ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Kod primanja sv. pričesti, važan je i stav tijela, a ne samo stav srca

Školski katekizam - I. Pavić, Radosna vijest, Rijeka, 1972., str. 162.


Od kad postoje katekizmi, govore nam o dvostrukoj pripravi za primanje sv. pričesti: pripravi duše i pripravi tijela. Neki katekizmi to čine samo kraćim napomenama, neki dužim objašnjenjima, a neki detaljnim i opširnim pravilima.
Tako Katekizam Tridentskoga koncila ima posebnu točku u kojoj govori o pripravi duše za primanje Presvete Euharistije, a posebnu u kojoj govori pripravi tijela.

Ako je, dakle, jasno da je za primanje sv. pričesti potrebno pripraviti i dušu i tijelo, onda je logično da je kod primanja Presvetog Sakramenta važan i stav tijela, a ne samo raspoloženje duše.

Zato se ne mogu načuditi onima koji danas govore: "Nije bitan stav tijela kod pričešćivanja, važan je samo stav srca"... Odakle im uopće takva ideja!?
To sigurno nisu pročitali ni u jednom relevantnom izvoru koji govori o dostojnom primanju sv. pričesti. Možete li uopće zamisliti da tako govori itko prije revolucije iz druge polovice 1960-ih?

A sve bi trebalo biti prilično jasno. Položaj tijela slijedi raspoloženje duše i stav srca.
I primanje sv. pričesti klečeći došlo je iz duboke svijesti da se vjernik treba klanjati Bogu, u tom najsvetijem trenutku kad Ga prima u Presvetom Sakramentu.

Ta želja za klanjanjem pred Bogom posve je biblijska. Zato ćete i u starim uputama o primanju sv. pričesti vidjeti da se navode primjeri kako su se sveti ljudi Staroga i Novoga zavjeta klanjali Bogu.

Pogledajte upute za primanje sv. pričesti u vodičima za mladež Katolički đak i Katolička djevojka iz 1926. godine.





I više od riječi govore slike, koje prikazuju stari katekizmi, iz kojih su učile generacije vjernika. Iz tih su izvora usvajali znanje o dostojnom i pobožnom primanju sv. pričesti.

Pogledajte, na primjer, kako to izgleda u katekizmu Srednji kršćanski nauk iz 1941.




nedjelja, 24. svibnja 2020.

Dani litanija




Ranije ovoga tjedna imali smo prosne dane, koji dolaze na tri dana - ponedjeljak, utorak i srijedu - prije blagdana Uzašašća Gospodnjega. Ti se dani zovu također i Dani litanija, jer se na te dane svečano u procesijama pjevaju Litanije svih svetih.

Sv. Raban Mauro, koji je živio u doba Karla Velikog i njegovih nasljednika (780.-856. g.), ostavio nam je dvije propovijedi za prosne dane, iz kojih možemo mnogo toga saznati o izvornom ozračju tih dana. U ono vrijeme to su bili dani posta i pokore, unatoč tome što se nalaze u uskrsnom vremenu.

Sv. Raban ovako započinje prvu od tih propovijedi (Homilia XIX. in Litaniis):
"Oportet, fratres charissimi, ut conventus istius causam non ignoretis, quo, secundum patrum praecedentium constituta omnes in unum viri et feminae, pueri et senes, convenistis. Ad conciliandum ergo nobis Dei misericordiam tempus est opportunum ut per jejunia et castigationem corporis, per preces et compunctionem cordis remissionem peccatorum nostrorum, et gratiam in conspectu ejus invenire mereamur. Legimus enim in prophetis quia cum Ninive civitati subversio divinitus immineret, et juxta sententiam Domini (Jon. III.) destruendi illam tempus ingrueret consistentes in ea aliud non habuisse praesidium, nisi ut abjectis copiosis epulis, jejunia continuata susciperent, et divitiarum ambitione deposita, humilitatem se paupertatis induererent? Scilicet, ut exinde remedium perciperent unde his perditio contingebat; hoc est, ut iram Divinitatis, quam luxuriando provocaverant, abstinendo lenirent, et offensam quam in eos superbia contraxerat, humilitas mitigaret. Dicitur enim in illa tribulatione ipse rex deposita imperiali purpura, regali ambitione submota, membra sua cilicio praecinxisse atque in sacco et cinere se diebus ac noctibus volutasse, homines et jumenta pariter jejunasse atque ad Deum in fortitudine clamasse. Omne Ninivitarum regnum tunc interisset, nisi illud poenitentia patrona servasset."
("Potrebno je, ljubljena braćo, da ne budete u neznaju o cilju ovog skupa, na kojem su se svi zajedno okupili muževi i žene, djeca i starci, prema odredbama otaca koji su nam prethodili. Stoga je prigodno vrijeme za izmirenje s Božjim milosrđem; da preko postova i trapljenja tijela, preko molitava i skrušenosti srca, zaslužimo zadobiti oproštenje grijeha u njegovim očima. Čitamo, naime, u prorocima, kad je gradu Ninivi prijetilo uništenje od Boga, i prema odredbi Božjoj (Jon. 3.), približavalo se vrijeme da bude uništen, njegovi stanovnici nisu imali drugu zaštitu, nego da odbacivši obilno gošćenje, prihvate postojani post, i odbacivši pohlepu za bogatstvom, obuku se u poniznost siromaštva? Dakle, da odatle uzmu lijek, odakle im je prijetila propast; to jest, da gnjev Božanstva, koji su izazvali razuzdanošću, ublaže uzdržljivošću, da uvredu koju je u njima izazvala oholost, ublaži poniznost. Kaže se, naime, da je u toj nevolji i sam kralj odbacivši carski grimiz, otklonivši kraljevsku pohlepu, svoje udove ogrnuo kostrijetom i provodio dane i noći u vreći i pepelu; ljudi i životinje zajedno su postili i u kreposti zazivali Boga. Čitavo bi kraljevstvo Ninivljana tada propalo, da ga nije sačuvala zaštita pokore.")

Sv. Raban javno proziva i prekorava ljude koji su odbijali sudjelovati u svečanoj javnoj pokori prosnih dana:
"Igitur, fratres, quod valde dolendum est, aliqui vestrum non solum in his sanctis diebus haec non faciunt, sed quod pejus est, prae caeteris diebus turpius vivunt, sceleratius agunt, nam cum isti dies adveniunt, instruunt sibi convivia, praeparant domos, ut luxuria in eis diligentius exerceatur; et non in saccis neque in lugubri habitu, sed compti et ornati in publicum viri feminaeque procedunt, quasi dies sint laetitiae et non magis poenitentiae. Cum autem sanctae cruces et sanctorum reliquiae cum litaniis a clero exportantur, ipsi non insistunt precibus. neque sequuntur vexillum sanctae crucis cum laudibus, sed super phaleratos resiliunt equos, discurrunt per campos, ora dissolvunt risu, alterutrumque se praecurrere gestiunt, in altum clamorem cum cachinno extollunt; et non solum haec faciendo ipsi inutiles fiunt, sed etiam alios ab intentione precum impediunt..."

("Stoga, braćo, ono zbog čega treba veoma žaliti je to što neki od vas u ovim svetim danima ne samo da ovo ne čine, nego što je još gore, od svih dana još nečasnije žive i grešnije čine; naime, kad dođu ovi dani, pripravljaju si gozbe, pripremaju kuće kako bi se pomnije u njima vršila raskalašenost; i ne u vreći i odjeći žaljenja, nego ukrašeni i urešeni javno hodaju muževi i žene, kao da su dani radosti, a ne pokore. A kada kler nosi svete križeve i relikvije s litanijama, ovi ne slijede molitvama, niti prate zastavu svetoga križa s hvalama, nego skaču na okićene konje, razjure se po poljima, usta razvežu smijehom, međusobno se utrkuju jašući, podižu viku grohotom se smijući; i ne samo da su tako čineći beskorisni sami sebi, nego također i druge zaprječuju od namjere molitve...")

Zatim upozorava vjernike da se klone takvih ljudi:
"Obsecro autem vos, fratres, ut talium mores et consortia devitetis et si eos a talibus ineptiis abstrahere possitis, satagite; sin autem, cavete ne cum talibus pereatis; dies enim modo compunctionis et poenitentiae celebramus."
("Preklinjem vas, braćo, da izbjegavate vladanje i društvo takvih, i ako možete njih odvratiti od takvih nepodopština, potrudite se; a ako ne možete, pazite da ne propadnete s takvima, jer sada slavimo dane skrušenosti i pokore.")
 
Kad pogledate što sv. Raban navodi kao razloge za te pokorničke dane, prepoznat ćete aktualnost njegove poruke:
"Et licet omni tempore, fratres charissimi, nobis oporteat Dei misericordiam corpore contrito et corde compuncto requirere, et ab illo indulgentiam peccatorum fideliter postulare et nunc tamen propter imminentem peccatis nostris debitam et gravissimam siccitatem, infestationem paganorum, atque pestilentiam cum mortalitate, ingenti rugitu vel gemitu assiduis orationibus et largioribus eleemosynis, debemus Dei misericordiam implorare, ut ipse nobis et benedictionem aquarum coelestium tribuat, pacem reddere dignetur, peccatorum indulgentiam dare, et prospera dignetur pro sua pietate concedere."

("I premda u svako vrijeme, ljubljena braćo, trebamo tražiti Božje milosrđe umrtvljena tijela i skrušena srca, i od njega vjerno moliti oproštenje grijeha, a sada još više zbog zaslužene i preteške suše koja prijeti radi naših grijeha, navale pogana i kuge s pomorom: velikim plačem ili jecanjem trebamo moliti Božje milosrđe postojanim molitvama i obilnijim milostinjama, da nam on udijeli i blagoslov nebeskih voda, udostoji se vratiti mir, dati oprošenje grijeha, i da se udostoji udijeliti dobra zbog svoje blagosti.")

Tako su, ukratko, izgledali prosni dani u Franačkoj.
U Rim ih je uveo papa sv. Leon III., ali bez obveznog posta. No, njihov se pokornički značaj može vidjeti u ljubičastoj boji koja se zadržala liturgiji tih dana.

Kao što i samo ime govori, prosni dani su dani molitve. Kad pogledate propovijedi svetaca kroz stoljeća na prosne dane, uvidjet ćete da su na te dane najčešće propovijedali o važnosti molitve.

To je sasvim razumljivo s obzirom na evanđeoski odlomak koji se čita na prosne dane u tradicionalnoj misi (Lk 11, 5-13):
"U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: Tko od vas ima prijatelja i pođe k njemu u ponoći i reče mu: 'Prijatelju, uzajmi mi tri kruha, jer mi je prijatelj došao s puta i nemam što da metnem pred njega', a on da iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, moja su djeca sa mnom u sobi, ne mogu ustati da ti dam!' Ali ako on ustraje kucati, kažem vam, ako i ne ustane da mu dade zato što mu je prijatelj, ustat će radi njegova navaljivanja i dat će mu koliko god treba. I ja vama kažem: Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli dobiva, koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se. Ako tko od vas zamoli u oca kruha, zar će mu dati kamen? Ili ribu, zar će mu mjesto ribe dati zmiju? Ili ako zamoli jaje, zar će mu dati štipavca? Kad dakle vi, koji ste zli, znate djecu obdariti dobrim darovima, koliko će više dobra duha dati vaš nebeski Otac onima koji ga mole."

Sv. Robert Bellarmin u svojim propovijedima na prosne dane detaljno objašnjava što i kako moliti. Izdvojio bih ove njegove riječi:
"Quoniam igitur 'quid oremus, sicut oportet, nescimus' (Rom. 8, 26), primum omnium petamus a Deo, ut aperiantur oculi nostri, ut Spiritus adjuvet infirmitatem nostram, ut morbos et aegritudines nostras omnes cognoscamus. Deinde eas probe cognitas sigillatim aperiamus medico illi coelesti ac divinissimo, atque ab illo humillima et ardentissima supplicatione flagitemus, ut is unctione gratiae suae eas curare pro sua infinita clementia ac benignitate dignetur: neque solum vitiorum curationem, sed et virtutum incrementum et conservationem postulemus, ac praecipue fidei, spei et charitatis, nec non humilitatis, castitatis, poenitentiae, patientiae, justitiae ac sobrietatis: neque vero pro nobis solum, sed etiam pro orbe universo preces effundamus, ut omnes homines unum et verum Deum agnoscant, colant, venerentur, adorent; pro pastoribus et sacerdotibus Ecclesiae, ut ii fideles omnes ad salutis portum sua vigilantia et solicitudine dirigant; pro regibus et principibus, ut quietam, et tranquillam vitam agamus in omni pietate et castitate. Neque pro capitibus solum; sed etiam pro membris ecclesiae universae orabimus; pro defunctis quoque, ut eis gloriam et requiem aeternam largiatur. Postremo omnibus amicis, affinibus, benefactoribus nostris, omnibus afflictis, captivis, aegrotis, morientibus, opus misericordiae exiguo labore impendemus, si eos, et eorum calamitates atque aerumnas in illis benignissimis manibus reponamus, quae cruci affixae pro omnium salute et liberatione fuerunt. Haec igitur in oratione postulanda sunt."
("Budući da mi 'ne znamo što da molimo kako treba' (Rim 8, 26), prije svega molimo od Boga da nam se otvore oči, da Duh pomaže našoj nemoći, da spoznamo sve naše bolesti i slabosti. Zatim, dobro ih spoznavši pojedinačno, otvorimo ih ovome nebeskom i prebožanstvenom liječniku, i od njega tražimo poniznom i najgorljivijom molbom, da se on udostoji zbog svoje neograničene blagosti i dobrote izliječiti ih pomazanjem svoje milosti; i ne samo izliječenje od opačina, nego molimo i uvećanje i održanje kreposti, i naročito vjere, ufanja i ljubavi, također i poniznosti, čistoće, pokore, strpljivosti, pravednosti i trijeznosti: i ne molimo samo za nas same, nego molitve uprimo za cijeli svijet, da svi ljudi jednoga i pravoga Boga spoznaju, štuju, časte, klanjaju mu se; za pastire i svećenike Crkve, da oni svojom budnošću i nastojanjem sve vjernike vode u luku spasenja; za kraljeve i poglavare, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći. I ne samo za glavare, nego treba moliti također i za udove čitave Crkve; za pokojne, da im se udijeli slava i pokoj vječni. Naposljetku, za sve naše prijatelje, rođake, dobročinitelje; za sve bijednike, zarobljenike, bolesnike, umiruće: time ćemo malim trudom učiniti djelo milosrđa, ako njih i njihove nevolje i teškoće stavimo u one preblage ruke, koje su bile pribijene na križ za spasenje i oslobođenje svih. Ovo, dakle, treba tražiti u molitvi.")

Značajno je da sv. Robert Bellarmin ističe na početku da čovjek ne može sam od sebe znati što da moli i kako da moli, navodeći riječi sv. Pavla: "ne znamo što da molimo kako treba" (Rim 8, 26). Dakle, čovjek ne zna sam od sebe što treba moliti, nego ga tome uči Gospodin preko svoje Crkve.

Upravo je zbog toga važno držati se točno tradicionalnih molitava, kako su nam predane iz baštine Crkve.

Evo, u Litanijama svih svetih imamo u pojedinim prošnjama sve ono što navodi sv. Robert Bellarmin. Važno je i danas držati ih se cjelovito, bez skraćivanja.

Možete ih naći na latinskom jeziku na kraju svakog (pretkoncilskog) brevijara, a na hrvatskom u Rimskom obredniku iz 1929., te u brojnim starim molitvenicima.
Svi su ti izvori danas lako dostupni na internetu.

Treba naglasiti jednu važnu stvar. U crkvama koje pripadaju redovničkim zajednicama, Litanije svih svetih trebaju se moliti po njihovim posebnim obrascima koji uključuju i pojedine svece tih redova.

Tako se u franjevačkim crkvama trebaju moliti Litanije u koje su uključeni i sveci franjevačkog reda. Možete ih naći u molitveniku Serafsko cvijeće iz 1959. godine.


















petak, 15. svibnja 2020.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran (Lk 16, 10)

Krunidba pape Benedikta XV. 1914. godine


Papa Benedikt XV. pamti se osobito po svojoj prvoj enciklici Ad beatissimi Apostolorum (1. XI. 1914.), u kojoj se zauzeo za mir u svijetu, čime je započeo svoju miroljubivu misiju tijekom Prvoga svjetskog rata.

No, danas se često zaboravlja da je u toj istoj enciklici papa Benedikt XV. ponovno osudio modernizam, kao i njegov prethodnik sv. Pio X. Osim toga, izrekao je vrlo važne pouke o nužnosti čuvanja cjelovite katoličke vjere.

Tako Benedikt XV. piše u toj enciklici:
"Vis et natura catholicae fidei est eiusmodi, ut nihil ei possit addi, nihil demi: aut omnis tenetur, aut omnis abiicitur. 'Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit' [Symbolum Athanasianum]."

("Narav i priroda katoličke vjere je takva, da joj se ništa ne može dodati, ništa oduzeti: ili se cijela prihvaća, ili se cijela odbacuje. 'Ovo je katolička vjera, koju ako netko ne drži vjerno i čvrsto, ne može biti spašen' [Atanazijevo vjerovanje].")

Par redaka ispod, Benedikt XV. ovako opisuje moderniste:
"Sunt etiam hodie, nec ita pauci sunt, qui, ut ait Apostolus, 'prurientes auribus, cum sanam doctrinam non sustineant, ad sua desideria coacervent sibi magistros, et a veritate quidem auditum avertant, ad fabulas autem convertantur' [II. Tim. 4, 3-4]. Innati enim elatique magna opinione mentis humanae, quae progressiones sane incredibiles in exploratione naturae, Deo nimirum dante, fecit; nonnulli, cum prae suo iudicio auctoritatem Ecclesiae contemnenent, usque eo sua temeritate processerunt, ut ipsa Dei arcana et omnia quae Deus homini revelavit, sua intelligendi facultate metiri atque ad ingenium horum temporum accommodare non dubitarent. Itaque exstiterunt monstruos errores Modernismi, quem recte Decessor Noster 'omnium haereseon collectum' edixit esse et sollemniter condemnavit."

("Ima također i danas onih, i nije ih tako malo, koji kako kaže Apostol: 'svrbeći uši, jer ne podnose zdravi nauk, nagomilavaju sebi učitelje po svojim željama, i od istine odvraćaju uši, a priklanjaju se bajkama' [2 Tim 4, 3-4]. Nemali broj takvih, naime, uronjeni i napuhani visokim mišljenjem o ljudskom umu - koji je zasigurno po Božjem daru postigao velike pomake u istraživanju prirode - oni koji zbog vlastite prosudbe preziru autoritet Crkve, došli su do te mjere lakoumnosti da ne oklijevaju i sama Božja otajstva, i sve što je Bog objavio čovjeku, mjeriti po svojim shvaćanjima i prilagođavati ćudi ovih vremena. I tako su nastale čudovišne zablude modernizma, kojega je s pravom naš prethodnik proglasio 'zbirkom svih hereza' i svečano osudio.")

Benedikt XV. potom izričito ponavlja osudu modernizma (koji naziva kugom i zarazom):
"Eam Nos igitur condemnationem, venerabiles Fratres, quantacumque est, hic iteramus; et quoniam non usquequaque oppressa est tam pestifera, lues, sed etiamnum hac illae, quamvis latenter, serpit, caveant omnes diligentissime, hortamur, a quavis huius contagione mali; de quo quidem apte amrmaveris quod Iob alia de re dixerat: 'Ignis est usque ad perditionem devorans, et omnia eradicans genimina' [Iob 31, 12].

("Stoga tu [osudu] mi, časna braćo, koliko možemo, ovdje ponavljamo; a budući da ona toliko kužna zaraza još nije dovoljno svugdje suzbijena, nego također i danas gmiže, premda skriveno: potičemo sve da se najpažljivije čuvaju svakoga zla ove zaraze, o kojoj ćeš prikladno primijetiti ono što je Job rekao o drugoj stvari: 'Oganj je što proždire do propasti i koji uništava sve plodove' [Job 31, 12].")

Važno je također da Benedikt XV. traži da se katolici čuvaju ne samo očitih modernističkih zabluda, nego i samog "duha modernizma" koji se očituje kao svojevrsna pomama za novotarijama i mijenjanjem svega u obredima i običajima Crkve:
"Nec vero tantum ab erroribus catholici homines, cupimus, abhorreant, sed ab ingenio etiam, seu spiritu, ut aiunt, Modernistarum: quo spiritu qui agitur, is quicquid sapiat vetustatem, fastidiose respuit, avide autem ubivis nova conquirit: in ratione loquendi de rebus divinis, in celebritate divini cultus, in catholicis institutis, in privata ipsa exercitatione pietatis."

("Ne samo da želimo da se katolici groze zabluda, nego također i same ćudi ili, kako kažu, duha modernista: onaj koji se vodi tim duhom, takav što god vidi od staroga, s prezirom odbacuje, a posvuda lakomo traži novosti: u načinu govora o božanskim stvarima, u slavljenju božanskoga kulta, u katoličkim ustanovama, pa i u samom obavljanju privatnih pobožnosti.")

Po tome vidimo koliko su u krivu oni koji kažu da nije velika stvar ako se mijenjaju takozvane "uzgredne stvari", dok god se ne dira izravno u vjeru. Uostalom, tko si može uzeti za pravo da odlučuje što je "važno", a što "nevažno" u obredima, molitvama, kleričkoj disciplini, vjerskoj pouci, pa i u crkvenoj arhitekturi i umjetnosti...?
Jer sve je navedeno: odraz vjere.
Tko bi se usudio reći da su sve to sitnice, kad Gospodin govori:
"Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten." (Lk 16, 10)

Papa Benedikt XV. je jasno istaknuo da je težnja za novotarijama čak i u tim "manjim stvarima" odraz "duha modernizma", koji je Crkva osudila.

Svaka revolucija počinje upravo mijenjanjem tih manjih stvari, a onda ide prema sve većima, i većima, dok napokon sve ne obori. Možete to usporediti s primjerom vjernika, koji je upao u mlakost. Kad čovjek postane mlak u duhovnom životu, prvo počinje sa smanjivanjem i skraćivanjem molitve, zatim popuštanjem u disciplini, pa onda radoznalim lutanjem okolo, pa se više ne čuva lakih grijeha, a zatim mnogi završe u teškim grijesima.

Kod reformi tijekom i nakon Drugoga vatikanskog koncila, njihovi su ih protagonisti opravdavali pred vjernicima tvrdnjom da se mijenjaju samo "manje bitne stvari", a da se ne dira u vjeru. No, čak bi i najpovršniji promatrač mogao vidjeti kamo vodi potpuno mijenjanje svega u obredima, disciplini, kanonskom pravu, redovničkim pravilima, svećeničkoj formaciji itd.

Je li baš točna tvrdnja da sve to nije bilo zadiranje u vjeru?
Ta pogledajte što govore i rade oni koji su formirani po tim novim i modernim programima. Upravo zato što su oni navikli na taj mentalitet neprekidnog mijenjanja, oni misle da se mogu mijenjati i vjerske istine. Čak i javno govore da se mogu mijenjati definicije, kanoni i anateme koje su tijekom prošlih stoljeća svečano proglasili pape i opći sabori.

Od modernističkih profesora takva su mišljenja preuzeli njihovi učenici.

Evo, samo jedan primjer iz svakodnevice....
Prošloga mjeseca opazio sam da je na Facebooku jedan komentator pitao jednog svećenika-redovnika sljedeće pitanje:
"ja bi vas pitao nesto mozda ne toliko vezano na prvi pogled za trenutnu situaciju, ali u sustini itekako jest pa mi oprostite ako malo skrecem s teme. Da li imamo pravo ici u kontra vjecnih anatema proglasenih sa dogmatskih koncila ako bi nam biskup to naredio?
Da li su vjecne anateme proglasene vodstvom Duha Svetoga pa se u tom slucaju trebamo voditi onom da se "Vecma treba pokoravati Bogu nego ljudima" (Dj 5,29) ili vjecne anateme mozemo ignorirati ovisno o volji biskupa?"
A taj svećenik je dao ovakav odgovor:
"Smije se ići protiv anatema. One nisu dio nepogrešivog nauka Crkve. To ne znači, ako su dane, da se smiju svojevoljno ignorirati. Još uvijek obvezuju na poslušnost, iako su disciplinske, a ne dogmatske naravi."

Šokantno je vidjeti do kojih se razina srozalo obrazovanje modernog klera. Stvarno, takvi odgovori i razmišljanja zaista pokazuju da je današnja situacija glede obrazovanja klera daleko gora nego što se to općenito misli.

Pa, evo, za informaciju njemu i svima sličnima, anateme koje koncili izriču u kanonima jesu nepogrešivo i nepromijenljivo učenje Katoličke Crkve. Izricanjem anatema izriče se što su katolici dužni držati "de fide", jer se time isključuju iz crkvenog jedinstva oni koji tvrde suprotno.

Izgleda da danas mnogima nije jasno što u dokumentima općih koncila obvezuje u savjesti, a što ne obvezuje.

Sv. Robert Bellarmin raspravlja o tom pitanju u 2. svesku svojih De contoversiis, gdje govori o crkvenim koncilima. I tamo jasno ističe (De Conciliorum auctoritate II, 12.):
"In conciliis maxima pars actorum ad fidem non pertinet. Non enim sunt de fide disputationes, quae praemittuntur, neque rationes, quae adduntur, neque ea, quae ad explicandum et illustrandum afferuntur, sed tantum ipsa nuda decreta, et ea non omnia, sed tantum quae proponuntur tamquam de fide... Quando autem decretum proponatur tamquam de fide, facile cognoscitur ex verbis concilii. Semper enim dicere solent se explicare fidem catholicam, vel haereticos habendos, qui contrarium sentiunt, vel quod est communissimum, dicunt anathema et ab Ecclesia excludunt eos, qui contrarium sentiunt. Quando autem nihil horum dicunt, non est certum rem esse de fide."

("Na koncilima najveći dio akata ne spada u vjeru. Naime, nisu de fide rasprave koje se održavaju, niti razlozi koji se dodaju, niti ono što se iznosi radi tumačenja i pojašnjenja, nego samo oni goli dekreti: i to ne svi, nego samo oni koji se predlažu kao de fide... A kada se dekret predlaže kao de fide, lako se razabire iz riječi koncila. Uvijek, naime, običavaju reći da iznose katoličku vjeru, ili da se imaju držati hereticima oni koji drugačije misle; ili ono što je najviše uobičajeno, izriču se anateme i iz Crkve isključuju oni koji suprotno drže. A kada se ništa od ovoga ne izriče, nije sigurno da se radi o stvari de fide.")

Dakle, kod anatema nema nikakve sumnje da se radi o nepogrešivom i nepromijenljivom učenju Crkve, koje su svi katolici dužni držati. Anateme su zapravo najjasniji dio koncilskih dokumenata, jer točno kažu što se mora, odnosno što se ne smije vjerovati.

I upravo zbog činjenice što se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila ne nalazi niti jedna anatema, niti jedan kanon, niti jedna svečana definicija, već se 50 godina postavlja pitanje što bi točno u njemu bilo obvezno za vjernike...

Novinarka Glasa Koncila, Smiljana Rendić, to je ovako izrazila:
II. Vaticanum bio je atipičan koncil, koncil kakva nikad dotad, od IV. do XIX. stoljeća, nije bilo. Svi prethodni ekumenski konciIi bili su ili dogmatski i disciplinski, ili samo disciplinski. Uspjeli su samo oni koji su donijeli dogmatske definicije i disciplinske kanone. Posve je neuspio upravo onaj koji nije definirao ništa: V. Lateranski, 1512.-1517. (to je upravo jedan hrvatski biskup, mons. Frane Franić - u svojoj ondašnjoj fazi ... - imao hrabrosti reći na Vatikanskom radiju na sam dan završetka II. Vaticanuma, 8. XII. 1965., auribus meis audivi).
Drugi Vatikanski htio je biti "pastoralan" koncil: ni dogmatski ni disciplinski, nije definirao ništa. Od 16 njegovih dokumenata, samo dva nazvana su dogmatskima: dogmatska konstitucija Lumen gentium (o Crkvi) i dogmatska konstitucija Dei Verbum (o Božjoj Objavi). Ni uz jedan drugi dokument II. Vaticanuma (2 konstitucije, 9 dekreta, 3 deklaracije) ne stoji oznaka "dogmatski". Apsolutno ni uz jedan od svih 16 nema kanona (anatematizama, tj. klasične vjekovne forme katoličke dogmatske definicije: "Si quis dixerit... anathema sit").
I prethodni koncili donosili su konstitucije, ali kao uvod u kanone što im slijede, kao tumačenje tih kanona. Ozbiljni i sigurni katolički teolozi vazda su naučavali da u aktima jednoga ekumenskog koncila, katolike u savjesti obvezuju samo kanoni, ne i uvodne tumačidbene konstitucije što im prethode. Drugim riječima, Duh Sveti jamči nepromjenjivu istinitost samo kanonima ekumenskih koncila; uvodne tumačidbene konstitucije, pak, mogu sadržavati i propadljive teološke elemente, uvjetovane kulturom vremena i prostora. To je vazda bila "doctrina theologice certa" o aktima ekumenskih koncila. A II. Vaticanum, ponavljam, nije donio nijednoga jedinog kanona. Zato je netko rekao, ne pretjerujući previše; da je Il. Vaticanum bio "samo jedna propovijed na najvišoj razini".
A ipak, pregnulo se nakon II. Vaticanuma da se od toga atipičnog koncila, od toga koncila koji nije definirao ništa (čak ni pojmove kojima je operirao: "osoba", "sloboda"), učini najvažniji koncil u povijesti Crkve, jedini važan za nas današnje katolike.

Veoma je čudno da toliki današnji "teolozi" ne vide taj ogromni paradoks. No, i to je pokazatelj razine teološkog obrazovanja i opće (ne)kulture i (ne)znanja koja danas posvuda vlada.

Ali, treba ipak istaknuti da Rendić u jednoj stvari nije baš u pravu, i to kad kaže:
"Ozbiljni i sigurni katolički teolozi vazda su naučavali da u aktima jednoga ekumenskog koncila, katolike u savjesti obvezuju samo kanoni, ne i uvodne tumačidbene konstitucije što im prethode."

A sad pogledajte što kaže jedan od najpoznatijih dogmatskih teologa s početka 20. stoljeća, isusovac Christian Pesch (Compendium theologiae dogmaticae, tom. I., 1913. god., str. 223.):
"Concilia infallibiliter docent non in solis canonibus, sed etiam in capitibus, quatenus in iis proponunt doctrinam omnibus tenendam. Quidam recentes theologi, et quod mirum est, ipse quoque Denzinger in praefatione Enchiridii (p. VII), censent capita et generatim omnia praeter canones non cadere sub definitionem neque infallibilem doctrinam continere. Quae opinio est manifeste contra ipsam mentem conciliorum. Tridentinum in prooemio decreti de iustificatione ait Synodus 'exponere intendit omnibus christifidelibus veram sanamque doctrinam ipsius iustificationis, quam sol iustitiae Christus Iesus, fidei nostrae auctor et consummator, docuit, apostoli tradiderunt, et catholica ecclesia Spiritu Sancto suggerente perpetuo retinuit, districtius inhibendo, ne deinceps audeat quisquam aliter credere, praedicare aut docere, quam praesenti decreto statuitur ac declaratur'. Item in prooemio decreti de ss. eucharistia: 'Sacrosancta synodus sanam et sinceram illam de venerabili hoc et divino eucharistiae sacramento doctrinam tradens, quam semper catholica ecclesia, ab ipso Iesu Christo Domino nostro et eius apostolis erudita atque a Spiritu Sancto, illi omnem veritatem in dies suggerente, edocta, retinuit et ad finem usque saeculi conservabit, omnibus christifidelibus interdicit, ne posthac de sanctissima eucharistia aliter credere, docere aut praedicare audeant, quam ut est hoc praesenti decreto explicatum et definitum.' Similia concilium saepe repetit (cf. Denz. n. 810 882 910). Eodem modo loquitur Vaticanum, e. g. in sess. 4, c. 3: 'Haec est catholicae veritatis doctrina, a qua deviare salva fide atque salute nemo potest'."
("Koncili naučavaju nepogrešivo ne samo u kanonima, nego također i u poglavljima, ukoliko u njima iznose nauk koji svi imaju držati. Neki nedavni teolozi, i što je čudno, i sam Denzinger u predgovoru Enchiridiona (p. VII), procjenjuju da poglavlja, i općenito sve osim kanona, ne spada u definicije, niti sadrži nepogrešivi nauk. A to je mišljenje u očitoj suprotnosti sa samom namjerom koncila. Tridentski koncil u uvodu dekreta o opravdanju kaže da Sabor: 'namjerava izložiti svim Kristovim vjernicima istiniti i zdravi nauk o opravdanju, koji je Sunce pravde Krist Isus, početnik i dovršitelj naše vjere, naučavao, koji su apostoli predali, a Katolička Crkva po nadahnuću Duha Svetoga uvijek držala, detaljnije ga objašnjavajući, da se ne bi ubuduće nitko usudio drugačije vjerovati, propovijedati ili naučavati, nego što je ovim dekretom utvrđeno i proglašeno'. Isto tako, u uvodu dekreta o Presvetoj Euharistiji kaže: 'Presveti Sabor predajući onaj zdravi i istiniti nauk o ovom časnom i božanskom Sakramentu Euharistije, koji je uvijek držala Katolička Crkva, poučena od samog Isusa Krista Gospodina našega i njegovih apostola, i upućena od Duha Svetoga, koji ju svakodnevno uvodi u svu istinu, i koji će sačuvati sve do kraja svijeta, zabranjuje svim Kristovim vjernicima da se ne bi usudili nakon ovoga o Presvetoj Euharistiji drugačije vjerovati, naučavati ili propovijedati, nego što je u ovom dekretu izloženo i definirano.' 
Slično Koncil često ponavlja (cf. Denz. n. 810, 882, 910). Na isti način govori i [Prvi] vatikanski koncil, primjerice, na 4. sjednici, c. 3.: 'Ovo je nauk katoličke istine, od koga nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje.' ")

 Pesch također napominje sljedeće:
"Ceterum patet a Christo infallibilitatem ecclesiae nullo speciali modo loquendi alligatam esse; neque natura rei aliud postulat, nisi ut concilium mentem definiendi indubie manifestet. In symbolis ab ecclesia receptis et in magisterio ecclesiastico cotidiano, etsi non adduntur anathematismi, doctrina tamen necessario omnibus admittenda est. Florentinum in decreto unionis cum graecis non utitur canonibus, et tamen definit doctrinam omnibus tenendam (cf. Denz. n. 691 sqq). Itaque dicendum est concilium tum definire, cum hoc perspicuis verbis significat."
("Uostalom, očito je da Kristov dar nepogrešivosti Crkvi nije vezan nekim posebnim načinom izražavanja; niti narav stvari traži drugo, nego da koncil nedvojbeno pokaže namjeru da definira. U vjerovanjima prihvaćenima od Crkve i u svakodnevnom crkvenom učiteljstvu, premda se ne dodaju anatematizmi, ipak se izražava nauk koji svi moraju primiti. Firentinski koncil se u Dekretu o uniji s Grcima ne koristi kanonima, a ipak definira nauk koji su svi dužni držati (cf. Denz. n. 691 sqq). Stoga treba reći da koncil definira onda, kada to izražava jasnim riječima.")

Koncili, dakako, ne mogu uvoditi "nove nauke" kakvih nikada nije bilo u Crkvi.  
Ovdje treba navesti što Pesch kaže na početku poglavlja o teološkim izvorima:
"Nam quae olim ecclesia docuit ut vera, etiam nunc vera sunt, cum veritas sit immutabilis. Ergo eo ipso, quod constat, quid olim ecclesia docuerit, etiam constat, quid nunc doceat, cum infallibilis ecclesia, quae nunc est, non possit contradicere infallibili ecclesiae, quae olim fuit."

(Naime, što je Crkva nekada učila kao istinito, također je i sada istinito, jer je istina nepromjenljiva. Stoga, samim time što je sigurno da je nešto Crkva jednom naučavala, također je sigurno što sada naučava, jer nepogrešiva Crkva koja je sada, ne može proturječiti nepogrešivoj Crkvi, koja je nekad bila.")

No, što konkretno znači u našem svakodnevnom životu da je nauk Crkve nepromjenljiv?
To znači u praksi da vi i danas možete učiti djecu po katekizmima starima 500 godina, jer se nauk Crkve nije promijenio. Vi i danas možete učiti teologiju iz teoloških knjiga starih 200 ili 300 godina, jer se nauk Crkve nije promijenio.
Vi i danas možete učiti katehetiku od sv. Petra Kanizija. Liturgiku od kardinala Bone i pape Benedikta XIV. Moralnu teologiju od sv. Alfonza Liguorija. Ekleziologiju od sv. Roberta Bellarmina. Crkvenu povijest od Baroniusa, Waddinga, sv. Antonina i Bollandista.

Ne samo da možete, nego i morate. U današnjoj se zbrci treba držati onoga što je čvrsto i sigurno. A to nećete naći u kaljuži modernističkih pseudo-nauka, nego samo u bistrim i čistim izvorima katoličke Tradicije.

Završavam ovaj tekst riječima bl. Alojzija Stepinca: Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"



srijeda, 6. svibnja 2020.

Sv. Ivan pred Latinskim vratima (6. svibnja) - Dan katoličke mladeži


Jedini apostol koji nije umro mučeničkom smrću bio je sv. Ivan Evanđelist.
No, to ne znači da ga pogani nisu pokušavali ubiti. Pokušavali su, ali nisu uspijevali. Blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima obilježava upravo jedan takav događaj.

Evo kako je opisan u Rimskom martirologiju:
"Romae sancti Ioannis, Apostoli et Evangelistae, ante Portam Latinam; qui, ab Epheso, iussu Domitiani, vinctus Romam est perductus, et, iudicante Senatu, ante eandem portam in olei ferventis dolium missus, exivit inde purior et vegetior quam intravit."

("U Rimu svetoga Ivana, apostola i evanđelista, pred Latinskim vratima; koji je iz Efeza doveden svezan u Rim po naredbi Domicijana, i po presudi Senata, ispred istih je vrata bačen u bačvu vreloga ulja, a izašao je odatle čišći i svježiji nego što je ušao.")

Zašto je Gospodin poštedio sv. Ivana od mučeništva? 
Obično se navode dva razloga. Prvo, sv. Ivan je jedini od apostola bio pod Kristovim križem na Kalvariji. Drugo, za razliku od nekih drugih apostola, sv. Ivan nije bio oženjen. Upravo je čisto i savršeno djevičanstvo bila posebna krepost sv. Ivana.
I kako kaže sv. Jeronim: "zato je više ljubljen od Gospodina" ("ideo plus amatur a Domino").

Na današnji se blagdan u tradicionalnom časoslovu čitaju ona mjesta iz djela sv. Jeronima Contra Jovinianum, gdje braneći i veličajući djevičanstvo i celibat, ističe i čisto djevičanstvo apostola sv. Ivana Evanđelista.

Sv. Jeronim ističe i ostale kreposti sv. Ivana po kojima se isticao među drugim apostolima i evanđelistima.
Posebno je važno ono što piše u 6. čitanju, gdje sv. Jeronim kaže:
"Sed et ipsum ejus Evangelium multum distat a ceteris. Matthaeus quasi de homine incipit scribere: Liber generationis Jesu Christi, fílii David, fílii Abraham; Lucas a sacerdotio Zachariae; Marcus a prophetía Malachiae et Isaiae. Primus habet faciem hominis, propter genealogiam; secundus faciem vituli, propter sacerdotium; tertius faciem leonis, propter vocem clamantis in deserto, Parate viam Domini, rectas facite semitas ejus. Joannes vero noster quasi aquila ad superna volat, et ad ipsum Patrem pervenit, dicens: In principio erat Verbum, et Verbum erat apud Deum, et Deus erat Verbum.")

("Ali i samo njegovo Evanđelje je mnogo drugačije od ostalih. Matej kao da počinje pisati od čovjeka: 'Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova'; Luka od svećeništva Zaharijina; Marko od proroštva Malahije i Izaije. Prvi ima lice čovjeka, zbog rodoslovlja; drugi lice teleta, zbog svećeništva; treći lice lava, zbog glasa koji viče u pustinji: 'Pripravite put Gospodinu, izravnajte njegove staze'. A naš je Ivan kao orao uzletio u visine, i došao do samoga Oca, govoreći: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ.")

Zbog svega navedenoga, sv. Ivan Evanđelist je u vrijeme bl. Ivana Merza izabran za zaštitnika Hrvatskog orlovskog saveza. Upravo se blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima slavio kao dan katoličke mladeži.

Povezanost simbolike bila je sasvim jasna. Orao je simbol sv. Ivana Evanđelista, a to je bio i simbol Merzove organizacije.





Dakle, sv. Ivan Evanđelist bio je zaštitnik orlovske organizacije. Pogledajte dobro kako bl. Ivan Merz objašnjava zašto je baš sv. Ivan Evanđelist izabran za zaštitnika hrvatskog orlovstva (Zlatna knjiga, II, 6):
"6. Zašto je sv. Ivan Evanđelist zaštitnik našega orlovstva?
Sveti je Ivan Evanđelist zaštitnik orlovstva:
- jer ga sama sveta Crkva uspoređuje s orlom koji se je svojim letom dovinuo do nedoglednih visina Božanske riječi;
- jer je on radi svoga djevičanstva bio miljenikom Spasiteljevim i time postao pravim uzorom omladine;
- jer je on na Posljednjoj večeri, počivajući na grudima Isusovim, čuo kucaje Božanskoga Srca te nam tako pokazao gdje će orao naći okrjepu i pobudu za svoj apostolski rad."

Uočite da je sve što bl. Ivan Merz ovdje ističe upravo ono što nam govore riječi sv. Jeronima u čitanjima časoslova na blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima. Po ovakvim detaljima možete primijetiti koliki je utjecaj imao časoslov, i općenito liturgija, na oblikovanje stavova bl. Ivana Merza - i preko njega na orlovsku organizaciju.

Nažalost, mnogi današnji vjernici ne znaju za blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima, jer je uklonjen iz liturgije tijekom 1960-ih. U novom obredu iz 1969. taj se blagdan općenito ne slavi.

U Misalu iz 1962. možete ga pronaći na kraju Misala, među misama za neka mjesta (Proprium sanctorum pro aliquibus locis).