Papinske izjave protiv civilnog braka

Trebamo malo proširiti temu, koju sam započeo prošlim tekstom, a koja nam stavlja pred oči učiteljstvo papa o opasnosti civilnog braka za spasenje duša i kršćanski poredak u društvu. Područje braka svakako je ono područje na kojem je liberalna država možda i najviše zadirala u prostor koji isključivo pripada Crkvi.

Ideja "civilnog braka" u današnjem značenju potječe iz Francuske revolucije, kojoj je jedan od glavnih ciljeva bio sekularizirati svako područje ljudskog života i djelovanja, pa tako i ženidbu. Ustalila se uvođenjem Napoleonova Građanskog zakonika (Code civil) 1804. godine, a proširila Europom uslijed Napoleonovih osvajanja.

Pape su od samog početka osuđivali civilni brak. U dokumentima koji o tome govore, iznijeli su važan nauk Crkve o ženidbi i obitelji. Nauk koji obvezuje svakog katolika. Svatko bi trebao upoznati taj nauk, kako bi se znao ravnati po kršćanskim načelima u svakodnevnom životu. To se posebno odnosi na katoličke političare i ostale ljude koji imaju utjecaj na donošenje i izmjenu državnih zakona.

 

Napravit ćemo stoga kratak kronološki pregled važnijih papinskih izjava protiv civilnog braka, od pape Pija VI. do pape Pija XI. Naravno, ovo nije iscrpan pregled (jer bi za to trebalo napisati čitave knjige), ali može pružiti dobar uvid u učiteljstvo papa na temelju glavnijih dokumenata Svete Stolice. Pažljivo ih pročitajte.

 

 

PAPA PIO VI. (1775.-1799.)

 

Papa Pio VI. naglašava u breveu Deessemus upućenom Stefanu Ortiz Cortesu, biskupu Mottole (16. rujna 1788.):

"Dogma etenim fidei est: ut matrimonium, quod ante adventum Christi nihil aliud erat nisi indissolubilis quidam contractus, post Christi adventum evaserit unum ex septem legis evangelicae Sacramentis a Christo Domino institutum, quemadmodum adversus haereticos et impios homines seculi insanientes S. Conc. Tridentinum sub anathematis poena definivit. Hinc fit, ut ad solam Ecclesiam, cui tota de Sacramentis est cura concredita, ius omne ac potestas pertineat, suam assignandi formam huic contractui ad sublimiorem Sacramenti dignitatem evecto, ac proinde de matrimoniorum validitate aut invaliditate iudicium ferre; quod tam planum est atque perspicuum, ut Sancta et Universalis Synodus - peculiarem alium canonem addendum sibi esse duxerit, quo universim declararet atque sanciret, ut si quis dixerit, causas matrimoniales non spectare ad iudices ecclesiasticos, anathema sit."

 

("Dogma je, naime, vjere: da je ženidba, koja prije dolaska Kristova nije bila ništa drugo nego određeni nerazrješivi ugovor, nakon dolaska Kristova postala jedan od sedam sakramenata evanđeoskoga zakona ustanovljen od Krista Gospodina, kao što je to protiv krivovjeraca i bezumnih opakih ljudi svijeta definirao Sveti Tridentski koncil pod prijetnjom kazne anatemom. Odatle stoji da samo Crkvi, kojoj je povjerena cjelokupna briga o sakramentima, pripada svo pravo i vlast, propisati vlastiti oblik ovom ugovoru, koji je uzdignut na više dostojanstvo sakramenta, a time i suditi o valjanosti ili nevaljanosti ženidbe. To je tako jasno i očito, da je sveti i opći Sabor, uzeo za zadatak da doda još jedan kanon, kojim općenito izriče i određuje, da ako netko kaže da ženidbene parnice ne spadaju na crkvene suce, neka bude proklet.")

 

To je bila papina opomena biskupu, koji je suviše olako pokušao proglasiti ništetnom jednu ženidbu, i to kao delegat građanskih vlasti.  

PAPA PIO VII. (1800.-1823.)

Kako su se ideje Francuske revolucije o civilnom braku širile Europom, tako je i Sveta Stolica sve više reagirala na pokušaje vlasti da se oduzmu Crkvi autoritet nad ženidbom. 

U instrukciji Svete Stolice nunciju u Poljskoj glede primjene Napoleonova Građanskog zakonika (koji je propisao civilni brak) ističe se sljedeće:

"Episcopus Ministro Regio notum facere debuisset: dispositiones Codicis quoad matrimonia matrimoniis catholicorum in regno catholico applicari neutiquam posse. Volvendo historiam nationum, nullibi occurrit vestigium, catholicum Principem usquam praecepisse, aut admisisse, ut catholicis eiusdem subditis imponatur obligatio, vi cuius matrimonia illorum a communitate contrahi, et causae validitatis aut nullitatis eorumdem coram Iudice Circuli pertractari deberent."

 

("Biskup je trebao priopćiti kraljevskom službeniku: da se odredbe [Napoleonova] Zakonika, koje se tiču ženidbe, nipošto ne mogu primijeniti na ženidbe katolika u katoličkom kraljevstvu. Pregledavši povijest naroda, nigdje se ne može naći ni trag da je neki katolički vladar ikada odredio ili dopustio da se njegovim katoličkim podložnicima nameće obveza prema kojoj bi im općina trebala sklapati ženidbu, a da se njihove parnice o valjanosti ili ništetnosti ženidbe trebaju voditi pred okružnim sucem.")

Papa Pio VII. u alokuciji kardinalskom zboru 15. ožujka 1808., govoreći protiv francuskih propisa o civilnom braku, naglašava:

"Compertum est vobis, et quoties et quam graviter conquesti simus tum de legibus matrimoniorum atque divortii, tum de compluribus aliis et ab Evangelio abhorrentibus, et contra ecclesiasticas constitutiones piaque instituta latis, incredibili Religionis et ecclesiasticae disciplinae, et auctoritatis huius S. Sedis ac Episcoporum detrimento, contemptu."

 

("Poznato vam je koliko smo se i kako smo se teško tužili: kako o zakonima o ženidbi i razvodu, tako i o mnogim drugim zakonima koji su užasno protivni Evanđelju, i doneseni protiv crkvenih odredaba i pobožnih uredaba, nevjerojatnim prezirom prema vjeri i crkvenoj disciplini, te na štetu autoriteta ove Svete Stolice i biskupa.")

Ako se papa Pio VII. nije bojao suprotstaviti jednom Napoleonu kako bi zaštitio sakrament ženidbe i katolički moral, zašto se onda današnji crkveni velikodostojnici boje suprotstaviti liberalnim političarima, koji su daleko slabiji od Napoleona?

PAPA LEON XII. (1823.-1829.)

 

Papa Leon XII. u breveu upućenom J. A. Barrettu, tadašnjem vikaru Liègea (11. veljače 1824.), ovako govori o državnom zakonu koji uvodi obvezni civilni brak:

"Tantam hanc calamitatem in regno isto et in aliis amarissime deploramus. Scimus enim quam gravia mala inde exurgant, et quam ingentia pericula animarum saluti ab hoc veluti fonte dimanent."

 

("Ovu toliko veliku pošast u ovom kraljevstvu i u drugima pregorko oplakujemo. Naime, znamo koliko teška zla izlaze iz toga, i kako ogromne opasnosti za spasenje duša proistječu iz toga kao iz zdenca.")

A o tim velikim opasnostima papa Leon XII. govori u enciklici Caritate Christi urgente (1825. god.), opominjući biskupe cijeloga svijeta:

"...iam homines matrimonii sanctitatis et officiorum cepisse videatur oblivio; adeo crebro contractus, ut vocant, civilis, qui tot in regionibus usurpatur, occasione sanctissimae Sacramenti illius leges violantur, quod Paulo Apostolo auctore magnum est in Christo, et in Ecclesia. Videtis igitur, quanta vobis sit suscipienda sollicitudo, ut fideles catholicam de Sacramento illo teneant doctrinam, et ad parendum adducantur Ecclesiae legibus."

 

("...već se vidi da su ljudi počeli zaboravljati na svetost i dužnosti ženidbe; jer tako često civilni ugovor, kako ga zovu, koji se uzima u tolikim pokrajinama, postaje prigodom za kršenje svetih zakona toga Sakramenta, koji je, prema Apostolu Pavlu, velik u Kristu i u Crkvi. Uvidite, stoga, koliko se trebate brinuti da se vjernici drže katoličkog nauka o tom Sakramentu, i da budu privedeni posluhu zakonima Crkve.")

 

Doista, i samo postojanje "civilnog braka" u državi kod mnogih ljudi djeluje kao grešna prigoda, ili, kako kaže papa, prigoda za kršenje svetih zakona sakramenta ženidbe.

 

 

PAPA PIO VIII. (1829.-1830.)

Papa Pio VIII. piše svim biskupima u svojoj prvoj enciklici Traditi humilitati, 24. svibnja 1829.:

"...maxime vestro de animarum salute studio commendandum ducimus, ut nimirum de matrimonii sanctitate eam erga ipsum gregi vestro iniiciatis religionem, ut nihil plane, quod magni huius sacramenti dignitati detrahat, nihil, quod immaculatum thorum dedeceat, nihil demum, quod de perpetuo connubii vinculo dubium inferat, patrari unquam contingat: id porro fiet unice, si non humana tantum ex lege, sed ex divina regi ipsum debere, ac non terrenis, sed sacris rebus ipsum accensendum esse, ideoque Ecclesiae omnino subiici christianus populus accurate edoceatur."

 

("...smatramo da najviše vašoj brizi za spasenje duša treba preporučiti: da usadite vašem stadu u dušu poštovanje prema svetosti ženidbe, da se nikada ne dogodi ništa što vrijeđa dostojanstvo ovog velikog sakramenta, ništa što ne dolikuje neokaljanoj postelji, napokon, ništa što bi dovodilo u dvojbu stalan vez ženidbe; neka bude samo ovo: a to će biti jedino tada, ako se [ženidbeni vez] dužan ravnati ne samo ljudskim zakonom, nego božanskim zakonom, i da ne služi zemaljskim, nego svetim stvarima; i stoga kršćanski puk treba točno poučiti da je u potpunosti podložan Crkvi.")

 

Ovdje vidimo da papa vrlo jasno govori da je borba za svetost ženidbe zaista borba za spasenje duša. Već same obveze biskupa glede brige za spasenje duša nameću im dužnost da se suprotstave profanaciji ženidbe kroz civilni brak.

PAPA GRGUR XVI. (1831.-1846.)

 

Papa Grgur XVI. napominje u enciklici Mirari vos, 15. kolovoza 1832.:

"Docendi sunt sedulo populi, matrimonium semel rite initum dirimi amplius non posse, nexisque connubio Deum indidisse perpetuam vitae societatem, nodumque necessitudinis, qui exolvi, nisi morte, non possit."

 

("Treba neprestano poučavati narode da se ženidba, koja je jednom valjano sklopljena, više ne može raskinuti; i da je svezom braka Bog položio neprekidno zajedništvo života i vez nužnosti, koji se ne može razriješiti ničim osim smrću.")

Dakle, to su istine koje treba jasno i glasno govoriti s propovjedaonice, i to neprestano: da svi vjernici to dobro zapamte i usvoje.

Grgur XVI. govoreći o donošenju građanskog zakona o braku u Španjolskoj, 22. veljače 1842., ovako formulira svoju osudu tog zakona:

"Eo sceleris deventum ibi esse dolemus, ut diabolica sane malitia execrabilis lex supremis Regni Comitiis proposita fuerit, id potissimum tendens, ut legitima ecclesiastica auctoritas omnino tollatur, impiaque statuatur opinio, laicam potestatem supremo suo iure Ecclesiae ipsi eiusque rebus dominari."

 

("Žalimo što je ondje došlo do te razine zločina, da je zacijelo đavolskom zloćom vrhovnoj skupštini Kraljevstva predložen odvratni zakon, koji ponajviše smjera na to da se posve ukloni zakonita crkvena vlast, i postavi bezbožno mišljenje da laička vlast svojim vrhovnim pravom može vladati i nad samom Crkvom.")

 

Ako je papa taj zakon nazvao "odvratnim zakonom", što bi se onda trebalo reći o današnjim zakonima koje nameću lijevo-liberalni političari?

PAPA PIO IX. (1846.-1878.)

 

Blaženi Pio IX. u alokuciji Acerbissimum (27. rujna 1852.) govori sljedeće riječi protiv zakona o civilnom braku u Republici Novoj Granadi:

"...proponebatur iuxta iam damnatos haereticorum errores, atque adversus Catholicae Ecclesiae doctrinam, ut matrimonium tamquam civilis tantum contractus haberetur, - omnesque matrimoniales causae ad laica deferrentur tribunalia, et ab illis iudicarentur: cum nemo ex catholicis ignoret aut ignorare possit, matrimonium esse vere et proprie unum ex septem evangelicae legis Sacramentis a Christo Domino institutum, ac propterea inter fideles matrimonium dari non posse, quin uno eodemque tempore sit Sacramentum, atque idcirco quamlibet aliam inter christianos viri et mulieris praeter Sacramentum coniunctionem cuiuscumque etiam civilis legis vi factam nihil aliud esse, nisi turpem atque exitialem concubinatum, ab Ecclesia tantopere damnatum..."

 

("...predlagalo se prema već osuđenim zabludama krivovjeraca i protiv nauka Katoličke Crkve, da se ženidba drži kao puki civilni ugovor, te da se sve bračne parnice dovode pred laičke sudove, i da ih oni sude; a nema nikoga među katolicima tko ne zna, ili mu ne može biti nepoznato, da je ženidba uistinu i vlastito jedan od sedam sakramenata evanđeoskoga zakona, ustanovljen od Krista Gospodina; i zbog toga se među vjernicima ne može sklopiti ženidba, a da u isto to vrijeme nije sakrament, i zato bilo kakva druga veza između kršćanskog muža i žene mimo sakramenta, makar učinjena po sili građanskoga zakona, nije ništa drugo nego odvratno i pogubno priležništvo, toliko puta osuđeno od Crkve...")

Ako je civilni brak za kršćane: "turpis atque exitialis concubinatus" ("odvratno i pogubno priležništvo"), onda vam je jasno da takvo nešto ne može imati mjesta u kršćanskom društvu.

Nadalje, papa Pio IX. u alokuciji Multis gravibusque (17. prosinca 1860.) ovako govori protiv uvođenja civilnog braka u Umbriji:

"Huc spectat - promulgatum in Umbria decretum, quo matrimonium, nuncupatum ab Apostolo magnum Sacramentum, peculiaribus civilibus disciplinis illigatur, ac ferme subtrahitur ab Ecclesiae potestate, eo fortasse consilio, ut postea civilibus duntaxat subdatur legibus, eaque ratione, quod Deus avertat, legalis invehatur concubinatus cum extremo animarum detrimento."

 

("Ovdje spada dekret proglašen u Umbriji, da se ženidba, koju je Apostol nazvao velikim sakramentom, sklapa posebnim građanskim odredbama i gotovo izuzima iz vlasti Crkve, možda s tom namjerom da se kasnije podloži samo građanskim zakonima, i s tim razlogom - što neka Bog otkloni - da se uvede zakonsko priležništvo uz najgoru pogibelj za duše.")

Na ovom mjestu Pio IX. naziva civilni brak "zakonskim priležništvom" ("legalis concubinatus").

A zatim papa dodaje ove riječi osude takvih propisa:

"Atque hic, uti apostolici nostri muneris ratio postulat, quidquid contra Ecclesiae iura actum hucusque est, vel peragatur in posterum, damnamus, reprobamus, ac nullius vis et roboris, ac prorsus irritum palam edicimus."

 

("I ovdje, kao što traži dužnost naše apostolske zadaće, sve što je god dosad uvedeno protiv prava Crkve, ili što će kasnije biti uvedeno: osuđujemo, odbacujemo i otvoreno proglašavamo nevaljanim i potpuno ništetnim.")

Jasna osuda državnih zakona o civilnom braku za sva vremena, a rekao bih i upozorenje: kako političarima, tako i crkvenim velikodostojnicima da su se dužni nepokolebljivo suprotstaviti takvim zakonima.

 

PAPA LEON XIII. (1878.-1903.)

 

Papa Leon XIII. ostavio nam je kao baštinu vrlo važanu u enciklicu o kršćanskoj ženidbi Arcanum divinae sapientiae (10. veljače 1880.).

U toj enciklici papa ovako potiče biskupe:

"Praecipuas curas in id insumite, ut populi abundent praeceptis sapientiae christianae, semperque memoria teneant matrimonium non voluntate hominum, sed auctoritate nutuque Dei fuisse initio constitutum, et hac lege prorsus ut sit unius ad unam: Christum vero novi Foederis auctorem illud ipsum ex officio naturae in Sacramenta transtulisse, et quod ad vinculum spectat, legiferam et iudicialem Ecclesiae suae adtribuisse potestatem. Quo in genere cavendum magnopere est, ne in errorem mentes inducantur a fallacibus conclusionibus adversariorum, qui eiusmodi potestatem ademptam Ecclesiae vellent. — Similiter omnibus exploratum esse debet, si qua coniunctio viri et mulieris inter Christifideles citra Sacramentum contrahatur, eam vi ac ratione iusti matrimonii carere; et quamvis convenienter legibus civicis facta sit, tamen pluris esse non posse, quam ritum aut morem, iure civili introductum; iure autem civili res tantummodo ordinari atque administrari posse, quas matrimonia efferunt ex sese in genere civili, et quas gigni non posse manifestum est, nisi vera et legitima illarum caussa, scilicet nuptiale vinculum, existat.

("Osobitu brigu uložite u to da narodi obiluju u zapovijedima kršćanske mudrosti, i da uvijek drže u pamćenju da ženidba nije od početka određena voljom ljudi, nego vlašću i naredbom Božjom, i da je po tom zakonu ovo veza između jednoga i jedne; a Krist, utemeljitelj Novoga saveza, prenio je baš njega [brak] iz službe naravi u sakramente, a što se tiče veza, dodijelio ga je zakonodavnoj i sudskoj vlasti svoje Crkve. U tom smislu, treba dobro paziti da ne bi duše bile dovedene u zabludu od strane lažnih argumenata protivnika, koji žele Crkvi oduzeti tu vlast. Slično, svima treba biti jasno da kod sklapanja bilo kakve veze muža i žene mimo sakramenta među Kristovim vjernicima, toj [vezi] nedostaje snaga i naslov pravedne ženidbe, pa makar bila sklopljena sukladno građanskim zakonima, jer ne može biti ništa više od obreda ili običaja uvedenog građanskim pravom, a građanskim pravom mogu se određivati ili upravljati samo stvari koje brakovi donose po sebi na građanskom području, a za koje je očito da ne mogu nastati ako ne postoji njihov pravi i zakoniti uzrok, to jest, ženidbena sveza.")

 

Ovdje je samo drugim riječima ponovljeno ono što su naučavali njegovi prethodnici, a i ono što će naučavati njegovi nasljednici.

PAPA SV. PIO X. (1903.-1914.)

U trajnoj baštini, koju je sv. Pio X. ostavio Crkvi, istaknuto mjesto zauzima Katekizam sv. Pija X. I u njemu nalazimo važne riječi o materiji o kojoj danas govorimo.

Katekizam sv. Pija X. ovako govori o civilnom braku:

852. P. Što je to građanska ženidba?

O. Građanska ženidba nije ništa drugo nego formalnost koju propisuje zakon u namjeri da bi osigurao građanske učinke supruzima i njihovu potomstvu.

 

853. P. Je li za kršćanina dovoljno sklopiti samo građansku ženidbu?

O. Za kršćanina nije dovoljno sklopiti samo građansku ženidbu, jer ta ženidba nije sakrament pa prema tome ni prava ženidba.

 

854. P. Ako bi zaručnici živjeli jedno s drugim u građanskoj ženidbi, u kojem bi se stanju nalazili?

O. Ako bi zaručnici živjeli jedno s drugim samo u građanskoj ženidbi bili bi stalno u smrtnom grijehu, a njihova bi sveza uvijek ostala nezakonita pred Bogom i Crkvom.

Evo kako su te pouke Katekizma sv. Pija X. protumačene u službenom komentaru Rimske rote, objavljenom u Acta Apostolicae Sedis za 1912. godinu (str. 383.):

"Novus ipse Catechismus paucis ante annis speciali iussu Summi Pontificis Pii X editus, qui in omnibus Italiae dioecesibus introduci debuit, interrogationi 'Che cosa è il matrimonio civile?' respondet: 'Il matrimonio civile non è altro che una formalità prescritta dalla legge al fine di dare e assicurare gli effetti civili ai coniugati e alla loro prole'. Hoc loco igitur matrimonium civile ut mera formalitas a lege praescripta in ordine ad obtinendos effectus civiles pro contrahentibus eorumque filiis explicatur. In sequenti quaestione, an pro christiano sufficiat matrimonium civile, character contractus civilis ita describitur: 'Questo non è sacramento e quindi non è vero matrimonio', ita ut in quaestione tertia de nupturientibus in matrimonio mere civili viventibus dicatur: 'Sarebbero in istato di continuo peccato mortale, e la loro unione resterebbe sempre illegitima innanzi a Dio e alia Chiesa'. Auctoritative ergo hisce locis enuntiatur, matrimonium civile coram Deo et Ecclesia esse in se nullum atque irritum."

("I sam novi Katekizam, koji je prije nekoliko godina izdan po posebnoj odredbi vrhovnoga svećenika Pija X., a koji se imao uvesti u svim biskupijama Italije, na pitanje: Što je građanska ženidba?, odgovara: Građanska ženidba nije ništa drugo nego formalnost koju propisuje zakon u namjeri da bi osigurao građanske učinke supruzima i njihovu potomstvu. Na tom se mjestu, dakle, civilni brak objašnjava kao puka formalnost propisana od zakona, kako bi se postigli građanski učinci za ugovaratelje i njihovu djecu. U sljedećem pitanju je li kršćaninu dovoljna građanska ženidba, ovako se opisuje karakter građanskog ugovora: To nije sakrament, pa prema tome ni prava ženidba, tako da se u trećem pitanju o onima koji žive samo u civilnom braku kaže: Bili bi stalno u smrtnom grijehu, a njihova bi sveza uvijek ostala nezakonita pred Bogom i Crkvom. Autoritativno je, dakle, na ovim mjestima naglašeno da je civilni brak po sebi pred Bogom i Crkvom ništetan i nevaljan.")

Iz ovoga treba zapamtiti dvije stvari: 1) civilni brak je nezakonit pred Bogom i Crkvom; 2) osobe u civilnom braku nalaze u stanju smrtnog grijeha.

PAPA BENEDIKT XV. (1914.-1922.)

Možda i najveći uspjeh pontifikata Benedikta XV. bio je dovršenje i objava Zakonika kanonskog prava 1917. godine.

Ako uzmete taj Zakonik u ruke, vidjet ćete da se i u kanonskom pravu ističe dogma katoličke vjere o ženidbi (kanon 1012.):

§1. Christus Dominus ad sacramenti dignitatem evexit ipsum contractum matrimonialem inter baptizatos.

§2. Quare inter baptizatos nequit matrimonialis contractus validus consistere, quin sit eo ipso sacramentum.

(§1. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta sam ženidbeni ugovor između krštenih.

§2. Zato među krštenima ne može postojati valjani ženidbeni ugovor, a da nije u isto vrijeme sakrament.)

 

Budući da "civilni brak" nije sakrament, nije niti valjana ženidba među krštenima. U tome je više nego jasna osuda civilnog braka, kao i svih ostalih nezakonitih veza u koje se nepromišljeni ljudi upuštaju.

PAPA PIO XI. (1922.-1939.)

Papa Pio XI. u svojoj važnoj enciklici o ženidbi Casti connubii (31. prosinca 1930.), ovako opisuje stavove protivnika Crkve:

"Et primum quidem tradunt, matrimonium rem esse omnino profanam mereque civilem, nec ullo modo religiosae societati, Ecclesiae Christi, sed uni societati civili committendam; tum vero addunt a quovis indissolubili vinculo nuptiale foedus esse liberandum, coniugum secessionibus seu divortiis non modo toleratis, sed lege sancitis; ex quo denique fiet ut, omni spoliatum sanctitate, coniugium in rerum profanarum ac civilium numero iaceat.

Primum illud in eo statuunt, quod actus ipse civilis sit pro vero contractu nuptiali habendus (matrimonium civile id vocitant); actus religiosus autem sit additum quiddam, vel ad summum, plebi superstitiosiori permittendum. Deinde, sine ulla reprehensione volunt ut liceat connubia a catholicis hominibus cum acatholicis misceri, nulla religionis habita ratione neque quaesito religiosae auctoritatis consensu. Alterum, quod sequitur, in perfectis divortiis excusandis ponitur, et in legibus iis civilibus laudandis ac provehendis, quae ipsius vinculi solutioni favent."

("I prvo, naime, tvrde da je ženidba u potpunosti svjetovna [profana] stvar i puka građanska stvar, koja se nikako ne može prepustiti vjerskom društvu, Crkvi Kristovoj, nego jedino građanskom društvu, zatim pak dodaju da ženidbeni savez treba osloboditi od svakog nerazrješivog veza, ne samo tolerirajući, nego i ozakonivši rastave ili razvode; iz čega bi napokon nastalo da, lišena svake svetosti, ženidba leži među profanim i građanskim stvarima.

Prvo ovdje određuju to da sam građanski akt treba držati pravim ženidbenim ugovorom (nazivaju to civilnim brakom), a da je vjerski čin samo svojevrsni dodatak, ili najviše, nešto dopušteno praznovjernom puku. Zatim, žele da se bez ikakve ograde dopusti miješanje ženidbi između katolika i nekatolika, bez ikakva obzira na vjeru i bez pitanja za dopuštenje vjerskog autoriteta.")

Ovdje opisane pozicije liberalnih političara i aktivista, više-manje također su i pozicije pseudoteoloških modernista, ovisno o njihovim afinitetima i taktikama (za rušenje Crkve i katoličkog nauka).

No, sve je to već davno osudila Katolička Crkva.

 

Vidjeli smo u ovom kratkom pregledu nauk papa u dokumentima najvećeg autoriteta. To je nauk Crkve, koji se ne može promijeniti. 

Bez obzira što modernisti pokušavali, ne može netko danas doći i kao čarobnim štapićem izbrisati 200 godina jednoglasnog naučavanja papa.

 

Isto tako, neprihvatljive su teze onih koji kažu da nam je potreban "dijalog" između svih strana i pozicija o pitanjima ženidbe i morala - kao da je ravnopravno svako mišljenje i zabluda o ovim pitanjima.

 

Ne, nije nam potreban dijalog, nego je potrebno, kako bi rekao sv. Augustin: "prvo prignuti vratove pred autoritetom Svetoga pisma" ("prius sanctarum Scripturarum auctoritatibus colla subdenda sunt").

 

Prignuti vrat pred Svetim pismom znači bespogovorno se prikloniti Svetom pismu, odnosno potpuno prihvatiti nauk Svetoga pisma. A što kaže Sveto pismo o ovim pitanjima?

"Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."

(Mk 10, 11-13)

"Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao."

(Mt 5, 28-30)

 

Ovaj nauk vrijedi za cijelo društvo, kao i za pojedince. Kršćanski nauk vrijedi i za države. Ne može biti govora o "kršćanskim vrijednostima" u državama u kojima je ozakonjen civilni brak i razvod.

Uostalom, jedna od glavnih svrha cijelog pro-obiteljskog pokreta, koji se počeo razvijati u Katoličkoj Crkvi od 19. stoljeća, bila je upravo uskladiti državno zakonodavstvo s katoličkim moralom. U zemljama poput Hrvatske to može značiti samo jedno: VRATITI BRAK U NADLEŽNOST CRKVE.