nedjelja, 31. siječnja 2016.

Klanjanje kao naknada za uvrede

Katolik, 31. siječnja 1932., br. 5., str. 4.



Katolik, 7. veljače 1932., br. 6., str. 6.



A sad na trenutak zaboravite poklade i razmislite o svemu što se tijekom ljeta događa na našoj obali, pa pročitajte ovaj članak...
(Katolik, 30. listopada 1932., br. 36.)


Sv. Antun Padovanski - malleus haereticorum (malj heretika)


"Fuit autem viri Dei id precipuum semper studium et conatus perpetuus, ut perniciosissimas 'vulpeculas quae demoliuntur vineam Domini' (Cantica 2, 15), nempe haereticos pestilentes et falsas doctrinas eorum, pro viribus oppugnaret, funditus destrueret ac radicitus extirparet.“

("Bilo je, naime, naročito nastojanje tog Božjeg čovjeka da pogubne 'lisice što oštećuju vinograd Gospodnji' (Pj 2, 15), to jest kužne heretike i njihove lažne nauke, suzbije koliko može, temeljito uništi i iskorijeni.")

Vita sancti Antonii, cap. XIV


Obećanje koje su isusovci dali papama


Iz bule pape Pavla III. "Regimini militantis Ecclesiae" (1540. god.), kojom je odobrena Družba Isusova...

Obećanje koje su isusovci dali papama:

"ut quidquid modernus et alii Romani Pontifices pro tempore existentes iusserint, ad profectum animarum et fidei propagationem pertinens et ad quascumque provincias nos mittere voluerint; sine ulla tergiversatione aut excusatione, illico, quantum in nobis fuerit, exequi teneamur; sive miserint nos ad Turcas, sive ad quascumque alios infideles, etiam in partibus, quas Indias vocant, existentes, sive ad quoscumque haereticos seu schismaticos..."

("...da što god naredi suvremeni ili drugi rimski prvosvećenik, koji bude u svoje vrijeme, a tiče se probitka duša i proširenja vjere i u koju god nas pokrajinu želio poslati; moramo to izvršiti bez ikakvog okolišanja ili izgovora, koliko možemo, bez obzira poslali nas Turcima ili kojim god drugim nevjernicima, također i u pokrajine koje zovu Indija, ili kojim god hereticima ili raskolnicima...")

Cijelu bulu imate ovdje... odmah na str. 5.
Corpus institutorum Societatis Iesu

petak, 29. siječnja 2016.

Proslava blagdana Krista Kralja u Šibeniku 1931. g.

NAJAVA - Katolik, br. 43., str. 3.





Evo kako je prošlo...
(Katolik, 1. studenoga 1931., br. 44., str. 3.)







"Vjerska sloboda"

Naslovnica tjednika Katolik (24. svibnja 1931., br. 21.)


Poruka biskupa Vinkovića protestantskim hereticima

Portal biskupa Vinkovića na zagrebačkoj katedrali 1880. god.

Zagrebački biskup Benedikt Vinković (1637. – 1642.) poznat je još od svojih mlađih dana po beskompromisnoj borbi protiv protestantizma.

Početkom 17. stoljeća postojala je protestantska zajednica u Međimurju, koja je upravo zahvaljujući revnim pastirima poput Vinkovića vraćena na katoličku vjeru.

U arhivu zagrebačkog kaptola nalazi se pismo biskupa Vinkovića upućeno nekom protestantu.
Napisano je oko 1637. god.
Na poleđini lista piše:
"Literae ad quemdum haereticum dominum, quibus episcopus Zagrabiensis eum ad fidem revocat et doctos viros mittere promittit."
("Pisma nekom gospodinu heretiku, kojima ga zagrebački biskup poziva na vjeru i obećava da će poslati učene ljude.")

Samo pismo je napisano hrvatskim jezikom, arhaičnim kajkavskim narječjem, kako se već govorilo u ono vrijeme u Zagrebu.
U njemu biskup upozorava tog protestanta da su Luther i Calvin u paklu ("obadva su zbog svojeh bludov na veke poginula") i poziva ga da se vrati u Katoličku Crkvu, izvan koje nema spasenja. Poruke potkrepljuje citatima sv. Augustina.
Posebno je zanimljivo što Vinković naglašava svoju odgovornost kao biskupa za spasenje duša, kako kaže: "da strašna računa pred Gospodinom Kristušem ne budem od pogibeljnosti vaše daval".

Prenosim ovdje cijelo to pismo u izvorniku; jedino što sam, radi lakšega čitanja, transliterirao slova "ch" kao "č" ili "ć", "y" kao "j", "c" kao "k", "cz" kao "c"... To je uobičajeno kad se danas prenose djela pisana hrvatskim jezikom u to vrijeme.

Pismo glasi ovako:

"Znaste v. m. da je Gospodin Bog toti u Starom, toli u Novom testamentome položil biskupe i ostale redovnike, duhovne pastire na to: da bi, ne listor njega hvalili i njemu služili, nego da bi ljudstvo njegovo učili, i na pravi put zveličenja ravnali, po kom bi mogli dojti u nebesko kralestvo i žitak vekovečni.
I vnem duhovnem pastirom, ki bi na duše človečanske i na njihovo zveličenje marljivo pasku nosili, kruto im je velik najem Gospodin Bog obećal dati; a onem se, koteri bi na to marljive paske nemali, Gospodin Bog toli u Starom, toli u Novom testamentu, grozi z kaštigom.

Budući zato jaz nedostojan biskup zagrebačke biskupije i pastir duhovni u njoj, i vsi toli plemeniti, toli neplemeniti, ljudi u zagrebačkoj biskupiji stojeći jesu moje duhovne ovce. Pasući moje ovce duhovne, dužan sam na nje pasku imati da koja ne zabludi; i ako bi koja zabludila, dužan sam ju poiskati i u jato Kristuševo dopeljati, da ne pogine, i za nje pogibeljnost ne budem moral strašna računa Gospodinu Kristušu davati.

A od vnogeh sam razumel, da je v. m. od jata ovac duhovnih, to je to od verneh Kristuševeh odstupila i zabludila. Blud je li Lutor Martona ili Calvinus Januša nasledujuć, koja sta obadva zbog svojeh bludov na veke poginula, po totom takovom bludu jeste v. m. iz svete matere Cirkve i vere katoličanske izstupili, prez koje nijeden človek ne more se zveličiti, kako to sveti Augustin, tomo 3. libro unico de fide ad Petrum Diaconum cap. 37., ovako veluje. 'Firmisime tene et nullatenus dubites, omnem extra Ecclesiam Catholicam baptisatum non posse fieri participem vitae aeternae, si ante finem vitae non fuerit redditus atque incorporatus Ecclesiae Catholicae.'
Et post pauca:
'Firmissime tene et nullatenus dubites, non solum omnes Paganos, sed etiam omnes Judaeos, Haereticos atque Schismaticos, qui extra Ecclesiam Catholicam praesentem finiunt vitam, in ignem aeternum ituros, qui paratus est Diabolo et Angelis ejus.'

I pokedobe v. m. u zagrebečkoj biskupije stojeći jeste moja duhovna ovca i imate biti, doklam u zagrebečkoj biskupije budete stali, da strašna računa pred Gospodinom Kristušem ne budem od pogibeljnosti vaše (od koje vas Gospoodin Bog mentuj!) daval, dužan sam, poleg moje duhovne pastirske časti v. m. od bluda odvraćati i u svetu mater Cirkvu Katoličansku (zvan koje se ne morete zveličiti) navraćati, i u nju pripeljati, s voljom i pomoćjom Gospodina Kristuša, prez kojega nikaj ne moremo učiniti, ko je najvekši biskup i pastir vseh svojeh duhovneh ovac, to je to verneh.

Verni se njegovi imenuju, koji se v njegove ovčarnice, to je to u svete matere Cirkve i poleg toga u vere katoličanske nahajaju i u njoj budući Kristuševe svete zapovedi, na kuliko je človeku po Božje milošće moguće, do konca žitka svojega obderžavaju. Ar oni, koji se u tom nahajaju i do konca žitka svojega obstoje, oni se hote zveličiti, kako Kristuš Gospodin vuči, govoreći: 'Qui autem perseveraverit usque in finem, hic salvus erit.' (Matth. 10.)

Zato, da se i v. m. budete mogli prava Kristuševa ovca imenovati, i u broj verneh Kristuševeh vpasti, v. m. ljubeznivem i očinem zakonom opominjem, da imate blud on, koga nasledujete, ali je Lutor Martona ali je Calvinus Januša, ostaviti; ostavivši da imate u ovčarnicu Kristuševu, to je to u svetu mater Cirkvu i veru katoličansku zastupiti, i u njoj do konca vašega žitka obstati, ako se mislite zveličiti; ako toga ne včinite, poleg rečih s. Augustina gori popisaneh, zveličenja nećete dobiti.

Opominjem takajše v. m. da bi to dobrovolno včinili, ar ako ga dobrovolno ne včinite, jaz poleg zapovedi Gospodina Kristuša ove: 'Compelle intrare, ut adimpleatur domus mea.' (Lucae 14.), i svete matere Cirkve i plemenitoga slovenskoga orsaga artikulušev, budem moral v. m. z duhovnom pastirskom šibom na to nagibati.

Pokedobe vera prava katoličanska jest dar od Gospodina Boga, koji se po Svetom Duhu daje, kako sveti Pavel svedoči (ad Cor. 12.), daruj vas Gospodin Bog ne listor zdravjem i veseljem, nego takajše z pravom verom katoličanskom; od koga dara, ne na ovom svetu plemenitešega, ne hasnovitesega dara, kako sv. Augustin, tomo 10. sermone 1. De verbis apostoli, svedoči govoreći: 'Nullae quippe majores sunt divitiae, nulli thesauri, nulli honores, nulla mundi hujus major substantia, quam est fides catholica, quae peccatores homines salvat, caecos illuminat, infirmos baptisat, fideles justificat, poenitentes reparat, justos augmentat, martyres coronat, virgines, viduas et conjugales casto pudore conservat, clericos ordinat, sacerdotes consecrat, regnis coelestibus praeparat, cum Angelis sanctis communicat.'
Takovom verom da vas Gospodin Bog daruje prosetega, hoće vam ju dati, poleg svojega opominjanja i obećanja ovakova: 'Petite et dabitur vobis, quaeritae et invenietis, pulsate et aperietur vobis. Omnis enim qui petit, accipit, qui quaerit, invenit, et pulsanti aperietur.' (Lucae 11.)

Pokedobe ste v. m. (kako čujem) v blud, je li Lutor Martona, koji je fratar bil, je li Calvinus Januša, koji je plebanuš bil, vpali, verujem da u vnogeh kotrigeh vere katoličanske dvojite; da se te takove dvojnosti mentujete, gotov sam k vaše milosti vučene i pobožne redovnike svetim pismom poslati, koji vas hote te dvojnosti z pomoćjum Gospodina Boga mentovati, tako zato, ako im budete hoteli verovati.

Z tem v. m. Gospodin Bog zdravo i veselo vnogo leta derži i na pravu veru katoličansku (prez koje se nigdor ne more zveličiti) dopeljaj i u njoj do smerti potverdi.

Datae praesentes Zagrabiae die.
Ejusdem vrae. spblis. ac mgncae. dnis.
Servus ac amicus in obsequiis.


Ovo pismo je objavio Ivan Kukuljević Sakcinski 1869. god. u Arkivu za povjestnicu (X., str. 162.-164.):
LINK

Križanić o načinu upravljanja kod istočnih raskolnika


Juraj Križanić u svom djelu De providentia Dei (1667. god.) ovako opisuje kako su se u to vrijeme postavljali patrijarsi kod istočnih raskolnika:

"Ex quo autem Turcica gens ibi regnat, Ecclesia Graecorum non aliter gubernatur, quam gubernatur Judaeorum synagoga temporibus Machabaeorum. Quisquis plus pecuniae adfert, ille fit patriarcha; et qui statim post unum aut dimidium annum rursus pecuniam adfert, is priorem emptorem extrudit, ut ipsemet fit patriarcha, mox et ipse ab alio extrudendus.
Itaque interdum tres aut quatuor unius sedis patriarchae viventes numerantur. Haec autem sola causa, sive haec manifesta sacerdotum impietas sufficeret ad hoc, ut merito credendum sit, omnem virtutem in Graecorum natione esse extinctam. Hoc enim non semel aut bis factum est, sed assidue et perpetuo fit iam per 260 annos.
"

("Od kada naime turski narod ondje [u Grčkoj] vlada, Grčkom Crkvom se ne upravlja drugačije, nego kako se upravljalo židovskom sinagogom u vrijeme Makabejaca. Tko god dade više novaca, on postane patrijarh, a tko odmah nakon jedne ili pola godine ponudi još više novca, on prijašnjeg kupca istjera i sam postane patrijarh, da bi ubrzo i taj od drugoga bio istjeran. Tako da je ponekad troje ili četvero živih patrijarha jedne stolice.
Samo ovaj naime razlog, ili ova otvorena opakost svećenika je dovoljna, da se s pravom može vjerovati, da je nestala svaka krepost u grčkom narodu. Jer ovo se nije dogodilo jednom ili dvaput, nego se kontinuirano i stalno događa već 260 godina.
")


Liberalizam i indiferentizam

Od francuske revolucije do danas traje rat liberalizma protiv Crkve.
Nažalost, mnogi ljudi koji se danas smatraju "konzervativnima" (što god to značilo) su zapravo liberali.
Zato treba precizno odrediti što je liberalizam i koje njegove zablude osuđuje Crkva.

Bl. Pio IX. je u Syllabusu nabrojao i osudio ove zablude liberalizma:

■ "Aetate hac nostra non amplius expedit, religionem catholicam haberi tamquam unicam status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis."
("U ovom našem vremenu nije više potrebno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države i da svi ostali oblici štovanja budu isključeni.")

■ "Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut hominibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere."
("Pohvalno je stoga u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se tamo useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru.")

■ "Enimvero falsum est, civilem cuiusque cultus libertatem, itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque publiceque manifestandi conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam."
("Neistina je da sloboda svakog štovanja i svakome dana potpuna ovlast da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma.")

■ "Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."
("Rimski prvosvećenik se može i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenošću.")

- Syllabus errorum, LXXVII.-LXXX.





A sad o indiferentizmu...

Što je indiferentizam?

Bl. Pio IX. je u silabu pod nazivom indiferentizma uključio i osudio sljedeće četiri zablude:

Liberum cuique homini est eam amplecti ac profiteri religionem, quam rationis lumine quis ductus veram putaverit.
(Svakome čovjeku je slobodno prihvatiti i ispovijedati onu vjeru za koju, vođen svjetlom razuma, smatra da je istinita.)

Homines in cuiusvis religionis cultu viam aeternae salutis reperire aeternamque salutem assequi possunt.
(Ljudi u bilo kojoj vjeri mogu pronaći put vječnog spasa i postići vječno spasenje.)

Saltem bene sperandum est de aeterna illorum omnium salute, qui in vera Christi Ecclesia nequaquam versantur.
(Barem se treba nadati o vječnom spasenju svih onih, koji nipošto nisu u pravoj Kristovoj Crkvi.)

Protestantismus non aliud est quam diversa verae eiusdem christianae religionis forma, in qua aeque ac in Ecclesia Catholica Deo placere datum est.
(Protestantizam nije drugo, nego drugačiji oblik iste prave kršćanske vjere, u kojem se može ugoditi Bogu jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.)

Syllabus errorum, XV.-XVIII.






Syllabus errorum pape Pija IX.
+ svi dokumenti iz kojih su uzete osude pojedinih zabluda
LINK:
Acta Pii IX. ex quibus excerptus est Syllabus (tiskano u Rimu 1865. god.):


srijeda, 27. siječnja 2016.

Indeks zabranjenih knjiga u praksi

Evo jedan primjer kako su se odredbe crkvenog Indeksa zabranjenih knjiga provodile u praksi.

Cilj Indeksa je bio da zaštiti duše vjernika od otrova iz štetnog štiva.

Ovo je članak iz tjednika Katolik od 5. studenoga 1933. (br. 22., str. 4.)...



Šibenski evanđelistar

Šibenski evanđelistar iz 11. stoljeća čuva se u riznici šibenske katedrale.
Koristio se u posebnim svečanim prigodama sve do 20. stoljeća (zapravo, sve do liturgijskih promjena iz 1960-ih).




Ovdje na prvoj stranici vidimo čitanje na Veliku subotu (Mt 28, 1-7):

"Vespere autem sabbati, quae lucescit in prima sabbati, venit Maria Magdalene et altera Maria videre sepulcrum. Et ecce, terraemotus factus est magnus. Angelus enim Dómini descendit de coelo: et accedens revolvit lapidem, et sedebat super eum: erat autem aspectus eius sicut fulgur: et vestimentum eius sicut nix. Prae timore autem eius exterriti sunt custodes, et facti sunt velut mortui. Respondens autem Angelus, dixit mulieribus: Nolíte timere vos: scio enim, quod Jesum, qui crucifíxus est, quaeritis: non est hic: surrexit enim, sicut dixit. Venite, et videte locum, ubi positus erat Dominus. Et cito euntes, dicite discipulis eius, quia surrexit: et ecce, praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis. Ecce, praedíxi vobis."


Na drugoj stranici je čitanje na Uskrs (Mk 16, 1-7):

"In illo tempore: Maria Magdalene et Maria Jacobi et Salome emerunt aromata, ut venientes ungerent Jesum. Et valde mane una sabbatorum, veniunt ad monumentum, orto iam sole. Et dicebant ad invicem: Quis revolvet nobis lapidem ab ostio monumenti? Et respicientes viderunt revolutum lapidem. Erat quippe magnus valde. Et introeuntes in monumentum viderunt iuvenem sedentem in dextris, coopertum stola candida, et obstupuerunt. Qui dicit illis: Nolíte expavescere: Jesum quaeritis Nazarenum, crucifíxum: surrexit, non est hic, ecce locus, ubi posuerunt eum. Sed ite, dicite discipulis eius et Petro, quia praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis, sicut dixit vobis."


utorak, 26. siječnja 2016.

Prisega sv. Marka Križevčanina

Ovo je vlastoručna prisega (s potpisom) kojom je sv. Marko Križevčanin pristao na pravila Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum u Rimu.
(primljen je u Zavod 1611. god.)

"Ego Marcus Stephanus Crisinus, Croata dioecesis Zagrabiensis, legi hanc Bullam constitutionum Collegii Germanici editam anno 1584. a SS. D. N. Gregorio XIII, felicis recordationis; Regulas item Collegii omnes, in quibus difficultatem nullam invenio, et illas divina gratia servare conabor, die 15. novembris anno 1611.
Ego idem qui supra Marcus Stephanus Crisinus.
"




IZVOR:
Danijel Labaš - Rimski dani sv. Marka Križevčanina

"Razvodnjeni katolici"

Članak u tjedniku Katolik, 23. studenoga 1930., br. 24., str. 2.


Zašto je potrebna inkvizicija?

Dio članka iz tjednika Katolik, 30. studenoga 1939., br. 25., str. 2.



Iz govora kardinala Jurja Haulika zagrebačkim bogoslovima


Kardinal Juraj Haulik je jedna od najznačajnijih osoba crkvenog i političkog života Hrvatske u 19. stoljeću.
Imenovan je zagrebačkim biskupom 1837. god. Osam godina je obnašao i dužnost banskog namjesnika, sve do imenovanja Jelačića 1848. god.
Haulik je podržavao hrvatski narodni preporod nastojeći mu dati katoličko obilježje.

Bl. papa Pio IX. je 1852. god. uzdigao zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije, a Haulik je svečano ustoličen za prvog zagrebačkog nadbiskupa. Imenovan je kardinalom 1856. god.

Haulik je veliko značenje pridavao odgoju svećeničkog podmlatka.

Na početku školske godine 1849./1850., održao je govor zagrebačkim bogoslovima, u kojem je najavio da će ubuduće strože paziti koga zaređuje za svećenika.
Taj govor je danas više aktualan nego ikada prije, i žao mi je što ne mogu cijeli taj (opširni) govor prenijeti ovdje, ali zato izdvajam njegov najvažniji dio:

"Firmiter itaque proposui apud animum meum, nemini imponere manus, nisi quos vere vocatos ad tam sublime ministerii genus tuto queam existimare. Homo sum et falli facile possum, utpote qui ex externis solum signis debeam iudicare. Sed vero ad strictissimas incumbentis mihi muneris partes pertinere video, nulli hac in parte parcere diligentiae et nullis humanis respectibus in contrarium me sinere detorqueri... probe enim scio, religionis bonum et Ecclesiae salutem non a numero sacerdotum, sed a dignitate eorum dependere. Pauci apostoli magnam orbis terraquaei partem praedicationibus suis impleverunt et innumerabilem hominum multitudinem, divina opitulante gratia, in admirabile perduxerunt lumen vitae sanctionis... [sed hodie] videantur homines, habitu quidem exteriori sacerdotum speciem exhibentes, sed qui, relate ad spiritum, evanuerunt in saeculares auras, qui nihil christiano populo adferre valeant genuine aedificationis spiritualis, aut qui plane corruptis suis moribus, impiis suis sermonibus, ei impedimento potius sint in via salutis, quam incitamento.
Et ideo repeto, sic me esse animo dispositum, ut malim vacantia relinquere beneficia, et plures etiam parochias uni concedere probo dignoque sacerdoti, quam committere, ut polluatur sanctuarium Dei indignorum promotione; ut animae pretioso Christi sanguine redemptae, mercenariorum credantur manibus, aut plane perfidorum...
"
 

("I zato sam čvrsto odlučio u svojoj duši, da na nikoga neću položiti ruke, osim na one za koje se u cijelosti uvjerim da su zaista pozvani na ovu tako uzvišenu službu. Čovjek sam i mogu se lako prevariti, jer moram prosuđivati samo iz vanjskih znakova. No, smatram da u moje najozbiljnije dužnosti spada da u ovom pitanju ne štedim nikakav oprez i da ne dopustim da me pokoleba nikakav ljudski obzir... Naime, dobro znam da dobro vjere i spasenje Crkve ne ovisi o broju svećenika, već o njihovom dostojanstvu. Malobrojni apostoli su velik dio kugle zemaljske ispunili svojim propovijedima i bezbrojno mnoštvo ljudi, uz pomoć Božje milosti, doveli do zadivljujućeg svjetla svetosti života...
[Ali danas] se mogu vidjeti ljudi, koji izvana doduše nose svećeničko odijelo, ali su, što se tiče duha, odlutali sa sekularnim vjetrom, i koji kršćanskom puku nisu sposobni dati ništa od istinske duhovne izgradnje, ili koji svojim gotovo pokvarenim ponašanjem, svojim lošim propovijedima, predstavljaju prije zapreku na putu spasenja, nego pomoć.
I stoga ponavljam, u takvom sam stanju da bih radije da ostanu prazni položaji, i da se više župa povjeri jednom dobrom i dostojnom svećeniku, nego da dopustim da se obeščašćuje Božje svetište promocijom nedostojnih; da duše koje su otkupljene dragocjenom krvlju Kristovom budu povjerene u ruke najamnika ili gotovo nevjernika...
")


I ovu poruku treba zapamtiti:

"Castigationes et poenae non mihi videntur instituto sacerdotum educatorio magnopere congruere; raro enim est vera emendatio, quae ex metu castigationis promanat; et qui ad sublimem sacerdotii dignitatem adspirat, eum ex intima animi convinctione, ex religiosa pietate, ex nobili perfectionis suae studio oportet esse virtuosum.
Conversatio cum saecularibus omnis cessare debebit: nihil enim iis, qui divino servitio se devoverunt, cum filiis saeculi huius praesertim tantopere corrupti, debet esse commune. Huc pertinet illud Christi Domini... 'Qui non odit patrem et matrem, fratres et sorores, adhuc autem et animam suam, non potest meus esse discipulus.' (Luc. 14, 26)
Et vel exhinc facile potest colligere, quantum a spiritu Salvatoris atque sanctissimis religionis finibus abludant pseudo illi sapientes, qui liberam clero iuniori per compita urbis, privatasque domos evagationem, et secus etiam salutaris disciplinae laxationem ad postulata culturae huius temporis pertinere arbitrantur...
"

("Prekoravanje i kazne mi se ne čine kao nešto što baš pristoji institutu za odgoj svećenika; rijetko se naime dogodi pravi popravak, ako dolazi iz straha od kazne, i onaj koji teži uzvišenom dostojanstvu svećenstva, treba biti krepostan iz dubina uvjerenja duše i religiozne pobožnosti, iz plemenite težnje za usavršavanjem.
Svako druženje sa svjetovnjacima treba prestati; ništa ne smije biti zajedničko onima koji su se zavjetovali na služenje Bogu, sa sinovima svijeta koji je u ovo vrijeme naročito pokvaren. Ovdje spada ona riječ Krista Gospodina... 'Tko ne mrzi oca i majku, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.' (Lk 14, 26)
I iz ovoga se lako može shvatiti koliko daleko od duha Spasiteljeva i presvetih ciljeva vjere, lutaju oni pseudo-mudraci koji misle da u zahtjeve kulture ovoga vremena spada slobodno lutanje mlađega klera po gradu i privatnim kućama, i sa time labavljenje spasonosne discipline...
")


I Haulikova možda najvažnija poruka bogoslovima:

"Si quis vestrum non sentit in se donum, quod est supra omne donum Dei, fidem vivam, intemeratam, excedat ex Instituto, in cuius fronte scriptum est:
'Haec est victoria quae vincit mundum: fides nostra.' (1 Joan. 5, 4)
'Haec est vita aeterna: ut cognoscant te solum Deum verum et quem misisti - Jesum Christum.' (Joan. 17, 3)
Qui non sentit in intimis cordis sui penetralibus sublimitatem sacerdotalis dignitatis et pastoralis muneris gravitatem, linquat limina plantarii huius, quod ideo est constitutum ut mundos ac illibatos suppeditet altaribus ministros, dignos emittat operarios in vineam Dei Sabaoth, pastores non mercenarios, promptos se praebituros ad propriam etiam vitam ponendam pro salute ovium suarum, tam pretiosa mercede redemptarum.
"

("Ako netko od vas ne osjeća u sebi dar, koji je iznad svih darova Božjih: živu vjeru, nepokolebljivu; neka izađe iz ovog Instituta, na čijem je pročelju napisano:
'Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.' (1 Iv 5, 4)
'Ovo je život vječni: da spoznaju tebe jedinoga istinitoga Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.' (Iv 17, 3)
Tko ne osjeća u dubini unutrašnjosti svoga srca uzvišenost svećeničkog dostojanstva i težinu pastirske dužnosti, neka napusti prag ovog sjemeništa, koje je utemeljeno kako bi davalo čiste i neokaljane službenike oltara, kako bi slalo dostojne radnike u vinograd Boga nad vojskama; pastire a ne najamnike, one koji su spremni ponuditi i vlastiti život za spasenje svojih ovaca, koje su otkupljene tako dragocjenom cijenom.
")

...
...


Ovi govori, kao i pastoralne pobudnice kardinala Haulika, skupljene su u jednu knjižicu, koja je tiskana 1850. god.
Možete je pronaći ovdje:

Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, tom. I., Beč, 1850.

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

Zapamti!


"Ante canonem sacerdos digitos lavat, per quod intelligi datur, quod solummodo baptizati interesse debeant consecrationi corporis Christi."
("Prije kanona svećenik pere prste, čime se daje na znanje, da samo kršteni smiju prisustvovati posvećenju tijela Kristova.")

- sv. Bonaventura (Expositio Missae, cap. III.)

Misije kakve su nekada bile



Ivan Ratkaj D.I. (1647.-1683.) bio je prvi hrvatski misionar u Meksiku.
Napisao je tri izvješća u kojima je detaljno opisao isusovačke misije u Meksiku, te život i običaje Indijanaca.

Ovdje imamo opis misija u pokrajini Tarahumara, koji je Ratkaj napisao 1683. god. i poslao svojim poglavarima.
Iz tog opisa možemo vidjeti kroz koje su sve nedaće prolazili hrabri misionari, i kako je mukotrpan bio proces kristijanizacije i pokatoličenja Meksika.

Znalo se događati da Indijanci prihvate katoličku vjeru, ali se onda ubrzo zatim vrate svojoj lažnoj domorodačkoj religiji. Bile su česte pobune Indijanaca i mnogo je misionara ubijeno.

Ratkaj kaže:
"nulla est hic securitas, sicut oves in medio luporum habitamus"
("ovdje nema sigurnosti, živimo kao ovce među vukovima")

Ali, kaže da su misionari "omnes... in martyrii coronam summo desiderio intenti, in gloriosam mortem omnes paratissimi..."
("svi... na vijenac mučeništva najvećom željom usmjereni, na slavnu smrt svi najspremniji...")

A zašto su bili spremni podnijeti sve te muke?
"quia non solum nostra inde dependebat salus, verum tot Christianorum ibidem viventium"
("jer o tome ne ovisi samo naše spasenje, već i svih kršćana koji žive na tom mjestu")


Inače, Ratkaj kaže da je te godine krstio 150 ljudi, i djece i odraslih ("Baptizavi hoc anno centum et quinquaginta parvos et magnos.")


Vidimo i koliko su katoličke države važne za širenje katoličke vjere. Španjolska je svojim brodovima prevozila te misionare u Novi svijet. Španjolska ih je uzdržavala.
I sam Ratkaj kaže da se sve te misije uzdržavaju "kraljevom milostinjom" ("regia eleemosyna").
A kasnije: "nec desunt... pii zelosique Hispani, qui eleemosynis patres adiuvant"
("ne nedostaju... pobožni i gorljivi Španjolci koji milostinjom pomažu ocima [isusovcima]...")

A sad malo o ljudima koje su Ratkaj i njegovi suradnici trebali obratiti.

Opisuje iznimno nemoralne običaje Indijanaca.
"Praecipue, cum daemon illos adhuc vehementer decipiat, nec permittit, ut supertitiones suas et cultum idolorum adhuc adaequate deserant."
("Osobito, jer ih demon i dalje strašno zavarava i ne dopušta im da napuste svoja praznovjerja i štovanje idola.")

"Idola multa habent occulte, pauci tamen ea confitentur."
("Imaju potajno mnogo idola, ali malo tko to želi priznati.")

"Sic vivebant ad instar caecorum, servientes cupiditatibus et malis suggestionibus daemonis."
("Tako življahu kao slijepci, služeći požudama i zlim prišaptavanjima demona.")

To Ratkaj kaže o lažnoj domorodačkoj religiji. Dok danas neki "misionari" idu među pogane s poštovanjem (!?) prema njihovim lažnim religijama!

Pravi misionari, kao što je Ratkaj, sve su činili da domorodačka religija bude iskorijenjena i zaboravljena.
Jer, kao što kaže Sveto pismo:
"omnes dii gentium daemonia sunt" - "svi bogovi pogana su đavli" (Ps 95, 5)


No, Ratkaj je na kraju mogao sretno nabrojati uspjehe isusovaca:

- "in ista Tarahumara Provincia a 7 abhinc annis ultra 20 000 animarum sacro baptismatis fonte a nostris esse lustrata"
("u ovoj provinciji Tarahumara u zadnjih 7 godina naši [isusovci] su pročistili preko 20 000 duša svetim izvorom krštenja")

- izgrađeno je 25 crkvi

- "idolorum superstitionumque usus prope extinctus"
("upotreba idola i praznovjerja gotovo iskorijenjena")

i još mnogi drugi uspjesi...

Sav rad misionara bio je usmjeren isključivo na spasenje duša.
Duše su, kaže Ratkaj, "omnibus margaritis pretiosiores" ("dragocjenije od svih bisera").

O narodnom jeziku u liturgiji

Tjednik Katolik (14. prosinca 1930.), br. 27., str. 3.



O Crkvi kao Noinoj arci


"Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji." (Post 7, 23)

Ovo je jedan od najvažnijih događaja u povijesti čovječanstva.
Taj događaj ima vrlo duboko značenje. On je i praslika propasti svih onih koji su izvan Katoličke Crkve.

I sam Gospodin Isus Krist svoj drugi dolazak uspoređuje s općim potopom:
"I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi." (Lk 17, 26-27)


Od samih početaka, kršćani su uvijek uspoređivali Crkvu s Noinom arkom.
Evo, par primjera...

Sv. Jeronim (Dialogus adversus Luciferianos):

"Arca Noe Ecclesiae typus fuit, dicente Petro Apostolo: In Arca Noe pauci, id est, octo animae salvae sunt per aquam, quod et nos nunc similis formae baptisma salvos facit.
Ut in illa omnium animalium genera, ita et in hac universarum et gentium et morum homines sunt.
"

("Noina arka je bila pralik Crkve, jer kaže apostol Petar [1 Pt 3, 20]: U Noinoj arci su nekolicina, to jest osam duša, spašeni vodom, kako smo i mi danas slično krštenjem spašeni.
Kao što su u toj [arci] bile životinje svih vrsta, tako su i u ovoj [Crkvi] ljudi svih naroda i običaja.
")
...
...
Sv. Augustin (De civitate Dei, XV, 16):

"Iam vero quod Noe homini iusto... imperat Deus ut arcam faciat, in qua cum suis, id est, uxore, filiis et nuribus et cum animalibus, quae ad illum ex Dei praecepto in arcam ingressa sunt, liberaretur a diluvii vastitate, procul dubio figura est peregrinantis in hoc saeculo Civitatis Dei, hoc est, Ecclesiae, que sit salva per lignum, in quo pependit Mediator Dei et hominum..."

("A to što je Noi čovjeku pravednom... naredio Bog da načini arku, u kojoj se zajedno sa svojima, to jest, ženom, sinovima i snahama, i sa životinjama koje su s njim, po Božjoj odredbi, ušle u arku, oslobodio od uništenja poplave, bez sumnje je pralik putujućeg u ovome svijetu Grada Božjega, to jest, Crkve, koja je spašena po drvetu na kojem je visio Posrednik između Boga i ljudi...")
...
...
Sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III, q. 73., a. 3.):
"nulli patet aditus salutis extra Ecclesiam, sicut nec in diluvio absque arca Noe, quae significat Ecclesiam"
("nikome nije otvoren prolaz spasenja izvan Crkve, kao što ga nije bilo ni u doba potopa bez Noine arke, koja označava Crkvu")
...
...
Sv. Robert Bellarmin (De Ecclesia militante, lib. III., cap. 7.):
"In eo igitur arca covenit cum Ecclesia, quod sicut extra arcam nemo salvari potuit, ita nec extra Ecclesiam, ut Augustinus, Cyprianus et Hyeronimus docent."
("U ovome se stoga arka poklapa sa Crkvom, kao što se nitko nije mogao spasiti izvan arke, tako se ne može ni izvan Crkve, kao što uče Augustin, Ciprijan i Jeronim.")

Sv. Antun Padovanski o uvjetima za valjanu ispovijed


"Nota quod sacerdos in confessione debet quatuor peccatori proponere:
Si dolet et poenitet de commissis?
Si poenitentiam sibi ab ipso iniunctam humiliter vult observare?
Si habet firmum propositum de caetero mortaliter non peccandi?
Si vult proximo satisfacere et ignoscere et ipsum diligere?
Si haec vult facere, tunc ei poenitentiam debet iniungere et ipsum absolvere, aliter - non!"

("Pazi da svećenik u ispovijedi treba četiri [pitanja] postaviti grešniku:
Da li se kaje i žali zbog počinjenih grijeha?
Hoće li pokoru koju mu je odredio ponizno izvršiti?
Ima li čvrstu odluku da više smrtno ne griješi?
Hoće li bližnjemu nadoknaditi štetu, i oprostiti mu, i voljeti ga?
Ako to želi učiniti, tada mu treba dati pokoru i odriješiti ga, u suprotnome - ne!")

- sv. Antun Padovanski
(iz Propovijedi na četvrtu nedjelju došašća)

Zaručnici i ispovijed

Poznato je da ispovjednik može (zapravo, MORA!) uskratiti odrješenje osobi koja se očito ne kaje za grijehe, niti pokazuje želju da se popravi.

To isto vrijedi i za osobe koje se uporno izlažu grešnoj prilici, kao što su, primjerice, nevjenčani "zaljubljeni parovi".
I zato je Crkva uvijek zabranjivala da zaručnici žive zajedno prije braka, bez obzira koliko oni sami smatraju da "žive čisto".
A, naravno, ovdje spadaju i one neozbiljne tinejdžerske veze.

No, poslušajmo što o tome kaže sv. Alfonz Liguori (Praxis confessarii, t. 64.-65.):

"Adunt aliqui doctores negandam quoque absolutionem illi qui occasionem externam non removet, si cum occasione coniungitur habitus vitiosus, aut magna tentatio, seu vehemens passio, quamvis usque tunc in ea occasione nunquam peccaverit; nam facile deinde peccare poterit, si ab occasione se non amoverit... Et hic caveant confessarii a permittendo sponsis domos sponsarum adire et puellis earumque parentibus sponsos in domum admittere, quia raro aut evenit quod tales sponsi non labantur, saltem in verba aut cogitationes turpes in huiusmodi occasione, dum omnes aspectus et colloquia inter sponsos sunt incentiva ad peccandum: estque moraliter impossibile ipsos invicem conversari et non sentire stimulos ad eos turpes actos...
Generaliter autem loquendo de adolescentibus et puellis qui invicem se adamant, quippe non sunt isti omnes indistincte de gravi culpa damnandi, sed ordinarie puto ipsos difficulter esse extra occasionem proximam lethaliter peccandi. Id nimium experientia patet: nam ex centum adolescentibus vix duo aut tres in occasione a mortalibus invenientur immunes; et si non in principio, saltem in progressu, tales enim adamantes prius conversantur invicem ob propensionem, deinde propensio fit passio postquam radicem in corde fixerit, mentem obtenebrat et eos in mille rimina ruere facit.
Hinc cardinalis Picus de Mirandula, episcopus albanensis, in sua dioecesi per edictum suos admonuit confessores, ne tales adamantes absolverent su postquam ter ab aliis iam fuerint admoniti ab huiusmodi amore sectando non abstinuissent...
"

PRIJEVOD:
"Dodaju neki [crkveni] naučitelji da treba uskratiti odrješenje onome tko ne ukloni vanjsku priliku za grijeh, ako je s prilikom uklopljena opaka navika ili velika napast ili pak burna strast, pa čak i ako do tada u toj prilici još nije sagriješio. Naime, on bi lako mogao sagriješiti, ako se ne makne od te prilike... I ovdje neka paze ispovjednici da ne dopuste zaručnicima da ulaze u kuću zaručnica; a djevojkama i njihovim roditeljima da ne puštaju zaručnike u kuću, jer se rijetko događa da takvi zaručnici ne padnu kod takvih prilika, barem u riječima ili sramotnim mislima; jer je svaki pogled i razgovor između zaručnika poticaj za grijeh, i moralno je nemoguće da se njih dvoje druže, a da ne osjete ponuku na one sramotne čine...
Općenito govoreći o mladićima i djevojkama koji su zaljubljeni, nisu oni svi bez razlike za osudu zbog smrtnog grijeha, no smatram da oni obično teško mogu biti izvan prilike da smrtno sagriješe. To nam doista pokazuje iskustvo; naime, od stotinu mladih, jedva dvoje ili troje u takvoj prilici ostanu neokrznuti od smrtnog grijeha. I ako ne na početku, onda barem tijekom vremena, takvi će se zaljubljenici međusobno družiti zbog naklonosti, zatim će naklonost prijeći u strast, i nakon što pusti korijen u srcu, zamrači um, i navede ih da padnu kroz tisuću pukotina.
Zato je kardinal Pico della Mirandola, biskup Albana, u svojoj biskupiji ediktom potaknuo svoje ispovjednike, da takvim zaljubljenicima ne daju odrješenje, ako se, nakon što budu tri puta od drugih na to upozoreni, ne maknu od sljeđenja takve ljubavi...
"

nedjelja, 24. siječnja 2016.

Papina vlast nad svjetovnim vladarima


Postoji jedna ovlast pape o kojoj se danas malo govori, a o kojoj je sv. Robert Bellarmin dosta pisao.
A to je papina vlast da svrgne svjetovnog poglavara, koji je nevjernik ili heretik i sa svojom politikom odvraća puk od katoličke vjere.

Piše Bellarmin (De Summo Pontifice, lib. V., cap. VII., 11.):

non licet Christianis tolerare regem infidelem aut haereticum, si ille conetur pertrahere subditos ad suam haeresim vel infidelitatem; at iudicare, an rex pertrahat ad haeresim, nec ne, pertinet ad pontificem, cui est commissa cura religionis. Ergo pontificis est iudicio regem esse deponendum vel non deponendum.

(“nije dopušteno kršćanima podnositi kao kralja nevjernika ili heretika, ako on pokušava privući podređene svojoj herezi ili nevjeri; a prosuditi da li kralj privlači [puk] herezi ili ne, pripada prvosvećeniku.
Stoga, prvosvećenikova je odluka treba li kralja svrgnuti ili ne svrgnuti.
”)


To se dogodilo nekoliko puta u praksi.
Na primjer, kad je sv. Pio V. bulom “Regnans in excelsis” (1570. god.) objavio da svrgava englesku (protestantsku) kraljicu Elizabetu I., i podržao ustanak engleskih katolika.

TKO JE KRŠĆANIN? (definicija pojma KRŠĆANIN)


TKO JE KRŠĆANIN?
(definicija pojma KRŠĆANIN)

Evo tri definicije tog pojma, od trojice svetaca – sv. Tome Akvinskoga, sv. Petra Kanizija i sv. Pija X.
Dakle, dva velika crkvena naučitelja i jedan sveti papa.

1. Definicija sv. Tome Akvinskoga (Summa theologica, II-II, q. 124., a. 5., 1um):

Christianus dicitur qui Christi est. Dicitur autem aliquis esse Christi, non solum ex eo quod habet fidem Christi, sed etiam ex eo quod Spiritu Christi ad opera virtuosa procedit, secundum illud: ’Si quis Spiritum Christi non habet, hic non est eius.’ (Rom. 8, 9)
Et etiam ex hoc quod ad imitationem Christi peccatis moritur, secundum illud: ’Qui Christi sunt, carnem suam crucifixerunt cum vitiis et concupiscentiis.’ (Galat. 5, 24)


(“Kršćanin se naziva onaj koji je Kristov. Kaže se naime da je netko Kristov, ne samo po tome da ima vjeru Kristovu, već i po tome što Duhom Kristovim pristupa kreposnim djelima, po onoj: ’Ako netko nema Duh Kristov, taj nije njegov.’ (Rim 8, 9)
I također po tome što po uzoru na Krista umire grijesima, po onoj: ’Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.’ (Gal 5, 24)
”)


2. Definicija sv. Petra Kanizija (Summa doctrinae christianae, I., 1.):

Kršćanin je…
Qui baptismatis sacramento initiatus, Iesu Christi veri Dei et hominis salutarem doctrinam in eius Ecclesia profitetur. Omnes proinde cultus et sectas quae extra Christi doctrinam et Ecclesiam… reperiuntur, ut est Iudaica, ethnica, Mahometica, haeretica, damnat et detestatur penitus, qui vere Christianus est…
(“Tko obilježen sakramentom krštenja, ispovijeda spasonosni nauk Isusa Krista, pravoga Boga i čovjeka, u njegovoj Crkvi. I zato sve kultove i sekte, koje se nalaze izvan Kristovog učenja i Crkve, kao što je židovska, poganska, muhamedanska, heretička, osuđuje i u potpunosti prezire onaj tko je pravi kršćanin.”)


3. Definicija sv. Pija X. (Veliki katekizam, ■ 3.):
Pravi kršćanin je onaj tko je kršten, tko vjeruje i ispovijeda kršćanski nauk, tko po njemu živi i tko sluša zakonite crkvene pastire.

ŠTO JE CRKVA? (definicija CRKVE)



ŠTO JE CRKVA? (definicija CRKVE)

Najjasniju i najprecizniju definiciju Crkve daje nam sv. Robert Bellarmin (De Ecclesia militante, lib. III., cap. 10.):

Ecclesia una tantum est, non duae, et illa una et vera (Ecclesia) est coetum hominum eiusdem christianae fidei professione et eorundem sacramentorum communione coligatum, sub regimine legitimorum pastorum, ac praecipue unius Christi in terris vicarii Romani Pontificis.
(“Crkva je samo jedna, a ne dvije; i ta jedna i prava Crkva je zajednica ljudi povezanih ispovijedanjem iste kršćanske vjere i zajedništvom istih sakramenata, pod vlašću zakonitih pastira, a naročito jedinoga Kristovog namjesnika na zemlji – rimskog prvosvećenika.”)

I onda slijedi objašnjenje te definicije:

Ex qua definitione facile colligi potest, qui homines ad Ecclesiam pertineant, qui vero ad eam non pertineant.
Tres enim sunt partes huius definitionis: professio verae fidei, sacramentorum communio et subiectio ad legitimum pastorem, Romanum Pontificem.
Ratione prime partis, excluduntur omnes infideles, tam qui numquam fuerunt in Ecclesia, ut Iudei, Turcae, pagani, tam qui recesserunt, ut haeretici et apostatae.
Ratione secundae, excluduntur catechumeni et excommunicati, quoniam illi non sunt admissi ad sacramentorum communionem, isti sunt dimissi.
Ratione tertiae, excluduntur schismatici, qui habent fidem et sacramenta, sed non subduntur legitimo pastori et ideo foris profitentur fidem et sacramenta percipiunt.


PRIJEVOD:
Iz te definicije se lako može shvatiti, koji ljudi pripadaju Crkvi, a koji ne pripadaju.
Tri su naime dijela ove definicije: ispovjedanje prave vjere, zajedništvo sakramenata i podložnost zakonitom pastiru, rimskom prvosvećeniku.
S obzirom na prvi dio, isključeni su svi nevjernici, kako oni koji nikada nisu bili u Crkvi, kao Židovi, Turci, pogani, tako i oni koji su odstupili, kao heretici i apostati.
S obzirom na drugi dio, isključeni su katekumeni i izopćenici, jer ovi (katekumeni) još nisu primljeni u zajedništvo sakramenata, dok su oni (izopćenici) otpušteni.
S obzirom na treći dio, isključeni su raskolnici, koji imaju vjeru i sakramente, ali nisu podložni zakonitom pastiru i stoga izvan (Crkve) ispovjedaju vjeru i primaju sakramente.

Jedina prava vjera!


"...liquet eam esse unice veram, quam Iesus Christus et instituit ipsemet et Ecclesiae suae tuendam propagandamque demandavit."
("...jasno je da je jedina prava [vjera], ona koju je Isus Krist sam osnovao i povjerio svojoj Crkvi da ju čuva i širi.")

- papa Lav XIII. (Immortale Dei)

"Govorio je da ništa ne smije biti ispred spasenja duša"


U zadnjih nekoliko desetljeća, svjedočimo pokušajima modernista da u potpunosti izokrenu smisao lika i djela sv. Franje.
Pa ga tako pokušavaju prikazati kao nekakav simbol "klasne borbe", ekologije, pa čak i "međureligijskog dijaloga".

Sve te obmane padaju u vodu kad pogledamo životopis sv. Franje koji je napisao sv. Bonaventura.

Ovo je osnovna svrha poslanja sv. Franje (cap. IX.):
"Non se Christi reputabat amicum, nisi animas foveret quas ille redemit."
("Smatrao je da se ne može smatrati Kristovim prijateljem, ako se ne brine za duše koje je on otkupio.")

"Saluti animarum nihil praeferendum esse dicebat, eo maxime probans, quod Unigenitus Dei pro animabus dignatus fuerit in cruce pendere."
("Govorio je da ništa ne smije biti ispred spasenja duša; to najviše dokazujući time što se Jedinorođeni Sin Božji udostojao za duše visiti na križu.")



A ovo je "međureligijski dijalog" sv. Franje:
"desiderio martyrii flagrans ad praedicandam fidem Christianam et poenitentiam Saracenis et aliis infidelibus ad partes Syriae transfretare disposuit."
("goreći željom za mučeništvom, odlučio se prebaciti u krajeve Sirije kako bi Saracenima i drugim nevjernicima propovijedao kršćansku vjeru i obraćenje.")


Sv. Franjo nije sa sultanom vodio "međureligijski dijalog", već mu je propovijedao evanđelje.
"Tanta vero mentis constantia, tanta virtute animi, tantoque fervore spiritus, praedicto soldano praedicavit Deum trinum et unum et Salvatorem omnium Iesum Christum, ut evangelicum illud in illo claresceret veraciter esse completum:
"Ego dabo vobis os et sapientiam cui non poterunt resistere et contradicere omnes adverasarii vestri." (Luc. 21, 15)
"
("S takvom ustrajnošću, takvom snagom duše, takvim žarom duha, spomenutom je sultanu propovijedao trojedinoga Boga i Spasitelja svih ljudi Isusa Krista, da se u njemu istinski ispunila ona evanđeoska misao:
"Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik." (Lk 21, 15
)"

Hrabra ponuda sv. Franje šokiranom sultanu koja bi pokazala koja je vjera prava:
"si haesitas propter fidem Christi legem Mahumeti dimittere, iube ignem accendi permaximum et ego cum sacerdotibus tuis ignem ingrediar"
("ako oklijevaš zbog vjere Kristove napustiti Muhamedov zakon, naredi da se naloži veliki oganj, i ja ću s tvojim svećenicima ući u oganj")


Uglavnom, iz svega ovoga vidimo da je sv. Franjo simbol borbe protiv islama (i ostalih lažnih religija), a ne "međureligijske tolerancije".
Njemu je jedino bilo stalo do spasenja duša, a islam (kao i sve lažne religije) je siguran put u pakao.
...
...
Već sam jednom stavio ovaj link, ali vas opet podsjećam da sva djela sv. Franje i sv. Antuna Padovanskog možete u izvorniku naći ovdje:
LINK!

Riječi kojima je sv. Antun Padovanski molio franjevce da ga prime u svoj red


"Ordinis vestri habitum, fratres charissimi, ardenti animo cupio accipere, modo id mihi polliceri velitis, simul atque illum induero, missuros me vos ad regiones Saracenorum, ut cum sanctis martyribus, merear ego quoque sangunem fundere et esse coronae illorum particeps."

("Habit vašega reda, predraga braćo, gorućom bi željom htio prihvatiti, samo kad biste mi obećali, da me odmah kad ga odjenem, pošaljete u pokrajine Saracena, da sa svetim mučenicima i ja zaslužim proliti svoju krv i budem dionik njihove krune.")

Tim je riječima sv. Antun Padovanski molio franjevce da ga prime u svoj red... (u to je vrijeme još bio mladi redovnik augustinac).

- Vita sancti Antonii, cap. II.

Zanimljivi detalj iz života sv. Antuna Padovanskog:


"Venenatos cibos ab haereticis sibi praeparatos sine laesione comedens, illosque convertit."
("Otrovanu hranu, koju su mu pripremili heretici, pojeo je bez ikakve povrede, i obratio ih.")

Lakše se pokvarimo u lošem društvu, nego što se popravimo u dobrom društvu


 "Facilius enim inficimur ex societate malorum, quam corrigimur ex societate bonorum. Et plus inficit unus malus, quam alicui proficiant multi boni. Unde: 'Discede ab iniquo et deficient mala abs te.' (Eccles. 7, 2)"

("Lakše se naime pokvarimo u lošem društvu, nego što se popravimo u dobrom društvu. I više pokvari jedan zao čovjek, nego što nekome koriste mnogi dobri. Zato: 'Kloni se od opakoga, i odstupit će od tebe zla.' (Sir 7, 2)")

- sv. Bernardin Sienski (De evangelio aeterno, serm. XXIV., art. 2., cap. 2.)

subota, 23. siječnja 2016.

Nepromjenjivost regule


Papa Honorije III. je predložio sv. Franji da iz pravila reda izbaci neke riječi, a neke doda, a zatim ga pitao što o tome misli.

A sv. Franjo mu je odgovorio:

"Non ego inserui Regulae haec verba, sed Iesus Christus, qui novit quid expediat, quid sit utile ac necessarium saluti animarum ac fratrum, cui etiam notum ac manifestum est omne quod futurum est in Ecclesia et in mea religione.
Ideo nec debeo nec possum mutare verba Iesu Christi.
"

("Nisam ja stavio u Pravilo te riječi, već Isus Krist, koji zna što treba, što je korisno i potrebno za spasenje duša i braće, kome je također poznato i očito sve što će se dogoditi u Crkvi i u mom redu.
Stoga, niti trebam, niti mogu mijenjati riječi Isusa Krista.
")

To je dobra pouka za sve one koji žele "mijenjati" ("ublažiti") Božje zapovijedi, jer su navodno "preteške", "preveliki teret"... Što su sve samo izgovori za njihovu neposlušnost i neponiznost.

Ponizan čovjek će izvršiti Božju zapovijed bez ikakvog pitanja, bez ikakvog izgovora...

"Preostalo je još da se sukobimo s hereticima"


"Devictis etiam mundanae sapientiae professoribus reliquum est, ut cum haereticis confligamus. Qui superseminantes zizania in medio tritici subvertere Scripturas conati sunt, sensum depravare, veritatem polluere, sectas impiissimi erroris perniciosissimaeque doctrinae inducere."

("Porazivši također učitelje svjetovne mudrosti, preostalo je još da se sukobimo s hereticima. Koji su, sijući kukolj usred žita, pokušali prevrnuti Pisma, izokrenuti im smisao, onečistiti istinu, i uvesti sekte najopakijih zabluda i najpogubnijeg nauka.")

- Marko Marulić (De institutione bene vivendi, II., 11.)

Stemus simul et nullus adversariorum vincet nos!


Sv. Dominik kaže sv. Franji:
"Tu es socius meus. Tu mecum pariter curres. Stemus simul et nullus adversariorum vincet nos."
("Ti si moj saveznik. Ti ćeš jurišati zajedno sa mnom. Stojimo zajedno i nijedan protivnik nas neće pobijediti.")

I doista, u stoljećima koja su slijedila, dominikanci i franjevci su vodili zajedničku borbu protiv neprijatelja katoličke vjere (heretika, islama itd.).

"Na zabludama se nipošto ne može temeljiti ni iskreno štovanje niti prava vjera"


"Super errores enim neque sincerus cultus, neque vera religio aliquo modo fundari potest, quum error pertinax in rebus huiusmodi impietas sit et blasphemia adversus Deum."

("Na zabludama se, naime, nipošto ne može temeljiti ni iskreno štovanje niti prava vjera, jer tvrdoglava zabluda u takvim stvarima je opakost i blasfemija protiv Boga.")

- sv. Bernardin Sienski (De christiana religione, serm. III., art. 1., cap. 2.)


Marko Marulić o hereticima


"Sic etenim et Paulus apostolus ad Titum scribens monet ac dicit: 'Hereticum hominem post unam et secundam correptionem devita, sciens quia subversus est, qui eiusmodi est, et delinquit proprio iudicio condemnatus.' (Tit. 3, 10-11)
Et ipse Ioannes epistula secunda: 'Si quis venit ad vos et hanc doctrinam non adfert nolite recipere eum in domum nec ave ei dixeritis; qui enim dicit illi ave communicat operibus illius malignis.' (II. Ioan. 10-11)
Et in Apocalypsi (2, 14-16), angelus, id est, episcopus Pergami ecclesiae arguitur, non quod fidem negavit, fidelis enim erat, sed quod prope se habeant tenentes doctrinam Balaam, doctrinam Nicolaitarum. Quod si cohabitare cum illis crimini est datum, quanto gravius peccant, qui familiaritate et consuetudine eorum utuntur?"

("Tako naime i apostol Pavao pišući Titu, upozorava i kaže: 'S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.' (Tit 3, 10-11)
I sam Ivan u drugoj poslanici kaže: 'Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima.' (2 Iv 10-11)
I u Otkrivenju (2, 14-16) prekorava se anđeo, to jest, biskup crkve u Pergamu, ne zato što je zanijekao vjeru, bio je naime vjeran, već zato što kod sebe ima one koji drže nauk Bileama, nauk nikolaitski. Ako je samo biti zajedno s njima zločin, koliko teže griješe oni koji prijateljuju i druguju s njima?")

- Marko Marulić (De institutione bene vivendi, II., 11.)

Jasno i glasno!


"Itaque constitutum perspicietis, catholicam religionem cum omnibus suis iuribus, quibus ex divina sua institutione et sacrorum canonum sanctione potitur, ita unice in eo regno, veluti antea, vigere ac dominari debere, ut omnis alius cultus plane sit amotus et interdictus."

("Stoga gledajte kao određeno da katolička vjera sa svim svojim pravima, koja ima iz svoga božanskog utemeljenja i potvrde svetih kanona, treba jedina tako vladati i dominirati u tom kraljevstvu, kao i nekada, da svako drugo štovanje bude u potpunosti uklonjeno i zabranjeno.")

- bl. Pio IX. (Quibus luctuosissimis, 5. rujna 1851.)

Zašto je zaboravljen nauk o oprostima?


Kad prosječan današnji vjernik naiđe na neki predkoncilski molitvenik i vidi uz svaku molitvu propisan oprost, obično gleda u čudu... neznajući o čemu je riječ.

Zašto je tako? Zašto je danas zaboravljen cjelokupni katolički nauk o oprostima?

Po mojem mišljenju, postoje dva ključna razloga:

1. Reforma discipline oprosta koja je provedena 1967.-1968. god.
Iako je cilj te reforme bio "ut indulgentiarum usus ad maiorem dignitatem et aestimationem provehatur" - "da se korištenje oprosta uzdigne do [još] većeg dostojanstva i časti" (Pavao VI., Indulgentiarum doctrina, 1967. god.), dogodilo se upravo suprotno.
Najveća promjena je bila odredba da se djelomični oprosti više ne označuju točnim vremenskim razdobljem (danima i godinama), već samo riječima "indulgentia partialis" ("djelomični oprost").
Prije te promjene, za svaku molitvu uz koju je bio vezan neki oprost, bilo je posebno naglašeno koliko je to dana ili godina oprosta, te koji je papa i kada podijelio taj oprost. To je dakako poticalo vjernike da svakodnevno nastoje dobiti sve moguće oproste koje mogu dobiti, jer su bili sigurni da su izvršenjem propisanog djela i dobili taj oprost.
Ta je sigurnost nestala nakon reforme iz 1967. god... I djelomični oprosti su polako pali u zaborav.

2. Drugi i daleko važniji razlog je destruktivna modernistička pseudoteologija.
Naime, oprost (indulgencija, oproštenje) je po definiciji otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već izbrisana (u sakramentalnoj ispovijedi).
A danas modernistički pseudoteolozi promiču heretičku ideju "da Bog nikada nikoga ne kažnjava"!!!
Izvor te ideje se zapravo nalazi u protestantskom nauku prema kojem nakon oproštenja grijeha više ne preostaje nikakva kazna.
Kad bismo prihvatili tu ideju, onda pada u vodu cijeli katolički nauk o oprostima, kao i o čistilištu nakon smrti.

Zato je ta protestantska učenja tako oštro osudio Tridentski koncil (sess. VI., can. 30.):
"Si quis post acceptam iustificationis gratiam cuilibet peccatori poenitenti ita culpam remitti et reatum aeternae poenae deleri dixerit, ut nullus remaneat reatus poenae temporalis, exolvendae vel in hoc saeculo vel in futuro in purgatorio, antequam ad regna caelorum aditus patere possit, anathema sit."
("Ako netko kaže da se nakon primljene milosti opravdanja kojem god raskajanom grešniku, krivnja tako otpušta i briše dug vječne kazne, da ne preostaje nikakav dug vremenite kazne koji treba platiti bilo na ovom svijetu bilo na budućem u čistilištu prije otvaranja ulaza u kraljevstvo nebesko, neka bude proklet.")

To potvrđuje i sam papa Pavao VI. (Indulgentiarum doctrina, 3.):
"Poenas vero luendas vel reliquias peccatorum purificandas manere posse et revera frequenter manere etiam postquam culpa iam remissa est, doctrina de purgatorio luculenter ostendit: in hoc enim animae defunctorum, quae vere paenitentes in Dei caritate decesserint... post mortem poenis purgatoriis purificantur."
("Kazne koje treba okajati ili ostaci grijeha koje treba očistiti mogu ostati i zaista često ostaju i nakon što je krivnja već otpuštena, što zorno pokazuje nauk o čistilištu: u njemu naime duše umrlih, koje su se doista pokajale i preminule u ljubavi Božjoj... nakon smrti čiste se kaznama čistilišta.")

Upravo zato imamo oproste na ovom svijetu, da taj svoj dug isplatimo već ovdje, kao i da namjenom oprosta za duše u čistilištu - skratimo i njihove muke, sjećajući se Spasiteljevih riječi:
"Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića." (Mt 5, 26)

petak, 22. siječnja 2016.

Najveća pobjeda bana Petra Berislavića


Kad danas razmišljamo o banu Petru Berislaviću, gledamo ga samo kao velikog ratnika, a zaboravlja se da je on bio i biskup.
U njemu su zapravo ujedinjene sve najbolje i vjerske i ratničke kvalitete.

Neka nam posluži kao primjer njegova najveća pobjeda nad Turcima: bitka kod Dubice (kolovoz 1513. god.)

Dan uoči bitke, na Veliku Gospu 1513. god., Berislavić je služio svečanu pontifikalnu misu pred 3000 vojnika na polju u blizini mjesta gdje se Una ulijeva u Savu.

Podaci o tome sačuvani su u njegovom životopisu (I. T. Marnavić, "Vita Petri Berislavi", 1620. god.), koji ovako opisuje taj događaj:

"Itaque sacro ea die, more pontificali habito, inter sacrificandum concionem ad suos habuit, quos ubi certa spe reportandae victoriae, auspice Deipara excitavit, subiunxit: 'Viri nobiles, nihil vos Turcarum multitudo aut nomen terreat, ii enim fures et latrones sunt, veniunt multi et fame afflicti, non ut pro honore pugnent, sed ut egestatem suam suppleant, rapiant aliquid et aufugiant. Nos pro patria, pro honore, et pro vestrum omnium salute utpote viri nobiles et liberi certamus; nostra igitur potior quam eorum est causa...' "

("I tako, držeći bogoslužje tog dana po pontifikalnom običaju, tijekom žrtvovanja održao je propovijed svojima; nakon što ih je potaknuo na sigurnu nadu u postizanje pobjede pod zaštitom Bogorodice, dodao je: 'Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje svih vas; naš je dakle cilj viši od njihovog...'")

Uvjeti u kojima su djelovali bosanski franjevci



"...in locis vero impiae Turcarum tyrannidis subiectis, praesertim in provincia Bosnae Argentinae, nullae sint fratrum praedictorum formales ecclesiae, sed simplicia dumtaxat oratoria seu sacella, quorum multa partim amovibilia partim occulta..."

("...u mjestima koja su podložna opakoj turskoj tiraniji, osobito u provinciji Bosni Srebrenoj, rečeni fratri nemaju nikakve formalne crkve, već samo jednostavne kapelice i mala svetišta, od kojih mnoge, djelomice pokretne, djelomice skrivene...")

- papa Urban VIII. (13. srpnja 1639.)

[IZVOR: Fra Filip Lastrić, Epitome vetustatum Bosnensis provinciae, Ancona, 1776., str. 38.]

četvrtak, 21. siječnja 2016.

O podrijetlu fra Anđela Zvizdovića

Ako čitate starije spise bosanskih franjevaca, primijetit ćete da uvijek ističu da su roditelji fra Anđela Zvizdovića bili "grčki raskolnici" ("pravoslavci").
Donosim dio njegovog životopisa koji je napisao fra Pavao Dragičević (apostolski vikar u Bosni  1740.-1767.). Objavio ga je fra Vigilius Greiderer (u Germania Franciscana, tom. I., 1777., str. 215.).
Dragičević kaže da je sv. Jakov de Marchia obratio Anđela Zvizdovića na katoličku vjeru i primio ga u franjevački red. Fra Anđeo je potom cijelu svoju rodbinu (i nebrojene druge) preveo na katoličanstvo.


"Beatus Angelus Zvizdovich... in Regno Bosnae ex nobilibus parentibus Graecis schismaticorum erroribus perversis, descendit. Divina providentia bonos mores et notitiam linguae Graecae, in quibus a juventute excultus fuit, ad magnalia Dei facienda direxit. Gratia divina juvenem, eleganti forma praeditum, ac in conversatione affabilem, a labe impudicitiae et sensualitatis praeservavit.
Fluente illo aureo tempore, quo s. Jacobus de Marchia Bosnam sua praesentia beavit, ac spiritu oris sui pluribus Bosnensibus fidem unice salvificam afflavit, ingenuus hic juvenis ab eodem non solum ad gremium Ecclesiae, sed etiam ad insitutum suum reductus fuit. Aestimatur primus, cui s. Jacobus de Marchia habitum ordinis in Regno Bosnae contulit. Sub magisterio hujus divi ita profecit in linguae Latinae peritia, eruditione, eloquentia, gratia et virtute, ut in magnum evaserit concionatorem.
Munus hoc aggressus, parentes una cum universa familia ad unionem Ecclesiae Catholicae flexit; Manicheorum schismaticorumque errores confutavit; plurimos eorum rectam fidem edocuit; et authoritate apostolica, sibi a s. Jacobo de Marchia commissa, ad Ecclesiae Catholicae obedientiam recepit... Laboribus plurimis pro salute animarum ad extremam usque senectutem exantlatis et Ecclesiae Sacramentis rite susceptis, anno 1498. in Conventu Foiniczensi SS. Spiritus, pie in Domino obdormivit...
"

PRIJEVOD:
"Blaženi Anđeo Zvizdović... rođen u Kraljevstvu Bosne od plemenitih roditelja, izopačenih zabludama grčkih raskolnika. Božjom providnošću upućen na dobro ponašanje i poznavanje grčkoga jezika, u kojima je od mladosti odgajan, kako bi činio velika djela za Boga. Božja milost je mladića, obdarenog krasnim držanjem i pristojnim ponašanjem, sačuvala od ljage nečistoće i osjetilnosti.
Za onog zlatnog vremena, kada je sv. Jakov de Marchia obradovao Bosnu svojom nazočnošću, i duhom svojih usta udahnuo mnogim Bosancima jedinu spasonosnu vjeru, ovaj je istaknuti mladić od njega priveden ne samo u krilo Crkve, već i u njegov red. Smatra se da je on prvi kome je sv. Jakov de Marchia pružio habit [franjevačkog] reda u Kraljevstvu Bosne. Pod učiteljstvom ovoga sveca, toliko je napredovao u vještini latinskog jezika, učenosti, elokvenciji, milosti i kreposti, da je postao veliki govornik.
Obdaren tom službom, priveo je svoje roditelje, zajedno sa cijelom obitelji, jedinstvu Katoličke Crkve; pobio je zablude manihejaca i raskolnika i mnoge od njih poučio o pravoj vjeri, i apostolskom vlašću koja mu je povjerena od sv. Jakova de Marchia, priveo ih poslušnosti Katoličke Crkve... Velikim radom za spasenje duša, iscrpljivao se do duboke starosti, i, primivši sakramente Crkve, pobožno usnuo u Gospodinu, godine 1498., u Fojničkom konventu Svetoga Duha...
"

IZVORNIK - link!

Nikada ne zaboravi!


"1667., 20. Augusti, admodum reverendus pater Thomas Juracsich de Zajezda, e conventu Sutiscensi... Tempore huius provincialis venerunt Turcae, Acsamogliani vocati, id est infantium catholicorum raptores, a suo imperatore expediti et multos eorum cum maxima christianorum aerumna et lachrymis abstulerunt."

("1667., 20. kolovoza, vrlo poštovani otac Toma Juračić od Zajezde, iz sutjeskog konventa... U vrijeme ovog provincijala, došli su Turci zvani Ačamoljani, to jest otimači katoličke djece, poslani od svoga cara, i mnoge su odveli na veliki jad i plač kršćana.")

- E. Fermendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis sancti Francisci Seraphici, str. 47.

"Sunt nempe plerique erronei a sua caecitate decepti, qui occasione diversarum legum atque sectarum, sive ex verbis Mahometi, sive aliorum errantium, credunt unumquemque in sua fide sive secta salvari, dummodo eam credat esse bonam et a Deo utique datam... error iste damnabilis est nimis et haeresis summa et iustissima causa damnationis omnium sequentium eam et omnium morientium extra unicam et catholicam fidem..."

("Mnogi su naime u zabludi, prevareni od svoje sljepoće, koji poradi postojanja različitih zakona i sekti, bilo iz riječi Muhameda ili drugih zabludnika, vjeruju da se bilo tko može spasiti u svojoj vjeri ili sekti, dok god vjeruje da je ona dobra i od Boga dana... ta zabluda je za svaku osudu i vrhovna je hereza, i najpravedniji razlog za osudu svih koji ju slijede i svih koji umiru izvan jedine i katoličke vjere...")

- sv. Bernardin Sienski (De evangelio aeterno, serm. 23.)

Moto iz Indeksa zabranjenih knjiga


"Mnogi od onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima." (Dj 19, 19)

Smjelo stanu govoriti o spasonosnom Kristovom nauku, zbog kojeg treba potpuno ostaviti Muhamedov nauk


Opis mučeništva sv. Nikole Tavelića iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti njemu i njegovim drugovima mučenicima:

"Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka.Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.

Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.
"


IZVOR:
http://www.svetinikola.hr/?page_id=44

Prozelitizam naših franjevaca u 17. i 18. stoljeću



Fra Stipan Zlatović (1831.-1891.) bio je jedan od naših najpoznatijih franjevaca u 19. stoljeću.

Istraživao je arhive naših starih franjevačkih samostana.
Velik dio dokumenata (iz 17. i 18. stoljeća), koje je tamo pronašao, objavio je u svojoj poznatoj knjizi Franovci države presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, izdanoj 1888. god. u Zagrebu.

Čitajući te dokumente, jednostavno nam upada u oči prozelitizam tadašnjih franjevaca.
Ne samo da su naši franjevci nastojali sve nekatolike u svojoj okolini obratiti na katoličku vjeru, nego su vodili i statistiku o tome... koliko su koje godine obratili ljudi.

Revnost franjevaca je najviše došla do izražaja nakon oslobođenja Knina, Sinja, Imotskog i Vrgorca od turske okupacije (krajem 1680-ih i početkom 1690-ih).
U ono je vrijeme na tom području živjelo još dosta muslimana (zahvaljujući više od 150 godina osmanske vlasti).

Franjevci su pokrenuli veliku akciju za obraćenje tih ljudi na katoličku vjeru.


Piše fra Stipan na str. 236.-237. spomenute knjige:

"Kad su pak Turci iz Dalmacije protjerani, po osvojenih mjestih u kojih bijaše Turaka, onda se ugleda revnost franovaca u pogled njihovog obraćenja.

God. 1688. kad Knin naši osvojiše, ot. Andrija Resica zađe po krajini i našavši dosta obitelji turskih, sve ih poduči i krsti. (Izvorne svjedočbe prov. Diedo 20. srpnja 1693. i prov. Barbaro 13. svibnja 1696. u arhivu u Kninu)

Po osvojenju Vrhgorca franovci obratiše u varošu i okolici 25 Turaka (Izvorne svjedočbe po matici krštenja prov. Valsove u arhivu samostana Makarske)

Po osvojenju Čitluka na Neretvi god. 1694. ot. Bartul Arbić krsti 30 Turaka, kako mu svjedoči prov. general Dolfin 6. lipnja 1696. (Izvorna u arhivu samostana Makarske).

Kad napokon god. 1716. Imotski naši osvojiše, župnik o. Stjepan Vrljić krsti 23 Turaka, svjedoči po župnom zapisniku kolunel Crnica. (Izvorna u arhivu samostana Imotskog)

Vitez Vale Nonković tvrdi da su franovci u Neretvi god. 1703.-1709. obratili i krstili 21 Turčina. (Izvorna u arhivu samostana u Šibeniku).

Spominjemo samo one u većem broju, a predugo bi bilo, kad bismo i pojedine bilježili. Izvan nevjernika Turaka franovački apostolat plodan bijaše i u pogled različitih inovjeraca...

Da ostale ne spominjemo, kazat nam je, da u onom god. 1729. prikazaše 271 obraćenje sa krivovjerstva na katoličku istinu. (Liber archiv. prov. u Šibeniku 183.)

Namjestnik generala franovaca god. 1723. prikaza na jedanput skupu Propagande [Kongregacije za širenje vjere] u Rimu svjedočbe, da su franovci države bosanske [tj. provincije Bosne Srebrene] kroz 23 godina obratili 1350 Turaka, razkolnika i krivovjeraca na istinu katoličansku, od kojih samo u Dalmaciji 186. (Izvorne u arhivu samostana Šibenika)."


I ne samo to, u drugim dijelovima knjige, fra Stipan spominje i da su franjevci obratili i neke židove u dalmatinskim gradovima na katoličku vjeru.

Postupno prodiranje svjetovnog duha...


Još godinama uoči Drugoga vatikanskog koncila, duh ovoga svijeta je nastojao prodrijeti u Crkvu.
Ovo kratko pismo fra Jerka Lovrića upućeno fra Anti Antiću u travnju 1956. god., zabrinuto govori o prodoru svjetovnog duha u franjevački red.


“Poštovani Oče Magistre!
Primio sam Vaš list od 17. IV. tekuće godine.
Dozvoljavam, da klerici učine izlet, ali odmah izjavljujem, da mi je vrlo žao, da i na izlet ne idu u habitu.

Odlaganjem habita nužno se odlaže i duh franjevačke poniznosti, čednosti, priprostitosti i pokore.
Žalosno je, da ga se tako lako zamjenjuje za civil, a to bi se smjelo u najskrajnjoj nuždi.

Duboko smo pali, a da to i ne osjećamo.

Ne gledajmo oko sebe, nego spasavajmo sami sebe. Tko se stidi habita i nema Franjina duha ni srca. Za mnoge je postao težak oklop, koji jedva čekaju zbaciti.

Oče Magistre, očito je, da svjetovni duh, osjećaji i nazori preotimlju maha i kod braće. Jedino nas može na tom padu zaustaviti svakidašnje ozbiljno čitanje duhovnog štiva, svakidašnja solidna meditacija, (na koju se, žali Bože, malo pazi, površno obavlja) kao i svakidašnje čuvanje osjetila.

Ovih dana sam ponovno pročitao poslanicu ‘O čuvanju djevičanstva’ od Pija XII.
Kristov namjesnik osuđuje kao zabludu tezu; da mladi klerici treba da sve vide i sva znadu, tobože, da će otvrdnuti.

Molim Vas, da je pročitate više puta klericima, osobito stranu 25-6.

Opazite li, da netko nije prožet duhom mrtvljenja i uklanjanja pred svijetom i da mu ne imponira Franjina poniznost, skromnost, siromaštvo... maknite ga jer nije za nas.

Najgore je za nas, ako se niveliramo sa duhom svijeta: počnemo misliti, da je i nama dozvoljeno ono što je i svijetu dozvoljeno, da i mi možemo na sva vrata na koja svijet prolazi.

Pišem Vam ovo, jer se silno plašim pred činjenicama, koje se opažaju.

Neka nas Gospodin spasi po zagovoru naše svete Braće!

Split, 22, IV. 56."

(V. Kapitanović, Kristu suobličen, 2004., str. 197.-198.)