Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Uz 137. godišnjicu enciklike Libertas pape Leona XIII. (20. lipnja 1888.) prikladno je istaknuti važnost tog dokumenta papinskog učiteljstva. Leon XIII. u svojem naučavanju prvo definira pojmove kojima se koristi. Tako u ovoj enciklici možete pronaći točne definicije važnih pojmova: slobodna volja, zakon, naravni zakon, krepost bogoštovlja i dr.

Nauk koji iznosi Leonova enciklika neprolazan je katolički nauk, čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji (uz posebno snažan oslon na učenja sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga).

Ova enciklika jedan je od onih papinskih dokumentata koji bi trebali biti obvezna literatura svakom katoličkom političaru, novinaru i uopće svakom katoliku koji ima utjecaj na javni i društveni život. Dakako, bilo bi dobro da je svaki katolik upozna, barem u glavnim crtama. Pogledajmo, stoga, nekoliko pouka iz te enciklike.

O slobodnoj volji

Odmah na početku enciklike Leon XIII. kaže da je sloboda "praestantissimum naturae bonum" ("najizvrsnije dobro naravi"), koje je vlastito jedino razumnim bićima. Slobodom volje čovjek "dobiva vlast nad svojim činima" ("obtineatque actionum suarum potestatem").

Ovdje možete prepoznati utjecaj sv. Tome Akvinskog, koji kaže: "homo est dominus suorum actuum per arbitrium rationis" - "čovjek je gospodar svojih čina po izboru razuma" (Summa theologica, II-II, q. 158., a. 2., ad 3um).
Ili, kako sv. Toma kaže na drugom mjestu: "creatura rationalis habet per liberum arbitrium dominium sui actus" - "razumno stvorenje ima vlast nad svojim činom po slobodnoj volji" (Summa theologica, I, q. 22., a. 2., ad 5um).

Izrazito je važno da papa Leon XIII. naglašava da je slobodna volja svojstvo ljudske naravi, jer su Luther i Calvin tvrdili da je čovjek istočnim grijehom izgubio slobodnu volju. Izvor protestantske zablude jest to što protestanti nemaju ispravno shvaćanje o odnosu naravnog i nadnaravnog reda, odnosno o tome što je čovjeku naravno, a što nadnaravno.

Katolici zato uvijek naglašavaju da je slobodna volja obilježje ljudske naravi. Upravo zbog činjenice što je slobodna volja dar ljudske naravi, čovjek nije izgubio slobodnu volju istočnim grijehom.

Naime, čovjek je istočnim grijehom izgubio:
1) nadnaravne darove (posvetna milost, ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga);
2) mimonaravne darove (sloboda od požude, besmrtnost tijela, uliveno znanje i sloboda od trpljenja).

Ali, čovjek nije izgubio naravne darove poput slobodne volje. Slobodna volja je svojstvo ljudske naravi.

Kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, bio bi neubrojiv, neodgovoran za svoje čine, poput nerazumne životinje. U tom slučaju, čovjek ne bi mogao učiniti ni grijeh ni dobro djelo.
Stoga, kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, ne bi mogao doći ni u raj ni u pakao, jer ne bi mogao biti nagrađen ili kažnjen za svoja djela.

Slobodna volja daje čovjeku veliko dostojanstvo, ali mu nameće i veliku odgovornost. Papa Leon XIII. kaže da kao što se iz upotrebe slobodne volje rađaju najveća dobra, tako se iz (zlo)upotrebe slobodne volje rađaju najveća zla ("summa bona, ita et summa mala ex libertatis usu gignuntur").

Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Koji je cilj ljudske slobode? Papa Leon XIII. naučava da se i pojedinac i društvo moraju pokoriti i podložiti "autoritetu Boga koji zapovijeda i zabranjuje" ("auctoritas iubentis, vetantis Dei"):

"Natura igitur libertatis humanae, quocumque in genere consideretur, tam in personis singulis quam in consociatis, nec minus in iis qui imperant, quam in iis qui parent, necessitatem complectitur obtemperandi summae cuidam aeternaeque rationi, quae nihil est aliud nisi auctoritas iubentis, vetantis Dei."

("Narav, dakle, ljudske slobode, bez obzira na način kako se promatra, kako u pojedinačnim osobama tako i u udruženjima, i ništa manje u onima koji vladaju nego u onima koji se podlažu, obuhvaća nužnost pokoriti se vrhovnom i vječnom razumu, a to nije ništa drugo nego autoritet Boga koji zapovijeda i zabranjuje.")

Podsjećam da sv. Augustin ovako definira vječni zakon: "Lex vero aeterna est ratio vel voluntas Dei ordinem naturalem conservari iubens, perturbari vetans" - "Vječni zakon je odredba ili volja Božja koja nalaže da se čuva naravni red, a zabranjuje da se krši" (Contra Faustum, lib. XXII., cap. 27. - PL 42, 418).

Vječni Božji zakon jest norma slobode

Papa Leon XIII. ističe da je čovjeku potreban zakon kao "pravilo o onome što treba činiti i što treba izbjegavati" ("agendorum atque omittendorum norma"). Kada ne bi bilo zakona, čovjekov veliki dar slobodne volje okrenuo bi se na njegovu vlastitu štetu. Zakon je čovjeku vodič ili vođa u djelovanju ("dux homini in agendo"), koji ga određenim nagradama i kaznama navodi da dobro čini, a kloni se grijeha. Tako zakon ima vrlo važnu ulogu u postignuću čovjekove konačne svrhe.

"Ex quo intelligitur, omnino in aeterna Dei lege normam et regulam positam esse libertatis, nec singulorum dumtaxat hominum, sed etiam communitatis et coniunctionis humanae." 

("Iz toga se razumije, da je u vječnom Božjem zakonu u cijelosti postavljena norma i pravilo slobode, ne samo pojedinih ljudi, nego također ljudske zajednice i sveze.")

Ljudski zakoni (i državni i crkveni) moraju biti u skladu s Božjim zakonom. Svaki zakon izvodi se iz vječnog Božjeg zakona.

Vječni Božji zakon jest počelo cjelokupnog prava

U čemu je sloboda državnih poglavara i donositelja ljudskih zakona?

"Eorum vero gui praesunt non in eo sita libertas est, ut imperare temere et ad libidinem queant, guod pariter flagitiosum esset et cum summa etiam reipublicae pernicie coniunctum, sed humanarum vis legum haec debet esse, ut ab aeterna lege manare intelligantur, nec guidguam sancire guod non in ea, veluti in principio universi iuris, contineatur."

("Onima koji vladaju ne nalazi se sloboda u tome da mogu lakoumno i prema pohoti zapovijedati, što bi bilo jednako sramotno kao i spojeno s najvećom pogibelji za državu, nego snaga ljudskih zakona treba biti ovo: da se razumije kako potječu iz vječnog zakona, i da ništa ne odrede što u njemu nije sadržano kao u počelu cjelokupnog prava.")

No, ako ljudi donesu zakon koji je protivan Božjem zakonu, onda je riječ o nepravednom ljudskom zakonu.

Nepravedan ljudski zakon jest nevaljan

Papa Leon XIII. vrlo jasno ističe da je nepravedan ljudski zakon sam po sebi nevaljan i da nema snagu obvezivanja:

"Sapientissime Augustinus: (De lib. Arb. lib. I, Cap. 6, n. 11) 'Simul etiam te videre arbitror, in illa temporali (lege) nihil esse iustum atque legitimum quad non ex hac aeterna (lege) sibi homines derivarint'. Si quid igitur ab aliqua potestate sanciatur, quod a principiis rectae rationis dissideat, sitque reipublicae perniciosum, vim legis nullam haberet, quia nec regula iustitiae esset, et homines a bono cui nata societas est, abduceret."

("Vrlo mudro kaže Augustin (De libero arbitrio, lib. I, cap. 6, n. 11): 'Istodobno smatram da vidiš da u onom vremenitom [zemaljskom zakonu] ništa nije pravedno i zakonito što ljudi sebi ne izvedu iz ovog vječnog zakona'. Dakle, ako bilo koja vlast odredi nešto što odstupa od načela ispravnog razuma i što je pogubno za državu, to ne bi imalo nikakvu snagu Zakona, jer ne bi bilo pravilo pravednosti i odvraćalo bi ljude od dobra za koje je nastalo društvo.")

Opširnije izvatke iz enciklike Libertas možete pronaći u zbirci: Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.