31. svibnja - blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice

 

Papa Pio XII. odredio je da se na posljednji dan Marijina mjeseca svibnja slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice. Tako je ostalo u tradicionalnom rimskom obredu do danas. U ovom blagdanu slavimo Majku Božju kao pravu Kraljicu neba i zemlje.

Pio XII. uveo je blagdan Marije Kraljice enciklikom Ad Caeli Reginam, 1954. godine. 

U toj enciklici papa iznosi crkveni nauk o kraljevskom dostojanstvu Majke Božje na temelju Svetoga pisma, crkvenih otaca, liturgije, uvjerenja pobožnoga puka i općenito cjelokupne svete Tradicije.

Pri tome, Pio XII. izričito naglašava da ne uvodi nikakav novi nauk, nego izlaže ono što Crkva vjeruje od pradavnih vremena:

"Qua de re non novam veritatem credendam christiano populo proponere volumus, cum reapse titulus atque argumenta, quibus regalis Mariae dignitas innititur, iam sint quovis tempore luculenter expressa, iamque in Ecclesiae documentis habeantur antiquitus tradita, et in sacrae liturgiae libris."

("O toj stvari ne želimo predložiti na vjerovanje kršćanskom puku novu istinu, jer su zbilja naslov i dokazi, na kojima se osniva Marijino kraljevsko dostojanstvo, već odlično iskazani u svim vremenima, i već su od starine sadržani u dokumentima Crkve i u knjigama svete liturgije.")

Pio XII. dokazuje da je vjerovanje kršćanskoga puka o Majci Božjoj kao Kraljici utemeljeno je na Svetom pismu:

"Christianorum populus, cum, elapsis etiam temporibus non sine ratione crederet illam, de qua Filius Altissimi natus est, qui regnabit in domo Iacob in aeternum (Luc. I, 32), Princeps pacis (Isai. IX, 6), Rex regum et Dominus dominantium (Apoc. XIX, 16), prae aliis omnibus, a Deo creatis, singularia accepisse gratiae privilegia, cumque consideraret arctam necessitudinem interesse inter matrem et prolem, regiam excellentiam Dei Genetrici super omnia facile agnovit.

Quamobrem mirum non est iam antiquos Ecclesiae scriptores, verbis innixos S. Gabrielis Archangeli, qui Mariae Filium praedixit regnaturum esse in aeternum (Luc. I, 32, 33) verbisque Elisabeth, quae eam reverenter salutando celebravit Matrem Domini mei (Luc. I, 43), Mariam appellasse Matrem Regis, Matrem Domini, haud obscure significantes eam ex regia Filii sui dignitate praecipuam quandam habuisse celsitudinem acque praestantiam."

("Kršćanski puk, dok je ne bez razloga i u prošlim vremenima vjerovao da je ona od koje je rođen Sin Svevišnjega, koji će kraljevati u domu Jakovljevu dovijeka (Lk 1, 32), Knez mira (Iz 9, 6), Kralj kraljeva i Gospodar gospodara (Otk 19, 16), primila osobite povlastice milosti, prije svih ostalih bića stvorenih od Boga; kad promisli kako je uska veza nužnosti između majke i djeteta, vrlo će lako priznati Bogorodici kraljevsko dostojanstvo.

Zbog toga, nije čudno da su već stariji crkveni pisci, oslanjajući se na riječi sv. Gabrijela Arkanđela, koji je prorekao da će Sin Marije kraljevati zauvijek (Lk 1, 32-33), i na riječi Elizabete, koja ju je, pozdravljajući sa štovanjem, slavila kao Majku moga Gospodina (Lk 1, 43), nazivali Mariju Majkom Kralja, Majkom Gospodina, nimalo skriveno naznačujući da je ona iz kraljevskog dostojanstva svoga Sina imala određenu osobitu uzvišenost i izvrsnost.")

Zatim Pio XII. pokazuje kako su na tim temeljima crkveni pisci slavili Marijino kraljevsko dostojanstvo, zaključujući sa sv. Alfonzom:

"Quapropter S. Alfonsus De Ligorio omnia superiorum saeculorum testimonia amplexus, haec piissime scribit: Quoniam Maria Virgo ad tam excelsam dignitatem evecta fuit, ut regum Regis Mater esset, idcirco iure meritoque Ecclesia eam Reginae titulo decoravit (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). Sacra vero liturgia, quae doctrinae a maioribus traditae et a christiano populo creditae est veluti fidele speculum, per omnis aetatis decursum, sive in Oriente, sive, in Occidente, caelestis Reginae laudes cecinit perenniterque canit.

("Zbog toga je sv. Alfonz Liguori, obuhvativši sva svjedočanstva prethodnih stoljeća, najpobožnije napisao ovo: Budući da je Djevica Marija uzdignuta na tako visoko dostojanstvo, da bude Majka Kralja kraljeva, zato ju je Crkva s pravom i zasluženo uresila naslovom Kraljice (Le glorie di Maria, p. I, c. I, § 1.). A sveta liturgija, koja je kao vjerno zrcalo nauka, koji su stariji predali i koji kršćanski puk vjeruje, kroz sve je vjekove, bilo na Istoku, bilo na Zapadu, pjevala hvale nebeskoj Kraljici i vječno ih pjeva.")

Pio XII. navodi kao dokaze molitve, pjesme i himne: Salve Regina, Ave, Regina coelorum, Regina coeli laetare, u kojima katolici jasno nazivaju Blaženu Djevicu Mariju Kraljicom, te razne antifone na sv. Misi i u časoslovu, koji slave Marijino kraljevsko dostojanstvo.

 

Sve je to bio razlog da se uvede posebni blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice.

 

Papa Pio XII. u samim riječima ustanovljenja ovog blagdana određuje da se toga dana obnavlja posveta ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Marijinu:

"...Apostolica Nostra Potestate decernimus et instituimus festum Mariae Reginae, quod toto terrarum orbe quotannis die XXXI mensis Maii est celebrandum. Itemque id iubemus ut eodem die humani generis consecratio Immaculato Cordi Beatae Virginis Mariae iteretur. In hoc enim magna spes nititur, fore ut felix oriatur aevum, religionis triumpho et christiana pace serenum."

("...našom apostolskom vlašću određujemo i ustanovljujemo blagdan Marije Kraljice, koji se ima po cijeloj zemlji svake godine slaviti 31. dana mjeseca svibnja. Isto tako, zapovijedamo da se istoga dana ponavlja posvećenje ljudskoga roda Bezgrješnom Srcu Blažene Djevice Marije. U nj se, naime, upire velika nada da će svanuti sretno doba, vedro pobjedom vjere i kršćanskim mirom.")

 

Iz ovih se riječi dobro vidi sva važnost blagdana Marije Kraljice i posvećenja ljudi Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Blagdan Marije Kraljice uveden je u liturgijske knjige rimskoga obreda 1955. godine kao dvostruki blagdan II. razreda (Duplex II classis).

 

 

 

U zbornoj molitvi, Crkva moli da pod zaštitom Marije Kraljice postigne i mir u sadašnjosti, i nebesku slavu u budućnosti:

"Concede nobis, quaesumus, Domine: ut, qui solemnitatem beatae Mariae Virginis Reginae nostrae celebramus; ejus muniti praesidio, pacem in praesenti et gloriam in futuro consequi mereamur. Per Dominum."

("Podaj nam, molimo, Gospodine, da mi koji slavimo svetkovinu Blažene Marije Djevice naše Kraljice, osigurani njezinom zaštitom zaslužimo postići mir u sadašnjosti i slavu u budućnosti. Po Gospodinu.")

 

Crkva primijenjuje na Majku Božju riječi iz starozavjetne knjige Crkvenice, koja se čita u poslanici:

"In omni terra steti; et in omni populo, et in omni gente primatum habui, et omnium excellentium et humilium corda virtute calcavi. Qui audit me, non confundetur, et qui operantur in me, non peccabunt; qui elucidant me, vitam aeternam habebunt."

("Zaustavila sam se u svakom kraju i kod svakoga plemena, preuzela sam vodstvo svakog naroda i dobrotom sam osvojila srca sviju, velikih i malenih. Tko mene sluša, neće se postidjeti, tko mene nasljeduje neće griješiti, a koji me slave, postići će vječni život.")

 

U tim je riječima Svetoga pisma sadržana sva važnost štovanja Majke Božje za duhovni život pojedinca, kao i za borbu za vječno spasenje duša.

Vidimo da se prije toga ističe i Marijino kraljevsko dostojanstvo: "in omni gente primatum habui" - "u svakom sam narodu imala prvenstvo". Mislim da se tu ističe poglavarstvo Majke Božje nad katoličkim narodima.

 

To se poglavarstvo treba povezati s kraljevskom vlašću Krista Kralja o kojoj govori Evanđelje na sv. Misi blagdana Marije Kraljice.

 

 

 

Evanđelje je o navještenju sv. Gabrijela Arkanđela radosne vijesti Blaženoj Djevici Mariji, kao što je to i u većini drugih Gospinih blagdana u tradicionalnom rimskom obredu.

Međutim, ovdje je poseban naglasak na zadnjim riječima sv. Gabrijela Arkanđela:

"Hic erit magnus, et Filius Altissimi vocabitur, et dabit illi Dominus Deus sedem David patris ejus: et regnabit in domo Jacob in aeternum, et regni ejus non erit finis."

 

("On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega, i Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida, i kraljevat će domom Jakovljevim dovijeka, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.")

 

Naglašava se, dakle, kraljevska vlast Krista Kralja. A Majci Božjoj, kao Majci Krista Kralja, s punim pravom pripada naslov Kraljice.

 

Kršćanski puk je uvijek duboko osjećao ove vjerske istine. Zato se od najstarijih vremena Majka Božja prikazuje u umjetnosti kao Kraljica.

 

I sam papa Pio XII. u enciklici Ad Caeli Reginam kao jedan od dokaza općeg uvjerenja kršćanskoga puka navodi i kršćansku umjetnost (slikarstvo i kiparstvo), koja slavi kraljevsku čast Majke Božje.

 

Sigurno ćete se sad sjetiti velikih umjetničkih djela iz renesanse i baroka.

 

No, ja sam se sjetio sličice koja se često pojavljuje kod naslovnice starijih izdanja Rimskoga brevijara (još prije vremena Pija XII.).

Na toj je slici prikazana Majka Božja kao Kraljica pokraj Krista Kralja. Ispod njih nalaze se apostoli, mučenici, pape, djevice i svi sveti.

 

 

 

Gledajući te slike mogli bismo zajedno s papom Pijom XII. uskliknuti:

"Glorientur itaque omnes christifideles se Deiparae Virginis imperio subici, quae et regali gaudet potestate et materno flagrat amore."

("Neka se svi Kristovi vjernici hvale time da su podložni vlasti Bogorodice Djevice, koja se raduje i kraljevskom vlašću i plamti majčinskom ljubavlju.")

 

Blagdan Marije Kraljice kod nas Hrvata lijepo se povezuje s blagdanom Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba.

Naime, 31. svibnja 1731. veliki je požar poharao Zagreb. Usred vatre, čudesno je ostala neoštećena slika Majke Božje, koja se nekada nalazila na gradskim vratima. 

 

I slika Majke Božje od Kamenitih vrata prikazuje Mariju kao Kraljicu. Sjedi na prijestolju, na glavi ima krunu, a u ruci drži žezlo.

 

Štovanjem te slike, stari je Zagreb uvijek pokazivao da priznaje Marijinu kraljevsku vlast, a time i vlast Krista Kralja.

Hrvati su Marijin narod. Majku Božju s pravom nazivamo Kraljicom Hrvata.

Još u 17. stoljeću, pavlin Andrija Eggerer nazvao je našu zemlju: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko kraljevstvo").

 

No, ako Hrvatska i danas doista želi biti Marijino kraljevstvo, u njoj ne smije biti bezbožnih zakona, javnih sablazni i bezobzirnog kršenja osnovnih moralnih načela.

 

Katolička vjera mora opet biti priznata kao službena državna vjera Hrvatske, kao što je bila u vremenu kad je Eggerer napisao gore spomenute riječi.

 

Svi zakoni koji su protivni katoličkoj vjeri, moraju smjesta biti ukinuti.

Udruge i mediji, koji svjesno i planski šire protuvjersku (čak i protunaravnu) propagandu, moraju odmah biti zabranjeni.

 

Tako treba biti na razini države. Na razini pak mjesne zajednice, župe i obitelji, treba napokon stati na kraj kršenju osnovnih pravila ćudoređa. Ne smiju se trpjeti nezakonite (bludne) "veze", nečedno odjevanje, psovka, prostote... Ne smije se trpjeti lutanja u pitanjima vjere i morala. Svemu tome treba napokon stati na kraj.

 

Samo ako se provedu sve ove mjere, moći ćemo Hrvatsku opet nazvati Marijinim kraljevstvom.

Bilo je poželjno da se podigne vojska katoličke mladeži

Od sredine 19. stoljeća postalo je očito da se crkvena hijerarhija neće moći sama oduprijeti sve većoj navali sekularizacije, liberalizma i neprekidnog rovarenja otvorenih i prikrivenih neprijatelja Crkve. Počela se, stoga, uviđati potreba da se katolički laici angažiraju u obrani Crkve i kršćanskog poretka u društvu. Inicijativa za tu akciju došla je od samih laika, koji su se s tim ciljem počeli sve više okupljati i organizirati.

Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1867., u Bologni je osnovano Društvo talijanske katoličke mladeži. Tu udrugu možemo smatrati početkom organiziranog katoličkog pokreta u Europi.

Društvo je osnovano na izrazito antiliberalnim temeljima, kao podrška papi u vremenima sukoba s talijanskim sekularnim vlastima. U tim teškim vremenima, svježe ujedinjena Kraljevina Italija otimala je teritorij Papinske Države i sve više sužavala papinu mogućnost djelovanja. Osim toga, raznim je nepravednim zakonima onemogućavala normalno djelovanje Crkve, dok je istovremeno dala punu slobodu nekatoličkim zajednicama: židovima, protestantima itd.

Mladi katolici shvatili su da nešto moraju poduzeti, pa su se počeli organizirati u spomenutom Društvu, kao svojevrsnom obrambenom bedemu Crkve.

Papa bl. Pio IX. odobrio je pravila Društva u breveu Dum filii Belial, 2. svibnja 1868.

U tom dokumentu, blaženi Pio IX. piše: 

"Dum filii Belial tenebrosa consortia sua in religiosae civilisque societatis exitium propagare nituntur, praesertim inter iuvenes: optandum sane erat, ut catholicus iuvenum coetus exurgeret, qui religionis vexillum extollens, impietati grassanti se obiiceret, eiusque frangeret impetum."

("Dok sinovi Belijalovi nastoje promicati svoje mračne skupštine na propast vjerskog i građanskog društva, osobito među mladima, bilo je svakako poželjno da se podigne četa katoličke mladeži, koja će se, uzdižući zastavu vjere, suprotstaviti navali bezbožnosti i slomiti njegov napad.")

 

Pio IX. otvoreno potiče mlade katolike da hrabro uđu u borbu:

"Pergite itaque alacriter incoepto vestro, superno hoc auxilio freti, et alios aliosque vobis adsciscere conamini, ut densius agmen agmen validiusque compacti christiani nominis hostes per arma iustitiae a dextris et a sinistris facilius profligare possitis."

("Nastavite stoga živahno ono što ste započeli, uzdajući se u višnju pomoć, i nastojte pridobiti i druge da vam se pridruže: da čvršćim zbijanjem redova i snažnije združeni, po oružju pravde zdesna i lijeva, lakše uzmognete poraziti neprijatelje kršćanskoga imena.")

Kao što su nekoć pape dijelili potpuni oprost vojnicima koji su se pridružili križarskoj vojni, tako je papa Pio IX. podijelio potpuni oprost mladićima koji se pridruže Društvu katoličke mladeži, uz uobičajene uvjete:

"...omnibus et singulis huic Societati addictis, qui vere poenitentes et sacra communione refecti pro haeresum extirpatione et Sanctae Matris Ecclesiae exaltatione oraverint, plenariam concedimus indulgentiam in die ingressus uniuscuiusque in Societatem, in diebus festis vel infra octavas Sanctissimae Virginis sine labe conceptae ac S. Petri Apostoli Patronum Societatis, nec non in festis ipsius Beatae Mariae Virginis sub titulo Auxilium Christianorum et Cathedrae Romanae eiusdem Apostolorum Principis, in die quoque constituendo ad expiandas defunctorum sodalium, et eorum animas qui impensius Ecclesiae causam propugnarunt: ac demum concedimus peculiaribus Societatis Consiliis seu Circulis, ut singulorum sodales in proprium cuiusque Circuli Patronorum festis eiusdem indulgentiae beneficio frui valeant. Has porro indulgentias omnes animabus quoque Christifidelium, quae Deo in caritate coniunctae ex hac vita migraverint, per modum suffragii applicari posse in Domino indulgemus..."

("...svima i svakome tko se pridruži ovom Društvu, koji uistinu pokajani i okrijepljeni svetom pričešću, mole za iskorijenje krivovjerja i uzvišenje svete Majke Crkve, udijeljujemo potpuni oprost: na dan ulaska svakog člana u Društvo, na blagdane ili unutar osmina Presvete Djevice bez grijeha začete i sv. Petra Apostola, zaštitnika Društva, također na blagdane iste Blažene Djevice Marije pod naslovom Pomoćnice kršćana i rimske katedre istoga Apostolskog poglavara, a također i na dan koji je ustanovljen za molitvu za pokojne članove i duše onih koji su se izdašnije borili za Crkvu; i povrh toga, udijeljujemo pojedinim savjetima Društva ili krugovima, da članovi svakoga od njih mogu uživati povlasticu istog oprosta na blagdane zaštitnika pojedinog kruga. Nadalje, dopuštamo u Gospodinu da se svi ovi oprosti mogu namijeniti per modum suffragii za duše Kristovih vjernika, koje su, združene s Bogom po ljubavi, prešle iz ovog svijeta.")

Značajni su i govori koje je papa Pio IX. držao katoličkoj mladeži tijekom raznih prigoda. U tim se govorima može dobro vidjeti odnos Pija IX. prema građanskom društvu: kako detektira probleme i koje lijekove predlaže za njihovo rješavanje.

Kad se slavio zlatni svećenički jubilej Pija IX. 1869. godine, Sveti otac primio je predstavnike katoličke mladeži na posebnu audijenciju. Tom je prigodom, između ostaloga, rekao:

"Dunque, miei cari giovani, voi siete con me ed io sono con voi: noi dobbiamo combattere contro l'errore, presentarci ai nemici, e procurare di mettere fuori dal loro cuore il veleno, e preservarne quelli che pur ne sono illesi: dobbiamo altresì abbracciare e trarre alla causa di Dio coloro che non sono ancora abbastanza decisi pel bene e pel vero."

("Dakle, moji dragi mladi, vi ste sa mnom i ja sam s vama: mi se trebamo boriti protiv zablude, pokazati se neprijateljima, i pobrinuti se da izbacimo otrov iz njihovog srca, i očuvati one koji su još netaknuti; trebamo također prigrliti i privući Božjoj stvari one koji se još nisu posve odlučili za dobro i za istinito.")

Posebno bih istaknuo govor Pija IX. na Bogojavljenje, 6. siječnja 1875., predstavnicima katoličkih društava. U završnom blagoslovu, Pio IX. spominje u čemu je razlika između nove ujedinjene Italije i stare Italije:

"...questa penisola, che, quand' era divisa in più Stati, era unita colla fede, ma ora che si dice politicamente unita, è seminata di templi protestanti, di scuole eterodosse, e di altre simili instituzioni, che hanno missione di dividere l'Italia nella fede, nel culto, nella religione, per dar luogo alle instituzioni di Satana, il quale entra volontieri a regnare, ma ha per simbolo il Nullus ordo e il Sempiternus horror!"

("...ovaj poluotok, koji dok je bio podijeljen na više država, bio je ujedinjen vjerom, ali sada dok se naziva politički ujedinjenim, rasijan je protestantskim hramovima, krivovjernim školama i drugim sličnim ustanovama, koje imaju misiju da podijele Italiju u vjeri, u kultu, u religiji, kako bi dale mjesto ustanovama Sotone, koji rado ulazi da zavlada, ali ima za svoj simbol Nullus ordo i Sempiternus horror!")

Sveta Stolica protivila se ujedinjenju Italije, jer se to ujedinjenje provodilo otimanjem teritorija Papinske Države, ali i zbog činjenice što je talijanski nacionalistički pokret bio pod vodstvom liberalnih, antiklerikalnih i masonskih elemenata.

Pri tome treba istaknuti da papa nije bio protiv same ideje talijanske nacije. Ali, jedinstvo jednog naroda ne znači da on mora biti pod jednom državnom vlašću. Vidimo kako Pio IX. ističe da je daleko važnije da narod bude ujedinjen u jednoj katoličkoj vjeri, nego da bude pod jednom državnom birokracijom (a bez jedinstvene vjere). 

Ne treba miješati domoljublje i etatizam.

Kakav je bio stav bl. Pija IX. prema Italiji možda se najbolje vidi u njegovom govoru na audijenciji 21. lipnja 1872. predstavnicima biskupija i katoličke mladeži:

"Il Papa e sempre lo stesso: ho benedetto l'Italia e la benedico anche adesso; ma non benedico quei professori e quei maestri d'iniquita, che col consenso di chi puo, tentano di corrompere il cuore, di guastare la mente alla gioventu incauta. No, questi non possono essere oggetto delle benedizioni del Papa...

Benedico l'Italia, ma non benedico gli usurpatori della Chiesa e nemici di Dio; non benedico gli spogliatori dei Tempi, i bestemmiatori e i profanatori delle sante immagini; no, non posso benedire né questi sacrileghi, né quelli che o poca o niuna cura si prendono per comprimerli nei limiti dei loro doveri.

Benedico l'Italia, e i Vescovi che ultimamente sono stati inviati alle loro residenze. Oh come l'Italia in questa occasione si è mostrata veramente figlia della fede, senza la quale non si può piacere a Dio, e della quale chi è privo sarà condannato: Qui non crediderit condemnabitur."

("Papa je uvijek isti: blagoslovio sam Italiju i blagoslivljam je i sada; ali ne blagoslivljam ove profesore i ove učitelje bezakonja, koji s pristankom onih koji mogu, pokušavaju pokvariti srce, oplijeniti dušu neopreznoj mladeži. Ne, takvi ne mogu biti objekt papina blagoslova...

Blagoslivljam Italiju, ali ne blagoslivljam uzurpatore Crkve i neprijatelje Božje; ne blagoslivljam pustošitelje hramova, hulitelje i oskvrnitelje svetih slika: ne, ne mogu blagosloviti ni ta svetogrđa, ni one koji se malo ili nimalo ne brinu da se zadrže u granicama svojih dužnosti.

Blagoslivljam Italiju i biskupe koji su nedavno poslani u svoje rezidencije. O, kako se Italija u toj prilici pokazala kao istinska kćer vjere, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu, i onaj tko je lišen vjere, bit će osuđen: Qui non crediderit condemnabitur [Tko ne uzvjeruje, osudit će se - Mk 16, 16].")

I nasljednik Pija IX. na papinskoj stolici, Leon XIII., izrekao je i napisao mnoge značajne riječi u dokumentima i govorima predstavnicima katoličke mladeži. S druge strane, Društvo talijanske katoličke mladeži uvijek je spremno slušalo i promicalo papinski nauk u društvu.

Kad je papa Leon XIII. objavio encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustavu država (1885. god.), u kojoj iznosi katolički nauk o odnosu Crkve i države, Društvo talijanske katoličke mladeži poslalo mu je pismo podrške i izjavilo svoju apsolutnu podložnost prema tom nepogrešivom nauku Svete Stolice.

Predstavnici katoličke mladeži istaknuli su pismu podrške da je taj dokument svečana potvrda da Crkva Kristova nikada ne mijenja božanski nauk i da ga uvijek zna čudesno primijeniti na konkretne životne prilike.

 

Papa Leon XIII. odgovorio je Društvu katoličke mladeži pismom od 16. siječnja 1886.

 

 

 

U svom pismu, papa Leon XIII. na početku ističe koliko mu znači podrška mladih katolika:

"Non miranda nec inopinata, sed tamen periucunda Nobis fuit animi vestri recens declaratio. Iis enim cognitis, quae non multo ante docueramus de civitatum constitutione christiana, consilium sponte cepistis Nobis studiose confirmare docilem, uti oportet, ad praecepta Sedis Apostolicae voluntatem; idque epistolis compluribus, in quibus oratio quidem varia, sed una mens apparet omnium vestrum eademque sententia. Istam in amplectendis doctrinis catholicis concordem nec timidam alacritatem, sicut apprime congruit cum instituto societatis vestrae, ita vobis singulis gloriosam maximeque salutarem putatote, his praesertim temporibus difficillimis, cum tam multi ex aequalibus vestris, natura fortasse boni, bene etiam saepe instituti, sensim tamen a praepostero quodam, malo magistro officii, pudore vinci sese debilitarique patiuntur."

("Nije nam neobična, ni nenadana, ali nam je vrlo ugodna nedavna izjava o vašem stajalištu. Naime, spoznavši ono što smo nedugo prije naučavali o kršćanskom ustavu država, spontano ste odlučili potvrditi svoju poučljivu, kako i treba, volju za vršenje zapovijedi Apostolske Stolice; i to brojnim pismima, u kojima je govor, doduše, raznolik, ali se javlja jedno mišljenje i isto stajalište svih vas. Ovu složnu, a ne bojažljivu, hitrost u prihvaćanju katoličkih nauka, kao što je osobito prikladno ustanovi vašeg društva, tako je smatrajte slavnom i najviše spasonosnom za svakoga od vas, posebno u ovim vremenima kad si mnogi od vaših vršnjaka, koji su po naravi možda dobri, a često i dobro odgojeni, ipak dopuštaju da budu malo pomalo svladani i oslabljeni od opakog srama, koji je loš učitelj.")

Ovdje je važno uočiti da papa Leon XIII. izričito potvrđuje da je ono što je iznio o kršćanskom ustroju država u enciklici Immortale Dei doista službeni nauk Crkve. Papa je pohvalio ove mlade ljude, jer su bespogovorno prihvatili taj nauk, te očekuje od njih da pridobe i druge mlade.

Papa Leon XIII. potom ističe da se u katoličkom nauku nalazi spas i za pojedince, i za države:

"Omnium enim tam privatorum hominum quam civitatum continetur in catholica religione salus..."

("Svima, naime, kako privatnim ljudima, tako i državama, spasenje je sadržano u katoličkoj vjeri...")

I u drugim prigodama, papa Leon XIII. slao je Društvu talijanske katoličke mladeži pisma, poruke i upute za rad.

Evo, primjerice, kako govori u pismu od 4. prosinca 1886., u kojem poziva mlade katolike da ustraju u svojoj borbi.

"Vos autem in omnibus ceptis vestris pergite, ut instituistis, non modo obedienter, verum etiam amanter libentissimeque Ecclesiam sequi, certissimam eamdemque hominum generi datam divinitus ducem. Eius vos auspiciis magisterioque oportet adversus quaslibet opinionum fallacias vitiorumque invitamenta invictum animum gerere: nominatim vero consilia et operam vestram fidenter opponere consociationibus hominum non honestis, quibus iam omnia redundant. Illae quidem quo tendant, quid moliantur, nemo dubitat: earumque propterea debetis non solum contagia vitare, sed nefarios conatus, quantum in vobis est, a communibus rebus animose defendere."

("A vi u svemu što ste započeli, nastavite kao što ste odlučili: da ne samo poslušno, nego i s ljubavlju i najradosnije slijedite Crkvu, najsigurniju voditeljicu, i to božanski danu ljudskom rodu. Pod njezinim zapovjedništvom i učiteljstvom trebate iskazati nepobjedivi stav protiv svih zamamnih lažnih mišljenja i opačina: a napose trebate vaše odluke i djela pouzdano suprotstaviti udruženjima nečasnih ljudi, koja su već sve preplavila. Naime, neka nitko ne dvoji o onome čemu one smjeraju, što pokušavaju; zato ste dužni ne samo izbjegavati njihov zli primjer, nego i srčano braniti, koliko možete, opće interese od njihovih opakih pokušaja.")

Ovdje je i više nego jasno da Leon XIII. postavlja katoličkoj mladeži kao zadatak borbu protiv liberalnih udruženja, a posebice protiv masonerije (koju je upravo papa Leon XIII. osudio u enciklici Humanum genus).

 

Na kraju ovog kratkog osvrta, vratio bih se opet na govor Pija IX. na blagdan Bogojavljenja 1875. godine. Taj govor donosi toliko važnih misli, da bismo samo njemu mogli posvetiti cijeli jedan tekst. Tamo možete vidjeti kako jedan papa izričito govori o sukobu Svete Stolice s idejama Francuske revolucije.

 

Pio IX. se u jednom trenutku prisjetio borbe svojih prethodnika na Petrovoj stolici protiv Revolucije.

"Ora mi piace di farvi osservare che l'anno 1875, che comincia, segna il centenario della elezione di Pio VI, mio glorioso predecessore, il quale terminò il suo Pontificato vittima della grande rivoluzione dell' 89 e de' suoi falsi principii.

Seguì Pio VII, verso il quale rivolse le sue ire ingiuste un Potente del secolo. Due Pontefici successori, brevemente, ma santamente tennero il governo della Chiesa di Gesù Christo.

Venne quindi Gregorio XVI, il quale trovò in grande agitazione i nemici del trono e dell'altare, e li trovò possessori di una parte dello Stato della Chiesa."

("Sada želim da uočite da se godine 1875., koja počinje, obilježava stogodišnjica izbora Pija VI., mog slavnog prethodnika, koji je završio svoj pontifikat kao žrtva velike revolucije iz '89. i njezinih lažnih načela.

Slijedio je Pio VII, prema kojemu je jedan svjetski silnik [Napoleon] okrenuo svoj nepravedni gnjev. Dvojica papa, koji su slijedili, kratko su, ali sveto, držali upravu Crkve Isusa Krista.

Zatim je došao Grgur XVI., koji je neprijatelje prijestolja i oltara zatekao u velikoj uzrujanosti, i zatekao ih kao posjednike dijela Crkvene države.")

Dakle, imamo cijeli niz papa, koji su bili u teškoj i neprekidnoj borbi protiv Revolucije. To je nasljeđe, koje nas obvezuje... da i mi nastavimo njihovim putem. Tek sada vidite razmjere izdaje modernista, koji se klanjaju Revoluciji i usvajaju njezina liberalna načela. Modernisti su izdali Crkvu i pridružili se njezinim neprijateljima.

Ipak, bl. Pio IX. pruža nam u svom govoru i riječi ohrabrenja:

"Tutto questo però deve a tutti i buoni ispirare coraggio, giacchè le vicende passate dimostrano abbastanza che la Chiesa, permettendolo Dio, è continuamente assalita, ma vinta mai. I suoi persecutori periscono, la Chiesa resta, e resta col suo divin Fondatore. Egli resta, e mentre quelli come logora veste si gettano lontano, Gesù per contrario si mantiene in eterno: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient."

 

("Sve ovo, međutim, treba u svima dobrima nadahnuti hrabrost, jer prošli događaji dovoljno pokazuju da je Crkva, po Božjem dopuštenju, neprestano napadana, ali nikad poražena. Njezini progonitelji propadaju, Crkva ostaje i ostaje sa svojim božanskim Utemeljiteljem. On ostaje, i dok se oni kao istrošene haljine bacaju; a Isus, naprotiv, ostaje zauvijek: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient [Oni će propasti, a ti ćeš ostati, i svi će ostarjeti kao odjeća; a ti si uvijek isti i tvoje godine neće isteći - Psal. 101, 27-28].")

 

Ako imate vremena (i ako znate jezik) prelistajte malo pisma i govore bl. Pija IX. Društvu talijanske katoličke mladeži.

Modernističke improvizacije i nevaljani sakramenti

 

U zadnje vrijeme, vjernike šokiraju otkrića nevaljanih krštenja, koja se javljaju kao posljedica modernističkog igranja s obredima u nemalom broju postkoncilskih župa zapadnog svijeta. Dakako, to povlači i pitanje valjanosti ostalih sakramenata kod dotičnih osoba, jer tko nije valjano kršten, ne može primiti ni ostale sakramente. Takva osoba zapravo uopće nije kršćanin.

Zapanjujuće je da mediji ovim skandalima ne pridaju veću pozornost, jer je ovdje riječ o većoj pogibelji, nego, primjerice, kod slučajeva zlostavljanja klerika ili financijskih malverzacija. Međutim, to nije iznenađenje s obzirom da urednici medija (pa i "vjerskih" medija) imaju većinom posve prizemni, ovozemaljski, materijalni pogled na život. Mislim pritom na izvjesnu nesposobnost da bilo koje pitanje sagledaju u svjetlu nadnaravne vjere, pa ih tako ne zanima pitanje vječnog spasenja duša.

No, pogledajmo uzroke problema...

U nedavno otkrivenim slučajevima nevaljanih krštenja, svećenici su u improviziranju kršili formu sakramenta, govoreći: "Mi te krstimo...", umjesto: "Ja te krstim..."

I sad se postavlja pitanje: Zašto su to činili? Što ih je potaknulo da govore baš: "Mi te krstimo", umjesto "Ja te krstim..."?

Odgovor se krije u cjelokupnoj koncepciji, mentalitetu, svjetonazoru koji stoji iza novog obreda krštenja, uvedenog u liturgijskim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. To ćete uvidjeti jedino ako usporedite novi obred krštenja i tradicionalni obred krštenja.

U tradicionalnom obredu krštenja, naglasak je na čišćenju krštenika od istočnog grijeha i oslobođenju od đavolske vlasti pod kojom se nalazi svaki čovjek koji nije kršten. To se dobro se vidi u egzorcizmima u tradicionalnom obredu krštenja. I to je naglašavala cjelokupna kršćanska tradicija. Pogledajte samo kako o važnosti egzorcizma kod krštenja pišu sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura...

Za razliku od toga, u novom obredu krštenja naglasak je na primanju novog člana u zajednicu. Zato se u novom obredu potiče da se krštenje obavlja za vrijeme nedjeljne mise. U mnogo slučajeva, to nalikuje na obred dobrodošlice, koji priređuje zajednica. Nije čudo da je to u mnogima izazvalo mišljenje da je krštenje čin cijele zajednice.

Upravo je to potaknulo one nesretnike da govore: "Mi te krstimo..." umjesto "Ja te krstim..."

No, postoji još jedan faktor u ovoj tragediji. To je pitanje teološke naobrazbe modernog klera. U modernom kurikulumu zanemaruje se pravi nauk Crkve o sakramentima.

Nauk Katoličke Crkve o sakramentima definiran je na Tridentskom koncilu. Tko ne poznaje dekrete i kanone Tridentskoga koncila, ne može imati ispravno shvaćanje sakramenata.

No, danas se na modernističkim učilištima razne nebulozne i sumnjive teorije stavljaju ispred nauka Crkve. Nije neobično da oni koji prolaze kroz takvu "formaciju", razvijaju potpuno kriva stajališta. Mnogi su od njih pali u (davno osuđene) protestantske zablude.

Uostalom, i sama praksa improviziranja i mijenjanja sakramentalne forme potekla je iz protestantizma. To je jedan od glavnih razloga zašto je nevaljana većina sakramenata kod protestanata.

Martin Luther je učio da uopće nije bitno kakvim se riječima netko koristi prilikom dijeljenja krštenja.

Do kakve apsurdnosti vodi taj Lutherov nauk, dobro je opisao sv. Robert Bellarmin u III. svesku De controversiis (De sacramentis in genere, lib. I., cap. 21.):

"At nostro tempore Martinus Lutherus, haereticorum omnium audacissimus, novam haeresim excogitavit, videlicet non requiri certa verba in sacramentis. Sic enim loquitur in libro De captivitate Babylonica, cap. de baptismo: Quocumque modo tradatur baptismus, modo non in nomine hominis, sed in nomine Domini tradatur, vere salvum facit. Immo non dubitem, si quis in nomine Domini suscipiat, etiamsi impius minister non det in nomine Domini, vere baptizatum esse in nomine Domini. Haec ille.

Itaque secundum Lutherum si quis dicit: Ego te baptizo in nomine Lutheri et Catharinae uxoris eius, vel etiam in nomine diaboli, erit verus baptismus, modo qui suscipit, accipiat in nomine Domini."

("Ali u našem je vremenu Martin Luther, najdrskiji od svih heretika, izmislio novu herezu: naime, da nisu potrebne točno određene riječi u sakramentima. Ovako on piše u svojoj knjizi O babilonskom sužanjstvu, poglavlje o krštenju: Na koji god način se predaje krštenje, dok god nije u ime čovjeka, već se daje u ime Gospodnje, doista spašava. Nadalje, ne sumnjam da ako netko prima [krštenje] u ime Gospodnje, pa makar ga opaki djelitelj nije dao u ime Gospodnje, da je doista kršten u ime Gospodnje. To on kaže.

I tako bi prema Lutheru, ako netko kaže: Ja te krstim u ime Luthera i njegove žene Katarine, ili čak u ime đavla, to bilo pravo krštenje, dok god ga onaj koji prima, primi u ime Gospodnje.")

 

Iz ovog razloga, mnoga su protestantska krštenja nevaljana ili barem sumnjiva. Zato je kod protestanata, koji se žele obratiti na katoličku vjeru, potrebno istražiti je li njihovo krštenje bilo valjano.

 

Prof. Ivan Bujanović o tome ovako piše u svom teološkom udžbeniku Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve iz 1895. godine (str. 184.):

"Protestanti su, istina, zadržali katoličku formu, ali buduć da oni uče, da čovjeka opravdava sama vjera, ne drže mnogo do sakramenata i za to ne paze ni na formu, pa su kasnije stali u pojedinim svojim općinama i drugom formom krstiti. Tako n. pr. kažu da se sada u Hamburgu krsti: u ime oca i sina i kršćanskog duha t. j. u ime kršćanske općine. Tako i Rongiani, koji kao i Socinijani krst drže za pusti obred, krste u ime Boga i u ime općine. Zato crkva danas najprije strogo ispituje krst podijeljen u protestantskim vjerskim općinama, pa ako nije sigurno dokazano, da je podijeljen: u ime Oca i Sina i Duha Svetog naregjuje, da se barem uvjetno iznovice podijeli."

 

Uočite zapanjujuću sličnost između protestantskih zabluda i današnjih modernističkih zabluda - gdje se krštenje obavlja u ime zajednice.

 

Zbog čestih slučajeva nevaljanih krštenja kod krivovjeraca, tradicionalni Rimski obrednik predviđa za njih isti postupak krštenja kao i za židove, muhamedance i ostale nevjernike. Ukoliko se kod nekog krivovjerca utvrdi da nije bio valjano kršten, i on će se morati prilikom primanja krštenja javno odreći krivovjerja, jednako kao i židovi i muhamedanci svoje nevjere.

 

Rimski obrednik iz 1929. god.

Danas se, na žalost, (zbog modernističkog "ekumenizma") prestalo s ispitivanjem valjanosti krštenja protestanata. Zato se, primjerice, u Americi događa da u Crkvu ulaze ljudi iz pojedinih protestantskih sekti, koji uopće nemaju valjano krštenje. Ako tome pridodate ljude koje su neodgovorni modernisti nevaljano krstili, onda to zaista postaje veliki problem.

 

Kako riješiti taj problem? Nitko iz novotarskog kampa ne predlaže nikakva rješenja, jer oni u svemu tome uopće ne vide nikakav problem. Jednostavno rečeno: nije ih briga ni za valjanost sakramenata, ni spasenje duša.

No, kome je doista stalo do spasenja duša i tko dobro promotri uzroke i posljedice navedenog problema, može doći do samo jednog zaključka: Jedino rješenje jest potpuni povratak tradicionalnom crkvenom nauku i tradicionalnim obredima Crkve.