srijeda, 28. lipnja 2017.

Molimo za vjerne mrtve, a ne za nevjerne mrtve

Danas često možete vidjeti situacije u kojima se negdje na svijetu dogodi neka nesreća u kojoj pogine mnogo ljudi ili teroristički napad, i odmah se jave pojedini prelati s izjavama: "Molimo za sve poginule", "Molimo za sve žrtve bez obzira na vjersku pripadnost" i slično.

To je totalno nekatolički stav.
Trebamo jasno reći: Crkva ne moli za preminule nekatolike.

Moramo razlikovati molitvu za žive od molitve za mrtve. Mi se molimo za sve žive, ali se ne molimo za sve mrtve (već samo za one koji su umrli kao katolici).
Crkva moli za žive nekatolike - dok god su živi - da se obrate na jedinu pravu i spasonosnu vjeru. No, onoga trenutka kad oni umru u svojoj nevjeri, onda prestaje i svaka molitva za njih, jer im više nema pomoći. Izvan Crkve nema spasenja.

Dakle, nije ista stvar: molitva za žive i molitva za mrtve.
Lijepo to objašnjava sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 5., ad 3um):

"quantum ad hoc, vivus est melioris conditionis, quia potest transferri de statu culpae mortalis in statum gratiae, quod de mortuis dici non potest, et ideo non est eadem causa orandi pro mortuis et pro vivis"

("što se toga tiče, živ čovjek je u boljem položaju, jer se može premjestiti iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve; i zato nije ista svrha molitve za mrtve i za žive")


Nije slučajno Crkva uvijek isticala da moli za vjerne mrtve ("pro fidelibus defunctis") - drugim riječima: za pokojne vjernike, a ne nevjernike.
Sv. Augustin u svom djelu De cura pro mortuis jasno kaže da Crkva moli "pro omnibus in christiana et catholica societate defunctis" ("za sve preminule u kršćanskom i katoličkom zajedništvu").
Dakle, ne molimo za one koji su umrli izvan katoličkog zajedništva.

I baš se taj pasus iz Augustinovog djela De cura pro mortuis čita u tradicionalnom časoslovu na Dušni dan (2. studenoga), u matutinu u II. nokturnu (V. čitanje).




3 komentara:

  1. Baš kao što je beskorisna molitva I GUBLJENJE VREMENA za one u Paklu , tako i za one koji su umrli u teškom grijehu i tvrdokornoj nevjeri i odbijanju Boga do smrti . No danas je o tome nepopularno i tabu govoriti jer se svi spašavaju. Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. tradicionalni katolik28. lipnja 2017. u 22:09

    Ako se za nekog čovjeka koji je umro izvan vidljivog zajedništva Crkve "prema vjerojatnim dokazima može pretpostaviti da je umro u (katoličkoj) vjeri i milosti", smije se za njega privatno moliti, ali ne javno, jer nije bio član Crkve. Tko zna kome je od takvih, koji su već za života pokazivali znakove približavanja Vjeri, možda Bog u zadnjim trenucima dao milost obraćenja?

    Catholic Encyclopedia, Prayers for the Dead:

    "Church laws regarding public offices for the dead

    There is no restriction by Divine or ecclesiastical law as to those of the dead for whom private prayer may be offered — except that they may not be offered formally either for the blessed in heaven or for the damned. Not only for the faithful who have died in external communion with the Church, but for deceased non-Catholics, even the unbaptized, who may have died in the state of grace, one is free to offer his personal prayers and good works; nor does the Church's prohibition of her public offices for those who have died out of external communion with her affect the strictly personal element in her minister's acts. For all such she prohibits the public offering of the Sacrifice of the Mass (and of other liturgical offices); but theologians commonly teach that a priest is not forbidden to offer the Mass in private for the repose of the soul of any one who, judging by probable evidence, may be presumed to have died in faith and grace, provided, at least, he does not say the special requiem Mass with the special prayer in which the deceased is named, since this would give the offering a public and official character. This prohibition does not extend to catechumens who have died without being able to receive baptism (see, v.g., Lehmkuhl, "Theol. Moralis", II, n. 175 sq.)."

    OdgovoriIzbriši
  3. Ima još jedna veoma problematična situacija. Kad, na primjer, islamisti pobiju neku skupinu egipatskih kopta, i onda jave pojedinci koji te kopte nazivaju "mučenicima", iako oni uopće nisu katolici, već heretici (monofiziti) i raskolnici (izvan zajedništva sa Svetom Stolicom).
    Sveti oci i crkveni naučitelji, posebno sv. Ciprijan, jasno nas uče da čak i kad bi heretici prolili svoju krv, ne mogu se spasiti. Nema spasenja bez prave vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

    OdgovoriIzbriši