Instrukcija "De ethica situationis" (2. veljače 1956.) - Osudom "situacijske etike" i "novog morala", papa Pio XII. osudio je i nemoral današnjih modernista

 

Riječ "aggiornamento" (tal. "podanašnjenje", "posadašnjenje") nije nastala na Drugom vatikanskom koncilu. Ovu riječ koristili su još prije tog vremena oni koji su htjeli "prilagoditi" pastoral današnjem vremenu.

Početkom 1950-ih u Milanu je osnovan Centro di Orientamento Pastorale koji svake godine organizira Nacionalni tjedan za suvremeni pastoral ili "pastoralni aggiornamento" (Settimana nazionale di aggiornamento pastorale).

Papa Pio XII. obratio se sudionicima VI. Nacionalnog tjedna u govoru 14. rujna 1956. (možete ga pronaći u Acta Apostolicae Sedis, 48, 1956., str. 699.-711.). U tom govoru, Pio XII. objašnjava razliku između dobrog prilagođavanja pastorala današnjem vremenu i zlog prilagođavanja, ili - da se tako izrazimo - razliku između "dobrog aggiornamenta" i "lošeg aggiornamenta".

Dobro prilagođavanje današnjem čovjeku bilo bi jednostavno pronaći način da današnjem čovjeku objasniš istine katoličke vjere, istine koje su potrebne za spasenje, i da ga poučiš njegovim vjerskim dužnostima. Pio XII. ističe da svećenik mora pronaći način da u prigodno vrijeme govori o tim dužnostima:

"…tako da svećenik u pastoralnoj skrbi nikada ne gubi iz vida iste teme, nego da ih u pogodno vrijeme izriče u svojim propovijedima, sjećajući se misli: Gospodin je tako činio.
Sada, među tim propisima nalazimo prije svega dužnost molitve (Lk 18, 1; Mt 7, 7); dužnost unutarnje i vanjske poniznosti uz odbacivanje svake oholosti i arogancije (Lk 14, 11; 18, 14; Mt 11, 29); dužnost samoodricanja i žrtve; dužnost vladanja nad strastima (Mt 5, 30); dužnost nošenja križa za raspetim Gospodinom (Lk 9, 23); dužnost težiti savršenstvu (Mt 5, 48); velika dužnost ljubavi prema bližnjemu, slična onoj iz prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu (Mt 22, 39); dužnost podložnosti Crkvi i Vlasti koju je Krist ustanovio (Mt 18, 17; Lk 10, 16); dužnost svetosti i nerazrješivosti ženidbe; nauk i činjenica o superiornosti i prednosti djevičanstva pred brakom (Mt 19, 3. 12); nauk o Božjem sudu i naplati svakom čovjeku prema njegovim djelima (Mt 6, 4. 6. 18; 16, 27; 25, 34-36. 41-43); nauk o neiscrpnom Božjem milosrđu u opraštanju krivnje i kazne, dok god svakomu traje vrijeme ovoga života (Lk 15, 7. 8-10; 5, 20-24; Iv 20, 23).
Sve nas to navodi da propovijedanje svećenika usporedimo s propovijedanjem Gospodina i da na taj način iz Kristova propovijedanja izvučemo najviši smjer i vrhovnu mjeru za 'pastoralno usmjerenje' i 'pastoralno podanašnjenje' ['aggiornamento pastorale']."

 

Pio XII. malo kasnije upozorava na opasnost krivog aggiornamenta, koji vidi u krivovjernim mišljenjima modernističkih teologa i takozvanoj "novoj teologiji", pa se zato u govoru prisjeća enciklike Humani generis, ističući:

"Enciklika Humani generis od 12. kolovoza 1950., De nonnullis falsis opinionibus, quae catholicae doctrinae fundamenta subruere minantur, nemalim je dijelom opovrgavanje lažnog 'usmjerenja' i 'podanašnjenja' ['aggiornamento'] teologije, filozofije i egzegeze modernim i nedovoljno utemeljenim znanstvenim strujanjima i tendencijama. Govori o neopravdanoj sklonosti prema pogrešnim filozofskim sustavima, o ustupcima na koje su se neki pokazali spremnima (evolucionizam, idealizam, imanentizam, pragmatizam, egzistencijalizam, historicizam), kao i na području teologije i egzegeze. 'Nova teologija' težila je asimilaciji u moderno doba i da katoličkom znanstveniku učini prirodnijim i lakšim da bude katolik. U stvarnosti, počelo se samovoljno ispravljati ono što je postojalo, potiskivati, mijenjati, rekonstruirati, ublažavati krutost i nepromjenjivost metafizičkih načela, precizne dogmatske definicije činiti fleksibilnijima, podvrgnuti reviziji smisao i sadržaj nadnaravnog i njegovu unutarnju strukturu, oduhoviti i osuvremeniti teologiju euharistije, renovirati i približiti suvremenoj misli i osjećaju nauk o otkupljenju, o naravi i učincima grijeha i mnoge druge točke. Sličan se pokret pokazao i na području egzegeze."

 

Osim opasnosti "nove teologije", Pio XII. upozorava i na opasnost "novog morala":

"Mišljenja Crkve o ovoj temi izložili smo u dva govora 23. ožujka i 18. travnja 1952. O bliskoj materiji, Sveta Stolica se nedavno izjasnila kroz Instrukciju Vrhovne kongregacije Svetog Oficija De "Ethica situationis" od 2. veljače, o sustavu koji dominira umovima nemalog broja ljudi, jer ima nešto fascinantno u sebi, te čiju opasnu prirodu oni jasno ne vide."

Donosim dolje prijevod cijele spomenute instrukcije De "Ethica situationis" . No, prvo trebamo pojasniti u čemu je opasnost "situacijske etike", o kojoj govori papa Pio XII. 

Što je uopće "situacijska etika"?
To ćete najlakše shvatiti na primjeru modernističke teze da preljubnici smiju primiti sv. pričest.
Stajalište današnjih modernista da osobe koje se objektivno nalaze u stanju smrtnog grijeha (npr. "civilno vjenčani") mogu pristupiti sv. pričesti, temelji se na mišljenju da se oni nalaze u "situaciji" koja opravdava njihove grijehe. Po modernističkom mišljenju, postoje "situacije" u kojima netko smije činiti u sebi zle čine, pa čak i trajno živjeti u takvom stanju, a da pritom nije počinio grijeh.

Praktički nema nijednog grijeha za koji oni ne bi mogli pronaći "situaciju" u kojoj taj grijeh prestaje biti grijeh. Tako oni kažu da postoje "situacije" u kojima ni najteže kršenje naravnog zakona nije grijeh. U stvari, oni za svakog grešnika tvrde da se nalazi u situaciji koja opravdava njegove grijehe. Neki idu i dalje, pa tvrde da grijesi uopće nisu grijesi. Bilo je i onih koji su tvrdili da ni 1% ljudi nije počinilo smrtni grijeh.
Je li onda neobično da je u zemljama poput Njemačke gotovo nestao sakrament ispovijedi? Nitko se ne ispovijeda, a svi idu na pričest.

Evo, to su rezultati "novog morala" i "nove teologije".

Modernisti vole govoriti da oni donose nešto "novo". No, oni zapravo ne donose ništa novoga, nego recikliraju pogubna učenja iz prošlosti. Riječ je o starim zabludama i herezama, koje je Katolička Crkva izričito osudila.

Stvar je jasna. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati u sebi zle čine. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati preljub. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati sodomiju. Nikakva "situacija" nikada ne može biti dopuštenje da se osobama, koje ustraju u zlu, dijele sv. sakramenti i blagoslovi.

Pročitajte u cijelosti instrukciju Svete Stolice De "ethica situationis" od 2. veljače 1956., koja zabranjuje da se nemoralna modernistička učenja predaju na teološkim fakultetima.

 Dokument u PDF-u: De "ethica situationis".

 

 

Opomene Svete Stolice o opasnostima "ekumenskog pokreta" iz 1948. i 1949. godine

 

Dobro je poznato da je papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos (1928. god.) osudio zablude ekumenizma. No, manje je poznato da je i u pontifikatu njegova nasljednika, pape Pija XII., Sveta Stolica donijela dva dokumenta koji vrlo jasno upozoravaju na zablude i opasnosti "ekumenskog pokreta".

Riječ je o upozorenju Cum compertum sit od 5. lipnja 1948. (AAS 40, 1948., str. 257.), te o instrukciji De motione oecumenica od 20. prosinca 1949. (AAS 42, 1949., str. 142.-147.).

Primijetit ćete da su se u službenim dokumentima Svete Stolice riječi "ekumenski pokret" pisale pod navodnim znakovima. Već se time daje do znanja kako je Sveta Stolica gledala taj pokret. I sam ton kojim je pisan dokument Cum compertum sit otkriva da je "ekumenski pokret" gledan kao nešto strano Katoličkoj Crkvi.

Slučaj ekumenskih skupova je zanimljiv, jer pokazuje kako su stvari, koje je Sveta Stolica nejednom strogo zabranila, postale središnja točka reformi nakon Drugoga vatikanskog koncila. Dakle, donedavne teške zloupotrebe postale su reformatorima temeljnom metodom rada. 

Od samih početaka u "ekumenskom pokretu" dobru su priliku prepoznali oni koji su htjeli mijenjati nauk Crkve. Modernisti su od svoje pojave početkom 20. stoljeća bili povezani s protestantima. Nije neobično, stoga, da su se brzo povezali i s protestantskim ekumenskim pokretom. Nemojmo zaboraviti da je ekumenizam započeo kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti. Modernistički klerici, koji su težili mijenjanju nauka Katoličke Crkve, počeli posebno nakon Drugog svjetskog rata održavati zajedničke skupove s protestantima.

Dakako, sve je to bilo protivno propisima kanonskog prava. No, modernistima to nije smetalo, jer je upravo to njihova glavna metoda za "mijenjanje nauka": uporno kršiti nauk Crkve, sve dok ga se silom ne "promijeni"... (u njihovim glavama, ne u stvarnosti).

Reakcija Svete Stolice došla je s dokumentom Cum compertum sit od 5. lipnja 1948. 

 

Kako su se gore spomenuti - nezakoniti i zabranjeni - "ekumenski skupovi" nastavili (jer su modernisti uvijek uporni u zloupotrebama), Sveta Stolica bila je prisiljena iduće godine izdati novi dokument.

Taj dokument nosi naziv "De motione oecumenica" ("O ekumenskom pokretu"), a objavljen je 20. prosinca 1949.

U njemu se govori o tome kako i pod kojim uvjetima se mogu održati sastanci katolika i nekatolika. Ukratko: na te sastanke treba poslati učene i prokušane teologe da nekatolicima objasne nauk Katoličke Crkve i da ih pozovu ili potaknu da se vrate u Crkvu.

Običnim vjernicima je u pravilu zabranjeno da sudjeluju u tim sastancima:

"Fideles autem eos conventus ne adeant, nisi obtenta venia peculiari Auctoritatis Ecclesiasticae, quae danda solummodo est iis qui bene instructi et fortes in fide cognoscantur."

("Vjernici pak neka ne polaze na ove skupove, osim ako dobiju posebnu dozvolu crkvene vlasti, koja se treba dati samo onima koji su poznati kao dobro poučeni i čvrsti u vjeri.")

 

Kad čitate ovaj dokument zapanjit će vas činjenica da je praktički svaka od temeljnih postavki "modernog ekumenizma" ovdje osuđena.

Na primjer, ekumenisti danas često ističu frazu: "treba gledati ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja" s drugim konfesijama.

No, upravo je takvo stajalište Sveta Stolica izričito osudila, nalažući biskupima:

"Pariter invigilabunt, ne, falso praetextu potius esse attendenda ea quibus coniungimur, quam ea quibus seiungimur, periculosus indifferentismus foveatur praesertim penes eos, qui minus rebus theologicis sunt instituti et minus in sua religione excitati."

("Neka jednako tako bdiju da se ne bi pod lažnim izlikama kako treba radije gledati ono što nas spaja, nego ono što nas razdvaja, poticao pogubni indiferentizam, posebno među onima koji su manje upućeni u teološke stvari i manje revni u svojoj religiji.")

Također se ne smije odvojenim zajednicama davati lažna nada da one mogu mijenjati Crkvu.

"Arcebunt quoque periculosum illum loquendi modum, quo falsae opiniones gignantur ac fallaces spes, quae nunquam impleri possunt; ex. gr. dicendo quae de dissidentium ad Ecclesiam reditu, de Ecclesiae constitutione, de Corpore Christi Mystico in Litteris Encyclicis Romanorum Pontificum traduntur non ita aestimari debere, quippe quia non omnia sint fide tenenda vel, quod peius est, in rebus dogmaticis ne Catholicam quidem Ecclesiam iam habere plenitudinem Christi, sed ab aliis eandem perfici posse."

("Neka također suzbiju onaj pogubni način govora iz kojeg se rađaju lažna mišljenja i varljive nade, koje se nikada ne mogu ostvariti; npr. govoreći da ono što se iznosi u enciklikama rimskih prvosvećenika o povratku nesjedinjenih u Crkvu, o ustroju Crkve, o otajstvenom Tijelu Kristovu ne treba tako shvaćati, jer da nije sve potrebno držati kao nauk vjere, ili - što je još gore - da u dogmatskim stvarima ni Katolička Crkva još nema puninu Kristovu, nego da je u tome drugi trebaju usavršiti.")

Druga velika opasnost jest kad se pod egidom ekumenizma relativiziraju istine katoličke vjere ili se posve prešućuju. To se pojavljuje i u obliku svojevrsne autocenzure. Na primjer, kad neki klerici ne žele govoriti o čistilištu, o štovanju svetaca, o zaslugama dobrih djela, o ispravnom nauku o opravdanju i sakramentima... kako ne bi "uvrijedili protestante". Ili, kad ne žele iznositi točan katolički nauk o izlaženju Duha Svetoga od Sina, kako se ne bi zamjerili istočnim raskolnicima.

Zato Sveta Stolica u ovom dokumentu ističe:

"Tota igitur et integra doctrina catholica est proponenda atque exponenda: minime est silentio praetereundum vel ambiguis verbis obtegendum, quod veritas catholica complectitur de vera iustificationis natura et via, de Ecclesiae constitutione, de primatu iurisdictionis Romani Pontificis, deque unica vera unione per reditum dissidentium ad unam veram Christi Ecclesiam."

("Treba, stoga, iznositi i izlagati čitavi i cjeloviti katolički nauk. Nipošto se ne smije prešutjeti ili dvosmislenim riječima prikriti što sadrži katolička istina o pravoj naravi i putu opravdanja, o ustroju Crkve, o prvenstvu jurisdikcije rimskog prvosvećenika, kao i o jedinom pravom sjedinjenju povratkom odvojenih u jednu pravu Kristovu Crkvu.")

Riječi koje su možda najvažnije u cijelom tom dokumentu glase: "extra veritatem unio vera obtineri nunquam poterit" ("izvan istine pravo se jedinstvo nikada neće moći postići").

Nažalost, istina je ekumenistima najmanje važna. Pokazalo se mnogo puta da su oni spremni odbaciti istine vjere radi "ekumenskog jedinstva".

Nakon Drugog vatikanskog koncila, ekumenski pokret se kretao u onom smjeru koji su pretkoncilski pape osudili.

Od bezbrojnih zajedničkih skupova, prilagođavanja obreda "senzibilitetima nekatolika", do razvodnjavanja pravila o mješovitim ženidbama. Zaredao je i čitav niz zajedničkih deklaracija s predstavnicima odjeljenih zajednica, koje dotiču razna područja nauka.  

No, upravo je na ovu opasnost upozorio papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos:

"Num Nos patiemur – quod prorsus iniquum foret – veritatem , eamque divinitus revelatam, in pactiones deduci? Etenim de veritate revelata tuenda in praesenti agitur."

("Zar ćemo mi trpjeti – što bi bilo posve opako – da se istina, i to božanski objavljena, svede na dogovore? Ta ovdje se radi čuvanju objavljene istine.")

To modernistima ništa ne znači. Što njima uopće znači objavljena istina?

Kod modernista se može opaziti jedna stvar koju oni nikada neće otvoreno priznati, ali koja se jasno iščitava između redaka u svim njihovim spisima i govorima... A to je da oni uopće ne vjeruju da su istine katoličke vjere objavljene od Boga. Oni smatraju da su to ljudska iznašašća, pa da se zato mogu mijenjati prema vremenu, mjestu i "kontekstu".

Nasuprot tome, uvijek moramo imati pred očima riječi sv. Pavla: "Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista." (Gal 1, 11-12)

Nauk, koji je Bog objavio, ljudi ne mogu mijenjati. 

Potrebno je, stoga, jasno poručiti modernistima i njihovoj "odvojenoj braći" da mi katolici ne smijemo, ne možemo i nećemo odstupiti ni od jednog centimetra, ni od jednog milimetra katoličkog nauka. Nećemo odstupiti ni od jedne dogmatske definicije Tridentskog koncila, ni od jedne anateme koju je Crkva izrekla u svojim najsvečanijim dokumentima.

 

Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić

 

 

Sv. Ivan Bosco je napisao mnoga poučna djela za mlade. No, među svim njegovim djelima, najveću je popularnost stekao molitvenik Il giovane provveduto (Opskrbljeni mladić).

Budući da hrvatski salezijanci očito nemaju nikakvu namjeru da ovo djelo prevedu i objave u Hrvatskoj, uzeo sam stvari u svoje ruke i priredio prijevod ovog molitvenika (prema 100. izdanju iz 1885. godine). Neka bude na internetu, da nam uvijek bude pri ruci. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.

No, recimo prvo ponešto o samom molitveniku. Prvo izdanje objavljeno je 1847. godine. U idućim desetljećima, nova izdanja izlazila su u velikim brojevima (i po više izdanja u jednoj godini). Do smrti sv. Ivana Bosca 1888. godine, objavljeno je 119. izdanja.

Nakon smrti sv. Ivana Bosca, talijanski salezijanci nastavili su objavljivati nova izdanja sve do druge polovice 20. stoljeća. Posljednje izdanje je objavljeno 1961. godine.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila više nije bilo novih izdanja. Zašto? Zato što je cijeli don Boscov molitvenik prožet tradicionalnim naukom i tradicionalnom liturgijom (više o tome malo kasnije), i kao takav nikako se ne uklapa u postkoncilski "aggiornamento".

Zašto bi oni dali mladima da čuju što don Bosco govori o tradicionalnoj liturgiji i o tradicionalnoj disciplini kršćanskog života (o čednosti, o pokori, mrtvljenju, o uvjetima za valjanu ispovijed i dostojnu pričest) - kad sami ne žele ni čuti o tome?

Naravno, još manje žele da mladi čuju što don Bosco govori o drugim religijama (o islamu, židovstvu, protestantizmu i istočnom raskolništvu) - jer bi to ugrozilo ekumenizam. Zato se danas skriva od vjernika što su sveci pisali o drugim religijama i što je Crkva uvijek naučavala o toj temi.

Danas se mladima nudi nekakva "duhovnost" bez ikakve konkretne veze sa spasenjem duše.

Don Bosco nije okupljao mlade radi zabave, nego radi spasenja njihovih duša. To je svrha molitvenika "Opskrbljeni mladić".

Molitvenik se rano proširio i izvan Italije. Još za vrijeme don Boscova života preveden je na francuski. Slijedile su i druge zapadne zemlje. No, koliko je meni poznato, nikada nije bio cjelovito preveden na hrvatski. Prevedeni su samo neki dijelovi (sedam razmatranja za svaki dan...). Ali, to je samo 1% ovog molitvenika.

Treba također naglasiti da nije svejedno koje izdanje molitvenika uzmete u ruke, jer je don Bosco u kasnijim izdanjima mijenjao pojedine rečenice u razmatranjima, pa i dodavao čitave dijelove kojih nije bilo u ranijim izdanjima. Tako je već 1851. godine dodao apologetski dijalog "Fondamenti della Cattolica Religione" ("Temelji katoličke religije") kao mali katekizam o Crkvi, koji je kasnije proširivao. Dodavao je i nove molitve, kao i oficije novih blagdana u službi večernje (npr. blagdan sv. Ćirila i Metoda).

Dakle, molitvenik se kroz godine povećavao dodavanjem novih sadržaja.

Kažem da to treba naglasiti zato što neki današnji izdavači i prevoditelji don Boscovih razmatranja koriste samo prvo izdanje iz 1847., a uopće ne uzimaju u obzir ispravke i dodatke koje je sam don Bosco unosio u tekst kod kasnijih izdanja.
Stoga, ponavljam: ja sam koristio 100. izdanje iz 1885. godine, da ne bi bilo nikakve zabune.
 

Kad smo to razjasnili, prijeđimo na sam sadržaj. Don Boscov sustav odgoja djece naziva se preventivnim sustavom, jer mu je cilj da kod djece razvije takve životne stavove koji će spriječiti da kasnije upadnu u poroke i opačine. Ako se sustav pravilno primijeni, kasnije neće biti potrebe za represivnim mjerama prema djeci.

Jedan od glavnih načina da se to postigne jest jednostavno objasniti djeci potpunu istinu o grozoti grijeha. Istina je da je grijeh doista uvreda prema Bogu. I grijeh doista izaziva vrlo teške kazne već na ovom svijetu, a još daleko više na drugom svijetu.

Stoga, čisto zdravorazumski gledano, čovjek mora uvidjeti da mu se grijeh doista ne isplati. Ne isplati se za malo prolaznog užitka na ovom svijetu izložiti se opasnosti vječnih muka u paklu. Ne isplati se! 

S druge strane, čovjek mora uvidjeti da se isplati odupirati grijesima i napastima. I ta borba donosi nagradu.

Božja objava to izričito kaže u Svetom pismu, već po onim riječima (Crkv. 31, 10) koje u Vulgati glase:

"Qui probatus est in illo, et perfectus est, erit illi gloria aeterna: qui potuit transgredi, et non est transgressus; facere mala, et non fecit."

("Tko je prokušan u njemu, i postao savršen: koji je mogao prestupiti, a nije prestupio; učiniti zlo, a nije učinio.")

Isto kaže i sv. Jakov Apostol u svojoj poslanici (Jak 1, 12), riječima koje u Vulgati glase:

"Beatus vir qui suffert tentationem: quoniam cum probatus fuerit, accipiet coronam vitae, quam repromisit Deus diligentibus se.")

("Blago čovjeku koji pretrpi [nadvlada] napast: jer kad bude prokušan, primit će krunu života, koju je Bog obećao onima koji ga ljube.")

 

Dakle, i samo odupiranje grijehu jest dobro djelo, zaslužno djelo. Čin koji donosi zasluge za nebo. Stoga, doista se isplati boriti protiv grešnih navala i odbijati napasti. To je ono što treba naučiti djecu. Ovaj svijet bi izgledao puno drugačije da su sva djeca odgojena u tom duhu.

Jedna stvar mene osobno uvijek iznova neugodno iznenadi. Kad vidim obrazovane ljude, ljude koji su završili teške fakultete, kako prostače i nečisto govore kao najgori primitivci na ulici. To je stvarno odvratno. No, to vam samo pokazuje da obrazovanje ne podrazumijeva automatski i krepostan život.

Treba imati na umu da sve te opačine redovito počinju još u dječačkoj i mladenačkoj dobi. Zato su nam potrebni sveci poput sv. Ivana Bosca, koji su spremni svoje vrijeme i trud uložiti u odgoj djece i mladih za krepostan život u skladu s katoličkim moralom.

Vidjet ćete u poukama na početku molitvenika kako don Bosco daje mladima sasvim konkretne upute za život. Dakle, to nisu samo općenite napomene (tipa: "budi dobar"), nego im govori točno što trebaju činiti, a što trebaju izbjegavati.

Među stvarima koje treba izbjegavati, posebno se ističe zlo društvo. Ovdje treba naglasiti da loše društvo nisu samo narkomani, kamatari i sitni lopovi. Riječ je o daleko širem krugu ljudi. Loše društvo su sve osobe koje javno i tvrdokorno žive u stanju smrtnog grijeha. Dakle, loše društvo su i psovači, osobe koje javno žive u priležništvu, osobe koje žive u civilnom braku, zatim formalni krivovjerci, hulitelji, nevjernici.. Sve te osobe mladi trebaju izbjegavati kako ih ne bi svojim zlim i sablažnjivim primjerima naveli na grijeh.

Ukratko, loše društvo su svi oni životni stilovi koje današnji modernisti veličaju i prema kojima kažu da trebamo biti "otvoreni".

Mladima treba jasno i glasno reći: "Ovi ljudi čine zlo. Ne smijete slijediti njihov primjer."
Kako drugačije prekinuti krug zla i grijeha, koji se prenosi zlim primjerom od starijih na mlađe?

Netko će možda prigovoriti: "Kako ćemo ih onda obratiti, ako ih izbjegavamo?" Odgovaram: Neiskusna djeca i mladi nisu misionari, niti je njihova zadaća da po službenoj dužnosti rade na obraćenju okorjelih grešnika. Postoje ljudi kojima je to posao... Druga je stvar što oni danas ne rade svoj posao.

Zadaća je mladog čovjeka prvenstveno da se sam očuva od grijeha, a to je već dovoljno težak zadatak usred pokvarenosti današnjeg svijeta. Kad bi još povrh toga mlad čovjek tražio društvo među javnim i okorjelim grešnicima, to bi većinu potaknulo da se povedu za njihovim zlim primjerima. Uostalom, to možete vidjeti svaki dan na bezbroj primjera iz svoje okoline.

Ovdje vrijede riječi iz psalma 17., koje u Vulgati glase:

"Cum sancto sanctus eris, et cum viro innocente innocens eris: Et cum electo electus eris: et cum perverso perverteris."

("Sa svetim bit ćeš svet, i s nevinim čovjekom bit ćeš nevin: i s izabranikom bit ćeš izabran: a s izopačenim čovjekom izopačit ćeš se.")

Od svih kreposti, sv. Ivan Bosco najviše ističe čistoću, kao najpotrebniju krepost za mlade ljude. Kao što kaže sv. Pavao: "Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu." (Ef 5, 5)

Zato sv. Ivan Bosco traži strogo odvajanje mladića i djevojaka. Štoviše, don Bosco izričito kaže:

"Prima di tutto fuggite la compagnia delle persone di sesso diverso. Capite bene; io voglio dire che i giovani non devono mai contrarre alcuna famigliarità con giovanette; del resto questa bella virtù si trova in grande pericolo."

("Prije svega, izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Shvatite dobro: ja hoću reći da mladići nikada ne smiju sklapati nikakve bliske odnose s djevojkama; inače će se ova lijepa krepost [čistoća] naći u velikoj opasnosti.")

 

Zato je izrazito neprimjereno kad danas moderni salezijanci (i drugi u pastoralu mladih) miješaju mladiće i djevojke. Drže ih zajedno i na pouci, i na misi, i u "druženju".

Naravno da u ljudskom životu postoji vrijeme za ženidbu (kod onih koji su se odlučili za ženidbeni stalež). No, prije tog vremena, druženje mladića i djevojaka jest iznimno opasno za čistoću. Budimo posve jasni, bilo kakve "slobodne veze", kojima nije cilj sklapanje ženidbe, apsolutno su zabranjene. Tako su, primjerice, nedopustive "srednjoškolske veze".

Osim toga, postoji još jedan važan razlog zašto je potrebno mladiće i djevojke držati strogo odvojenima, a povezan je s pojmovima sablazi i grešne prigode.

Treba znati da se čistoća ne povrjeđuje samo vanjskim grijesima bludnosti, nego i unutarnjim grijesima bludnosti (grešne misli, naslade, grešne želje...). A to se redovito javlja u kontaktu mladića i djevojaka. U najmanju ruku, stavlja ih se u situaciju da dođu pod napast za počinjenje takvih grijeha.

Uostalom, to je razlog zašto je Crkva uvijek tijekom povijesti tražila da muškarci i žene stoje odvojeno u crkvi, a pogotovo tijekom pričesti, pa i ispovijedi.

Ljudskoj naravi, koja je pokvarena istočnim grijehom i sklona na zlo, lijek se nalazi u izbjegavanju grešnih prigoda.

Ove do jučer općepoznate stvari, danas su za moderne duhovne vođe postale nešto "nepoznato".

Sv. Ivan Bosco je podigao oratorije u kojima je okupio dječake i mladiće. Imali su ujutro sv. Misu, a navečer Večernju i kompletorij (povečerje), sve točno liturgijski, na latinskom jeziku. Tijekom dana bilo je i raznih pobožnosti. Velika je važnost polagana učenju katekizma. Don Bosco stavlja naglasak na stvari koje su potrebne za spasenje duše: kako se ispravno ispovjediti i dostojno pričestiti. Poučava ih kako dobiti pojedine oproste, i to ne samo potpune, nego i djelomične oproste.

Čitamo u životopisu don Bosca kako su izgledali blagdani u oratoriju (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 107.):

"Blagdanima ujutro, čim bi se otvorila crkva, počelo je ispovijedanje, a to je trajalo do Mise, koja je bila urečena za osam sati. Ali da se zadovolje oni, koji su željeli pristupiti sv. sakramentima, često se odgađala do devet, i kasnije, jer je siromašni Don Bosko, kako veli, morao pjevati i nositi križ. Ta ujutro su njegovi pomoćnici svećenici bili zaposleni po drugim crkvama. Za vrijeme Mise nekoji bi ozbiljniji mladići pazili na drugove, a jedan bi opet vodio molitve i pripravu za svetu Pričest. Poslije Mise Sluga bi se Božji svukao i držao kratku propovijed. Najprije bi protumačio Evanđelje, a zatim bi počeo pripovijedati Biblijsku povijest i povijest Crkve. Tako je radio više od dvadeset godina. Napokon bi izišli iz crkve, malo bi se igrali, a zatim bi počela blagdanska čitanja i pjevanja, i to bi trajalo do podne. U jedan sat počela bi zabava s bućama, štulama, drvenim mačevima, a igrali bi se i drugih igara, kojima bi se vježbali u okretnosti i gimnastici. U dva i pol sata opet bi pošli u kapelu, da uče katekizam. Zatim bi izmolili treći dio krunice, a onda bi pjevali Zdravo morska Zvijezdo, Magnificat, Dixit i druge psalme i pripjeve. Za godinu dana mladići su mogli pjevati večernjicu bl. Gospe. Za tim bi vježbama držao mali govor, a pjevanje Litanija i blagoslov zaključili bi crkvenu službu."

 
Istina, imali su u slobodno vrijeme i razonode, zabave i igre. Ali, to nije bila glavna, a kamoli najvažnija stvar (kao što bi neki danas htjeli prikazati).

Više od svih igara i sportskih natjecanja, don Bosco traži od mladića da se natječu u pobožnosti. Kao što svetac kaže u molitveniku Opskrbljeni mladić:

"Napokon, svima preporučujem najveću točnost u obdržavanju pravila, tako da se natječete tko će se pokazati najpobožnijim, najčednijim i najtočnijim u vježbama pobožnosti."

Plodovi ovakvog rada bili su doista obilni. U jednoj knjizi iz 19. stoljeća navodi se da od 900 mladića u oratoriju sv. Franje Saleškog u Torinu, njih barem 100 ima kreposti poput sv. Alojzija Gonzage, a uz to još je barem 400 onih koji su po krepostima jednaki savršenim redovnicima.

Vidite kako je don Bosco preobrazio običnu djecu s ulice u svete ljude. Prije susreta s don Boscom, neki od tih mladića su se jedva znali prekrižiti, a on ih je preobrazio u ljude dubokog duhovnog života. Kako su nam danas potrebni ljudi poput sv. Ivana Bosca...

Iz don Boscovih oratorija potekla su brojna svećenička i redovnička zvanja. Čak se tvrdi da je u ono vrijeme većina župnika u sjevernoj Italiji potjecala iz don Boscovih oratorija, te da salezijanske kuće daju polovicu, a ponegdje i tri četvrtine osoblja u sjemeništima Pijemonta i Lombardije.

To je primjer pravog i uspješnog pastorala mladih, koji daje konkretne rezultate.

Nije glavno pitanje: "Kako pod svaku cijenu privući što više mladih?", nego: Kako one koji su već sada ovdje naučiti kreposnom životu? Nije bit u privlačenju masa, nego u dobrom odgoju onih koji su ti povjereni.

S tim u vezi, treba postaviti pitanje: U čemu je tajna uspjeha sv. Ivana Bosca?
Odgovor glasi: u posve nadnaravnom pogledu na svijet i život.

O čemu don Bosco najviše govori mladima? Odgovor glasi: o smrti i o paklu.

O smrti je potrebno govoriti i djeci kako bi se već od najranije dobi počela pripremati za taj trenutak o kojem ovisi čovjekova vječnost.
Zašto danas velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih? Zato što se nisu tijekom svojeg života pripremali za smrt. Zato što im nitko nije govorio ni na vjeronauku ni u propovijedima da se trebaju pripremati za trenutak smrti. Nadalje, zato što ih nitko nije učio što trebaju činiti ako se nađu u smrtnoj opasnosti.

Razmislite malo sljedećoj činjenici: Opskrbljeni mladić je molitvenik za mlade, a don Bosco je u taj molitvenik uvrstio i liturgijski obred sprovoda, uključujući i obred sprovoda male djece (prema tradicionalnom Rimskom obredniku). Već time govori mladima o blizini smrti. Don Bosco uvijek upozorava mlade da o smrti ne smiju razmišljati kao nekom dalekom događaju, koji ih čeka u dubokoj starosti, nego da ih smrt može zateći u bilo kojoj fazi života. Zato čovjek uvijek mora biti spreman na smrt, bez obzira na to je li star ili mlad.

Pogledajte malo oko sebe: koliko mladih ljudi umire iz raznih razloga (prometna nesreća, bolest...). Ovdje nije pitanje zašto umiru, nego kako umiru. Jesu li umrli u stanju posvetne milosti ili u stanju smrtnog grijeha?
Tako dolazimo do druge teme o kojoj don Bosco često govori: tema pakla.

O paklu je potrebno govoriti kako bi mladi čovjek znao čega se treba najviše čuvati i što treba svim snagama izbjeći.
Netko će se možda začuditi: Zašto don Bosco mladima tako detaljno opisuje strašne muke u paklu?
Upravo zato kako bi ih izbjegli.

Dovoljan je samo jedan smrtni grijeh da čovjek otiđe na vječne muke u pakao, jer već jedan jedini smrtni grijeh čovjeka u potpunosti lišava posvetne milosti.

Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha može se reći: Uzalud je živio. Uzalud je živio, jer nije postigao cilj radi kojega je stvoren.
Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha, vrijedi ono što je sam Gospodin rekao o Judi Iškariotskom: "Tomu bi čovjeku bilo bolje da se ni rodio nije." (Mt 26, 24)

Osuđenike u paklu najviše muči upravo ta spoznaja da su promašili svrhu radi koje su stvoreni i da su zauvijek odbačeni od Boga i zauvijek isključeni iz Kraljevstva nebeskog (poena damni). Osim toga, oni imaju i kaznu osjetila (poena sensus), tj. sva njihova osjetila - vid, sluh, okus, opip - trpe neizrecive patnje i bolove. I to zauvijek, bez prestanka.

Imajući to u vidu, kršćanin treba uložiti sve snage da izbjegne "ovo mjesto muka" (Lk 16, 28).

Postoji još jedan razlog zašto je izrazito važno propovijedati o paklu: da se u vjernicima potakne plodonosno kajanje za grijehe.
Naime, kako bi sakrament ispovijedi bio valjan, pokornik mora imati nadnaravno kajanje, to jest, njegovo pokajanje treba imati nadnaravni motiv: ili ljubav prema Bogu (savršeno pokajanje) ili barem strah od pakla (nesavršeno pokajanje).

Za valjanost sakramenta ispovijedi nije dovoljno samo naravno kajanje, tj. kajanje samo iz naravnih motiva (npr. sramota pred ljudima, bolest itd.). Na primjer, ako se netko kaje za bludni grijeh samo zato što je dobio spolnu bolest: takvo kajanje nije dovoljno za valjanu ispovijed. Ili, na primjer, narkoman koji se kaje samo zato što je zbog droge izgubio novac i zdravlje, a ne kaje se zato što je grijehom uvrijedio Boga; nema nadnaravno kajanje, nego samo naravno kajanje - a ono nije dovoljno za valjanu ispovijed.

Dakle, motiv kajanja treba biti nadnaravan, a ne samo naravan. Razumijete li? Pokornik se na ispovijedi treba kajati ne zato što se grijehom osramotio pred ljudima, izgubio novac ili zarazio nekom bolešću, nego zato što je grijehom uvrijedio Boga, izgubio raj, a zaslužio pakao. Ponavljam: nadnaravno kajanje je nužno za samu valjanost sakramenta ispovijedi.

Zato je vrlo važno da svećenici često propovijedaju o paklu, kako bi u vjernicima potaknuli nadnaravno kajanje za grijehe. I zato možemo reći da modernistički propovjednici, koji ne žele govoriti o paklu, nanose ogromnu štetu vjernicima. Isto tako, ogromnu štetu vjernicima nanose i modernistički pseudoteolozi koji negiraju tradicionalni nauk Crkve o paklu. Ti heretici prvo dovode sami sebe u veliku opasnost, a zatim i sve one koji padnu pod njihov otrovni utjecaj.

Potrebno je točno i često govoriti o paklu.
U don Boscovim meditacijama tema pakla čini barem 85% razmatranja. To vam dovoljno govori o važnosti ove teme.

 

A sad nekoliko napomena o molitvama. Don Bosco donosi mnoge molitve na latinskom jeziku, koje najčešće ne prevodi na narodni jezik. To nije bilo potrebno, jer su mladići u salezijanskim zavodima ozbiljno učili latinski jezik. Ne samo da su učili gramatiku jezika, nego su proučavali i kršćanske latinske pisce.

Čitamo u životopisu sv. Ivana Bosca (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 226.):

"Don Bosko je duboko bio uvjeren, da bez kršćanske škole nije moguće imati iskrenu, uvjerenu katoličku mladež. Zato se dao na izdavanje kršćanskih latinskih klasika, pa je naložio, da se u svim klasičnim salezijanskim školama svake sedmice drži predavanje o jednom latinskom kršćanskom autoru."

Dakle, momcima u salezijanskim zavodima nisu bili potrebni usporedni prijevodi teksta na narodnom jeziku. No, danas su takvi prijevodi većini ljudi potrebni. Stoga, ja sve molitve koje don Bosco donosi samo na latinskom jeziku, donosim dvojezično: usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku.

Na primjer, svakodnevnu molitvu na čast sv. Franje Saleškog (po kojem je salezijanski red dobio ime) u molitveniku Opskrbljeni mladić sv. Ivan Bosco donosi ovako:

 

 Ja donosim molitvu usporedno u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu...

 

Tako je postupljeno kod svih molitava na latinskom jeziku.

Vidjet ćete u molitveniku mnoga obilježja karakteristična za rimsku liturgiju prije reformi sv. Pija X. iz 1911. i pape Pija XII. iz 1955. godine.

Ovo je najvidljivije u rasporedu blagdana. Naime, prije reforme sv. Pija X., mnogi su se noviji blagdani slavili u nedjelju, tako da su izvorni nedjeljni misni obrasci ponešto pali u drugi plan (posebno nedjelje po Duhovima i nedjelje po Bogojavljenju). Jedan od glavnih ciljeva reforme sv. Pija X. bilo je vratiti nedjeljama nekadašnje časno mjesto.

U tom dijelu, reforma sv. Pija X. bila je zapravo vrlo konzervativna, jer obrasci za nedjelje u tradicionalnoj misi zaista jesu jedan od najstarijih dijelova rimskog obreda. I trebalo im je vratiti dužno mjesto.

No, reforma časoslova sv. Pija X. nije možda bila toliko sretna. Mnoge stare antifone zamijenjene su novima. A i novi raspored tjednog psaltira predmet je rasprava u tradicionalnim krugovima sve do današnjih dana.

Međutim, ove reforme nisu toliko zahvatile večernju koliko jutarnju i manje časove. Zato će večernja, kako je donosi don Bosco, biti upotrebljiva i danas - dakako, mutatis mutandis. U bilješkama ispod teksta navodim razlike u odnosu na časoslov sv. Pija X. i ostale reforme u 20. stoljeću (prije Drugog vatikanskog koncila).

Napomenuo bih još samo jednu stvar. Don Bosco je uvrstio i blagdane koji su karakteristični za grad Torino i Torinsku nadbiskupiju, npr. blagdan Svetog Platna, kojim se štuje Torinsko platno. Nemojmo zaboraviti da je don Bosco bio svećenik Torinske nadbiskupije. Lokalna torinska tradicija imala je velik utjecaj na njegovu duhovnost, a on ju je na neki način prenio na cijeli salezijanski red. 

E sad, ovi lokalni torinski blagdani imaju i vlastite himne u časoslovu. Koliko je meni poznato, nitko ih nije preveo na hrvatski prije mene, pa sam morao uzeti i taj zadatak. Stoga, molim vas da mi oprostite ako moji prijevodi ovih himana nisu pjesnički najbolje dotjerani. Prevoditi pjesme nije isto što i prevoditi prozne tekstove, jer pjesme imaju određenu metriku, takt, rime itd. Pjesme treba ne samo prevesti, nego i "prepjevati". Ja nisam pjesnik, niti imam neki poseban glazbeni talent. No, najvažnije je da čitatelj shvati što točno govori latinski izvornik himna. Po mojem mišljenju, to je važnije od bilo kakve stilske ljepote. Uostalom, nijedan prijevod ne može prenijeti ljepotu latinskog izvornika.


Zaključujem ovim riječima: Sigurno ste mnogo puta slušali i čitali o sv. Ivanu Boscu. No, sada imate priliku vidjeti iz prve ruke što je don Bosco osobno pisao: kako je učio mlade, koje je pouke posebno naglašavao, koje je molitve i pobožnosti promicao.

Stoga, preuzmite molitvenik: Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić.