 |
| Improperia - Puče moj (Popule meus) u Kodeksu iz Einsiedelna, napisanom oko 960-970. godine |
Nadam se da ste na Veliki petak malo zastali na pjesmu Puče moj koja se pjeva tijekom klanjanja Križu. To je izvorno skup antifona i responzorija, koji su pod nazivom Improperia (lat. "prijekori") sastavni dio liturgije Velikoga petka već više od tisuću godina.
Vrijedi razmatrati o riječima i porukama koje tamo nalazimo, jer na izvrstan način približavaju vjernicima istine katoličke vjere o dvije Kristove naravi.
Katolička vjera nas uči da su u Kristu dvije naravi: božanska i ljudska. I dvije volje: božanska i ljudska. Ali, u Kristu je samo jedna osoba, i to božanska: vječna druga božanska osoba: Sin, koji je jednako vječan kao i Otac i Duh Sveti.
Nadalje, katolička vjera nas uči da su sva vanjska djela Božja - djela Presvetoga Trojstva - zajednička svim trima božanskim osobama. Prema tome, i stvaranje svijeta, kao i sva ona velika djela o kojima čitamo u Starom zavjetu, djela su svih triju božanskih osoba: i Oca i Sina i Duha Svetoga.
Te su istine vrlo lijepo izražene u napjevima Puče moj. U njima Krist govoreći iz svoje božanske naravi nabraja sva dobročinstva koja je učinio Židovima: Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, Ja sam te vodio kroz pustinju četrdeset godina, Ja sam te hranio manom u pustinji, Ja sam udario Egipat s prvorođencima njegovim, Ja sam potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru, Ja sam potukao kanaanske narode, Ja sam ti dao kraljevsko žezlo...
Nakon svakog nabrojanog dobročinstva, Krist progovara i iz svoje ljudske naravi, nabrajajući što je sve pretrpio u svojoj ljudskoj naravi: suđenje, križ, bičeve, trnova kruna, koplje, spužva natopljena octom...
Radi razumijevanja cijelog konteksta, treba pogledati cijeli obred...
Napominjem da je sam naziv Puče moj (Popule meus) nadahnut riječima proroka Miheja, kako ih donosi Vulgata (Mih 6, 3-5):
"Popule meus, quid feci tibi? Aut quid molestus fui tibi? Responde mihi. Quia eduxi te de terra Aegypti, et de domo servientium liberavi te, et misi ante faciem tuam Moysen, et Aaron, et Mariam. Popule meus, memento, quaeso, quid cogitaverit Balach, rex Moab, et quid responderit ei Balaam, filius Beor, de Setim usque ad Galgalam, ut cognosceres justitias Domini."
("Puče moj, što učinih tebi? Ili čime sam te zamorio? Odgovori meni. Jer sam te izveo iz zemlje egipatske, i oslobodio te iz zemlje ropstva, i poslao pred tobom Mojsija, i Arona, i Mariju. Puče moj, sjeti se što je bio naumio Balak, kralj moapski, i što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov, od Šitima do Gilgala, da spoznaš pravde Gospodnje.")
Srednjovjekovni liturgičar Durandus (1230.-1296.) u svom djelu Rationale divinorum officiorum (lib. VI., cap. 77.) ovako piše o Improperia:
"Consequenter sacerdos post orationes crucem velatam bajulat, ad dextrum cornu altaris: ibique crucem super humeros tenens, in persona Christi Iudaeis improperat beneficia Domini, dicens: 'Popule meus, quid feci tibi?' In quibusdam tamen ecclesiis duo presbyteri bajulant illam: ad notandum, quod in Christi persona duae fuerunt naturae divinitatis videlicet et humanitatis. Quod dicitur: 'Popule meus, quid feci tibi, aut in quo contristavi te: responde mihi, quia eduxi te de terra AEgypti', etc. ad divinitatem refertur. Quod vero sequitur: 'Parasti salvatori tuo crucem', ad humanitatem: et sic de aliis sequentibus verbis."
("Potom svećenik nakon molitava, nosi pokriveni križ do desne strane oltara: i ondje držeći križ na ramenima, u osobi Kristovoj spočitava Židovima dobročinstva Gospodnja, govoreći: 'Puče moj, što učinih tebi?' U nekim crkvama dva svećenika nose [križ]: kako bi naglasili da su u Kristovoj osobi bile dvije naravi: božanska naime i ljudska. To što se kaže: 'Puče moj, što učinih temi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni, jer sam te izveo iz zemlje egipatske' itd. odnosi se na božanstvo. A ono što slijedi: 'Pripravio si križ Spasitelju svome' odnosi se na čovještvo: i tako kod drugih riječi koje slijede.")
Durandus nabrojana dobročinstva povezuje s optužbama koje su Židovi na suđenju iznijeli protiv Gospodina:
"Notandum quod Iudaei tres accusationes contra Christum proposuerunt, scilicet quod tributum negasset, quod se regem fecisset, et quod se Filium Dei dixisset: contra quos tres in eius personam accusationes dicuntur, scilicet 'popule meus', ubi Christus eis exprobrat tria beneficia sua, scilicet liberationem de AEgypto; regimen in deserto et introductionem in terram optimam, quasi dicat: 'Tu accusas me de negatione tributi, potius deberes gratias agere, quia te liberavi a tributo sive a servitute AEgypti. Tu accusas me, quia me regem dixi potius deberes gratias agere; quia te rexi in deserto, et regulariter pavi. Item accusas me, quia Filium Dei me dixi, potius deberes gratias agere, quia terram lacte et melle manantem contuli tibi'."
("Naglasimo da su Židovi iznijeli tri optužbe protiv Krista, to jest: da je uskratio porez, da se pravio kraljem i da je rekao da je Sin Božji: nasuprot njima, govore se tri optužbe u njegovoj osobi, to jest: 'puče moj', gdje Krist spočitava njima tri svoja dobročinstva, i to: oslobođenje iz Egipta, vodstvo u pustinji i uvođenje u najbolju zemlju, kao da govori: 'Ti me optužuješ za uskratu poreza, a prije bi mi trebao zahvaljivati, jer sam te oslobodio od poreza ili od ropstva u Egiptu. Ti me optužuješ jer sam se nazvao kraljem, a trebao bi mi prije zahvaljivati, jer sam te upravljao u pustinji i redovito hranio. Isto tako, optužuješ me jer sam rekao da sam Sin Božji, a trebao bi mi zahvaljivati jer sam ti udijelio zemlju u kojoj teče mlijeko i med'.")
Često nas i liturgija, kao i sveti oci, potiču na razmišljanje o božanstvu Kristovu, i pri tome nam stavljaju pred oči velika Božja djela opisana u Starome zavjetu. Jer Krist je onaj isti Bog koji je stvorio svijet. Isti Bog koji je kaznio čovječanstvo općim potopom. Isti Bog koji je uništio Sodomu i Gomoru zbog sramotnih opačina. Isti Bog koji je govorio Abrahamu, Mojsiju i prorocima. Isti Bog koji je izveo izabrani narod iz Egipta i doveo ga u obećanu zemlju. Isti Bog koji je potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru. Isti Bog koji je porazio kanaanske narode. Isti Bog koji je dao i Zakon, uredbe i obrede koje je obdržavao izraelski narod. Isti Bog koji je i kaznio taj narod kad je postao neposlušan, asirskim i babilonskim ropstvom.
Taj isti Bog se utjelovio i postao čovjekom.
Sve je ovo važno imati pred očima, jer bez toga ne možete ni približno shvatiti koliko se Bog ponizio time što se utjelovio, uzeo ljudsku narav i dobrovoljno dao da bude raspet za naše spasenje.
Kako lijepo kaže prorok Baruh (prema Vulgati - Bar 3, 36-38):
"Hic est Deus noster, et non aestimabitur alius adversus eum. Hic adinvenit omnem viam disciplinae, et tradidit illam Jacob puero suo, et Israel dilecto suo. Post haec in terris visus est, et cum hominibus conversatus est."
("On je Bog naš, i nitko se ne može usporediti s njime. On je pronikao sav put stege, i predao ga sluzi svom Jakovu, i Izraelu svom ljubljenome. Nakon toga viđen je na zemlji, i s ljudima se družio.")
Apostoli u svojim poslanicama jasno ističu Kristovo božansko djelovanje u Starome zavjetu. Tako sv. Pavao piše u I. poslanici Korinćanima:
"Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist." (1 Kor 10, 1-4)
Jednako se jasno izražava i sv. Juda Tadej u svojoj poslanici. Pritom vas moram upozoriti na jednu važnu stvar. U postkoncilskom prijevodu Biblije "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelan) ovako je prevedeno Jud 5-7:
"Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Gospodin izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio nevjerne. I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima; kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju."
U Vulgati na označenom mjestu izričito piše ISUS:
"Commonere autem vos volo, scientes semel omnia, quoniam Jesus populum de terra Aegypti salvans, secundo eos, qui non crediderunt, perdidit: angelos vero, qui non servaverunt suum principatum, sed dereliquerunt suum domicilium, in judicium magni diei, vinculis aeternis sub caligine reservavit. Sicut Sodoma, et Gomorrha, et finitimae civitates simili modo exfornicatae, et abeuntes post carnem alteram, factae sunt exemplum, ignis aeterni poenam sustinentes."
("Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Isus izbavio narod iz zemlje egipatske, a zatim uništio one koji nisu vjerovali; a anđele, koji nisu čuvali svoje vrhovništvo, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga dana, okovane u mraku vječnim okovima. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.")
Također i u mnogim grčkim Biblijama na tom mjestu piše ISUS (Ἰησοῦς λαὸν ἐκ γῆς Αἰγύπτου σώσας), ali u nekim rukopisima piše Gospodin. Pa su na temelju toga, prevoditelji postkoncilskih "modernih prijevoda" odlučili slijediti ove potonje (zanemarujući Vulgatu i tisućljetnu zapadnu tradiciju). To je zapravo još jedan primjer kako su se postkoncilski prevoditelji uvijek odlučivali za ona rješenja koja su netradicionalna. Postkoncilski prevoditelji su se baš trudili da "moderne Biblije" budu što različitije od stare Vulgate.
Inače, evo kako je nadbiskup Šarić 1940-ih preveo taj pasus:
"A napomenut ću vam samo to - jer vi već znate sve jedanput za uvijek - da je Isus doduše izbavio narod iz zemlje egipatske, ali je potom upropastio one koji ne vjerovaše. I anđele, koji ne održaše svojega dostojanstva, nego ostaviše svoje prebivalište, zadržao je vječnim okovima u mraku za sud velikoga dana. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su griješili kao i oni bludom i išli za protunaravnom nasladom, postavljaju se za primjer sa svojom kaznom vječnoga ognja."
Šarić u bilješkama ispod teksta daje tumačenje:
"Sva objava Božja u riječi i u djelu dogodila se je već u Starom Zavjetu po Kristu, posredniku između Boga i ljudi. Zato mu se ovdje pripisuje i oslobođenje Izraela iz ropstva egipatskoga, uništenje nevjernika, kazna palih anđela i propast pokvarenih gradova Sodome i Gomore. - 'Da je Isus'; drugi rukopisi čitaju: 'Da je Gospodin'; Vulgata: 'Da je Isus'. Sv. Juda misli na onoga, koji se zove Anđeo Gospodnji u 2 Mojs 23, 20 sl.; 4 Mojs 20, 16. A taj je bio Isus Krist."
Pitao bih danas svakoga tko čita ovaj tekst: Jeste li ikada razmišljali kad klečite pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, da se pred vama nalazi isti Bog koji je stvorio svijet; koji je kaznio pale anđele; koji je kaznio Adama i Evu istjeravši ih iz raja zemaljskoga; koji je kaznio čovječanstvo općim potopom; koji uništio Sodomu i Gomoru; koji je izveo Izraelce iz Egipta i kaznio Egipćane; koji istjerao kanaanske narode i predao obećanu zemlju Izraelcima, koji je Izraelce kažnjavao kad bi upali u grijeh idolopoklonstva, koji je dao Zakon sv. Mojsiju i obećanja svetim prorocima, i koji je napokon sam osobno došao na zemlju - utjelovivši se radi nas ljudi i radi našega spasenja i davši se raspeti za naše otkupljenje...
Jeste li ikada o tome razmišljali?
Nažalost, mnogi ljudi o tome nikada nisu razmišljali, jer imaju razne krive, nejasne ili čak nekatoličke predodžbe o Kristu, koje su dobili iz hollywoodskih filmova ili od modernističkih propovjednika, ili pak iz kojekakvih sumnjivih knjiga, portala, foruma... Ili jednostavno zato što nisu bili ispravno poučeni na postkoncilskom "modernom vjeronauku".
Pitanje je što si takvi ljudi uopće misle kad slušaju Puče moj na Veliki petak.
No, kad bismo vidjeli svojim tjelesnim očima tko stoji pred nama u Presvetome Oltarskom Sakramentu, pali bismo na zemlju dršćući od straha. Ipak, očima vjere moramo vidjeti upravo to. Sveci su to vidjeli. Zato su se svi veliki sveci odlikovali ljubavlju i strahopoštovanjem prema Presvetom Sakramentu.
Bl. Alojzije Stepinac u pismu vlč. Vinku Komeričkom 2. lipnja 1957. pišući o važnosti pripreme svećenika za sv. misu, ističe:
Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5) Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu!
Nadam se da shvaćate zašto je važno razmatrati o veličini Presvetog Sakramenta, o veličini i veličanstvenosti svete misne žrtve. Zato je važno čitati knjige poput Chaignonove Svećenik na oltaru.
S jednim pasusom te knjige zaključujem ovaj tekst...
Nema komentara:
Objavi komentar