Svetac u sukobu s revolucijom

Sv. Klement Marija Hofbauer, apostol Beča i Varšave, rođen je na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 1751. Prisjetimo se ovih dana tog svetog redovnika, koji se borio s mnogim nevoljama, poteškoćama i problemima koji su vrlo slični problemima s kojima se mi danas suočavamo. S jedne strane, neprekidno je prijetio sukob s državnim vlastima čiji su čelnici bili promicatelji liberalnih ideja "Prosvjetiteljstva", a s druge strane konstantni problemi s liberalnim klericima, febronijevcima, koji su htjeli "reformirati Crkvu" u skladu s novim svjetonazorom.

Sv. Klement bio je prvi član Družbe Presvetog Otkupitelja (redemptoristi) s područja Habsburške Monarhije. Ovu redovničku zajednicu osnovao je sv. Alfonz Liguori, 1732. godine.

Kroz povijest Crkve, nove redovničke zajednice često su se javljale baš u vrijeme kad se trebalo suprotstaviti novim krivovjerjima. Tako su dominikanci i franjevci osnovani početkom 13. stoljeća kad se trebalo suprotstaviti albigenzima i valdenzima. Družba Isusova osnovana je u 16. stoljeću i odmah se uključila u borbu protiv protestantskog krivovjerja.

Tako je i u 18. stoljeću sv. Alfonz osnovao redemptoriste kao novu vojsku, koja se suprotstavila novim herezama poput jansenizma i febronijanizma. Redemptoristi su se također suprotstavili zabludama novih filozofsko-političkih nauka: liberalizma i "Prosvjetiteljstva", koji su srozali ćudoredni život Europe u dotad neviđene ponore, te pripremali teren za prevrat cjelokupnog društvenog poretka (do kojeg će doći u Francuskoj revoluciji).

Sv. Klement Hofbauer imao je poseban zadatak da redemptoristički red proširi izvan Italije, poglavito na području srednje Europe.

U ono vrijeme Crkva u Habsburškoj Monarhiji suočavala se s problemom liberalne državne ideologije poznate pod nazivom "jozefinizam". Ta politika dobila je ime po caru Josipu II., koji je u deset godina svoje samostalne vladavine (1780.–1790.) na vrlo radikalan način u cijeloj državi nametao ideje "Prosvjetiteljstva".

Patentom o toleranciji 1781. godine, Josip II. priznao je vjersku slobodu luteranima, kalvinistima i istočnim raskolnicima. Iduće godine (1782.), proširio je slobodu na židove u mnogo aspekata. Postavio je također zakonske temelje za izuzimanje ženidbe iz nadležnosti Crkve.

No, možda najteži udarac Crkvi bio je dekret od 12. siječnja 1782. kojim se ukidaju kontemplativni samostanski redovi. Time je zabranjeno djelovanje karmelićanima, kartuzijancima, kapucinima, dominikancima i drugim redovničkim zajednicama.

U Hrvatskoj se najviše osjetila zabrana pavlinskog reda, koji je dotad bio stup crkvenog života u sjeverozapadnom dijelu naše domovine. Dovoljno je spomenuti da su iz pavlinskog reda potjecali veliki zagrebački biskupi 17. i 18. stoljeća: Šimun Bratulić, Martin Borković i Mirko (Emerik) Eszterházy.

Država je prisvojila imovinu ukinutih redova, koja je prenamijenjena u druge svrhe. Car Josip II. stavio je školovanje svjetovnog klera pod državni nadzor. Tako su novi klerici poučavani više u sekularnom humanizmu, nego u katoličkom nauku. Posljedično, pojavili su se svećenici koji su propovijedali o humanističkoj etici, o ljudskosti i poštovanju bližnjega u naravnim kategorijama, ali nisu govorili o nadnaravnom spasenju, o raju, paklu, čistilištu, o pokori, o grijehu, kaznama za grijehe i ostalim važnim istinama katoličke vjere.

Već ovim kratkim pregledom vidimo s kakvim se problemima sv. Klement Hofbauer morao suočiti kad je krenuo u svoju misiju u srednjoj Europi.

Uostalom, on se s tim izazovima morao suočiti već u svojim mladenačkim danima, kad je na studiju teologije u Beču gledao profesore do srži zaražene liberalizmom i febronijanizmom.
To je razlog zašto je kao mladi čovjek otišao pješice iz Beča u Rim. Nije bilo drugog načina da dođe do učitelja pravog katoličkog nauka.

Odakle to znamo?
Iz građe koja je prikupljena u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa (u biskupijskoj fazi procesa), a objavljena u Rimu 1871. godine. Poveznicu za taj Summarium beatificationis et canonizationis možete pronaći na kraju ovog teksta.

Ondje se nalaze izjave mnogih svjedoka, koji su osobno poznavali sv. Klementa i koji iz prve ruke svjedoče o njegovim krepostima. Ta svjedočanstva jesu motiv koji me potaknuo da napišem ovaj tekst.

Pogledajte, primjerice, kako jedan svjedok opisuje tadašnje vjersko stanje u Austriji i kako se sv. Klement uspio oduprijeti svijetu (str. 85.):

"Eo tempore in regionibus septentrionalibus et in ipsa Austria fides valde elanguerat. Uti jam dixi, Febronianismus et Josephinismus ordinem hierarchicum et institutiones Ecclesiae in multis laeserant; instructio publica Protestantismo et rationalismo infecta erat. Tum temporis perpauci erant viri, qui in fide omnino irreprehensibiles manserunt, et Ecclesiae fideliter adhaeserunt. Sed in regionibus septentrionalibus nemo firmitate et constantia fidei Ven. Servum Dei superavit; tum infans, tum juvenis et vir fidem suam monstravit, continuo exercitio orationis, praesertim sacri Rosarii, singulari devotione erga SS. Sacramentum Altaris, diversis piis peregrinationibus ad limina Apostolorum, horrore haeresium, qua de causa studia in Universitate Vindobonensi continuare noluit, sed Romam profectus est, ut ibi ex puro fonte scientias theologicas hauriret. Cum adhuc Vindobonae studiis vacaret, et professor quidam sententiam anticatholicam proponeret, surrexit et professorem alloquens dixit: 'Domine Professor, hoc non est catholicum'."

("U ono vrijeme u sjevernim krajevima i u samoj Austriji vjera je veoma oslabila. Kao što sam već rekao, febronijanizam i jozefinizam uvelike su oštetili hijerarhijski red i ustanove Crkve; javna pouka bila je zaražena protestantizmom i racionalizmom. U tom vremenu bilo je vrlo malo ljudi koji su ostali posve neporočni u vjeri i koji su vjerno prianjali uz Crkvu. No, u sjevernim krajevima nitko nije u čvrstoći i postojanosti vjere nadišao časnoga slugu Božjega [Klementa Hofbauera]. I kao dijete, i kao mladić, i kao muškarac pokazivao je svoju vjeru: neprestanom vježbom molitve, posebno svete krunice, osobitom pobožnošću prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, raznim pobožnim hodočašćima na pragove apostola, gnušanjem nad krivovjerjem, zbog kojeg razloga nije htio nastaviti studij na Bečkom sveučilištu, nego je pošao u Rim, kako bi ondje iz čistog izvora crpio teološke znanosti. Dok je još pohađao studij u Beču, i neki profesor je iznio antikatoličko stajalište, ustao je i obraćajući se profesoru, rekao: 'Gospodine profesore, to nije katolički'.")

Kako se sv. Klement Hofbauer odlučio baš za redemptoriste?
Kao i mnogi današnji mladići, tražio je postoji li koja redovnička družba koja još uvijek drži tradicionalnu katoličku disciplinu i način života. I njegove su molitve uslišane.

Gospodin Bog poveo ga je u redemptoristički red sv. Alfonza Liguorija, kao što kaže izvor (str. 40.):

"Romae Hofbauer Dominum rogavit, ut statum sibi indicaret, in quo ei serviret. Romae ecclesias Religiosorum visitavit, et ubique exploravit, in quo Ordine observantia regularis cum omni rigore vigeret. Invenit tandem Congregationem SSmi Redemptoris summe florentem, cujus sanctus Fundator adhuc vivebat, et erat moderator."

("U Rimu, Hofbauer je molio Gospodina da mu pokaže stalež u kojem bi mu služio. Pohađao je redovničke crkve u Rimu i svugdje istraživao u kojem se redu pravila redovništva obdržavaju sa svom strogoćom. Napokon, pronašao je Družbu Presvetog Otkupitelja u punom cvatu, čiji je sveti utemeljitelj još živio i bio upravitelj.")

Sv. Alfonz Liguori bio je vrlo sretan kad je doznao da su se dva njemačka mladića, sv. Klement Hofbauer i Tadej Hübl, pridružila njegovoj redovničkoj družbi. Polagao je u njih velike nade da će proširiti redemptoristički red izvan Italije, na prostore srednje i sjeverne Europe.

Tako je sv. Klement ubrzo nakon svojeg svećeničkog ređenja 1786. godine poslan preko Alpa u veliku misiju rekristijanizacije srednje Europe.

Djelovanje sv. Klementa u srednjoj Europi može se podijeliti na dva razdoblja:
1) Varšavsko razdoblje (1787.-1808.)
2) Bečko razdoblje (1808.-1820.).

Pogledat ćemo odlike njegova misionarskog rada u te dvije europske metropole kako bismo povukli paralele s današnjim vjerskim stanjem u Europi i vidjeli kakva nam rješenja nudi sv. Klement.

Na kraju ukratko ćemo se osvrnuti na sukob sv. Klementa s Wessenbergom, glavnim predstavnikom febronijanizma.

 

1) Sv. Klement u Varšavi - liturgija i obraćenja

U vrijeme dok je sv. Klement pošao u svoju srednjoeuropsku misiju, car Josip II. još uvijek je bio živ. Nije se moglo niti pomisliti na osnivanje nove redovničke zajednice na području Habsburške Monarhije, jer je samo par godina ranije Josip II. zabranio gotovo sve redovničke družbe.

Imajući to u vidu, sv. Klement se uputio u Poljsku. Novopridošli redemptoristi dobili su na upravu crkvu sv. Benona u Varšavi. Ubrzo je crkva sv. Benona postala središte duhovnog života u tada izrazito multietničkoj Varšavi.

Kako je to sv. Klement postigao?
Jednostavno: podizanjem liturgijskog života u crkvi na najvišu razinu, tj. promicanjem štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta i svakodnevnim služenjem liturgije na najsvečaniji način, kao i točnim poučavanjem katekizma, te promicanjem česte ispovijedi i pričesti.

Jedna časna sestra svjedoči da su crkvi sv. Benona u Varšavi svakoga dana služene tri svečane Mise pred izloženim Presvetim Sakramentom, kao i svečana Večernja pred izloženim Presvetim Sakramentom (str. 51.):

"Quotidie per annum ab hora sexta matutina usque ad meridiem tres missae solemnes coram exposito Sacramento cеlebrabantur: post quamvis Missam solemnem concio habebatur. Post meridiem primo catechismus explicabatur, deinde vesperae sequebantur solemnes coram exposito SSño, tum concio et in fine benedictio. In ista ecclesia a Deo benedicta festum continuum vel potius missio perpetua celebrari videbatur. Populi multitudo, salutis avida, accurrebat, ut Dominum adoraret, et pietatis ac misericordiae divinae, quae hic manifestabatur, particeps fieret."

("Svakodnevno tijekom godine od šest sati ujutro do podneva slavile su se tri svečane Mise pred izloženim Sakramentom: nakon svake Mise držana je svečana propovijed. Poslijepodne, prvo se tumačio katekizam, zatim je slijedila svečana Večernja pred izloženim Presvetim Sakramentom, a zatim propovijed i na kraju blagoslov. U toj od Boga blagoslovljenoj crkvi izgledalo je kao da se neprekidno slavi blagdan ili prije trajna misija. Dohrlilo je mnoštvo naroda, željnog spasenja, kako bi se klanjalo Gospodinu i postalo dionikom božanskog milosrđa, koje se ovdje očitovalo.")

Iz drugog svjedočanstva (str. 64.-65.) doznajemo da su svakoga dana u crkvi sv. Benona ispovijedi počinjale već u 5 sati ujutro. Prva misa počinje u 6 sati ujutro, na kojoj je puk pjevao poljske pučke pjesme ("cantante populo cantica polonico in idiomate"). Na drugoj misi pjevale su na latinskom jeziku djevojke iz bratovštine sv. Josipa ("cantantibus virginibus ex Sancti Josephi confraternitate Missam latinam figuratam").

Treću i najsvečaniju misu služio je sv. Klement Hofbauer ("solemnissimam cantabat Missam"), osim ako bi gostovao biskup ili neki drugi dostojanstvenik. Na ovoj je misi uvijek sudjelovalo dosta vrhunskih glazbenika ("semper electorum musicorum numerus sufficiens aderat"), pa je tako najbolja crkvena glazba svakoga dana bila pristupačna građanima Varšave.

Popodnevne pobožnosti počinjale su u tri i pol sata uz propovijed na njemačkom jeziku, koji je slijedio svečani križni put. Križni put u nedjelje i blagdane obavljao se na njemačkom jeziku, a ostale dane u tjednu na poljskom jeziku, a zvršavao je blagoslovom s Presvetim Sakramentom.

Na kraju je svećenik zajedno s pukom obavljao ispit savjesti i čine bogoslovnih kreposti (čin vjere, ufanja i ljubavi), kao i čin pokajanja. Dakako, obavljale su se i razne druge pobožnosti.

Vjernici su poticani na česte pohode i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, a u tu svrhu je prevedena knjižica sv. Alfonza Liguorija o pohodima Presvetom Sakramentu.

Važna je, dakako, i namjera s kojom se sve te molitve i pobožnosti obavljaju. Treba ih obavljati doista na slavu Božju, uz iskreno pouzdanje u Boga koji je neizmjerno milosrdan i žarku ljubav prema Bogu koji beskrajno dobar.
Zato se sv. Klement borio protiv jansenističkog rigorizma, kao što se borio protiv masonerije koja je širila bezvjerje.

Gore spomenuta časna sestra svjedoči o Hofbauerovoj nepomirljivoj borbi protiv jansenizma i masonerije:

"Rigorismum Jansenisticum odio habuit. Jansenistarum et Liberorum Murariorum sectis destruendis operam dedit ubique."

("Mrzio je jansenistički rigorizam. Posvuda je radio na uništenju sekta jansenista i slobodnih zidara.")

Djelovanje redemptorista u Varšavi donijelo je brojne duhovne plodove.
Svjedok Joannes Brunner u svojem svjedočanstvu navodi (str. 46.):

"Quotidie conciones in lingua germanica et polonica habebantur, et benedictio eucharistica impartita est. Ecclesia per totum diem aperta, et semper populo plena fuit. Plurimi protestantes et hebraei ad fidem conversi sunt. Praeterea etiam gymnasium ibi erectum fuit, ut juvenes statui ecclesiastico et Congregationi efformarentur: exteri quoque pueri scholas adierunt."

("Svakodnevno su držane propovijedi na njemačkom i poljskom jeziku, i dijeljen je euharistijski blagoslov. Crkva je bila otvorena cijeloga dana i uvijek je bila puna naroda. Mnogi protestanti i Hebreji obraćeni su na vjeru. Osim toga, ondje je podignuta i gimnazija, kako bi se formirali mladići za crkveni stalež i Družbu, a i vanjski dječaci pohađali su škole.")

O tim danima u Varšavi kaže drugi svjedok (str. 50.):

"Ven. Servus Dei saepius nobis narravit, quam pulchra fuerit ecclesia S. Bennonis Varsaviae, et quam amplus laborum campus pro salute animarum ibi apertus fuerit. Multae Missiones ibi habitae sunt, et multi peccatores et haeretici se converterunt; plura etiam instituta et scholae infantium et orphanotrophium pro pauperibus ibi erecta sunt."

("Časni sluga Božji često nam je pripovijedao kako je bila lijepa crkva sv. Benona u Varšavi i kako je široko polje rada za spasenje duša ondje otvoreno. Ondje su održane mnoge misije i obratili su se grešnici i krivovjerci. Ondje su podignute brojne ustanove i škole za djecu, te utočište za siromahe.")

Međutim, oluja Napoleonovih ratova dosegla je i Poljsku, te je sv. Klement bio prisiljen napustiti Varšavu i zaputiti se prema Austriji.

2) Sv. Klement u Beču - suzbijanje "jozefinizma" i "febronijanizma"

Sv. Klement je od 1809. do 1813. godine bio upravitelj talijanske crkve u Beču, poznate pod nazivom Minoritska crkva (Minoritenkirche). Godine 1813., imenovan upraviteljem i ispovjednikom u uršulinskoj crkvi u Beču.

Njegove propovijedi u uršulinskoj crkvi privlačile su tisuće Bečana koji su prvi put nakon mnogo godina mogli čuti svećenika koji otvoreno propovijeda istine katoličke vjere, a ne parole izvedene iz ideologije "Prosvjetiteljstva".

Pogledajmo što kažu izvori (str. 57.):

"Attrahebantur autem ad eum, quia ex ejus persona totoque habitu, sive in pulpito, sive ad altare comparebat, eximius zelus honoris Dei et salutis animarum elucebat; nec non ratione incomparabilis claritatis, qua etiam profundissima mysteria explicabat; animi fortitudine, qua perversum spiritum sui aevi impugnabat, potestatem publicam Josephinismo imbutam, quae eum semper observabat, minime pertimescens; et desiderio audiendi tandem aliquando doctrinam catholicam puram et integram, quae res eo tempore in ecclesiis Vindobonae satis rara fuit, cum doctrinae maxime necessariae, exempli gratia de Eucharistia, de sacramento Poenitentiae, de sancta Ecclesia, ejusque summa auctoritate, de Matre Dei sanctissima et de veneratione sanctorum rarissime et tantum data occasione exponerentur, et e contra nonnisi quaedam moralis insulsa, adaquata traderetur. Ex auditoribus, quorum fidem excitaverat, plurimi deinde in sacro Tribunali eum adierunt, et confessionem generalem apud ipsum fecerunt."

("Bili su privučeni k njemu, jer je iz njegove osobe i čitava držanja, bilo na propovjedaonici, bilo na oltaru, svijetlila izuzetna gorljivost za čast Božju i spasenje duša; kao i zbog neusporedive jasnoće kojom je tumačio i najdublja otajstva; zbog jakosti duha kojom se borio protiv izopačenog duha svojega vremena, nimalo se ne plašeći javne vlasti obuzete jozefinizmom, koja ga je uvijek promatrala; te zbog želje da napokon jednom čuju čist i cjelovit katolički nauk, što je u ono vrijeme bio dosta rijedak slučaj u crkvama u Beču, jer su se vrlo rijetko i samo u posebnim prigodama čula učenja koja su najviše nužna, na primjer o Euharistiji, o sakramentu pokore, o svetoj Crkvi i njezinoj najvišoj vlasti, o presvetoj Majci Božjoj i o štovanju svetaca, a naprotiv, držali su se samo nekakvi suhoparni i prilagođeni govori o moralu. Mnogi od slušatelja, čiju je vjeru potaknuo, zatim su mu pristupili na svetom sudištu i pred njim obavili opću ispovijed.")

Bilo je vjerojatno i ljudi koji prije dolaska sv. Klementa Hofbauera nikada u bečkim crkvama nisu čuli ništa o paklu, đavlu, čistilištu, oprostima i vlasti svete Crkve.
To se može zaključiti iz sljedećeg svjedočanstva (str. 117.):

"P. Hofbauer vere veritatis erat amicus, odio habens mendacium etiam officiosum, quod vocant, et quamcumque simulationem et hypocrisim. Veritatis amorem in concionando ostendit: Evangelicam veritatem simpliciter et aperte praedicans, haud sollicitus, an libenter audiretur an laederet. Ut notum est, spiritus Josephinus plerosque etiam tum concionatores infecerat, ita ut plerumque de rebus moralibus vagae omnino haberentur conciones. Unde P. Hofbauer admirationem ciebat, more catholico denuo praedicans de inferno, de diabolo, purgatorio, indulgentia et sanctae Ecclesiae auctoritate."

("P. Hofbauer bio je uistinu prijatelj istine, mrzeći laž, pa i takozvanu uslužnu laž, te bilo kakvu simulaciju i licemjerje. Pokazao je ljubav prema istini u propovijedanju: jednostavno i otvoreno propovijedajući evanđeosku istinu, nimalo se ne brinući o tome slušaju li ga rado ili hoće li nekoga povrijediti. Kao što je poznato, jozefinski duh je čak i u ono vrijeme zaražavao mnoge propovjednike, tako da su se o moralnim pitanjima držale posve dvosmislene propovijedi. Zato je p. Hofbauer izazivao divljenje, jer je po katoličkom običaju iznova propovijedao o paklu, o đavlu, čistilištu, oprostu i autoritetu svete Crkve.")

Mislim da mi danas možemo jako dobro shvatiti s kakvim se teškoćama sv. Klement suočavao. Sličnosti između propovjednika jozefinizma i postkoncilskih propovjednika neomodernizma zaista su više nego očite. Danas opet imate propovjednike koji ne žele poučavati narod o katoličkom nauku o paklu, čistilištu, pokori...

Upravo je zato sv. Klement Hofbauer tako aktualan u današnje vrijeme. Njegova borba protiv pogubnih nazora liberalnog austrijskog klera, te borba za očuvanje i širenje pravog katoličkog nauka, zaista je slična borbi današnjih tradicionalnih katolika za katoličko pravovjerje.

3) Sukob s Wessenbergom

Ignaz Heinrich Karl von Wessenberg (1774.–1860.) bio je generalni vikar posljednjeg biskupa Konstanza, Karla Theodora von Dalberga. Wessenberg je jedan od najpoznatijih predstavnika febronijanizma. Promicao je ideju o osnivanju "njemačke nacionalne crkve" i uvođenje narodnog jezika u liturgiju, te brojne liberalne novotarije na doktrinarnom području.

Sukob između sv. Klementa Hofbauera i von Wessenberga najbolje se vidio u sporu oko uprave hodočasničke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tribergu u Schwarzwaldu.

 

U ljeto 1803. izaslanstvo građana Triberga zamolilo je sv. Klementa i redemptoriste da preuzmu ovu hodočasničku crkvu.

Dotadašnji svećenici, pristaše Wassenbergovih ideja, promicali su novotarije u liturgiji, te ih je zato vjerni puk sumnjičio za krivovjerje (str. 47.): 

"...paucos sacerdotes, quibus cura Sanctuarii commissa erat, morum pravitate scandalum dedisse commune, et propter novitates in peragendo divino cultu introductas, apud populum de haeresi fuisse suspectos."

("...malobrojni svećenici, kojima je bila povjerena briga o svetištu, opakim ponašanjem izazvali su opću sablazan, i zbog novotarija uvedenih u obavljanje bogoslužja, narod ih je sumnjičio za krivovjerje.")

Sv. Klement je sa svojom subraćom stupio na dužnost u Tribergu u svibnju 1805. godine. Odmah je počeo promicati tradicionalne katoličke pobožnosti, zbog čega su "inovatori" tražili način da ga uklone. No, pogledajmo što kažu izvori:

"Cum igitur Venerabilis Servus Dei cum plenitudine fidei Verbum Dei praedicare inciperet, devotionem erga Beatissimam Virginem, recitationem Sancti Rosarii et frequentem usum Sacramentorum commendaret, populus fidelis in ipso ejusque discipulis statim veros sacerdotes Sanctae Ecclesiae recognovit, eisque plenissimam fidem praestitit. Sed eo ipso irritati sunt innovatores, quorum multi inter viros ecclesiasticos fuerunt, maxime vero Vicarius Generalis de Wessenberg, qui in suis susceptis innovationibus perturbatum et impeditum se videbat. Ex literis confidentibus dicti viri, ad quemdam inspectorem superiorem scholarum (putant folia historico-politica, utrumque, Wessenberg videlicet ejusque amicum sectae Illuminatorum fuisse addictos) patet, quo odio dictos Patres persecutus fuerit."

("Kada je, dakle, časni sluga Božji počeo propovijedati Riječ Božju s puninom vjere i preporučivao pobožnost prema Preblaženoj Djevici, recitaciju svete krunice i čest pristup sakramentima, vjerni puk je odmah u njemu i njegovim učenicima prepoznao prave svećenike svete Crkve, i pružio im najpotpuniju vjeru. No, samim time iziritirani su inovatori, među kojima je bilo i mnogo crkvenih ljudi, a najviše generalni vikar von Wessenberg, koji je uvidio da ga ometa i sprječava u novotarijama ["inovacijama"] koje je pokrenuo. Iz povjerljivih pisama rečenog čovjeka nekom višem školskom inspektoru (povijesno-politički listovi smatraju da su obojica, tj. i Wessenberg i njegov prijatelj bili članovi sekte iluminata) očito je s kakvom je mržnjom proganjao rečene oce.")

Važno je napomenuti da su se Hofbauer i Wessenberg sukobili baš oko pitanja liturgije.

Sv. Klement Hofbauer promicao je svečano tradicionalno bogoslužje, svečane mise s asistencijom đakona i podđakona, a čak je i privatne mise služio na dosta svečan način.

Nasuprot tome, Wessenberg je poput današnjih modernista bio protivnik "barokne liturgije"; tražio je "pojednostavljenje obreda" i narodni jezik u liturgiji. To se, dakako, uklapalo u njegovu viziju "njemačke narodne crkve" koja bi bila u što slabijim vezama s Rimom, pa tako i sa cjelokupnom rimskom tradicijom.

Sličnosti između febronijevaca i današnjih "progresista" u Njemačkoj nisu nimalo slučajne.

Pa, nije se današnji modernizam pojavio tek tako... bez vidljivih prethodnika. Modernizam je imao prethodnike: prvo u protestantizmu, pa u liberalizmu, jozefinizmu, febronijanizmu. Uostalom, i sam protestantizam imao je prethodnike: prvo ikonoklaste u 8. stoljeću, pa kasnije valdenze, katare, husite... Kroz povijest, ista krivovjerja su se često ponavljala u različitim oblicima. Modernizam je samo vrhunac procesa: zbroj svih krivovjerja, kako je rekao papa sv. Pio X.

Može se čak reći da mi katolici iz generacije u generaciju ratujemo protiv istog neprijatelja, koji se javlja pod različitim maskama.

No, zato u traženju načina za borbu protiv krivovjerja, moramo prvo pogledati kako su se prošli naraštaji katolika borili protiv krivovjerja. 

 

U ovom tekstu vidjeli smo kako je to činio sv. Klement Hofbauer: nepokolebljivim propovijedanjem čistog katoličkog nauka, svečanom tradicionalnom liturgijom i promicanjem tradicionalnih katoličkih pobožnosti.

 

Svjedočanstva koja sam citirao u ovom tekstu možete pronaći u građi prikupljenoj u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa ovdje. 

 

 

 

Nemoj biti zadovoljan osrednjošću, priželjkuj ono što je u cijelosti savršeno

Ranije ovoga mjeseca u tekstu "Čemu stvarno služe sinode?", naveo sam pojedine odluke sinoda Zagrebačke biskupije iz 17. stoljeća, koje pokazuju kako dobre katoličke sinode donose dobre odluke koje poboljšavaju vjerski život zajednice. Međutim, nisam spomenuo najdugovječniju od tih odredaba, a to je odluka Zagrebačke sinode iz 1687. godine o slavljenju blagdana sv. Josipa. Ova odredba je izravno utjecala na odluku Hrvatskog sabora o proglašenju sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.

Ako pažljivo pogledate tu odluku Hrvatskog sabora, onda ćete primijetiti da je tom istom saborskom odlukom donesena još jedna liturgijska odredba. Vigilija (uočnica) blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije proglašena je danom zapovijedanog posta u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj.

Vidjet ćemo tu odluku malo kasnije, ali prvo trebamo pogledati što je točno Sinoda Zagrebačke biskupije dana 12. svibnja 1687. odredila o postu vigilije blagdana Bezgrješnog Začeća.
Navodim riječi ove sinodalne odredbe prema ranije spomenutoj knjizi Karla Péterffyja Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae (Požun, 1742., str. 400.-401.):

"Praeterea ad contestandam singularem devotionem in gloriosam, et semper immaculatam Genitricem Mariam, quae eidem veluti post Deum summae Patronae, et Dominae haec Dioecesi sese obstrictam, humillime recognoscit; licet passim omnium ejusdem gloriosae Virginis festivitatum pervigilia, a fideli populo jejunio coli consueverint; nihilominus speciali hoc decreto ab omnibus Synodo praesentibus gratissime acceptatur, et constituitur, ut dies pervigilii festi Immaculatae Conceptionis ejusdem sanctissimae Matris, jejunio de praecepto ab omnibus regularibus, et saecularibus utriusque sexus in hac Dioecesi commorantibus observentur."

("Osim toga, kao svjedočanstvo posebne pobožnosti prema slavnoj i uvijek bezgrješnoj Bogorodici Mariji, ova biskupija ponizno priznaje da je njoj nakon Boga najviše obvezna kao vrhovnoj Zaštitnici i Gospodarici. Iako narod obično bez razlike postom štuje sve uočnice blagdana iste slavne Djevice, ipak ovom posebnom odlukom svih prisutnih na Sinodi najradosnije je prihvaćeno i ustanovljeno da dan uočnice blagdana Bezgrješnog Začeća iste presvete Majke, zapovijedanim postom obdržavaju svi redovnici i svjetovnjaci oba spola koji borave u ovoj biskupiji.")

Zagrebačka sinoda iz 1687. godine odredila je također svečanu proslavu blagdana sv. Josipa, a istodobno je uređena i proslava blagdana sv. Kvirina Sisačkoga, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Franje Ksaverskoga i sv. Ignacija Lojolskoga.
Sinodalna odredba ovako glasi:

"Quoniam vero divina bonitas in Sanctorum suorum honoribus honoratur, ac novissimis hisce temporibus certorum Sanctorum suorum gloriam veluti ultimum, et diu pro fidelibus suis custoditum contra inimicos suos visibiles, et invisibiles scutum servaverit, eandem gloriam recenter signis manifestando, prout idem in divo Josepho nutritio filii sui, et Genitricis ejusdem sponsae, mirifice declarare voluit; Ideo ejusdem sancti Josephi festum foro, et sancti Quirini Episcopi Szesziensis, et Mart. itidem festum, choro Ecclesiae Cathedralis tantum sub ritu solenni; Sanctorum vero Antonii de Padua, Ignatii de Lojola, et Francisci Xaverii sub ritu festi simplicis, lectionibus, et oratione ex Romano breviario desumendis, et in fine Zagrabiensis breviarii imprimendis, reliquis vero antiphonis, hymnis, et responsoriis ex Zagrabiensi applicandis, celebranda eadem sacra Synodus decrevit."

("Budući da se zaista božanska dobrota časti u čašćenju njezinih svetaca, a za ova zadnja vremena sačuvala je slavu određenih svojih svetaca kao posljednji i dugo čuvani štit za svoje vjernike protiv svojih vidljivih i nevidljivih neprijatelja, te nedavno očitujući znamenjima istu slavu, kao što je htjela čudesno objaviti u svetom Josipu, hranitelju svojega Sina i Majke, njegove zaručnice, zato ista Sinoda određuje da se ubuduće ima slaviti blagdan istoga svetoga Josipa, a isto tako blagdan svetoga Kvirina, biskupa sisačkoga i mučenika, u koru prvostolne crkve samo pod svečanim obredom, a svetoga Antuna Padovanskoga, Ignacija Lojolskoga i Franje Ksaverskoga pod obredom jednostavnog blagdana [simplex], uz čitanja i molitvu koje treba uzeti iz Rimskog brevijara i tiskati ih na kraju Zagrebačkog brevijara, dok im ostale antifone, himne i responzorije treba pridružiti iz Zagrebačkog brevijara.")

Najzaslužniji za ove odredbe zasigurno je sam biskup Martin Borković, koji je svojom pobožnošću utjecao na čitavu Zagrebačku biskupiju. Potrebno je, stoga, upoznati ovog svetog biskupa, kako bismo shvatili kako je njegov autoritet potaknuo prihvaćanje sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske i širenje štovanja Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u našoj domovini.

Budući da je Borković bio pripadnik pavlinskog reda (štoviše, u dva navrata je bio general pavlinskog reda: 1644.–1651.; 1657.–1663.), najbolje ćemo ga upoznati čitajući pavlinske izvore.
Uzmimo, stoga, u ruke pavlinske kronike i pogledajmo što kažu o biskupu Borkoviću.

Hrvatski pavlin Nikola Benger (1695.-1766.) napisao je nastavak kronike pavlinskog reda, koju je započeo Andrija Eggerer svojim djelom Fragmen panis corvi protoeremitici, 1663. godine.

Benger je pak svoje djelo objavio pod nazivom Annales eremi-coenobiticorum ordinis S. Pauli Primi Eremitae u Požunu 1743. godine.

Na str. 235., Benger ovako opisuje Borkovićevo podrijetlo i djetinjstvo:

"Igitur Martinus Borkovicsius de paupere quidem, nobili tamen parentela ortum habuit ad annum Domini 1597. in Croatia, pago Domagovics a Carlostadiensi Praesidio non longe dissito. Ubi in tenuitate, et ad Christianas leges pie educatus, maturescentibus deinde annis ad perdiscendas latinitatis institutiones Zagrabiam missus, eos in litteris, ac virtutibus progressus faciebat, ut jam tunc futuri aliquando insignis Viri non vana in ipso omina observarentur. Sic probe humanitatis excultus studiis, cum tumidos saeculi fluctus, et fugacia mundi bona considerans, illud ex vero dictum comperisset: Fumus opes, et fumus honos, fumusque voluptas; Virtus perpetuas sola ministrat opes."

("Dakle, Martin Borković, potekao je iz siromašnog, doduše, ali plemenitog roda, rođen godine Gospodnje 1597. u Hrvatskoj, u selu Domagović, koje se nalazi nedaleko od karlovačke tvrđave. Ondje je u djetinjstvu pobožno odgojen u kršćanskim zakonima, zatim je poslan u Zagreb kako bi naučio osnove latinskog jezika; postigavši toliki napredak u književnosti i krepostima, da su se već tada mogle opaziti nemale naznake čovjeka koji će se u budućnosti iskazati. Tako pohvalno izučivši humanističke studije, kad je promatrao nadutost nestalnog svijeta i prolaznost svjetovnih dobara, shvatio je da je istinita ona izreka: Dim je bogatstvo, dim su časti i dim je uživanje; Samo krepost poslužuje vječno bogatstvo.")

Zato je odlučio pridružiti se pavlinskom redu:

"Ad sacrae Religionis portum se recepit, et Lepoglavae Anno salutiferi partus 1629 die 14. Februarii, interposita professione in Eremitico-Paulini Ordinis instituta juravit. Inde ad Olomucensem Academiam missus, Philosophici Magisterii lauream, expleto earum scientiarum curriculo, adeptus est. Romae in Collegio S. Apollinaris postea Theologicis disciplinis pari laude incumbens, ibidem sacerdotali munere authoratus est Anno 1635."

("Pristao je u luku svetog redovništva i u Lepoglavi prisegao položivši zavjet u pustinjačko-pavlinskom redu godine spasonosnog poroda 1629., dana 14. veljače. Odatle je poslan na Akademiju u Olomoucu, gdje je postigao magisterij filozofije, završivi tamošnji znanstveni program. Nakon toga, u Rimu na Kolegiju sv. Apolinara s jednakom se pohvalom dao na teološke discipline i ondje je zaređen za svećeničku službu 1635. godine.")

Borković se ustrajno zalagao za obnovu redovničke discipline u pavlinskom redu. Njegovu revnost prepoznala su i njegova redovnička braća, te su ga izabrali za svojeg generala:

"Cum vero Patri Borkovicsio ad Annum 1644. a generaliter congregatis Ordinis Primoribus suprema candidae Religionis jura, et Generalatus potestas credita essent, tanto efficacius perrexit, temporum injuriis laxatam Monastices disciplinam debito restituere vigori. Hinc annuam votorum renovationem induxit, Novitiorum solicitam in spiritu educationem, Clericorum in Divinioribus scientiis instructionem sedulo promovit: et indefesso fervore veterum Patrum aemulatus zelum, optimis legibus, piissimoque exemplo, sanctae austeritatis cultum studuit communire."

("Kada su pak ocu Borkoviću 1644. godine povjerena vrhovna prava bijeloga reda i vlast generalata, još je učinkovitije nastavio obnavljati dužnu redovničku disciplinu, koja je popustila pod udarcima vremena. Zato je uveo godišnju obnovu zavjeta, brižan duhovni odgoj novaka, ustrajno promicao pouku klerika u bogoslužnim znanostima; i neumornim žarom, slijedeći gorljivost starih otaca, najboljim zakonima i najpobožnijim primjerom nastojao učvrstiti štovanje svete strogoće.")

Borković je postao zagrebačkim biskupom 1667. godine. Kasnije, u dubokoj starosti, 1686. godine, bit će imenovan i naslovnim nadbiskupom kaločkim.

Dakako, najviše nas zanimaju Borkovićeve kreposti, i ovdje nam Benger daje obilje građe za razmišljanje.

Pavlinski kroničar počinje s Borkovićevom pobožnošću:

"Inchoemus igitur a pietate, qua Deo se prorsus deditum Borkovicsius probavit: multa enim oratione in diurnas, nocturnasque horas protracta, Deo colloqui assueverat; Sacrificium Missae singulis diebus, nisi gravi morbo impediretur, offerre non intermisit."

("Počnimo, stoga, od pobožnosti, kojom se Borković dokazao posve predanim Bogu. Naime, provodeći danje i noćne sate u mnogim molitvama, naviknuo se razgovarati s Bogom. U sve dane nije propuštao prikazati Žrtvu Mise, osim kad bi ga spriječila teška bolest.")

Zatim Benger govori o kreposti vjere. Krepost vjere podrazumijeva nepomirljivu borbu protiv krivovjerja, a to se kod Borkovića očitovalo u vrlo snažnim nastupima protiv sljedbenika krivih nauka:

"Ut vero a labe haereseos intaminatum servaret Croatiae, Slavoniaeque Regnum, solicite pravorum dogmatum sectatores eliminandos curabat.

("Kako bi pak očuvao Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije neokaljanim od ljage krivovjerja, brižno je nastojao ukloniti sljedbenike opakih nauka.")

Vidjeli smo u ranijem tekstu o sinodama da se među odlukama Zagrebačke sinode 1687. godine nalazi i odredba o kazni Stjepanu Jankoviću, sljedbeniku Lutherovog krivovjerja.

Benger spominje i taj slučaj ističući da je Borković pokušao obratiti Jankovića na katoličku vjeru. Međutim, kad je uvidio Jankovićevu okorjelost, nije preostajalo drugo nego primijeniti zakon Kraljevine Hrvatske koji određuje da nijedan krivovjerac ne može biti vlasnik nekretnina u Hrvatskoj:

"Sed dum induratum cor ejus flecti nolle cerneret, illum tandem, assentientibus Regni Statibus, et authoritate, qua instar Primatis hisce in Regionibus pollebat, et vigore legis municipalis, qua in Regnis Croatiae, et Slavoniae haeretica pravitate infectos, nec possessionum esse capaces, nec aliter tolerari debere, cautum est; illum inquam e Patria depulit, bonisque filio Catholico relictis, exesse jussit."

("Ali, kad je procijenio da ne može saviti njegovo okorjelo srce, uz suglasnost staleža Kraljevstva, i po vlasti koju je imao poput primasa u ovim pokrajinama, te po snazi municipalnog zakona kojim je određeno da u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji oni, koji su zaraženi krivovjerskom zloćom, nisu sposobni posjedovanja, niti se ikako smiju tolerirati; njega je, kažem, istjerao iz domovine i zapovjedio da njegova imovina ostane sinu katoliku.")

Nadalje, biskup Borković spriječio je pokušaj doseljavanja židova u Međimurje:

"Pari zelo, dum improbus quidam Georgius Nagy, Bonorum Insulae Muraköz Zriniano-Fiscalium administrator, perfidam Judaeorum gentem in Chaktornensis Dynastiae plagas introducere, et ex praeconcepta malitia, juxta Coenobium Paulini Ordinis collocare meditaretur, obstitit religiosissimus Praesul: et recursu ad Augustissimum facto, pro sua reverentia exauditus, impetratis seriis inhibitoriis molimen sceleratum repressit."

("Jednakom revnošću, dok je opaki Juraj Nagy, upravitelj zaplijenjenih imanja Zrinskih na međimurskom otoku, mislio uvesti nevjerni židovski narod u krajeve čakovečke dinastije, te iz smišljene pakosti smjestiti ih pokraj samostana pavlinskoga reda, najpobožniji biskup se suprotstavio i obratio preuzvišenom [kralju] i uslišan je radi svoje predanosti, te izmolivši zabrane, zaustavio je zločinački pothvat.")

Danas nam neki kažu da je nemoralno protiviti se doseljavanju pripadnika drugih religija u našu zemlju... A evo, vidimo ovdje kako su zagrebački biskupi aktivno sprječavali doseljavanje protestanata i židova u Hrvatsku.

Uostalom, papa bl. Pio IX. osudio je kao zabludu mišljenje da doseljenicima koji dolaze u katoličke zemlje treba dopustiti ispovijedanje nekatoličkih religija (Syllabus errorum, prop. 78.). O tom pitanju, pogledaj alokuciju bl. Pija IX. Acerbissimum Vobiscum od 27. rujna 1852.

U Hrvatskoj 17. stoljeća veći problem od protestanata i židova bilo je veliko mnoštvo istočnih raskolnika koji su se iz unutrašnjosti Balkana doselili na opustošene granične dijelove Hrvatske. 

Turska osvajanja u 16. i 17. stoljeću izazvala su velike migracije stanovništva. Dogodilo se ono što danas nazivamo "zamjenom stanovništva". Dok su se Hrvati iseljavali u zapadnu Mađarsku i istočnu Austriju (Gradišće), na ispražnjena područja doselilo se novo stanovništvo s istoka, koje izvori najčešće nazivaju "Vlasima" (bez obzira na njihovo stvarno podrijetlo).

Nikola Benger piše kako je biskup Borković ove "vlaške narode zaražene grčkim raskolom" ("Graecanico autem schismate infectos Valachorum populos") nastojao privesti u krilo Katoličke Crkve ("in Ecclesiae sanctae gremium sensim reducendos perspexerat expedire").

Zagrebački biskupi u 17. stoljeću isticali su da su se ti Vlasi doselili na područje Katoličke Crkve, na područje Zagrebačke biskupije, pa da zato Vlasi nemaju apsolutno nikakvo pravo da uspostavljaju svoju zasebnu crkvenu hijerarhiju neovisnu o Katoličkoj Crkvi i Zagrebačkoj biskupiji. Od doseljenika se, naravno, nije tražilo da napuste bizantski obred, ali se tražilo da se odreknu Focijevih zabluda i raskola, te da prihvate katoličku vjeru i sjedine se s Katoličkom Crkvom. Tako je nastala ideja o grkokatoličkom biskupu koji bi bio sufragan zagrebačkom biskupu ili njegov namjesnik za vjernike istočnog obreda.

Benger piše kako je Borković dao velik doprinos ispravnoj formaciji novog grkokatoličkog klera:

"Quapropter ex Fiscalibus Petro-Zrinianis Dominiis Bonum Pribicse, in pertinentiiis Castri Ozal situatum, a Caesare Leopoldo impetravit pro fundatione aliquot Clericorum graeci ritus, qui sumptibus inde perceptis, in Seminario eisdem Zagrabiae erecto, litteris Latinis, simulque Romanis dogmatibus erudirentur: quatenus et ipsi deinceps congentiles suos lumine salutari imbuere valerent."

("Zbog toga je iz zaplijenjenih dobara Petra Zrinskog izmolio od cara Leopolda dobro Pribić, koje se nalazi na pripadnom području utvrde Ozalj, radi ustanovljenja zaklade za neke klerike grčkog obreda, koji bi se o trošku tamošnjih prihoda obrazovali u sjemeništu, koje je za njih podignuto u Zagrebu, poučavanjem u latinskoj literaturi i istodobno u rimskim dogmama: kako bi i sami mogli svoje sunarodnjake poučiti spasonosnom svjetlu.")

U Borkovićevo vrijeme unija je bila vrlo uspješna:

"Nec fructu caruit insigne hoc Borkovicsiani in Fidem propagandam studii opus: nam inde hactenus jam multi prodiverunt, qui olim Schismatici, nunc strenui Catholicae fidei Professores, Episcopi Shvidnicenses, alias Abbates de Marcsa, et Episcopi Zagrabiensis in ritu graeco Suffraganei: cum quibus etiam de populo magnus accrevit Ecclesiae Catholicae numerus, per Sacerdotes in laudato Seminario sacris scientiis excultos."

("Niti je ostalo bez ploda ovo značajno Borkovićevo nastojanje u širenju vjere. Naime, odatle su već izašli mnogi koji su nekoć bili raskolnici, a sada čvrsti ispovjednici katoličke vjere, svidnički biskupi, poznati i kao marčanski opati i sufragani zagrebačkog biskupa za grčki obred: s njima je i iz naroda porasla brojnost Katoličke Crkve, po svećenicima koji su u hvaljenom sjemeništu odgojeni u svetim znanostima.")

Nakon ovih opisa Borkovićevih zasluga u borbi za vjeru, Benger opet govori o njegovoj redovničkoj gorljivosti.
Borković je svoju pavlinsku subraću poticao da se ne zadržavaju na razini osrednjosti, nego da teže prema asketskom savršenstvu:

"Hinc sui Remetensis incolatus tempore congremialibus cunctis, ut ad sublime Asceticae perfectionis culmen eniterentur, qua verbo, qua exemplo addebat stimulos, paraeneticum illud S. Hieronymi dictum intimo corde gerens impressum: Noli mediocribus esse contentus, totum summum, totum perfectum desidera. Ideoque omnem vanitatem in dictis, factisque, victu, et amictu abhorrebat."

("Stoga, u vrijeme svojeg boravka u Remetama svojoj je subraći i riječju i primjerom davao poticaje da nastoje postići vrhunac asketskog savršenstva, noseći u dubini srca onu poučnu izreku sv. Jeronima: Nemoj biti zadovoljan osrednjošću, priželjkuj ono što je u cijelosti najviše, u cijelosti savršeno. Zato se grozio svake ispraznosti u riječima, djelima, prehrani i odjeći.")

Biskup Borković osobito se isticao pobožnošću prema Majci Božjoj.

"Vigilias festivitatum Marianarum rigidiori jejunio, cilicio, flagrisque se afflictando, celebrabat. Parvum ejusdem gloriosae Virginis Officium, coronamque Rosarii nulla dierum recitare, infirmitatis etiam, ac itinerationis tempore intermittebat. Imo ipsum illud rosariolum, quod in Novitiatu habuerat, pia quadam ratione ductus, usque ad ultimam vitae horam retinuit."

("Vigilije marijanskih blagdana slavio je mrtveći se strožim postom, kostrijeti i bičevima. Nijednoga dana nije propuštao izmoliti Mali oficij iste slavne Djevice i krunicu, pa i u vrijeme bolesti i putovanja. Štoviše, onu istu krunicu koju je imao u novicijatu, vođen određenim pobožnim razlogom, zadržao je do posljednjega časa života.")

Sada dolazimo do odluke Zagrebačke sinode i Hrvatskog sabora iz 1687. godine, kojom je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske, a uočnica blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije danom zapovijedanog posta.

U pasusu koji je Nikola Benger naslovio riječima "Cultum Immaculatae Conceptionis promovet" ("Promiče štovanje Bezgrješnog Začeća"), ovako se opisuje donošenje te odluke:

"Ut vero sine labe conceptae Virginis cultum promoveret, in publicis Regni Croato-Slavonici comitiis id effecit, quod per universum Regnum sacrae illius Festivitatis pervigilium jejunio de praecepto colatur; prout insertus Regni libro articulus ad Annum 1687. dictat hisce verbis: Ad specialem, et Paternam propositionem Celsissimi et Reverendissimi Domini Martini Borkovich, Archi-Episcopi Colocensis, et Episcopi Zagrabiensis, jejunium Immaculatae Conceptionis gloriosae Virginis Mariae; ita pariter Sanctus Joseph per inclytos Status et Ordines communi omnium voto pro Patrono acceptus, et acceptatum est."

("Kako bi pak promicao štovanje Djevice bez grijeha začete, postigao je u javnim skupštinama Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva da se po čitavom Kraljevstvu uočnica njezina svetog blagdana štuje zapovijedanim postom; kao što kaže uneseni članak u knjizi Kraljevstva za 1687. godinu, ovim riječima: Na poseban i očinski prijedlog preuzvišenog i prečasnog gospodina Martina Borkovića, nadbiskupa kaločkoga i biskupa zagrebačkoga, post Bezgrješnog Začeća slavne Djevice Marije; a jednako tako sveti Josip, po odluci slavnih staleža i redova, zajedničkim glasom svih, prihvaćen je za zaštitnika, i prihvaćeno je.")

Kao potvrdu Bengerova svjedočanstva, pogledat ćemo knjigu još jednog pavlinskog kroničara iz tog vremena.

Mađarski pavlin Ignacije Pongrácz objavio je knjigu Triumphus Pauli u Požunu 1752. godine.

 

U toj knjizi, Ignacije Pongrácz ovako govori o Borkoviću i odluci Sabora iz 1687. godine:

"Sed REVELATA FUIT GLORIA, non solum DOMINI, imo etiam GLORIA MATRIS DOMINI, GLORIA in quam: SANCTISSIMAE DEI GENITRICIS VIRGINIS MARIAE per Borkovichium eotum, quando ut sine labe conceptae Virginis cultum promoveret, in publicis Regni Croato-Slavonicis Comitiis id effecit, quod per universum Regnum sacrae illius festivitatis pervigilium, jejunio de praecepto colatur. Prout insertus Regni libro Articulus ad Annum 1687. dictat hisce verbis: Ad specialem, et Paternam propositionem Celsissimi, et Reverendissimi Domini Martini Borkovich, Archi-Episcopi Colocensis, et Episcopi Zagrabiensis, jejunium Immaculate Conceptionis Gloriosae Virginis Mariae, ita pariter sanctus Joseph per Inclytos status, et Ordines communi omnium voto, pro Paterno acceptus, et acceptatum est."

("Ali, OBJAVLJENA JE SLAVA, ne samo GOSPODINA, nego i SLAVA MAJKE GOSPODINOVE, SLAVA, kažem: PRESVETE BOGORODICE DJEVICE MARIJE po Borkoviću kada je radi promicanja štovanja Djevice bez grijeha začete, u javnim skupštinama Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva postigao to da se po čitavom kraljevstvu uočnica njezina svetog blagdana štuje zapovijedanim postom. Kao što kaže uneseni članak u knjizi Kraljevstva za 1687. godinu, ovim riječima: Na poseban i očinski prijedlog preuzvišenog i prečasnog gospodina Martina Borkovića, nadbiskupa kaločkoga i biskupa zagrebačkoga, post Bezgrješnog Začeća slavne Djevice Marije; a jednako tako sveti Josip, po odluci slavnih staleža i redova, zajedničkim glasom svih, prihvaćen je za zaštitnika, i prihvaćeno je.")

Iz navedenih citata vidimo da je izričita namjera biskupa Borkovića bilo promicanje štovanja Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u hrvatskom narodu.

Danas se hrvatski katolici često pozivaju na odluku Hrvatskog sabora iz 1687. godine kojom je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske, ali gotovo svi zaboravljaju da je tom istom saborskom odlukom proglašen zapovijedani post na vigiliju blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije.
Zašto današnji Hrvati selektivno uzimaju jedno, a zanemaruju drugo?

Dobro, može se pretpostaviti da laici većinom ne poznaju detalje ove saborske odluke. No, crkveni prelati bi ih trebali poznavati.

Na kraju se postavlja još jedno neizbježno pitanje. Kada je nakon II. vatikanskog koncila tadašnja jugoslavenska biskupska konferencija odlučivala koje će blagdane proglasiti zapovijedanim blagdanima u Hrvatskoj, zašto nije među zapovijedane blagdane uvrstila ni blagdan sv. Josipa ni blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije?

Vidjeli smo da su naši stari ove blagdane povezali sa zaštitom Hrvatske. Osim toga, ovi su blagdani prije II. vatikanskog koncila bili zapovijedani blagdani u većini hrvatskih biskupija. Koji je onda razlog zašto oni danas više nisu zapovijedani blagdani? Je li to strah da ne bude "previše blagdana"?

Kod postkoncilskih prelata kao da postoji neki strah od "prevelike pobožnosti". Kao da se sve želi svesti na minimalnu mjeru. Minimalizam u svakom pogledu: doktrinarnom, liturgijskom, moralnom, katehetskom...

Bilo kako bilo, mi kao narod moramo uvidjeti važnost ovih blagdana i vratiti im ono mjesto koje su stoljećima imali u našoj domovini.

Kao što ste mogli vidjeti, biskup Martin Borković je kao svoje geslo uzeo riječi sv. Jeronima: "Noli mediocribus esse contentus, totum summum, totum perfectum desidera." - "Nemoj biti zadovoljan osrednjošću, priželjkuj ono što je u cijelosti najviše, u cijelosti savršeno." To bi trebalo biti i naše geslo.

_______________________
IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Karlo Péterffy: Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae

2) Nikola Benger: Annales eremi-coenobiticorum ordinis S. Pauli Primi Eremitae

3) Ignacije Pongrácz: Triumphus Pauli

S don Boscom kroz božićnu devetnicu

Molitvenik sv. Ivana Bosca Opskrbljeni mladić donosi brojne tradicionalne molitve i pobožnosti, koje su svojom dubinom i čistim crkvenim duhom osvojile srca tisuća katolika. Po mojem mišljenju, najdojmljivija od svih pobožnosti jest božićna devetnica, koja počinje 16. prosinca i traje do Badnjaka.

Volim pobožnosti koje se temelje na liturgijskim molitvama, jer omogućuje svim vjernicima da se prožmu pravim crkvenim duhom i da usklade svoje privatne molitve sa službenim molitvama Crkve. Tradicionalne molitve Crkve sjaje jednom posebnom ljepotom, a uvijek u sebi sadrže i pouke iz crkvenog nauka.

Crkva je daleko mudrija nego bilo tko od nas. Mi kao pojedinci nikada ne bismo mogli sami sastaviti tako lijepe molitve kao što su crkvene molitve koje se prenose iz naraštaja u naraštaj.

Nikada mi nije bilo jasno kako netko može uzeti molitve koje je sastavio neki današnji modernist ili takozvani "karizmatik"... Čemu to... ako imate na raspolaganju molitve koje je Crkva stoljećima koristila i koje je potvrdila svojim autoritetom? Zašto bi itko zamijenio stoljetne molitve Crkve sa iznašašćima današnjih ljudi koji sigurno nemaju ni mudrost ni iskustvo Crkve?

Sv. Ivan Bosco je mladiće u oratoriju učio prije svega tradicionalnim molitvama i pobožnostima. On je htio da ti mladići budu djeca Crkve, ljudi Crkve, pa ih je zato učio molitvama Crkve.

To je upravo ono što vidite u božićnoj devetnici. Ona je sastavljena od molitava iz brevijara i moli se na latinskom jeziku. Štoviše, kao što možete vidjeti u molitveniku Opskrbljeni mladić, momci iz oratorija su te molitve pjevali.

 

 

 

 

 

 

Molitvenik možete preuzeti ovdje: Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić.

Bez Marije nema pobjede

U liturgijskim knjigama, koje su pisane prije reforme iz 1955. godine, možete vidjeti sve bogatstvo osmine blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije. Svakoga dana u toj osmini u časoslovu (u trećoj noćnici) čitaju se djela raznih svetaca koja govore o povlasticama i ulozi Blažene Djevice Marije u našem spasenju. 

Na peti dan osmine, brevijar donosi propovijed sv. Tarazija za blagdan Prikazanja Bogorodice, u kojoj ovaj sveti biskup, poput ostalih svetih otaca, daje snažno svjedočanstvo Marijinoj svetosti i veličini.

Sv. Tarazije bio je carigradski patrijarh od 784. do 806. godine. To je, dakle, bilo prije Focijeva raskola. Najpoznatiji je po svojoj ulozi u borbi protiv ikonoklazma. Naime, sv. Tarazije je vodio Drugi nicejski koncil 787. godine, kojim je osuđen ikonoklazam. Tarazije je također snažno isticao zajedništvo s Rimom. 

Kao što je rečeno, stari Rimski brevijar na peti dan osmine blagdana Bezgrješnog Začeća donosi značajnu propovijed sv. Tarazija, koja je inače važno svjedočanstvo za dogmu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije.

Tako u VII. čitanju vidimo ove zanosne riječi sv. Tarazija:

Quibus te laudibus cumulabimus, Maria? O puella immaculata; o virgo impoluita; o mulierum ornamentum , filiarum nitor! O mater Virgo sancta, tu benedicta inter mulieres; tu celebrata propter innocentiam; tu obsignata virginitate. Tu Adami maledicti expiatio; tu debiti Hevae solutio. Tu Abelis purissima oblatio; primogenitorum delectus; immaculatum sacrificium. Tu Enos in Deum spes non pudore suffusa; tu Enoch inita gratia, et in securam vitam migratio. Tu Noe arca, et secundae regenerationis apud Deum conciliatio. Tu regni et sacerdotii Melchisedech perillustris splendor; tu Abrahami firma fiducia et promissionis futurae posteritatis obsequens fides. Tu Isaac novum sacrificium et rationale holocaustum; tu Jacob in scalam ascensus causa, et foecunditatis in duodecim tribus permanentis expressio nobilissima. Tu Judae apparuisti secundum stirpem filia; tu Josephi pudicitia et veteris Aegypti, nimirum synagogae Judaeorum eversio, o Immaculata!

(Kojim da te hvalama obaspemo, Marijo? O bezgrješna djevojko; o neokaljana djevice; o uresu ženâ, sjajnosti kćeri! O majko Djevice sveta, ti si blagoslovljena među ženama; ti si slavljena zbog nevinosti; ti si obilježena djevičanstvom. Ti si okajanje Adamova prokletstva; ti si isplata Evina duga. Ti si prečisto Abelovo prikazanje; izabrani prinos prvorođenih; neokaljana žrtva. Ti si Enosova nada u Boga, koja nije postiđena; ti si započeta milost Enoka, i preseljenje u siguran život. Ti si Noina korablja, i izmirenje drugoga preporođenja kod Boga. Ti si presvijetli sjaj kraljevstva i svećeništva Melkisedekova; ti si Abrahamovo čvrsto pouzdanje i poslušna vjera u obećanje budućega potomstva. Ti si Izakova nova žrtva i razumna paljenica; ti si uzrok Jakovljeva uspona po ljestvama, i preplemeniti izraz trajne plodnosti dvanaest plemena. Ti si se pojavila kao kćer Judina prema lozi; ti si Josipova čednost i uništenje staroga Egipta, to jest židovske sinagoge, o Bezgrješna!)

Možda su ove zadnje riječi razlog zašto se danas tako rijetko spominje ova propovijed, jer jasno kaže da dolazak kršćanstva označava kraj židovstva, koje ima ustupiti mjesto Novom savezu i Crkvi, novom Izraelu.

Činjenica da je Crkva ovu propovijed stavila u brevijar dovoljno govori o njezinoj važnosti i autoritetu za nas katolike.

 

 

Nadalje, sv. Tarazije i kod sv. Mojsija vidi proročanstvo o Presvetoj Bogorodici:

Tu Moysis ejusdemque legislatoris liber divinitus concinnatus, in quo scriptum est sacramentum regenerationis, et divinis digitis insculpta in tabulis lex est tamquam in monte Sina, ubi novus Israel ab inteligibilium Aegyptiorum servitute vindicabitur, quemadmodum antiquus populus in solitudine manna et aqua de petra satiatus est, petra autem erat Christus…

(Ti si božanski sastavljena knjiga istoga zakonodavca Mojsija, u kojoj je zapisano otajstvo preporođenja, i božanskim prstima urezan zakon na pločama kao na brdu Sinaju, gdje se novi Izrael oslobađa od ropstva poznatih Egipćana, kao što se stari narod u pustinji nasitio manom i vodom iz stijene, a stijena bijaše Krist…)

VIII. čitanje donosi Tarazijevu usporedbu Eve i Marije:

Per mulierem mortem lucrati sumus, per mulierem universa ipse rursus instaurabit. Per serpentem cibum accepimus amari saporis, per ipsum vero rursum vescemur cibo immortalitatis. Prima parens Heva Cainum in lucem edidit invidiae et nequitiae principem; unigenitus Filius tuus erit primogenitus vitae et resurrectionis. O inauditum prodigium! O admirandam novitatem! O sapientiam nullis verbis coaequandam!"

(Po ženi smo stekli smrt, a po ženi će on [Isus Krist] sam sve obnoviti. Po zmiji smo primili hranu gorkoga okusa, a po njemu ćemo se iznova hraniti hranom besmrtnosti. Prva roditeljica Eva rodila je svojeg prvorođenca Kajina, poglavara zavisti i pakosti; a tvoj jedinorođeni sin bit će prvorođenac života i uskrsnuća. O nečuveno čudo! O čudesne novosti! O mudrosti s kojom se ne mogu izjednačiti nikakve riječi!)

Vidimo u spisima svetih otaca kako se dive veličini istina naše svete vjere, kako slave i veličaju sjaj vjerskog nauka, dok današnji mlaki kršćani hladno i ravnodušno prelaze preko nauka Crkve, a moderni prelati radije govore o društvenim pitanjima i prolaznim stvarima ovoga svijeta.

Nasuprot toj mlakosti, sv. Tarazije poziva puk da govori:

Ave causa salutis omnium mortalium; ave regina pacis conciliatrix; ave matrum splendor immaculatus. Ave mediatrix omnium, qui sub coelo sunt; ave totius orbis reparatio; ave gratia plena, Dominus tecum, qui ante te, et ex te, et nobiscum. Ipsi laus cum Patre et sanctissimo et vivifico Spiritu, nunc et semper, et in infinita saecula saeculorum. Amen.

(Zdravo, uzroče spasenja svih smrtnika; zdravo kraljice mira, pomiriteljice; zdravo, neokaljani sjaju majkâ. Zdravo, posrednice svih koji su pod nebom; zdravo, obnovo čitava svijeta; zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom, koji je prije tebe, i iz tebe, i s nama. Njemu hvala s Ocem i presvetim i životvornim Duhom, sada i vazda, i u beskrajne vijeke vjekova. Amen.)

 

Ovu propovijed sv. Tarazija spominje i naš bl. Ivan Merz u svojem predavanju o blagdanu Bezgrješnog Začeća koje je održao u jednom zagrebačkom orlovskom društvu. Predavanje je objavljeno u Sabranim djelima bl. Ivana Merza, sv. VI., str. 468.-474. 

Bl. Ivan Merz ovako govori o Tarazijevoj propovijedi koja se čita u brevijaru:

Promotrimo dalje svojstvo Marijine srčanosti. Jedan himan pjeva o Mariji kao o „kuli do koje ne može zmaj“ (IV., 511); ona je „propast starog Egipta“ (sv. Tarazije, IV., 539).
Po Bezgrešnoj će „novi Izrael biti izbavljen iz ropstva duhovnih Egipćana i biti nahranjen, kao što je stari narod bio u pustinji nahranjen manom i vodom iz stijene“ (sv. Tarazije, IV., 539). Isti sv. Tarazije ovu snagu Marije uspoređuje s lahorom govoreći: „Da si pozdravljen, blagi lahore, koji progoniš sa zemlje duha zlobe“ (sv. Tarazije, IV., 541). A taj blagi lahor ima toliku snagu da svako zlo snagom ruši: „To si ti“, govori Brevijar, „koju je Daniel… proglasio slikom velike gore; ti si zaista ona gora s koje će se Krist, ugaoni kamen, otkinuti i doći će da uništi i u prah pretvori nakane zmije koje se ukazuju na tisuću načina“ (sv. Tarazije, IV., 540).
Prema tome, svi nas ovi stavci iz Brevijara upućuju da nema pobjede bez Marije jer je ona pobijedila glavnoga i bitnoga neprijatelja ljudskoga roda: Sotonu. Za čovjeka su jedino Sotona i njegovi saveznici neprijatelj. Želimo li prema tome da sudjelujemo u borbi protiv Sotone i njegovih saveznika, protiv pohote tijela, očiju i oholosti duha, ne preostaje nam ništa drugo nego da postanemo vojnici Bezgrešne Vojvotkinje jer jedino je ona sa svojim Sinom, kako veli Pio IX. „izvojštila najpotpuniju pobjedu nad starom zmijom“ (IV., 525).
A proglašenje svetkovine Bezgrešnoga začeća po papi Piju IX. dne 8. XII. 1854. nije ništa drugo, veli Brevijar, nego „vrhovni i neprevarljivi proglas o pobjedi Djevice Majke Božje koju je izvojštila nad prestrašnim neprijateljem ljudskoga roda“.
Ovu svoju vojničku i junačku i pobjedničku misiju Marija bez prestanka vrši u životu Crkve.

Malo kasnije, bl. Ivan Merz kaže:

Iz dosadašnjih se izvadaka iz sv. Liturgije uvjerismo da Gospa poput viteške Kraljice i vojvode napada na sve ono što bilo izravno, bilo neizravno ugrožava vječno spasenje duša. Ona je svojim Bezgrješnim začećem izvojštila bitnu pobjedu nad bitnim neprijateljem; sva njezina djelatnost kroz povijest tek je očitovanje i u neku ruku produženje te njezine odlike Bezgrješnoga začeća. Ona svladava krivovjerja, ali isto tako navaljuje na one građanske i političke poretke koji ugrožavaju spasenje duša.

Upravo ti građanski i politički sustavi, koji ugrožavaju spasenje duša promicanjem ili odobravanjem grijeha, predstavljaju jedan od glavnih problema s kojim se danas suočavaju katolici koji zaista žele živjeti po Božjem zakonu.

No, kako ističe bl. Ivan Merz, u toj borbi treba tražiti pomoć i vodstvo Presvete Bogorodice:

Sveta Liturgija nam zaista govori da je Gospa „strašna poput vojske poredane u bojne redove“. Proroci su govorili da će to biti „jaka žena“, a Crkva nas na usta Liturgije uči da je ona svojim Bezgrešnim začećem izvojštila odlučnu pobjedu nad zmijom i da Ona kroz svu ljudsku povijest vrši svoju junačku i borbenu misiju. „Moćna je Djevica poput tornja Davidova,“ pjeva Crkva, „tisuću štitova na njoj visi i sve oružje junaka“...
I naše orlovsko oružje mora biti u službi naše Kraljice. I mi u našim pobjedama nad samim sobom i u borbi s neprijateljima Crkve, u privatnom i javnom životu moramo tražiti zaštitu i pomoć kod Pobjednice. Bez nje je uzalud naše nastojanje; s njom, kako nas uvjerava sveta Liturgija, pobjeda je posve sigurna. No da uzmognemo što bolje upoznati Mariju i način borbe za ideale Katoličke akcije što ga trebamo pod njezinim vodstvom voditi, potrebno je početi proučavati svetu Liturgiju i da sami započnemo živjeti životom suvremenoga katolika – životom vojnika i viteza Bezgrješne Kraljice.
Sjedinimo na kraju naše molitve s molitvama sv. Liturgije i doći ćemo do uvjerenja da je u tim molitvama najdublja mudrost nerazdruživo povezana s najvećim sjajem umjetničke ljepote.

Mislim da nismo mogli dobiti bolji poticaj za proučavanje liturgije, kao i za iskrenu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. 

Čemu stvarno služe sinode?

 

Papa Benedikt XIV. napisao je vrlo detaljnu raspravu o biskupijskim sinodama pod nazivom De synodo dioecesana. To je zasigurno najveće djelo koje ikada napisano o sinodama.

Benedikt XIV. počeo je pisati ovu raspravu u vrijeme dok još nije bio papa, a dovršio ju je nakon svojeg izbora za papu. Zanimljivo je da on sam u predgovoru ističe da se ono što je napisano u ovoj knjizi ne može smatrati nepogrešivim učiteljstvom, jer kad papa piše teološke knjige, smatra se da govori kao privatni teolog, a ne kao vrhovni sudac vjerskog nauka Crkve.

"Ea enim nobis et semper fuit, et adhuc mens est, ut sententiam nostram proponentes, hanc eatenus tueamur, quatenus illi ex rationibus et auctoritatibus, quae nos ad eam amplectendam impulerunt, satis roboris et firmitatis adesse dignoscatur; libentique animo subscribimus doctrinae Scriptoris egregii Melchioris Cani qui lib. 6. de Locis Theologicis cap. 8. in responsione ad nonum argumentum, de Libris agens, qui a summis Pontificibus conscripti publicantur, haec ait: Cum edunt Libros de re qualibet Romani Pontifices, sententiam suam ut homines alii docti, exprimunt, non tamquam Ecclesiae Judices de Fide pronunciant."

("Ovo nam je, naime, uvijek bila i još uvijek jest namjera, da iznoseći naše stajalište, branimo isto do one razine do koje se dovoljno razaznaje njegova snaga i čvrstoća po razlozima i autoritetima, koji su nas naveli da ga prihvatimo; i drage volje potpisujemo nauk izvrsnog pisca Melkiora Cana, koji u 6. knjizi De locis theologicis, pogl. 8., u odgovoru na deveti argument, govoreći o knjigama, koje se objavljuju, pisanima od strane vrhovnih svećenika, kaže ovo: Kada rimski prvosvećenici izdaju knjige o bilo kojoj stvari, iznose svoje stajalište kao i drugi učeni ljudi, a ne proglašavaju nauk o vjeri kao suci Crkve.")

U prilog tom stajalištu, Benedikt XIV. navodi primjer pape Inocenta IV.:

"Magnus ille Praedecessor noster Innocentius IV. Commentaria sua in libros Decretalium scripsit, cum summum Pontificatum gereret: Trahens moram Lugduni, post Concilium ibi celebratum, composuit Apparatum super Decretalibus: uti testatur Thomas Diplovatatius in Vita ipsius Innocentii antedictis Commentariis praemissa. Neque profecto Innocentius hoc sibi unquam arrogavit, ut, quidquid in eo Opere scripsisset, pro re definita haberetur; sed facile passus est, opiniones suas quas tamquam privatus Doctor proposuerat, ab aliis Doctoribus oppugnari: ut patet ex ipsa, quam citavimus, illius Vita; multoque magis ex ea, quam sibi amplissimam hac in re licentiam sumpserunt posteriores Canonistae, dum sententias ab Innocentio suis Commentariis insertas saepe deserere, et in alia omnia ire non dubitarunt."

("Onaj naš veliki prethodnik Inocent IV. napisao je svoje Komentare na knjigu Dekretala dok je obavljao službu vrhovnog svećenika: Dok je boravio u Lyonu, nakon koncila koji je ondje održan, sastavio je djelo 'Apparatus super Decretalibus': kao što svjedoči Toma Diplovataccio u Životu istoga Inocenta, koji se nalazi ispred Komentara. Svakako, Inocent nikada nije zauzeo stajalište da se sve ono što je napisao u tom djelu treba smatrati kao definirana stvar, nego je lako podnosio da drugi učitelji osporavaju njegova mišljenja, koja je iznio kao privatni učitelj: kao što je očito iz istog njegova Života, koji smo citirali, a još mnogo više iz one najšire slobode koju su kasniji kanonisti uzeli dok su često napuštali stajališta koja je Inocent unio u svoje Komentare, i nisu dvojili o tome da pođu posve drugim putem.")

Benedikt XIV., jedan od najvećih intelektualaca među papama, ostavio nam je raspravu o sinodama koju bi danas trebalo pobliže pogledati. On vrlo detaljno (iz svih gledišta) analizira djelovanje sinoda. Kad pogledate temeljitost i svestranost njegove analize, snagu argumenata i dokaza, pa i sam stil pisanja, morate ustvrditi jednu stvar: Nijedan današnji teolog ne bi bio sposoban napisati ovakvu knjigu. I to je jedna od posljedica uništenja teološkog obrazovanja nakon Drugoga vatikanskog koncila... Ali, to je već druga tema.

Benedikt XIV. donosi obilje podataka o raznim mjesnim sinodama u prošlosti, kao i o sinodama održanima u njegovo vrijeme, o njihovim dobrim odredbama, ali i pogrešnim odlukama.

Ukratko, u ovoj knjizi najviše se govori o tome što sinode smiju, a što ne smiju određivati.

Iskustvo Crkve može nas mnogo toga naučiti o ovoj važnoj temi. Inače, nikada u povijesti Crkve nije održano toliko sinoda kao u razdoblju nakon Tridentskog koncila. U gotovo svim značajnijim biskupijama održane su sinode radi provedbe odluka koncila, te obnove discipline u kleru i vjerskog života u puku. Stoga, ako nas ijedno razdoblje u povijesti Crkve treba naučiti o pravom sinodalnom procesu, onda je to tridentinsko razdoblje.

Sinode, dakako, nisu imale nikakvo pravo da odlučuju o pitanjima nauka Crkve ili da donose odluke iz nadležnosti Svete Stolice. 

No, iako mjesni biskup na sinodi ne može odlučivati o crkvenom nauku, on može i mora osuditi zablude ili hereze ako su se pojavile na području njegove biskupije.

Papa Benedikt XIV. piše u spomenutoj raspravi (De synodo dioecesana, lib. IV., cap. III., 7.):

"...quamvis enim nequeat Episcopus quaestiones definire ad Fidei doctrinam pertinentes non tamen prohibetur, ne aut in Synodo, aut extra Synodum, cavendos jubeat errores, jam ab Ecclesia proscriptos..."

("...iako, naime, biskup ne može definirati pitanja koja se tiču nauka vjere, nije mu zabranjeno da ili na sinodi, ili izvan sinode, zapovjedi da se ljudi čuvaju zabluda koje je Crkva već osudila...")

Čemu, dakle, služe sinode? Ovako odgovara papa Benedikt XIV. (lib. VI., cap. I., 1.):

"Solum itaque generatim afferimus, debere Episcopum in sua Synodo constituere, quae ad vitia coercenda, virtutem promovendam, depravatos populi mores reformandos, et Ecclesiasticam disciplinam aut restituendam, aut fovendam, necessaria et utilia esse judicaverit."

("Stoga, samo općenito navodimo da je biskup dužan na svojoj sinodi odrediti ono što procijeni da je nužno ili korisno za suzbijanje opačina, promicanje kreposti, reformu oronulih običaja puka, te za obnovu ili podržavanje crkvene discipline.")

Eto, tome služe sinode, a ne uvođenju nekakvih novotarija. Uspješne sinode u prošlosti karakteriziralo je ne nekakvo prilagođavanje zabludama, nedisciplini i opačinama, nego osuđivanje zabluda, promicanje discipline i suzbijanje opačina.

A kako se to provodilo u praksi, vidjet ćemo na primjeru sinoda Zagrebačke biskupije u 17. stoljeću.

Odredbe gotovo svih važnijih sinoda koje su održane na području tadašnjeg Ugarsko-hrvatskog kraljevstva možete pronaći u knjizi isusovca Karla Péterffyja Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae (Sveti sabori Rimokatoličke Crkve u Kraljevini Ugarskoj) izdanoj u Požunu 1742. godine.

 

Čim je pisac došao do Zagrebačke biskupije, odmah je naglasio revnost zagrebačkih biskupa u čuvanju discipline i suzbijanju zabluda (str. 393.):

"Qua porro accuratione Zagrabienses Episcopi disciplinae servandae, arcendisque erroribus intenderint, succedentes pulchra serie Synodi commendant."

("Kojom su, nadalje, točnošću zagrebački biskupi nastojali u čuvanju discipline i suzbijanju zabluda, sljedeća serija sinoda lijepo poručuje.")

Najveći zagrebački biskup 17. stoljeća bez sumnje je Martin Borković (1597. - 1687.).

Péterffy ovako opisuje Borkovića:

"Martinus Borkovics ex ordine S. Pauli Primi Eremitae, cui annos duodecim summa cum laude praefuit, natus in oppido Domasovitz, annis sexaginta duobus major, die XIX. Novembris anno MDCXLVII. ad Episcopi sedem assumptus est. Prima illi curarum, ut malum funestissimum, haeresim, in bellico tumultu, clam de finibus Regni Croatiae obtrudentem, procul arceret."

("Martin Borković iz reda sv. Pavla prvog Pustinjaka, koji je bio na čelu [biskupije] dvanaest godina uz najveće pohvale, rođen je u naselju Domagović, a dok je imao više od šezdeset i dvije godine, dana 19. studenoga 1647., uzdignut je na biskupsku stolicu. Prva njegova briga bila je da daleko odgurne najpogubnije zlo, krivovjerje, koje je u ratnom vihoru potajno navalilo na granice Kraljevine Hrvatske.")

Biskup Martin Borković predvodio je četiri (ili pet) sinoda Zagrebačke biskupije.

 

Péterffy prvo navodi zaključke i odredbe Zagrebačke sinode iz 1669. godine. U tim odredbama možete vidjeti iskrenu brigu za spasenje duša.

Prva odredba o dijeljenju sakramenata, poučavanju i školama kaže:

"Parochus, per cujus incuriam sine confessione et communione moritur parochianus, suspenditur ab officio, aut parochia privatur."

("Župnik zbog čije je nebrige župljanin umro bez ispovijedi i pričesti, neka se suspendira od službe ili liši župe.")

 

Možete li zamisliti da se danas primjenjuje ova odredba? Uostalom, nebriga za umiruće nije ograničena samo na slučajeve kada svećenik zanemari posjetiti bolesnika, nego i ako općenito ne pripravlja vjernike za smrt dok su još mladi i zdravi. Mislim da je jedan od glavnih razloga zašto danas mnogi ljudi umiru bez sakramenata to što se premalo propovijeda o četiri posljednje stvari: o smrti, sudu, raju i paklu. 

Isto tako, modernističko odobravanje grešnog života župljana lako dovodi do toga da oni otvrdnu u grijesima. A osoba koja je okorjela u grijesima teško da će uopće zvati svećenika na samrti.

Zagrebačka sinoda iz 1669. godine pokazuje također brigu za duše u čistilištu. Posebnom odredbom nalaže se svim svećenicima u biskupiji da služe Requiem za pokojnog svećenika, nakon što su obaviješteni o njegovoj smrti:

"Pro singulo hujus Dioecesis sacerdote demortuo, per alios una missa: de Requiem, dicenda. Mortem demortui significent suo ordine per Dioecesim Vice-Archidiaconi, Archidiaconi, Episcopus."

("Za svakog umrlog svećenika ove biskupije, neka drugi služe jednu misu de Requiem. Smrt preminuloga neka oglase svojim redom po biskupiji zamjenici arhiđakona, arhiđakoni, biskup.")

Sljedeća sinoda Zagrebačke biskupije održana je 1673. godine. Prvo poglavlje sinodalnih odluka je danas vrlo aktualno, jer govori o ispravljanju svećenika koji neispravno služe misu (De corrigendis non recte celebrantibus):

"Diffamati Parochi, aut Presbyteri, quod recte non celebrent, probentur coram Archidiacono, aut alio idoneo; et non se corrigentes suspendantur a celebratione usque ad informationem Domini Episcopi, vel ejus Vicarii."

("Oglašeni župnici ili prezbiteri, koji neispravno celebriraju, neka se iskušaju pred arhiđakonom ili drugim prikladnim službenikom; i ako se ne poprave, neka se suspendiraju od celebracije sve do obavještavanja gospodina biskupa ili njegova vikara.")

Kada bi se danas primijenile ovakve mjere, brzo bi se stalo na kraj liturgijskim zloupotrebama. No, bojim se da danas kod nadležnih nema iskrene volje da se zaustave nedostojne prakse, zloupotrebe i svetogrđa modernista.

Sljedeća Zagrebačka sinoda, održana 1687. godine, mnogo nam govori o zauzetosti biskupa Borkovića oko obrane katoličke vjere od prodora protestantizma.

 

Prvo poglavlje sinodalnih odluka govori o važnosti prave vjere i o obrani Kraljevine Hrvatske od navala protestantskog krivovjerja:

"Cum sine fide impossibile sit placere Deo, et regnum istud per intemeratam Catholicam fidem, sub obedientia sanctae Romanae Ecclesiae, omnium Ecclesiarum Matris, et Magistrae illibate conservatam Deo omnipotenti placere, usque in praesens studuit; ea propter sacra haec Dioeceana Synodus universas haereses, et falsa dogmata damnando, et rejiciendo, Archidiaconis, et Ecclesiarum pastoribus, sub districtione divini judicii mandat, et praecipit: quatenus intra Archidiaconatus ex parte hac Dravi sitos, diligenter investigent; an quispiam hujusmodi labe infectus fixum domicilium locaverit, vel alias perniciosa dogmata intra oves Christi disseminaverit, vel disseminet; et si quempiam repererint, sine ulla mora, et dilatione Illustrissimo et Reverendissimo Domino Ordinario deferant, ut ejusmodi zizania debitis, et oportunis remediis in tempore eradicentur."

("Kako je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu, i ova je Kraljevina po neokaljanoj katoličkoj vjeri, pod posluhom svetoj Rimskoj Crkvi, majci i učiteljici svih Crkava, očuvavši [vjeru] neokaljanom nastojala sve do sada ugoditi svemogućem Bogu. Zbog toga, ova sveta biskupijska sinoda, osuđujući i odbacujući sva krivovjerja i lažne nauke, nalaže i zapovijeda arhiđakonima i pastirima Crkve, pod kaznom božanskog suda, da unutar arhiđakonata koji se nalaze na ovoj strani Drave, pažljivo istraže je li ondje smjestio svoje stalno prebivalište ijedan čovjek zaražen takvom zarazom ili je na drugi način širio pogubne nauke među Kristovim ovcama ili bi ih širio; i ako pronađu nekoga takvoga, neka ga bez ikakvog oklijevanja ili odgađanja dovedu presvijetlom i prečasnom gospodinu ordinariju, kako bi se takav kukolj na vrijeme potrebnim i prikladnim lijekovima uklonio.")

Konkretan primjer takvog postupka pokazao se u slučaju izvjesnog Stjepana Jankovića, koji je širio Lutherovo krivovjerje po hrvatskim krajevima.

Evo kako zagrebačka sinoda određuje da se ima postupiti s tim čovjekom:

"Et quia ad relationem Archidiaconi Varasdinensis sacrae huic Synodo innotuit, Stephanum Jankovich haeretica labe infectum vilipendens longanimitatem, et tolerantiam, qua saepius etiam privatim, et publice monitus, ut ad unitatem Ecclesiae Christi per demissam, et veram reconciliationem rediret, diuturno tempore toleratus fuit; ille vero non solum in perfidia sua proterve, et contumaciter etiamnum perseveret, verum etiam proles suas veneno haereseos inficiendo, ad scholas Lutheranorum Legradinum amandasse diceretur, ut sic innocentes animas perimat et virus malitiae suae diffundat: ideo decernitur, ut sacra Sedes contra eundem Jankovich ad instantiam Fisci spiritualis, velut contra haereticum notorium missis consuetis monitoriis procedat, et si sic ad paternas ejusmodi monitiones haeresim suam abjuraverit, ac ad gremium sanctae Matris Ecclesiae redierit, bene quidem; sin minus, veluti contumax, er protervus haereticus per omnes Cathedras ab omnibus Christi fidelibus vitandus denuntietur, atque apud Celsissimum Dominum, et Regem nostrum Apostolicum juxta ditamen sacrorum canonum, et regni hujus leges, mandatum pro brachio saeculari expetatur; quo haec perfida pestis e regni limitibus ejiciatur, et tutela prolium cuipiam pio Catholico, qui eosdem in scholis Catholicis erudiri faciat, ac in recta fide, et timore Dei educabit, commendabitur."

("I jer je po izvještaju Varaždinskog arhiđakonata obznanjeno ovoj svetoj sinodi da je Stjepan Janković, koji je zaražen krivovjerskom ljagom, podcjenjujući velikodušnost i snošljivost, kojom je često i privatno i javno opominjan da se vrati jedinstvu Kristove Crkve po poniznom i pravom pomirenju, toleriran dugo vremena. No, on je ne samo drsko i tvrdokorno ustrajao u svojoj nevjeri, nego kažu da je i svoju djecu, zarazivši ih otrovom krivovjerja, upisao u luteranske škole u Legradu da tako upropasti nevine duše i proširi otrov svoje zloće. Stoga, određuje se da Sveta stolica na traženje duhovne riznice postupa protiv istog Jankovića kao protiv notornog krivovjerca, slanjem uobičajenih upozorenja i ako se na ta očinska upozorenja odrekne svojeg krivovjerja, dobro. No, ako to ne učini, neka se sa svih katedra oglasi kao okorjeli i tvrdokorni krivovjerac, kojega svi Kristovi vjernici trebaju izbjegavati; i neka se kod našeg preuzvišenog gospodara i našeg apostolskog kralja, prema odredbi svetih kanona i zakonima ovoga kraljevstva, potraži nalog za svjetovnu ruku kojom bi se ova podmukla kuga izbacila iz granica ovoga kraljevstva, i da se skrbništvo nad djecom preporuči nekom pobožnom katoliku, koji bi ih dao na pouku u katoličke škole i odgojio ih u ispravnoj vjeri i strahu Božjem.")

Među odlukama ove sinode nalazimo i odredbe o životu i čestitosti klerika, o slavljenju blagdana, postu i nemrsu, gdje se opet tražila obnova tradicionalne discipline.

 

Sve u svemu, vidimo da je glavna tema sinoda: obnova i učvršćenje pravovjernog nauka i discipline. 

Prema tome, očito je da današnji neomodernisti imaju gledište o sinodama koje je potpuno suprotno od onoga koji su one imale kroz povijest Crkve. A nije ni čudno... kao što su neomodernisti izopačili sve pojmove, tako su izopačili i pojam "sinode", koja u njihovoj ideologiji postaje sredstvo za "mijenjanje nauka" i uvođenje nekatoličkih doktrina.

A tu je i novi pojam "sinodalnosti" u kojem se jedan proces odlučivanja proglašava vrhovnim idealom i svrhom samome sebi. No, svaki razuman čovjek treba uvidjeti sinode nisu same sebi svrha. 

Sinode su dobre ako donose dobre odluke koje učvršćuju pravu vjeru i crkvenu disciplinu. Ali, nisu sve sinode takve. U prošlosti je bilo i zlih sinoda, kao što je bila Sinoda u Pistoji 1786. godine, koju je osudio papa Pio VI. u svojoj buli Auctorem fidei, 28. kolovoza 1794.

 

Sada je pitanje je li današnjim "sinodalistima" uzor krivovjerna Sinoda u Pistoji ili su im pak uzor pravovjerne katoličke sinode poput sinoda Zagrebačke biskupije koje smo gore spomenuli.

_____________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

 

1) Papa Benedikt XIV.: De synodo dioecesana

2) Karlo Péterffy: Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae