I najbolji prijevod je samo prijevod

Jedan od glavnih razloga zašto Crkva stoljećima nije dozvoljavala da se liturgija služi na živim narodnim jezicima jest njihova nestalnost - oni se stalno mijenjaju ("razvijaju"). Vi biste praktički morali za svaku generaciju izrađivati nove liturgijske prijevode, jer svaka generacija govori drugačije od svojih predaka. Što mislite zašto se današnja djeca muče u školi čitajući naše stare pisce (Marulića, Zoranića, Gundulića itd.)? - njima je to praktički kao strani jezik.

Odlično je taj problem opisao Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937., str. 31.):

"Govoreći o bogoslužju u narodnom živom jeziku treba skrenuti pažnju na veliku teškoću, kojom se takvi prijevodi izrađuju. Još je teže da sv. Stolica sve te različite prijevode tačno pregleda, da u njima ne bi i nehotice bilo štogod nezgodno. A onda, nakon nekoliko pokoljenja, treba opet prevoditi iznova, jer se jezik, upravo zato što je živ, dalje razvio, mnoge su riječi dobile čak i drugi smisao, pa je nekadašnji prijevod u živom jeziku sam od sebe postao arhaičnim, neukusnim, mrtvim, čak i krivim."

No, najveći problem u vezi prevođenja liturgijskih tekstova je ovaj: I najbolji prijevod je samo prijevod!
Prijevod nikada ne može u potpunosti izražavati smisao izvornog teksta.

Izuzetak od tog pravila su donekle naši glagoljaški crkvenoslavenski prijevodi.
I to iz jednog posebnog razloga. Crkvenoslavenski jezik nije (niti je ikada bio) "narodni jezik", "pučki jezik". Nitko nikada nije kod kuće govorio crkvenoslavenski.
To je umjetan jezik, koji su sv. Ćiril i Metod načinili na temelju govora Slavena koje su oni susretali u okolici svog rodnog Soluna. No, gramatika tog jezika u mnogo aspekata više odgovara gramatici grčkog ili pak latinskog jezika, nego živim (narodnim) slavenskim jezicima.
Zato je točnije taj jezik zvati "crkvenoslavenski", nego "staroslavenski".
Taj jezik je nastao upravo s ciljem da bude liturgijski jezik. Njegova je svrha bila: dati Slavenima jedan liturgijski jezik koji će razumjeti, a da ipak u prijevodu crkvenih knjiga ne odstupa od grčkog ili latinskog izvornika.

Za razliku od narodnih jezika, crkvenoslavenski jezik je vrlo pogodan za prevođenje latinskih liturgijskih tekstova. Dat ću vam jedan primjer.
U latinskom jeziku se često pojavljuju veznici: "autem", "enim", "tamen", "quidem", "quippe", "quoque"...,  koji prevoditeljima nanose velike muke, jer u mnogim jezicima ne postoje izrazi kojima bi se te riječi mogle prevesti.
Tako su i same riječi pretvorbe u kanonu Mise često bile problem prevoditeljima:
"Hoc est enim Corpus meum".
Kako da vi točno prevedete na narodne jezike izraz "enim" u kontekstu te rečenice, a da to ima isti smisao kao u latinskom izvorniku?

E vidite, u crkvenoslavenskom jeziku nema tih problema, jer on ima veznike "že", "bo", "ubo", koji savršeno odgovaraju latinskim: "enim", "autem", "tamen"...
I tako lako možete prevesti riječi pretvorbe:
"Hoc est enim Corpus meum" = "Se bo jest Tĕlo moje"

Evo  u Vajsovom misalu...

Crkvenoslavenski jezik daje mogućnost da prevedete latinsku rečenicu sa točno istim redoslijedom i brojem riječi kao u izvorniku. Na primjer, ona rečenica iz časoslova:
"Tu autem, Domine, miserere nobis", lako se prevodi na crkvenoslavenski:
"Ti že, Gospodi, pomiluj nas." Isti redoslijed riječi, isto značenje, isti smisao.

Nasuprot tome, u liturgijskim prijevodima na narodne jezike, vidimo pogreške na svakom koraku.

Da navedem samo jednu... Kod nas su one riječi iz Vjerovanja koje govore o štovanju koje pripada Duhu Svetom: "qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur", nespretno prevedene kao "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi".

Naglašavam da "simul adoratur" ne znači "[koji se] skupa časti". To je nezgodno (pa i netočno) prevedeno.
"Adorare" znači klanjati se. Pod "simul adoratur" misli se na katolički nauk da Duhu Svetome pripada isto klanjanje kao i Ocu i Sinu, tj. da se klanjamo zajedno Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Zato svećenik kad izgovara "simul adoratur" mora nakloniti glavu.

U crkvenoslavenskom jeziku je to odlično prevedeno: "kupno poklanjajema" - dakle, doslovno "simul adoratur".
Ovdje opet vidimo zašto su puno bolji crkvenoslavenski prijevodi liturgijskih tekstova, nego oni "narodni prijevodi".

Nezgodnost i nepreciznost prijevoda na narodne jezike, pokazat ćemo na još jednom primjeru: crkvene pjesme.
Kad pogledate prijevode (ustvari prepjeve) crkvenih pjesama Milana Pavelića, odmah ćete primijetiti da u njima ima previše pjesničke slobode, često i na štetu izvornog smisla tih pjesama.

Uzmimo euharistijsku pjesmu Tantum ergo (prevedenu pod nazivom "Divnoj dakle").
Zadnja kitica te pjesme glasi:

"Genitori, Genitoque

Laus et jubilatio,

Salus, honor, virtus quoque

Sit et benedictio:

Procedenti ab utroque

Compar sit laudatio.

Amen."

To je pravo malo remek-djelo, jer s malim brojem riječi izražava istinu o Presvetom Trojstvu, a istovremeno mu iskazuje štovanje i klanjanje.
"Genitor" ("Roditelj") je Otac. 
"Genitus" ("Rođeni") je Sin (koji je rođen od Oca prije svih vjekova).
"Procedens ab utroque" ("[koji] izlazi od obojice") je Duh Sveti (koji izlazi od Oca i Sina).
Dakle, tim pomno odabranim terminima se izražava katolički nauk o Presvetom Trojstvu.

A tih termina uopće nema u Pavelićevom prepjevu, koji se danas koristi u našim crkvama, a koji glasi:

"Bogu Ocu, Bogu Sinu

Hvala s pjesmom radosnom,

Slavimo im veličinu,

Častimo ih dušom svom,

K Duhu Svetom nek se vinu

Glasi s dikom jednakom.

Amen."

Pazite ovu zadnju rečenicu: "K Duhu Svetom nek se vinu glasi s dikom jednakom".
Ovdje ima previše pjesničke slobode. U tom se nespretnom prijevodu uopće ne izražavaju katoličke istine.
U latinskom izvorniku se Duh Sveti naziva "Procedens ab utroque", upravo da se naglasi vjerska istina da Duh Sveti izlazi od obojice (od Oca i Sina). A u Pavelićevom prepjevu se to nigdje ne vidi.

Pogledajmo sad kako je ta pjesma odlično prevedena na crkvenoslavenski. Precizno i vjerno latinskom izvorniku.
Svi ključni termini su točno prevedeni:
"Genitor" - "Roditelj"
"Genitus" - "Roždeni"
"Procedens ab utroque" - "Ot oboju ishodeći"

Stavljam ovdje stranice 93. i 95. iz molitvenika Kruh nebeski (1941.), pa usporedite...

I da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Milana Pavelića i njegovih prijevoda odnosno prepjeva. Činjenica jest da je praktički nemoguće prevesti neku pjesmu s latinskog, a da joj se ne oduzme nešto od izvornog smisla i značenja. Kao što rekoh, i najbolji prijevod je samo prijevod.

Treba naglasiti da su svi ti (predkoncilski) prijevodi crkvenih pjesama i molitava, načinjeni radi privatne upotrebe laika.

Njihova namjena nikada nije bila da ih koriste svećenici u javnim i svečanim obredima.

Počeo sam ovaj tekst s Kniewaldom, pa ću i završiti s ovim njegovim riječima 

(Liturgika, 1937., str. 75.):

"Pučko pjevanje u crkvi, t. j. pjevanje u pučkom jeziku, dozvoljeno je pod tihom misom i kod t.zv. pučkih pobožnosti, t. j. pobožnosti, koje se s dozvolom crkvenih vlasti vrše u crkvi pučkim jezikom. Takve su pobožnosti n. pr. večernja (ali samo onaj dio u kojem se mole litanije s odnosnim molitvama, krunica, ili slično, a nipošto onaj dio u kojem je izloženo Presveto) i križni put.

U liturgijskim je pobožnostima upotreba živog jezika, dakle i pučkog pjevanja u tom smislu zabranjena, osim u slučaju, da postoji zakoniti običaj i da pučko pjevanje ne smeta liturgijsko pjevanje. Pučko pjevanje ne može i ne smije nikada da naprosto zamjenjuje liturgijsko pjevanje."

Praktički sva pravila koja je Kniewald tu naveo, danas se svakodnevno krše u općoj liturgijskoj anarhiji koja traje od 1969. naovamo.

Ništa ti neće koristiti ako si izvan Crkve

"Uskočki svećenici" - u knjizi J. Valvazora Die Ehre des Hertzogthums Crain (1689.)

Grkokatolički biskup Janko Šimrak (1883.-1946.) u svom djelu Povijest marčansko-svidničke eparhije posvetio je cijelo jedno poglavlje djelatnosti fra Rafaela Levakovića u promicanju unije.

Fra Rafael Levaković je i inače jedna od najznačajnijih osoba crkvene povijesti hrvatskog naroda. Ističe se po širini i raznovrsnosti svojih interesa.
Najpoznatiji je kao urednik glagoljskih crkvenih knjiga - misala iz 1631. (koji je bio i uzor Vajsovom misalu), brevijara (1648.) i pučkog katekizma (1628.).
Druga Levakovićeva specijalnost bio je rad na privođenju istočnih raskolnika katoličkom jedinstvu. Da ne ulazim sad u pojedinosti njegovog rada, izdvojit ću ovdje jedan detalj koji oslikava kakvim se argumentima Levaković koristio u svojim raspravama sa "nesjedinjenima".

Šimrak navodi sadržaj nekih Levakovićevih razgovora s vladikom Maksimom Predojevićem iz lipnja 1641. god.
Levaković je odlučno isticao da čovjek koji se nalazi izvan Crkve, nema nikakve koristi za vječno spasenje - ni od molitve, ni od pokore, ni od posta, niti od liturgije:

"Poslije podne poveo je vladika Levakovića u svoj vinograd i odande mu pokazao gorje Baba i ostale gore prema istoku i jugu i rekao mu: 'Svuda ovuda stanuju Vlasi.'
Levaković je mislio da je sad na osami došlo vrijeme da govori s Maksimom o vjerskim pitanjima i on mu razloži, kako će morati teško odgovarati pred Bogom, što će biti njegovom krivnjom upropaštene tolike duše, jer se nitko ne može spasiti tko se nalazi izvan Katoličke Crkve, čija je glava rimski Papa. To mu je dokazivao iz riječi Hrizostomovih, Ciprijanovih i Augustinovih.
Biskup je na to rekao: 'Dakle, svi moji postovi, sve moje molitve i pokore, ne će mi ništa pomoći; ni meni ni mojem narodu?'
'Ništa' - odgovorio je Levaković - 'ako su učinjeni izvan jedinstva Crkve. Da proliješ i krv za ljubav Hristovu, ne bi se mogao spasiti, kako veli Hrizostom i Ciprijan, ako si izvan crkvenog jedinstva.'
Maksimu je bilo vrlo žao, što kod ovoga razgovora nije mogao biti prisutan njegov arhiđakon Gabre Mijakić.
Kod večere bio je vladika silno uzbuđen i ponovo je pitao, zar će on biti osuđen uza sve svoje molitve, pokore i postove. Na to se ustao i sam otišao od stola, a svi su ga kaluđeri gledali začuđeno i ustrašeno. Levaković je na to kaluđerima dokazivao istinitost katoličke nauke o primatu.
Sutradan na svetkovinu opet je svima govorio o povijesti raskola. Ovoj konferenciji prisustvovale su i vlaške vojvode, koji su izjavili nasamo Levakoviću, da bi oni prešli na katoličku vjeru, da ih ne priječi vladika i kaluđeri. Radi toga neka mu zabrani ili Papa ili kralj, da ne priječi prelaze na rimsku vjeru. Osim toga, neka se zabrani dolazak kaluđera iz Turske u ove krajeve. Levaković je to tražio od generala Schwarzenberga...
U pismu, što ga je Levaković pisao tajniku Kongregacije de propaganda Fide 10. septembra 1641. god., nalazi se opis jako zanimive dispute između Maksima Predojevića i Gabre Mijakića s jedne strane, Levakovića i Ratkaja s druge strane. Maksim je naime s Gabrom došao na biskupov dvor kao gost. Razlog prve njihove posjete bio je u tome da se nađe neki sporazum između obojice. Tu je priliku upotrijebio Levaković, da razgovara s jednim i drugim o jedinstvu Crkve.
Na disputu je bio pozvan i Ratkaj, koji je nekada bio član Družbe Isusove, a sada bijaše kanonikom zagrebačkim, a koji se smatrao kao okretan disputator. Ratkaj je imao govoriti s Maksimom, a Levaković s Gabrom. Međutim, Ratkaj je odviše učeno raspravljao, tako da ga Maksim nije pravo mogao ni razumjeti. Posvadili su se na pitanju Florentinskoga koncila. Maksim se silno razljutio radi riječi Ratkajevih i prekinuo raspravu.
Levaković je dotle govorio s Gabrom o običnim domaćim stvarima. Opisuje ga ovako: živahan je i pametan. Voli knjige i razumije ono malo knjiga, što ih kaluđeri u Marči imadu. Sofista je, uporno se drži svojih riječi. Tvrdoglav je. Visoka stasa, duga lica, oko trideset godina star.
Nakon izlaganja Levakovićeva o primatu i beskvasnom kruhu u liturgiji, priznao je Gabre sve, ali je izjavio: 'Sve su te stvari istinite, ali bi ja radije postao Turčinom, nego da držim s vama Latinima, jer nas vi mrzite i proganjate.' Levaković je odgovorio: 'Ne isplati se, da postaneš Turčinom, kad ti je dostatno da pođeš u kuću đavolju, jer vidim da si upoznao i priznao istinu, ali je ne ćeš prihvatiti. Mi vas ne mrzimo niti proganjamo, nego mrzimo vaš raskol i tvrdoglavost.'
Zatim mu je Levaković predložio da radije studira, i ne da sluša grčke laži. Pozvao ga je da dođe u Rim na nauke. Tu će naučiti latinski, grčki i talijanski jezik. Troškove će platiti Sveta Stolica."

IZVOR: Janko Šimrak - Povijest marčansko-svidničke eparhije (1925.)

Kronologija borbe sv. Antuna Padovanskog protiv albigenza i valdenza

Ono što su pape uvijek najviše cijenili kod sv. Antuna Padovanskog je njegova beskompromisna borba protiv krivovjerja.
Kad se 1931. god. slavila 700 obljetnica njegovog prelaska u vječni život, papa Pio XI. je objavio apostolsko pismo Antoniniana sollemnia, u kojem ističe:

"In haereticos autem, Albigenses scilicet, Catharos et Patharenos, eo tempore paene ubique furentes ac germanae fidei lumen in Christifidelium animis restinguere conantes, tam strenue feliciterque decertavit, ut 'haereticorum malleus' iure merito nuncupatur."

("A protiv heretika se, to jest albigenza, katara i patarena, koji su u ono vrijeme gotovo posvuda bjesnili i pokušavali ugasiti svjetlo rođene vjere u dušama Kristovih vjernika, tako čvrsto i uspješno borio, da je s punim pravom nazvan 'maljem heretika'.")


Trebamo priznati da su u borbu protiv albigenza u Španjolskoj i južnoj Francuskoj, prvi krenuli dominikanci.
No, iako je sv. Dominik bio iznimno uspješan u suzbijanju albigenškog krivovjerja, nije ih uspio sve iskorijeniti. Bilo je još ostataka u nekim područjima.
Tada su se u borbu uključili franjevci.
Sv. Franjo je 1224. poslao sv. Antuna u južnu Francusku da propovijeda protiv albigenza, i da proširi franjevački red i na te prostore.
Još i danas imate franjevačke samostane po južnoj Francuskoj koji čuvaju predaju da ih je osnovao upravo sv. Antun Padovanski.

U uvodu one knjige o kojoj sam pisao u prošlom postu, fra Antonio Azzoguidi je stavio kronološki pregled svega što je sv. Antun Padovanski radio od godine 1222. do 1231. (na temelju svih izvora).
Izdvajam iz tog pregleda njegove riječi koje govore o borbi sv. Antuna protiv albigenza i valdenza... U obliku kratke kronologije...

1224. g.
"Exinde in Gallias ad Albigensium haeresim profligandam et propagandum ordinem, s. Francisci jussu proficiscitur: eo successu ut 'indefessus haereticorum malleus' sit appellatus..."
("Odanle je pošao u Francusku da razbije albigenško krivovjerje i proširi red, po odredbi sv. Franje, s takvim uspjehom da je nazvan 'neumornim maljem heretika'...")

1225. g.
"Eodem anno Tolosam profectus, theologiam publice docuit, conciones habuit, Albigenses verbo, exemplo et miraculis ad sinum Ecclesiae revocavit."
("Iste je godine pošao u Toulouse, javno je naučavao teologiju, držao propovijedi, i albigenze riječju, primjerom i čudima vratio u krilo Crkve.")

1226. g.
"Anno MCCXXVI ad Bituriges transit Albigensium haeresi infectos. In synodo, cui legatus praeerat pontificius, archiepiscopum libere objurgat, omnesque tum sermonum tum admirabilium operum vi ad catholicam fidem perducit."
("Godine MCCXXVI pošao je Biturgcima zaraženima albigenškim krivovjerjem. Na sinodu, kojim je predsjedao poslanik prvosvećenika, otvoreno je prekorio nadbiskupa, i sve, kako propovijedima tako čudesnim djelima, priveo katoličkoj vjeri.")

1227. g.
"...Ariminum recta contendit, ubi et piscibus ad concionem evocatis, ac miro ordine dispositis verba faciens, et venenatum cibum sine noxa sumens, aliaque splendidissima patrans miracula, insignem de pertinacia haereticorum egit triumphum."
("...požurio ravno u Rimini, gdje je i ribama pozvanima na propovijed, i postrojenima na čudesan način, uputio riječi, i uzevši otrovanu hranu bez da mu je naudila, i učinivši druga sjajna čuda, odnio znamenitu pobjedu nad tvrdoglavošću heretika.")

1229. g.
"Subinde post Pascha, quod anno MCCXXIX die XV Aprilis fuit celebratum, provinciae sibi comissae visitationem resumens, cisalpinae Galliae urbes peragat, Mediolanum adit, ac Valdensium erroribus profligatis, Vercellas proficiscitur..."
("Odmah zatim nakon Uskrsa, koji je godine MCCXXIX. proslavljen dana XV. travnja, ponovno se primivši vizitacije provincije koja mu je povjerena, prošao je gradove prialpske Francuske, došao u Milano i razbivši zablude valdenza, pošao u Vercelli...")

1230. g.
"Lustratis demum Veronae et Benaci lacus conventibus, Valdensium errores late ibidem grassantes exterminat..."
("Obišavši napokon kotare Verone i Beinasca, iskorijenio je zablude valdenza koje su tamo naširoko vrebale...")

Sv. Antun Padovanski - Expositio in Psalmos

Prvo djelo koje je napisao sv. Antun Padovanski nosilo je naslov "Expositio in psalmos". To je skup propovijedi od kojih svaka kao početnu i glavnu misao uzima neki stih iz psalama.
Djelo je napisano 1224. godine.
Sv. Antun je u to vrijeme imao 29 godina, a već je bio široko poznat kao jedan od najboljih propovjednika na svijetu.

Sam rukopis tog djela se stoljećima štovao kao relikvija.
Tekst je tiskom objavljen prvi put tek 1757. g., na čemu možemo zahvaliti fra Antoniju Azzoguidiju i tadašnjem papi Benediktu XIV.
To je izdanje u ovo naše vrijeme skenirano i dostupno cijeloj svjetskoj javnosti na Google Books (link).

Vdjet ćete da je tiskano pod nazivom "Sermones in psalmos"... Ali, ponavljam, originalni naslov djela je "Expositio in psalmos".

U ovom ću postu pokušati ukratko proći kroz glavne teme o kojima je pisao sv. Antun u tom djelu.
Prije svakog citata, naznačujem u zagradi iz koje je propovijedi uzet, prema redoslijedu u knjizi (npr. "serm. 133." = propovijed br. 133.).

Podijelio sam ovaj tekst na tri dijela, prema tri najčešće teme o kojima sv. Antun ovdje govori: opasnost navezanosti na ovozemaljsko, nužnost mrtvljenja tijela i (danas vrlo aktualni) problem loših prelata.

"Amor terrenorum est caecitas oculorum"

Sv. Antun ističe da je ljubav prema ovozemaljskom jedna od najvećih prepreki, koja čovjeku stoji na putu spasenja i onemogućuje mu da traži vječni život (serm. 96.):
"amor terrenorum est caecitas oculorum" ("ljubav prema zemaljskom je sljepoća očiju").

I ovdje čovjek treba napraviti radikalan rez (serm. 127.):
"necesse est omnia mundana pertransire, ad hoc ut inveniatur Deus"
("nužno je zaobići sve zemaljsko, za to da se pronađe Boga")

Sv. Antun ovozemaljsku sreću naziva "paralizom", koja čovjeka paralizira i čini ga nevoljkim za traženje vječne sreće (serm. 76.):
"Paralysis ergo, id est quies temporalis delectationis ostium claudit divinae gratiae, et sic hominem reddidit inutilem quod nullo opere suo quod faciat, vitam mereatur aeternam."
("Paraliza dakle, to jest odmaranje u vremenitim nasladama, zatvara vrata Božjoj milosti, i tako čovjeka ostavlja nesposobnim da nijednim djelom koje čini neće zaslužiti vječni život.")

Takav je često učinak zemaljske sreće na čovjekovo spasenje:
"Sicut enim paralysis debilitat membra et dissolvit: sic quies temporalis felicitatis hominem debilitat et dissolvit luxuria et aliis vitiis."
("Kao što naime paraliza oslabljuje i razara udove: tako odmaranje u vremenitoj sreći oslabljuje i razara čovjeka bludništvom i drugim opačinama.")

Zemaljska sreća je kao lanac za vratom:
"Tempore vindemiae canes habent in collo perticam, ne vineam possent intrare. Sic multi habentes peccatum vel amorem temporalium quasi perticam in collo, vineam Domini intrare non possunt."
("U vrijeme berbe, psi imaju uzicu za vratom, da ne mogu ulaziti u vinograd. Tako mnogi koji imaju grijeh i ljubav prema zemaljskom kao uzicu na vratu, ne mogu ući u vinograd Gospodnji.")

Takvi su najlakša meta za neprijatelja (serm. 82.):
"Illos scilicet infirmat diabolus, et de illis triumphat, qui sunt saginati saeculari lascivia."
("One dakle oslabljuje đavao, i nad onima pobjeđuje, koji su opterećeni svjetovnom požudom.")

Nasuprot tome, sveti ljudi ne samo da ne traže zemaljsku sreću, već bježe od nje... Čak se može reći da strahuju da će na ovom svijetu biti pošteđeni od kazni (što znači teže kazne na onom svijetu).
Tako je nekako razmišljao sv. Antun (serm. 17.):
"Timent enim sancti hic sibi parci, ne dum vindicta in praesenti suspenditur, gravior in futuro servetur."
("Boje se naime sveci da će ovdje biti pošteđeni, da se ne bi, dok se odgađa kazna u sadašnjosti, čuvala stroža za budućnost.")


Bojimo se dakle... (serm. 90.):

"Timeamus ergo futurum judicium, ne illud nobis contigat, quod de malis dicit Isaias: 'Eritque repente confestim: visitabitur a Domino in tonitruo et commotione terrae, in turbine et in tempestate, et flamma ignis devorantis.' (Isa. 29, 6)"

("Bojimo se dakle budućeg suda, da nam se ne bi dogodilo ono, što o zlima govori Izaija: 'Pohodit će te Gospodin grmljavinom, tutnjem, bukom velikom, vihorom, olujom i plamenim ognjem što proždire.' (Iz 29, 6)")

"Maceratio carnis"

Sv. Antun Padovanski rijetko koristi termin "mrtvljenje" ("mortificatio").
On koristi jedan puno izravniji termin: "maceratio carnis", što se prevodi na razne načine kao: "oslabljivanje tijela", "izjedanje tijela", "mučenje tijela", "mrcvarenje tijela", "slabljenje tijela", "iscjeđivanje tijela".

Je li to nešto samo za svece ili je to potrebno svim vjernicima?
Sv. Antun kaže (serm. 42.):
"Si tu vis venire ad arcam aeternae beatitudinis, oportet te incipere a maceratione carnis."
("Ako ti želiš doći do kovčega vječnog blaženstva, trebaš početi od maceracije tijela.")

Izgleda da se sv. Antun vodio onom izrekom sv. Franje: "Maximus hominis inimicus est caro." ("Najveći neprijatelj čovjeka je tijelo.")

Vojujuća Crkva vojuje protiv tijela, svijeta i vraga.
Što ćete drugo naći kod svetaca nego taj rat?

Zanimljivo je kako sv. Antun (serm. 109.) tumači stih iz Pjesme nad pjesmama: "Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?" (Pj 7, 1):

" 'Quid videbis in Sulamite, nisi choros castrorum?' (Can. 7, 1)
Sulamitis, quae interpretatur mortificans vel mortificata, designat Ecclesiam, quae choris orationis et castris macerationis carnis, et concupiscentiae mortificatione se munit quibus impugnet tentationes adversarii. Moyses siquidem contra Amalec pugnans orationibus, vincebat; et Paulus carnis maceratione, sicut ipse dicit ad Corinthios: 'Castigo corpus meum et in servitutem redigo.' (I. Cor. 9, 27)"

(" 'Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?' (Pj 7, 1)
Sulamka, što se prevodi kao mrtvljujuća ili umrtvljena, označava Crkvu, koja se naoružava zborovima molitava i tvrđavama maceracije tijela i mrtvljenjem požude, kojima se bori protiv napasti neprijatelja. Mojsije je naime pobijedio boreći se molitvama protiv Amaleka; i Pavao maceracijom tijela, kao što sam kaže Korinćanima: 'Krotim svoje tijelo i vraćam u sužanjstvo.' (1 Kor 9, 27).")


Sv. Antun naglašava da upravo crkveni prelati moraju predvoditi u borbi protiv tijela (serm. 94.), tumačeći riječi proroka Izaije: "Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamena." (Iz 54, 12)

"Sequitur: 'Portas tuas ponam in lapides sculptos.' (Isa. 54, 12)
Lapides sculpti non sine incisione et violentia aliquam scripturam recipiunt: et praelati, qui portae sunt Ecclesiae, vel debent esse, ut per eas ad Deum ingrediamur, ut Deus ad nos, quasi lapides sculpti debent esse, ut cum maceratione et afflictione corporis formam accipiant caelestem."

("Slijedi: 'Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamenja.' (Iz 54, 12)
Isklesano kamenje ne dobiva nikakve natpise bez rezanja i nasilja: i prelati, koji su vrata Crkve, ili bi to trebali biti, da preko njih ulazimo Bogu i Bog nama, trebaju biti kao isklesano kamenje, da s maceracijom i udaranjem tijela dobiju nebeski oblik.")


Svećenici moraju sve to poticati kod vjernika (serm. 83.):
"Deberent siquidem sacerdotes victimare subditos Deo per macerationem carnis, quam in ipsos verbo et exemplo effunderent, et sic eos ad caelestia elevarent."
("Trebaju stoga svećenici žrtvovati podložnike Bogu preko maceracije tijela, koju trebaju u njih izliti riječju i primjerom, i tako ih podići do nebeskoga.")

Sv. Antun je vidio da velika većina svećenika to ne radi, i zato ih je često kritizirao.
Odatle dolazi možda najvažnija tema cijelog ovog djela, a to je: kritika loših prelata.

"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)

Sv. Antun Padovanski kaže da bi se o lošim prelatima moglo reći ono što je Gospodin rekao o Judi: "Ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)

Kad čitate što sv. Antun govori o lošim prelatima, ponekad imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

I u ono je vrijeme bilo prelata koji su pojam "milosrđa" pretvarali u preuzetnost.
Sv. Antun nam pokazuje (serm. 121.) da je još Sveto pismo upozorilo na takve prelate:

"Unde in Parabolis. 'Multi viri misericordes vocantur, virum autem fidelem quis inveniet?' (Prov. 20, 6)
Sunt perplures praelati, qui misericordia moti, stulta compassione, vitia subditorum palpant, et fatua doctrina sua non sufficiunt corripere..."

("Odatle u Izrekama: 'Mnogi se ljudi nazivaju milosrdnima, ali čovjeka vjerna tko će pronaći?' (Izr 20, 6)
Premnogi su prelati, koji potaknuti milosrđem, ludim suosjećanjem, dragaju opačine podložnika, i svojim ih ludim učenjem nisu kadri prekoriti...")


Klasičan primjer nedopustivog ponašanja prelata, jest kad moralna pitanja prepuštaju "savjesti" pojedinaca: kad "savjest" (dakle, nečije subjektivno mišljenje) postaje važnija od Božjih zapovijedi.
Sv. Antun kaže da su savjesti grešnika - "kćeri demona", i kao takve nikada ne mogu biti mjerilo razlikovanja dobra i zla (serm. 133.):
"conscientiae peccatorum, quae sunt filiae daemonum per peccatum, accipientes excusationem et audaciam in peccato"
("savjesti grešnika, koje su kćeri demona po grijehu, primajući izgovore i drskost u grijehu").

Pitate se zašto su liberalni prelati danas tako popularni u medijima?
Slušajte što je rekao sv. Antun  (serm. 133.) prije skoro 800 godina:
"Multum gaudent mali, cum vident praelatos Ecclesiae sibi similes, et inde sumunt audaciam gravius delinquendi."
("Mnogo se vesele zli ljudi, kad vide sebi slične prelate Crkve, i odatle dobivaju drskost da još teže griješe.")


I što je još gore (serm. 62.):
"qui optimi debent esse in Ecclesia sanctitate, aliis praeeminent in malitia, tanquam spinae aculeis peccatorum pungentes, quia cadentes exemplo pravo alios alliciunt in peccatis"
("koji trebaju biti najbolji u Crkvi svetošću, druge predvode u zloći, kao trnje koje bode žalcima grijeha, jer padajući lošim primjerom druge primamljuju na grijehe").


I da ne bi bilo nikakve sumnje da iza svega toga stoji naš nevidljivi neprijatelj:
"...capit plures diabolus per malum exemplum praelatorum, quam caeterorum."
("...uhvati više ljudi đavao po zlom primjeru prelata, nego drugih [ljudi].")


Posljedice svega toga su lako vidljive, a (pred)vidio ih je i sv. Antun (serm. 4.):

"Sequitur: 'Confusa est mater vestra nimis, et adaequata pulveri quae genuit vos.' 
(Jer. 50, 12)
Confunditur quasi in eis Mater Ecclesia, adaequatur ita ut jam non habeat lapides, qui aedificentur in Ecclesiam triumphantem, sed pulverem quem rapit ventus a facie terrae."

("Slijedi: 'Teško je osramoćena majka vaša, i sravnjena sa zemljom, ona koja vas je rodila.' (Jer 50, 12)
Sramoti se u njima Majka Crkva, sravnjuje se toliko da više nema kamena, koji bi se izgrađivali u pobjedničku Crkvu, već prah kojeg odnosi vjetar s lica zemlje.")


Kakavi bi, dakle, trebali biti prelati?
Vrlo jednostavno, prelat treba biti "nedužnih ruku i čistog srca" (Psalm. 23, 5)
Što znači da je biskup ili svećenik "nedužnih ruku"?
Kada svećenik ima "nedužne ruke"?

Sv. Antun daje sljedeći odgovor (serm. 41.):

"Innocens siquidem fuit manibus, non timens verbum illud Isaiae: 'Cum multiplicaveritis orationes vestras, non exaudiam: manus enim vestrae sanguine plenae sunt.' (Isa. 1, 15)
Illo videlicet sanguine, de quo in Ezechiele: 'Si dicente me ad impium: 'morte morieris', non annunciaveris ei, ipse in iniquitate sua morietur, sanguinem eius de manu tua requiram.' (Ezech. 3, 18)
Felix ergo ille qui curam animarum sibi traditam sic procurat et peragit, ut non timeat imperium verbi hujus, ne possit requiri sanguis de manibus eius."

("Nedužnih je naime bio ruku, ne bojeći se one riječi Izaije: 'Kad umnožite vaše molitve, neću vas uslišati: jer vaše su ruke pune krvi.' (Iz 1, 15)
One naime krvi o kojoj se govori u Ezekielu: 'Kad kažem opakome: 'umrijet ćeš', i ne opomeneš ga, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću krv njegovu tražiti sa tvojih ruku.' (Ez 3, 18)
Sretan zato onaj koji brigu za duše, koja mu je povjerena, tako obavlja i izvršava, da se ne treba bojati prijetnje te riječi, da se ne može tražiti krv s njegovih ruku.").

Mlakonje će biti pregaženi

Marica Stanković (1900.-1957.) bila je suradnica bl. Ivana Merza, suosnivačica ženske grane orlovskog pokreta (Savez hrvatskih orlica), potom organizatorica i predsjednica Velikog križarskog sestrinstva. God. 1938. osnovala je svjetovnu ustanovu Suradnice Krista Kralja.
Pisao sam o njoj ovdje.

Nedavno sam primijetio da je na archive.org dostupna njezina knjiga Mladost vedrine (1944.).
Knjiga iznosi cijelu povijest ženskog dijela orlovskog i križarskog pokreta.
Preporučujem svima da je pročitate.
Govori o mnogim moralnim pitanjima sa tradicionalnog katoličkog stajališta. Posebno o borbi katoličkog pokreta protiv liberalizma, feminizma i "emancipacije žena", a za očuvanje tradicionalne uloge žene i patrijarhalne obitelji.

Meni je osobno najzanimljivije poglavlje "Div sa Jadrana" (str. 11.-15.), koje govori o biskupu Antunu Mahniću...