Ali to nam je potrebno!

U liturgijskoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila "Sacrosanctum Concilium" nalaze se mnoge odredbe koje na prvi pogled izgledaju bezopasno, ali se u njima zapravo krije poticaj za revolucionarne promjene. Jedna od takvih je odredba o sprovodnim obredima (SC, 81.):

"Ritus exsequiarum paschalem mortis christianae indolem manifestius exprimat atque condicionibus et traditionibus singularum regionum, etiam quoad colorem liturgicum, melius respondeat."

("Obred sprovoda neka jasnije izražava uskrsni [pashalni] značaj kršćanske smrti i neka bolje odgovara uvjetima i predajama pojedinih pokrajina, također i što se tiče liturgijske boje.")

Na temelju ove kratke odredbe, izrađeni su novi obredi sprovoda i novi obred mise za pokojne, u kojima više nema nikakvog spomena trpljenja duša u čistilištu, Sudnjega dana i Božjega Suda. Novi obredi izgledaju kao da im je jedina svrha utješiti tugujuću rodbinu.

A ovaj drugi dio rečenice - da obred odgovara lokalnim običajima što se tiče liturgijske boje - zapravo je eliminirao crnu boju (kao liturgijsku boju) u Novus Ordu. Pri tome imajmo na umu da je 15-ak godina prije toga, papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei (1947.) osudio pokušaje da se crna boja ukloni iz liturgije. Rekao je da su oni koji pokušavaju uvesti takve i slične novotarije "odlutali od pravoga puta" ("ex recto aberret itinere").

Prije par mjeseci saznali smo da je i sam papa Pavao VI. bio nezadovoljan novim obredom mise za pokojne (IZVOR).
Na primjer, 3. lipnja 1971. nakon mise za godišnjicu smrti Ivana XXIII., papa Pavao VI. je rekao:

"Come mai nella liturgia dei defunti non si parla più di peccato e di espiazione? Manca completamente l’implorazione alla misericordia del Signore. Anche stamattina, per la messa celebrata nelle Grotte, pur avendo dei testi bellissimi, mancava in essi tuttavia il senso del peccato e il senso della misericordia. Ma abbiamo bisogno di questo! E quando verrà la mia ultima ora, domandate misericordia per me al Signore, perché ne ho tanto bisogno!"

("Zašto u liturgiji za pokojne više nema govora o grijehu i okajanju? U potpunosti nedostaje molba za Gospodinovo milosrđe. Čak i jutros, za misu slavljenu u kripti, unatoč vrlo lijepim tekstovima, nedostajali su osjećaj grijeha i osjećaj milosrđa. Ali to nam je potrebno! A kad dođe moj posljednji čas, molite milost za mene kod Gospodina, jer mi je toliko potrebna!")

I nekoliko godina kasnije, opet kaže o novom obredu mise za pokojne:

"in questa liturgia mancano i grandi temi della morte, del giudizio…"
("u ovoj liturgiji nedostaju velike teme smrti, suda...")

Prava je šteta da smo ovo saznali tek u današnje vrijeme, nakon što su toliki biskupi učinili sve u svojoj moći da iskorijene tradicionalne obrede na području svojih biskupija.

Evo jedan žalostan primjer iz Hrvatske. Jedna od nesretnih epizoda u djelovanju splitskog nadbiskupa Frane Franića bila je sustavna eliminacija tradicionalnih sprovodnih obreda početkom 1970-ih.

Franić je 1971. objavio u Vjesniku nadbiskupije tekst "O sprovodu i nekim sprovodnim običajima u našoj Nadbiskupiji", gdje tvrdi da novi obred obvezuje sve svećenike i da se stari obred više ne smije koristiti. Zanimljivo, Franić kaže da se noćnice za mrtve prije sprovodne mise mogu zadržati, ali odrješenje nad grobom ili odrješenje mrtvih "ukida se i ne smije se više nikada upotrebljavati". Ali ide još dalje, tvrdeći da je sam izraz "odrješenje za mrtve" pastoralno štetan i da se treba boriti protiv tog naziva. Zatim, kaže da isto tako treba ukloniti "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom", tvrdeći da su to "prazni znakovi".

Vrijeme je da nakon 47 godina netko napokon odgovori na te tvrdnje. Prvo i osnovno, tradicionalni obredi - pa tako i sprovodni obredi - nikada nisu bili ukinuti, što je potvrdio papa Benedikt XVI. u motupropriju Summorum Pontificum. Prema tome, svećenicima i vjernicima koji su htjeli zadržati stare obrede, učinjena je velika nepravda kad im se to zabranjivalo.

Što se tiče tvrdnje da je izraz odrješenje za mrtve neprimjeren i "pastoralno štetan", to jednostavno možemo označiti kao odbacivanje stoljetne tradicije koju su toliki pape potvrdili. Taj se naziv stoljećima koristio u službenim liturgijskim knjigama.

Naravno, netko će reći da bi neuki vjernici mogli pomisliti da je odrješenje za pokojne isto što i sakramentalno odrješenje u ispovijedi. No, takvi problemi se rješavaju pravilnom katehezom. Uostalom, u crkvenim obredima ima i drugih mjesta gdje dolazi izraz "odrješenje", premda ono nema značenje sakramentalnog odrješenja.
Na primjer, odrješenje nakon Confiteora u misi i u časoslovu (u prvom času i kompletoriju) - to nije sakramentalno odrješenje od grijeha, kao u sakramentu ispovijedi. Dobro je to objasnio sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III., q. 84., a. 3., ad 1um):

"Huiusmodi autem absolutiones in publico factae non sunt sacramentales, sed sunt rationes quaedam ordinatae ad remissionem venialium peccatorum."

("Ovakva naime odrješenja učinjena u javnosti nisu sakramentalna, već su neki načini određeni za otpuštenje lakih grijeha.")

U obredu odrješenja za pokojne, svećenik zapravo moli Boga da dušu pokojnika oslobodi od kazni u čistilištu. To se jasno isticalo u starim liturgijskim priručnicima, na primjer, u P. de Herdt - Sacrae liturgiae praxis juxta Ritum Romanum (1870., str. 306.):

"Absolutio ita dicitur, quia functio funebris per eamdem absolvitur, aut quia Deus in ea exoratur pro absolutione defunctorum a poena purgatorii."

("Odrješenje se tako naziva, jer se njime dovršava obavljanje sprovoda, ili jer se njime moli za odrješenje pokojnih od kazne čistilišta.")

A sad da odgovorim na onu tvrdnju da su "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom" samo "prazni znakovi".
Stvarno mi ponekad nije jasno kakva je to revolucionarna atmosfera vladala nakon Drugoga vatikanskog koncila da su se biskupi na takav način, sa takvim izrazima, okretali protiv obreda, molitava, praksa i običaja koje su i sami desetljećima prakticirali. Izgleda da je prevratnički zanos dosegao vrhunac početkom 1970-ih, kad su krenuli izbacivati čak i takve detalje poput "prazanog katafalka i crnih krpa pred oltarom".


A samo desetak godina prije toga, povodom smrti bl. Alojzija Stepinca, papa Ivan XXIII. je služio misu zadušnicu u Bazilici sv. Petra.

Pogledajte kako je tada uređen katafalk.

Imate na internetu i snimku sa te mise...

Spomenimo i to da ovo nije bila jedina misa zadušnica koja se u to vrijeme u Rimu služila za bl. Alojzija Stepinca.

Pogledajte što su pripremili Hrvati u Rimu u svojoj crkvi.

To su običaji i prakse opće Crkve. To nije nešto što smo mi izmislili, već nešto što baštinimo kao katolički narod iz šire katoličke kulture.

U hrvatskom narodu su se duboko ukorijenili obredi vezani uz brigu za pokojne. Možda su na to utjecala vremena dok su naši preci ratovali s Turcima. Svakodnevno se ginulo na granici, pa su se često morale služiti mise zadušnice i obavljati obredi odrješenja za pokojne.

U 16. i 17. stoljeću bio je raširen tip svečanog odra koji se nazivao "castrum doloris". Znamo po podacima Jurja Ratkaja da je jedan takav "castrum doloris" bio podignut za bana Tomu Erdödyja u zagrebačkoj katedrali.

Imamo sliku kako je izgledao svečani odar za karlovačkoga generala Auersperga u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, 1669. godine.

Dakle, sve to o čemu smo pričali ima duboku tradiciju u Hrvatskoj.
Nadalje, sve je to detaljno uređeno u obrednim knjigama, kao što dobro možete vidjeti u knjizi Stjepana Gjanića Priručnik za vršenje službe Božje (1919., str. 82.-85.).

Taj obred imate i na narodnom jeziku u Rimskom obrednik 1929., str. 233.-235.