Zašto je zaboravljen nauk o oprostima?

Kad prosječan današnji vjernik naiđe na neki predkoncilski molitvenik i vidi uz svaku molitvu propisan oprost, obično gleda u čudu... neznajući o čemu je riječ.

Zašto je tako? Zašto je danas zaboravljen cjelokupni katolički nauk o oprostima?

Po mojem mišljenju, postoje dva ključna razloga:

1. Reforma discipline oprosta koja je provedena 1967.-1968. god.
Iako je cilj te reforme bio "ut indulgentiarum usus ad maiorem dignitatem et aestimationem provehatur" - "da se korištenje oprosta uzdigne do [još] većeg dostojanstva i časti" (Pavao VI., Indulgentiarum doctrina, 1967. god.), dogodilo se upravo suprotno.
Najveća promjena je bila odredba da se djelomični oprosti više ne označuju točnim vremenskim razdobljem (danima i godinama), već samo riječima "indulgentia partialis" ("djelomični oprost").
Prije te promjene, za svaku molitvu uz koju je bio vezan neki oprost, bilo je posebno naglašeno koliko je to dana ili godina oprosta, te koji je papa i kada podijelio taj oprost. To je dakako poticalo vjernike da svakodnevno nastoje dobiti sve moguće oproste koje mogu dobiti, jer su bili sigurni da su izvršenjem propisanog djela i dobili taj oprost.
Ta je sigurnost nestala nakon reforme iz 1967. god... I djelomični oprosti su polako pali u zaborav.

2. Drugi i daleko važniji razlog je destruktivna modernistička pseudoteologija.
Naime, oprost (indulgencija, oproštenje) je po definiciji otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već izbrisana (u sakramentalnoj ispovijedi).
A danas modernistički pseudoteolozi promiču heretičku ideju "da Bog nikada nikoga ne kažnjava"!!!
Izvor te ideje se zapravo nalazi u protestantskom nauku prema kojem nakon oproštenja grijeha više ne preostaje nikakva kazna.
Kad bismo prihvatili tu ideju, onda pada u vodu cijeli katolički nauk o oprostima, kao i o čistilištu nakon smrti.

Zato je ta protestantska učenja tako oštro osudio Tridentski koncil (sess. VI., can. 30.):
"Si quis post acceptam iustificationis gratiam cuilibet peccatori poenitenti ita culpam remitti et reatum aeternae poenae deleri dixerit, ut nullus remaneat reatus poenae temporalis, exolvendae vel in hoc saeculo vel in futuro in purgatorio, antequam ad regna caelorum aditus patere possit, anathema sit."
("Ako netko kaže da se nakon primljene milosti opravdanja kojem god raskajanom grešniku, krivnja tako otpušta i briše dug vječne kazne, da ne preostaje nikakav dug vremenite kazne koji treba platiti bilo na ovom svijetu bilo na budućem u čistilištu prije otvaranja ulaza u kraljevstvo nebesko, neka bude proklet.")

To potvrđuje i sam papa Pavao VI. (Indulgentiarum doctrina, 3.):
"Poenas vero luendas vel reliquias peccatorum purificandas manere posse et revera frequenter manere etiam postquam culpa iam remissa est, doctrina de purgatorio luculenter ostendit: in hoc enim animae defunctorum, quae vere paenitentes in Dei caritate decesserint... post mortem poenis purgatoriis purificantur."
("Kazne koje treba okajati ili ostaci grijeha koje treba očistiti mogu ostati i zaista često ostaju i nakon što je krivnja već otpuštena, što zorno pokazuje nauk o čistilištu: u njemu naime duše umrlih, koje su se doista pokajale i preminule u ljubavi Božjoj... nakon smrti čiste se kaznama čistilišta.")

Upravo zato imamo oproste na ovom svijetu, da taj svoj dug isplatimo već ovdje, kao i da namjenom oprosta za duše u čistilištu - skratimo i njihove muke, sjećajući se Spasiteljevih riječi:
"Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića." (Mt 5, 26)