Gledajući te pozitivne primjere može nam se dogoditi da zaboravimo da je bilo i suprotnih primjera - negativnih primjera, i to puno, strahovito puno...
Uzmimo samo žalosne slučajeve u zadnjih 100 godina: žuti pokret početkom 1920-ih, zatim filokomunistička svećenička udruženja u 1950-ima, pa TDKS u 1970-ima i 80-ima.
Nije ni među laicima situacija bila bajna. Sjetimo se svih onih desetaka tisuća laika koji su se učlanili u Komunističku partiju. Dakle, ljudi koji su kršteni i odgojeni kao katolici, odjednom napuštaju vjeru i uključuju se u Partiju, za koju znaju da se bori protiv vjere. A sve zbog prolaznih materijalnih probitaka.
Što reći o tim ljudima? Možemo ih usporediti s onima koji su za vrijeme turske vladavine prelazili na islam; samo zbog materijalne koristi: prodali vjeru za večeru.
I mnogi istaknuti vođe komunističke partije, poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, pa i samog Josipa Broza Tita, kršteni su u Katoličkoj Crkvi i slušali su vjeronauk u pučkoj školi - i to onaj pravi vjeronauk, ne ovaj današnji modernistički pseudo-vjeronauk, nego onu pravu tradicionalnu pouku katekizma. I opet ih to nije spriječilo da postanu progonitelji Crkve.
No, ipak su najveće razočaranje svećenici koji su se pridružili komunistima, kao Svetozar Ritig i ostali udruženjaši. I danas se čudimo nad okorjelošću tih udruženjaša, koji su se oglušili na tolike molbe svojih biskupa da ne ulaze u udruženje.
Pada mi na pamet pismo koje je biskup Josip Pavlišić poslao u svibnju 1953. jednom svećeniku koji se namjeravao učlaniti u Udruženje. U tom pismu biskup otvoreno govori tom svećeniku da će biti suspendiran, ako uđe u udruženje. Dojmljive su riječi kojima biskup Pavlišić upozorava tog svećenika da ne vjeruje komunistima:
"Ako vam neki bezbožac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni, da to ne čini ni iz ljubavi prema vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi... [N]emojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke."
No, ova biskupova upozorenja nisu ništa pomogla, i taj se nesretni svećenik uključio u Udruženje, gdje je postao jedan od vodećih članova.
Odakle takva nepostojanost... čak i kod svećenika i redovnika?
Rekao bih, od prevelike izloženosti ovome svijetu: od previše kontakta s pokvarenošću ovoga svijeta.
Sv. Ljudevit Marija Grignion je još u 18. stoljeću napisao:
"Teško je ustrajati u stanju milosti zbog pokvarenosti svijeta. Svijet je danas toliko pokvaren, da i sama redovnička srca nužno mrlja, ako ne i njegovo blato, ali barem njegova prašina: tako da je neka vrsta čuda, ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; posred ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi."
Ako je to vrijedilo u 18. stoljeću, onda znate da to danas vrijedi još sto puta više, jer je danas svijet daleko pokvareniji nego u prijašnjim stoljećima. Današnji je svijet upravo izopačen.
Osim izloženosti svijetu, problem je i u urođenoj pokvarenosti koju čovjek nosi u sebi, a koja je posljedica istočnog grijeha. Zbog te urođene pokvarenosti, čovjek je izrazito sklon na zlo i grijeh. Samo mu daj priliku, i on će sagriješiti.
Ove istine o čovjeku ne čuju se baš često u naše vrijeme. Od vremena "postkoncilske obnove", preko svake mjere se veliča "dostojanstvo ljudske osobe".
Taj novi humanistički i antropocentrični kvazi-kult ne dopušta realan pogled na pravo stanje čovjeka.
Kao protulijek za modernistički humanizam, navodim riječi sv. Ljudevita Marije Grigniona o pokvarenosti čovjeka (prema starijem hrvatskom prijevodu svečeve Rasprave o pravoj pobožnosti iz 1944. god.)
I ono što svetac kaže na 87.-89.:
Nema komentara:
Objavi komentar