Protiv grčkih zabluda

 

U ponedjeljak se u tradicionalnom obredu slavio blagdan sv. Tome Akvinskoga. Tim povodom prisjetio sam se djela sv. Tome Contra errores Graecorum (Protiv grčkih zabluda). 

 

Djelo je izuzetno aktualno baš danas kad istočno raskolništvo ponovno pokazuje svoje agresivno lice u novim osvajačkim ratovima na istoku Europe.

No, nije najveći problem kod istočnih raskolnika ni njihov pretjerani nacionalizam, ni etnički šovinizam, nego teološke zablude koje njihove zajednice zastupaju.

Često se zaboravlja da oni nisu samo raskolnici, nego i stvarni krivovjerci (heretici).

Možda je to teško uočiti ljudima, koji su pod utjecajem modernizma usvojili relativistički pogled na vjeru. Promicatelji "modernog ekumenizma" već desetljećima relativiziraju važnost pitanja vjere. Oni misle da je svejedno u što čovjek vjeruje, dok god se naziva "kršćaninom". Štoviše, pod egidom "ekumenskog dijaloga" nastojali su zamutiti same vjerske istine, kako bi se dodvorili "drugim denominacijama". 

Modernisti već desetljećima govore da su teološki prijepori s nesjedinjenima na istoku samo nekakve "točke neslaganja", a ne važne vjerske istine o kojima ovisi spasenje duša. Na primjer, kao da je svejedno vjeruje li čovjek u istinu o nerazrješivosti ženidbe ili ne vjeruje... Kao da to nema nikakve veze s njegovim vječnim spasenjem.

Katolička Crkva je uvijek učila da je čovjeku za spasenje potrebno prihvatiti cjelokupni katolički nauk, uključujući i one vjerske istine koje istočni raskolnici niječu.

Čovjeku je nužno za spasenje vjerovati da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. Čovjeku je nužno za spasenje vjerovati u istine o čistilištu, nerazrješivosti ženidbe, prvenstvu rimskog prvosvećenika i sve ostale istine katoličke vjere. To nisu otvorena pitanja o kojima se može raspravljati (kako bi to htjeli modernisti), nego definirane istine vjere.

Sv. Toma Akvinski stoga ističe u djelu Contra errores Graecorum (cap. 31.):

"Quia vero inter disputantes plerumque contradictio accidit circa aliqua quae non sunt de necessitate salutis, ne aliquis opinetur non esse de necessitate fidei per quam salvamur, credere Spiritum Sanctum esse a Filio, ostendendum est per auctoritates Graecorum, hoc esse de necessitate fidei et salutis."

 

("A jer među raspravljačima često izbijaju prepirke o stvarima koje nisu nužne za spasenje, neka nitko ne pomisli da nije nužno za vjeru po kojoj se spašavamo, vjerovati da je Duh Sveti od Sina. Treba pokazati po grčkim autoritetima, da je to nužno za vjeru i spasenje.")

Sv. Toma dokazuje upravo na temelju pisanja istočnih crkvenih otaca (sv. Atanazije, sv. Ćiril Jeruzalemski, Epifanije) da je čovjek dužan za spasenje vjerovati da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, te napokon zaključuje:

"Patet igitur quod nullo modo sunt tolerandi qui Spiritum Sanctum a Filio procedere negant."

("Očito je stoga da se nipošto ne smiju tolerirati oni koji niječu da Duh Sveti izlazi od Sina.")

 

Isto tako, sv. Toma upravo na temelju pisanja istočnih crkvenih otaca dokazuje istine o prvenstvu rimskoga prvosvećenika, Crkvi, čistilištu... te o nužnosti vjerovanja u te istine za čovjekovo spasenje. Upravo je time pokazao da nitko na Istoku nema izgovora za negiranje tih istina.

Dakle, ako se pitate što razlikuje katolike od istočnih raskolnika, odgovor je: VJERA. Vjera, a ne politika, nacionalne razmirice, razlike u mentalitetu i slično. Prva i osnovna razlika je VJERA. Istočni raskolnici nemaju vjeru.

Ali, da ne bi ispalo da se u ovim pitanjima pozivam samo na zapadne izvore, evo isti glas i s katoličkog istoka... Iz pera jednog od najvećih grkokatoličkih vladika u Hrvatskoj u 20. stoljeću.

 

Vladika Dionizije Njaradi bio grkokatolički križevački biskup od 1920. do 1940. godine. Istaknuo se u hrvatskom katoličkom pokretu u prvoj polovici 20. stoljeća. 

 

U vrijeme dok je još bio ravnatelj grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu 1912. godine, Njaradi je uredio molitvenik za grkokatoličke vjernike pod nazivom Gospodu pomolimsja. 

Taj molitvenik sadrži i kratki katekizam s pitanjima i odgovorima o raznim područjima katoličkog nauka.

Evo, kako je u tom katekizmu objašnjena razlika između grkokatolika i istočnih raskolnika ("nesjedinjenih grkoistočnjaka").

Prvo, uočite da katekizam istočne raskolnike naziva "grkoistočnjaci koji se sami protuzakonito zovu 'pravoslavnima'". Dakle, istočnim raskolnicima se ne priznaje ni samo ime "pravoslavni" ("ortodoksni"), jer oni to nisu.

Drugo, uočite taksativno nabrajanje vjerskih istina, koje istočni raskolnici ne priznaju. I tu opet vidimo da je upravo vjera najvažnija stvar koja razlikuje katolike od istočnih raskolnika, a ne pitanja politike, nacionalnih aspiracija, etničkog identiteta i tome slično. To su sve sekundarne stvari. Nažalost, danas se događa da neki neupućeni ljudi stavljaju te sekundarne stvari (poput nacionalnosti) na prvo mjesto, pa misle da bi "Makedonska crkva" ili "Crnogorska crkva" bila bolja od "Srpske crkve" ili "Ruske crkve"... Iako su sve te skupine u pitanjima (ne)vjere potpuno iste.

 

Treće, katekizam ističe da katolici ne smiju pohađati obrede inovjeraca, "jer bi time pokazali da pristaju uz njihove krive nauke".

Jasno je što to govori o svim onim "ekumenskim slavljima" zadnjih desetljeća.

Inače, možda bi nekoga moglo zbuniti što katekizam navodi da istočni raskolnici ne vjeruju da se riječima "Ovo je Tijelo moje", "Ovo je Krv moja" događa pretvorba kruha i vina u presveto Tijelo i Krv Kristovu. Tu se misli na to što je među nekim istočnim raskolnicima prevladalo mišljenje da se pretvorba događa u epiklezi, koja u istočnim liturgijama dolazi nakon riječi pretvorbe.

Da sad ne ulazim u rasprave o toj temi, zainteresirane upućujem na djelo prof. Ivana Bujanovića Sveti sakramenti po nauku katoličke crkve, gdje je tema epikleze solidno obrađena na str. 407.-412.