in dies magis collabentibus, facilis ad errorem aditus fuit; error autem ipse ruinam morum ultimam maturavit. Hinc sensim plures a catholica fide desciscere; mox pervagari malum virus provincias fere universas; tum omnis conditionis fortunaeque homines inficere, adeo ut multorum animis opinio insiderei causam religionis in illo imperio ad extrema esse deductam, morboque curando vix quidquam superesse remedii. Atque actum plane de summis rebus erat, nisi praesenti ope Deus adstitisset. Supererant quidem in Germania viri antiquae fidei, doctrina et religionis studio conspicui; supererant principes domus Bavaricae et Austriacae imprimisque rex romanorum Ferdinandus eius nominis primus, quibus firmum erat rem catholicam totis viribus tueri atque defendere. At novum longeque validissimum periclitanti Germaniae subsidium addidit Deus, opportune natam ea tempestate Loyolaei Patris societatem, cui primus inter Germanos nomen dedit Petrus Canisius. - Huc profecto non attinet singula persequi de hoc viro eximiae sanctitatis; quo studio patriam dissidiis ac seditionibus laceratam curaverit ad animorum consensionem et veterem concordiam revocare, quo ardore cum erroris magistris in disputationis certamen venerit, quibus concionibus animos excitaverit, quas molestias tulerit, quot regiones peragrarit, quam graves legationes fidei causa susceperit."

("Kakav je zadatak uzeo ovaj muž, najčvršći branitelj katoličke vjere, postavivši sebi cilj na svetom i građanskom području, lako će shvatiti oni koji pogledaju kako je izgledala Njemačka početkom luteranske pobune. Izmjenom običaja i njihovim svakodnevnim sve većim propadanjem, bio je otvoren put za zabludu; a sama je zabluda sazrela konačnim rušenjem običaja. Odatle su mnogi pomalo odstupali od katoličke vjere; ubrzo je zli otrov počeo obilaziti gotovo sve pokrajine, potom je zarazio ljude svih staleža i položaja, do te mjere da je u mnoge duše ušlo mišljenje da je u tom Carstvu gotovo s vjerom, i da ne preostaje više nikakav lijek da se bolest izliječi. I zaista bi sve bilo gotovo, da nije pristigla Božja pomoć. Opstali su, naime, u Njemačkoj ljudi stare vjere, istaknuti naukom i marljivošću za vjeru; opstali su vladari kuće bavarske i austrijske, i prije svih rimski kralj Ferdinand, prvi toga imena, kojima je najvažniji cilj bio braniti i štititi katoličku stvar. Ali, novu i daleko snažniju pomoć izmučenoj Njemačkoj udijelio je Bog preko Družbe oca Lojole, koja je pravovremeno rođena u to doba, kojoj se prvi iz Njemačke pridružio Petar Kanizije. - Ovdje doduše ne spada nabrajati sve o tom mužu izrazite svetosti; kakvim je trudom izliječio domovinu, koju su razdirale nesloge i bune, prizvavši ih na zajedništvo mišljenja i staru slogu, kakvim je žarom ušao u borbene rasprave s učiteljima zablude, kakvim je propovijedima uzdizao duše, kakve je teškoće podnio, koliko je pokrajina obišao, koliko je teških poslanstava za vjeru poduzeo.")

Od svih pohvala koje je papa Leon XIII. dao sv. Petru Kaniziju, ova je možda najljepša:
"Canisius per annos tercentos communis catholicorum Germaniae magister habitus fuerit, utque in populari sermone duo haec plane idem sonarent, Canisium nosse ac veritatem christianam retinere."
("Kanizije je kroz tristo godina držan zajedničkim učiteljem katolika Njemačke, toliko da je u popularnom govoru ovo dvoje praktički značilo isto: poznavati Kanizija i držati kršćansku istinu.")

I to je razlog zašto pišem ovaj tekst. Volio bih kad bi svi poznavali sv. Petra Kanizija: da čitaju i proučavaju njegova djela u kojima je jasno i sustavno iznesen nauk Katoličke Crkve. Mislim da bi svaki teolog trebao uvijek imati pri ruci jedno od njegovih najvažnijih djela: Summa doctrinae christianae.

Pogledajte kako o tom djelu govori papa Leon XIII.:
"Mirum autem quantum in eam rem profuit, ne errorum laqueis imperiti caperentur, edita ab ipso catholicae doctrinae Summa, densum opus ac pressum, nitore latino excellens, Ecclesiae Patrum stylo non indignum. Huic praeclaro operi, quod in omnibus paene Europae regnis ingenti plausu a doctis exceptum est..."
("Čudesno je koliko je uspio u toj stvari, kako neuki ne bi upali u zamke zabluda, izdao je Sumu katoličkog nauka, gusto i opširno djelo, izvrsnim latinskim jezikom, stilom koji nije nedostojan ni crkvenih otaca. Ovo sjajno djelo, koje je u gotovo svim kraljevstvima Europe dočekano velikim pljeskom učenih ljudi...")

Veoma je zanimljivo čitati u životopisima sv. Petra Kanizija kako je nastalo to djelo. Kralj Ferdinand Habsburg (koji je, inače, bio i hrvatski kralj) tražio je djelo u kojem bi se sustavno izložio nauk Crkve na temelju Svetoga pisma, Tradicije i crkvenih otaca. Cilj je bio, dakako, dati vjernicima, napose intelektualnoj eliti, priručnik kojim će lako znati što zaista uči kršćanski nauk, čime bi se mogli argumentirano suprotstaviti zabludama koje su širili protestantski krivovjerci.

Napisati tako opširnu knjigu je svakako bio težak posao. Sv. Petar Kanizije je isprva pokušao izbjeći taj teret, ali je na nalog kralja i sv. Ignacija Lojolskog prihvatio taj posao. Njegov životopisac F. Sachini piše u djelu De vita et rebus gestis p. Petri Canisii (1616. god., str. 89.):
"Pro sua enim de se infima opinione, diffidens sibi, omni primum ope conatus est totum onus excutere: deinde, ubi nec a rege, nec ab Ignatio datur, multos ad Deum preces, multa sacrificia, caeleste auxilium et lumen exposcens, cum fecit per se, tum a beato Patre ac sociis corrogavit."

("Zbog svog niskog mišljenja o sebi, ne pouzdavajući se u sebe, isprva je na svaki način pokušavao izbjeći taj teret: zatim, kad mu to nije dopušteno niti od kralja niti od Ignacija, molio je nebesku pomoć i svjetlo mnogim molitvama Bogu, mnogim žrtvama, kako po sebi, tako i po onima koje je isprosio od blaženoga Oca i sudrugova.")

Ovdje je važno vidjeti da je sv. Petar Kanizije u pripremi toga djela (osim što je proveo sate i sate istražujući izvore) neprekidno molio za prosvijetljenje kako bi knjiga dobro uspjela, te na tu nakanu prikazivao svete misne žrtve, pokore i mrtvenja. Tražio je i od drugih da za tu nakanu mole i prikazuju misne žrtve.
Kako je to različito od "modernih teologa"! Je li itko od "modernih teologa" ikada molio za to da njihove knjige bude istinite, točne i sukladne katoličkom nauku? Možete li to uopće zamisliti?

Sv. Petar Kanizije je u svim svojim pothvatima tako postupao. Kad je kao predstavnik katoličke strane nastupao u carskim vijećima, raspravama i sukobima s protestantskim krivovjercima, on odlučno piše svojoj subraći iz Družbe Isusove:  
"Nam precibus vestris non humanis viribus ego fretus illud certamen adibo in nomine Domini Iesu, qui nos servet in gloriam suam."

("Naime, uzdajući se vaše molitve, a ne u ljudske snage, ući ću u tu borbu u ime Gospodina Isusa, koji neka nas sačuva za svoju slavu.")

Djela sv. Petra Kanizija nose stoga pečat i njegove učenosti i njegove pobožnosti. 
Ako pitate u čemu je posebna vrijednost njegove knjige Summa doctrinae christianae, odgovor je u tome što donosi najvažnije izvatke svetih otaca ustrojene na pregledan način. Kad bi me netko pitao: Koji je najbrži način da čovjek nauči djela svetih otaca, odgovor bi bio: Neka pročita Summu doctrinae christianae.

Sv. Petar Kanizije svaku temu iz kršćanskog nauka obrađuje na sljedeći način: prvo daje objašnjenje iz nauka Crkve, zatim stavi citate iz Svetoga pisma koji o tome govore, a potom izvatke iz djela svetih otaca koji se odnose na dotičnu temu. Pri tome se ne ograničava samo na kratke citate, nego stavlja čitava poglavlja kako iz Svetoga pisma, tako i iz djela svetih otaca.

Evo, na primjer, pogledajte kako izgleda jedna stranica iz Summae doctrinae christianae (izdanje iz 1586. god.). Ovdje se govori o članku vjerovanja: sašao nad pakao (Kristov silazak u limb otaca), te potom o uskrsnuću.

Možete vidjeti kako nakon objašnjenja, u Testimonia, prvo donosi dijelove Svetoga pisma koji o tome govore (Psal. 15, Zah 9, 1 Pt 3, Dj 2, itd.), a zatim na desnoj strani vidite izvatke iz djela svetih otaca: sv. Ireneja, sv. Augustina, a na idućoj stranici se nastavlja s ostalima...





Tako dobiješ sve potrebne izvore na dohvat ruke...
Obraćam se sada teolozima, koji ovo čitaju. Nemojte propustiti ovu priliku koja vam se nudi iz bogatstva crkvene Tradicije. Ovo djelo vam može biti odlično sredstvo da se izliječite od krivih koncepcija koje ste možda usvojili iz modernističkog programa koji se danas, nažalost, nudi na "osuvremenjenim" KBF-ovima.

Sv. Petar Kanizije je upravo i pisao kako bi zalutale vratio na pravi put, a vjerne učvrstio u njihovoj vjernosti. Njegova su djela i za vas. Jedini uvjet jest da znate latinski jezik. Bez toga ništa!

Izdanje Summae doctrinae christianae iz 1586., iz kojega sam uzeo gornji izvadak, možete naći ovdje: Summa doctrinae christianae

A ako vam je teško čitati tisak iz 16. stoljeća, na sljedećim poveznicama možete preuzeti preglednije izdanje iz 19. st., koje je tiskano u četiri sveska.

- I. svezak - o bogoslovskim krepostima (vjera, ufanje i ljubav), o pojedinim člancima Vjerovanja apostolskog, o pojedinim prošnjama u molitvama Oče naš i Zdravo Marijo, o štovanju Majke Božje, o deset Božjih zapovijedi, o pet crkvenih zapovijedi, o crkvenoj Tradiciji.

- II. svezak - o sakramentima.

- III. svezak - o grijesima.

- IV. svezak - o dobrim djelima, o stožernim krepostima, o darovima Duha Svetoga, o blaženstvima, o četiri posljednje stvari.

- Dodatak - o padu prvih ljudi (istočni grijeh) i katolički nauk o opravdanju (raspored poglavlja točno slijedi dekret Tridentskoga koncila o opravdanju). 

Eto, iskoristite priliku. Danas, kad su vam izvori lako dostupni na internetu, vi više nemate nikakvog izgovora za svoje neznanje.


nedjelja, 26. travnja 2020.

"Najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu stalo do ovaca" (Iv 10, 13)


Evanđelje nedjelje Dobroga pastira, osim što opisuje Dobroga pastira, daje također opis lošega pastira, koga naziva najamnikom:
"Dobar pastir daje svoj život za svoje ovce, a najamnik, koji nije pastir i nije vlasnik ovaca, kad vidi da dolazi vuk, ostavi ovce i bježi, pa vuk grabi i razgoni ovce. Najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu stalo do ovaca." (Iv 10, 11-13)

Tko je taj najamnik?
Kao i kod drugih pitanja tumačenja Svetoga pisma, odgovor treba potražiti u objašnjenjima svetih otaca.

Na nedjelju Dobroga pastira u tradicionalnom časoslovu čita se tumačenje pape sv. Grgura Velikoga o tom evanđeoskom odlomku. U 9. čitanju trećega nokturna čitaju se ove riječi sv. Grgura:
"Et sunt nonnulli, qui dum plus terrenam substantiam quam oves diligunt, merito nomen pastoris perdunt: de quibus protinus subditur: 'Mercenarius autem, et qui non est pastor, cujus non sunt oves propriae, videt lupum venientem, et dimittet oves, et fugit'. Non pastor, sed mercenarius vocatur, qui non pro amore intimo oves Dominicas, sed ad temporales mercedes pascit. Mercenarius quippe est, qui locum quidem pastoris tenet, sed lucra animarum non quaerit: terrenis commodis inhiat, honore praelationis gaudet, temporalibus lucris pascitur, impensa sibi ab hominibus reverentia laetatur."

("A ima nemalo onih, koji dok više ljube zemaljski imetak nego ovce, zasluženo gube naziv pastira, o kojima se odmah dodaje: 'Najamnik, koji nije pastir i nije vlasnik ovaca, kad vidi da dolazi vuk, ostavi ovce i bježi.' Ne naziva se pastirom, nego najamnikom, onaj koji pase ovce Gospodnje ne iz unutarnje ljubavi, nego zbog zemaljske plaće. Najamnik je, naime, onaj koji doduše drži mjesto pastira, ali ne traži dobitak duša: teži za zemaljskim ugodnostima, veseli se časti prelata, pase se vremenitim dobitkom, raduje se dohotku koji zbog časti dobiva od ljudi.")



Inače, tijekom skraćivanja časoslova početkom 1960-ih, i ta su čitanja uklonjena. Sad se možemo pitati: Zar takve promjene ne doprinose slabijem razumijevanju evanđelja?

Bilo kako bilo, poruka sv. Grgura je jasna: Najamnik je svaki svećenik kojemu je više stalo do zemaljskih ciljeva, nego do slave Božje i spasenja duša.

Slično, i još detaljnije tumačenje, nalazimo kod sv. Augustina (In Joannis Evangelium, tract. XLVI.), koji kaže:
"Quis est ergo mercenarius? Sunt in Ecclesia quidam praepositi de quibus Paulus apostolus dicit: 'Sua quaerentes non quae Jesu Christi' (Philipp. 2, 21). Quid est, sua quaerentes? Non Christum gratis diligentes, non Deum propter Deum quaerentes, temporalia commoda consectantes, lucris inhiantes honores ab hominibus appetentes. Haec quando amantur a praeposito et propter haec servitur Deo; quisquis est talis mercenarius est, inter filios se non computet. De talibus enim et Dominus dicit: 'Amen dico vobis perceperunt mercedem suam' (Mt 6, 5)."

("Tko je, dakle, najamnik? Ima u Crkvi nekih velikodostojnika o kojima kaže apostol Pavao: 'Traže svoje, a ne ono što je Isusa Krista' (Fil 2, 21). Što to znači, da traže svoje? Ne ljube Krista besplatno, ne traže Boga radi Boga, slijede zemaljske probitke, prijanjajući dobitku, tražeći časti od ljudi. Kad je takvo što ljubljeno od strane velikodostojnika, i kad se radi toga služi Bogu; tko god je takav, najamnik je, ne ubraja se među sinove. O takvima je, naime, i Gospodin rekao: 'Zaista kažem vam: primili su svoju plaću' (Mt 6, 5)."

Izdvojio bih još i ove važne Augustinove riječi:
"Quis est mercenarius, qui videt lupum venientem et fugit? Qui sua quaerit, non quae Jesu Christi, peccantem non libere audet arguere. Ecce nescio quis peccavit, graviter peccavit, increpandus est, excommunicandus est: sed excommunicatus inimicus erit, insidiabitur, nocebit cum potuerit. Jam ille qui sua quaerit, non quae Jesu Christi, ne perdat quod sectatur humanae amicitiae commoditatem, et inimicitiarum humanarum incurrat molestiam, tacet, non corripit. Ecce lupus ovi guttur apprehendit, diabolus fideli adulterium persuasit, tu taces, non increpas: o mercenarie, lupum venientem vidisti et fugisti. Respondet forte et dicit: 'Ecce hic sum, non fugi'. Fugisti, quia tacuisti: tacuisti, quia timuisti. Fuga animi timor est. Corpore stetisti, spiritu fugisti..."

("Tko je najamnik, koji vidi vuka kako dolazi i bježi? Onaj koji traži svoje, a ne ono što je Isusa Krista, ne usudi se otvoreno prekoriti grešnika. Evo, netko sagriješi, teško sagriješi, treba ga prekoriti, treba ga izopćiti: ali izopćenik će biti neprijatelj, vrebat će, naškodit će kad može. Pa onaj tko svoje traži, a ne ono što je Isusa Krista, da ne bi izgubio pogodnosti ljudskog prijateljstva i doživio tegobe ljudskih neprijateljstava: šuti, ne opominje. Evo, vuk je zgrabio ovcu za vrat, đavao je vjernika naveo na preljub, a ti šutiš, ne opominješ: o najamniče, vidio si vuka kako dolazi i pobjegao si. Možda će odgovoriti i reći: 'Evo, ovdje sam, nisam pobjegao'. Pobjegao si, jer si šutio: a šutio si, jer si se bojao. Bijeg duše je strah. Ostao si tijelom, ali si dušom pobjegao...")

Dakle, najamnik je svećenik koji propušta opomenuti javne i okorjele grešnike. Koliki danas imaju taj stav: "Ne talasaj"?
Šuti se na masovno širenje priležništva, šuti se na masovnu upotrebu kontracepcije, šuti se na javne sablazni itd. i itd. Ne želi se nikoga opomenuti, da se ne bi slučajno kome zamjerilo.

I ne samo da se šuti, nego se otvoreno takve opravdava, pa čak i pripušta sakramentima. No, u tom slučaju se više ne radi čak ni o najamnicima, nego o otvorenim vukovima.

A sad ponešto i o poslušnosti u ovim čudnim današnjim vremenima...
Ovce su dužne slušati pastire. Ali, ne možemo govoriti obvezama ovaca prema pastirima, a da ne spomenemo obveze pastira prema ovcama.

S jedne strane stoji obveza poslušnosti vjernika prema biskupima i svećenicima, ali s druge strane stoji obveza biskupa i svećenika da se brinu za spasenje duša vjernika.

Ove dvije obveze je tako lijepo izrazio sv. Pavao:
"Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun..." (Heb 13, 17)

Ova rečenica je svete oce ispunjavala strahom, jer su znali da će kao svećenici odgovarati za spasenje duša vjernika. Kako je onda moguće da su danas toliki ravnodušni prema tom upozorenju Svetoga pisma?

Kako je moguće da danas toliki ravnodušno gledaju teške grijehe vjernika, a da ništa ne poduzimaju? Naravno, ne možete uvijek spriječiti okorjele grešnike u njihovim zlodjelima, ali barem treba nešto pokušati.

Sv. Toma Akvinski u svojim komentarima na poslanice sv. Pavla ovako na jednom mjestu objašnjava gore navedenu rečenicu:
"Sed dicendum quod in hoc ipso quod praelati pro illis rationem reddent, reddent rationem pro suis actibus quos circa subditos agere debuerunt. Si enim fecerunt quod competebat eorum officio, non eis imputabitur si subditi pereant. Imputaretur autem eis si negligerent quod eorum officium requirebat. Unde dicitur (Ezech. 3, 18-19): 'Si, dicente me ad impium: Morte morieris, non annuntiaveris ei, neque locutus fueris ut avertatur a via sua impia et vivat, ipse impius in iniquitate sua morietur, sanguinem autem ejus de manu tua requiram. Si autem tu annuntiaveris impio, et ille non fuerit conversus ab impietate sua et a via sua impia, ipse quidem in iniquitate sua morietur: tu autem animam tuam liberasti.' "

("Ali, treba reći da u tome što će prelati polagati račun za njih, polagat će račun za svoja djela koja su trebali izvršiti oko svojih podložnika. A ako su učinili ono što spada u ovu službu, neće im se ubrajati ako podložnici propadnu. No, ubrajat će im se ako su zanemarili ono što je tražila njihova služba. Zato se kaže (Ez 3, 18-19): 'Kad reknem opakome: ‘Umrijet ćeš', a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi živio, taj će opak čovjek umrijeti u svojem bezakonju, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu. No, ako opomeneš opakoga, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on će umrijeti u svojem bezakonju, ali ti ćeš spasiti svoju dušu.' ")

Dakle, treba barem pokušati odvratiti okorjele grešnike od njihovih zlodjela. Nevjerojatno je da ima župnika koji, primjerice, znaju da u njihovoj župi ima vjernika koji žive u priležništvu, nevjenčano, a da na to niti ne trepnu. Pa, ako ništa drugo, trebalo bi barem s propovjedaonice nešto reći (nije nužno spominjati konkretna imena). 

I ne samo svećenici kao pojedinci, nego bi svi biskupi trebali kolektivno poduzeti odlučnu akciju da se takve pojave eliminiraju iz naših župa. Ili, na primjer, da se učini nešto kako bi se prostote maknule iz javnih prostora.

petak, 24. travnja 2020.

"Ne budi nevjeran, nego vjeran" (Iv 20, 27)



Čitanja koja smo čuli na Bijelu nedjelju potiču na razmišljanje o potrebi ispravne i čvrste vjere. U poslanici smo čuli kako sv. Ivan Apostol govori: "Ovo je pobjeda, koja pobjeđuje svijet: vjera naša" (1 Iv 5, 4). U evanđelju Gospodin govori: "Ne budi nevjeran nego vjeran" (Iv 20, 27), te: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju" (Iv 20, 29).

Uvijek su se postavljala pitanja kojim to dokazima, argumentima i razlozima možete nekoga potaknuti da vjeruje. Nerijetko i običnom kršćaninu slabiji vjernici postavljaju pitanja, pa čak i zahtjeve da im "dokaže" zašto bi oni trebali vjerovati ili zašto bi trebali živjeti u skladu s vjerom. A Gospodin jasno kaže: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju."

U ovom ćemo tekstu analizirati kako su o potrebi čvrste vjere provijedala dvojica velikih svataca, koji su živjeli u isto vrijeme - jedan dominikanac, a drugi franjevac - sv. Vinko Fererski i sv. Bernardin Sijenski.



Vjerovati jednostavno, potpuno i čvrsto



Sv. Vinko Fererski u svojoj V. propovijedi za Bijelu nedjelju poučava slušatelje kakva bi trebala biti njihova vjera. Objašnjava trostruki način na koji čovjek treba prihvatiti katoličku vjeru: jednostavno, potpuno i čvrsto. Sv. Vinko kaže da je to nužno svakom vjerniku:
"Ex quo fides est ita necessaria ad salvationem, ideo dicit thema cuilibet Christiano: 'Noli esse incredulus sed fidelis', patet thema Fides catholica a nobis credenda tripliciter, scilicet, simpliciter, sine disputatione. Plenarie, sine diminutione. Firmiter, sine dubitatione."

("Iz toga što je vjera svakome nužna za spasenje, zato kaže poruka svakom kršćaninu: 'ne budi nevjeran, nego vjeran', očito je iz poruke da katoličku vjeru trebamo vjerovati na tri načina, to jest: jednostavno, bez rasprave. Potpuno, bez umanjivanja. Čvrsto, bez sumnjanja.")

Sv. Vinko prvo objašnjava što znači vjerovati jednostavno:
"De primo quod debeamus credere fidem catholicam simpliciter sine disputatione vel contradictione. Credere simpliciter est quando homo credit alicui simplici verbo sine juramento, sine testibus de re mirabili, in quo illi sit magnus honor. Hunc honorem debemus facere Domino nostro Jesu Christo credendo simpliciter ejus simplici verbo sine probatione, juramento, demonstratione et testibus quod falli non potest, nес fallere, nec mendacium dicere: talis simplex credentia est multum meritoria et necessaria."

("O prvome, što trebamo vjerovati katoličku vjeru jednostavno, bez rasprave ili suprotstavljanja. Vjerovati jednostavno je ono kad čovjek vjeruje nekoj jednostavnoj riječi bez prisege, bez svjedoka o čudesnim stvarima, čime joj daje veliku čast. Ovu smo čast dužni iskazati Gospodinu našemu Isusu Kristu, vjerujući jednostavno njegovoj jednostavnoj riječi bez dokazivanja, prisega, demonstracija i svjedoka, da ne može biti prevarena, niti prevariti, niti reći laž. Takvo jednostavno vjerovanje je vrlo zaslužno i nužno.")

Vjerovanje donosi zasluge za nebo. Zapitajte se stoga: Kada bi vjerovati bilo lako, kakve bi to onda imalo zasluge? Kada bi vam netko svim mogućim dokazima sve evidentno pokazao, koja bi onda bila vaša zasluga u tome što vjerujete?

Drugi razlog, koji govori o nužnosti cjelovite katoličke vjere, sv. Vinko objašnjava pozivajući se na tumačenje sv. Tome Akvinskoga kako čovjek koji ne vjeruje samo jedan članak vjere, nema vjere ni o drugim člancima, nego samo mišljenje.
"Dico secundo, quod debeamus credere fidem catholicam plenarie sine diminutione. Unde conclusio est beati Thomae (Summa theol., II-II, q. 5., a. 3.) quod si aliquis credit omnes articulos fidei praeter unum, dicit, quod de nullo habeat fidem, sed solum opinionem. Ratio, quoniam omnes articuli fidei habent unum fundamentum, scilicet veritatem divinam infallibilem. Qui ergo non credit unum articulum fidei, non credit fundamentum, ideo de nulla habet fidem. Nota similitudinem de domo 12 camerarum fundata super columnam unam, quia deficiente columna fundamenti, non solum una cadit, sed omnes cadunt. Sic de fundamento fidei. De quo Apostolus: 'Fundamentum enim aliud nemo potest ponere' etc. (I. Cor. 3, 11). Ideo credere sine diminutione debemus. Et: 'charitas omnia credit' (I. Cor. 13, 7). Credendi sunt magni articuli sicut parvi et econverso. Unde Christus: 'Qui fidelis est in minimo, et in majori fidelis est. Et qui in modico iniquus est, et in majori iniquus est.' (Luc. 16, 10)"

("Kažem drugo, da smo dužni vjerovati katoličku vjeru potpuno, bez umanjivanja. Stoga je zaključak blaženoga Tome (Summa theol., II-II, q. 5., a. 3.) da ako netko vjeruje u sve članke vjere osim u jedan, kaže da nema vjeru niti o jednome, nego samo mišljenje. Razlog za to je što svi članci vjere imaju jedan temelj, to jest, nezabludivu božansku istinu. Tko, dakle, ne vjeruje jedan članak vjere, ne vjeruje u temelj, stoga nema vjeru niti o jednome. Pazi sličnost sa kućom koja ima 12 soba, utemeljenom na jednom stupu, jer maknuvši stup temelja, ne pada samo jedna, nego sve padaju. Tako je i s temeljem vjere. O kome kaže Apostol: 'Drugoga temelja nitko ne može postaviti' itd. (1 Kor 3, 11). Stoga trebamo vjerovati bez umanjivanja. I: 'ljubav sve vjeruje' (1 Kor 13, 7). Treba vjerovati u velike članke kao i u male, i obratno. Stoga kaže Krist: 'Tko je vjeran u najmanjemu, vjeran je i u velikome. I tko je nepravedan u najmanjemu, nepravedan je i u velikome.' (Lk 16, 10)")

Zatim sv. Vinko govori o potrebi čvrste vjere:
"Dico tertio, quod debeamus credere fidem catholicam firmiter sine dubitatione. Unde cum majori certitudine credendi sunt articuli fidei, quam illa quae videntur oculis propriis. Ratio, quia sensus possunt leviter decipi ex aliquo defectu vel ex indispositione objecti vel subjecti, sive medii, ut patet de sensu visus in ebriis et de gustu in infirmis. Ideo Apostolus: 'Postulet in fide nihil haesitans. Qui enim haesitat, similis est fluctui maris, qui a vento movetur et circumfertur.' (Jac. 1, 6) Sicut enim unda maris agitatur ventis hinc inde, sic persona quae dubitat in fide agitatur hinc inde arguments et rationibus, et nihil potest obtinere a Deo. Secus in homine fideli in nullo dubitante. Ideo Apocalypsis: 'Esto fidelis usque ad mortem et dabo tibi coronam vitae' (Apoc. 2, 10). Nota tam fortiter et fideliter est tenenda fides catholica, ut citius deberet homo amittere bona temporalia, divitias et famam etiam et vitam quam fidem..."

("Treće kažem, da smo dužni vjerovati katoličku vjeru čvrsto bez sumnjanja. Stoga treba sa većom sigurnošću vjerovati članke vjere, nego stvari koje vidimo vlastitim očima. Razlog je to što se osjetila mogu lako prevariti zbog kojeg nedostatka ili zbog neprikladnosti bilo objekta, bilo subjekta, bilo sredstva, kao što je očito s osjetilom vida kod pijanaca, i s osjetilom okusa kod bolesnika. Stoga kaže Apostol: 'Neka moli s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu.' (Jak 1, 6) Kao što se morski valovi bacaju s vjetrom ovdje-ondje, tako se osoba koja sumnja u vjeri baca ovdje-ondje argumentima i razlozima, i ništa ne može zadobiti od Boga. Obratno je u vjernog čovjeka, koji ni u čemu ne sumnja. Zato kaže Otkrivenje: 'Budi vjeran do smrti, i dat ću ti krunu života' (Otk 2, 10). Pazi, tako čvrsto i vjerno treba držati katoličku vjeru, da bi čovjek prije trebao izgubiti vremenita dobra, bogatstvo, dobar glas, također i život, nego vjeru...")

Vrlo je slično propovijedao i sv. Bernardin Sijenski, uvijek ističući nužnost čvrstoće i cjelovitosti vjere, te ističući da je takovo vjerovanje dužnost i obveza svakog katolika.


Vjerovanje kao obveza iz poslušnosti, kršćanskog vojevanja i štovanja



Sv. Bernardin je o ovim temama govorio u propovijedi na korizmenu kvatrenu srijedu (objavljena u zbirci njegovih propovijedi De evangelio aeterno, serm. XIII.), jer se na taj dan u tradicionalnom obredu mise čita u evanđalju kako su farizeji tražili znak:
"U ono vrijeme neki od književnika i farizeja rekoše Isusu: 'Učitelju, htjeli bismo vidjeti od tebe koji znak.' On im odgovori: 'Znak traži zli i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak osim znaka proroka Jone.' (Mt 12, 38-39)

Na temelju tih riječi, sv. Bernardin propovijeda zašto je svaki katolik dužan vjerovati sve što uči Crkva, bez traženja dokaza i znakova. 
Izdvojio bih Bernardinova objašnjenja o krjeposti čvrste vjere, kao obveze prema Bogu:
"Triplex est enim obligatio fidelitatis quam quilibet erga Deum obligatur servare. Prima est fidelis obedientiae, secunda fidelis militiae, tertia est fidelis reverentiae.

("Trostruka je, naime, obveza vjernosti koju je svatko dužan obdržavati prema Bogu. Prva je vjerne poslušnosti, druga je vjernog vojevanja, treća je vjernog štovanja.")

Što se tiče prvog razloga, sv. Bernardin kaže:
"Primo enim quilibet obligatur Deo exhibere fidelem obedientiam. Manifestum est enim communitati hominum non posse satisfieri probationibus vel suasionibus de his quae credenda sunt ad Deum accedentibus, et sobrie, et juste, et pie in religione christiana vivere volentibus, vel propter defectum probationum, vel suasionum, vel propter brevitatem intellectus simplicium vulgarium hominum. Necessario ergo credenda erant ea sine quorum credulitate nemo ad Deum accedere potest. Necesse igitur est ut alia via haec ab hominum communitate credantur, quam per probationes et suasiones."

("Prvo je, naime, svatko obvezan iskazati Bogu vjernu poslušnost. Jer je očito da se ne može zadovoljiti ljudska zajednica dokazivanjima i uvjeravanjima o onome što trebaju vjerovati oni koji pristupaju Bogu, i koji žele živjeti trijezno, i pravedno, i pobožno u kršćanskoj vjeri, bilo zbog nedostatka dokaza ili uvjeravanja, bilo zbog kratkoće intelekta jednostavnih ljudi iz puka. Nužno je stoga vjerovati ono bez čijeg vjerovanja nitko ne može pristupiti Bogu. Nužno je, dakle, da ovo bude vjerovano od ljudske zajednice drukčijim putem nego po dokazivanjima i uvjeravanjima.")

U drugom argumentu, sv. Bernardin objašnjava da je takva vjera obveza kršćanina na zemlji kao vojnika, člana vojujuće Crkve, koji je dužan upravo vojničkom disciplinom odbijati sve navale napasti, sumnji, zavođenja od strane svijeta i ostalih protivština.
"Secundo autem obligatur quilibet exhibere Deo fidelem militiam: nempe credere ea quae pertinent ad fundamentum Christianae religionis bellum utique habet contra se grave, scilicet disputatinum, dissuasionum, contradictionum et etiam improbabilitatum ipsarum: improbabilitas enim directe contra credulitatem pugnat. Omne autem bellum bellica virtute et fortutudine agendum et superandum est; quia sine virtute non provenit victoria belli. Quam necesse est modis omnibus provenire ut mors utraque declinetur, et vita utraque vel acquiratur vel acquisita cum Domino conservetur. Necessaria igitur est in bello isto virtus, qua contra dictas quatuor acies et mente ipsa pugnetur et triumphaliter expugnentur. Haec autem indubie est fides quoniam contra directae acies illae pugnant, et ipsa acies suas dirigit contra illas, unde I. Joan 5, 4: 'Haec est victoria, quae vincit mundum, fides nostra'."

("Drugo, svatko je dužan iskazati Bogu vjerno vojevanje: naime, vjerovati ono što spada u temelj kršćanske vjere ima protiv sebe teški rat, dakako, rasprava, razuvjeravanja, protivljenja i također samih nedokazivosti: naime, nedokazivost se izravno bori protiv vjerovanja. A svaki rat treba voditi i nadvladati ratnom krepošću i jakošću; jer se bez kreposti ne postiže pobjeda u ratu. Koju je nužno postići svim sredstvima, da se izbjegnu obje smrti, i oba života ili zadobiju ili zadobivena očuvaju s Gospodinom. Nužna je stoga krepost u ovom ratu, u kojoj se protiv četiri rečene čete i samim umom bori i pobjednički ih poražava. Ovo je nedvojbeno vjera jer se protiv nje izravno bore četiri ove čete, i ona šalje svoje čete protiv njih, stoga kaže 1 Iv 5, 4: 'Ovo je pobjeda, koja pobjeđuje svijet: vjera naša'.")

Kao treći razlog zašto je vjernik dužan sve vjerovati bez dokaza, sv. Bernardin navodi strahopoštovanje koje smo dužni Bogu.
"Tertio insuper quilibet obligatur Deo summam ac fidelem reverentiam exhibere: propter quod dicendum quod aut credendum est Deo absque suasione aliqua aut probatione. aut non. Si sic: ergo credendum est ei ex virtute, quod enim absque suasione et probatione creditur virtute credentis creditur. Si quis autem dicat quod non ei credendum est sine suasione vel probatione; contra. Sicut enim Deo debetur digna dilectio et digna honoratio, sic ei debetur digna credulitas sive creditio. Non enim est digna creditio quae ei propter suasiones et probationes impenditur, quia nec bono nec magno viro est digna."

(Treće, povrh toga svatko je obvezan iskazivati Bogu najveće i vjerno štovanje: zato treba reći da treba ili vjerovati Bogu bez ikakvog nagovaranja i dokazivanja: ili ne. Ako treba: onda mu treba vjerovati iz kreposti, jer ono što se vjeruje bez nagovaranja ili dokazivanja, vjeruje se iz kreposti vjernika. A ako netko kaže da mu ne treba vjerovati bez uvjeravanja i dokazivanja; naprotiv. Kao što se duguje Bogu dostojna ljubav i dostojna čast, tako mu se duguje i dostojno vjerovanje ili povjerenje. Jer nije dostojno povjerenje, koje bi mu se iskazivalo zbog nagovaranja i dokazivanja, jer to nije dostojno ni dobroga ni istaknutog čovjeka.")

Iz svega navedenoga jasno je s kakvim stavom čovjek treba prihvatiti i držati istine katoličke vjere. Treba uvijek nastojati sve više i više ojačati vjeru.

Postoje mnogi načini na koji se vjernik u tome može vježbati. Na primjer, uvijek iznova i iznova, opet i opet čitati dobre stare katekizme. Za to su posebno pogodni džepni katekizmi, koje čovjek može pročitati u jednom dahu, primjerice ovaj kratki i lijepi Rimokatolički katekizam iz 1948.

K tome, nastojati svakodnevno obnoviti čin vjere, ufanja i ljubavi po nekom od tradicionalnih obrazaca. Na primjer (na kraju istog katekizma):



četvrtak, 16. travnja 2020.

Što možemo naučiti iz Improperia?

Improperia - Puče moj (Popule meus) u Kodeksu iz Einsiedelna, napisanom oko 960-970. godine


Nadam se da ste na Veliki petak malo zastali na pjesmu Puče moj koja se pjeva tijekom klanjanja Križu. To je izvorno skup antifona i responzorija, koji su pod nazivom Improperia (lat. "prijekori") sastavni dio liturgije Velikoga petka već više od tisuću godina.

Vrijedi razmatrati o riječima i porukama koje tamo nalazimo, jer na izvrstan način približavaju vjernicima istine katoličke vjere o dvije Kristove naravi.
Katolička vjera nas uči da su u Kristu dvije naravi: božanska i ljudska. I dvije volje: božanska i ljudska. Ali, u Kristu je samo jedna osoba, i to božanska: vječna druga božanska osoba: Sin, koji je jednako vječan kao i Otac i Duh Sveti.

Nadalje, katolička vjera nas uči da su sva djela Božja - djela Presvetoga Trojstva - zajednička svim trima božanskim osobama. Prema tome, i stvaranje svijeta, kao i sva ona velika djela o kojima čitamo u Starom zavjetu, djela su svih triju božanskih osoba: i Oca i Sina i Duha Svetoga.

Te su istine vrlo lijepo izražene u napjevima Puče moj. U njima Krist govoreći iz svoje božanske naravi nabraja sva dobročinstva koja je učinio Židovima: Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, Ja sam te vodio kroz pustinju četrdeset godina, Ja sam te hranio manom u pustinji, Ja sam udario Egipat s prvorođencima njegovim, Ja sam potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru, Ja sam potukao kanaanske narode, Ja sam ti dao kraljevsko žezlo...

Nakon svakog nabrojanog dobročinstva, Krist progovara i iz svoje ljudske naravi, nabrajajući što je sve pretrpio u svojoj ljudskoj naravi: suđenje, križ, bičeve, trnova kruna, koplje, spužva natopljena octom...

Radi razumijevanja cijelog konteksta, treba pogledati cijeli obred...






Napominjem da je sam naziv Puče moj (Popule meus) nadahnut riječima proroka Miheja, kako ih donosi Vulgata (Mih 6, 3-5):
"Popule meus, quid feci tibi? Aut quid molestus fui tibi? Responde mihi. Quia eduxi te de terra Aegypti, et de domo servientium liberavi te, et misi ante faciem tuam Moysen, et Aaron, et Mariam. Popule meus, memento, quaeso, quid cogitaverit Balach, rex Moab, et quid responderit ei Balaam, filius Beor, de Setim usque ad Galgalam, ut cognosceres justitias Domini."

("Puče moj, što učinih tebi? Ili čime sam te zamorio? Odgovori meni. Jer sam te izveo iz zemlje egipatske, i oslobodio te iz zemlje ropstva, i poslao pred tobom Mojsija, i Arona, i Mariju. Puče moj, sjeti se što je bio naumio Balak, kralj moapski, i što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov, od Šitima do Gilgala, da spoznaš pravde Gospodnje.")

Veliki srednjovjekovni liturgičar Durandus (1230.-1296.) u svom djelu Rationale divinorum officiorum (lib. VI., cap. 77.) ovako piše o Improperia:
"Consequenter sacerdos post orationes crucem velatam bajulat, ad dextrum cornu altaris: ibique crucem super humeros tenens, in persona Christi Iudaeis improperat beneficia Domini, dicens: 'Popule meus, quid feci tibi?' In quibusdam tamen ecclesiis duo presbyteri bajulant illam: ad notandum, quod in Christi persona duae fuerunt naturae divinitatis videlicet et humanitatis. Quod dicitur: 'Popule meus, quid feci tibi, aut in quo contristavi te: responde mihi, quia eduxi te de terra AEgypti', etc. ad divinitatem refertur. Quod vero sequitur: 'Parasti salvatori tuo crucem', ad humanitatem: et sic de aliis sequentibus verbis."

("Potom svećenik nakon molitava, nosi pokriveni križ do desne strane oltara: i ondje držeći križ na ramenima, u osobi Kristovoj spočitava Židovima dobročinstva Gospodnja, govoreći: 'Puče moj, što učinih tebi?' U nekim crkvama dva svećenika nose [križ]: kako bi naglasili da su u Kristovoj osobi bile dvije naravi: božanska naime i ljudska. To što se kaže: 'Puče moj, što učinih temi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni, jer sam te izveo iz zemlje egipatske' itd. odnosi se na božanstvo. A ono što slijedi: 'Pripravio si križ Spasitelju svome' odnosi se na čovještvo: i tako kod drugih riječi koje slijede.")

Durandus nabrojana dobročinstva povezuje s optužbama koje su Židovi na suđenju iznijeli protiv Gospodina:
"Notandum quod Iudaei tres accusationes contra Christum proposuerunt, scilicet quod tributum negasset, quod se regem fecisset, et quod se Filium Dei dixisset: contra quos tres in eius personam accusationes dicuntur, scilicet 'popule meus', ubi Christus eis exprobrat tria beneficia sua, scilicet liberationem de AEgypto; regimen in deserto et introductionem  in terram optimam, quasi dicat: 'Tu accusas me de negatione tributi, potius deberes gratias agere, quia te liberavi a tributo sive a servitute AEgypti. Tu accusas me, quia me regem dixi potius deberes gratias agere; quia te rexi in deserto, et regulariter pavi. Item accusas me, quia Filium Dei me dixi, potius deberes gratias agere, quia terram lacte et melle manantem contuli tibi'."

("Naglasimo da su Židovi iznijeli tri optužbe protiv Krista, to jest: da je uskratio porez, da se pravio kraljem i da je rekao da je Sin Božji: nasuprot njima, govore se tri optužbe u njegovoj osobi, to jest: 'puče moj', gdje Krist spočitava njima tri svoja dobročinstva, i to: oslobođenje iz Egipta, vodstvo u pustinji i uvođenje u najbolju zemlju, kao da govori: 'Ti me optužuješ za uskratu poreza, a prije bi mi trebao zahvaljivati, jer sam te oslobodio od poreza ili od ropstva u Egiptu. Ti me optužuješ jer sam se nazvao kraljem, a trebao bi mi prije zahvaljivati, jer sam te upravljao u pustinji i redovito hranio. Isto tako, optužuješ me jer sam rekao da sam Sin Božji, a trebao bi mi zahvaljivati jer sam ti udijelio zemlju u kojoj teče mlijeko i med'.")

Često nas i liturgija, kao i sveti oci, potiču na razmišljanje o božanstvu Kristovu, i pri tome nam stavljaju pred oči velika Božja djela opisana u Starome zavjetu. Jer Krist je onaj isti Bog koji je stvorio svijet. Isti Bog koji je kaznio čovječanstvo općim potopom. Isti Bog koji je uništio Sodomu i Gomoru zbog sramotnih opačina. Isti Bog koji je govorio Abrahamu, Mojsiju i prorocima. Isti Bog koji je izveo izabrani narod iz Egipta i doveo ga u obećanu zemlju. Isti Bog koji je potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru. Isti Bog koji je porazio kanaanske narode. Isti Bog koji je dao i Zakon, uredbe i obrede koje je obdržavao izraelski narod. Isti Bog koji je i kaznio taj narod kad je postao neposlušan, asirskim i babilonskim ropstvom.
Taj isti Bog se utjelovio i postao čovjekom.
Sve je ovo važno imati pred očima, jer bez toga ne možete ni približno shvatiti koliko se Bog ponizio time što se utjelovio, uzeo ljudsku narav i dobrovoljno dao da bude raspet za naše spasenje.

Kako lijepo kaže prorok Baruh (prema Vulgati - Bar 3, 36-38):
"Hic est Deus noster, et non aestimabitur alius adversus eum. Hic adinvenit omnem viam disciplinae, et tradidit illam Jacob puero suo, et Israel dilecto suo. Post haec in terris visus est, et cum hominibus conversatus est."
("On je Bog naš, i nitko se ne može usporediti s njime. On je pronikao sav put stege, i predao ga sluzi svom Jakovu, i Izraelu svom ljubljenome. Nakon toga viđen je na zemlji, i s ljudima se družio.")

Apostoli u svojim poslanicama jasno ističu Kristovo božansko djelovanje u Starome zavjetu. Tako sv. Pavao piše u I. poslanici Korinćanima:
"Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist." (1 Kor 10, 1-4)

Jednako se jasno izražava i sv. Juda Tadej u svojoj poslanici. Pritom vas moram upozoriti na jednu važnu stvar. U postkoncilskom prijevodu Biblije "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelan) ovako je prevedeno Jud 5-7:
"Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Gospodin izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio nevjerne. I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima; kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju."

U Vulgati na označenom mjestu izričito piše ISUS:
"Commonere autem vos volo, scientes semel omnia, quoniam Jesus populum de terra Aegypti salvans, secundo eos, qui non crediderunt, perdidit: angelos vero, qui non servaverunt suum principatum, sed dereliquerunt suum domicilium, in judicium magni diei, vinculis aeternis sub caligine reservavit. Sicut Sodoma, et Gomorrha, et finitimae civitates simili modo exfornicatae, et abeuntes post carnem alteram, factae sunt exemplum, ignis aeterni poenam sustinentes."

("Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Isus izbavio narod iz zemlje egipatske, a zatim uništio one koji nisu vjerovali; a anđele, koji nisu čuvali svoje vrhovništvo, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga dana, okovane u mraku vječnim okovima. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.")

Također i u mnogim grčkim Biblijama na tom mjestu piše ISUS (Ἰησοῦς λαὸν ἐκ γῆς Αἰγύπτου σώσας), ali u nekim rukopisima piše Gospodin. Pa su na temelju toga, prevoditelji postkoncilskih "modernih prijevoda" odlučili slijediti ove potonje (zanemarujući Vulgatu i tisućljetnu zapadnu tradiciju). To je zapravo još jedan primjer kako su se postkoncilski prevoditelji uvijek odlučivali za ona rješenja koja su netradicionalna. Postkoncilski prevoditelji su se baš trudili da "moderne Biblije" budu što različitije od stare Vulgate.

Inače, evo kako je nadbiskup Šarić 1940-ih preveo taj pasus:
"A napomenut ću vam samo to - jer vi već znate sve jedanput za uvijek - da je Isus doduše izbavio narod iz zemlje egipatske, ali je potom upropastio one koji ne vjerovaše. I anđele, koji ne održaše svojega dostojanstva, nego ostaviše svoje prebivalište, zadržao je vječnim okovima u mraku za sud velikoga dana. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su griješili kao i oni bludom i išli za protunaravnom nasladom, postavljaju se za primjer sa svojom kaznom vječnoga ognja."

Šarić u bilješkama ispod teksta daje tumačenje: 
"Sva objava Božja u riječi i u djelu dogodila se je već u Starom Zavjetu po Kristu, posredniku između Boga i ljudi. Zato mu se ovdje pripisuje i oslobođenje Izraela iz ropstva egipatskoga, uništenje nevjernika, kazna palih anđela i propast pokvarenih gradova Sodome i Gomore. - 'Da je Isus'; drugi rukopisi čitaju: 'Da je Gospodin'; Vulgata: 'Da je Isus'. Sv. Juda misli na onoga, koji se zove Anđeo Gospodnji u 2 Mojs 23, 20 sl.; 4 Mojs 20, 16. A taj je bio Isus Krist."   

Pitao bih danas svakoga tko čita ovaj tekst: Jeste li ikada razmišljali kad klečite pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, da se pred vama nalazi isti Bog koji je stvorio svijet; koji je kaznio pale anđele; koji je kaznio Adama i Evu istjeravši ih iz raja zemaljskoga; koji je kaznio čovječanstvo općim potopom; koji uništio Sodomu i Gomoru; koji je izveo Izraelce iz Egipta i kaznio Egipćane; koji istjerao kanaanske narode i predao obećanu zemlju Izraelcima, koji je Izraelce kažnjavao kad bi upali u grijeh idolopoklonstva, koji je dao Zakon sv. Mojsiju i obećanja svetim prorocima, i koji je napokon sam osobno došao na zemlju - utjelovivši se radi nas ljudi i radi našega spasenja i davši se raspeti za naše otkupljenje...

Jeste li ikada o tome razmišljali?
Nažalost, mnogi ljudi o tome nikada nisu razmišljali, jer imaju razne krive, nejasne ili čak nekatoličke predodžbe o Kristu, koje su dobili iz hollywoodskih filmova ili od modernističkih propovjednika, ili pak iz kojekakvih sumnjivih knjiga, portala, foruma... Ili jednostavno zato što nisu bili ispravno poučeni na postkoncilskom "modernom vjeronauku".
Pitanje je što si takvi ljudi uopće misle kad slušaju Puče moj na Veliki petak.

No, kad bismo vidjeli svojim tjelesnim očima tko stoji pred nama u Presvetome Oltarskom Sakramentu, pali bismo na zemlju dršćući od straha. Ipak, očima vjere moramo vidjeti upravo to. Sveci su to vidjeli. Zato su se svi veliki sveci odlikovali ljubavlju i strahopoštovanjem prema Presvetom Sakramentu.

Bl. Alojzije Stepinac u pismu vlč. Vinku Komeričkom 2. lipnja 1957. pišući o važnosti pripreme svećenika za sv. misu, ističe:
Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5) Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)
Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! 

Nadam se da shvaćate zašto je važno razmatrati o veličini Presvetog Sakramenta, o veličini i veličanstvenosti svete misne žrtve. Zato je važno čitati knjige poput Chaignonove Svećenik na oltaru.

S jednim pasusom te knjige zaključujem ovaj tekst...


srijeda, 8. travnja 2020.

Pokora je životna nužnost za kršćanina



Nadovezao bih se malo na svoj prošli tekst, da neke stvari budu jasnije i da možda ne bi ostale neke nejasnoće. Mislim da bi na sva eventualna pitanja najbolji odgovor bila propovijed bl. Alojzija Stepinca na nedjelju za mir, u Katedrali 24. studenoga 1940.

U toj propovijedi, bl. Alojzije otvoreno govori da su griješni ljudi zaslužili Božju kaznu:
"Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: 'Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!' (Lk 13, 1-5). O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod! Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno? Bog naš nije 'Bog meteža, nego mira' (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: 'Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!' (Iz 1, 20). A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo?" 

Zatim nabraja opačine koje izazivaju kazne Božje: pobačaji, priležništva, psovke, nemar za sv. misu, prijevare, klevete, oholost, tlačenje siromaha, nevjera...

Bl. Alojzije daje rješenje:
"Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: 'Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!' (Lk 13, 15)
Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: 'A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!' (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.
Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači 'srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!' (Ps 50, 19) 
Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47) Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen 'na svijećnjak, da svijetli svima'. (Mt 5, 15). 
Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!
Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.
Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju!"

Inače, važno je shvatiti da ono što smo vidjeli da sveci govore o dobrovoljnom prihvaćanju kazni kao zadovoljštine za grijehe nisu samo njihova privatna mišljenja, nego službeni nauk Crkve.

Crkva službeno naučavajući na Tridentskom koncilu o nužnosti zadovoljštine za grijehe, govori također i o blagodatima i uzvišenosti dobrovoljnog trpljenja za grijehe
(Trident. kon., sess. XIV., cap. 8.):
"Accedit ad haec, quod dum satisfaciendo patimur pro peccatis, Christo Jesu, qui pro peccatis nostris satisfecit, ex quo omnis nostra sufficientia est [II. Cor. 3, 5] conformes efficimur, certissimam quoque inde arrham habentes, quod si compatimur, et conglorificabimur [Rom. 8, 17]."

("Dodajmo ovome, da dok čineći zadovoljštinu trpimo za grijehe, postajemo suobličeni Kristu Isusu, koji je zadovoljio za naše grijehe, od koga dolazi sva naša sposobnost [2 Kor 3, 5], imajući odatle najsigurniji zalog da ako zajedno trpimo, zajedno ćemo se i proslaviti [Rim 8, 17].")

Tridentski koncil izričito naučava da dobrovoljnim prihvaćanjem vremenitih bičeva čovjek može zadovoljiti za grijehe (sess. XIV., cap. 9.):
"Docet preterea, tantam esse divinae munificentiae largitatem, ut non solum poenis, sponte a nobis pro vindicando peccato susceptis, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositis, sed etiam, quod maximum amoris argumentis est, temporalibus flagellis a Deo inflictis et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Jesum Christum satisfacere valeamus."

("Naučava osim toga [Koncil], da je tolika darežljivost božanskoga dobročinstva, da ne samo kaznama koje su od nas dobrovoljno prihvaćene, ili naložene od svećenika prema mjeri grijeha, nego također, što je najveći argument ljubavi, vremenitim bičevima nametnutima od Boga, a od nas strpljivo podnesenima, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")

Taj je crkveni nauk jasno vidljiv i u liturgiji i obredniku. Pogledate li Rimski obrednik iz 1929., vidjet ćete da na nekoliko mjesta potiče svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje teškoće kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.

Tu se ističe obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik, str. 137.-139.), gdje rubrika izričito traži da svećenik pouči bolesnika:
"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."

Zanimljivo je iznova pročitati napomene rubrika u cijelosti...





Sve što ovdje vidimo u rubrikama vrlo je slično uvjetima koje su inače pape davali za potpuni oprost na smrtnom času. Ako pogledate Enchiridion indulgentiarum iz 1952. primijetit ćete da su Pape za priličan broj djela dali potpuni oprost na smrtnom času, ali uvijek pod uvjetom da umirući:
"mortem tanquam peccati stipendium de manu Domini patienter susceperint"
("strpljivo prime smrt iz ruke Gospodnje kao plaću za grijeh")

I sad se postavlja pitanje, zašto se o ovim važnim stvarima danas gotovo uopće ne govori? Zašto se o ovome šuti? Što se to promijenilo u "modernom društvu" i pogledu na ova pitanja? Što mislite?
Pa evo, i jedan poznati profesor, bivši dekan KBF-a u Đakovu, prije desetak dana u intervjuu izjavljuje:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni. Neki to smatraju cinizmom, nedostojnim Boga. To je za mene samo pokazatelj poganskoga duha, duha koji se udaljio od Svetoga pisma! Rekao bih: tko kaže da Bog ne kažnjava, taj je poganin! Pa čitajte povijest izraelskoga naroda, čitajte psalme, proroka Ezekiela, Jeremiju, Tužaljke, Novi zavjet, Poslanicu Hebrejima, crkvene oce! Ne mogu vjerovati što sve ovih tjedana biskupi i svećenici govore, a što, vjerujte mi, nema gotovo nikakve veze s vjerom, a u većini slučajeva radi se o poganskoj misli."

Ne bih se složio da je nevoljkost modernih pastira da govore o kazni rezultat "poganske misli". Puno bi točnije bilo reći da je to utjecaj "prosvjetiteljstva". Takve stavove nisu inspirirali toliko poganski mislioci iz antike, nego "prosvjetiteljski" autori: Voltaire, Rousseau, Hume... i cijela plejada zavedenih im sljedbenika. Njihov je utjecaj uvijek bio lako uočljiv i kod "teoloških modernista".

No, da se vratim na ovu rečenicu iz intervjua:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni."

Pa, barem bi to trebalo biti jasno. Reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila, labavljenje formacije u sjemeništima, dokidanje i nestanak klasičnog teološkog obrazovanja, uz istodobno širenje "nove teologije" po fakultetima, rezultirale su upravo time: velikim brojem pastira koji se ne usude ni govoriti o "teškim temama" poput Božje kazne.

Jedan od glavnih uzroka ovakvoga stanja je i novi obred mise koji je uveden 1969. godine. Ako usporedite molitve u tradicionalnom obredu sa onima u novom obredu, odmah ćete primijetiti da su iz novog obreda sustavno i smišljeno uklonjene ili marginalizirane molitve u kojima se spominje Božja kazna.

Na primjer, ako pogledate samo zborne molitve, naći ćete da u tradicionalnom obredu tijekom crkvene godine dolazi barem šest zbornih molitava koje jasno govore da grijeh izaziva Božju kaznu, da ljudi zasluženo trpe zbog svojih grijeha, te da je potrebna pokora kako bi se te kazne otklonile.

Evo, da ih navedemo... 
Na IV. nedjelju po Bogojavljenju molitva glasi:
"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos, pro humana scis fragilitate non posse subsistere: da nobis salutem mentis et corporis; ut ea, quae pro peccatis nostris patimur, te adiuvante vincamus. Per Dominum..."

("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe, svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu...")

Na Sedamdesetnicu molitva glasi:
"Preces populi tui, quaesumus, Domine, clementer exaudi: ut, qui iuste pro peccatis nostris affligimur, pro tui nominis gloria misericorditer liberemur. Per Dominum..."

("Molitve puka svojega, molimo, Gospodine, milostivo usliši da mi koji s pravom trpimo zbog svojih grijeha, milosrdno budemo oslobođeni na slavu tvojeg imena. Po Gospodinu...")

Na četvrtak nakon Čiste srijede:
"Deus, qui culpa offenderis, paenitentia placaris: preces populi tui supplicantis propitius respice; et flagella tuae iracundiae, quae pro peccatis nostris meremur, averte. Per Dominum..."

("Bože, koga grijeh vrijeđa a pokora ublažuje, pogledaj milostivo ponizne molbe puka svoga i odvrati bičeve srdžbe svoje koje za grijehe svoje zaslužujemo. Po Gospodinu...")

Na subotu korizmenih kvatri molitva glasi:
"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum..."

("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu...")

Na IV. korizmenu nedjelju (Laetare) molitva glasi:
"Concede, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui ex merito nostrae actionis affligimur, tuae gratiae consolatione respiremus. Per Dominum..."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni tvojom milošću. Po Gospodinu...")

Na Veliku srijedu prva molitva glasi:
"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nostris excessibus incessanter affligimur, per unigeniti Fílii tui passionem liberemur: qui tecum vivit et regnat..."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da nas koji se neprestano mučimo radi svojih prestupaka oslobodi muka jedinorođenoga Sina tvoga: koji s tobom živi i kraljuje...")

Neke od tih molitava ušle su i u Litanije svih svetih, kao i u obične pučke pobožnosti. Pape su za njih podijelili i određene oproste. Prema tome, te su molitve svakako stoljećima bile važan dio života Crkve. U liturgiji su prisutne više od 1500 godina.

S kojim su onda pravom liturgijski reformatori 1960-ih uklanjali te molitve iz novog obreda mise? No, to je tek vrh ledene sante. Postoje još deseci drugih molitava, zaziva i gesti u tradicionalnoj liturgiji kojima se izražava pokora i kajanje za grijeh, a koje su posve uklonjene iz nove liturgije.

Da navedem samo jedan primjer takve geste. U tradicionalnom časoslovu, molitelj svaki put kad moli kompletorij (posljednji čas u danu) načini znak križa na prsima govoreći stih Psalma 84.:
"Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis."
("Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.")

Ta je gesta ušla također i u Mali oficij Blažene Djevice Marije.

 

subota, 4. travnja 2020.

Epidemija je i kazna, i opomena, i prilika za popravak i zadovoljštinu


Velike epidemije možemo promatrati iz mnogo različitih kutova. Kada dođu takve kušnje, često se otkriju skrivene namjere i karakteri pojedinih ljudi, pa i cijelih naroda. Na muci se poznaju junaci - kaže naš narod.

Tradicija Crkve nas uči kako trebamo gledati na takve situacije, a njezino dvotisućljetno iskustvo poučava nas kako se ponašati u tim iznimnim vremenima.

U vrijeme velike epidemije u Rimskom Carstvu od oko 249. do 262. godine, sv. Ciprijan u djelu De mortalitate objašnjava zašto se kršćanin ne treba bojati smrti.
Kršćanin, koji se nalazi u stanju posvetne milosti, trebao bi s radošću gledati na smrt, kao na oslobođenje od svijeta i put u nebesku domovinu. To je ono što razlikuje položaj kršćana od ostalih ljudi. Prema tome, nipošto nije ista pozicija kršćanina i nevjernika.

Tko bi se zaista trebao bojati smrti? Nevjernici, nekršteni pogani, židovi, heretici, i ostali koji nisu u stanju posvetne milosti.

Zato sv. Ciprijan u spomenutom djelu govori:
"Mori plane timeat, sed qui ex aqua et Spiritu non renatus, gehennae ignibus mancipatur; mori timeat qui non Christi cruce et passione censetur; mori timeat qui secundum mortem de hac morte transibit; mori timeat quem de saeculo recedentem perennibus poenis aeterna flamma torquebit; mori timeat cui hoc mora longiore confertur, ut cruciatus ejus et gemitus interim differatur: multi ex nostris in hac mortalitate moriuntur, hoc est multi ex nostris de saeculo liberantur. Mortalitas ista ut Judaeis et Gentilibus et Christi hostibus pestis est, ita Dei servis salutaris excessus est. Hoc quod sine ullo discrimine generis humani cum injustis moriuntur et justi, non est quod putetis bonis et malis interitum esse communem. Ad refrigerium justi vocantur, ad supplicium rapiuntur injusti: datur velocius tutela fidentibus, perfidis poena."

("Smrti se zaista treba bojati, ali onaj koji se, nepreporođen iz vode i Duha, predaje ognjevima pakla; neka se boji umrijeti onaj koji nije dionik Kristova križa i muke; neka se boji umrijeti tko po smrti prelazi iz ove smrti; neka se boji umrijeti onaj koga će po izlasku iz svijeta mučiti vječni plamenovi neprolaznim mukama; neka se boji umrijeti kome ovo odugovlačenje daje da se njegove muke i jecaji odgađaju. Mnogi od naših umiru u ovom pomoru, to jest, mnogi od naših se oslobađaju od svijeta. Kao što je ovaj pomor kazna židovima i poganima i neprijateljima Kristovim, tako je Božjim slugama spasonosni izlazak. A to što bez ikakve razlike ljudskoga roda umiru s nepravednicima i pravednici, nije da mislite kako je i dobrima i zlima zajednički svršetak. Pravednici se pozivaju u osvježenje, a nepravednici se grabe na kazne: dat će se brzo pravednicima zakrilje, a nevjernicima kazna.")

To je jedna vrlo važna misao za početak ovoga članka, u kojem ćemo pogledati problem bolesti i epidemija iz više različitih kutova. Tekst sam podijelio na tri dijela.
U prvom ćemo vidjeti što nas liturgija Crkve uči o epidemijama na primjeru zavjetne mise pro vitanda mortalitate, koja je predviđena za vrijeme epidemija i pomora.
U drugom dijelu, vidjet ćemo jedan primjer epidemije iz hrvatske povijesti: kuga u Splitu 1348. godine.
U trećem dijelu pogledat ćemo ukratko što nas uče sveci o suočavanju s bolestima, posebice s onom posljednjom bolesti na samrti.


1) Pouke mise pro vitanda mortalitate



Obrazac mise "pro vitanda mortalitate" sastavio je papa Klement VI. u vrijeme velike kuge 1349. godine. Ta se misa stoljećima služila u vremenima kuge i drugih teških epidemija. Naći ćete je među zavjetnim misama u svim standardnim izdanjima tradicionalnog Rimskog misala, sve do posljednjeg izdanja iz 1962. godine.

Staro pravilo kaže: Lex orandi, lex credendi.
Što nas, dakle, liturgija Crkve uči o epidemijama?
Prvo, uči nas da je epidemija kazna Božja za grijehe čovječanstva.

U misi pro vitanda mortalitate, čita se iz II. knjige o kraljevima (prema Vulgati), kako je Gospodin poslao kugu u Izrael, da bi kaznio grijeh kralja Davida.
"In diebus illis: Immisit Dominus pestilentiam in Israel, de mane usque ad tempus constitutum, et mortui sunt ex populo, a Dan usque ad Bersabe, septuaginta millia virorum. Cumque extendisset manum suam Angelus Domini super Jerusalem, ut disperderet eam, misertus est Dominus super afflictione, et ait Angelo percutienti populum: 'Sufficit: nunc contine manum tuam.' Erat autem Angelus Domini juxta aream Areuna Jebusaei. Dixitque David ad Dominum, cum vidisset Angelum caedentem populum: 'Ego sum qui peccavi, ego inique egi: isti, qui oves sunt, quid fecerunt? Vertatur, obsecro, manus tua contra me, et contra domum patris mei.' Venit autem Gad propheta ad David in die illa, et dixit ei: 'Ascende, constitue altare Domino in area Areuna Jebusaei.' Et ascendit David juxta sermonem Gad, quem praeceperat ei Dominus. Et aedificavit altare Domino, et obtulit holocausta et pacifica: et propitiatus est Dominus terrae, et cohibita est plaga ab Israel."

("U one dane: posla Gospodin kugu na Izrael, od jutra do određenoga vremena, i pomrlo je iz naroda, od Dana do Bersabe, sedamdeset tisuća ljudi. I kad je pružio anđeo svoju ruku na Jeruzalem, da ga uništi, tada se smilovao Gospodin zbog trpljenja, i zapovijedi anđelu, koji je ubijao narod: 'Dosta! Povuci sada ruku svoju!' Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune. I rekao je David Gospodinu, kad je vidio anđela kako udara narod: 'Ja sam onaj koji je sagriješio, ja sam učinio bezakonje. A ovi, koji su ovce, što su učinili? Neka se okrene, molim te, ruka tvoja protiv mene, i protiv doma oca mojega.' Došao je prorok Gad onoga dana Davidu i rekao mu: 'Uziđi i podigni žrtvenik Gospodinu na gumnu Jebusejina Araune.' I uzišao je David, prema poruci Gadovoj, kako mu je Gospodin zapovjedio. David podigne tamo žrtvenik Gospodinu i prinese žrtve paljenice i pomirnice. Tada se Gospodin smilovao zemlji, i prestade kuga u Izraelu.")

U zbornoj molitvi se ističe da su takve kazne poziv ljudima na pokoru za grijehe:
"Deus, qui non mortem, sed paenitentiam desideras peccatorum: populum tuum ad te revertentem propitius respice; ut, dum tibi devotus exsistit, iracundiae tuae flagella ab eo clementer amoveas. Per Dominum..."

("Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grešnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš. Po Gospodinu...")

Drugo što možemo naučiti jest koliko je važna sveta misna žrtva da se otklone takve kazne. Ako su već Davidove žrtve bile dovoljne da isprose Božje milosrđe i prestanak kuge u Izraelu, koliko onda više sveta misna žrtva?

Misna molitva kaže da su kazne epidemije poziv na pokoru. Kad pogledate carstvo grijeha u kojem grca današnje čovječanstvo, možete biti sretni da ga nije pogodila još teža epidemija. Doista, kad usporedite sadašnju epidemiju virusa COVID-19 sa prijašnjim epidemijama, morat ćete priznati da je sadašnja zaraza prilično blaga.
To ćemo vidjeti na jednom primjeru iz hrvatske povijesti...



2) Kuga u Splitu 1348. godine



Jedan od značajnijih izvora za hrvatsku povijest 14. stoljeća je splitski rukopis pod nazivom Summa historiarum tabula a Cutheis de gestis civium Spalatinorum. Prvi put ga je objavio Ivan Lucius (Lučić) u svom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae 1666. god., na str. 381.-386. Ovdje ću citirati nekoliko izvadaka prema tom izdanju...

Prvo poglavlje Summae historiarum govori o kugi u Splitu u prosincu 1348. godine. Evo kako se opisuje početak širenja zaraze: 
"Deinde incipit haec rabiosa pestis per universum mundum discurrendo in miserabiles homines lethaliter desaevire et vires ipsorum debilitare, ita sicut apparebat alicui homini aliquod signum glandis, vel carbunculi in aliqua parte sui corporis cum caliditate febris et ille nullam spem habebat amplius in hoc mundo vivendi. Sed primo statim devote de peccatis suis et contrito corde faciens confessionem sacerdoti et recommendens animam suam Deo, et condens testamentum protinus die tertia, vel quarta spiritum exhalabat; et reliqui homines, qui erant sani videntes tam necem terribilem, et multos in brevi spatio mori, inscii hujus pestilentiae prae timore maximo efficiebantur quasi exanimes et amentes, de simili casu timentes, et putantes mundi finem adesse..."

("Zatim je počela ova divlja kuga, prolazeći po cijelome svijetu, smrtosno hvatati jadne ljude i slabiti njihove snage: čim bi se pojavila kojemu čovjeku neka naznaka ožiljka ili opekline na nekom dijelu tijela zajedno s vrućicom, i takav više nikakve nade ne bi imao da će još živjeti na ovome svijetu. Već bi odmah pobožno, raskajanog srca, obavio ispovijed svojih grijeha svećeniku i preporučujući svoju dušu Bogu, i načinivši oporuku, odmah bi nakon tri ili četiri dana ispustio duh; a ostali ljudi, koji su bili zdravi, vidjevši tako strašnu pogibiju, te da mnogi umiru u kratkom vremenu, nesvjesni ove kuge, od velikog su straha postali kao bezumni ili izvan sebe, bojeći se slične sudbine, i misleći da je došao kraj svijeta...")

Vidimo da su se, unatoč općem strahu i panici, zaraženi ljudi ipak ispovijedali. Nisu im bili uskraćeni sakramenti (kao što to danas rade modernisti diljem svijeta).
Pri tome trebamo biti svjesni da je tada strah morao biti veći nego danas, jer nije bilo razvijene medicinske pomoći, kao u današnje vrijeme.

Pogledajte samo dio ozračja u kugom zaraženom Splitu:
"O quam magnus ululatus et ploratus hominum extollebatur ad Coelum, currebant hinc, et inde unusquisque suos caros attinentes, et proximos plorando, qui mortui erant, et gradiebantur atris vestibus induti vultus gerentes humi moerore depressos. Nesciebant miseri quid potius eligerent, vel cadavera sepelirent, vel soli fugerent a longe, ne inficerentur a tali lethifero morbo contagioso, et singuli euntes per sacros aedes manus suas elevantes ad Caelum supplicantesque Deo gratias agebant, et aliqui ipsorum, fugiebant procul, et a longe per diversa loca oberantes, et dimittebant multa cadavera suorum propinquorum jacentia in domibus, et in templis inhumata... Mares etiam et faeminas, senes et parvulos protinus saeva lues communiter necebat, et nulli aetati hominum parcere volebat, separabat filios et filias a parentibus, et e converso, germanos, et fratres a fratribus et omnes caros a caris, similiter maritos a consortibus et uxores a viris legitimis omnino disgregabat sine aliqua pietate."

("O kako se velika vika i plač ljudi uzdizao prema nebu, trčali su ovdje i ondje, držeći svoje voljene, i oplakujući bližnje koji su umrli, i hodali su odjenuti u crnoj odjeći, tužnim licem pognutim prema zemlji. Nisu znali jadnici što da prije izaberu: da pokopaju trupla ili da sami pobjegnu daleko, da se ne zaraze takvom smrtonosnom zaraznom bolešću, i pojedini su išli po svetim crkvama podižući svoje ruke prema nebu i moleći zahvaljivali Bogu: i neki su od njih, bježeći daleko i lutajući po udaljenim mjestima, ostavljali mnoga trupla svojih bližnjih da leže nepokopana u kućama i hramovima, i nije bilo nikoga da ih pokopa... Muškarce također i žene, starce i djecu odmah je zajedno ubijala divlja zaraza, i nijednu ljudsku dob nije htjela poštedjeti, odvajala je sinove i kćeri od roditelja, i obratno, rođake i braću od braće, i sve voljene od voljenih, slično supruge od supruga, i žene od zakonitih muževa posve odvajala bez ikakve milosti.")

Za pisca tih redaka nije bilo nikakve sumnje da je epidemija kazna za grijehe, zajedno s ratovima i glađu u ono vrijeme:
"quatuor autem cladibus antedictis videlicet, Epidimiae, fame, fera et ferro, tota illa Provincia Dalmatiae et Croatiae multis annis ex divino iudicio flagellata, poenam fuorum peccatorum mediocriter non pertransiverunt"

("četirima, naime, spomenutim pošastima, to jest, epidemije, gladi, zvijeri i željeza, cijela je ova pokrajina Dalmacije i Hrvatske mnogo godina bičevana po božanskoj odredbi, kaznu za svoje grijehe nisu lako prošli")  

Ovdje je važno da shvatimo koliko su kazne koje vidimo u današnje vrijeme blage u usporedbi s kaznama nekih prijašnjih vremena. Može li se uopće uspoređivati tadašnja kuga sa današnjim virusom COVID-19?
Čovjek koji bi obolio od kuge, u pravilu bi od toga i umro. Izliječenja su bila iznimno rijetka. S druge strane, velika većina ljudi koja oboli od virusa COVID-19, nakon tjedan-dva ozdravi. A mnogi uopće nemaju nikakve simptome.

No, sigurno je da svaka bolest predstavlja veliku muku za čovjeka. Pogledat ćemo ukratko neke koristi koje čovjek može izvući iz takve situacije.


3) Ni najmanji bakcil ne miče se bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje

Svi veliki učitelji duhovnog života govore kako bolesti treba podnositi strpljivo, te bez mrmljanja i žaljenja. Svi se slažu da tako podnesene patnje donose višestruke koristi vjerniku. Naročito se ističe da strpljivo podnošenje bolesti koristi kao zadovoljština za grijehe. Lakše je trpjeti na ovome svijetu, nego nakon smrti u čistilištu. Bolje je pretrpjeti malu kaznu na ovome svijetu, nego desetljećima gorjeti u čistilišnom ognju.

Sv. Robert Bellarmin je napisao osam dugačkih i opširnih propovijedi o nevoljama i patnjama. U četvrtoj propovijedi, govoreći o koristima koje imamo od nesreća i patnja na ovome svijetu, opisuje kako dobrovoljno trpljenje umanjuje kazne koje bismo nakon smrti trebali pretrpjeti u čistilištu:
"Quid preterea tribulatio? Minuit cruciatum, quem post hanc vitam in purgatorio luere deberemus. Accipe similitudinem. Si duo socii tabernam simul ingrediantur, et uterque usque ad satietatem comedat et bibat, deinde ad vesperam, cum est hora solvendi, alter clam inde se subducens, deserat sodalem suum, num is, qui solus manet, totum solvere non cogetur? Cogetur sane, etiam si pallium in taberna relinquere deberet: Sic etiam, auditores, animus et corpus socii quidem sunt, simul ingrediunt et bibunt: et quamquam animus superbiendo, corpus luxuriando peccant, simul tamen debitum peccatorum contrahunt: verum mortis vespera adveniente, cum iam est hora solvendi, aliter sociorum, corpus videlicet, deserti sodalem suum, atque ab eo fugiens sub terram in sepulchro se abscondit: porro animus solus rapitur continuo ad carcerem, et vingula purgatorii, ibique severissime excipitur et flagellatur, nec ante dimittitur quam et pro se et pro socio usque ad ultimum quadrantem satisfecerit. Ne igitur nobis id contingat, quid facit Deus? Tribulationem aliquam permittit super nos venire quae corpus cogat, etiam si nolit, solvere partem suam, antequam ab animo per mortem separetur. Quod vero Deus ita cogat, magnum beneficium. Nam omnino debita solvenda sunt. Non est quod quisquam se decipiat. Sordes multas contraxisti? Purgari debes. Comedisti et bibisti? Solvere debes. Cum delectatione peccasti? Cum dolore puniri debes."

("Čemu, osim toga, nevolja? Umanjuje mučenje, koje bismo nakon ovoga života morali podnijeti u čistilištu. Uzmi primjer. Ako dva suradnika istovremeno uđu u gostionicu, i obojica jedu i piju do sitosti, a zatim navečer, kad dođe čas da plate, jedan se potajno išuljavši, napusti svog ortaka: zar neće onaj koji je ostao biti prisiljen da sam isplati cijeli dug? Bit će svakako prisiljen, pa makar morao svoju kabanicu ostaviti u gostionici. Tako su također, slušatelji, i duša i tijelo suradnici, zajedno ulaze i piju: i premda duša griješi po oholosti, a tijelo po bludnosti, zajedno sabiru dug za grijehe. No, kad dođe večer smrti, dok je već došao čas isplate, jedan od suradnika - dakako, tijelo - napušta svog suradnika, i bježeći od njega, sakrije se pod zemlju u grob: i tako se ugrabi samo duša u zatvor, u okove čistilišta, i tamo se najstrože muči i bičuje, i ne pušta se prije nego što isplati do posljednjega novčića - i za sebe i za svog suradnika. Kako nam se, dakle, ovo ne bi dogodilo, što čini Bog? Dopušta da nam dođe neka nevolja, koja prisiljava tijelo, čak i kad ono to neće, da isplati svoj dio, prije nego što se po smrti odvoji od duše. A to što Bog tako prisiljava tijelo, veliko je dobročinstvo. Naime, dugove treba isplatiti u cijelosti. Neka se nitko ne zavarava. Skupio si mnoge ljage? Trebaš se očistiti. Jeo si i pio? Dužan si platiti. Griješio si s uživanjem? Trebaš biti kažnjen s boli.")

Čitajte u djelima svetaca koliko pišu o potrebi strpljivosti u bolesti i prihvaćanju iste kao kazne za grijehe. Bilo bi suvišno ovdje nabrajati sva ta mjesta, jer nema praktički nijednoga velikog učitelja duhovnog života koji o tome nije govorio.

Ne smijemo također zaboraviti da čovjek može dobrovoljno trpjeti i za grijehe drugih ljudi, ako svoje boli prikaže kao zadovoljštinu za grijehe bližnjih.

O ovoj vrsti trpljenja govorio je naročito naš bl. Ivan Merz, koji je u trpljenju vidio važno sredstvo za širenje kraljevstva Božjega. Mnogi su se ovih dana s pravom sjetili Merzova pisma učiteljici Miri Majetić (21. veljače 1928.), pa ću i ja prenijeti one čuvene riječi iz tog pisma:
"A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke - jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove toga trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova."

Jednako je važno što Merz govori u pismu svom teško bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću :
"Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike Mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katol. pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge."

Mislim da je posebno važno što Merz govori: "nema slučaja", nema slučajnosti, ništa se ne događa slučajno, ili sasvim konkretno: "ni najmanji bakcil se ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje".

No, kako kod bolesnika postići takav pozitivan stav prema bolesti i patnji? U tome pomažu brojne molitve, koje su sastavili sveci kroz stoljeća.

Sv. Alfonz Liguori u svom priručniku za ispovjednike navodi velik broj lijepih strelovitih molitava, koje bi ispovjednici trebali sugerirati bolesnicima i umirućima. Posebno je dojmljiva ova za predanje u volju Božju:
"Semper fiat voluntas tua. Volo tantum quod tu vis. Volo pati quantum tu vis. Volo mori quando tu vis."

("Neka uvijek bude Tvoja volja. Želim samo ono što Ti želiš. Želim trpjeti koliko Ti želiš. Želim umrijeti kada Ti želiš.")

Oni kojih se to tiče bi svakako trebali pogledati i ostale molitve koje sv. Alfonz navodi. Treba iskoristiti sva sredstva koja se pružaju kako bi i bolest postala blagoslovljena prilika za posvećenje.