Sv. Bonaventura - O sedam darova Duha Svetoga

Sredinom ovoga mjeseca Crkva je slavila blagdan velikoga crkvenog naučitelja sv. Bonaventure. Tim sam povodom razmišljao koje bih njegovo djelo predstavio čitateljima ovoga bloga. Odlučio sam da je najprikladnije za današnje okolnosti uzeti njegovo djelo O sedam darova Duha Svetoga (De septem donis Spiritus Sancti). U ovom ćemo tekstu, dakle, proći kroz neke važnije izvatke iz tog djela.

Riječ je o vrlo važnoj temi o kojoj danas široke mase malo toga znaju. A ni mnogi današnji teolozi nisu ništa bolji. I što je još gore, modernistička tvornica laži gotovo svakodnevno širi nove pogrešne predodžbe o toj temi. Od njih se ljudi mogu osloboditi jedino upoznavanjem tradicionalnog nauka Crkve.

Zato ćemo prvo malo zastati i odgovoriti na pitanje: Zašto je važno kod tih i drugih vjerskih tema tražiti što su o njima pisali crkveni naučitelji? Evo odgovor jednoga pape. Na početku sabranih djela sv. Bonaventure obično se kao uvod stavlja bula pape Siksta V. Triumphantis Hierusalem (1587. god.), kojom je sv. Bonaventura proglašen crkvenim naučiteljem. Iz te bule izdvojio bih tri poruke, koje mogu poslužiti kao objašnjenje zašto je važno poznavati spise crkvenih naučitelja.

Papa Siksto V. započinje bulu ovim riječima:

"Triumphantis Hierusalem gloriam sempiternam et sanctorum cum Christo felicissime regnantium nunquam marcescentes coronas cum gaudio admirans sancta mater Ecclesia, adhuc in terris militans, ad eandem vero iustitiae coronam festinans, Deum in sanctis suis mirabilem praedicare non cessat. Nec vero insignes tantum victorias, et praeclara sanctorum merita eximiis laudibus celebrat, sed eosdem sanctos quos Deus mirifice honorificat, ipsa quoque pie veneratur, accolit: quorum nimirum praedicatione salutarique doctrina instituta, sanguine fundata, illustribus charitatis operibus, atque exemplis educata, ferventibus illorum apud Deum precibus quotidie adiuvatur."

("Pobjedničkoga Jeruzalema vječnoj slavi i nepropadljivim krunama svetih, koji presretno vladaju s Kristom, radosno se divi sveta majka Crkva, dok još vojuje na zemlji, hrleći k istoj kruni pravednosti, ne prestaje propovijedati Boga koji je divan u svojim svetima. Ne samo da sjajnim hvalama slavi istaknute pobjede i prejasne zasluge svetih, već i iste svece koje Bog čudesno uzdiže, ona pobožno štuje; njihovim je naime propovijedima i spasonosnim naukom osnovana, njihovom krvlju utemeljena, njihovim je djelima ljubavi i svijetlim primjerima poučena, njihovim se žarkim molitvama kod Boga svakodnevno pomaže.")

Zatim papa Siksto V. izdvaja posebnu ulogu crkvenih naučitelja među svecima:

"Inter illos vero beatissimos sanctorum choros, quorum memoria a cunctis fidelibus religioso cultu merito celebratur, insigni splendore elucet sanctorum doctorum ordo a Paulo Apostolo diserte enumeratus, cum ait: 'Et ipse dedit quosdam quidem Apostolos, quosdam autem Prophetas, alios vero Evangelistas, alios autem Pastores et Doctores' (Eph. 4, 11), quos vineae suae strenuos fidelesque cultores atque operarios constituit, 'ad consummationem sanctorum in opus ministerii in aedificationem corporis Christi' (Eph. 4, 12). Hi sunt de quibus divina Sapientia clamat: 'Qui elucidant me, vitam aeternam habebunt' (Eccli. 24, 31). De his Angelus apud Danielem loquitur: 'Qui autem docti fuerint, fulgebunt quasi splendor firmamenti, et qui ad iustitiam erudiunt multos, quasi stellae in perpetuas aeternitates' (Dan. 12, 3); denique Salvator ipse Christus Dominus insigni illo elogio ornavit: 'Qui fecerit et docuerit, hic magnus vocabitur in regno coelorum' (Matth. 5, 19). Cum autem omnibus temporibus sacrorum Doctorum studium et doctrina in Ecclesia Dei utilis et salutaris fuit, tum maxime fructuosam et plane necessariam esse res ipsa demonstravit, cum persecutorum Christiani nominis horribili furore represso, in ipsa Ecclesiae pace, teterrima haeresum bella vehementius excitata sunt. Tunc enim haereticorum doli et fallaciae, qui diabolo instigante, in agro Domini zizania superseminare non intermittunt, Doctorum cura et diligentia directe et pestiferi ac detestabiles errores gladio spiritus amputari, et Catholicae veritatis vi, sacris Doctoribus administris mendacium prostratum."

("Među tim preblaženim korovima svetih, čiji spomen svi vjernici s pravom slave religioznim kultom, istaknutim sjajem svijetli red svetih naučitelja, koji je Pavao Apostol izričito spomenuo, kad je rekao: 'On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje' (Ef 4, 11); koje je postavio za čvrste i vjerne obrađivače i radnike u svom vinogradu, 'da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova' (Ef 4, 12). Oni su o kojima božanska Mudrost kliče: 'koji me pokazuju, imat će vječni život' (Crkve. 24, 31). O njima anđeo kod Danijela govori: 'Koji su bili učeni, blistat će kao nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost' (Dan 12, 3); napokon, i sam Spasitelj, Krist Gospodin, onom ih je značajnom pohvalom počastio: 'Tko bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom' (Mt 5, 19). Iako je u svako vrijeme trud i nauk svetih naučitelja bio koristan i spasonosan u Crkvi Božjoj, sama stvar pokazuje da je bio tada najplodniji i posve nužan, kad su nakon završetka strašnih progona kršćanskoga imena, tijekom samoga mira Crkve, izbili najžešći ratovi oko krivovjerja. Tada su, naime, lukavstva i prijevare heretika, koji po nadahnuću đavla ne prestaju sijati korov na njivi Gospodnjoj, brigom i pažnjom naučitelja presječene mačem Duha, kao i gadne zablude; i snagom katoličke istine, po služenju svetih naučitelja, poražena je laž.") 

Posebno je važno u toj buli što papa Siksto V. naglašava važnost skolastičke teologije, ističući njezina dva glavna predstavnika: sv. Tomu Akvinskoga i sv. Bonaventuru.

"Denique monet nos Ecclesiae universalis utilitas, quae ex tanti doctoris eruditione semper maior et uberior capi potest, praesertim cum haereticorum insidiae et diabolicae machinationes, quibus sacram theologiam, quae scholastica appellatur, hoc luctuoso saeculo oppugnant vehementissime, non magnopere admoneant, ut eandem theologiam, qua nihil Ecclesiae Dei fructuosius, omni studio retineamus, illustremus, propagemus. Divino enim illius munere, qui solus dat Spiritum scientiae, sapientiae et intellectus, quiquam Ecclesiam suam per saeculorum aetates, prout opus est, novis beneficiis auget, novis praesidiis instruit, inventa est a maioribus nostris sapientissimis viris theologia scholastica, quam duo potissimum gloriosi doctores: Angelicus S. Thomas et Seraphicus S. Bonaventura clarissimi huius facultatis professores, et primi inter eos, qui sanctorum numerum relati sunt, excellenti ingenio, assiduo studio, magnis laboribus et vigiliis excoluerunt atque ornarunt, eaque optime dispositam, multisque modis praeclare explicare posteris tradiderunt: et huius quidem tam salutaris scientiae cognitio et exercitatio, quae ab uberrimis divinarum litterarum, summorumque pontificum, sanctorum patrum et conciliorum fontibus dimanat, semper certe maximum Ecclesiae adiumentum assererre potuit, sive ad scripturas ipsas vere et sane intelligendas et interpretandas, sive ad Patres securius et utilius perlegendos et explicandos, sive ad varios errores et haereses detegendas et refellendas."

("Napokon, potiče na korist sveopće Crkve, koja od učenosti takvog naučitelja uvijek može zahvatiti više i obilnije. Naročito, jer zasjede i smicalice heretika, kojima u ovom tužnom vijeku žestoko napadaju teologiju koja se naziva skolastičkom; potiče nas da tu istu teologiju, od koje ništa nije plodnije u Crkvi Božjoj, svakim trudom očuvamo, rasvijetlimo, promičemo. Naime, onim božanskim darom, koji jedini daje Duh znanja, mudrosti i razumijevanja, koji je svoju Crkvu tijekom vjekova, kao što je i potrebno, povećavao novim darovima, jačao novim obranama, sastavljena je od naših premudrih starih ljudi skolastička teologija, koju su obradila i uresila naročito dvojica slavnih naučitelja - anđeoski sv. Toma i serafski sv. Bonaventura, prejasni profesori ove vještine, i prvi među onima koji su ubrojani u red svetih - izvrsnom oštroumnošću, neprekidnim studijem, velikim radom i bdijenjima, najbolje je uredivši, te mnogim načinima sjajno objašnjenu predali: i doista ovo znanje i vještina, koja potječe iz obilnih izvora božanskih Pisama i vrhovnih prvosvećenika, svetih otaca i koncila, zasigurno je uvijek moglo pružiti najveću pomoć Crkvi, bilo za ispravno i zdravo razumijevanje i tumačenje samih Pisama, bilo za sigurnije i korisnije čitanje i objašnjavanje otaca, bilo za opažanje i pobijanje raznih zabluda i hereza.")

Upravo je djelo sv. Bonaventure O sedam darova Duha Svetoga odličan primjer svega ovoga što je naveo papa Siksto V.

Kao i kod drugih svojih djela, sv. Bonaventura se i ovdje oslanja na učenja svetih otaca (posebice sv. Augustina i sv. Grgura Velikoga, ali i drugih crkvenih pisaca), koje obilno citira. Daje nam jasno tumačenje mnogih poruka Svetoga pisma koji su važni za temu o kojoj raspravlja. I ne manje važno, daje materijal kojim možemo pouzdano - kako bi rekao papa Siksto V. - prepoznati i pobiti zablude.

Uzmimo stoga u ruke djelo velikog crkvenog naučitelja i pogledajmo što nam kaže.

Sv. Bonaventura - De septem donis Spiritus Sancti - U VI. svesku sabranih djela, izdanom u Rimu 1596. godine

Djelo O sedam darova Duha Svetoga je, dakako, preopširno da bih sve njegove vrijedne poruke stavio u ovaj tekst, ali ću barem prenijeti glavne misli, kako bi čitatelj dobio ispravan pojam o ovoj temi.

Prvo što mi se čini posebo važnim je dio gdje sv. Bonaventura govori o sposobnosti čovjeka da primi darove Duha Svetoga. Dakle, postavlja se pitanje: Tko može, a tko ne može primiti darove Duha Svetoga?

Za sv. Bonaventuru nema nikakve dvojbe da ljudi kojima je na prvom mjestu ovozemaljsko ne mogu primiti darove Duha Svetoga. Kao i drugi klasični crkveni pisci, on takve ljude naziva "amatores mundi" ("ljubitelji svijeta"). Tim ljubiteljima svijeta su glavna okupacija prolazne i propadljive stvari, užici, časti, status u društvu itd., pa oni u biti i ne žele darove Duha Svetoga.

Stoga kaže sv. Bonaventura:

"Istorum autem donorum et actuum tam excelentium, et radiorum tam splendentium, non sunt capaces mundi amatores; quia in eis datur Spiritus Sanctus, quem mundus non potest accipere. Nam Dominus dicit: 'Spiritum veritatis mundus non potest accipere' (Joan. 14, 17). Cujus rationem reddit ibidem, dicens: 'Quia non vidit eum, neque scit eum'. Quod verbum Augustinus in originali exponens dicit: 'Sicut injustitia justa esse non potest, ita mundus, id est amatores mundi, non possunt accipere Spiritum Sanctum'. Quod declarat per oppositionem, quae est inter gratiam et peccatum. Nam peccatum, quod est in amatoribus mundi, opponitur gratiae sive charitati, quae est in donis Spiritus Sancti. Unde Joannes in Canonica dicit: 'Qui diligit mundum, non est charitas Patris in eo. Quia omne quod est in mundo, est concupiscentia oculorum, et concupiscentia carnis, et superbia vitae' (I. Joan. 2, 15-16), quae donis Spiritus Sancti opponuntur."

("Ovih naime tako izvrsnih darova i djela, i tako sjajnih zraka, nisu sposobni ljubitelji svijeta; jer se u njima daje Duh Sveti, koga svijet ne može primiti. Naime, Gospodin kaže: 'Duha istine svijet ne može primiti' (Iv 14, 17). Razlog za to daje na istom mjestu, govoreći: 'Jer ga ne vidi i ne poznaje'. Sv. Augustin tumačeći tu riječ u izvorniku, kaže: 'Kao što nepravda ne može biti pravedna, tako svijet, to jest, ljubitelji svijeta, ne mogu primiti Duha Svetoga'. To objašnjava po protivnosti koja se nalazi između milosti i grijeha. Naime, grijeh koji je u ljubiteljima svijeta, protivi se milosti ili ljubavi, koja je u darovima Duha Svetoga. Stoga kaže Ivan u kanonskoj poslanici: 'Tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno: požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života' (1 Iv 2, 15-16), koji se protive darovima Duha Svetoga.")

A tko je sposoban da primi darove Duha Svetoga? Evo što kaže sv. Bonaventura:

"Ideo modo videndum est, qui sunt capaces Spiritus Sancti et donorum ejus, non ex suis meritis, sed ex largitate dantis Spiritus. Qui igitur e converso mundi mala odiunt vilipendendo et contemnendo, Hierusalem ascendunt, mundum fugiendo, et se elongando: in templo cordis Spiritum Sanctum quaerunt, fideliter orando; sedent unanimes in domo cordis, humiliter quiescendo, et Paracletum desiderando; praestolantur adventum Spiritus Sancti, inspirationes ejus studiose observando: hi sunt qui capaces ejus sunt."

("Zato sada treba vidjeti koji su sposobni Duha Svetoga i njegovih darova, ne po svojim zaslugama, nego po darežljivosti Duha koji daje. Oni koji stoga obratno [od ljubitelja svijeta] mrze zla svijeta, ne držeći do njih i prezirući ih, uspinju se prema Jeruzalemu, bježeći od svijeta, i udaljujući se. U hramu srca traže Duha Svetoga, vjerno moleći; sjede jedinstveno u kući srca, ponizno mirujući i želeći Utješitelja, čekaju dolazak Duha Svetoga, marljivo promatrajući njegova nadahnuća: to su oni koji su ga sposobni.")

Sedam darova Duha Svetoga su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji (prema Iz 11, 2).

Stariji crkveni pisci su u tumačenju darova Duha Svetoga često išli obrnutim redom: od straha Božjega do mudrosti. Tog se reda drži i sv. Bonaventura, pozivajući se na autoritet svetih otaca:

"Sunt alii multi, ut Augustinus, de Doctrina christiana, et Gregorius, super Ezechielem, et Anselmus, qui enumerando dona praedicta, docent incipere ab infimo dono, scilicet timoris Domini, et per media ascendere usque ad summum, scilicet donum sapientiae."

("Ima i mnogih drugih, poput Augustina, u djelu De doctrina christiana, i Grgura u tumačenju Ezekijela, i Anzelma, koji nabrajajući spomenute darove, uče da treba početi od najnižega dara, to jest, od straha Gospodnjega, i uspinjati se postepeno sve do najvišega, to jest, dara mudrosti.")

Slijedit ćemo taj red i vidjeti kako sv. Bonaventura objašnjava svaki pojedini dar Duha Svetoga. Počinjemo, dakle s darom straha Božjega.

1) O daru straha Božjega

Dar straha Božjega jest spasonosno strahovanje da čovjek grijehom ne uvrijedi Boga, i tako čuva vjernika od prijestupa Božjih zapovijedi. Bez ovoga dara, čovjek ne može dobiti ni ostale darove Duha Svetoga.

Svoje tumačenje o daru straha Božjega, sv. Bonaventura počinje ovako:

"Quorum primum, scilicet infimus gradus ascendendi ad gustum sapientiae, est timor Domini. De quo Anselmus dicit sic: 'Horum donorum primum est timor Dei, veluti aliorum quoddam fundamentum. Hunc namque Spiritus Sanctus in campo mentis supponit, aliaque dona in suo ordine, veluti in aedificationem superimponit. Prius enim metuere facit, ne pro peccatis suis a Deo separetur, et post in poenis inferni cum diabolo torqueatur'. De qua tortuara Hugo, in libro suo de Anima, dicit sic: 'Terreat te timor judicii terribilis, metus gehennae, laquei mortis, dolores inferni, ignis urens, vermis mordens, sulphur foetens, flamma tartarea, et tandem omnia mala, ut tandem clames: 'In aeternum non peccabo'. Et sic patet, quod donum timoris est primum in ascendendo."

("Od kojih je prvi, to jest, najniža stepenica u uspinjanju do okusa mudrosti, strah Gospodnji. O kome Anzelmo ovako govori: 'Od ovih darova je prvi strah Božji, kao određeni temelj ostalih. Njega, naime, Duh Sveti polaže na polje duše, a ostale darove po svom redu, kao u zgradi nadograđuje na njega. Jer prvo čini da čovjek strahuje da se ne bi po svojim grijesima odvojio od Boga i onda se u kaznama pakla mučio sa đavlom'. O tome mučenju ovako govori Hugo u knjizi De Anima: 'Neka te plaši strah strašnoga Suda, bojazan od pakla, zamke smrti, boli pakla, oganj što izgara, crv koji izjeda, sumpor koji smrdi, plamenovi bezdana, i tako sva zla da napokon uzvikneš: Dovijeka neću sagriješiti'. I tako je očito da je dar straha prvi u uspinjanju.")

Sv. Bonaventura objašnjava kako strah Božji izvire iz ljubavi prema Bogu:

"Primo igitur videndum est quid sit timor, et qualiter secundum diversos amores multiplicabitur, quia ex amore oritur. 'Timor', sicut dicit Augustinus, de Civitate Dei, 'est amor fugiens quidquid ei adversatur'. Et cum hoc concordat Glossa Augustini super Joannem, ubi dicit: 'Timor est fuga, ne perdat homo quod amat'. Igitur timor oritur ex amore."

("Prvo, dakle, treba pogledati što je strah, i kako se prema različitim ljubavima umnaža, jer potječe iz ljubavi. 'Strah', kako kaže Augustin u De civitate Dei, 'je ljubav koja bježi od svega što joj se protivi'. I s tim se slaže Augustinovo tumačenje Ivana, gdje kaže: 'Strah je bijeg, da čovjek ne izgubi ono što voli'. Dakle, strah potječe iz ljubavi.")

Slijedeći ranije crkvene pisce, sv. Bonaventura opisuje različite vrste straha, kako bismo mogli jasno razlikovati dar straha Božjega od ljudskih i zemaljskih strahova.

Evo kako sv. Bonaventura opisuje svjetovni strah (timor mundanus), koji karakterizira već spomenute ljubitelje svijeta:

"Secundus timor dicitur mundanus, quo quis timet nimis de amissione vitae praesentis, vel rerum ad hanc vitam pertinentium. Unde qui nimis diligit mundum, vel res temporales, vel amicos, nimis timet ab eis separari. Et hic timor nascitur ex nimio inordinato amore utriusque, et semper est malus, quia ut dicit Joannes: 'Qui diligit mundum, inimicus Dei constituitur' (Jac. 4, 4) ; 'quia non est charitas Patris in eo' (I. Joan. 2, 15). Et ideo hic timor quandoque est peccatum mortale, ut quando quis magis vult amittere vitam aeternam, quam corporalem, vel temporalem; thesauros coelestes, quam mundanos; et quandoque est veniale, quando isto tempore facit homo quod non debet, et quandoque omittit quod facere debet, ut per hoc effugiat poenam temporalem: sed per hoc non mutat voluntatem in bonum, ut dicit Hieronymus super Matthaeum; quare hic timor non est donum Spiritus Sancti, quia non mutat malitiam voluntatis, licet actu omittit propter timorem temporalem."

("Drugi strah se naziva zemaljskim, kojim se netko suviše boji za gubitak sadašnjega života, ili stvari koji spadaju u ovaj život. Stoga tko suviše ljubi svijet ili vremenite stvari, ili prijatelje, suviše se boji da će od njih biti odvojen. I taj strah se rađa iz prevelike neuredne ljubavi prema obojemu, i uvijek je zao, jer kako kaže Ivan [i Jakov]: 'Tko ljubi svijet, promeće se u neprijatelja Božjega' (Jak 4, 4), 'jer nema u njemu ljubavi Očeve' (1 Iv 2, 15). I zato je ovaj strah ponekad smrtni grijeh, kao kad netko radije želi izgubiti vječni život, nego tjelesni ili vremeniti; nebesko blago, prije nego zemaljsko; a ponekad je laki grijeh, kad u ovo vrijeme čini čovjek što ne bi trebao, i kad propušta što bi trebao činiti, kako bi time izbjegao vremenitu kaznu, ali time ne mijenja volju na dobro, kako kaže Jeronim u tumačenju Mateja: zato ovaj strah nije dar Duha Svetoga, jer ne mijenja zloću volje, premda propušta djelo zbog vremenitoga straha.")

Što nam ovo govori o postupcima onih koji zbog straha od epidemije COVID-19 zabranjuju ili otežavaju vjernicima pohađanje sv. mise?
Ali, nećemo sad o tome...

Navedimo što sv. Bonaventura kaže o sinovskom strahu (timor filialis) koji čovjek treba imati prema Bogu:

"...per ipsum enim anima redditur bene mobilis ab inspirationibus Spiritus Sancti, et quasi per talem timorem se Spiritui Sancto omnino subjicit, et in nullo repugnat, prout possibile est in via.

("...po njemu, naime, duša postaje pokretna od nadahnuća Duha Svetoga, i kao da se po tom strahu posve podlaže Duhu Svetomu, i ni u čemu se ne protivi, koliko je moguće na putu.")

Iz svega navedenoga jasno vidimo dvije suprotnosti. Na jednoj strani je strah Božji, a na suprotnoj strani je strah ljudski. Kako je rekao bl. Alojzije Stepinac: "Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima."

2) O daru pobožnosti

Dar pobožnosti omogućuje čovjeku ispravno unutarnje i vanjsko štovanje Boga. Taj je dar stoga vrlo važan i za privatne molitve, i za javne molitve, obrede i liturgiju. Važno je znati da se taj dar nadograđuje na dar straha Božjega. Iz toga je više nego očito kakvo strahopoštovanje treba vladati u našoj liturgiji.

Ima još mnogo toga što se može reći o daru pobožnosti.
Opširno sv. Bonaventura govori o tom daru. Izdvojio bih samo onaj dio koji govori unutarnjem i vanjskom očitovanju pobožnosti kao štovanja Boga, tj. božanskog kulta, koji se iskazuje, dakako, posebice u molitvama i liturgiji.

"Sed notandum est quod duplex est cultus, scilicet cultus interior, et exterior. Interior cultus est quo quis se offert Deo tanquam principio suae creationis, et fini suae beatificationis; et hoc, quantum potest, secundum omnia quae ab ipso recepit. Quod recta ratio dictat, et natura ad hoc inclinat. Ratio dictat, quia inferius debet subesse superiori a quo dependet, et a quo multipliciter deficit; ideo indiget ejus influentia, quam consequitur natura rationalis suum superius colendo, ut dictum est. Similiter natura ad hoc inclinat: quod satis ostendit natura rationalis, cujus desiderium non quiescit plene, nisi in suo superiori. Unde Augustinus, in libro Confessionum primo, dicit: 'Domine, inquietum est cor meum, donec veniat ad te'. Cujus ratio est, quia Dominus est animae patria, ut dicitur in libro de Spiritu et Anima. Simile dicit Isaac in libro de Contemptu mundi, in principio. Cultus exterior consistit in oblationibus, sacrificiis, adorationibus, et similibus, quae sunt signa protestantia interiorem cultum, qui soli Deo debetur. Unde Augustinus, in libro de Civitate Dei, dicit, quod hic cultus soli Deo debetur, quia videmus in omni republica observari, quod rectorem suum aliquo singulari signo honorat, quem quicumque alteri exhiberet, incurreret crimen laesae majestatis. Unde lege divina poena mortis statuitur his, qui divinum honorem aliis exhibent: 'Qui immolat diis occidetur, praeterquam Domino soli' (Exod, 22, 20)."

("Ali treba istaknuti da je kult dvostruk, to jest, unutarnji kult, i vanjski. Unutarnji kult je onaj kojim se netko prikazuje Bogu kao počelu svoga stvaranja i cilju svoga blaženstva; i to koliko može, prema svemu što je primio od njega. Ovo nalaže i ispravan razum, i narav na to navodi. Razum nalaže da se niži treba podložiti višemu o kome ovisi, i od koga je na mnogo načina odstupio i stoga mu je potrebna njegova pomoć, a to postiže razumna narav štujući svoga nadređenoga, kao što je rečeno. Slično i narav na to navodi: što dovoljno pokazuje razumna narav, čija čežnja ne miruje potpuno, osim u svome nadređenome. Stoga Augustin, u prvoj knjizi Ispovijesti kaže: 'Gospodine, nemirno je srce moje, dok ne dođe do tebe'. Razlog tome jest to što je Gospodin domovina duše, kako se kaže u knjizi De Spiritu et anima. Slično kaže Izak u knjizi De contemptu mundi, na početku. Vanjski kult se sastoji u prinosima, žrtvama, klanjanju, i sličnome, što su znakovi koji pokazuju unutarnji kult, koji se duguje samo Bogu. Stoga Augustin u knjizi De civitate Dei kaže da se taj kult duguje samo Bogu, jer vidimo da se u svim državama obdržava to da svoga upravitelja časti kojim osobitim znakom, koji kad bi netko iskazao nekome drugome, pogodio bi ga zločin povrede veličanstva [crimen laesae majestatis]. Stoga se po božanskom zakonu određuje kazna smrti za one koji božansku čast iskazuju drugima: 'Tko žrtvuje [poganskim] bogovima, osim Gospodinu jedinome, neka se smakne' (Izl 22, 20)."

Nadam se da sad vidite zašto nam je važan dar pobožnosti. Bez njega nema ni plodonosne molitve i liturgije.

3) O daru znanja

Udžbenici teologije kažu nam: "Znanje je dar kojim pravedan čovjek pravilno sudi o svim stvorenim stvarima, napose prosuđuje ispravno njihov pravi odnos prema Bogu i njihovu cijenu u odnosu prema svojoj konačnoj svrsi. Ispravno ga nazivaju znanjem svetih ('scientia sanctorum'), jer se u životu svetaca odrazuje ono pravo znanje, potrebno čovjeku da postigne svoju svrhu, i ispravna ocjena svega što je na svijetu. U životu gledamo oko sebe tolike po prirodi vrlo nadarene ljude, kako im ovo 'znanje svetih' manjka, pa se gube i troše u sporednim i za svoju pravu svrhu potpuno nevažnim stvarima." (A. Živković, Katoličko moralno bogoslovlje, II. svezak, str. 71.)

Sv. Bonaventura ovako definira dar znanja:

"donum scientiae sit habitus luminosus, a Spiritu Sancto animae infusus, qui omnia scrutatur, et omnem veritatem docet, quo habitu anima habet rectum judicium circa credenda et agenda, ut supra dictum est, hujusmodi non possunt fieri sine lumine."

("dar znanja je prosvijetljeno stanje, uliveno u dušu od Duha Svetoga, koji sve proniče i uči svu istinu, kojim stanjem duša ima pravilan sud oko onoga što treba vjerovati i činiti, kao što je gore rečeno; ovo ne može biti bez svjetla.")

Vidimo da se uz znanje spominju pojmovi: "suditi", "prosuditi"... Dakle, čovjek darom znanja pravilno prosuđuje što treba vjerovati i činiti; kako treba gledati na stvari i događaje, vezano uz brigu za spasenje svoje duše.

Sv. Bonaventura ovako govori:

"Et hoc donum gratuitum est lumen supernaturale, cujus actus est bene judicare, secundum regulas legis aeternae, de agibilibus per nos, quorum non est determinata via quoad nos, qualiter fieri debeant, eo quod non semper uniformiter fienda sunt. Unde per donum scientiae, innotescit homini rectum judicium de creaturis, quod non est eis verum bonum: et hoc fit per lumen supernaturale, scilicet per principia fidei, quae sunt articuli fidei. Ideo, ex consequenti, ad donum scientiae pertinet resolvere hominis actiones ad fidei articulos, ut ad principia. Et notandum est, quod donum scientiae principaliter respicit speculationem, scilicet in quantum homo scit quid fide tenere debet. Secundo, se extendit ad operationem, quia per scientiam credibilium, et eorum quae ad credibilia consequuntur, dirigitur in agendis. Unde illi donum scientiae habent, qui ex infusione gratiae certum judicium habent circa credenda, sic quod in nullo deviant a rectitudine justitiae. Et haec est scientia sanctorum, de qua dicitur: 'Justum deduxit Dominus per vias rectas, et dedit illi scientiam sanctorum' (Sap. 10, 10). Ex his patet, quod donum scientiae est habitus infusus, in quo homo habet certum judicium circa credenda et agenda."

("I taj besplatni dar je nadnaravno svjetlo, čiji je čin dobro suditi prema pravilima vječnoga zakona, o onome što trebamo činiti, o čemu nije određen put u odnosu na nas, kakav bi trebao biti, jer ne treba uvijek jednako postupati. Zato po daru znanja dolazi čovjeku pravilan sud o stvorenjima: da nije u njima pravo dobro, a to se čini po nadnaravnom svjetlu, to jest, po počelima vjere, što su članci vjere. Stoga slijedi da u dar znanja spada prilagoditi čovjekove čine prema člancima vjere, kao prema počelima. I treba istaknuti da dar znanja prvenstveno gleda na spekulaciju, to jest, ukoliko čovjek zna što vjerom treba držati. Drugo, proteže se na djelovanje, jer se po znanju onoga što treba vjerovati i onoga što slijedi to što treba vjerovati, usmjerava u djelovanju. Stoga oni imaju dar znanja, koji iz ulivene milosti imaju siguran sud oko onoga što treba vjerovati, tako da ni u čemu ne odstupaju od ispravnosti pravde. I to je znanje svetih, o kome se kaže: 'Pravednika je vodio Gospodin pravim putovima, i dao mu znanje svetih' (Mudr 10, 10). Iz toga je očito da je dar znanja uliveno stanje, u kojem čovjek ima određeni sud oko onoga što treba vjerovati i činiti.")

A pogledajte koliki ljudi danas ne znaju niti što trebaju vjerovati, niti što trebaju činiti... Još kad taj nedostatak vidite kod onih koji bi druge trebali poučavati, trebala bi nas hvatati jeza. Samo jedan pokazatelj koliko treba moliti za dar znanja.

4) O daru jakosti

Dar jakosti je potreban kršćaninu u raznim trpljenjima i protivštinama koje se pojavljuju na životnom putu. Po njemu kršćanin ostaje čvrst i nepokolebljiv u izvršenju onoga što traži njegova vjera, bez obzira na sve udarce neprijatelja i teškoće.

Sv. Bonaventura ovako započinje raspravu o daru jakosti:

"Quartum donum Spiritus Sancti est donum fortitudinis, quod immediate sequitur donum scientiae. Quod Anselmus ostendit in libro de Similitudinibus, dicens: 'Spiritus Sanctus donum fortitudinis superimponit dono scientiae. Cujus ratio est: dum enim mens pavida timens, atque donum pietatis compatiens, et jam quid agere debeat dono scientiae sciens, oportet ut dono Spiritus Sancti sit fortis ad operandum quae dicit, et quibus se salvari posse confidat.' Quia, sicut dicit Hugo, super Angelicam Hierarchiam, 'perfectum non facit agnitio, seu cognitio veritatis in mente, nisi subsequatur habitus veritatis in operatione'. Et Veritas dicit: 'Si haec scitis, beati eritis, si feceritis' (Joan. 13, 17). Ideo fortitudinis donum sequitur donum scientiae."

("Četvrti dar Duha Svetoga je dar jakosti, koji neposredno slijedi dar znanja. To Anzelmo pokazuje u knjizi De similitudinibus, govoreći: 'Duh Sveti postavlja dar jakosti na dar znanja. Razlog tome jest ovaj: kad, naime, plašljiva duša strahuje, i darom pobožnosti suosjeća, i već zna što treba činiti darom znanja, potrebno je da darom Duha Svetoga bude jaka da čini što govori, i čime se uzdaje da se može spasiti.' Jer, kako kaže Hugo, u tumačenju Anđeoske hijerarhije, 'savršenim ne čini spoznanje, ili poznavanje istine u duši, ako ne slijedi stanje istine u djelovanju'. I Istina kaže: 'Ako to znate, blago vama budete li tako i činili' (Iv 13, 17). Zato dar jakosti slijedi dar znanja.")

Taj dar treba razlikovati od naravne jakosti, koja je usmjerena prema naravnim i ovozemaljskim ciljevima, primjerice, jakost kod ljudi koji svladavaju teškoće i žrtvuju se za dobro domovine, ili za poslovne, sportske i slične ovozemaljske ciljeve.

Za razliku od toga, jakost koja je dar Duha Svetoga umjerena je prema nadnaravnom cilju. Stoga sv. Bonaventura govori:

"Est alia fortitudo, quae est donum Spiritus Sancti, quae se habet respectu illius poenae secundum dictamen supernaturalium principiorum legis aeternae, sequendo Spiritus Sancti specialem inspirationem, vel instinctum, quo moventur aliqui ad ultro se offerendum ad sustinentiam poenae praedictae. Ex quo patet, quod donum fortitudinis est habitus existens, sicut in subjecto, in voluntate, in quantum negotiatur circa ardua, quo voluntas habilitatur ad volendum mortem sustinere pro defensione seu promotione veritatis fidei vel morum, secundum dictamen legis aeternae, sequendo Spiritus Sancti motivam inspirationem."

("Druga je jakost koja je dar Duha Svetoga, koja se odnosi prema toj patnji po nalogu nadnaravnih počela vječnoga zakona, slijedeći posebno nadahnuće ili poticaj Duha Svetoga, kojim se neki pokreću na daljnje izlaganje radi podnošenja rečene patnje. Iz čega je očito, da je dar jakosti postojeće stanje, kao u subjektu, u volji, ukoliko se odnosi na teškoće, kojim se volja navikava da želi podnijeti smrt za obranu ili promicanje istine vjere ili običaja, prema nalogu vječnoga zakona, slijedeći pokrećuće nadahnuće Duha Svetoga.")

Očito je da je taj dar posebno vidljiv kod mučenika. No, on je jasno izražen i kod velikih propovjednika i naučitelja, koji su također morali proći nebrojene patnje kako bi obranili i promicali katoličku vjeru. Dar jakosti je vidljiv i kod pokornika, pustinjaka, djevica i ostalih koji su znali podnijeti brojne teškoće u svom životu i pozivu.

Sv. Bonaventura ističe da dar jakosti daje čovjeku da trpi s radošću:

"Et ideo per istam fortitudinem sancti fecerunt opera fortitudinis superhumano modo, sustinendo talia cum gaudio et exultatione, ut patet in Apostolorum Actis, ubi dicitur: 'Ibant apostoli gaudentes'. Et ista fortitudo ordinat et disponit ad finem supernaturalem. De hac fortitudine dicit Gregorius in quadam homilia: 'Fortes facti sunt Sancti, tortores domant, spiritum roborant, virtutibus coruscant, terrena despiciunt, coelestia appetunt, occidi possunt, flecti autem nequeunt; nec sustinere flagella per infirmitatem metuunt, nec laesi unquam a veritate conticescunt'."

("I stoga su po toj jakosti sveci činili djela jakosti nadljudskim načinom, podnoseći takve [patnje] s radošću i klicanjem, kao što je očito u Djelima apostolskim, gdje se kaže: 'Išli su apostoli radosni [što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Isusovo' - Dj 5, 41]. I ova se jakost uređuje i upravlja prema nadnaravnom cilju. O toj jakosti kaže Grgur u jednoj propovijedi: 'Jaki su postali sveci, navladavaju mučitelje, osnažuju duh, obiluju krepostima, preziru zemaljsko, teže za nebeskim; mogu biti ubijeni, ali se ne mogu saviti; niti se boje podnijeti bičeve radi slabosti, niti udareni ikada odstupaju od istine'.")

Ima li takvih ljudi i u naše vrijeme? Stvarno trebamo mnogo moliti za dar jakosti.

5) O daru savjeta

Dar savjeta dolazi do izražaja u situacijama kad čovjek mora birati u zamršenim okolnostima. Tada je ljudima potrebno prosvijetljenje odzogo kako bi uspješno odabrali ono što vodi spasenju, a izbjegli ono što vodi u propast.

Sv. Bonaventura ovako definira dar savjeta:

"donum consilii est habitus a Deo infusus, ex quo secundum consilium Spiritus Sancti movemur ad operationes bonas, quarum non est determinata via qualiter sit agendum, eo quod non uniformiter semper fiendae sunt"

("dar savjeta je stanje uliveno od Boga, iz kojeg se pokrećemo prema savjetu Duha Svetoga na dobra djelovanja, gdje nije određen put kako treba postupiti, jer ne treba jednako uvijek postupati")

Ovako objašnjava razliku između dara savjeta i dara znanja:

"Sed non debet movere nos quod donum consilii est respectu ejusdem objecti, respectu cujus est donum scientiae: quia hoc verum est materialiter, non formaliter. Utrumque enim donum est respectu agibilium per nos, sed differenter: quia actus doni scientiae est de talibus praedictis bene judicare, secundum regulas legis aeternae; sed actus doni consilii est secundum regulas legis aeternae bene invenire quae ardua sunt per nos agenda, et quae fugienda, ad obtinenda ea quae conferunt ad vitam aeternam, et non praecipitanter agere. Quia sicut dicit Gregorius in Moralibus: 'Spiritus Sanctus dat contra praecipitationem consilium, cui opponitur praecipitatio'. Unde Sapiens dicit: 'Sine consilio nihil facias, et post factum non poenitebis' (Eccli. 32, 24).

("Ali ne treba nas začuditi to što se dar savjeta odnosi na isti objekt na koji se odnosi i dar znanja: jer je to doista samo materijalno, a ne formalno. I jedan i drugi dar se odnosi na ono što trebamo činiti, ali različito: jer je čin dara znanja o njima dobro suditi [prosuđivati], prema pravilima vječnoga zakona; ali čin dara savjeta je dobro pronaći što teškoga trebamo učiniti prema pravilima vječnoga zakona, a što trebamo izbjeći, kako bismo postigli ono što vodi u vječni život, a ne postupati nepromišljeno. Jer, kao što kaže Grgur u Moralia: 'Duh Sveti daje protiv nepromišljenosti savjet, kome se protivi nepromišljenost'. Stoga Mudrac kaže: 'Bez savjeta ništa ne čini, i nakon djela nećeš se pokajati' (Crkve. 32, 24).")

Zato bismo dar savjeta zapravo mogli zvati: promišljenost. Ta riječ možda najbolje odgovara smislu u kojem crkveni naučitelji koriste riječ "consilium".

Evo što sv. Bonaventura kaže o potrebi dara savjeta:

"Secundo videndum est, quae sit necessitas hujus doni, scilicet consilii. De hoc nota Gregorium in Moralibus, ubi dicit: 'Qui sine consilio vivunt, se praecipitationi et fortunae tradunt praecipites; vitam suam negligunt, dum transitoria inconsulte appetunt, dum aeterna non intelligunt, vel intellecta contemnunt, dum exilium et miseriam suam non cognoscunt, quia caeci: ideo nec consilium habere sciunt, et ideo merito tales in insipientia sua peribunt'. Sed e contra, inquit Gregorius, electorum mentes dum cuncta transitoria nulla esse conspiciunt, ea ad quae sunt conditae exquirunt."

("Drugo, treba pogledati koja je potreba ovoga dara, to jest, savjeta. O tome pogledaj Grgura u Moralia, gdje kaže: 'Oni koji žive bez savjeta [promišljenosti], predaju se nepromišljenosti i sudbini, zanemaruju svoj život, dok nepromišljeno teže za prolaznim, dok ne shvaćaju ono što je vječno, ili shvaćaju, a preziru, dok ne prepoznaju svoje progonstvo i jad, jer su slijepi: zato i ne znaju imati savjet [promišljenost], i zato će takvi zasluženo propasti u svojoj ludosti'. Nasuprot tome, kaže Grgur, duše izabranika dok sve što je prolazno smatraju ništetnim, teže za onim za što su stvorene.")

Ukratko, darom savjeta spoznajemo kako promišljeno postupati u svakom pojedinom slučaju, koji sami od sebe ne bismo mogli razriješiti.

6) O daru razuma

Ovaj dar Duha Svetoga na latinskom se naziva "intellectus". Hrvatski prijevod "razum" nije baš precizan (jer se izraz "razum" u hrvatskom jeziku obično koristi za riječ "ratio").
Bilo bi točnije riječ "intellectus" prevesti kao "shvaćanje", "spoznanje", "razumijevanje" itd. Posebice zato što crkveni pisci taj dar, kao i mudrost, vežu uz kontemplaciju, dok ostalih pet darova vežu uz akciju.

I sv. Bonaventura upućuje na etimologiju riječi "intellectus":

"De quo sciendum est, quod nomen intellectus importat quamdam intimam cognitionem. Dicitur enim intelligere quasi intus legere."

("O tome treba znati da naziv intellectus uvodi određenu unutarnju spoznaju. Kaže se, naime, intelligere kao 'iznutra čitati' ['intus legere'].")

Evo kako sv. Bonaventura objašnjava suštinu tog dara:

"Sed quia homo ordinatur ad beatitudinem, sicut ad finem supernaturalem, ut apparet ex ejus imagine; ideo oportet ponere intellectum, sive lumen aliquod, ut est habitus supernaturalis principiorum supernaturalium, quae sunt articuli fidei, et ex consequenti quarumdam operationum, per quae ordinantur ad fidem; quia 'fides per dilectionem operatur' (Gal 5, 6), ut dicit Apostolus. Et hoc lumen supernaturale, et superadditum intellectui, et datum homini, vocatur donum intellectus, quod nominat quamdam excellentiam cognitionis, penetrantis usque ad intimas rerum intelligendarum essentias et veritates: quae non fit ita complete ex virtute luminis naturalis intellectus, sicut ex virtute luminis supernaturalis superadditi intellectui naturali."

("Ali jer se čovjek određuje za blaženstvo kao za nadnaravni cilj, kao što je očito iz njegove slike, zato je potrebno postaviti razumijevanje, ili određeno svjetlo, kao što je nadnaravno stanje nadnaravnih načela, što su članci vjere, i posljedično određenih djelovanja, po kojima se određuju za vjeru: jer 'vjera djeluje po ljubavi' (Gal 5, 6), kako kaže Apostol. I to nadnaravno svjetlo, i nadodano razumijevanju i dano čovjeku, naziva se darom razumijevanja, čime se naziva određena izvrsnost spoznaje, koja prodire sve do shvaćanja unutarnjih biti i istina stvari: što ne može biti tako potpuno iz kreposti naravnog svjetla razuma, kao iz kreposti nadnaravnog svjetla nadodanog naravnom razumu.")

O potrebi tog dara za čovjeka, sv. Bonaventura govori sljedeće:

"De quo sciendum est, quod cum veritates necessariae ad salutem sint nobis absconditae, et quasi velatae, tam in rerum naturis, quam in sacris Scripturis, quam in divinis sacramentis et figuris, in tantum ut intellectus humanus, sine adjutorio supernaturalis luminis, non possit ad eas apprehendendas plene pertingere: planum est, quod necesse fuit, ut Spiritus Sanctus intellectui humano superadderet aliquod lumen supernaturale, quo velamina dictarum veritatum penetraret, et veritates absconditas apprehenderet, et eas sic nobis manifestaret. Quod utique Spiritus Sanctus facit, dum nobis donum intellectus inspirat."

("O tome treba znati, budući da su nam istine nužne za spasenje skrivene i kao zastrte, kako u naravi stvari, tako i u Svetim pismima, tako i u božanskim otajstvima i figurama, toliko da ljudski razum bez pomoći nadnaravnog svjetla ne može prodrijeti da ih potpuno shvati: očito je da je bilo nužno da Duh Sveti ljudskom razumu nadoda određeno nadnaravno svjetlo kojim će prodrijeti zastor rečenih istina, i shvatiti skrivene istine, i tako nam ih pokaže. Što svakako Duh Sveti čini, dok nam nadahnjuje dar razuma.")

Sv. Bonaventura posebno opširno objašnjava kako je taj dar potreban za razumijevanje Svetoga pisma. Svakako, čovjek bez toga dara ne može ispravno tumačiti Sveto pismo.

7) O daru mudrosti

Najveći od sedam darova Duha Svetoga je dar mudrosti. Mudrost je posve usmjerena prema Bogu. Dar je to kojim duša po unutarnjem nadahnuću promatra Boga kao vrhovno, najviše i vječno dobro; cilj i svrhu ljudskoga života.

Ovako sv. Bonaventura definira dar mudrosti:

"donum sapientiae est habitus supernaturalis, animae a Spiritu Sancto infusus, ad Deum cognoscendum, et saporose diligendum"

("dar mudrosti je nadnaravno stanje uliveno duši od Duha Svetoga, za spoznavanje Boga i ljubljenje s osjećajem")

Ovdje nam je naročito zanimljivo poglavlje u kojem sv. Bonaventura objašnjava kako doći do mudrosti.

"Tertio videndum est, qualiter iste pretiosissimus thesaurus doni sapientiae inveniri et obtineri possit. De hoc notandum, quod sapientia, et est quaerenda, et est postulanda a Deo: quaerendo invenitur; sed postulando a Deo, possidetur. Invenitur per cognitionem; sed possidetur per dilectionem: per cognitionem videtur; per dilectionem amplexatur et gustatur."

("Treće treba vidjeti, kako se ovo predragocjeno blago dara mudrosti može pronaći i zadobiti. U tome treba istaknuti, da mudrost treba i tražiti i moliti od Boga: tražeći se pronalazi, ali moleći od Boga, posjeduje se. Pronalazi se po spoznaji, ali se posjeduje po ljubavi; po spoznaji se vidi, po ljubavi se prigrli i okusi.")

Možda je najvažnije kako sv. Bonaventura objašnjava kako će čovjek prepoznati ima li dar mudrosti:

"Hunc pretiosum thesaurum sapientiae docet quaerere Salomon dicens: 'Si quaesieris sapientiam quasi pecuniam, et sicut thesauros effoderis eam, tunc intelliges timorem Domini' (Prov. 2, 3-5), qui est initium sapientiae. Quae verba exponens Hieronymus dicit: 'Qui thesauros effodit, terram rejicit, foveam in altum fodit, sedulus insistit, donec inveniat quod quaerit. Sic qui thesauros sapientiae invenire desiderat, omne pondus terrenum a se rejiciat, in se fossam humilitatis faciat, nec quiescat donec inveniat.' Haec ille. 'Ipsa' enim 'sapientia faciliter videtur ab his qui quaerunt eam; et cogitare de illa, sensus est consumatus'. Est igitur quaerenda sapientia, quia, sicut ipsa dicit: 'Qui me invenerit, inveniet vitam, et hauriet salutem a Domino' (Prov. 8, 35). Sed quomodo cognoscitur inventa sapientia, hoc docet Bernardus in quibusdam dictis suis, ubi dicit sic: 'Invenisti plane sapientiam, si prioris vitae peccata defleas, si hujus saeculi desiderabilia parvipendas, si aeternam beatitudinem toto desiderio concupiscas. Invenisti sapientiam, si tibi horum singula sapiunt prout sunt, ut haec quidem amara et omnino fugienda; illa quoque velut caduca et transitoria contemnenda; ista vero ut perfecta bona totis desideriis appetenda, quae intimo quodam animi sapore dijudices et discernas.' Haec Bernardus. Est igitur etiam hoc pretiosum donum sapientiae, cum habitus sit supernaturalis, et a Deo animae infundatur, a Deo fideliter postulandum, ut docet Jacobus in Epistola sua, dicens: 'Si quis vestrum indiget sapientia, postulet a Deo, qui dat omnibus affluenter, et non improperat, et dabitur ei. Postulet autem in fide nihil haesitans' (Jac. 1, 5).

("Ovo dragocjeno blago mudrosti Salomon uči da tražimo, govoreći: 'Ako tražiš mudrost kao imetak, i iskopaš je kao blago, tada ćeš razumjeti strah Gospodnji' (Izr 2, 3-5), koji je početak mudrosti. Jeronim tumačeći ove riječi, kaže: 'Tko iskapa blago, baca zemlju, kopa duboku jamu, postojano se trudi, dok ne nađe što traži. Tako tko želi pronaći blago mudrosti, odbacuje od sebe svaki zemaljski teret, u sebi čini jamu poniznosti , i ne miruje dok ne pronađe.' Tako on kaže. 'Sama se', naime, 'mudrost lako uočava od strane onih koji je traže; i razmišljati o njoj je izvršen osjećaj'.  Treba, dakle, tražiti mudrost, jer kao što ona kaže: 'Tko mene pronađe, pronaći će život, i crpiti spasenje od Gospodina' (Izr 8, 35). Ali kako se prepoznaje pronađena mudrost, to uči Bernard u nekim svojim poukama, gdje kaže ovako: 'Pronašao si zaista mudrost, ako oplakuješ grijehe prijašnjega života, ako ne cijeniš ono što je poželjno ovome svijetu, ako svim željama težiš vječnom blaženstvu. Pronašao si mudrost, ako svako od tih shvaćaš kakvo ono jest, da je ono, naime, gorko i treba bježati od toga; ovo treba prezirati kao propadljivo i prolazno; a ono što su savršena dobra treba tražiti svim željama, što prosuđuješ i razlučuješ unutarnjim okusom duše.' Tako kaže Bernard. Treba, dakle, i taj dragocjeni dar mudrosti, budući da je nadnaravno stanje i od Boga se ulijeva u dušu, vjerno od Boga moliti, kako uči Jakov u svojoj poslanici, govoreći: 'Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se' (Jak 1, 5)."

Ovime završavam ovaj tekst. Vidjeli smo kako darovi Duha Svetoga djeluju: od dara straha Božjega, pa sve do dara mudrosti.

Kad pogledate nauk crkvenih naučitelja o tim darovima, postaje vam potpuno jasno koliko su modernistički pseudo-nauci daleko od toga. Današnji razni modernistički pokreti, koji se pozivaju na te darove, u stvarnosti nemaju nikakve veze s njima. Štoviše, često rade sasvim suprotno od tih darova. To posebice vrijedi za "karizmatski pokret" (koji je ponikao u protestantskom krivovjerju).

Najžalosnije je što ni mnogi današnji biskupi to uopće ne znaju prepoznati. To samo pokazuje koliko im nedostaje klasično teološko obrazovanje. U redu, možda u neku ruku i stoji isprika da im nije njihovom krivnjom uskraćena tradicionalna formacija.

Ali, može li to zaista biti adekvatan izgovor? Danas su ipak informacije mnogo dostupnije, nego što su bile prije 15-20 godina.

Može li netko danas reći da nema pristup klasičnim teološkim djelima?

Danas kad su praktički sve knjige dostupne na internetu, vi jednostavno više nemate izgovor za svoje neznanje!

Evo, djelo sv. Bonaventure o kojemu smo danas govorili možete pronaći ovdje u sedmom svesku sabranih djela (izdanje iz 1866. god.).

Kako prepoznati ima li čovjek bogoslovsku krepost ljubavi?

Vidjeli smo prošli put kako sv. Petar Kanizije govori da sve odredbe i ceremonije Crkve imaju i polazište i svrhu u ljubavi prema Bogu.

Evo, i danas na VI. nedjelju po Duhovima, u tradicionalnoj se liturgiji opet moli da nam Bog daruje krepost ljubavi: "insere pectoribus nostris amorem tui nominis" ("usadi u naše grudi ljubav prema tvojemu imenu").
Prošle pak nedjelje, V. po Duhovima, u zbornoj se molitvi govorilo:

"Deus, qui diligentibus te bona invisibilia praeparasti: infunde cordibus nostris tui amoris affectum; ut te in omnibus et super omnia diligéntes, promissiones tuas, quae omne desiderium súperant, consequamur  Per Dominum..."

("Bože, koji si pripravio nevidljiva dobra onima koji te ljube, ulij u naše srce duh svoje ljubavi da ljubeći tebe u svemu i nada sve, postignemo tvoja obećanja što nadilaze svaku želju. Po Gospodinu...")

To je uvijek glavni motiv naših molitava, naše liturgije.
No, sad se postavlja se pitanje: Kako će čovjek prepoznati ima li ljubav prema Bogu?

Budući da je bogoslovska krepost ljubavi nerazdruživo povezana s posvetnom milošću (dakle, tko nije u stanju posvetne milosti, taj nema ni bogoslovsku krepost ljubavi), i za nju vrijedi i ona važna napomena o čovjekovoj nesigurnosti dok god je na ovom svijetu. Kao što nijedan čovjek na ovom svijetu ne može sa stopostotnom sigurnošću znati nalazi li se u stanju posvetne milosti ili ne (osim po osobitoj objavi Božjoj, a to je velika rijetkost čak i kod najvećih svetaca), tako nitko ne može biti stopostotno siguran ima li bogoslovsku krepost ljubavi.

Kako kaže sv. Pavao:

"Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin." (1 Kor 4, 4)

Da prvo malo razjasnimo cijelu stvar, podsjetimo kako sv. Toma Akvinski odgovara na pitanje "Može li čovjek znati ima li milost?" u Summi theologiae (I-II, q. 112., a. 5.):

"...tripliciter aliquid cognosci potest. Uno modo, per revelationem. Et hoc modo potest aliquis scire se habere gratiam. Revelat enim Deus hoc aliquando aliquibus ex speciali privilegio, ut securitatis gaudium etiam in hac vita in eis incipiat, et confidentius et fortius magnifica opera prosequantur, et mala praesentis vitae sustineant, sicut Paulo dictum est, II ad Cor. XII, 'sufficit tibi gratia mea'. Alio modo homo cognoscit aliquid per seipsum, et hoc certitudinaliter. Et sic nullus potest scire se habere gratiam. Certitudo enim non potest haberi de aliquo, nisi possit diiudicari per proprium principium, sic enim certitudo habetur de conclusionibus demonstrativis per indemonstrabilia universalia principia; nullus autem posset scire se habere scientiam alicuius conclusionis, si principium ignoraret. Principium autem gratiae, et obiectum eius, est ipse Deus, qui propter sui excellentiam est nobis ignotus; secundum illud Iob XXXVI, 'Ecce, Deus magnus, vincens scientiam nostram'. Et ideo eius praesentia in nobis vel absentia per certitudinem cognosci non potest; secundum illud Iob IX, 'Si venerit ad me, non videbo eum, si autem abierit, non intelligam'. Et ideo homo non potest per certitudinem diiudicare utrum ipse habeat gratiam; secundum illud I ad Cor. IV, 'Sed neque meipsum iudico, qui autem iudicat me, Dominus est'. Tertio modo cognoscitur aliquid coniecturaliter per aliqua signa. Et hoc modo aliquis cognoscere potest se habere gratiam, inquantum scilicet percipit se delectari in Deo, et contemnere res mundanas; et inquantum homo non est conscius sibi alicuius peccati mortalis. Secundum quem modum potest intelligi quod habetur Apoc. II, 'Vincenti dabo manna absconditum, quod nemo novit nisi qui accipit', quia scilicet ille qui accipit, per quandam experientiam dulcedinis novit, quam non experitur ille qui non accipit. Ista tamen cognitio imperfecta est. Unde apostolus dicit, I ad Cor. IV, 'Nihil mihi conscius sum, sed non in hoc iustificatus sum'. Quia ut dicitur in Psalmo XVIII, 'Delicta quis intelligit? Ab occultis meis munda me, Domine'."

("...na tri se načina može nešto spoznati. Na jedan način, po objavi. I tim bi načinom netko mogao znati da ima milost. Naime, Bog to ponekad objavljuje nekima po osobitoj povlastici, da radost sigurnosti kod njih započne već u ovom životu, te da s većim pouzdanjem i čvršće izvrše čudesna djela i podnose zla ovoga života, kao što je Pavlu rečeno, 2 Kor 12: 'Dovoljna ti je moja milost'. Drugim načinom, čovjek spoznaje nešto po sebi, i to sigurno. I tako nitko ne može znati ima li milost. Sigurnost se, naime, ne može imati o nečemu, ako se ne može prosuditi po vlastitom počelu, jer se tako dobiva sigurnost o demonstrativnim konkluzijama po nedemonstrativnim univerzalnim počelima; a nitko ne može znati da ima spoznaju o nekoj konkluziji, ako ne zna počelo. Jer počelo je milosti i njegov objekt sam Bog, koji nam je zbog svoje izvrsnosti nepoznat, prema onoj Job 36: 'Evo, veliki Bog, nadvisuje naše znanje'. I zato se njegova nazočnost ili odsutnost u nama ne može sigurno spoznati, prema onoj Job 9: 'Ako dođe do mene, neću ga vidjeti, a ako otiđe, neću znati'. I stoga čovjek ne može u sigurnosti prosuditi ima li on sam milost, prema onoj 1 Kor 4: 'A ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin.' Treći način kojim se nešto može spoznati jest po vjerojatnosti preko nekih znakova. I tim načinom netko može spoznati da ima milost, ukoliko naime spoznaje da se veseli u Bogu, i da prezire zemaljske stvari, te ukoliko čovjek nije svjestan da ima neki smrtni grijeh. Po tom se načinu može shvatiti što stoji u Otk 2: 'Pobjedniku ću dati mannu sakrivenu, koje nitko ne zna doli onaj koji je prima', jer onaj koji prima, po nekom iskustvu radosti zna, što ne iskusuje onaj koji ne prima. No, ova je spoznaja nesavršena. Stoga apostol kaže 1 Kor 4: 'Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan'. Jer, kako se kaže u Psalmu 18: 'Ali tko da zapazi prekršaje? Od tajnih mojih grijeha očisti me, Gospodine!'")

Treba naglasiti da je ovo i službeno učenje Crkve, koje je Tridentski koncil jasno izrazio u svom Dekretu o opravdanju (sess. VI., cap. 9., te kanoni 14.-17.).

Redovito ćete u starijim teološkim knjigama naći opomenu koja upozorava na tu važnu istinu, pa i u knjigama za mlađe čitatelje.

Tako, na primjer, prof. Fran Barac piše u svojoj Katoličkoj dogmatici za više razrede srednjih učilišta (III. izd., Zagreb, 1930., str. 85.):

Nesigurnost oko pitanja je li čovjek u stanju milosti ili nije, potiče čovjeka da uvijek bude na oprezu, da se nikada ne uzdaje u sebe, te da "sa strahom i trepetom radi oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).

To je razlog zašto su i najveći sveci do kraja svog života sami sebe smatrali velikim grešnicima, uvijek se kajali i činili teške pokore za svoje grijehe. Prema tome, kad su sveci sebe nazivali "velikim grešnicima", to nije bila nekakva lažna skromnost, nego su oni zaista sebe smatrali velikim grešnicima... premda u stvarnosti možda nisu imali nikakvih smrtnih grijeha.

S druge strane, mnogi ljudi sebe smatraju "dobrima", a zapravo žive u najgadnijim smrtnim grijesima.

Dakle, pitanje nalazi li se netko u stanju posvetne milosti nimalo ne ovisi o čovjekovom subjektivnom mišljenju. Ponovimo opet što kaže sv. Pavao:

"Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin." (1 Kor 4, 4)

No, kao što je naglasio sv. Toma Akvinski, ipak postoje neke naznake koje bi s većom ili manjom vjerojatnošću mogle pokazati da je čovjek u stanju posvetne milosti.
Isto vrijedi i za bogoslovsku krepost ljubavi, koja je - opet ponavljam - najuže povezana s posvetnom milošću.


Sv. Petar Kanizije u nagovorima svojoj subraći isusovcima iznosi pet znakova po kojima bi čovjek mogao procijeniti ima li bogoslovku krepost ljubavi. Ali, i on na početku naglašava:

"Non potest certo et evidenter et infallibiliter cognosci, quis veram habeat caritatem Dei, nisi Deus hoc alicui revelet; nec de seipso etiam potest habere certitudinem, cum scriptum sit: 'Nescit homo, utrum amore vel odio dignus sit' (Eccl. 9, 1). Sunt tamen signa quaedam, ex quibus homo se consolari potest et firmiter sperare debet, quod in caritate vivat et Deum diligat, sicut Petrus dicens: 'Domine, tu scis, quia amo te' (Joan. 21, 15)."

("Ne može se sigurno i očito i nepogrešivo spoznati tko ima pravu ljubav Božju, osim ako to Bog nekome ne objavi; niti bi čovjek mogao za samoga sebe imati sigurnost, kad je pisano: 'Ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje' (Crkv. 9, 1). No, ima nekih znakova, po kojima se čovjek može tješiti i treba čvrsto uzdati da živi u ljubavi i voli Boga, kao Petar koji je rekao: 'Gospodine, ti znaš da te volim' (Iv 21, 15).")

Prvi znak bogoslovske kreposti ljubavi jest kad čovjek često misli na Boga:

"1. Unum et magnum signum, nos habere caritatem, est assidua et suavis Dei cogitatio secundum illud: 'Ubi enim est thesaurus tuus (quem scilicet maxime diligis), ibi est et cor tuum' (Matth. 6, 21), id est, ibi est cogitatio et omnis cura tua. Unde Fulgentius: 'Vis', inquit, 'scire, ubi thesaurizas? Attende, quid cogites, ita fiet, ut thesaurum tuum ex indicio tuae cogitationis cognoscas.' Magni ergo refert, ut saepe divina cogitemus et in Deum per amorem nos excitemus, praesertim orationis tempore, et in principio operationis, ut primum quaeramus Deum. Vae raro de Deo cogitantibus et plane terrenis, ut avaris et ambitiosis!"

("1. Jedan i veliki znak da imamo ljubav jest postojana i slatka pomisao na Boga prema onoj: 'Doista, gdje ti je blago (koga najviše ljubiš), ondje ti je i srce (Mt 6, 21), to jest, ondje je tvoja misao i sva tvoja briga. Stoga kaže Fulgencije:'Želiš li znati gdje zgrćeš? Pogledaj na što misliš, tako će biti, da ćeš iz početka svoje misli spoznati svoje blago.' Vrlo je važno stoga da često razmišljamo o božanskome i uzdižemo se Bogu po ljubavi, naročito za vrijeme molitve i na početku rada, da prvo tražimo Boga. Jao onima koji rijetko misle na Boga, i onima koji su posve zemaljski, kao pohlepnicima i častohlepnima!")

Drugi znak jest poslušnost Božjim zapovijedima:

"2. Conjectura est divinae legi obedire. 'Si quis diligit me, sermonem meum servabit' (Joan. 14, 23). 'Si diligitis me, mandata mea servate' (Joan. 14, 15). 'Probatio dilectionis exhibitio est operis. Amor operatur magna, si est; si autem operari renuit, amor non est' (S. Greg. M. hom. 30). 'Haec est enim caritas, ut mandata ejus custodiamus' (1. ep. Joan. 5, 3). Quantum Deum diligas, inquit Augustinus, debes ex dilectione legis ejus ostendere; fallunt ergo seipsos, qui Deum se diligere putant et legem ejus non diligunt, nec implere contendunt, nec orant, ut possint filii esse obedientes.

("2. Naslućenje jest po poslušnosti božanskom zakonu. 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ' (Iv 14, 23). 'Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati' (Iv 14, 15). 'Dokaz ljubavi je izvršenje djela. Ljubav čini velika djela, ukoliko je ljubav; ako odbije raditi, nije ljubav' (sv. Grgur Veliki, hom. 30.). 'Jer ljubav je ovo: zapovijedi njegove čuvati' (1 Iv 5, 3). Koliko Boga ljubiš, kaže Augustin, trebaš pokazati ljubavlju prema njegovom zakonu; stoga se varaju oni, koji misle da ljube Boga, a ne ljube njegov zakon, niti se trude da ga izvrše, niti mole da mogu biti poslušni sinovi.")

Treći znak bogoslovske kreposti ljubavi jest želja da ugodimo Bogu, kao i izbjegavanje svega onoga što mu nije ugodno, te mržnja prema svakom grijehu, naročito smrtnom. Nitko ne može ljubiti Boga, ako ne mrzi smrtne grijehe.

"3. Signum est caritatis, desiderium habere placendi Deo et odisse Dei dilectioni adversantia, praesertim mortalia peccata. Sicut enim nemo potest diligere vitam, quin oderit mortem, ita nemo Deum diligere potest, quin et mortiferum peccatum oderit, quod Deo maxime adversatur et contradicit."

("3. Znak je ljubavi imati želju ugoditi Bogu i mrziti ono što je protivno ljubavi Božjoj, naročito smrtne grijehe. Kao što nitko ne može ljubiti život, ako ne mrzi smrt, tako nitko ne može ljubiti Boga, ako ne mrzi smrtni grijeh, koji se najviše protivi i suprotstavlja Bogu.")

Četvrti znak je borba protiv samoga sebe, svog sebeljublja, te ustrajna borba protiv tijela, svijeta i đavla.

"4. Peccatorum occasiones vel ad peccatum pertrahentia fugienda sunt, sicut Dei hostes: daemon, mundus et caro, quae hominis saluti semper insidiantur. Praecipuus autem hostis est, qui difficilius etiam ab homine superatur, ipse homo sibi, id est, sui amor immoderatus, malorum omnium origo omniumque ruina virtutum. Sicut enim radix omnium malorum cupiditas, sic radix omnium bonorum caritas, ideoque ambae simul in eadem mente esse non possunt.

("4. Grešne prigode ili ono što navodi na grijeh treba izbjegavati, kao neprijatelje Božje: đavao, svijet i tijelo, koji uvijek vrebaju na čovjekovo spasenje. A posebni je neprijatelj, kojega i čovjek teško svladava, čovjek sam sebi, to jest, neuredna ljubav prema sebi: izvor svih zala i propast svih kreposti. Naime, kao što je korijen svih zala pohlepa, tako je korijen svih dobara ljubav, i zato obje ne mogu istodobno biti u istoj duši.")

Peti znak je ljubav prema bližnjemu.

"5. Verum indicium caritatis praebetur, si homo hominem ad Dei imaginem conditum et Christi sanguine redemptum vera et fraterna diligat caritate; hoc autem fieri non potest, nisi caveat nocere proximo tum corde, tum lingua: nullum injuria afficiendo, et peccantibus condonando, dein consilio et opera sua, cum opus fuerit, illum fideliter adjuvando, ut 'alter alterius onera portet' (Gal. 6, 2), seque filium ostendat Patris, qui de bonis et malis bene mereri non cessat, amans omnes etiam inimicos."

("5. Istinska se naznaka ljubavi pruža, ako čovjek čovjeka - koji je stvoren na sliku Božju i otkupljen krvlju Kristovom - istinski i bratskom ljubavlju ljubi; a toga ne može biti ako se ne čuva da ne naudi bližnjemu, kako srcem, tako jezikom: da nikome ne nanosi uvredu i opraštajući grešnicima, a zatim mu vjerno pomažući svojim savjetom i djelom, da 'jedan nosi breme drugoga' (Gal 6, 2), i pokaže se sinom Oca, koji ne prestaje dobro činiti dobrima i zlima, ljubeći sve, također i neprijatelje.")

Nabrojanih pet znakova, prema sv. Petru Kaniziju, u visokom stupnju pokazuju da čovjek ima bogoslovsku krepost ljubavi.

Podsjećam da nagovore sv. Petra Kanizija njegovoj subraći imate ovdje: Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae.