Pismo pape bl. Pija IX. talijanskom kralju o nedopustivosti "civilnog braka"

 

Talijanski kralj Viktor Emanuel II. uputio je 25. srpnja 1852. upit papi Piju IX. kako bi se prema nauku Katoličke Crkve trebalo gledati na "civilni brak". Blaženi Pio IX. odgovorio je pismom 9. rujna 1852., u kojem točno iznosi katolički nauk glede tog pitanja. O doktrinarnoj važnosti tog pisma dovoljno govori činjenica da se i čuveni Silab Pija IX. referira na to pismo u dijelu gdje govori o ženidbi (prop. 73.).

I sam Pio IX. u pismu kaže da mu je namjera izložiti katolički nauk:

"Hoc unum Nobis propositum est: exponere videlicet breviter, ne epistolae limites praetergrediamur, catholicam doctrinam de isto argumento."

("Ovo nam je jedina namjera: da ukratko izložimo katolički nauk o ovoj temi, a da ne prijeđemo granice pisma.")

Pri tome, bl. Pio IX. polazi od temeljne istine:

"Est fidei dogma, matrimonium a Domino nostro Jesu Christo ad Sacramenti dignitatem evectam esse; estque Ecclesiae catholicae doctrina, Sacramentum non esse qualitatem quamdam accidentalem, contractui adiunctam, sed matrimonio ipsi essentialiter inhaerere, ita ut unio coniugalis inter christianos legitima non sit, nisi sacramentali matrimonio, extra quod nonnisi concubinatus habetur."

("Dogma je vjere da je Gospodin naš Isus Krist uzdigao ženidbu na dostojanstvo sakramenta; i nauk je Katoličke Crkve da sakrament nije nekakvo akcidentalno svojstvo, pridruženo ugovoru, nego je ono esencijalno združeno sa samom ženidbom, tako da ženidbena sveza među kršćanima nije zakonita, osim u sakramentalnoj ženidbi, izvan čega se ne može smatrati ničim drugim nego priležništvom.")

Dakle, svaka "veza" izvan sakramentalne ženidbe nije ništa drugo, nego konkubinat (priležništvo).

Priležništvo je izrazito teški grijeh. Zato oni koji su u priležništvu, ne mogu primiti valjano odrješenje na ispovijedi i ne mogu dostojno primiti sv. pričest... Sve dok ne prekinu priležništvo i čvrsto odluče da se više nikada neće vratiti u to grešno stanje.

Što se tiče državnih zakona koji institucionaliziraju priležništvo putem "civilnog braka", papa Pio IX. ističe da je to napad na neotuđiva prava Crkve:

"Lex civilis itaque, quae Sacramentum a contractu matrimonii inter catholicos dividi posse supponens, huius validitatem stabilire praetendit, doctrinae Ecclesiae adversatur, inalienabilia Ecclesiae iura invadit, et practice concubinatum Sacramento parem facit, dum unum aeque ac alterum ceu legitimum sancit."

("Građanski zakon, dakle, koji podmeče da se među katolicima može odvojiti sakrament od ženidbenog ugovora, tvrdi da regulira njegovu valjanost, protivi se nauku Crkve, napada neotuđiva prava Crkve, i praktički izjednačava priležništvo sa Sakramentom, dok i jedno i drugo jednako ozakonjuje.")

I to je doista ono što danas vidite u liberalnom zakonodavstvu: izjednačavanje priležništva i ženidbe. Na primjer, u Obiteljskom zakonu u Republici Hrvatskoj ne samo da su "civilnom braku" priznata sva prava kao i vjerskom braku, nego su i "izvanbračnoj zajednici" priznata praktički jednaka prava kao braku. Najgadnije bludništvo zakonski je izjednačeno sa ženidbom.

Papa Pio IX. isticao je da su zakoni o "civilnom braku": NAPAD NA CRKVU, jer Crkva jedina ima od Boga danu vlast da odlučuje o valjanosti ženidbe među kršćanima. Jedini način pomirenja s državom u ovom pitanju jest da država prizna Crkvi tu njezinu vlast. Zato u kršćanskim zemljama ne smije biti "civilnog braka".

"Quocirca nulla alia conciliationis ratio reperitur, nisi quod Caesar, sua retinens, Ecclesiae ea, quae ipsius propria sunt, relinquat. Potestas civilis de effectibus civilibus e matrimonio ortis disponat; Ecclesiam vero de matrimonii validitate inter christianos decernere sinat."

("Zbog toga, ne može se naći nijedan drugi način pomirenja, nego da car zadrži svoje, a Crkvi ostavi ono što je njezino vlastito. Neka građanska vlast odlučuje o građanskim učincima, koji potječu iz ženidbe, a neka pusti Crkvi da odlučuje o valjanosti ženidbe među kršćanima.")

Što se tiče zakona u drugim državama, koji ozakonjuju "civilni brak", bl. Pio IX. ističe kako im se Sveta Stolica uvijek protivila:

"Ad haec respondebimus, Apostolicam Sedem factis quae heic indicantur, numquam acquievisse, sed semper contra eiusmodi leges, quum primum earum existentia innotuit, reclamasse; et etiamnum in archivis Nostris harum protestationum documenta servantur."

("Na ovo ćemo odgovoriti da Apostolska Stolica nikada nije pristala na čine koji se ovdje navode, nego je uvijek govorila protiv takvih zakona, čim je saznala za njihovo postojanje; i u našim se arhivima čuvaju dokumenti tih prosvjeda.")

Kralj Viktor Emanuel II. spočitavao je i prigovarao Piju IX. da dio svećenika potiče njegove podložnike na pobunu protiv vlasti zbog uvođenja "civilnog braka".

Papa jasno odbija optužbu za poticanje pobune. Međutim, Pio IX. zatim ističe da je dužnost svećenika upozoravati vjernike na opakost zakona o "civilnom braku":

"Nos Maiestati Tuae scripsimus, istiusmodi legem non esse catholicam; atqui si lex non est catholica, Cleri officium est, fideles monere, etiamsi eam ob rem periculum subeat. Maiestatem Tuam in nomine Domini nostri Jesu Christi alloquimur, cuius, licet indigni, Vicarius sumus; et in Ipsius sancto Nomine Te monemus, ne istam legem sancias, quae innumerabilium malorum fertilis causa est."

("Mi pišemo Vašem Veličanstvu da takav zakon nije katolički, a ako zakon nije katolički, dužnost je klera da upozori vjernike, pa čak i ako se zbog toga izloži opasnosti. Obraćamo se Tvojem Veličanstvu u ime Gospodina našega Isusa Krista, čiji smo - premda nedostojni - Namjesnik, i u Njegovo sveto Ime opominjemo te da ne odobriš ovaj zakon, koji je plodan uzrok nebrojenih zala.")

U ovome blaženi Pio IX. može biti uzor današnjim crkvenim velikodostojnicima: da se neustrašivo suprotstave antikršćanskim zakonima i da zakonodavcima u lice kažu što je potrebno.

Na kraju pisma, Pio IX. moli kralja da obuzda slobodu govora, te da zabrani širenje blasfemija i prostota u tisku, da ne bi odgovornost za te grijehe pala na vladara:

"Rogamus etiam Maiestatem Tuam, ut scriptis quibuscumque pro lubitu publicandis frenos iniicere iubeas; blasphemiis enim et turpissimis rebus pleraque scatent. Peccata quae ex effrenata hac loquendi et scribendi licencia nascintur, omnem numerum superant. Faxit Deus, ut haec peccata numquam in eum redundent qui, cum potuerit, eorum causam non compescuit!"

("Molimo također Tvoje Veličanstvo da obuzdaš da se u svakakvim tiskovinama objavljuje što god tko poželi, jer često obiluju blasfemijama i najodvratnijim stvarima. Grijesi koji se rađaju iz te neobuzdane raspuštenosti govora i pisanja, nadilaze svaki broj. Daj Bože da se ti grijesi nikada ne preliju na onoga tko ih je mogao spriječiti, ali nije obuzdao njihov uzrok.")

Jedna od važnih pouka koje nam blaženi Pio IX. daje ovim pismom jest da se kršćanski aktivizam mora u konačnici vidjeti na zakonima države. Uzalud vam sav aktivizam u društvu, ako zakoni ostanu antikršćanski.

Djelovanje katoličkih intelektualaca, aktivista, a posebno katoličkih političara, mora se odraziti na zakonodavstvo. Zakoni se moraju prilagoditi Božjim zapovijedima i katoličkom moralu.