Opasnosti za vjeru: miješanje s nevjernicima i krivovjercima, vjerska sumnja i kritika, moderni "duh vremena"

Prof. Andrija Živković kao rektor Zagrebačkog sveučilišta (1938.-1940.)

Andrija Živković (1886.-1957.) bio je dugogodišnji profesor moralne teologije na zagrebačkom KBF-u (skoro 30 godina, 1924.-1953.), četiri puta biran je za dekana fakulteta, a 1938.-40. obnašao je službu rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Glavno Živkovićevo djelo, udžbenik Katoličko moralno bogoslovlje (objavljen u tri sveska, 1938.-1946.), dostupno je na internetu već godinama (LINK).

Prenosim iz II. sveska Živkovićevog Katoličkog moralnog bogoslovlja stranice 104.-114., na kojima govori o opasnostima koje prijete vjeri, kako pojedinaca, tako i cijelih naroda.
Živković kao opasnosti za katoličku vjeru označava: miješanje s nevjernicima i krivovjercima, vjersku sumnju i kritiku, te liberalni "duh vremena".

Vjerna djeca Crkve hoće i nastoje da što više, dostojnije, sjajnije i veličanstvenije iskažu svome Spasitelju najsmjernije poklonstvo

U Zagrebu je u kolovozu 1923. održan prvi veći, svehrvatski, euharistijski kongres. Nadbiskup Antun Bauer je povjerio cijelu organizaciju kongresa pomoćnom biskupu Josipu Langu, koji je u ono vrijeme već bio teško bolestan. Lang je ipak svu svoju snagu i energiju uložio u pripremanje kongresa - i doživio njegov veliki uspjeh.



Početak Kongresa (Narodna straža, 25. kolovoza 1923., br. 32.)

Narodna straža, 1. rujna 1923., br. 33.

Sv. Pričest na Euharistijskom kongresu u Zagrebu, 1923. god.

Još u pripremi za euharistijski kongres, u ožujku 1923., biskup Josip Lang je kao organizator kongresa poslao pozivnicu u sve hrvatske biskupije u kojoj je naveo ciljeve kongresa. Biskup Lang je, između ostalog, upozorio da se mnogi zli ljudi odbijaju pokloniti svome Stvoritelju u Presvetom Sakramentu. No, što više zli ljudi uskraćuju dužno poklonstvo Presvetom Sakramentu, to više dobri ljudi moraju nastojati da se što sabranije i pobožnije klanjaju Presvetom Sakramentu.
Ovako kaže biskup Lang:

"Ali ako tako bezdušnici i zlobnici uskraćuju svome Spasitelju i Bogu nužno poklonstvo i odanost, to vjerna djeca svete katoličke Crkve hoće i nastoje, da to većma i dostojnije i sjajnije i veličanstvenije iskažu svojemu Spasitelju i najsmjernije poklonstvo i najnježniju ljubav i najusrdniju zahvalnost. Pa kako neprijatelji Kristovi i očito i u zajedini jurišaju na Krista Gospodina, tako i vjernici hoće da otvoreno i u najvećem broju očituju svoju ljubav i odanost i poklonstvo Kralju vjekova neumrlome. To da bude mala naknada za grijehe svijeta; za uvrede, koje ljudi nanose Isusu, osobito u Presvetom Oltarskom Sakramentu."

Kao što kaže biskup Lang, treba uvijek "i više i dostojnije i sjajnije i veličanstvenije i najsmjernije" iskazivati poklonstvo Spasitelju u Presvetom Sakramentu. Eto zašto se svi obredi i svečanosti vezane uz Presveti Sakrament moraju obavljati sa strahopoštovanjem i dostojanstvom koje im pristoji...

Cultus latriae

Evanđelje stavlja pred svakog vjernika obvezu klanjanja i služenja Bogu: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!" (Mt 4, 10)
Ta zapovijed glasi na grčkom: "Κύριον τὸν θεόν σου προσκυνήσεις καὶ αὐτῷ μόνῳ λατρεύσεις."
Zato se vrsta štovanja koju čovjek duguje Bogu naziva latrija (grč. λατρεία).

Katolička Crkva obvezuje svoje vjernike na tri vrste štovanja:
1. štovanje (kult) latrije koje se duguje samo Bogu
2. kult hiperdulije koji se duguje Majci Božjoj
3. kult dulije koji dugujemo svecima i anđelima


To izrijekom propisuje Zakonik kanonskog prava iz 1917., u can. 1255.:

"Sanctissimae Trinitati, singulis eiusdem personis, Christo Domino, etiam sub speciebus sacramentalibus, debetur cultus latriae; Beatae Mariae Virgini cultus hyperdulie; aliis autem cum Christo in caelo regnantibus cultus duliae."

("Presvetom Trojstvu, pojedinim njegovim Osobama, Kristu Gospodinu, također pod sakramentalnim prilikama, duguje se kult latrije; Blaženoj Mariji Djevici kult hiperdulije; a drugima koji s Kristom vladaju na nebu kult dulije.")


Cijeli taj dio Zakonika kanonskog prava nosi naslov "De cultu divino" ("O božanskom kultu"). Liturgija je glavni izraz božanskog kulta. Dakle, misa i časoslov nisu ničije privatne pobožnosti (čak i ako se vrše privatno) - nego javni čin božanskog kulta.

Vrlo je važno, stoga, da misa i časoslov imaju točno propisana pravila (rubrike), kao i svoj zasebni liturgijski jezik.

Kult latrije dugujemo, dakle, samo svemogućem Bogu - Presvetom Trojstvu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Svijest o toj dužnosti je oblikovala liturgiju Crkve. Ona je toliko vidljiva i u istočnoj i u zapadnoj liturgiji, da samo jedan površan i sumaran pogled na liturgijske molitve stavlja pred nas desetke poklonstvenih prošnji koje izviru iz dubine kršćanskog srca.

Izdvojit ću neke standardne molitve iz bizantske i rimske liturgije kojima se izražava čast i klanjanje Presvetom Trojstvu.

U bizantskoj liturgiji...

U bizantskoj liturgiji prvo trebamo istaknuti zaključke kojima završavaju pojedine molitve u liturgiji, a kojima se redovito iskazuje slava i čast Presvetom Trojstvu:

- Ὅτι πρέπει σοι πᾶσα δόξα, τιμὴ καὶ προσκύνησις τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tebi dolikuje svaka slava, čast i klanjanje: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι σὸν τὸ κράτος καὶ σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα, τοῦ Πατρὸς καὶ τοῦ Υἱοῦ καὶ τοῦ Ἁγίου Πνεύματος, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tvoja je vlast, i Tvoje je kraljevstvo i moć i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι ἅγιος εἶ ὁ Θεὸς ἡμῶν καὶ σοὶ τὴν δόξαν ἀναπέμπομεν, τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer si svet, Bože naš, i Tebi iskazujemo slavu: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

Treba izvojiti i dvije molitve kojima se izravno izražava klanjanje Presvetom Trojstvu.

Prije anafore, nakon što svećenik kaže: Εὐχαριστήσωμεν τῷ Κυρίῳ ("Zahvalimo Gospodinu"), narod na to odgovara:

Άξιον και Δίκαιον εστί προσκυνείν Πατέρα καὶ Υϊόν και Άγιον Πνεύμα - Τριάδα Ομοούσιον και Αχώριστον.
("Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu -Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom.")

Nakon pričesti, kad svećenik kaže: "Σῶσον, ὁ Θεός, τὸν λαόν σου καὶ εὐλόγησον τὴν κληρονομίαν σου" ("Spasi, Bože, narod svoj i blagoslovi svaju baštinu"), narod odgovara:

Εἴδομεν τὸ φῶς τὸ ἀληθινόν, ἐλάβομεν Πνεῦμα ἐπουράνιον, εὕρομεν πίστιν ἀληθῆ, ἀδιαίρετον Τριάδα προσκυνοῦντες· αὕτη γὰρ ἡμᾶς ἔσωσεν.
("Vidjeli smo svjetlost istinsku, primili smo Duha nebeskoga, našli smo istinitu vjeru, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu, jer ono nas je spasilo.")

Ovo je dovoljno da shvatite o čemu govorim.
Prelazimo sad na rimsku liturgiju. Tu ću se prvo poslužiti jednim od najboljih srednjovjekovnih djela o sv. misi - knjigom pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio.

U rimskoj liturgiji... 

Ovdje vidimo naslovnicu prvog tiskanog izdanja djela pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio (izdanje iz 1517.). Kao što sam rekao, to je jedno od najvrijednijih i najvažnijih srednjovjekovnih djela o liturgiji.

Inocent III. je inače bio najmoćniji papa u povijesti (u pogledu svjetovne moći i utjecaja). Nijedan drugi papa nije imao toliku svjetovnu vlast. Njemu su se pokoravali kršćanski vladari cijele Europe. No, Inocent III. je bio i veliki intelektualac i duhovni pisac. Siguran sam da bi njegova djela i danas rado čitali katolici, kad bi im bila dostupna (ali izgleda da današnje "katoličke" izdavačke kuće imaju neke druge prioritete...).


Evo objašnjenja Inocenta III. o razlikama između kulta latrije i dulije (De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 11.):

"Duae sunt species servitutis, una quae debetur soli Deo creatori, et dicitur latria. Et alia quae creaturis impeditur et dicitur dulia. Utranque speciem determinat Dominus dicens: 'Reddite quae sunt Caesaris Caesari et quae sunt Dei Deo'. Ad latria pertinent templa, altaria, sacerdotia, sacrificia et huiusmodi, quae soli Deo exhibenda, qui 'glorificatur in consilio sanctorum magnus et metuendus super omnes qui in circuitu eius sunt' (Psal. 88, 8). Non enim in sanctis, ad honorem Dei, sed Deo potius ad honorem sanctorum dedicantur templa, consecrantur altaria, sacerdotia statuuntur, sacrificia offeruntur... Hinc ergo Deus in lege praecepit: 'Dominum Deum tuum adorabis et illi soli servies' et soli Deo servientem orationem impendes."

("Dvije su vrste službe: jedna koja se duguje samo Bogu stvoritelju, i zove se latrija. I druga koja pripada stvorenjima i zove se dulija. I jednoj i drugoj je vrstu odredio Gospodin govoreći: 'Podajte što je carevo caru, a što je Božje Bogu'. U latriju spadaju hramovi, oltari, svećeništva, žrtve i slično, što se treba iskazivati samo Bogu, koji se 'proslavljuje u zboru svetih, velik i strašan nad svima koji su u njegovom okruženju' (Psal. 88, 8). Ne posvećuju se naime hramovi svecima na čast Boga, nego se prije Bogu na čast svetaca određuju hramovi, posvećuju oltari, postavljaju svećeništva, prinose žrtve... Odatle stoga Bog u zakonu zapovijeda: 'Gospodinu Bogu svomu se klanjaj i njemu jedinomu služi' i samo onome koji Bogu služi molitve upravljaj.")


Kako je Inocent III. dao detaljnu analizu cijelog reda i kanona mise, precizirao je pitanja: kome se prinosi misna žrtva, za koga, kako i zašto... 
(De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 5.):

"Hinc primo investigandum occurrit: quibus videlicet et pro quibus, qualiter et quare sacrificium laudis debeamus offerre. Quae quatuor ex ipso canone possumus evidenter advertere. Quibus? Soli Deo, scilicet individuae Trinitati. Pro quibus? Pro Ecclesia sancta catholica, videlicet pro omnibus orthodoxis. Qualiter? In unitate fidei, videlicet in communione sanctorum. Quare? Pro beneficiis temporalibus et spiritualibus et aeternis, sed omnibus propter Deum."

("Odatle prvo spada da istražimo: kojima naime i za koje, kako i zašto trebamo prikazati žrtvu hvale. Ovo četvero možemo očito primijetiti iz samog kanona. Kojima? Samo Bogu, to jest nerazdjeljivom Trojstvu. Za koje? Za Crkvu svetu katoličku, to jest za sve pravovjerne. Kako? U jedinstvu vjere, to jest u općinstvu svetih. Zašto? Za blagodati vremenite i duhovne i vječne, ali sve radi Boga.")


Sve ovo o čemu govori papa Inocent III., postat će vam očito kad pogledate one molitve u tradicionalnom redu mise, koje su izravno upućene Presvetom Trojstvu. To su dvije molitve: jedna kao završetak prikaznih molitava (Suscipe sancta Trinitas), a druga na završetku mise (Placeat tibi, sancta Trinitas).

Na kraju prikaznih molitava, svećenik naklonjen pred sredinom oltara moli:

"Suscipe sancta Trinitas hanc oblationem, quam tibi offerimus ob memoriam passionis, resurrectionis et ascensionis Iesu Christi Domini nostri; et in honorem beatae Mariae Virginis, et beati Ioannis Baptistae, et sanctorum apostolorum Petri et Pauli, et istorum et omnium sanctorum: ut illis proficiat ad honorem, nobis autem ad salutem: et illi pro nobis intercedere dignentur in caelis, quorum memoriam agimus in terris. Per eundem Christum Dominum nostrum. Amen."

("Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos, koji Ti prikazujemo za spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, i na čast blažene Marije vazda Djevice i blaženoga Ivana Krstitelja i svetih apostola Petra i Pavla, i ovih i svih svetih, da njima koristi na čast, a nama na spasenje: da se oni dostoje posredovati za nas na nebesima, kojih spomen činimo na zemlji. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.")


Na kraju mise, prije nego što blagoslovi narod, svećenik prignut pred oltarom potiho moli:

"Placeat tibi, sancta Trinitas, obsequium servitutis meae, et praesta ut sacrificium, quod oculis tuae maiestatis indignus obtuli, tibi sit acceptabile mihique et omnibus pro quibus illud obtuli sit, te miserante, propitiabile. Per Christum Dominum nostrum. Amen."

("Neka Ti ugodi, sveto Trojstvo, služba koju ti prinijeh, i podaj da žrtva koju ja nedostojan prikazah pred očima Tvoga veličanstva, bude Tebi ugodna, a meni i svima onima za koje je prikazah, po Tvome milosrđu, bude pomirbena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.")


Jedno od stvari koju ćete primijetiti - jednako i kod bizantske i rimske liturgije - izražavanje čovjekove nemoći i malenkosti pred Božjim Veličanstvom. Primijetio sam da to upada u oči onima koji su odrasli u Novus Ordu. Očito je da su antropocentrične reforme nakon II. vatikanskog koncila ostavile duboke tragove na cijeloj jednoj generaciji.
A to nas navodi na pitanje... 
 

Novus Ordo = ukidanje božanskog kulta?

Čitajući tradicionalne liturgijske molitve koje su gore spomenute, vjerojatno ste i sami uvidjeli jedan od glavnih problema postkoncilskog "novog reda mise". 
U Novus ordu nema niti jedne molitve u kojoj se spominje Presveto Trojstvo. Čak se nigdje ne moli ni Slava Ocu... 
Kakav je to obred mise bez standardnih trinitarnih formula?
To je jedan od važnijih razloga zašto nepremostiv jaz odvaja Novus Ordo od svih tradicionalnih obreda Crkve (jednako istočnih i zapadnih). 

Ni Novus ordo časoslov nije puno bolji...
Kakav je to časoslov bez Atanazijevog vjerovanja?
Kakav je to časoslov bez ispravnog rasporeda vjerovanja?

Pokažite puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste!

Dubrovački biskup Josip Marčelić (1847.-1928.) bio je učenik pape Leona XIII., primjer kako se upute papa Leona XIII. i sv. Pija X. mogu uspješno provesti u biskupiji.
Osnovao je mnoge ustanove za pomoć siromašnima, obnovio je mnoge stare crkve i izgradio brojne nove crkve.

Biskup Marčelić je bio duhovni otac bl. Marije Petković i suutemeljitelj njenog reda Kćeri milosrđa sv. Franje.
Danas se često navode njegova pisma blaženici, u kojima do najsitnijih detalja uređuje vođenje redovničke zajednice.

Izdvojio bih jednu biskupovu rečenicu koja se danas često preskače. Marčelić je u pismu 18. kolovoza 1919. tražio oprez u prepoznavanju pravog redovničkog zvanja:

"Prije nego koju djevojku primiš, otvori dobro oči. I provjeri, vodi li je k vama samo slava Božja, spas svoje duše i drugih duša."

Po tome se prepoznaju prava zvanja, kao i po volji za stvarnim odvajanjem od ovozemaljske ispraznosti.
Evanđelje kaže: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3)
Danas, nažalost, malo tko razumije tu vrstu siromaštva.

U pismu bl. Mariji Petković od 5. kolovoza 1919., biskup Marčelić ističe:

"Pravo siromaštvo je u duhu najprije, blaženi duhom siromašni, tj. oni koji su svoje srce, svoj duh odcijepili od stvari ovoga svijeta. Ti su ljudi tako slobodni duhom, slobodni da se bore protiv svakoj napasti, da slobodno uzdignu svoje srce, svoj duh Bogu."

Potrebno je, dakle, da čovjek odvoji svoje misli od svega ovozemaljskoga kako bi mogao služiti Bogu. To se, dakako, odnosi prije svega na biskupe, svećenike, redovnike i redovnice.

U istom pismu biskup Marčelić poručuje redovnicama:

"Držite u redu crkvu, napose oltar sv. Vincence. Neka vam crkva uvijek bude čista. Pokažite tu puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste."

Cijela je zapravo Dubrovačka biskupija u vrijeme biskupa Marčelića bila u tome pravi uzor.


Sv. misa ispred crkve sv. Vlaha, 1912. god.

Sustavno, redovito, obavezno

Bilo je nekada uobičajeno da svećenik posveti barem neko vrijeme svakog dana klanjanju pred svetohraništem. Ponizno, u samoći i tihoj molitvi.
Nije to bila nikakva "meditacija", niti "relaksacija" i sl., nego dužnost i obveza klanjanja pred Stvoriteljem.

Onako kako je molio sv. Bonaventura:
"Domine, tu es quem debemus adorare, cui debemus servire. Tu es qui nos creasti; tu es qui nos redemisti."
("Gospodine, ti si komu smo se dužni klanjati, kome smo dužni služiti. Ti si onaj koji nas je stvorio, ti si koji nas je otkupio.")


Po pohodima Presvetom bili su poznati naši biskupi: Stadler, Mahnić i bl. A. Stepinac.

O biskupu Mahniću kaže njegov tajnik Bonefačić (budući splitski biskup):

"I biskup Mahnić, koji je nama svećenicima uopće bio u mnogom pogledu uzor i ogledalo za života, pa je to ostao i poslije smrti, bio je na osobiti način vir orationis, ali ne ore nego više mente et corde - a napose je bio gorljivi klanjalac Presvetog Sakramenta, bio je najvjerniji i najsavjesniji svećenik-klanjalac... [B]rzo su opazili Krčani da se novi biskup - što prije nije bio običaj - češće i po više puta tjedno navraća u stolnu crkvu koja je samo preko puta biskupske palače i da tamo ostaje duže vremena, po cio sat. Djeca kao djeca radoznala, dovikujući jedno drugomu: 'Il vescovo è dentro', povirivala su na vrata da bi vidjela što on u crkvi radi, pa opazivši kako on mirno poniknute glave kleči u koru ili pred oltarom Presvetoga; s prstom na usnama udaljavala su se. Svi su u Krku naskoro znali zašto biskup sam polazi u crkvu tako često i u razno doba i što tamo radi."

Krajem 19. stoljeća proširio se diljem katoličke Europe pokret svećenika-klanjatelja. I u Hrvatskoj su te ideje našle plodno tlo.
U Krčkoj je biskupiji biskup Mahnić 1900. god. osnovao Assotiatio sacerdotum adoratorum (Društvo svećenika klanjatelja).

Mahnić je pokrenuo list SS. Eucharistia, kao zajednički vjesnik hrvatskih i slovenskih svećenika klanjatelja.
Moto lista je bio na crkvenoslavenskom: Pridi cesarstvo tvoje euharistično.

Na kraju svakog broja donosile su se i zajedničke molitvene nakane za svećenike klanjatelje u rubrici: Preporuča se u molitve svećenika klanjalaca.
Zanimljivo je koju je molitvenu nakanu list preporučio svojim čitateljima 1904. (br. 8.): "za obraćenje mnogih grešnika te zabludjelih i otpalih svećenika; za svećenike u službi liberalaca i bezvjeraca".

Osim lista SS. Eucharistia, pokrenute su i druge novine koje su bile posvećene promicanju pobožnog klanjanja Presvetom Sakramentu.

U Zadru je 1908. počeo izlaziti Euharistični glasnik.
Na naslovnici je izričito isticano da je cilj klanjanja naknada za uvrede koje se grijesima nanose Gospodinu.

Zajednice svećenika-klanjatelja postojale su u različitim oblicima u Hrvatskoj sve do Drugoga svjetskog rata. Poslije rata sve je nekako zamrlo.

Početkom 1970-ih, mons. Čedomil Čekada je predlagao da se opet uvedu takve zajednice svećenika, koje bi imale dužnost klanjanja pred Presvetim: "Sustavno, redovito, obavezno".

Evo tog prijedloga iz teksta Svećenici-adoratori, 1971. god.
(iz knjige Za Crkvu, za papu: protiv modernizma i kontestacije, str. 39.-41.)

Da prinosite ugodne žrtve za grijehe i uvrede naroda

Abelova i Melkisedekova žrtva - mozaik u bazilici sv. Vitala u Raveni (6. stoljeće)

Zadaća je svećenika kako kaže sv. Pavao: da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5, 1).
Sve žrtve o kojima čitamo u Starom zavjetu (Abelova, Melkisedekova, Abrahamova, te sve žrtve propisane u Mojsijevom zakonu) bile su najava, pralik i proročanstvo novozavjetne žrtve koju je ustanovio sam Gospodin Isus Krist.

Ovdje posebno trebamo naglasiti Melkisedekovu žrtvu, jer je on prikazao kruh i vino (Post 14, 18). Dakle, već u Knjizi postanka imamo proročansku najavu nekrvne žrtve svete mise, koja se prinosi pod prilikama kruha i vina.

Crkveni naučitelji su mnogo pisali o Melkisedekovoj žrtvi i svećeništvu, kao praliku žrtve i svećenstva Novoga zavjeta, koje je zamijenilo starozavjetno, Aronovo, svećenstvo i žrtve Mojsijevog zakona. 
Novozavjetno je svećenstvo "prema redu Melkisedekovu" (Ps 109, 4), jer kao Melkisedek prinosi žrtvu pod prilikama kruha i vina.


Tako piše sv. Augustin (De civitate Dei, XVI, 22):

“Ibi quippe primum apparuit sacrificium, quod nunc a Christianis offertur Deo toto orbe terrarum, impleturque illud quod longe post hoc factum per Prophetam dicitur ad Christum, qui fuerat adhuc venturus in carne: 'Tu es sacerdos in aeternum secundum ordinem Melchisedec.' (Psalm. 109.) Non scilicet secundum ordinem Aaron: qui ordo fuerat auferendus illucescentibus rebus, quae illis umbris praenotabantur.“

(“Ondje se naime prvi put pojavila žrtva, koju danas kršćani prinose Bogu po cijelome krugu zemaljskom; ispunjuje se ono što će daleko poslije toga po Proroku biti rečeno za Krista, koji je tek trebao doći u tijelu: 'Ti si svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu.' (Psalm. 109.) Nije, dakle, svećenik po redu Aronovu; koji red je trebao prestati kad se ispune stvari, koje su predviđene u ovim pralikovima.“)

I još u De civitate Dei, XVII, 20:

“Id enim sacrificium successit omnibus illis sacrificiis Veteris testamenti, quae immolabantur in umbra futuri; propter quod etiam vocem illam in psalmo 39. eiusdem mediatoris [Christi] per prophetam loquentis agnoscimus: 'Sacrificium et oblationem noluisti, corpus autem perfecisti mihi', quia pro illis omnibus sacrificiis et oblationibus corpus eius offertur et participantibus ministratur.“

(“Ta je žrtva zamijenila sve one žrtve Staroga zavjeta, koje su se žrtvovale kao praslika buduće; zbog koje također prepoznajemo onaj glas u psalmu 39. istoga posrednika [Krista] koji kaže po proroku: 'Žrtvu i paljenicu nisi htio, već si mi tijelo pripravio', jer se za sve te žrtve prinosi njegovo tijelo i poslužuje dionicima.“)

Ili kako je govorio sv. Jeronim:

“neque carnis et sanguinis victimas immolaverit et brutorum animalium sanguinem dextera susceperit, sed pane et vino simplici puroque sacrificio, Christi dedicaverit sacramentum.“

(“nije [Melkisedek] žrtvovao mesne i krvne žrtve, i nije desnicom primao krv bezumnih životinja, nego je jednostavnom i čistom žrtvom kruha i vina očitovao Kristov sakrament.“)

I Melkisedekova žrtva i aronske žrtve su pralik različitih aspekata novozavjetne žrtve.
Razliku između njih ovako tumači Sv. Robert Bellarmin (De Missa, lib. V., cap. 6.):

“Sacrificia enim Aaronica cruenta erant et sub specie animantium occisorum, Christi mortem repraesentabant. Melchisedechi sacrificium incruentum fuit et sub specie panis et vini eiusdem Christi corpus et sanguinem figuravit.
Quare si Christus sacerdos est secundum ordinem Melchisedech et non Aaronis, sacrificium instituere debuit incruentum et sub specie panis et vini, ut Ecclesia Catholica recte canit... 'Sacerdos in aeternum Christus Dominus secundum ordinem Melchisedech panem et vinum obtulit.' “

(“Aronske žrtve su naime bile krvne i pod prilikama zaklanih životinja predstavljale Kristovu smrt. Dok je Melkisedekova žrtva bila nekrvna i pod prilikama kruha i vina predstavljala samo Kristovo tijelo i krv.
Stoga, ako je Krist svećenik po redu Melkisedekovu, a ne po redu Aronovu, trebao je ustanoviti nekrvnu žrtvu pod prilikama kruha i vina, kao što točno pjeva Katolička Crkva... 'Sacerdos in aeternum Christus Dominus secundum ordinem Melchisedech panem et vinum obtulit.' “)

Čak i ako ne poznajete djela crkvenih naučitelja, ove će vam istine biti vidljive ako samo pogledate Rimski kanon.
Svećenik u kanonu mise spominje i žrtve Staroga zavjeta, te moli da Gospodin primi misnu žrtvu kao što je nekada primio žrtve Abela, Abrahama i Melkisedeka:

"Supra quae propitio et sereno vultu respicere digneris et accepta habere sicuti accepta habere dignatus es munera pueri tui iusti Abel, et sacrificium patriarchae nostri Abrahae, et quod tibi obtulit summus sacerdos tuus Melchisedech: sanctum sacrificium, immaculatam hostiam."

("Dostoj se milostivim i vedrim licem pogledati na njih [žrtvene darove] i primiti ih, kao što si se dostojao milostivo primiti darove pravednoga svojega sluge Abela i žrtvu patrijarha našega Abrahama i onu koju ti je prinesao veliki svećenik tvoj Melkisedek: svetu žrtvu, neokaljani prinos.")

Slično imate i kod Grka.
U liturgiji sv. Bazilija Velikoga, u molitvi prikazanja svećenik moli, između ostalog, i ovo:

"ίνα γενώμεθα άξιοι τού προσφέρειν σοι την λογικήν ταύτην και αναίμακτον θυσίαν υπέρ των ημετέρων αμαρτημότων, και των του λαού αγνοημάτων... Επίβλεψον εφ' ημάς, ο Θεός, και έπιδε επί την λατρείαν ημών ταύτην, και πρόσδεξαι αυτήν, ως προσεδέξω Άβελ τα δώρα, Νώε τας θυσίας, Αβραάμ τάς ολοκαρπώσεις, Μωϋσέως καί Ααρών τας ιερωσύνας, Σαμουήλ τας ειρηνικός. Ως προσεδέξω εκ των αγίων σου Αποστόλων την αληθινήν ταύτην λατρείαν..."

("da budemo dostojni prinositi Tebi ovu razumnu i nekrvnu žrtvu za naše grijehe i neznanja naroda... Pogledaj na nas, Bože, i pogledaj na ovu našu službu i primi ju, kao što si primio Abelove darove, Noine žrtve, Abrahamove prinose, Mojsijevo i Aronovo svećeništvo, Samuelove pomirnice. Kao što si primio od svojih svetih apostola ovu istinsku službu...")

Želim naglasiti još jednu stvar. Žrtve ne može prinositi bilo tko...
Svećenici su poseban stalež koji ima pravo i dužnost da prinosi misnu žrtvu.

Nerazdruživu povezanost svećenstva i žrtve je naglasio Tridentski koncil (sess.23., c.1.):

"Sacrificium et sacerdotium ita Dei ordinatione coniuncta sunt, ut utrumque in omni lege extiterit. Cum igitur in novo Testamento sanctum eucharistiae sacrificium visibile ex Domini institutione Catholica Ecclesia acceperit; fateri etiam oportet, in ea novum esse visibile, et externum sacerdotium, in quod vetus translatum est."

("Žrtva i svećenstvo su toliko po Božjoj odredbi povezani, da su oboje postojali u svakom zakonu. Kad je stoga u Novom zavjetu vidljivu svetu žrtvu euharistije, po ustanovi Gospodnjoj, primila Katolička Crkva; treba također priznati, da je u njoj novo vidljivo i vanjsko svećeništvo, u koje je prešlo staro.")

Zadatak je, dakle, svećenstva - prinošenje oltarske žrtve. Gdje nema ove žrtve, tamo nema ni svećenstva.
Baš zato, luteranska i anglikanska "ređenja" su nevaljana, ništetna (nepostojeća!).
Jer protestanti ne vjeruju u Presveti Sakrament i oltarsku žrtvu.
Zato su smiješni izrazi: "anglikanski svećenik", "anglikanski biskup"... To ne postoji! Mogu oni sebe nazivati "biskupima" i "svećenicima" koliko god žele, ali oni to nisu.
Oni su obični laici, i to krivovjerni laici; heretici.

U pravoj Crkvi, svećenicima se uvijek stavljala pred oči dužnost da prinose žrtvu za grijehe. Davalo im se na znanje da upravo prinošenjem misne žrtve kao pomirnice i naknade za grijehe, najviše pomažu narodu, jer od njega otklanjaju kazne i nesreće koje zaslužuje svojim grijesima.

Pogledajte samo kako je naš hrvatski katolički tisak nekada donosio vijesti o ređenjima mladomisnika.

Evo, na primjer, iz  lista Naša Gospa Lurdska (1935., br. 6.).

Dodajem dvije slike mladomisnika Bogdana Pintara iz Donje Zeline (iz tjednika Obitelj, 1932., br. 16.).

Sveta Stolica je željela da se zagrebački KBF očisti od članova TDKS-a

Reakcija Svete Stolice na osnivanje TDKS-a krajem 1970-ih bila je vrlo oštra. Za to je zasigurno zaslužan kardinal Šeper.
Budući da su vodeći članovi TDKS-a bili ujedno i profesori na KBF-u, odluke Svete Stolice su se ponajviše bavile njihovim položajem na fakultetu. 

Kongregacija za katolički odgoj donijela je tri odluke o zagrebačkom KBF-u:
- članovi TDKS-a ne mogu vršiti službu dekana i prodekana
- profesori članovi TDKS-a ne mogu biti unaprijeđeni u službi
- na fakultet ne smiju biti primljeni novi profesori koji su članovi TDKS-a

Vrhunac je bila izjava Quidam episcopi, koju je objavila Kongregacija za kler 8. ožujka 1982., u kojoj se nedvosmisleno zabranjuje svakom svećeniku da se učlani u društvo koje nije odobreno od kompetentnog crkvenog autoriteta.

Tadašnji splitski nadbiskup Frane Franić u jednom svom tekstu kaže da je namjera Svete Stolice bila da se zagrebački KBF očisti od članova TDKS-a.

Taj tekst (Drukčije ekleziologije) objavljen je u listu Crkva u svijetu (rujan 1982. - LINK)

Zaustavimo se ovdje...
Dakle, ako je zagrebački KBF trebao biti očišćen od članova TDKS-a ("iako na jedan blaži način" - kako kaže nadbiskup Franić), zašto to nije provedeno?
Zašto su TDKS-ovci i dalje žarili i palili po fakultetu?
Zašto su propuštene prilike da ih se isključi s fakulteta?
Vjerojatno zbog straha od komunističkog režima, koji je osnovao i podržavao TDKS.

Vijenac na oltar Svibanjske Kraljice

Evo nas u mjesecu svibnju - Gospinom mjesecu!
Biskup Antun Mahnić je 1915. napisao odličan tekst o svibanjskim pobožnostima:  
Vijenac na oltar Svibanjske Kraljice, koji prenosim u nastavku.

Prije nego što počnete čitati, jedna napomena... Za razumijevanje nekih termina u tekstu potrebno je malo bliže poznavanje tradicionalne liturgije.
Naslovi i epiteti kojima biskup Mahnić govori o Gospi, bit će vam poznati ako molite tradicionalni časoslov.
Da navedem dva primjera...

U Malom oficiju Blažene Djevice Marije, srijedom i subotom, u prvoj antifoni u matutinu molimo:
"Gaude, Maria Virgo: cunctas haereses sola interemisti in universo mundo."
("Raduj se, Djevice Marijo: sva si krivovjerja sama uništila u cijelom svijetu.")

U kompletoriju glasi capitulum (Eccl. 24, 24):
"Ego mater pulchrae dilectionis, et timoris, et agnitionis, et sanctae spei."
("Ja sam majka lijepe ljubavi, i straha, i spoznaje, i svete nade.")

Biskup Mahnić često koristi te termine, naročito: Majka lijepe ljubavi i Majka svete nade.


Članak je malo duži (vjerojatno najduži članak koji Mahnić napisao), ali ga vrijedi pročitati, jer ovakve pouke danas više nećete pronaći drugdje.

Tekst je uzet iz Mahnićeve Knjige života, 1923., str. 154.-171.