Dužnosti prema Bogu važnije su od svih drugih dužnosti

Možda ste primijetili da je na internetu dostupan jedan od prvih životopisa fra Ante Antića: Dr. Natko Faranetić - Svjetlo u tami - kratki životopis fra Ante Antića.

Tiskan je 1969. godine: dakle, samo četiri godine nakon Antićeve smrti. Mislim da bismo trebali obratiti pozornost na tri stvari iz te knjige: kako je Antić ispovijedao i vodio duše, kako je izvršavao svoje svećeničke i redovničke dužnosti, te njegove pokore i mrtvenja.

O ispovijedanju i duhovnom vodstvu najzanimljivije je ono što čitamo na str. 20.-23.

U vršenju dužnosti, sluga Božji je isticao da su dužnosti prema Bogu važnije od svih drugih dužnosti (str. 25.- 26.).

I treća stvar, o mrtvenju, čuvanju očiju i odvojenosti od svega ovozemaljskoga i prolaznoga (str. 18.-19.).

Kad čitamo pisma fra Ante Antića, vidimo da je on sve to tražio i od drugih redovnika, kojima je bio duhovni vođa. O tome sam pisao u postu: Fra Ante Antić: "Sve milosti koje nam Gospodin daje, milosti su za borbu, za trud, a ne za mir.".

Biskup je apelirao da se čim prije obnovi naša tradicija i običaji

Kraj srpnja je posebno vrijeme za Šibensku biskupiju. Tada se slave tri važne šibenske svetkovine: sv. Jakov, sv. Kristofor i sv. Ana. A oko tog vremena su i drugi sveci, veoma štovani u puku, kao sv. Ilija.

Kao i mnoge druge biskupije, i Šibenska biskupija ima svoje vlastite obrasce misa i oficija u časoslovu za spomendane njezinih svetaca zaštitnika, te za ostale značajne dane koji su posebno važni za biskupiju.

Na internetu je dostupno izdanje vlastitih misa Šibenske biskupije iz 1860. godine, ovdje: Proprium missarum de sanctis pro dioecesi Sibenicensi.

Iz iste godine je i dodatak časoslovu s posebnim svetačkim oficijima za Šibensku biskupiju: Proprium sanctorum pro dioecesi Sibenicensi.

Izdani su po odobrenju pape bl. Pija IX., na posebnu zamolbu šibenskoga biskupa Petra Dujma Maupasa (koji je kasnije postao zadarskim nadbiskupom).
U Šibenskoj biskupiji posebno su se svečano slavili spomendani sv. Jakova, sv. Kristofora i sv. Mihovila Arkanđela, koji su imali i svoje osmine.

Jučer je bio sv. Kristofor, pa stavljam pred vas obrasce za taj blagdan iz gore navedenih knjiga.



Misa za spomendan sv. Kristofora nalazi se u Proprium Missarum na str. 23.-24.

Ovdje također vidite i misu za blagdan sv. Ilije,  koji se u Šibenskoj biskupiji slavio 30. srpnja. No, o tome više malo kasnije.


U dodatku časoslovu, oficij sv. Kristofora se nalazi na str. 111.-114.

 


O životu sv. Kristofora, kao i o širenju njegovog štovanja po cijelom kršćanskom svijetu, možemo dosta saznati u čitanjima II. nokturna, koja prenosim u cijelosti...

IV. čitanje opisuje glavne podatke o sv. Kristoforu:

"Christophorus in Lycia, Decio imperatore, pro catholica fide fortiter dimicavit. Fama est milites circiter ducentos, qui ad sanctum Christophorum confessorem comprehendendum missi fuerant, visis miraculis in Christum credidisse, ejusdem divinitatem confessos ac demum capite plexos fuisse, quod et vetustissimis monumentis confirmatur. Illud certo constat, Nicetam et Aquilinam sancti Christophori praedicatione ad Christum conversas, mox cervicibus datis, martyrii palmam accepisse. Christophorus igitur, cum vere Christum, ut nomine ipso praesignabat, in corde et in ore portasset, virgis ferreis attritus et a flammae aestuantis incendio Christi virtute servatus, ad ultimum sagittarum ictibus confossus, martyrium capitis obtruncatione complevit."

("Kristofor se u Liciji, za vrijeme carevanja Decija, snažno borio za katoličku vjeru. Priča se da su oko dvjesto vojnika, koji su bili poslani da uhvate Kristofora ispovjednika, vidjevši čuda, povjerovali u Krista i ispovijedili njegovo božanstvo, i naposljetku su im odsječene glave, što potvrđuju i najstariji dokumenti. Ovo sigurno stoji: da su Niceta i Akvilina, propovijedanjem sv. Kristofora, obraćene Kristu, i ubrzo pruživši vrat, primile palmu mučeništva. Kristofor je stoga, jer je zaista Krista, kao što naznačuje njegovo ime, nosio u srcu i u ustima, izudaran željeznim štapovima i sačuvan Kristovom snagom od gorućega ognja, naposljetku izboden strijelama, dovršio svoje mučeništvo odsjecanjem glave.")

V. čitanje govori o širenju štovanja sv. Kristofora:

"Eo tempore Christophori nomen apud omnes ferme cum orientis, tum occidentis Ecclesias magno in honore esse coepit. Quamobrem aedes et arae quae cultum ejus testarentur, pluribus et oppidis et vicis excitatae et dedicatae fuerunt; item sodalitia et coenobia constituta. Nam populi qua bello, qua peste, aliave calamitate afflicti, quum ad beati Christophori praesidium confugissent, praesentissimum invicti martyris patrocinium, saepius experti sunt. Sacra ejus lipsana in varias catholici orbis plagas asportata, magnam habent venerationem, Sibenici praesertim (quod est Dalmatiae oppidum) ubi pes et crus sinistrum cum femore simul adhaerente religiose adservantur."

("U ono se vrijeme ime Kristoforovo počelo veoma častiti u gotovo svim crkvama kako istoka, tako i zapada. Zbog toga su hramovi i žrtvenici, koji svjedoče o njegovom štovanju, posvećeni u mnogim gradovima i selima; isto tako ustanovljena su društva i samostani. Naime, narodi koji su pogođeni bilo ratom, bilo kugom ili nekom drugom nesrećom, kad bi se utekli zaštiti blaženoga Kristofora, često bi iskusili izvrsnu obranu nepobjedivoga mučenika. Njegove svete moći prenošene kroz mnoge strane katoličkoga svijeta, izuzetno su čašćene, osobito u Šibeniku (koji je grad u Dalmaciji) gdje se pobožno čuvaju stopalo i lijeva potkoljenica s bedrom koje se zajedno drže.")

VI. čitanje govori kako su relikvije sv. Kristofora dospjele u Šibenik:

"Quas quidem insignes reliquias anno millesimo quadringentesimo quinquagesimotertio, quam Mahomedes Constantinopolim expugnaret, inter direptionem captae urbis sublatas, presbyter quidam graecus Sibenicum transtulit, riteque recognitas et in cathedrali ecclesia honorifice conditas, tanta deinceps religione Sibenicenses venerati sunt, ut alterum civitatis patronum sibi delegerint beatum Christophorum. Ipse vero invictissimus martyr novos clientes suae fidei comissos innumeris beneficiis cumulavit. Quorum ut perennis extaret memoria, Pius IX. pontifex maximus anno pontificatus sui duodecimo, officium proprium et missam sub ritu duplici primae classis cum octava Sibenicensi dioecesi benigne concessit."

("Koje su naime sjajne relikvije godine tisuću četiristo pedeset i treće [1453.], kad je Mehmed osvojio Carigrad, izvučene usred pljačkanja zauzetoga grada; neki ih je grčki svećenik odnio u Šibenik, i nakon što su pravilno utvrđene i časno pohranjene u katedralnoj crkvi, tolikom su ih potom pobožnošću štovali Šibenčani, da su za drugoga zaštitnika grada izabrali blaženoga Kristofora. A sam je nepobjedivi mučenik nove štićenike koji su povjereni njegovoj brizi, obdario nebrojenim darovima. Kako bi ovome ostao trajan spomen, vrhovni je svećenik Pio IX. dvanaeste godine svoga pontifikata, dobrostivo udijelio Šibenskoj biskupiji vlastiti oficij i misu dvostrukoga obreda prvog razreda s osminom.")

Evo tih čitanja II. nokturna u originalu... str. 112.

Nakon oficija sv. Kristofora, dolazi oficij sv. Ilije, koji se u Šibenskoj biskupiji, kao što sam rekao, slavio 30. srpnja.

Spomenimo prvo da je sv. Ilija uvijek bio jedan od najviše štovanih svetaca u puku.

Crkva sv. Ilije u Kljacima

Mislim da je korisno upoznati oficij sv. Ilije, jer su njegove molitve i čitanja uvelike oblikovale način razmišljanja o tome svecu. Tek ćemo tada shvatiti što su svećenici nekada propovijedali o svetom proroku.

U šibenskom dodatku časoslovu iz 1860., oficij sv. Ilije dolazi na str. 114.-122.
Jedan je od dužih oficija u toj knjizi.

Vidite da u antifonama i molitvama dominiraju motivi revnosti sv. Ilije, npr. početna antifona u prvoj večernjoj:

"Zelo zelatus sum pro Domino Deo exercituum, quia dereliquerunt pactum tuum filii Israel"
("Gorljivošću sam izgarao za Gospodina Boga nad vojskama, jer su napustili savez tvoj sinovi Izraelovi")

Ili, na primjer, izraz iz kapitula (Eccl. 48, 1-2):

"Surrexit Elias Propheta quasi ignis et verbum ipsius quasi facula ardebat. Qui induxit in populos famem et irritantes illum invidia sua pauci facti sunt."
("Usta prorok Ilija kao oganj i riječ mu je plamtjela kao buktinja. On je izveo glad na narode i smanjen je broj onih koji su ga uznemiravali svojom zavišću.")

Drugi motiv koji je snažno izražen u ovom oficiju je ponovni dolazak sv. Ilije prije kraja svijeta. Tako je i antifona za Magnificat uzeta iz knjige proroka Malahije gdje se o tome govori (Mal 3, 23-24):

"Ecce ego mittam vobis Eliam Prophetam antequam veniat dies Domini magnus et horribilis, et convertet cor patrum ad filios, et cor filiorum ad patres eorum."
("Evo, ja ću vam poslati Iliju Proroka prije nego dođe dan Gospodnji velik i strašan, i on će obratiti srce otaca k sinovima i srce sinova k ocima njihovim.")

Navedeni motivi dominiraju i u čitanjima II. i III. nokturna. Naime, tu se čita što su o sv. Iliji pisali crkveni oci: sv. Epifanije, sv. Izidor Seviljski i sv. Ivan Zlatousti.

Posebno nam privlači pozornost VI. čitanje gdje sv. Izidor Seviljski govori o dolasku sv. Ilije prije kraja svijeta (izvadak iz Izidorovog djela "De ortu et obitu patrum"):

"Post haec igneo curru in coelum raptus ascendit, venturus, iuxta Malachiam prophetam, in fine mundi, praecursurus Christum, annuntiaturus ultimum ejus adventum cum magnis virtutibus prodigiisque signorum, ita ut bellum gerat Antichristus adversus eum et Henoch, qui cum eo venturus est, et occidet eos. Cadavera vero eorum tribus diebus et sex horis in plateis insepulta jacebunt. Dehinc suscitati a Domino, regnum Antichristi plaga magna percutient. Post haec veniet Dominus et interficiet Antichristum gladio oris sui et eos qui adoraverunt eum, et regnabit Dominus cum omnibus sanctis in aeternum."

("Nakon toga je [sv. Ilija] uzet u ognjenim kolima uzašao na nebo, kako bi došao, prema proroku Malahiji, na kraju svijeta kao prethodnik Kristov, koji će navijestiti njegov posljednji dolazak s velikim čudima i znamenjima, tako da će Antikrist voditi rat protiv njega i Henoka, koji će doći zajedno s njime; i ubit će ih. Njihova će tijela ležati nepokopana na ulici tri dana i šest sati. Zatim će uskrišeni od Gospodina, udariti kraljevstvo Antikristovo velikom nesrećom. Nakon toga, doći će Gospodin i ubiti Antikrista mačem svojih usta i one koji su mu se klanjali, i kraljevat će Gospodin sa svima svetima zauvijek.")

Evo tog čitanja u oficiju...

Mislim da ste po ovim izvacima mogli dobro razumjeti značaj oficija sv. Ilije.

Vratimo se sad na početak. Zadnji tjedan srpnja je doista bio veliko vrijeme u šibenskom kraju.
No, danas nema baš puno ljudi koji se sjećaju nekadašnjih vanjskih proslava i procesija za blagdane sv. Jakova i sv. Kristofora.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poslijeratno olovno vrijeme komunizma, sve je nekako zamrlo. Proslave su ograničene u zidove crkava. Tako je ostalo do danas.

Ako želimo znati kako su nekad izgledale proslave šibenskih zaštitnika, moramo posegnuti za novinskim izvješćima iz vremena prije Drugoga svjetskog rata. U njima vidimo da se još prije rata počeo sve više i više gubiti osjećaj za svečanost u proslavi ovih blagdana. Jedan od razloga je bilo to što su ti blagdani obično bili radnim danom, zbog čega mnogi ljudi nisu mogli u crkvu.

Tadašnji šibenski biskup Jerolim Mileta nastojao je postići da to budu neradni dani u gradu Šibeniku, a i na druge je načine radio na obnovi njihove stare slave.

Unatoč svim teškoćama, vidimo da su se tada još uvijek šibenski zaštitnici obilježavali veoma svečano.
Evo, najava proslave sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora u šibenskom tjedniku Katolik, 24. srpnja 1938. (br. 30.).

Zatim imamo primjer proslave iz godine 1940. godine (Katolik, 8. kolovoza 1940.).
Po članku vidimo da je biskup Mileta bio zabrinut oko gubljenja tradicije u proslavi šibenskih svetaca-zaštitnika.
Kako kaže izvješće, biskup Mileta je "apelirao na kršćansku i građansku svijest vjernika da se čim prije obnovi stara naša slava i običaji".

 

Vladari mogu služiti Bogu, jedino tako da zabrane sve ono što je protivno Božjim zapovijedima

Šteta je što se danas na pravnim fakultetima pod predmetom rimsko pravo uči gotovo isključivo o rimskom privatnom pravu, dok se rimsko javno pravo samo usput dotakne (u onoj mjeri u kojoj je povezano s privatnim pravom). Mislim da bi studentima mnogo koristilo da više nauče o javnom pravu rimske države - dakako, ne iz cijelog razdoblja rimske povijesti, nego iz onog vremena kad su Rimskim Carstvom vladali kršćanski carevi (313.- 476. godine, i kasnije na Istoku).

Bilo bi lakše da se kao nekada (osobito prije 1945. godine) veći naglasak stavlja na studiranje velike Justinijanove kodifikacije rimskog prava (Corpus iuris civilis), koju su studenti proučavali u izvornom latinskom jeziku (koji su morali perfektno govoriti). Budući da se pravni sustavi zemalja kontinentalne Europe velikim dijelom temelje na rimskom pravu, generacijama i generacijama pravnika (još od srednjovjekovnih glosatora) osnova pravnog studija bilo je proučavanje Justinijanove kodifikacije, koja se sastoji od četiri dijela: Codex Justinianus, Digestae, Institutiones i Novellae (sve zajedno kasnije nazvano Corpus iuris civilis).

Nas ovdje zanima odnos rimske države prema vjeri, a o tome govori prvi dio Justinijanove kodifikacije, Codex Justinianus, zbirka carskih konstitucija koje su vrijedile u trenutku njegova izdavanja. Do nas je došlo njegovo drugo izdanje iz 534. godine (Codex repetitae praelectionis).

Prvo što bi studenti vidjeli, kad bi otvorili prvu stranicu Justinijanovog kodeksa bio bi naziv prvog titula:

"De summa Trinitate et de fide catholica et ut nemo de ea publice contendere audeat"
("O vrhovnom Trojstvu i o katoličkoj vjeri, i da se nitko ne usudi o njoj javno prepirati")

Corpus iuris civilis, 1892. god, str. 5.

Na početku vidimo odredbu cara Teodozija iz 380. godine kojom se katolička vjera proglašava jedinom državnom vjerom u Carstvu:

 "Cunctos populos, quos clementiae nostrae regit temperamentum, in tali volumus religione versari, quam divinum Petrum Apostolum tradidisse Romanis religio usque ad nunc ab ipso insinuata declarat quamque pontificem Damasum sequi claret et petrum Alexandriae episcopum virum apostolicae sanctitatis, hoc est ut secundum apostolicam disciplinam evangelicamque doctrinam Patris et Filii et Spiritus Sancti unam deitatem sub pari maiestate et sub pia Trinitate credamus."

("Želimo da svi narodi, nad kojima vlada blagost naše umjerenosti, borave u takvoj vjeri, koju je vjeru sveti Petar Apostol predao Rimljanima, koju je on uveo a razglašava se sve do danas, i koju prvosvećenik Damaz pojašnjava da treba slijediti, i Petar, biskup Aleksandrije, čovjek apostolske svetosti; to jest, da prema apostolskoj disciplini i evanđeoskom nauku vjerujemo u Oca i Sina i Duha Svetoga jedno božanstvo pod jednakim veličanstvom i blaženim Trojstvom.")

Vidimo da se spominje uloga papa u prenošenju prave vjere, od sv. Petra do tadašnjeg pape Damaza. Naglašava se da je sv. Petar "predao vjeru Rimljanima".
Odmah nakon toga slijedi odredba koja zabranjuje krivovjerje:

"Hanc legem sequentes christianorum catholicorum nomen iubemus amplecti, reliquos vero dementes vesanosque iudicantes haeretici dogmatis infamiam sustinere, divina primum vindicta, post etiam motus nostri, quem ex caelesti arbitrio sumpserimus, ultione plectendos."

("Slijedeći ovaj zakon, naređujemo da se prihvati ime kršćana katolika, a osuđujući ostale, bezumne i mahnite koje stiže sramota heretičkog učenja, da ih udari kazna, prvo Božje odmazde, a zatim također i po našoj odluci, koju smo primili po nebeskom dopuštenju.")

Spomenimo ovdje da su se pravovjerni kršćani od najstarijih vremena zvali katolicima, upravo da se razlikuju od raznih krivovjernih sekti koje su također sebe nazivale "kršćanima".

U dijelu Justinijanovog kodeksa 1.5.0.-1.5.22., navode se izvaci iz dekreta raznih careva od 326. do 531. godine koji propisuje kazne za krivovjerje.

Prvo se navodi odredba cara Konstantina iz 326. godine (CJ.1.5.1.):

"Privilegia, quae contemplatione religionis indulta sunt, catholicae tantum legis observatoribus prodesse oportet. haereticos non solum his privilegiis alienos esse volumus, sed et diversis muneribus constringi et subiici."

("Povlastice koje su dopuštene s obzirom na vjeru, trebaju koristiti jedino sljedbenicima katoličkoga zakona. Heretici ne samo da želimo da budu otuđeni od ovih povlastica, nego i da ih se obveže i podvrgne raznim teretima.")

Ova odredba jasno daje do znanja da se sloboda koju je car Konstantin dao kršćanima odnosi samo na katolike (pravovjerne kršćane), a ne i na razne krivovjerne sekte, čija su učenja odstupala od nauka Crkve.

Zatim slijedi odredba careva Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija iz 379. godine (CJ.1.5.2pr.):

"Omnes vetitae legibus et divinis et imperialibus constitutionibus haereses perpetuo conquiescant et nemo ulterius conetur quae reppererit profana praecepta vel docere vel discere: ne antistites eorundem audeant fidem insinuare, quam non habent, et ministros creare, quod non sunt: ne per coniventiam iudicantium omniumque, quibus per constitutiones paternas super hoc cura mandata est, eiusmodi audacia neglegatur et crescat."

("Neka sva krivovjerja koja su zabranjena i božanskim i carskim uredbama zauvijek zašute, i neka nitko odsada ne pokuša opaka učenja koja nađe bilo poučavati bilo učiti: i neka se njihovi poglavari ne usude pretvarati da imaju vjeru koju nemaju i postavljati službenike, koji to nisu; da ne bi zbog nepažnje sudaca i svih kojima je uredbama povjerena briga oko ovoga, ovakva drskost bila zanemarena i narasla.")

Isti carevi u nastavku daju i svoju definiciju heretika:

"Haereticorum autem vocabulo continentur et latis adversus eos sanctionibus debent succumbere, qui vel levi argumento iudicio catholicae religionis et tramite detecti fuerint deviare." 

("Izrazom heretika obuhvaćeni su i predviđenim sankcijama treba postupati protiv onih koji budu uhvaćeni da čak i zbog lakih razloga odstupaju od katoličke vjere i lutaju stranputicom.")

Zatim slijedi odredba careva Arkadija i Honorija iz 396. godine koja propisuje da su heretici dužni predati Katoličkoj Crkvi sve svoje zgrade u kojima se okupljaju (CJ.1.5.3pr.):

"Cuncti haeretici procul dubio noverint omnia sibi loca adimenda esse, sive sub ecclesiarum nomine teneantur sive diaconica appellantur vel etiam decanica, sive in privatis domibus vel locis huiusmodi coetibus copiam praebere videantur: his aedibus vel locis privatis Ecclesiae Catholicae vindicandis."

("Neka svi heretici znaju bez dvojbe da im imaju biti oduzeta sva mjesta, bilo da ih drže pod imenom crkava bilo da ih nazivaju diakonikonima ili također dekanikonima, bilo da pružaju priliku za okupljanje u privatnim kućama ili sličnim mjestima: neka ovi hramovi ili privatna mjesta budu prisvojeni Katoličkoj Crkvi.")

Car Honorije drži zastavu s natpisom: "In nomine Christi vincas semper"

Nakon toga, navodi se odredba iz 407. godine protiv manihejaca. Manihejstvo je proglašeno javnim zločinom ("publicum crimen"), a manihejcima su oduzeta sva građanska prava. To je objašnjeno činjenicom da je zločin protiv prave vjere, katoličke vjere, istovremeno i uvreda protiv svih ljudi.

Zatim trebamo istaknuti odredbu cara Teodozija II. iz 428. godine, u kojoj se izrijekom nabrajaju razne heretičke skupine, kojima se zabranjuje pravo okupljanja i molitve u rimskoj državi (CJ.1.5.5pr.):

"Ariani et macedoniani, pneumatomachi et apollinariani et novatiani sive sabbatiani, eunomiani, tetraditae sive tessarescaedecatitae, valentiniani, papianistae, montanistae seu priscillianistae vel phryges vel pepuzitae, marcianistae, borboriani, messaliani, eutychitae sive enthusiastae, donatistae, audiani, hydroparastatae, tascodrogitae, batrachitae, hermeieciani, photiniani, pauliani, Marcelliani, ophitae, encratitae, apotactitae, saccophori et, qui ad imam usque scelerum nequitiam pervenerant, manichaei nusquam in romano solo conveniendi orandique habeant facultatem."

("Arijanci i makedonijanci, pneumatomasi i apolinijarijanci i novacijanci ili sabacijanci i eunomijevci, tetraditi ili tesarescedekatiti, valentinijanci, papijanisti, montanisti ili priscilijanisti ili frigi ili pepuziti, marcijanisti, borborijanci, mesalijanci, eutihovci ili entuzijasti, donatisti, audijanci, hidroparastati, taskodriti, batrahiti, hermijecijanci, focijanci, paulijanci, marcelijanci, ofiti, enkratiti, apotaktiti, sakofori i koji su stigli do takve razine zločina, manihejci, neka nikada nemaju na rimskom tlu dozvolu za okupljanje i molitvu.")

Malo kasnije vidimo naredbu careva Teodozija II. i Valentinijana III. iz 435. godine, koja zabranjuje čitanje i samo posjedovanje knjiga herezijarha Nestorija, te naređuje da se svi primjerci njegovih knjiga skupe i javno spale (CJ.1.5.6.1).

Iz svega ovoga vidimo da sva ona stara krivovjerja nisu bila poražena samo snagom propovijedanja, već i silom državne vlasti. No, to dvoje - propovijedanje i državna sila - nisu u suprotnosti jedno s drugim. Oboje su legitimna sredstva u istoj borbi za spasenje duša.
To je odlično objasnio veliki crkveni naučitelj sv. Augustin u svom čuvenom pismu Bonifaciju, tribunu i vojnom zapovjedniku u tadašnjoj rimskoj Africi, spisu koji je šire također poznat i pod nazivom De correctione Donatistarum. Sve što ću u nastavku ovoga teksta citirati od sv. Augustina, iz tog je djela (koje je inače vrlo važno za razumijevanje katoličke države).

Propovijedanje i državni zakoni - dva sredstva, isti cilj

Svaki vjernik se bori sa sredstvima koja ima na raspolaganju. Svećenici propovijedanjem katoličkog nauka, a vlastodršci donošenjem zakona koji pogoduju vjeri:

"Sicut ergo Apostolus dicit: 'Infatigabiles cum tempus habemus operemur bonum ad omnes' (Gal. 6, 10). Qui possunt catholicorum praedicatorum sermonibus; qui possunt, catholicorum principum legibus; partim per eos qui divinis admonitionibus, partim per eos qui iussis imperialibus parent, omnes ad salutem vocentur, omnes a pernicie revocentur."

("Kao što stoga kaže Apostol: 'Neumorno dok imamo vremena, činimo dobro svima' (Gal 6, 10). Oni koji mogu, propovijedima katoličkih propovjednika; a oni koji mogu, zakonima katoličkih vladara: djelomice po onima koji djeluju božanskim opomenama, a djelomice po onima koji djeluju carskim naredbama, svi se pozivaju na spasenje, svi se odvraćaju od propasti.")

Jasno je da je bolje kad se čovjeka dovede na pravi put propovijedanjem, nego kada ga se na to mora prisiljavati zakonima. Ali, ne treba zato podcjenjivati ulogu zakona i državne prisile u očuvanju kršćanskog društva.
Sv. Augustin ističe da nisu svi ljudi isti, mnogima je potrebna i kazna (ili samo strah od kazne), da ih se dovede ili održi na pravom putu:

"Melius est quidem, quis dubitaverit, ad Deum colendum doctrina homines aduci, quam poenae timore vel dolore compelli. Sed non quia isti meliores sunt, ideo illi qui tales non sunt, negligendi sunt. Multis enim profuit, quod experimentis probavimus et probamus, prius timore vel dolore cogi, ut postea possent doceri, aut quod iam verbis didicerint, opere sectari. Proponunt nobis quidam sententiam cuiusdam saecularis auctoris, qui dixit: 'Pudore et libertate liberos retinere, satius esse credo quam metu'. Haec quidem verum est, sed sicut meliores sunt quos dirigit amor, ita plures sunt quos corrigit timor. Nam ut de ipso auctore istis respondeatur, apud illum etiam legunt: 'Tu nisi malo coactus, recte facere nescis'. Porro autem Scriptura divina, et propter illos meliores dixit: 'Timor non est in caritate, sed perfecta caritas foras mittit timorem' (1. Ioan. 4, 18), et propter hos inferiores qui plures sunt ait: 'Verbis non emundabitur servus durus; si enim et intellexerit, non obedit' (Prov. 29, 19). Cum dixit 'verbis eum non emendari', non eum iussit deseri, sed tacite admonuit unde debeat emendari. Alioquin non diceret: 'verbis non emendari'; sed tantummodo diceret 'non emendabitur'. Alio quippe loco dicit, non solum servum, sed etiam filium indisciplinatum plagis esse coercendum, et magno fructu. Nam 'Tu quidem', inquit, 'percutis eum virga, animam vero eius liberabis a morte' (Prov. 23, 14). Et alibi dicit: 'Qui parcit baculo, odit filium suum' (Prov. 13, 24)."

("Bolje je doduše, tko bi to mogao posumnjati, učenjem ljude dovoditi do štovanja Boga, nego ih prisiljavati strahom od kazne ili boli. Ali, ne treba zato što su takvi bolji, zanemariti one koji nisu takvi. Mnogima je naime koristilo, što smo pokusom dokazali i dokazujemo, da se prvo prisile strahom ili boli, kako bi ih se poslije moglo poučiti, ili da ono što su riječima naučili, slijede djelima. Neki nam doduše iznose misao nekog svjetovnog pisca, koji je rekao: 'Sramom i slobodom zadržati djecu, vjerujem da je bolje nego strahom'. To je istinito, ali kao što su bolji oni koje usmjerava ljubav, tako je i više onih koje ispravlja strah. Naime, da iz istoga pisca odgovorimo ovima, kod njega također čitaju: 'Da ti nisi prisiljen zlom, ne bi znao činiti pravo'. Nadalje, Sveto pismo i zbog boljih kaže: 'Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah' (1 Iv 4, 18), i zbog onih nižih, kojih je više, kaže: 'Samim se riječima sluga ne popravlja, jer se ne pokorava, iako umom shvaća' (Izr 29, 19). Kad kaže 'riječima se ne popravlja', nije naredio da se ostavi, već prešutno opominje kako ga treba popraviti. U suprotnom, ne bi rekao: 'riječima se ne popravlja', nego bi samo rekao 'neće se popraviti'. A na drugom mjestu kaže, ne samo slugu, već i da nediscipliniranog sina treba obuzdati udarcima, i s velikim plodom. Naime, kaže: 'Ti ga udaraš šibom, ali mu dušu izbavljaš od smrti' (Izr 23, 14). I na drugom mjestu kaže: 'Tko štedi šibu, mrzi sina svog' (Izr 13, 24).")

Osim toga, sv. Augustin ističe da je veliko milosrđe izvući krivovjerca iz krivovjerja, pa makar i silom zakona, te da su mnogi od njih kasnije zahvaljivali što su tako bili oslobođeni od krivovjerja. Štoviše, sv. Augustin kaže da mu se svakodnevno ispovijedaju ljudi koji su odavno željeli postati katolici, ali nisu mogli jer su živjeli među hereticima.

"Unde magna in eos fit misericordia, cum etiam per istas imperatorum leges, ab illa secta, ubi per doctrinas daemoniorum mendaciloquorum mala ista didicerunt, prius eripiuntur inviti, ut in catholica postea bonis praeceptis et moribus sanentur assueti. Nam multi eorum quorum iam in unitate Christi, pium fidei fervorem caritatemque miramur, cum magna laetitia Deo gratias agunt, quod illo errore caruerunt, ubi mala ista bona putaverunt: quas gratias modo volentes non agerent, nisi prius etiam nolentes ab illa nefaria societate discederent. Quid de illis dicamus, qui nobis quotidie confitentur, quod iam olim volebant esse catholici, sed inter eos habitabant, inter quos id quod volebant esse non poterant per infirmitatem timoris, ubi si unum verbum pro catholica dicerent, et ipsi et domus eorum funditus everterentur? Quis est tam demens, qui neget istis debuisse per iussa imperialia subveniri...?"

("Stoga će biti veliko milosrđe prema njima, kad ih se također i po ovim zakonima careva, prvo nedobrovoljno izbavlja od one sekte gdje su učili ona zla po đavolskim i lažljivim naucima, kako bi poslije ozdravili u katoličanstvu, naviknuti na dobre zapovijedi i običaje. Naime, mnogi od onih koji su već u jedinstvu Kristovu, kojih se divimo žaru vjere i ljubavi, s velikom radošću zahvaljuju Bogu, da više nisu u zabludi, gdje su smatrali ova zla dobrima, koje zahvale sada ne bi dragovoljno davali, da prije nisu bili nevoljko odvojeni od onog opakog društva. Što da kažemo o onima, koji nam se svakodnevno ispovijedaju, da su već odavno željeli biti katolici, ali su boravili među onima, među kojima to što su željeli nisu mogli zbog slabosti od straha, gdje da su jednu riječ rekli za katoličanstvo, i oni i njihov dom bili bi uništeni iz temelja? Tko je tako bezuman, da bi nijekao da je ovima trebalo pomoći carskim zakonima...?")

Zakoni kršćanskih careva su svakako pomogli takvim osobama da se oslobode heretičkog jarma. No, bilo je i onih koji su željeli ostati heretici do kraja. Radije su trpjeli i kazne, nego da se odreknu krivovjerja.
Mnogi od tih krivovjeraca su sebe nazivali i "mučenicima". I danas neprijatelji kritiziraju Crkvu, jer je proganjala heretike. A ima i dobronamjernih ljudi koji ne znaju kako se postaviti po ovom pitanju.
I na to je pitanje odgovorio sv. Augustin.

Razlikujmo pravedne progone od nepravednih progona

Vidjeli smo u gore navedenim carskim zakonima kakve su kazne bile propisane za krivovjerce. Jesu li oni koji su se okorjelo držali krivovjerja, pa i pod cijenu da zbog toga pretrpe kazne, "mučenici"? Ne!

Sv. Augustin kaže da nisu mučenici, oni koji su zasluženo kažnjeni zbog toga što su krivovjerjem potkopavali Crkvu:

"...qui dividunt membra Christi et exsuflant sacramenta Christi, et de persecutione gloriantur, quia prohibentur ista facere legibus imperatorum, quas constituerunt pro unitate Christi, et iactant fallaciter innocentiam suam, et quam non possunt a Domino accipere, ab hominibus quaerunt martyrum gloriam. Veri autem martyres illi sunt, de quibus Dominus ait: 'Beati qui persecutionem patiuntur propter iustitiam' (Matth. 5, 10). Non ergo propter iniquitatem et propter christianae unitatis impiam divisionem, sed qui propter iustitiam persecutionem patiuntur, hi martyres veri sunt."

("...koji razdvajaju udove Kristove i odbacuju sakramente Kristove, i hvale se da su progonjeni, jer im se zabranjuje da to čine zakonima careva koje su uveli radi jedinstva Kristova; i prijevarno se hvale o svojoj nedužnosti, i slavu mučenika, koju ne mogu primiti od Gospodina, traže od ljudi. No, pravi mučenici su oni o kojima Gospodin kaže: 'Blaženi koji trpe progonstvo zbog pravednosti' (Mt 5, 10). Dakle, ne zbog bezakonja i zbog opakog razdjeljivanja kršćanskog jedinstva, nego oni koji zbog pravednosti trpe progon, oni su pravi mučenici.")

Dakle, trebamo razlikovati pravedne progone od nepravednih progona. Kad katolički vladari progone krivovjerce, to je svakako pravedan progon. Prava nepravda bi bila da puste krivovjerce da slobodno truju duše herezama i tako im ugrožavaju vječno spasenje.

Ono što dalje govori sv. Augustin je odgovor svima onima koji tvrde da Crkva ne smije nikoga progoniti. Odgovor onima koji kažu da Crkva može samo biti progonjena, a da ne smije proganjati svoje neprijatelje.

Sv. Augustin svoj odgovor temelji na riječima sv. Pavla o Sari, ženi Abrahamovoj, koja je pralik Crkve, a proganjala je svoju sluškinju Hagaru (koja je pralik nevjernih Židova, ali i heretika). Naime, sv. Pavao u poslanici Galaćanima kaže:

"Pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo – to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: 'Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti,
ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana.'
Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? 'Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom' slobodne. (Gal 4, 22-30)

Na temelju tih riječi, sv. Augustin zaključuje:

"Si Ecclesia vera ipsa est quae persecutionem patitur, non quae facit, quaerebant ab Apostolo, quam Ecclesiam significabat Sara, quando persecutionem faciebat ancillae. Liberam quippe matrem nostram, caelestem Ierusalem, id est veram Dei Ecclesiam, in illa muliere dicit fuisse figuratam (Gal. 4, 26) quae affligebat ancillam. Si autem melius discutiamus, magis illa persequebatur Saram superbiendo quam illam Sara coercendo: illa enim dominae faciebat iniuriam, ista imponebat superbiae disciplinam. Deinde quaero, si boni et sancti nemini faciunt persecutionem, sed tantumodo patiuntur, cuius putant esse in psalmo vocem, ubi legitur: 'Persequar inimicos meos et comprehendam illos et non convertar donec deficiant' (Psal. 17, 38). Si ergo verum dicere vel agnoscere volumus est persecutio iniusta quam faciunt impii Ecclesiae Christi; et est iusta persecutio quam faciunt impiis Ecclesiae Christi. Ista itaque beata est, quae persecutionem patitur propter iustitiam; illi vero miseri sunt qui persecutionem patiuntur propter iniustitiam."

("Ako je prava Crkva samo ona koja trpi progonstvo, a ne i ona koja ga čini, neka pitaju Apostola koju je Crkvu označavala Sara kad je proganjala sluškinju. Naime, kaže da je naša slobodna majka, nebeski Jeruzalem, to jest, prava Božja Crkva, označena u toj ženi (Gal 4, 26), koja je udarala sluškinju. Ako pak bolje razmislimo, više je ova proganjala Saru svojom ohološću, nego Sara nju prisilom: ova je gospodarici nanosila uvredu, a ona je stegom suzbijala oholost. Zatim pitam, ako dobri i sveti nikoga ne proganjaju, već samo trpe progone, čiji onda misle da je glas u psalmu, gdje se čita: 'Prognah svoje neprijatelje i dostigoh i ne vratih se dok ih ne uništih' (Psal. 17, 38). Ako dakle želimo reći i spoznati istinu: postoji nepravedan progon koji opaki čine Crkvi Kristovoj; a postoji i pravedan progon kojim Crkve Kristove udaraju na opake. Ova je stoga blažena koja trpi progon zbog pravednosti, a oni su bijedni koji trpe progon zbog nepravednosti.")

  
A onima koji pitaju odakle Crkvi pravo da koristi prisilu, sv. Augustin odgovara na temelju Svetoga pisma:

"Etiam hinc non absurde intelligitur illa apostolica sententia, ubi Paulus beatus dicit: 'Parati ulcisci omnem inobedientiam cum completa fuerit prior obedientia vestra' (2. Cor. 10, 6). Unde et ipse Dominus ad magnam coenam suam prius aduci iubet convivas, postea cogi (Luc. 14, 23). Nam cum ei servi sui respondissent: 'Domine, factum est quod iussisti et adhuc est locus' (Luc. 14, 22). 'Exite', inquit, 'in vias et sepes, et quoscumque inveneritis, cogite intrare.' In illis ergo, qui leniter primo aducti sunt, completa est prior obedientia, in istis autem qui coguntur, inobedientia coercetur."

("Također i ovdje neće se nezgodno shvatiti ona apostolska misao, gdje blaženi Pavao kaže: 'Spremni smo kazniti svaku nepokornost, čim bude izvršena vaša pokornost' (2 Kor 10, 6). Stoga je i sam Gospodin naredio da se na njegovu veliku večeru prvo dovedu uzvanici, a zatim da se prisile (Lk 14, 23). Naime, kad su mu njegovi sluge odgovorili: 'Gospodine, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta' (Lk 14, 22). 'Iziđite', rekao je, 'na putove i među ograde i koga god nađete, prisilite da uđe'. U ovima dakle koji su prvo krotko dovedeni, dovršena je prva pokornost, a u onima koje se prisiljava, nepokornost se obuzdava.")

Koja je uloga državnih vlasti u svemu tome? Gdje bi, kada i kako država trebala intervenirati na ovom području?

Uloga države u zaštiti vjere

Još u Augustinovo vrijeme, protivnici su postavljali pitanje: Odakle Crkvi pravo da u svojoj u borbi s neprijateljima vjere traži pomoć državne vlasti?
I ovdje sv. Augustin odgovara primjerom sv. Pavla. U Djelima apostolskim opisuje se događaj kad se više od 40 Židova zaklelo da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju sv. Pavla. Postavili su mu zasjedu. Sv. Pavao je saznao za urotu i sve dojavio rimskoj vojsci, koja ga je zaštitila.
Evo što piše u Djelima apostolskim (23, 12-24):

"Kad osvanu dan, skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. Bilo je više od četrdeset onih koji su skovali tu zavjeru. Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: 'Zakletvom se zaklesmo ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla. Stoga vi sada zajedno s Vijećem predočite tisućniku neka vam ga dovede kao da kanite točnije razaznati njegov slučaj. A mi smo spremni pogubiti ga prije negoli se i približi.' Ali sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu. Pavao pak pozove jednog satnika i reče mu: 'Ovog mladića odvedi k tisućniku: ima mu nešto dojaviti.^' On ga uze, odvede k tisućniku i reče mu: 'Uznik me Pavao pozva i zaiska da ovog mladića privedem k tebi; ima ti nešto reći.^' Tisućnik ga prihvati za ruku, povede nasamo pa ga upita: 'Što mi imaš dojaviti?' ^'Židovi su se', reče on, 'dogovorili da te zamole da im sutra Pavla dovedeš u Vijeće kao da se kane točnije raspitati o njemu. Ne vjeruj im! U zasjedi ga čeka više od četrdeset onih koji se zakleše da neće jesti ni piti dok ga ne smaknu. Već su spremni, samo čekaju tvoju privolu.'  Tisućnik onda otpusti mladića i zapovjedi mu: 'Nikomu ne kazuj da si mi to dojavio.' Zatim dozva dva satnika i reče im: 'Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu.'"

Eto, već tu imamo primer da Crkva traži zaštitu države. Ovako to objašnjava sv. Augustin:

"Neque enim et apostolus Paulus vitae suae transitoriae consulebat, sed Ecclesiae Dei, quando contra illos qui eum occidere conspiraverant, consilium illorum tribuno ut proderetur effecit (Act. 23, 17). Unde factum est, ut cum ad locum quo fuerat perducendus, deduceret miles armatus, ne illorum pateretur insidias. Romanas etiam leges implorare minime dubitavit, civem Romanum se esse proclamans (Act. 22, 25), quos tunc affligi verberibus non licebat. Itemque ne Iudaeis eum interimere cupientibus traderetur, Caesaris poposcit auxilium (Act. 25, 11), Romani quidem principis, sed non christiani. Ubi satis ostendit quid facere postea deberent Christi dispensatores, quando imperatores christianos, periclitante Eccelsia, repererent."

("I nije se apostol Pavao savjetovao sa svojim prolaznim životom, već sa Crkvom Božjom, kad se protiv onih koji su se urotili da ga ubiju, pobrinuo da njihova namjera bude dojavljena tisućniku (Dj 23, 17). Odatle je postigao, da ga do mjesta gdje je trebao biti doveden, odvede naoružani vojnik, da ne bude izložen njihovim zasjedama. Nije dvojio da se također pozove na rimske zakone, proglašujući se rimskim građaninom (Dj 22, 25), koje se u ono vrijeme nije smjelo bičevati. Isto tako, da ne bude predan Židovima koji su ga htjeli pogubiti, prizvao je pomoć Cara (Dj 25, 11), rimskoga naime poglavara, ali ne kršćanina. Gdje se dovoljno pokazuje što kasnije trebaju napraviti Kristovi upravitelji kad, po iskustvu Crkve, nađu kršćanske careve.")

Razumijete? Ako je sv. Pavao mogao za vrijeme svoje borbe sa Židovima, prizvati pomoć cara, koji je u ono vrijeme bio nevjernik, koliko je više Crkva imala pravo prizvati pomoć kršćanskih careva u kasnoantičko doba? Crkva je imala i pravo i dužnost prizvati pomoć svoje "svjetovne ruke" ("brachium saeculare") u borbi protiv heretičkih smutljivaca i vukova u ovčjem odijelu.

A sa strane vladara postoji obveza da se odazovu tom pozivu. Sveto pismo traži od vladara da služe Gospodinu Bogu:

"Opametite se sada, vi kraljevi; urazumite se suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu." (Ps 2, 10-11)

Sv. Augustin razlikuje kod vladara dva načina na koji služe Bogu: kao privatne osobe, dužni su služiti na način kao i drugi vjernici (odlazak u crkvu, molitva, post itd.), ali kao vladari dužni su služiti i s onim sredstvima koja u rukama imaju samo vlastodršci, tj. zakonima - kojima trebaju zabraniti sve ono što je protivno Božjim zapovijedima.

"Quomodo ergo reges Domino serviunt in timore, nisi ea quae contra iussa Domini fiunt, religiosa severitate prohibendo atque plectendo? Aliter enim servit, quia homo est, aliter quia etiam rex est. Quia homo est, ei servit vivendo fideliter; quia vero etiam rex est, servit leges iusta praecipientes et contraria prohibentes, convenienti vigore sanciendo. Sicut servivit Ezechias, lucos et templa idolorum et illa excelsa quae contra praecepta Dei fuerant constructa destruendo (4. Reg. 18, 4), sicut servivit Iosias talia et ipse faciendo (4. Reg. 23, 1-5); sicut servivit rex Ninivitarum, universam civitatem ad placandum Dominum compellendo (Ion. 3, 6-9); sicut servivit Darius idolum frangendum in potestatem Danieli dando et inimicos eius leonibus ingerendo (Dan. 6, 25); sicut servivit Nabuchodonosor, de quo iam diximus, omnes in regno suo positos a blasphemando Deo lege terribili prohibendo (Dan. 3, 28). In hoc ergo serviunt Domino reges, in quantum sunt reges, cum ea faciunt ad serviendum illi, quae non possunt facere nisi reges."

("Kako da, dakle, kraljevi služe Gospodinu u strahu, nego tako da ono što se čini protiv zapovijedi Božjih zabrane vjerskom strogošću i kažnjavaju? Naime, na jedan način služi jer je čovjek, a na drugi način jer je kralj. Jer je čovjek, služi mu živeći vjerno; a jer je također kralj, služi određujući pravedne zakone i zabranjujući protivno, sa prikladnom odlučnošću. Kao što je služio Ezekija uništavajući stupove i idolske hramove i onaj uzvišeni, koji su bili sagrađeni protiv zapovijedi Božjih (4 Kr 18, 4); kao što je služio Jošija čineći to isto (4 Kr 23, 1-5); kao što je služio kralj Ninivljana prisiljavajući cijeli grad da ugodi Gospodinu (Jon 3, 6); kao što je služio Darije dajući Danielu vlast da sruši idola i bacivši njegove neprijatelje lavovima (Dan 6, 25); kao što je služio Nabukodonozor, o kome smo već govorili, zabranjujući oštrim zakonom svima u kraljevstvu da hule Boga (Dan 3, 28). U ovome, dakle, kraljevi služe Gospodinu, ukoliko su kraljevi, kad čine ono kako bi mu služili, što ne može učiniti nitko osim kraljeva.")

Iz ovoga je sasvim očito što je dužnost vlastodržaca katoličke vjere. Oni moraju zakonima zabraniti sve ono što je protivno Božjim zapovijedima. I nemaju pritom pravo na izgovore tipa "zabranama se ništa ne postiže". Itekako se postiže! Njihovo je da zabrane opačine i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi bilo što manje javnih sablazni.

Obred krunjenja katoličkog kralja - odraz nauka Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti

Među raznim obredima koje možete vidjeti u starom Rimskom pontifikalu, ističe se jedan koji na najbolji i najljepši način odražava stoljetni nauk Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti: obred krunjenja kralja.

Ovdje imate originalno izdanje Rimskog pontifikala koje je 1572. godine objavio sveti papa Pio V.: Pontificale Romanum. U tom pontifikalu imate nekoliko obreda za krunjenje različitih vrsta monarha: za krunjenje cara od strane pape, za krunjenje carice, za blagoslov i krunjenje kralja, za blagoslov i krunjenje kraljice...

Iznijet ću danas glavne značajke obreda krunjenja i blagoslova kralja ("De benedictione et coronatione regis"), jer se održao i u kasnijim izdanjima Rimskog pontifikala, sve do 20. stoljeća. Ako pažljivo pročitate što govore molitve u tom obredu, lako ćete shvatiti nauk Crkve o državi i državnoj vlasti

Krenimo redom...
Na početku rubrike govore o tome gdje se i kada krunidba treba obaviti, što sve treba pripremiti, tko sve treba doći itd.

Svi biskupi kraljevstva moraju se okupiti u mjestu krunidbe. Krunjenje se obavlja u nedjelju, a budući kralj se treba pripremiti trodnevnim postom (u srijedu, petak i subotu) prije te nedjelje. Kralj se mora i ispovijediti, kako bi mogao primiti sv. pričest na sv. misi koja se služi povodom krunjenja.

Obred se obavlja u metropolitanskoj ili katedralnoj crkvi. Na glavni oltar treba staviti mač, krunu i žezlo koje će primiti budući kralj.

Na početku obreda, kralj odjeven u vojnu odoru ("vestibus militaribus indutus") sa svojom pratnjom dolazi do crkve. Kad stigne blizu prezbiterija, dolaze mu ususret dva biskupa i vode ga metropolitu.

Prvi od biskupa, koji je vodio kralja, stane i kaže metropolitu:

"Reverendissime pater, postulat sancta mater Ecclesia, ut praesentem egregium militem ad dignitatem regiam sublevetis."

("Prečasni oče, moli sveta majka Crkva, da ovdje nazočnog sjajnog viteza uzdignete na kraljevsko dostojanstvo.")

Zatim upita metropolit:

"Scitis illum esse dignum et utilem ad hanc dignitatem?"
("Znate li da je on dostojan i koristan za ovo dostojanstvo?")

A ovaj odgovara:

"Et novimus et credimus eum esse dignum et utilem Ecclesiae Dei, et ad regimen hujus regni."
("I znamo i vjerujemo da je on dostojan i koristan Crkvi Božjoj, i za vladanje ovim kraljevstvom.")

Metropolit kaže: "Deo gratias." ("Bogu hvala.")

Zatim kralj sjedne između dvojice biskupa koji su ga doveli, a metropolit, koji će kruniti kralja, kaže:

"Cum hodie per manus nostras, optime princeps, qui Christi Salvatoris nostri vice in hac re fungimur quamvis indigni sacram unctionem, et Regni insignia sis suscepturus; bene est, ut te prius de onere, ad quod destinaris, moneamus. Regiam hodie suscipis dignitatem, et regendi fideles populos commissos curam sumis. Praeclarum sane inter mortales locum, sed discriminis, laboris, atque anxietatis plenum. Verum, si consideraveris, quod omnis potestas a Domino Deo est, per quem reges regnant, et legum conditores justa decernunt (Prov. 8, 15); tu quoque de grege tibi commisso ipsi Deo rationem es redditurus. 
Primum, pietatem servabis, Dominum Deum tuum tota mente ac puro corde coles; christianam religionem ac fidem catholicam, quam ab incunabulis professus es, ad finem usque inviolatam retinebis, eamque contra omnes adversantes pro viribus defendes. Ecclesiarum praelatis, ac reliquis sacerdotibus condignam reverentiam exhibebis. Ecclesiasticam libertatem non conculcabis. Justitiam, sine qua nulla societas diu consistere potest, erga omnes inconcusse administrabis, bonis praemia, noxiis debitas poenas retribuendo. Viduas, pupillos, pauperes, ac debiles ab omni oppressione defendes. Omnibus te adeuntibus benignum, mansuetum, atque affabilem, pro regia tua dignitate te praebebis. Et ita te geres, ut non ad tuam, sed totius populi utilitatem regnare praemiumque benefactorum tuorum, non in terris, sed in caelo exspectare videaris. Quod ipse praestare dignetur, qui vivit et regnat Deus, in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Budući da ćeš danas, izvrsni vladaru, po našim rukama - koji u ovoj stvari, iako nedostojni, obavljamo mjesto Krista Spasitelja našega - primiti sveto pomazanje i znakove Kraljevstva; dobro je da te prvo upozorimo o teretu za koji se određuješ. Danas ćeš primiti kraljevsko dostojanstvo i prihvatiti brigu vladanja nad vjernim narodima koji su ti povjereni. Zasigurno, sjajno mjesto među smrtnicima, ali puno opasnosti, rada i tjeskoba. Doista, ako promisliš da je svaka vlast od Gospodina Boga, po kojemu kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju (Izr 8, 15); i ti ćeš samome Bogu položiti račun za stado koje ti je povjereno.
Prvo, čuvat ćeš pobožnost: Gospodina Boga tvoga štovat ćeš svom svojom dušom i čistoga srca, kršćansku religiju i katoličku vjeru, koju ispovijedaš još od kolijevke, sačuvat ćeš neokaljanu sve do kraja, i branit ćeš je koliko možeš protiv svih protivnika. Iskazivat ćeš dostojnu čast prelatima crkava i ostalim svećenicima. Nećeš gaziti crkvenu slobodu. Pravdu, bez koje nijedno društvo ne može dugo opstati, prema svima ćeš postojano iskazivati, uzvraćajući dobrima nagradom, a zlima zasluženim kaznama. Branit ćeš udovice, siročad, siromašne i slabe od svakoga tlačenja. Svima koji ti pristupaju iskazat ćeš se blagim, poniznim i uljudnim po tvojoj kraljevskoj časti. I tako ćeš se ponašati da se vidi da ne očekuješ vlastitu, nego korist cijeloga naroda i nagradu tvojih dobročinitelja, ne na zemlji, nego na nebu. Koju neka ti se udostoji podati Bog koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. R. Amen.")

Budući kralj prilazi metropolitu i pred njim klečeći govori sljedeću ispovijest:

"Ego N. Deo annuente, futurus rex N. profiteor, et promitto coram Deo et angelis ejus deinceps legem, justitiam et pacem Ecclesiae Dei, populoque mihi subjecto pro posse et nosse, facere ac servare, salvo condigno misericordiae Dei respectu, sicut in consilio fidelium meorum melius potero invenire. Pontificibus quoque Ecclesiarum Dei, condignum et canonicum honorem exhibere; atque ea, quae ab imperatoribus, et regibus ecclesiis collata, et reddita sunt, inviolabiliter observare. Abbatibus, comitibus et vasaliis meis congruum honorem, secundum consilium fidelium meorum praestare."

("Ja N., po Božjem dopuštenju, budući kralj N. ispovijedam i obećavam pred Bogom i njegovim anđelima da ću odsada činiti i čuvati zakon, pravdu i mir Crkvi Božjoj i narodu koji mi je podložan, koliko mogu i znam, bez povrede onoga što se dostojno odnosi na milosrđe Božje, koliko bolje uspijem pronaći u savjetu mojih vjernih. Da ću nadalje prvosvećenicima Crkava Božjih iskazivati dostojnu i kanonsku čast, i da ću čuvati nepovrijeđenim ono što su carevi i kraljevi dodijelili i uzvratili crkvama. I da ću iskazivati prikladnu čast mojim opatima, knezovima i vazalima, prema savjetu mojih vjernih.")

Zatim rukama dotičući evanđelistar (koji otvoren ispred njega drži metropolit), nastavi:

"Sic me Deus adjuvet et haec sancta Dei evangelia"
("Tako mi Bog pomogao i ova sveta Božja evanđelja.")

Nakon te ispovijesti, kralj nastavlja klečati, a metropolit skinuvši mitru, ustane i glasno kaže sljedeću molitvu (koju istodobno recitiraju i ostali biskupi):

"Oremus.
Omnipotens sempiterne Deus, Creator omnium, Imperator Angelorum, Rex regum, et Dominus dominantium, qui Abraham fidelem servum tuum de hostibus triumphare fecisti, Moysi, et Josue populo tuo praelatis multiplicem victoriam tribuisti, humilemque David puerum tuum regni fastigio sublimasti, et Salomonem sapientiae pacisque ineffabili munere ditasti, respice, quaesumus, Domine, ad preces humilitatis nostrae, et super hunc famulum tuum N. quem supplici devotione in Regem elegimus, benedictionum tuarum dona multiplica, eumque dexterae tuae potentia semper, et ubique circumda; quatenus praedicti Abrahae fidelitate firmatus, Moysi mansuetudine fretus, Josue fortitudine munitus, David humilitate exaltatus, Salomonis sapientia decoratus, tibi in omnibus complaceat, et per tramitem justitiae inoffenso gressu semper incedat; tuae quoque protectionis galea munitus, et scuto insuperabili jugiter protectus, armisque coelestibus circumdatus, optabilis de hostibus sanctae crucis Christi victoriae triumphum feliciter capiat, terroremque suae potentiae illis inferat, et pacem tibi militantibus laetanter reportet. Per Christum Dominum nostrum, qui virtute sanctae crucis tartara destruxit, regnoque diaboli superato, ad coelos victor ascendit, in quo potestas omnis, regnique consistit victoria, qui est gloria humilium, et vita salusque populorum, qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Pomolimo se.
Svemogući vječni Bože, Stvoritelju svega, vladaru anđela, Kralju kraljeva i Gospodare gospodara, koji si učinio da tvoj vjerni sluga Abraham pobijedi neprijatelje, Mojsiju i Jošui vođama tvoga naroda udijelio si mnogostruke pobjede, i poniznoga Davida slugu tvoga uzdigao si na kraljevsku službu, i Salomona si obdario neiskazanim darovima mudrosti i mira; pogledaj, molimo, Gospodine, da na molitve naše poniznosti i ovome tvome sluzi N., koga smo smjernom pobožnošću izabrali za kralja, umnožiš darove tvojih blagoslova, i da ga snagom tvoje desnice uvijek i svugdje štitiš, da osnažen vjernošću spomenutoga Abrahama, pouzdanjem Mojsijeve krotkosti, ojačan jakošću Jošue, uzdignut Davidovom poniznošću, ukrašen Salomonovom mudrošću, tebi u svemu ugađa i da nepovrijeđenim korakom uvijek hoda stazom pravednosti, utvrđen kacigom tvoje zaštite i stalno obranjen nesavladivim štitom, okružen nebeskim oružjem, neka postigne pobjednički trijumf nad neprijateljima svetoga križa Kristova, i neka im utjera strah svoje sile, i sretno donese mir onima koji vojuju za tebe. Po Kristu Gospodinu našemu, koji je snagom svetoga križa uništio tartar i svladavši đavlovo kraljevstvo, uzašao kao pobjednik na nebesa, u kome je sadržana svaka vlast i pobjeda kraljevstva, koji je slava poniznih i život i spasenje narodima, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Zatim se kralj prostre na zemlju, i počinje pjevanje Litanija svih svetih.
Litanije imaju neke posebne molitve (molitva blagoslova za kralja...). 

Slijedi mazanje katekumenskim uljem, uz propisane molitve...

Zatim se služi sv. misa. Nakon što se otpjeva gradual, jedan od poslužitelja uzima mač s oltara i dodaje ga metropolitu. 
Metropolit izvlači mač iz korica i predaje ga kralju, govoreći: 

"Accipe gladium de super altari sumptum per nostras manus, licet indignas, vice tamen, et auctoritate sanctorum Apostolorum consecratas, tibi regaliter concessum, nostraeque benedictionis officio in defensionem sanctae Dei Ecclesiae divinitus ordinatum: et memor esto ejus, de quo psalmista prophetavit, dicens: 'Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime' (Psal. 44, 4): ut in hoc per eumdem vim aequitatis exerceas, molem iniquitatis potenter destruas, et sanctam Dei Ecclesiam, ejusque fideles propugnes, ac protegas; nec minus sub fide falsos, quam christiani nominis hostes exsecreris, ac dispergas: viduas, et pupillos clementer adjuves ac defendas; desolata restaures, restaurata conserves: ulciscaris injusta, confirmes bene disposita; quatenus haec agendo, virtutum triumpho gloriosus, justitiaeque cultor egregius, cum mundi Salvatore sine fine regnare merearis. Qui cum Deo Patre, et Spiritu Sancto vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Primi mač uzet sa žrtvenika po našim rukama, iako nedostojnima, no posvećenima za mjesto i vlast svetih apostola, tebi kraljevski dodijeljen i, službom našega blagoslova, božanski određen za obranu svete Božje Crkve: i sjeti se Onoga o kome psalmist prorokuje govoreći: 'Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni' (Psal. 44, 4): da u ovome po njemu izvršavaš silu pravde, odlučno uništavaš teret bezakonja, i braniš i štitiš svetu Božju Crkvu i njene vjernike; i ništa manje da progoniš i tjeraš lažne vjernike kao i neprijatelje kršćanskoga imena; milostivo pomažeš i braniš udovice i siročad, uništeno obnavljaš, obnovljeno sačuvaš, kažnjavaš nepravdu, potvrđuješ ono što je dobro uređeno; kako bi ovo čineći, slavan pobjedom zasluga i kao sjajni štovatelj pravde, zaslužio bez kraja vladati sa Spasiteljem svijeta. Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Nakon toga, poslužitelji vrate mač u korice, a metropolit opaše kralja mačem, govoreći:

"Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime; et attende quod sancti non in gladio, sed per fidem vicerunt regna."

("Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni; i promotri da su sveci ne u maču, nego po vjeri pobijedili kraljevstva.")

 


Zatim kralj ustane i izvadi mač iz korica i njime "muževno zamaše" ("viriliter vibrat"), onda ga vrati u korice i još jednom poklekne pred metropolitom.
Slijedi krunjenje. Svi biskupi zajedno uzimaju krunu s oltara. Metropolit stavlja krunu na kraljevu glavu, govoreći:

"Accipe coronam regni, quae, licet ab indignis, episcoporum tamen manibus capiti tuo imponitur. In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, quam sanctitatis gloriam, et honorem, et opus fortitudinis, significare intelligas, et per hanc te participem ministerii nostri non ignores. Ita ut sicut nos in interioribus pastores, rectoresque animarum intelligimur, ita et tu in exterioribus verus Dei cultor, strenuusque contra omnes adversitates Ecclesiae Christi defensor assistas, regnique tibi a Deo dati, et per officium nostrae benedictionis in vice Apostolorum, omniumque Sanctorum, regimini tuo commissi utilis exsecutor, proficuusque regnator semper appareas; ut inter gloriosos athletas, virtutum gemmis ornatus, et praemio sempiternae felicitatis coronatus cum Redemptore, ac Salvatore nostro Jesu Christo, cujus nomen, vicemque gestare crederis, sine fine glorieris. Qui vivit, et imperat Deus cum Patre, et Spiritu Sancto in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Primi krunu kraljevstva, koja se, premda od nedostojnih, ipak rukama biskupa stavlja na tvoju glavu. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; kojom ćeš razumjeti da označava slavu svetosti i časti i djelo jakosti, i po njoj znaj da si dionik naše službe. Tako kao što se mi razumijemo kao unutarnji pastiri i upravitelji duša, tako i ti u izvanjskome stojiš kao pravi štovatelj Boga i snažni branitelj Crkve Kristove protiv svih nevolja, i korisni izvršitelj vladanja koje ti je povjereno po službi našega blagoslova namjesto apostola i svih svetih, i da se uvijek pokažeš kao uspješan vladar; da među slavnim borcima, ukrašen draguljima zasluga i okrunjen nagradom vječne sreće bez kraja vladaš s Otkupiteljem i Spasiteljem našim Isusom Kristom, u čije ime i mjesto vjeruješ da vladaš. Koji živi i kraljuje Bog s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. R. Amen.")

  

Zatim metropolit predaje kralju žezlo, govoreći:

"Accipe virgam virtutis, ac veritatis, qua intelligas te obnoxium mulcere pios, terrere reprobos, errantes viam docere, lapsis manum porrigere, disperdere superbos, et revelare humiles; et aperiat tibi ostium Jesus Christus Dominus noster, qui de semetipso ait: 'Ego sum ostium: per me si quis introierit, salvabitur' (Ioan. 10, 9); qui est clavis David, et sceptrum domus Israel, qui aperit, et nemo claudit; claudit, et nemo aperit. Sitque tibi ductor, qui educit vinctum de domo carceris, sedentem in tenebris, et umbra mortis: et in omnibus sequi merearis eum, de quo David propheta cecinit: 'Sedes tua, Deus, in saeculum saeculi: virga directionis, virga regni tui' (Psal. 44, 7), et imitando ipsum, diligas justitiam, et odio habeas iniquitatem, quia propterea unxit te Deus, Deus tuus, et exemplum illius, quem ante saecula unxerat oleo exsultationis, prae participibus suis, Jesum Christum Dominum nostrum, qui cum eo vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Uzmi štap snage i istine, kojim spoznaj da si obvezan obradovati pobožne, zadati strah zlima, zabludjele vratiti na put, palima pružiti ruku, progoniti ohole i uzdignuti ponizne; i otvorit će ti se vrata: Isus Krist, naš Gospodin, koji je o sebi rekao: 'Ja sam vrata: korza me tko uđe, spasit će se' (Iv 10, 9), koji je ključ Davidov i žezlo doma Izraelova, koji otvara i nitko ne zatvara, zatvara i nitko ne otvara. I neka ti bude vođa, koji oslobađa iz kuće tamnice zarobljenika koji sjedi u tmini i sjeni smrtnoj; i da u svemu zaslužiš slijediti Onoga o kome prorok David pjeva: 'Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova: žezlo je pravde, žezlo tvoga kraljevstva' (Psal. 44, 7), i da nasljedujući njega ljubiš pravdu i mrziš bezakonje, jer zato te pomazao Bog, Bog tvoj, i primjer onoga koga je prije vjekova pomazao uljem radosti pred drugovima njegovim: Isusa Krista Gospodina našega, koji s njime živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Ovdje ću stati. Rimski pontifikal u nastavku obreda krunjenja donosi još vrijednih molitava, ali i ove koje sam dosad stavio sasvim su dovoljne da shvatite o čemu govorim. Mislim da ste iz svih ovih molitava mogli dobro vidjeti što znači biti katolički kralj: upravitelj i vladar katoličke države.


A sada pređimo na jedan primjer iz prakse. Najpoznatije krunjenje u hrvatskoj povijesti je krunjenje kralja Zvonimira 1076. godine.

Krunidba kralja Zvonimira

Ferdo Quiquerez – Krunidba hrvatskog kralja Zvonimira

Ova je krunidba značajna, jer je tekst Zvonimirove krunidbene povelje sačuvan do danas. Prije nego što navedem što smatram važnim u toj ispravi, trebamo prvo reći kako je njezin tekst sačuvan.

Ispravu je prvo kardinal Deusdedit unio u svoju "Collectio canonum" (oko 1086. godine).  Odatle ju je prepisao Cencius (kasniji papa Honorije III.) u "Liber censuum", 1192. godine.

Veliki crkveni povjesničar Baronius prvi je tiskom objavio tu ispravu 1605. godine u Annales ecclesiastici (tom. XI., str. 494.-495.).

Ovdje vrijedi spomenuti da su tada u Rimu očito smatrali Zvonimirovu krunidbu vrlo važnim povjesnim događajem, o čemu svjedoči poznata zidna slika u Vatikanu, koja je nastala negdje između 1610. i 1614. godine.
To je najstariji slikovni prikaz Zvonimirove krunidbe...

Više o ovoj slici možete vidjeti u članku: Milan Ivanišević - Barokna prosudba Zvonimirova krunjenja

Natpis na slici glasi:

"Demetrius, Croatiae et Dalmatiae dux, a Gregorio VII. pont(ifice) max(imo) per legatum regali titulo auctus, annuum censum b. Petro se soluturum promittit."

("Dmitar, knez Hrvatske i Dalmacije, od Grgura VII. vrhovnog svećenika preko poslanika obdaren kraljevskim naslovom, obećaje godišnje davanje bl. Petru.")

Ta je slika dokaz da je isprava, kako je objavljena u Baroniusovom djelu, privukla pozornost viših krugova u Rimu. Do te mjere da su dali izraditi veliku sliku događaja o kojem ta isprava govori.

Nakon Baroniusa, tekst Zvonimirove krunidbene povelje ponovno su tiskali u svojim djelima razni svjetovni i crkveni povjesničari koji su se bavili prošlošću Hrvatske: Lucius, Farlati, Kukuljević-Sakcinski, Rački, a kasnije i mnogi povjesničari u 20. stoljeću.

A sad dolazimo do samoga teksta povelje. U njoj kralj Zvonimir iskazuje svoju privrženost papi sv. Grguru VII., čiji ga je poslanik - Gebizon - okrunio za kralja.

Navest ću ovdje samo ono iz te isprave što se tiče naše današnje teme. Dakle, ono što nam nešto može reći o obredu krunjenja, kao i o cijeloj teološko-filozofskoj pozadini na kojoj se temelji.

Zvonimir počinje ispravu ovim riječima:

"In nomine sanctae et individuae Trinitatis. Anno dominicae incarnationis MLXXVI., indictione XIII., mense octobri. Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, a te, domine Gebizo, ex Apostolicae Sedis legatione domini nostri papae Gregorii potestatem obtinens in Salonitana basilica sancti Petri sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmatinorumque regni regimine per vexillum, ensem, sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex..."

("U ime svetog i nerazdjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI.,indikcije XIV., mjeseca listopada. Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalmacije, primajući vlast od tebe, gospodine Gebizone, od poslanstva Apostolske Stolice gospodina našega pape Grgura, u solinskoj bazilici svetoga Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavoga klera i naroda za vladanje kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca, po zastavi, maču, žezlu i kruni uveden i postavljen kraljem...")

Ovdje vidimo sve one elemente koji se navode u obredu krunjenja u Rimskom pontifikalu: mač, žezlo i kruna. Zvonimir još spominje i zastavu ("vexillum").
U nastavku isprave slijedi prisega papinskome legatu kao predstavniku Svete Stolice:

"...tibi devoveo, spondeo et polliceor me incommutabiliter completurum omnia, quae mihi tua reverenda iniungit sanctitas, videlicet ut in omnibus et per omnia Apostolicae Sedi fidem observem; et quicquid hoc in regno tam Apostolica Sedes quam sui legati sanxerunt aut sanxerint, irrevincibiliter custodiam..."

("...tebi se zavjetujem, obvezujem i obećavam da ću nepromjenjivo ispuniti sve što mi naloži tvoja poštovana svetost: to jest, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost Apostolskoj Stolici, i što god su u ovome kraljevstvu tako Apostolska Stolica kako i njezini poslanici odredili ili će odrediti, neopozivo ću čuvati...")

I zatim se detaljno navode te preuzete obveze: da će braniti crkve i sve ono što im pripada; da će štititi siromahe, udovice i siročad; da će u svemu biti pravedan itd.

Sjetimo se da je to bilo vrijeme obnove crkvenog života koju je provodio sv. Grgur VII.
U tom su kontekstu posebno zanimljive ove Zvonimirove riječi:

"vitae episcoporum, presbyterorum, diaconorum subdiaconorumque, ut caste et regulariter vivant, provideam"
("brinut ću se za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i po pravilu žive")

Radi se o tome da bi bez državne zaštite, biskupi, svećenici, đakoni i podđakoni mogli biti izloženi smetnjama zlonamjernih ljudi, pa onda ne bi mogli točno obavljati sve svoje dužnosti, kako se od njih očekuje.

Možda je najzanimljivije ono što Zvonimir obećava o ženidbama u svom kraljevstvu:

"parentelae illicitam copulam destruens legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam et constitutam corrumpi non permittam"

Povjesničarka Nada Klaić je te riječi prevela ovako:

"poništavajući nedopuštenu vezu među rođacima, ustanovit ću zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, a ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači"

Ja to ne bih tako preveo. Mislim da bi tu rečenicu trebalo podijeliti na tri dijela.

Prvi dio: "parentelae illicitam copulam destruens", govori o tome da će suzbijati veze koje ne poštuju stupnjeve srodstva koje Crkva određuje kao zapreku za sklapanje ženidbe. Štoviše, Zvonimir kaže da će ih "uništavati" ("destruens"). To bi moglo značiti da će istupiti državnom silom protiv onih koji ne poštuju ženidbene zakone Crkve.

Drugi dio: "legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam", govori o tri stvari vezane uz vjenčanje: "dos" (miraz), "anulus" (prsten) i "benedictio sacerdotis" ("blagoslov svećenika"). Zvonimir kaže da će podržavati brakove koji sadrže te elemente.

Treći dio: "constitutam corrumpi non permittam", Nada Klaić je prevela: "ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači".
Ja bih to prije preveo: "neću dopustiti da se razvrgne". Riječ je o zabrani razvoda braka.

Kralj Zvonimir govori "non permittam" - "neću dopustiti"! Po odlučnosti tih riječi možemo zaključiti da će koristiti državnu prisilu protiv onih koji se žele razvesti.

To je ispravan (i uobičajen) stav za pravu katoličku vlast. Podsjećam vas da se sve do Drugoga vatikanskog koncila jasno govorilo da je katoliku zabranjeno glasovati za političku stranku koja odobrava razvod braka ili podržava zakone koji to omogućuju (a to su, nažalost, danas sve stranke u RH).