Izjave hrvatskih biskupa protiv civilnog braka

 

Nakon što smo u prošlom tekstu vidjeli izjave papa protiv civilnog braka, pogledat ćemo danas izjave istaknutih hrvatskih biskupa o istoj temi. I naši su biskupi u degradaciji braka na razinu građanskog ugovora vidjeli jedan od glavnih uzroka moralne krize i propadanja obitelji u zapadnom svijetu. Nisu se ustručavali o tome javno govoriti s propovjedaonice i pisati u svojim pastirskim pismima.

 

Počnimo s prvim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Jurjem Haulikom.

Kardinal Juraj Haulik piše u pastirskom pismu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije o temi autoriteta (17. veljače 1867.):

"Sed nec mira cuiquam videri potest haec in dies invalescens paternae maternaeque auctoritatis imminutio, qui novit, quantopere vinculi matrimonialis sanctimonia vapulet ex impiis hominum aevi nostri moribus, et quantopere ea positivis etiam incredulorum oppugnetur assultibus. Permulta quippe matrimonia non ex sublimi, iis per Creatorem praestituto fine, et ex puro castoque ineuntur amore; sed ex stimulo impurae sensualitatis, aut, quod non minus turpe est, ex acquirendarum opum, vel aliorum secundariorum finium contentione. Hinc tot ista infausta conjugia, tanta ista inter conjuges disidia, tanta odia, tantaque scandalorum feracissima divortia; in quorum medio nec familiarum prosperitas, nec paterna consistere potest auctoritas. Quae mala ex magis in dies convalescente, jamque apud plures etiam catholicas nationes adoptata civilis matrimonii idea, supremum quodammodo sunt culmen assecuta."

("Ali, nikoga ne treba čuditi ovo, svakim danom sve veće, umanjivanje očinskog i majčinskog autoriteta, tko zna kolike udarce prima svetost ženidbenog veza od strane opakih običaja ljudi našega vremena, i koliko je napadan i od konkretnih nasrtaja nevjernika. Naime, premnoge ženidbe nisu sklopljene iz uzvišenog cilja, koji je odredio Stvoritelj, i iz čiste i čedne ljubavi, nego iz nagnuća nečiste sjetilnosti, ili – što nije ništa manje gadno – iz težnje za stjecanjem bogatstva ili postizanjem drugih sporednih ciljeva. Odatle toliko ovih nesretnih ženidbi, tolike prepirke među supružnicima, tolike mržnje, toliko sablažnjivih divljih razvoda; usred kojih se ne može održati ni prosperitet obitelji, ni očinski autoritet. Dok ta zla svakim danom sve više rastu, i dok je već i kod mnogih katoličkih naroda usvojena ideja o civilnom braku, kao da su dostigla svoju najvišu razinu.")

 

A što to znači u praksi, u nastavku ovako objašnjava kardinal Haulik:

"Quo enim impio hoc, christianae fidei repugnante principio, matrimonii, quod Doctor gentium magnum Sacramentum compellat, sanctimonia, et sublimis, quae ei per Salvatorem indita fuit, dignitas ex asse subtruatur, latissimusque corruptelae omnis generis campus aperiatur: inficiari nemo poterit, qui necdum omnem abjecit fidei christianae sensum."

 

("Koliko se, naime, ovim opakim i kršćanskoj vjeri protivnim načelom iz temelja potkopava svetost sakramenta, koji je učitelj naroda [sv. Pavao] nazvao velikim sakramentom, kao i uzvišeno dostojanstvo koje mu je podario Spasitelj, te da se time otvara široko polje svakoj vrsti pokvarenosti: ne može zanijekati nitko tko još nije odbacio svaki osjećaj kršćanske vjere.") 

 

I bl. Alojzije Stepinac često je govorio protiv civilnog braka. 

U korizmenoj propovijedi 27. veljače 1940., bl. Alojzije Stepinac naglašava:

"Sva prosvjeta bez Boga može poslužiti samo zato, da se kriminal zaodjene u ljepše ruho. Da se ono što je ubojstvo čovjeka nazove učenim imenom abortus. Da se preljub i konkubinat nazove civilnim brakom. Da se krađa narodne imovine nazove burzovnom spekulacijom. Da se nepravedni osvajački ratovi nazovu osiguranjem životnog prostora naroda. Ne! Bez Boga nema poboljšanja društvenih prilika."

 

Prigodom korizmenih propovijedi studentima u Zagrebu, koje je održao isusovac Ivan Kozelj u bazilici Presvetoga Srca Isusova, bl. Alojzije Stepinac održao je završnu propovijed 18. ožujka 1945., u kojoj između ostaloga, kaže:

"Već iz ovoga može se vidjeti, kako su smiješni oni, koji nam poručuju, da nisu protiv vjere, a istodobno onemogućuju vjeronaučnu obuku u školama, uvode brak, koji zovu građanskim, a o kojem naš narod neće ni čuti, oduzimlju crkvene naučne ustanove, skidaju svećenicima glave. Kažu, doduše, da to čine na temelju presude."

Na Hrvatskom socijalnom tjednu u listopadu 1937., koji se bavio temom obitelji, istaknute govore održali su bl. Alojzije Stepinac i hvarski biskup Miho Pušić.

 

Bl. Alojzije ističe u svom govoru 25. listopada 1937.:

"Ljudi pak našega vremena hoće da degradiraju sakramenat ženidbe na obični naravni ugovor. - Ali ni tu se ne zaustavljaju, nego i taj naravni ugovor hoće da degradiraju na slobodnu ljubav, prema kojoj se brak raskida prema diktatu strasti pojedinaca i koja u stvari degradira čovjeka na razinu obične životinje. Oni ne će više da žive kao ljudi obdareni razumom, nego 'sicut equus et mulus, quibus non est intellectus, kao konj i mazga, koji nemaju razuma!' (Ps. 31, 9). Da se uzmogne uništiti prva i glavna svrha braka i razoriti obitelj, izmišljaju se sva moguća pa i najodurnija sredstva."

Dva dana kasnije, 27. listopada 1937., hvarski biskup Miho Pušić održao je predavanje o nerazrješivosti braka u kojem sljedećim riječima sintetizira povijest liberalnih nasrtaja na obitelj:

"Tamo od francuske revolucije, dakle unazad skoro 150 godina, vodi se ogorčena borba proti kršćanskoj obitelji i njezinu temeljnom kamenu, nerazrešivom braku. U ime neomeđenog individualizma, koji je prouzrokovao tako strašne posljedice i u ekonomskom pogledu pripravivši put bezdušnom nekršćanskom kapitalizmu i bezbožnom komunizmu, u ime tog individualizma svim se silama i neprestano juriša tečajem čitavog 19. vijeka i dalje na kršćansku obitelj. Proglasilo se načelo, da čovjek imade pravo na potpunu apsolutnu sreću na ovome svijetu, da imade pravo na neograničenu slobodu, koju mu nikakvi moralni zakoni ne mogu stegnuti, kao da je on sam sebi svrhom te nema nikakvih dužnosti ni prema Bogu, svome Stvoritelju, ni prema ljudskom društvu, kojemu pripada. I radi toga moderni čovjek hoće da ruši sve moralne ograde, kojima se obuzdavaju njegovi niži, životinjski nagoni: ruši Crkvu, ruši obitelj. A najžešće udara na najveću njezinu odliku i zaštitu - na nerazrešivost braka, jer ga ona tobože priječi u njegovu ovozemnom slobodnom uživanju, kako ga on zamišlja.

Francuska je revolucija teško profanirala ženidbu proglasivši ženidbenu vezu običnim ugovorom, koji nema ništa sveto te se ne razlikuje ni u čemu od drugih ljudskih ugovora. Tako se uvela t.zv. civilna ženidba, koja je brzo otvorila široki put rastavi braka, a zatim je ljudska pokvarenost doprla do toga stepena, da je proglasila dopuštenom slobodnu ljubav, naime posve slobodnu vezu između čovjeka i žene, koja se može voljom obadvoga, pače i voljom pojedine strane u svaki čas raskinuti. Tako je nastao u modernom svijetu t. zv. brak na pokus, privremeni brak, drugarski brak, što sve nije drugo, nego iznašašće čovjeka - živine, kojemu potpuno pristaju prijekori okrunjenog proroka, koji veli: 'Čovjek, dok je bio u časti, nije shvatio svog dostojanstva, usporedio se bezumnim živinama i postao je sličan njima' (Ps. 48, 12). Ovo je moderno poživinčenje čovjeka snažno poduprla lažna znanost, poduprla ga je lascivna umjetnost, a najveću mu je potporu dala i proširila ga nemoralna moderna literatura, koja je takvo shvaćanje života silno raširila svojim romanima, kazališnim i kinematografskim prikazivanjima, pjesmama, slikama itd."

Kasnije u svom predavanju, biskup Pušić objašnjava kako sav taj nemoral ide na štetu čitavoga naroda i države:

"Rastava je braka na veliku štetu i cijelom narodu, jer silno priječi dobrobit i napredak naroda. Tako je na pr. francuska revolucija odmah u šestoj godini svoga vladanja uvela civilni brak i rastavu braka, pa što se dogodilo? Šeste godine od početka revolucije bilo je u Parizu više rastava nego brakova. Bilo je sve manje djece, i k tome mnoga su djeca pala na leđa i teret države. To je bilo na veliku štetu francuskog naroda. Stoga je Napoleonov civilni zakonik opet uspostavio uređenu obitelj i god. 1816., potpuno ukinuo rastavu braka. No rastava braka je na žalost bila ponovo uvedena u Francuskoj zakonom od 1884. g. na prijedlog židova zastupnika Naqueta. Nepobitna je činjenica, što veoma zabrinjuje sve prave rodoljube u Francuskoj i u drugim zemljama - da je radi dozvoljene rastave braka najviše spalo pučanstvo u Francuskoj i drugdje."

Biskup Pušić je isticao kako je Crkva jedina brana protiv te poplave nemorala:

"Jedino je katolička Crkva, kao nepogrešiva čuvarica morala, odlučno i neustrašivo ustala proti ovoj grdnoj bujici modernog nemorala, ona je ponovno naglasila vječna načela pravoga kršćanskog braka, i time uspostavila čast i dostojanstvo čovjeka, tog izabranog Božjeg stvora i kralja svemira, uspostavila je poniženo dostojanstvo žene te spasla bijedno čovječanstvo od sve većeg moralnog i socijalnog rasula i propasti. Ona je tečajem 19. vijeka više puta muževno digla svoj glas i osobito na usta svojih Vrhovnih Glavara svečano osudila takve krive nauke o kršćanskom braku. Tako je između ostalih veliki papa Lav XIII. dne 10. veljače 1880. godine izdao posebnu encikliku 'Arcanum divinae sapientiae', kojom je pobio i osudio krivu teoriju o braku kao običnom civilnom ugovoru, i tom je prigodom naglasio božansko podrijetlo i svetost ženidbe te osudio rastavu braka. Zatim je, kako je svima dobro poznato, sadanji slavno vladajući papa Pijo XI., dne 31. prosinca 1930. g. objelodanio znamenitu encikliku: 'Casti connubii', gdje je predočio svijetu veliku sintezu kršćanske nauke u pitanju braka. Tu se on dotaknuo svih današnjih krivih nazora, što vladaju u svijetu glede braka, te je naglasio poglavitu svrhu braka i njegova temeljna obilježja: jedinstvo i nerazrešivost."

Osim izjava pojedinih biskupa o ovim temama, treba reći da su i svi hrvatski biskupi zajedno istupili za zaštitu kršćanske ženidbe.

Hrvatski biskupi izdali su 25. siječnja 1939. zajedničku poslanicu O kršćanskoj ženidbi, u kojoj su iznijeli službeni crkveni nauk o ovom velikom sakramentu.

 

 

 

Biskupi u poslanici iznose katolički nauk o ženidbi, ukazuju na što zaručnici i supruzi trebaju paziti, ali i upozoravaju na opasnosti koje prijete braku i obitelji.

U toj poslanici, hrvatski biskupi izjašnjavaju se o civilnom braku sljedećim riječima:

"Isto tako nije po Crkvenim zakonima valjana ženidba, što se sklopi samo pred državnim činovnikom.

Mi znamo doduše, da je Kraljevina Ugarska 1894. godine uvela takozvanu građansku ženidbu, koja po državnim zakonima još danas vrijedi u nekim krajevima naše države, naime u Međumurju i Vojvodini.

Mi ne osuđujemo onih katolika, koji se, primorani ovim državnim zakonodavstvom, predstave državnom činovniku, ako to čine samo da izvrše neki čisto građanski čin i da osiguraju državno priznanje svoje veze. Ali, moramo svečano izjaviti, da vlast odlučivanja o valjanosti ženidbe imade samo Crkva, jer je Krist Gospodin uzdigao ženidbenu vezu na sakramenat, po kojem Bog dijeli supruzima osobitu milost; sakramente pak izručio je Krist Gospodin svojoj Crkvi, a ne državi. Radi toga zaručnici, koji su se predstavili državnom činovniku, neka znadu, da izjava dana pred tim činovnikom nije ni ženidba ni sakramenat, te da im ovakva izjava ne daje pred Bogom nikakvih bračnih prava: njihova je dakle dužnost, da što prije pred svojim vlastitim župnikom ili njegovim zamjenikom i pred dva svjedoka izjave, da sklapaju crkvenu ženidbu."

 

U Hrvatskoj nije bilo civilnog braka prije dolaska komunista 1945. godine. Jedina iznimka bili su Međimurje i Vojvodina, jer su te pokrajine do 1918. godine bile pod izravnom ugarskom vlašću, pa se u njima primjenjivalo ugarsko bračno pravo (a ne hrvatsko). No, u ostatku Hrvatske brak se mogao sklopiti jedino u crkvi. Nije bilo civilnog braka. Nakon osnivanja Kraljevine SHS 1918. godine, u novoj je državi recipirano dotadašnje građansko pravo, pa tako i bračno pravo.

 

Kad su komunisti prigrabili vlast 1945. godine, počeli su s nametanjem civilnog braka u cijeloj državi.

 

Hrvatski biskupi otvoreno su se usprotivili toj uzurpaciji.

U zajedničkom pastirskom pismu katoličkih biskupa, izdanom na općim Biskupskim konferencijama u Zagrebu, 20. rujna 1945., upozorava se:

"Kršćanskom je braku oduzeta svetost time, što je putem prakse uveden građanski brak. Sva je prošlost naših naroda, odgojenih u kršćanskoj vjeri, smatrala bračnu vezu između muža i žene svetinjom, sakramentom, koji se sklapa pred Božjim oltarom u Crkvi. Danas je i to promijenjeno. Jasno je, da će čvrstoća braka, sklopljena pred građanskim vlastima biti sasvim drugačija no što je nerazrješiva čvrstoća sakramenta ženidbe. Osim toga građanske vlasti razrješuju u svojem djelokrugu brakove sklopljene u Katoličkoj Crkvi mimo njezina znanja i protivno jasnim odredbama Božjeg zakona. Broj tako razrješenih brakova u nekoliko posljednjih mjeseci u samom Zagrebu vrlo je velik. Kakvim će to posljedicama uroditi za sređeni obiteljski život, koji je temeljna stanica svakog napretka i sreće naroda i države, to je očevidno. Koliko će djece biti bez svoje krivnje, lišeno najvećeg dobra svoga djetinjstva i svoje mladosti; skladnog obiteljskog gnijezda, na to se ne smije ni misliti."

 

Smatram da je danas potrebno češće govoriti o ovim temama. Naime, uslijed postkoncilskog "prilagođavanja svijetu", zavladala je opća šutnja o opasnostima koje za kršćansku obitelj dolaze iz civilnog braka. 

 

Ne samo da današnji modernisti ne govore protiv civilnog braka, nego traže načine kako da "legitimiraju" civilni brak, pa čak i pripuste osobe u tom grešnom stanju sakramentima (!!!). Pri tome, jedini im je argument velik broj takvih ljudi: "A što ćemo s tolikim brojem civilno vjenčanih? Što ćemo s tolikim razvedenima?"

Kao prvo, nikada se nije smjelo dopustiti da se toliki broj ljudi okalja tim grijesima. Mnogo toga moglo se spriječiti da se reagiralo na vrijeme. Siguran sam da bi bilo daleko manje "civilnih brakova i razvoda" da se otvoreno i sustavno govorilo s propovjedaonica protiv civilnog braka i razvoda. Pa makar trebali svake nedjelje propovijedati protiv razvoda, isplatilo bi se.

Nego, vi danas plaćate ceh, jer 50 godina niste propovijedali kako ste trebali. Niste propovijedali katolički nauk. Niste činili ono što ste bili dužni činiti, i sad imate gomilu vjernika koji nemaju pojma o težini zla u grijesima protiv braka i obitelji.  

Uz sve to, po modernim se župama raširilo prešutno (pa i javno) prihvaćanje javnih sablazni i grijeha. Na primjer, istaknuti župljani koji nemaju ništa protiv toga da im kćer živi (nevjenčano) s dečkom. Župnik, naravno, neće nikada prigovoriti, da se ne bi nekome zamjerio... 

To je nedopustivo. Treba javno reći da se takve stvari neće tolerirati u našoj zajednici.

Drugo, svaki civilni brak i razvod djeluje na društvo kao sablazan. Djeca i mladi sve to gledaju, i usvajaju takve "vrijednosti"... A nema nikoga da im objasni kako je to nemoralno i neprihvatljivo.

Ako sad pitate što bi konkretno trebalo reći ljudima, pa jednostavno im recite da se takav život ne isplati. Ne isplati se zbog malo užitka na ovom svijetu otići na vječne muke u pakao.

Dobro je rekao bl. Alojzije Stepinac u propovijedi na Staru godinu 1938. god.:

"Ništa također nije lakše, negoli pustiti uzde strastima, da nas vode kuda hoće. Takovih je ljudi danas mnogo, ali se pita kakav im je konac? Odgovara nam apostol: 'Mnogi žive, za koje sam vam govorio mnogo puta, a sad i plačući govorim, kao neprijatelji križa Kristova! Njima je svršetak propast!' (Fil 3, 18–19)

Ne preostaje vam dakle drugo nego slijediti savjet Krista Gospodina u nastajućoj godini: 'Uđite kroz uska vrata!' A to nije ništa drugo nego oprijeti se odlučno požudi i slijediti glas razuma."

 

U gore spomenutoj poslanici hrvatskih biskupa O kršćanskoj ženidbi iz 1939. godine, jasno se naglašava da je nerazrješivost ženidbe viša vrijednost od onoga što ovaj svijet smatra "bračnom srećom":

"Načelo nerazrješivosti toliko je visoko i tako važno za vjerski i društveni život, da mu moraju pojedinci podrediti svoje želje, svoje lične koristi, kao što mora vojnik na straži posvema podrediti svoju udobnost, čak i svoj život probitku cijelog naroda. Bit će to žrtva, ali velika je stvar radi svetog načela nositi križ u braku. A ako je kome teško, neka znade, da u Crkvi teku izvori milosti, koja osposobljava čovjeka i za najveće žrtve."

 

Predlažem svima da u cijelosti pročitaju poslanicu hrvatskih biskupa O kršćanskoj ženidbi.