"Quapropter si secus ac a Nobis definitum est, quod Deus avertat, praesumpserint corde sentire, ii noverint, ac porro sciant, se proprio judicio condemnatos, naufragium circa fidem passos esse, et ab unitate Ecclesiae defecisse, ac propterea facto ipso suo semet poenis a jure statutis subjicere, si quod corde sentiunt, verbo aut scripto, vel alio quovis externo modo significare ausi fuerint."
("Zbog toga, ako se netko usudi, što neka Bog otkloni, srcem misliti suprotno od onoga kako je od Nas definirano, neka takvi znaju, i štoviše neka budu sigurni, da su sami sebe osudili, doživjeli brodolom oko vjere i odstupili od jedinstva Crkve, i osim toga samim svojim činom podvrgli su se kaznama određenim po pravu, ako se to što misle srcem usude očitovati riječju ili pisanjem ili bilo kojim drugim vanjskim načinom.")
To su posljedice koje pogađaju čovjeka koji bi se usudio negirati dogmu katoličke vjere!
Dovoljno je da čovjek okorjelo negira samo jednu dogmu (pa makar prihvaćao sve ostale), da ga pogode ove sankcije.
Čudno je da ovo ne znaju toliki vjernici (čak i klerici), jer o strašnim posljedicama negiranja istina katoličke vjere, govore i neke naše stare i važne molitve.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje počinje riječima:
"Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."
("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")
A završava riječima:
"Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit."("Ovo je katolička vjera, koju ako netko vjerno i čvrsto ne vjeruje, ne može biti spašen.")
Osim toga, krivovjerje je i kazneno djelo po kanonskom pravu.
Evo koje kazne određuje stari Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2314.-2319.
Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. znatno je blaži, ali i on jasno predviđa ozbiljne kazne za krivovjerje u kan. 1364.-1366.
"Kan. 1364 - § 1. Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno, uz obdržavanje propisa kan. 194, § 1, br. 2; klerik se osim toga može kazniti kaznama o kojima se govori u kan. 1336, § 1, brr. 1, 2 i 3.§ 2. Ako dugotrajna tvrdokornost ili težina sablazni traži, mogu se dodati druge kazne, pa i otpuštanje iz kleričkog staleža.Kan. 1365 - Krivac kojemu je zabranjeno sudjelovanje u bogoslužju neka se kazni pravednom kaznom.Kan. 1366 - Roditelj ili njihovi zamjenici koji daju krstiti ili odgajati djecu u nekatoličkoj vjeri neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom kaznom."
Eto, odredbe su tu... Ali, zašto se danas toliko ignoriraju?
Nažalost, od vremena II. vatikanskog koncila, počeo je u crkvenu hijerarhiju prodirati jedan pojam koji je zapravo uzet iz svjetovnog liberalizma, a zove se: "tolerancija".
Toleriralo se "teologe" koji su širili kojekakve sumnjive nove nauke. Krivovjerje se gotovo više uopće nije sankcioniralo. Ako je ponekad i bilo nekih sankcija, bile su preblage i prerijetke - svakako nedovoljne da širiteljima pomutnje začepe usta.
Ukinuti su i svi oni mehanizmi koji su štitili vjerski život od krivovjerja, poput Indeksa zabranjenih knjiga i Prisege protiv modernizma.
Zašto je ovo tragedija? Zato što je cijela dosadašnja povijest naučila katolike koliko je "tolerancija" opasna. Ne može biti tolerancije prema krivovjerju!
Sjetimo se onih riječi sv. Jeronima, kad je govorio da je potrebno odmah u korijenu spriječiti krivovjerje, dok ne bude prekasno, pokazujući na primjeru herezijarha Arija koliko je opasna tolerancija:
"Arius una scintilla fuit, sed quia non statim opressa est, totum orbem eius flamma populata est."
("Arije je bio jedna iskra, ali zato što nije bila odmah ugašena, njen je plamen opustošio cijeli svijet.")
Eto do čega dovodi tolerancija! Ne može u Crkvi biti onog sekularnog prihvaćanja "drugoga i drugačijega", ako taj "drugi i drugačiji" širi krivovjerje.
U čemu je, dakle, ta revolucionarna pomjena iz 1960-ih?
Što razlikuje II. vatikanski koncil od svih drugih koncila u povijesti Crkve?
Glavna je razlika to što Drugi vatikanski koncil nije osudio nijednu zabludu. Nije osudio čak ni komunizam, iako su to tražili mnogi biskupi - uključujući i bl. Alojzija Stepinca!
Iako Stepinac nije sudjelovao na Koncilu (jer je umro 1960. godine), on je u fazi predkoncilskih priprema (koje su trajale 3 godine), uputio zahtjev da se jasno osudi materijalistički ateizam.
Naime, održavanje koncila je najavljeno 25. siječnja 1959., a potom su upućene molbe svim biskupima svijeta da pošalju svoje prijedloge za koncilske rasprave.
Ovih sam dana čitao prijedloge koje su tada uputili hrvatski biskupi. Objavljeni su u Acta et Documenta Concilio Oecumenico Vaticano II Apparando (ser. I., vol. II. p. II., str. 533.-556.).
Kako je bl. Alojzije Stepinac bio u kućnom pritvoru u Krašiću, on je svoje prijedloge (koji su, usput budi rečeno, izrazito tradicionalni i konzervativni) uputio preko Šepera.
Na početku Šeper prenosi glavni prijedlog bl. Alojzija Stepinca:
"Primo quidem: sicuti in conciliis oecumenicis hucusque habitis errores verae fidei adversantes tunc temporis grassantes damnati sunt, ita et futurum Concilium damnare deberet errorem perniciosissimum praesentis temporis qui ultimum fundamentum fidei evertere intendit, materialismum nempe atheum. Eminentissimus Cardinalis noster, qui suam mentem scripto patefacere non valet mihi imposuit ut hoc suo quoque nomine proponerem."
("Prvo naime: kako su na općim koncilima, koji su do sada održani, osuđene zablude koje se protive pravoj vjeri, koje su u to vrijeme prijetile, tako bi budući Koncil trebao osuditi najpogubniju zabludu sadašnjega vremena, koja pokušava srušiti zadnji temelj vjere, naime: ateistički materijalizam. Naš izvrsni kardinal, koji ne može pisano očitovati svoje stajalište, naložio mi je da ovo predložim u svoje ime.")
Zanimljivi su i prijedlozi zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Lacha. On je proslijedio prijedlog profesora Đure Gračanina da se na koncilu raspravi o sve većem problemu modernističkih pseudoteologa, koji negiraju istinitost čuda i nadnaravnih događaja opisanih u Bibliji, pa čak i samu istinitost Svetoga pisma.
To je očito zabrinjavalo prof. Gračanina, koji kaže:
"ultimis temporibus doctrina traditionalis de credibilitate religionis christiano-catholicae diversimode impugnatur"
("u zadnje vrijeme se tradicionalni nauk o vjerojatnosti kršćansko-katoličke vjere na razne načine napada")
Kako riješiti taj problem? Kako zaustaviti širenje krivih nauka po teološkim fakultetima?
Najbolje rješenje možemo pronaći u prijedlozima biskupa Smiljana Čekade.
Čekada je predložio da nastava na teološkim fakultetima bude temeljito skolastička i da se predaje na latinskom jeziku:
"Apud studiosos sacrae theologiae ad roborandam eorum scientiam fundamentalem et necessariam, in seminariis et universitatibus colatur methodus scholastica et adhibeatur lingua latina, studiosi autem theologiae instituantur imprimis in dogmate et re morali, praemisso solido cursu philosophiae scholasticae."
("Kod studenata svete teologije za učvršćenje njihovog temeljnog i nužnog znanja, neka se u sjemeništima i sveučilištima njeguje skolastička metoda i neka se predaje latinskim jezikom, a neka se studenti teologije prvenstveno učvršćuju u dogmama i moralnom nauku, nakon solidne pouke skolastičke filozofije.")
Neka ove riječi budu zaključak mog današnjeg teksta. Poznato je da same kazne nisu dovoljne da se iskorijeni krivovjerje (ali su i one nužne!)... Trebaju nam pastiri sa solidnim znanjem, obrazovani upravo na način koji je predložio mons. Smiljan Čekada.
To, dakako, nije ništa novo, jer je takvo školovanje već nekada postojalo na zagrebačkom KBF-u, o čemu možete čitati u postu: Neki drugi KBF.
Nema komentara:
Objavi komentar